Pruga (4-8)

- 4 -

Odahnuo sam poslije čitanja izvještaja, zapalio cigaretu, a u sali je zavladao muk. Niko nije htio započeti diskusiju, ali je većina bila zatečena onim šta su imenovani radili, takve ih nisu poznavali, a sada su postepeno uviđali da se spremalo veliko zlo, tu pred njihovim očima, od ljudi koje su dobro poznavali i od kojih to nisu ni u snu očekivali. Saznanje da su radnici već bili podjeljeni po raznim spiskovima na osnovu nacionalnosti, mogli su povezati s onim šta im se spremalo, djelovalo je kao hladan tuš, pa su im se i tjela i misli na tren ukočile. U očima sam im vidio sjenu nevjerice i strah od onog šta je moglo biti da nije bilo reza druga Tita.

Led je probio Maričić Nikola, rodom iz Potkonja ispod Knina, koji je prije godinu dvije preselio iz Beograda u Split sa porodicom. Žena mu je bila profesorica, rođena Beograđanka, a kćer studirala medicinu. On se u Beogradu našao kao momak, učio za otpravnika, pa se promangupirao i napustio školu i počeo raditi na željeznici s ono malo škole šta je imao. Sada je stnovao u zamjenjenom stanu na Radničkom šetalištu, a radio u ŽAT-u Split Predgrađe kao blagajnik. Ustade on, katriga zaškripa, odjeknu zvuk cjelom salom kao da je prazna, nakašlja se i upita:

- "Drugovi, ja bi Komisiji postavio par pitanja. Prvo je, da li je Komisija prihvatala ičije sugestije? Drugo je, da li je prihvatala ičije stavove? Treće je, da li je Šukara iznad Komisije po funkciji? Četvrto, da li su stavovi u Komisiji bili jedinstveni?"

Pruga (1-3)

- 1 -

Kad pitaš radnike iz izvršne službe oni za sve one koji su bez uniforme kažu da su Uprava. Naime, radnici izvršne službe su oni koji nose službenu odjeću i kontaktiraju kao takvi s vanjskim svjetom, i zaštitnu odjeću, a to su već one kategorije radnika kojima je potreba zaštita na radnom mjestu, i sa vanjskim svjetom tek u nuždi kontaktiraju. 

Službeni dokumenti su drugačije djelili radna mjesta: izvršna služba, pogonska režija i režija zajedničkih službi. Po ovoj podjeli moje radno mjesto je pripadalo izvršnoj službi, ali pošto nisam nosio uniformu to bi se moglo tretirati kao pri izvršnoj službi ili pogonska režija.

Za čistu uniformiranu službu ja sam kao i ostala stručna radna mjesta pripadao upravi dok nisam s njima djelio sudbinu turnusa, kolosjeka, šina i skretnica. 

Inače, kad se gleda organizaciona šema željeznice ona je mnogo složenija nego što je rečeno. Najsažetije bi se moglo prikazati taj sistem "države u državi" u devet djelatnosti:

- prva: izvršna služba putničkog saobraćaja,

- druga: izvršna služba teretnog saobraćaja,

- treća: služba redovnog održavanja,

- četvrta: služba investicionog održavanja,

-peta: služba proizvodnje za interne potrebe,

- šesta: režijske službe pogona,

- sedma: režijske službe uprave pogona ili radnih organizacija,

- osma: režijska služba uprave direkcija ili složene organizacije i 

- deveta: režijska uprava glavne direkcije ili zajednice na nivou cjele države.

Izvršna služba (61-67)

- 61 -

Godišnji odmor nisam koristio po predviđenom planu već u dogovoru sa šefom u Solinu Ćirom Vučenovićem, kod koga se vodila evidencija moga rada, prema potrebi za ispite na fakultetu. Tako su mi plaćeni dopust od trideset dana i godišnji odmor pokrivali potrebno odsustvo s rada za ispite. Radio sam cjelo to ljeto jer najesen upisujem treću godinu na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Na poslu nije bilo problema, sve se odvijalo kako treba, a ostajalo mi je dosta slobodnog vremena za učenje, a kako sad nisam imao šta učiti dok ne upišem godinu, radio sam za šefa Ćiru neke analize rada stanice, koje su od njega iz ŽTP-a zahtjevali, s kojima su on i njegovi nadređeni šefovi bili neobično zadovoljni, jer sam ubacio nove naučne metode koje sam iz Ekonomike poduzeća naučio, a koje su uveliko bile preciznije i analitičkije nego postojeće statistike i evidencije. Tada su me počeli zvati na sve stručne sastanke kada bi se sagledavala problematika rada u stanici iako to nije bio moj neposredni zadatak ili obaveza.

Popodne i naveče sam bio slobodan izuzev dana kad bi se potajno sastajao sa Marijom, najčešće u stanu, mada su neki iz klape počeli sumnjati da se mi viđamo po našem ponašanju kad bi zajedno bili u klapi. No, za to nisu imali dokaza, a ja sam trpio prigovore što tu šansu ne koristim kad je očito da je ona zainteresirana. Mi smo se branili da smo samo dobri prijatelji i ništa više.

Izvršna služba (56-60)

- 56 -

Sa Milicom bi se čuo ponekad telefonom kad bi nazvao školu u Klisu gdje je radila. Malo o ovom, malo o onom, a najviše o studijima na Višoj. Ona se žalila da ima puno posla i da ne stiže učiti, često ide na selo kući, a pomaže i sestru koja ide u Trgovačku ovdje u Splitu. I stanove je često mjenjala, gazde ko gazde, prva dva mjeseca te puste na miru, a poslije poskupljuju stanarinu, ograničavaju toplu vodu, izmišljaju dodatne izdatke, a ako nećeš platiti onda seli.

Bili su to prijateljski razgovori momka i djevojke rodom iz istog kraja koje su mučili slični životni problemi bez namjere jedne ili druge strane da se pretvara u ljubavnu vezu, mada ni za to vrata nisu bila zatvorena. Sva moja agilnost je splasla iz straha da ću biti odbijen, pošto je sve kod mene bilo u zraku, vojska, studije, a nisam mogao ponuditi ništa sigurno i opipljivo, a ona je to znala i ničim nije pokazivala da je koliko toliko za neku ozbiljniju vezu zaintersirana. I to je tako u to vreme trajalo, prijateljstvo i ništa više.

