Pruga (36-40)

- 36 -

Krajem avgusta, poslije prve ljetne kiše, opet je bila vrućina, ali noći više nisu bile sparne. Rosa se vratila s godišnjeg i počela raditi opet u Solinu, čas jutarnju čas popodnevnu smjenu, a često je imala i noćno dežurstvo. Ona se kretala u svom "medicinskom" društvu, što s kolegicame iz škola, što s onima s posla. Plaća joj je bila mala, kao i moja, pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Uglavnom, ako kupiš neku "veću" stvar od odjeće dobro moraš stisnuti na drugom mjestu. Sreća je bilo ta što si za premostiti manjak uvjek imao kolege koji su bez ustezanja pomagali pozajmicama do plaće i to što su počeli da masovno daju za sve i svašta potrošačke kredite, pa je bilo lakše i u više rata kupiti nešto "krupnije" nego odjednom platiti gotovinom.

Stevo i Ljubinka su se redovno javljali, mada je međusobna prepiska bila prorjeđena u odnosu na ranije, pa se sve svodilo na to da javimo jedni drugima ako šta ima "veliko" novo.

Braco i Ruža isto tako, on je bio još u Njemačkoj, ali je nagovještavao da bi se trebao uskoro vratiti, jer su radovi pri kraju.

Njihova pisma, posve razumljuvo, najviše su govorila o maloj Dijani i Nataši, a izgleda da je i njihovo međusobno sporenje spalo na podnošljivu mjeru.

Pruga (31-35)

- 31 -

Prva polovina augusta je, vruće danju, vruće noću. Vreme se stabiliziralo, ni maeštrala, ni burina, ni lebićade nema. Nebesko plavetnilo izbljedilo od sunca, a noću zvjezde pobjegle u velike visine neba. Radi ko raditi mora, grad i okolina puni domaćih turista, stranaca je nešto malo, valjda zbog konkurentske propagande i zbog upada ustaško-terorističke bande.

Kaća i ja učimo matematiku svaki dan, pa tako i danas u subotu. Počeli smo oko deset, a sad je već podne, ona se već dva puta išla tuširati hladnom vodom i opet joj vruće iako je spustila škure, uključila ventilator i obukla pamučnu tanku kućnu veštu. Kad joj se otvori usljed neke kretnje dekolte, vidim da ne nosi ređipet, a sve mi se čini da ni gaćice nije obukla.

- "Pa tebi nije ni vruće, uopće se ne znojiš, ja ću crći." - hladi se ona zadaćnicom.

- "Vraga nije, vidiš li da sam se ukočio kao popov kurac, ako bi se uspunta ka ti i ja bi se potio." - smijem se.

- "Bolje bi bilo da ti se ukoči on, a ne cilo tilo, bar bi neka od tebe imala koristi." - izaziva me ona.

- "Nema šanse, muda su mi se otegla do koljena, a po ovoj vrućini možda su se jaja i ugrušala." - odbijam je šaljivo.

Primjećujem da me gleda drugim očima, ali joj ne dajem do znanja da sam shvatio poruku, pravim se Toša.

Pruga (26-30)

- 26 -

Na poslu sam kroz jutro napravio obračun po ugovoru i odnio ga na potpis. Sve se to obavilo rutinski i posvršavalo do jedanaest sati, pa krenem na Sutjesku, kod Kaće, na dogovor oko zajedničkog učenja matematike. Imao sam vremena, pa krenem pješke uz Mažuranićevo šetalište, prođem pored osnovne škole, uz nekoliko skalina na nekoliko mjesta i nađem ulaz, pa stan na prvom spratu. Iznutra se čula galama, sačekam tren da se utiša i pozvonim.

Vrata otvori Kaća u laganoj prozirnoj kućnoj haljini:

- "Bravo, stigao si na vreme, taman da se prestanem svađati s ovim dripcem."

- "Po dogovoru, dobar dan." - nasmijem se.

Kroz uski tamni hodničić prođošmo u svjetlu kuhinju i trpezariju, desno je bilo, skopča sam, kupatilo, a ljevo dnevni boravak.

- "Malo je stisnuto, jednosobni je stan, ali se snalazimo." - kao da se pravda Kaća.

- "Šta možeš, tako se mora. Velika je nestašica stanova." - pokušavam razumiti stanje stvari.