Tog aprila konačno sam se rješio ispita iz Komercijalnog poslovanja i profesora Ferde Demorija. 29. aprila 1971. godine položio sam i taj ispit s dovoljnim. Taj ispit sam htio polagati u februarskom roku, ali je profesor bio bolestan i nije bilo ispita, a sada mi se nije žurilo pošto ću moći tek najesen upisati treću godinu u Osijeku na Ekonomskom fakultetu. Poslije nekoliko dana iz dekanata sam uzeo potvrdu o diplomiranju i odnio je u firmu, neka je imaju u personalnom listu, ko zna kada će biti promocija i dodjela diploma. Isto sam napravio i u vojnom odsjeku u Kninu i oni su mi do daljnjega odgodili služenje vojnog roka. Ljeto bez obaveza je bilo preda mnom.

Izvršna služba (51-55)

- 51 -

Većina ljudi zna šta znači kad se kaže "izbjegnuti sudar". Za dva pješaka koji idu jedan drugom ususret pa pobrkaju stranu kretanja i umjesto da stanu i ljepo se mimoiđu, obojica se istovremeno nastoje skloniti i šeledaju desno ljevo i tako nekoliko puta, dok konačno ne zastanu i mimoiđu. To bi se moglo nazvati "izbjegnuti sudar" pješaka.

Kod auta je to kad neko vozi pogrešnom i zabranjenom trakom, pa onaj ko je na pravoj i dozvoljenoj traci skrene sa svog puta ustranu i izbjegne čeoni sudar izabravši manje zlo, što ne znači da i tada ne bude straha i štete, a sve zavisi od toga kakav je teren pored ceste. Ne mora biti ništa više od pretpljena straha, ali svak će reći da je "izbjega sudar" na cesti.

Kod željezničkog saobraćaja to su one situacije kad do faktičkog sudara ne dođe, ali se po vremenskoj evidenciji raznih radnih mjesta u isto vreme vrše dvije radnje koje su propisima strogo isključive, jer da se tako u stvarnosti desilo bilo bi krvi do koljena. Po željezničkim propisima takve stvari, neka su smo na papiru, se strogo kažnjavaju za nijansu blaže od stvarnih, iako nije bilo ni žrtava ni štete.

Nešto slično umalo mi se dogodilo toga kasno jesenjeg dana u Labinu Dalmatinskom.

Izvršna služba (46-50)

- 46 -

To subotnje veče krenem preko Rive na Pjacu i tamo zateknem okrnjeno društvo, većina ih je radila noćnu smjenu, pa napravimo dva tri đira gore dolje očekujući neće li još ko naići dogovarajući se kamo ćemo večeras. Pošto niko ne naiđe uputimo se Boćo Gaćeša, Stevo Dokić i ja preko Voćnog trga na Rivu i krenemo put Pazara, s noge na nogu, kako se to čini kad se lunja bez cilja i svrhe. Stevo je već govorio kako ide kući spavati jer sutra radi, a Boćo, iako mu se nije išlo kući, reče da će i on, jer mu se neda više lunjati ovako bez svrhe. I meni je odgovarao razlaz, otići ću u stan, gledati televiziju i nešto učiti kad već ovdje van nema ništa interesantno.

A tada, kod "Bobisa", u onoj gužvi sustignemo dvije cure, mlade i vitke, kratkih skoro muških frizura, u ljetnim bjeklim minićima koji su jedva pokrivali gaćice i majčicama kroz koje se providjela od sunca opaljena koža i tvrde sise bez grudnjaka.

- "Vidi ih kole, šta su doobre!" - kaže mi glasno Stevo, koji bi uvjek tako galamio.

- "Dobre su, ma su mlade, premlade." - kaže Boćo.

- "Za tebe možda, za mene nisu!" - kažem mu.

Izvršna služba (41-45)

- 41 -

Svađa u Bariču između Steve i Brace je bila u punom jeku. Svaki je imao svoju istinu, Stevo da je Bracu iskreno savjetovao prepuštajući mu da sam odluči da li će se ženiti s Ružom ili ne, a Braco da to što je od Steve čuo nije bila istina već Ljubinkina ogovaranja. Iz onoga što sam shvatio iz njihovih dugih pisama bilo je ono što njih dvojica tada nisu mogla shvatiti, da s njima upravljaju njihove supruge, a da im se to otvoreno kaže ni jedan to ne bi za živu glavu prihvatio i prizna. A očito je bilo da Stevo o Ruži zna onoliko koliko mu kaže Ljubinka, a Braco o Ljubinki onoliko koliko mu kaže Ruža i njena mama "Nana". 

Nastojao sam da ih pismima ubjedim da pređu preko svega, pa braća su, i da ne traže arbitražu od mene ili roditelja, te podršku jednoj ili drugoj strani. Na takva sam pisma dobijao ogorčene Stevine odgovore da nisam u pravu i da on ništa nije kriv, a od Brace da se on nema šta miriti, jer svađu nije ni izazvao. Također sam dobijao kritike što ne pišem, što Dušan ne piše, što nas nije briga za njih i tamošnje probleme, itd., itd. Em, koliko sam bio okupiran svojim poslom i studijama, nije mi se ni mililo pisati, jer što god da napišem neće ispasti dobro. A Dušan jednostavno nije pisao, ni prije, a sada pogotovu. Danas sutra kad se vide on će već naći neki izgovor i opravdanje.

Braci se rodila ćerka, Nataša joj dali ime, a on je još prošle zime završio sa "Montažom" poslove u Dizeldorfu, Solingenu, pa Bohumu, ali taj sukob nije gubio na intezitetu i nije se moglo predvidjeti kako će i kada to oni rješiti. Stari sukob iz klana Jevđenovića, ko zna kada i radi čega je počeo, prenjeo se i na zetove, rođenu braću, koji bješe istureni u špic sukoba, ne videći da s njima upravlja nevidnjiva ruka iz pozadine. Umjesto da kažu: "Ružo i Ljubinka, vi kako oćete, a nas dvojica ćemo se naći na ulici ili kafiću, nemamo se radi čega svađati.", oni su radi mira svaki u svojoj kući prihvatili igru svojih bračnih družica.

Izvršna služba (36-40)

- 36 -

Sa Mirjanom sam se viđa par puta nedjeljno, uglavnom u garsonjeri, ovisno o mom turnusu. Stiglo je proljeće, skoro će početi i kupanje. Ona bi našla neki posao na određeno vreme, pa bi opet bila u potrazi za novim i tako joj je vreme prolazilo.

- "Šta se ne udaješ?" - pitam je u šali.

- "Nemam pravu priliku, ovi što se nude nisu ni za šta, većina ih nudi ono što već imam s tobom, valjda će neko naletiti ko mi po svemu odgovara. Šta bi ti tada bez mene?" - šali se i ona.

- "Ne bi crka, bilo bi mi drago da ti se ispuni želja, da budeš zadovoljna udajom." - kažem joj poluozbiljno.

- "A ti ne misliš na ženidbu?" - pita me gledajući ispod oka.

- "Nije mi ni na kraj pameti. Fakultet, vojska, pa ženidba, tim redom, znači tek za jedno pet šest godina." - računam na prste.

- "O, blago tebi, kako ti se da čitati te knjižurine?" - čudi se ona i gleda moje knjige razbacane svuda po stanu.

- "Teško je to objasniti, knjiga meni treba kao kruh, voda, zrak, a valjda će od toga biti i neke koristi, ko zna?" - pokušavam joj objasniti.

- "Možda i razumijem. Neko voli putovati, neko voli slatko, neko je opčinjen muzikom, a ti knjigom i naukom." - zamisli se ona.

Izvršna služba (31-35)

- 31 -

Vratim se laganom šetnjom u stan, skuvam kavu i uhvatim se knjige, učio sam sve do pred zoru. Ujutro sam rano ustao i pijući kavu opet se uhvatio učenja, a tada sam otišao na ručak i opet učio do predveče. Poslije večere otišo sam na sastanak sa Mirjanom. Ovo veče išli smo u kino, pa stajali ispred njene zgrade, malo se milovali i ljubili, a tad sam se vratio kući i rano legao. Sutra je trebalo raditi u Brdašcu.

Ispiti su mi bili u razmaku od tri četri dana. Prvu sam polagao Statistiku. Pismeni sam rješio dobro, ni na usmenom nije bilo nekih većih problema, ali mi je prof. dr. Jelavić puno zamjerio što se nisam služio geometrijskim priborom, već mu grafike i tabele crtao običnom rukom:

- "Kolega, vidim da ste učili i da znate, ali ću vam dati samo dovoljan da zapamtite da je kod statističkog iskazivanja podataka vrlo bitna preglednost, urednost i preciznost." - i pruži mi indeks i ja s velikim oduševljenjem izađem iz kabineta kao da sam dobio odličan, jer sam pred sam ispit u hodniku čuo da redovito zbog takvih stvari ruši studente.

Kod prof. Maje Manger iz Osnova tehnologije materijala sam blistao. Dobio sam vrlo dobar i pohvalu od nje što sam shvatio da je poznavanje ove materije za komercijaliste vrlo bitno.

Predvojnička obuka je bila formalnost, pošto sam isto gradivo učio i u srednjoj školi, samo je trebalo gradivo nešto malo obnoviti. Hrvoje Čulić, penzionisani pukovnik, nije puno ni gnjavio znajući da ćemo o tome imati pravu obuku u Vojsci.

Izvršna služba (21-30)

- 21 -

U svojim pismima iz Čačka, gdje je bio na terenu, Braco se počeo žaliti na mizernu plaću, velike troškove, te je molio, ako mogu, da mu pošaljem nešto para da vrati dugove, jer je morao nabaviti nešto zimske garderobe. S druge strane, iz Stevinih pisama iz Bariča, saznavao sam da se Braco zabavlja sa nekom dosta starijom razvedenom ženom i da se on i Ljubinka boje da će to preći u ozbiljniju vezu, a možda i u brak. Pisali su oni i Dušanu, ali Dušan po običaju nije odgovarao, pravdajući se da nema vremena i da je on na tome težak, pa su preko pisama meni obojica insistirali da podsjećam Dušana da odgovara na njihova pisma, odnosno da ih posjeti kad dolazi u Beograd na ispite. Tu se naročito ljutili Stevo i Ljubinka, ta već su u braku toliko vremena, dobili i Dijanu, a Dušan nikako da ih posjeti niti im piše, pa ne znaju o čemu se radi.

Braci sam pisao da ću mu poslati nešto para, ali neka sačeka da primim plaću i da sam imao troškove oko studija, a da on meni piše o kakvoj se to curi radi i da li se namjerava ženiti sa njom ili je to samo neobavezno zabavljanje. Ubrzo sam dobio odgovor da od ženidbe nema ništa, to je običan flert, da je nešto starija od njega, ali to nema veze, jer ništa nije ozbiljno i podsjetio me da mu što prije mogu pošaljem novac. 


Stevo i Ljubinka opet pišu da je to prešlo u ozbiljnu vezu, da je on sa njim kao brat s bratom razgovarao i rekao mu iskreno šta o svemu misli, a da Braco do toga ne drži i čini "...kako on smatra da je najbolje za njega...". Od tada Braco izbjegava Stevu i Ljubinku, dolazi u Barič kod te žene, što čuju od komšiluka, a njima se ne javlja.

Izvršna služba (16-20)

- 16 -

U željezničku stanicu Solin sam se javio ujutro u sedam sati. Trajala je primopredaja službe, pa stadoh ukraj dok se ta cermonija završi i pomoćnik šefa čvora za Solin i Solin Luku Marcel Jurjatić bude slobodan.

Prometni ured je bio velik koliko i kancelarija šefa pomoćnika, u koju se ulazilo iz njega, i putnička čekaonica zajedno. Po sredini su bila, uz zid i prozore, nasuprot ulaznih vrata, spojena dva velika masivna stola, jedan prometnikov, a drugi za telegrafistu. Nasuprot njima, u uglu iza ulaznih vrata, stajao je elektromehanički blok uređaj. Mali ternion za putničke karte visio je na zidu pored šaltera za čekaonicu. U drugom uglu, kod ulaznih vrata, bila je velika gizana peć na ugalj i drva.

Induktorski telefoni, kojih je bilo znatno više nego u Split Predgrađu, su bili poredani po stolu otpravnika i telegrafiste, a Morze aparat uz sam zid do katrige za telegrafistu. Iza otpravnikove katrige uza zid su bili poredani limeni garderobni ormarići za otpravnike i masivni drveni ormar velike zalihe karata.

Službu je danas primio otpravnik Julijo Juraga, a napušta je Frane Šandrić, koje sam znao po glasu radeći u Split Predgrađu, a sada smo se i lično upoznali. Frane je bio krupan tridesetogodnji momak, već malo proćelav, mirnih sigurnih pokreta, rumenih obraza i odsječna baritona, sinjskog naglaska i široka osmjeha, dok je Julijo bio nešto stariji, kovrčave smeđe kose, preplašenih pokreta i plastičnog umjetnog smješka, tanka skoro dječačkog glasa i dobrodušna lica. 

Izvršna služba (11-15)

- 11 -

Okišilo se tih dana. Danju i noću kiša neprestano pada, uhvatila jednoličan ritam i kvasi li kvasi iz sivih oblaka koji su se spustili do zemlje i plaze nošeni laganim jugom prema vrhu Kozjaka.
Sutra je Nova godina, a večeras je doček. Samo se o tome priča, gdje će ko, s kim će i kako čekati Novu godinu. Ja nisam imao nikakav plan, neće mi biti ni prva ni posljednja kojoj sam doček prespava. 
Nekako umoran i truo napustim noćnu i sa solinskim trolejbusom vratim se u podstanarsku sobicu i odmah zaspem. Duško je već otišao na posao, a teta Anđa šuška po kuhinji, tiho, trudi se da mi ne smeta buka.
Oko podne čujem Duškov glas kako nešto s tetom Anđom priča. Bio sam se probudio par minuta ranije i razmišljao da li da ustanem, odem na ručak, pa se kasnije vratim u krevet da dospavam ili da nastavim spavati , pa spojim ručak s večerom. A sad mi je bilo čudno da je u ovo doba Dušan u stanu.


Malo zatim uđe Dušan u sobu i vidi me budna:


- "Ne spavaš? Zar si se već naspava?"


- "Nisam baš, probudih se, onako, poslije prvog sna." - sanjivo kažem.


- "Spavaj, i ja ću leći, pa ćemo poslije na ručak, a večeras idemo u Kistanje. Ti znaš kada idu vlakovi, koji je zadnji?" - pita me.

Izvršna služba (6-10)

- 6 -

U stanici Split Predgrađe radilo je troje telegrafista: Simo Kolar, Milica Šafar i Kaća. Oni su pokrivali šesnaestsatno radno vreme telegrafa, a noću su to obavljali sami otpravnici vozova.
Milica je bila stara cura, Goranka od Ogulina, koja je izgubila iluzije da će se udati, naučivši sve muške trikove kojima su joj se htjeli približiti i znala je naći rješenje za takve stvari. Sad je bila u starosnoj dobi da je te muške napasti skoro nestalo, pa je bila mirna s te strane, a prema meni se ponašala zaštitnički kao teta, te me štitila od moguućih podvala i neugodnosti koje bi se znale javljati u poslu. Kaća je bila sitna, fina mala gospođica, kojoj su odavno uvele ruže, ali je ona poznatom ženskom upornošću vodila o sebi i svom izgledu računa, kao da je cura za udaju. Njene olovke, mastiljava, crvena i plava, su uvjek bile pedantno zaoštrene, rukopis kao krasopis iz školske zadaće za ocjenu, a kucala je sitno, brzo i čitko Morzeova slova, kao da će te trake na izložbu telegrafskih radova. Na primjedbe, rječi ili psovke, kakvih je u ovom poslu bilo koliko hoćeš, reagirala je šutljivim prezirom ili kratkom odgovorima oštrim kao ustra, da ih nije bilo svrhe ponavljati, jer ih ona više nije čula niti obraćala na njih pažnju, bilo je to ispod njenog nivoa, pa su je puštali na miru da pije svoj čaj od nane ili kamilice, koji bi donjela u termosici od kuće.
Simo je bio flegmasti čovjek srednjih godina, koji je iz nužde postao telegrafista. Kako nije mogao pronaći posao kao ekonomski tehničar položio je kurs za telegrafistu i tako se zaposlio na željeznici da prehrani sebe, ženu i dvoje male djece.

Izvršna služba (1-5)

- 1 -

Početkom avgusta odlučim se prijaviti u upravi Saobraćajne sekcije Knin za raspored na radno mjesto otpravnika vozova. Ponesem diplomu i četri svjedodžbe, izvod iz knjige rođenih i ličnu kartu, spremim sve u kovertu, pa se rano ujutro uputim na radnički voz, te dođem u Knin prije sedam sati kada počinje radno vreme u kancelarijama. Prošetam dolje prema Pijaci, pa kad nikog poznatog ne sretoh, krenem prema Općini, ali ni tamo nigdje nikog poznatog. Vratim se na željezničku stanicu, sada je to bila nova zgrada sa peronima, i kroz velika stakla u telegrafskom uredu ugledam Peru Dondura, propalog đaka moje škole, kako radi kao telegrafista. Mahnu mi rukom da uđem, pa se pozdravišmo, a on mi odmah objasni kako je išao na polaganje stručnog ispita u Zagreb i eto ga ovdje, radi na telegrafu.


- "Bolje i ovo nego ništa! Jebi ga, sjebao sam se, sad gledam da polažem ispite u Centru u Beogradu, pa ću možda i ja završiti tehničku." - slegnu ramenima i nasilu se nasmija i otkri rjetke žute zube od duvana, a rukom pređe preko rjetkih dlaka, od par dana, neobrijana lica. 


- "Dobro si uspio dobiti posao, čujem da ga je teško naći." - gledam mu mršavo tjelo i tanke ruke i kako kuca na Morzeu istovremeno razgovarajući samnom.


Kolega mu isto tako tuče po Morze aparatu, a drugom rukom drži telefonsku slušalicu i diktira brojeve iz analize voza.


- "Savo, ovo je kolega iz ŽŠC Beograd, najbolji učenik generacijae." - veli mu Pero ne obazirući se na zvonjavu bezbroj telefona u uredu i kuckanje Morze aparata.

Crvena mladost (116-120)

- 116 -

U Bariču sam kod Steve i Ljubinke morao ostati nekoliko dana, a tada na par dana otići kod Branka u Negoslavce, pokazati mu i preći skupa sa njim gradivo za maturu u avgustu i tada otići kući na Vlaku i u Kninu se javiti na posao. Nije mi se baš žurilo, naradiću se do penzije.

Sa Batom sam išao na Savu, kupali se, pecali ribu, a naveče išli do Zabrežja gdje se okupljala omladina. Čekao sam ustvari sastanak s Majrom, a to će biti moguće tek za sedam dana kad njena mama počne opet raditi jutarnju smjenu.

I dođe taj dan. Tačno u devet sam bio na autobuskoj stanici u Umci. Majra me je čekala. Odmah me povela u pravcu Bariča, te smo kod zadnjih kuća krenuli niz livadu u šumarak prema Savi.

Sjeli smo u hladovini na travu zaklonjeni žbunjem od svakog pogleda i iznenađenja.

- "Kako mi se odužilo, nikako da vreme prođe." - odahnu ona poslije poljupca.

- "Samo radi tebe sam ostao, morao sam već da idem i javim se u poduzeću." - kažem joj.

- "Pa kad ideš?" - uozbilji se ona, kao da ne zna moje obaveze.

- "Popodne, večeras." - kažem joj tiho.

- "Bože dragi, kada ćemo se opet videti? - gleda odsutno preko drveća prema Savi.

Crvena mladost (111-115)

- 111 -

Kad je odlazio na ferije Makar Antun iz Ludbrega dobio je od mene zadatak da se raspita o Mirjani. Opisao sam kako izgleda, u koju školu ide i šta su joj roditelji, i kako mi reče, svojski se potrudio, ali je jednostavno nije bilo. Prijatelji su mu rekli da ima neka nova djevojka, da su je viđali sa roditeljima, ali nije izlazila na uobičajena mjesta gdje mladost izlazi. Išao je i u zgradu gdje su mu rekli da stanuje, rekli su mu tamo da ima jedna nova familija, ali da su negdje otputovali preko ferija, a kada će se vratiti da ne znaju. I tako veza sa Mirjanom još nije bila uspostavljena, iako sam posalao par razglednica na Maruševac i školu u Varaždinu. Možda hoće, ne treba gubiti nadu, jer mi je Toni obećao, kako smo zvali Makara, da će na tome raditi.
Sada je trebalo raščistiti sa Ljiljanom. Napisao sam joj pravo pravcato ljubavno pismo u kojem sam joj izjavio ljubav i da tako vidim našu vezu. Kakvo prijateljstvo, kakvi bratski i sestrinski odnosi, ne želim ići kao maca oko vruće kaše, već iz temelja krenuti kako treba, jer je ostalo gubljenje vremena.
Odgovor sam dobio onakav kakav sam i očekivao. Osim ljepog ćiriličnog rukopisa u njemu ništa nije ostavilo utisak, pusto žensko fraziranje, kako razumije, kako je iznenađena, kao je to za nju suviše brzo, kao želi da budemo prijatelji i pustimo vremenu da učini svoje.

Crvena mladost (106-110)

- 106 -

Tog popodneva trebao sam se naći sa Majrom na Slaviji. Snjeg je još padao, mada je prorjedio, i nije bio neki dan za sastanke, ali ću ipak otići, neću da na početku počmu problemi i sumnje bez potrebe.


Ona je došla po dogovoru i reče da je mislila da neću doći zbog takvog vremena, pa joj je još draže što sam došao. Poljubimo se hladnim usnama, zagrlim je i pođemo niz Nemanjinu:


- "Otpatiti ću te do autobusa, ko zna kako će kasnije voziti po ovoj pledici."


- "To sam i ja mislila, drugi put ćemo naći više vremena." - složi se ona.


Razgovarali smo u hodu, pazeći da ne padnemo po klizavom tratoaru, a ona je stavila svoju ruku u džep moga kaputa, pa smo se igrali i milovali prstima. Poljubimo se na rastanku, ona ode u "Lastin" autobus, a ja na tramvaj četvorku. Dogovorili smo se da se sastajemo ponedjeljkom i četvrtkom te posebno u subotu kada ćemo imati više vremena, a to je ujedno i kraj prvog polugodišta.
Ta subota je bila sunčan zimski dan, pa smo krenuli u šetnju gradom, Maršala Tita ulicom, preko Terazija i kroz Knez Mihajlovu dođošmo na Kalemegdan. Staze su bile očišćene, a na nedirnutom snjegu po strani igrala je svjetlost. Sa grana platana tu i tamo treskom bi se srušio napadani snjeg, otkravljen od škrtog zimskog sunca i gurnut daškom iznenadnog lahora.


Šetača je bilo malo, po koji par mladih kao nas dvoje. Sjeli bi na klupu, koju su valjda kroz jutro očistili, pričali, smijali se i ljubili. Majra je bila vesela i opuštena.

Crvena mladost (101-105)

- 101 -

Nova 1967. godina se munjevito približavala noseći sumorno hladno vreme i snjeg. Nigdje tih dana, punih košave oštre kao pasji zubi i sitnih snježnih iglica što bockaše lice kao trnje, nisam izlazio. Naučio bi ono šta je trebalo, napisao domaći rad, pokazao kolegama ako im nešto nije bilo jasno i čitao knjige. Dokopao sam se "Dr.Živaga" od Borisa Pasternaka, kojeg sam ljetos prije odlaska na klimatsko lječenje počeo čitati, i sad počeo ispočetka. Oko prevoda i izdavanja knjige kod nas bilo je dosta galame pošto je u SSSR bila zabranjena, što je još više povećalo interesovanje za nju, Dušan je odmah nabavio, pročitao i ostavio kod kuće na Vlaci, a ja tada nisam imao vremena da je pročitam, pa sam je poslije dugog čekanja tek sad dobio iz biblioteke. Pročitao sam je u jednom dahu i prvo se upitao šta tu ima da se brani. Kažu, kritikuje komunizam i socijalizam, osuđuje Oktobarsku revoluciju i njene metode, uzdiže lično u odnosu na društveno, traži pravo na lični izbor života i subjektivo shvatanje vrednosti ovog svjeta, što neizbježno dovodi do slabljenja društva, kolektivnog duha i energije. Ja takvu poruku čitajući ovaj roman nisam dobio. Ako shvaćamo društvo kao skup različitosti povezanih moralnim normama onda u njemu ima mjesta i za Jurija i za Pašu, za Olju i Laru, ali nijedno društvo ne podnosi nekoga nego kao nužno zlo Komarovskog i Jevgrafa. Revolucija je donjela zlo, kao i uvjek šta se događa, onima koji su najmanje krivi. U nju je iz svile i kadife upao Juri grozeći se krvavih muka u kojima se rađa novi svjet, dok s druge strane dolazi Paša da gorčinu svoje sirotinjske mladosti za dan obasja slavljeničkim bakljama pobjede svoje klase u tom novom svjetu. Obojica prekasno shvaćaju ono šta se događa, da je svako rađanje bolno i krvavo i da za dan beba ne može narasti, a u te međufaze dolaze debelokošci pragmatičari kakav je Komarovski i samo još više povećavaju boli.

Crvena mladost (96-100)

- 96 -

Za praznik Dan Republike moj kolega i cimer Branko Milovanović me nagovorio da pođem s njim u Negoslavce kod Vukovara:

- "Ti nećeš ići kući, daleko je, a kod mene smo za čas, Vinkovci, Vukovar i eto nas. Svega oko tri sata puta, eto nas na večeru."

- "Neugodno mi je Branko biti nekome na teretu, tvoji jedva čekaju da ti dođeš, a ja sam samo gost i stvaram im obaveze." - branim se.

- Ma kakve obaveze, pa meni mama zamjera što te nisam dosada pozivao i rekla mi je da ne dolazim bez nekoga od vas izdaleka, a usput ćeš mi nešto iz nekih predmeta razjasniti. A ja sam im toliko pričao o tebi da te poznaju kao i ja." - uporan je on.

I tako mi krenemo to predprazničko popodne i stignemo oko sedam naveče u Negoslavce. Iz tog kraja je bilo dosta kolega Vinkovčana, Vukovaraca, Osječana, pa smo svi bili u vozu do Vinkovaca, izvodili ludorije kao i ostala mladost i put nam začas prođe.

Od Vukovara smo putovali autobusom i poslije pola sata ulazimo u oveće mjesto.

- "Evo nas, ovo su Negoslavci." - kaže Branko.

- "Pa ovo je pravi gradić!?" - gledam ušorene kuće i široke neasfatirane ulice.

- "Selo, ovakva su naša sela u Sremu, a i po celoj Vojvodini, Slavoniji, Baranji, ma celoj Panoniji, veća su po prostoru i broju stanovnika nego vaši dalmatinski gradovi." - nasmija se on.

Crvena mladost (91-95)

- 91 -

Predstavnici ŽTP-a Zagreb su održali svoje obećanje iz prošle godine. Centrom se kao munja proširila vjest da se vrši isplata novca po ostvarenom uspjehu u školi. Meni, kao odličnom učeniku, isplaćeno je šestdeset hiljada dinara, pet hiljada po kalendarskom mjesecu.

Novac je lako potrošiti, naročito kad dođe iznenada i bez nekog naročitog razloga, jer sam zanao da bi moj uspjeh bio isti i da nije bilo te stimulacije, ali mi je ipak bilo drago da neko o tome vodi računa. A sada sam bio u položaju da razmišljam na šta ga trebam utrošiti. Potreba je bilo puno, a cifra je bila limitirana.

Kažem društvu u sobi:

- "Idem naveče u grad, dok je novac na okupu kupiću nešto od odjeće, ako odlažem nestaće ga začas, a neću znati ni gdje ni zašto sam ga utrošio. Ko će sa mnom?"

Javiše se svi, pa krenemo u centar grada poslije večere.

Obišli smo robnu kuću "Beograd" na Terazijama, pa krenemo prema Modnoj kući u Knez Mihajlovoj ulici i okolnim trgovinama.

Ispred ulaza u Modnu kuću priđe nam neki nepoznati momak u rabatinkama i košulji od teksas platna, što je tada bilo moderno nositi i ponudi nam takvo nešto što on nosi da kupimo. Zbog cjene koji reče niko nije pristao, bilo je za nas preskupo, iako je bilo iz Trsta. Rekoh mu da ću radije kupiti odjelo.

Crvena mladost (86-90)

- 86 -

Sutradan sam poslije ručka opet bio na livadama kod Bednje i susreo malu Dragicu:

- "Mirjana i tata joj su iznenada otišli u Ludbreg. Došao je kamion, utovarili su dio pokućstva, kako sam razumila vratiće se po ostalo, ali ne znam kada. Mirjana mi je na odlasku rekla da ti kažem da će se javiti. Ja nisam bila doma, vidjele smo se kad je kamion već kretao. Valjda neće dugo, moraju doći po ostalo. Sutra se ovdje vidimo, pa ću ti reći ako bude što novo."

Okrenem se i krenem prema Bednji, pa preko livada prema mjestu gdje smo Mate i ja upoznali Katicu i Baricu. Nije bilo nigdje nikoga, ni puca ni krava, pa krenem put lječilišta. Pomalo me zabrinjavala ta gužva oko Mirjaninog selenja, ali sam se nadao da će sve biti u redu kad još nisu odselili za stalno. "Javiće se već ona ovih dana, prije nego odem iz lječilišta" zaključim u mislima i spustim se niz zatravljeni breg. Tu iza žbunja, pri dnu brega, pasle su dvije kravice, a u hladovini ljeske sjedila je Marija i vezla.

Oboje se iznenadimo.

- "Nikoga nisam vidio odozgo, otkud ti ovdje?" - pitam je umjesto pozdrava pokazujući rukom na vrh brijega.

Crvena mladost (81-85)

- 81 -

Poslije doručka uputim se na autobus za Varaždin. Nedjelja je, malo je putnika, tek nekoliko "kumica" i "kumeka" koji djeci u gradu u velikim košarama i vrećama nose živinu i povrće za hranu sljedeće nedjelje.

U Varaždinu, na autobusnoj stanici, ugledam odmah Ljubana među nekoliko ljudi i žena, koji su dočekivali putnike.

- "Joj, da nisi mogao doći, mama bi crkla. Još od ranog jutra čisti, sprema i viče na nas, kao da će Maršal doći!" - smije se on idući pored mene, vodeći me u pravcu kuće.

Brzo smo stigli, nije bilo daleko, možda nekih petnaestak minuta hoda. Mama briše ruke o pregaču i grli me:

- "Izvini dušo, sve moram sama. A ove dvojice nije briga. Sjedi, sjedi ovdje, lepše je nego u kući."

Sjedimo ispod odrine za pletenim stolom od rakite na istim takvim stolicama i pijemo iz malih kristalnih bićerina prepečenicu, šljivovicu, koju je stari donio od svojih iz Bosne.

- "Prepečenica je, vidi kako se žuti, kao zlato je, a čini ti se da piješ sirup, zar ne?" - hvali otac rakiju i nutka me na još jednu turu.

Rekoh da sam doručkovao i da nisam gladan, da nisam baš pristalica pića, a tada mi Ljuban pokaza kuću i naročito svoje carstvo: radionicu.

Crvena mladost (76-80)

- 76 -

Tako smo u subotu krenuli na ples kod vatrogasaca. Pored mene i Mate išli su i ostali mlađi dečki i cure. Stevo iz Pakraca, momak od tridesetak godina, upozori nas da ne ulazimo u konflikte, jer nas domaći momci neće rado gledati, a naročito kad se podnapiju. Ako do čega takvog dođe, skupite se, kad nas je više neće se usuditi da nas napadaju.


Oko osam, u prvi sumrak, orkestar je već bio oznojen, što od cvičeka ili piva, a što od vlage i sparine u zraku. Na bregu, gdje je bilo lječilište, bilo je prohladno, pa smo skinuli veste i stavili ih na naslone stolica, poručili pivo i osmatrali stanje na podiju i okolo po bašti.


- "Još je rano, ovo je ok." - kaže Jura - "Bumo videli posle."


Poslije prvog piva društvo je živnulo, samo sam ja usiljeno glumio raspoloženje. Čekao sam hoće li doći Mirjana, s kim će biti ako dođe, kako će reagovati tada i mučilo me još bezbroj pitanja kakva već u takvim trenucima padaju na pamet.


- "Budi onako siguran i jednostavan kao i prošli put i sve će biti u redu," - zapovjedim sam sebi u mislima - "a ako ne dođe, nema veze, nije propast svjeta."


Mate pogleda na svoj sat, pa u mene.

Crvena mladost (71-75)

- 71 -

- "Krv nije voda, svoj svoje pozna!" - u mislima mi odjekuju njene rječi i razmišljam koliko bliske rodbine imam, a pola ih nisam vidio u životu. Sa materine strane, sa ćaćine strane, svaka familija s puno djece, razna godišta, svuda su po svjetu, drugo su koljeno, pa se ne poznajemo, a šta je tek sa trećim i četvrtim koljenom, i još dalje. Ima ih po cjeloj Bukovici, bar su tu rođeni, a razišli se ki rakova djeca po cjeloj Jugoslaviji od Jesenica do Đevđelije, od Subotice do sinjeg mora. Tada se odlučim da ću se o tome više raspitati dok je baba još živa, a ona to zna bolje i šire i od ćaće i matere.


Tih dana ona mi je pričala i pričala, kad sam je o tim rodbinskim vezama pitao, pa sam na kraju shvatio, da je to priča bez kraja, trebalo bi knjiga i knjiga o tome napisati:


- "Baba, bolje i lakše bi mi bilo da kažeš đe i s kim nismo u rodu, nego s kim jesmo. Po ovome tvome ispada da u Bukovici nema sela ili zaseoka đe nam nije neki rod, a o kumstvima i ostalim običajnim vezama da ne pričam." - kažem joj.


- "Šta ćeš, tako je to, kad ja pamtim i znam ovako nepismena, mogli bi i vi, samo ne ajtate za tim. Ne daj Bože, još ćete se rodom oženiti." - ljuti se ona.


- "Nećemo baba, krv nije voda, prepoznaće se da smo rod." - tješim je ja smijući se njenom grintanju.


- "A valjda Bog vodi i o tome računa, po vama ja ne znam šta mure ispasti." - odmanu ona staračkom rukom.

Crvena mladost (66-70)

- 66 -

Stevo je došao iznenada, treći dan po praznicima u posjetu. Izbrijan, u novom odjelu, mašni i cipelama djelovao je starije i ozbiljnije nego što bi trebao biti po godinama: - "Izvini, nisam mogao ranije doći, ima sam gužvu oko svadbe, Braco mi reče da znaš za moju ženidbu." - kaže odmah po pozdravu. 


- "Od njega sam sazna da se ženiš kad je nekidan bio ovdje, pa kako je prošlo?" - pitam ga.


- "Dobro, bila je to mala svadba, nismo pravili cirkus od toga." - škrto će on.


- "Pa što tako iznenada, je li tko od naših bio?" - moram izvlačiti od njega.


- "Bio je Braco, odozdo nije niko doša. Ja sam im pisa, nemam još odgovora, a na svadbi se nije niko pojavio." - škrto će on.


- "Sve je to zateklo, treba si ranije javiti, znaš ti kako je dolje, možda si treba i otići i lično ih obavjestiti i razgovarati sa njima. A sada, šta je tu je." - blago ga prekorih.


- "Nada sam se da će bar Dušan doći, on je bez neki drugi obaveza." - snuždeno kaže.


- "Ko zna đe je on, vjerojatno je neđe sa svojim političarima završio na provod za praznike, to oni unapred planiraju. Opet nagađam, ne znam, ni meni se nije odavno javio." - pokušavam razjasniti stvari.

Crvena mladost (61-65)

- 61 -

Poslije desetak dana terapije i ležanja stanje mi se popravilo, ali profesor dr. Stefanović nije bio zadovoljan, pa je naredio da se izvrši punktiranje pleure i izvuče dio eksudata. To je i napravio sljedeće juto uz prisustvo cjele svoje ekipe, specijalizanata i studenata.

- "Dobar si, pravi junak, lako je sa takvim pacjentima raditi!" -pohvali me kad je sve bilo gotovo.

Ja nisam znao šta će mi raditi, pa se nisam ni bojao, oni su doktori, važno je da sam u njihovim rukama, sigurno znaju šta rade.

- "Jel' te bolelo ?" - pita me zubar Vladimir - "Ja nisam mogao gledati, skoro mi došla muka kad sam video koju igletinu zabijaju među rebra."

- " Ne boli, samo je gadan osjećaj." - kažem mu.

- "Uh,sreća, stvarno je gadno gledati!" - srzava se on.

A tada sam opet išao na rentgensko snimanje, pa kad me je prošla temperatura počeše me voditi u amfiteatar gdje su održavana predavanja studentima i projecirali snimke mojih pluća. Također, u sobi su mi skoro svako jutro studenti i spezijalizanti bili redovni gosti, a meni to i nije smetalo, pošto mi je vreme tako brže prolazilo.

Crvena mladost (56-60)

- 56 -

U 1966. godinu sam ušao i u evidencije sa novim – starim imenom Mile. Ostalo je ostalo sve isto. Na polugodištu sam prošao idealno odličnim, kao najbolji đak razreda, generacije i škole.

Za polugodišnje praznike sam otiša kući u Dalmaciju sa svojim Dalmatincima. Tamo sam zatekao Ducu Maričinog, došao na godišnji odmor iz Lovrana, gdje je radio kao milcajac i usput studira na Višoj turističkoj školi u Opatiji. Sve ono šta je propustio kao klapac sad je brzo pristizao i pretekao, jer mu je škola išla, a naročito jezici. Njemački je dobro govorio, naučio je dosta talijanskog i lokalnog istarskog, a sada je učio engleski i francuski. Stara ljubav prema radioaparatima ga je tjerala da stalno ima najnoviji model, pa je donio kući najnoviji model "velik ki Dramine naćve", koji je nekako nabavio u Trstu. Vrtio je skalu i bira radiostanice na svim valnim dužinama, a kad bi mu to dosadilo naša bi Radio Beograd ili neku drugu radiostanicu koja emitira narodnu muziku i razglavio ga do kraja, stavio aparat na zid avlije da se čuje po cjeloj Vlaci.

- "Sve, sve, ali nema do narodne! Gojković-Cune, Nada Mamula, bračni par Živković, Safet Isović, Zaim Imamović, Silvana Armenulić, Lepa Lukić i oni koji pjevaju izvornu narodnu pjesmu u pravi, a ovo drugo je pašta-fažol, zar ne?" – tvrdio bi i tražio da mu se pobegena.

- "Ma da, i ovi drugi šta slušaju Elvisa, Roling Stounse, Šedouse, hipike, do ponoći slušaju te pomodne, a poslije ponoći narodnjake i igraju mjesto roka užičko kolo." - smijem se odobravajući mu.

Crvena mladost (51-55)

- 51 -

Kao poslije dugog ljepog sna probudio sam se na Vlaci, gdje su cvrčci neumorno od ranog jutra do kasne večeri pilali živce sa svojom pjesmom "drži-prži", ovce preko noći zveckale svojim klepkama, a dan prolazio oko biranja zaperaka u vinogradu ili skupljanju ljetine.

A tada sam morao na praksu u Knin. Javio sam se u upravu ŽTP-a i dobio P-2 kartu za putovanje i usmenu obavjest da se javimo šefu stanice, a ovaj nas poslao do školskog instruktora, te ovaj dalje na blagajnu. Tamo je radila Zora, blagajnica na espresnoj blagajni i u dva-tri dana pokazala nam šta se tu radi, pa smo ja i Pertar Degenek iz Kosova, đak zagrebačke dvogodišnje škole, ostalo vreme se muvali malo po gradu, malo po stanici, a kad bi se izmorili otišli bi u Boriće kod Bolnice i zaspali na klupama u debeloj ladovini. Poslije desetak dana dali su nam potvrede o obavljenoj praksi i tada smo do početka školske godine bili slobodni.

A tada je došlo Priobrženje, sajam kod Manastira i u Kistanjama, te ubrzo i početak treće godine škole. Rosa je pošla u sedmi osnovne, a Duška u treći. Stevo i Dušan su još bili u Vojsci, a Braco je radio na terenu, čas u Baču, čas u Kragujevcu, pa opet u Beogradu.

Crvena mladost (46-50)

- 46 -

Maj prođe kao tren. Dan pobjede, pa Dan oslobođenja i Dan mladosti, a imeđu njih predavanje i ispiti i eto ga, kraj školske godine. I ove godine prošao sam odličnim, a podosta ih je iz razreda palo na popravni. "Lude" ili "magareće" godine su učinile svoje.

Za odlične učenike nagrada je bila ljetovanje 15 dana u Makarskoj u kampu Ferijalnog saveza beogradske omladine.

Došao sam kući na Vlaku, u Kistanje, kad je žetva bjelog žita bila u punom jeku. Odmah su me uključili u svakodnevni rad, kao da se nisam nikad ni mica od kuće. Braco je završio svoju školu, odmah se zaposlio kod stipenditora beogradske "Montaže", a Dušan i Stevo su još bili u Vojsci. Rosa je završila šesti, a Dušanka drugi razrred osnovne škole.

Ćaća se nije oduševio što ja idem na ljetovanje:

- "Šta ćeš tamo, vrućina ki i ođe, a voda duboka, treba je se čuvati. Bolje bi bilo da su vam dali nešto para, nego da s vama izvode te budalaštine."

- "Pa, to mi je nagrada, a svi ostali će ići. Jedino ja moram biti izuzetak. Za svakog sam dobar, samo vama sam teret. Mjesto da ste sretni i da me pohvalite, vi sve više stiskate. Nemate za odjeću, nemate za obuću, nemate za ništa! Kvragu i ta vaša sirotinja!" - planem od nemoći.

Crvena mladost (41-45)

- 41 -

U Beogradu, Zdravka Čelara 14., dočekalo me staro društvo. Prvih dana vladala je uobičajena strka oko smještaja, bonova, knjiga i sveski, a onda se ustali stari ritam od jutra do večeri: ustajanje, doručak, nastava, ručak, učenje, večera, slobodne aktivnosti i spavanje.

Dani su bili sunčani i topli, pa se bilo teško navići poslije ferija sjediti u zatvorenom, čega su bili svjesni naši profesori, pa su oni iz stručnih predmeta nas izvodili na željezničke stanice Beograd-Dunav, Beograd-Donji Grad ili na Glavnu stanicu. Preko vikenda su pravljeni stručno zabavni izleti posebnim vozom u Niš, Kraljevo, Kragujevac, Suboticu, Novi Sad i još neka druga mjesta ili gradove. Tamo bi obišli željezničke stanice i čvorove, ložionice i kolne radionice, a poslije muzeje, spomenike i druge znamenitosti tih mjesta poznate iz istorije ili kulture, najznačajnije za taj grad ili kraj.

Tako je moje 2-f odeljenje jednog vikenda otputovalo u Novi Sad za vreme jesenjskog poljoprivrednog sajma. Vodio nas je naš razredni profesor Zović, pa nismo obilazili stanice, pošto se on kao profesor stranih jezika razumio manje od nas, već smo poslije sajma Futoškom ulicom došli u centar, vidili Maticu srpsku, Katedralu i Sabornu crkvu, Gradsku kuću i Banovinu, Zmaj Jovinu ulicu i kroz Dunavsku i park otišli na Petrovoradinsku tvrđavu i odatle, poslije obilaska šančeva i skromnog muzeja, krenuli na željezničku stanicu u Petrovoradinu i vratili se, mrtvi umorni, u Beograd.

Crvena mladost (36-40)

- 36 -

Tako je bilo desetak dana, svaki dan su mi pokazivali nešto novo: putnička blagajna, prtljažna i espres blagajna, robna blagajna i na kraju stanična blagajna, pored onoga iz "čistog" saobraćaja.

- "Mili" - to je bio omiljeni šefov način obraćanja - "sad smo od svega po malo vidjeli od onoga šta se radi u jednoj željezničkoj stanici. Pošto si završio tek prvi razred to bi ti bilo dosta. Dođi sutra uveče da odradiš jednu noćnu smjenu i mi smo onda gotovi. Nema potrebe da budeš cjeli mjesec na praksi, mi smo ubrzano prošli ono što ti je bilo u programu. Ja ću ionako na godišnji odmor, a onaj koji me bude zamjenjiva neće o tebi voditi punu brigu kao ja. Ja nemam djece, pa pomažem rado vama mladima, da to nekako nadoknadim, a drugi nisu takvi, rade ono šta moraju i preko toga ni dek više. Svaka nova generacija je sebičnija, vodi brigu samo o sebi, valjda tako mora biti ili se meni starcu samo tako čini." - reče mi desetog dana.

Suradan uveče sam stigao na smjenu u devetnaest sati. Dnevna smjena je referisala pred šefom šta se događalo tog dana i šta je planirano za noć, a nova slušala i nakon toga potpisala primopredaju službe, što je šef Aco ovjerio svojim potpisom. U noćnoj smjeni su bili samo otpravnik vozova Pantelija Krneta i skretničar Jovica Tišma.

Kad šef ode Pane će:

- "Markica, što ti dođe u noć?"