- "Odavno su mami obećali proširenje, ali uvjek nekako izvisi. A ovaj smo dobili kad se brat Rato nije ni rodio. Poslije tata umro i znaš kako to već ide s bodovima i listama." - priča ona zavrzlame oko proširenja i pravda se skučenošću prostora u kojem njih troje žive.

Pruga (21-25)

- 21 -

Tog 20. Juna 1972. godine dan je počeo kao i obično. U svoju kancelariju u "Prvoborcu" sam stigao prije Marinka, sjeo, zapalio cigaretu i počeo listati "Slobodnu Dalmaciju". Ništa posebnog nije bilo po naslovima i podnaslovima, pa potražih je li koji članak Dušan napisao, a kad ne nađoh pročitah Smojinu kolumnu, Maršićeve gradske vjesti i Popadićeve kozerije. Dok sam čitao šale iz "Pometa" u kancelariju uleti Marinko i znajući šta će pitati odmah mu kažem:

- "Nisi zakasnio, niko te nije tražio i možemo na kavu."

- "Dobro je!" - napravi on naljevokrug i odemo u bife prekoputa ulzne kapije.

- "Juče ..." - zamisli se on - "... ili prekjuče, tražio te Tonči Kljaković, jes i li se vidio s njim?" - prisjeti se on, popi vinjak na eks i zatrese glavom, otpuhnuvši žestinu:

- "Majku srpsku, dobar je ovaj "Rubin"."

Nasmijem se grohotom:

- "Stvarno je dobar, ići ću sad kod Tončija."

Bez meračenja, uz dva tri dima cigare, popijemo kavu i vratimo se u kancelariju. On uze žuti šljem i plavi radnički mantil i ode u pogon, a ja se uputim u susjednu kamenu zgradu uprave kod Tončija.

- "Poštovanje gospodo prašinari, kako ste? " - viknem s vrata vidjevši da je tu i Dome, poslovođa otpreme.

Pruga (19-20)

- 17 -

Na poslu Komercijalnog predstavnika sve se odvijalo rutinski. Kancelarija u "Prvoborcu", pa odlazak u kancelariju u stanici Solin, a onda intervencije kod odgovarajućih službi, kako bi obe ugovorne strane bile zadovoljne, i ugovor se ispunjavao kako je najbolje bilo moguće. A sada su mi pridodati i poslovni odnosi ŽTP-a s "Lukom Split" odnosno s njenim djelom "Lučki pretovar i skladišta". Tamo je bio moj poslovni kontakt-partner direktor Milan Ćakić, zemljak iz Đevrsaka.

Bio je na sto muka. Ako dođe brod, a ne dođu vagoni ili se desi obrnuto, penali su se obračunavali u korist željeznice ili brodara, a to su bile ogromne cifre, što bi pojelo svu njihovu zaradu po osnovi pretovara ili skladištenja robe. On je na to radno mjesto došao da uvede red, ali je šta malo postigao, iako je, takoreći, tu i spavao.

- "Puna mi je kapa svega, ja se trudim, radnici rade u tri smjene, a nezadovoljni su plaćama, stvarno su male, a nema se više dati, sve nam pojedoše troškovi." - žali se on.

- "Kakvi troškovi, po onome što vidim, vi pružate većinom usluge utovara brodova i vagona, istovara istih, skladištenje robe za daljnji transport, pakovanje ili dopakivanje, gola usluga, a materijal za pakovanje naplaćujete od komintenata. Voda, struja, čišćenje, to su male stavke, to uklakulirate u cjenu usluge, održavanje dizalica i vaga isto, ne vidim šta bi vam trebalo jesti zaradu." - kažem mu.

- "Znaš li ti koliki su brodski penali, koliko mi platimo kolske dangubnine ŽTP-u, to su ti čovječe astonomske cifre!" - ne slaže se on.

Pruga (13-16)

- 13 -

Već dugo nisam vidio Mariju. Vreme mi proleti kao tren, februar i mart radi Komisije i ispita, a evo već prođe polovina aprila i za to vreme sam izašao samo par puta nakratko na Pjacu, "u letu" viđao njeno žensko društvo, ali mi tada ništa ne rekoše, osim javljanja tihim pozdravom, onako u prolazu.

Radi diskrecije koju smo dogovorili nisam ih ništa htio pitati već sam odlučio da još koji dan sačekam, valjda će se pojaviti, ne znam kada i u kojoj smjeni radi, a možda je išla na selo koristeći godišnji odmor.

Tu večer izađoh na Pjacu i stajao sam na uobičajenom mjestu s Gojkom, Boćom, Perom Dokićem, Jozom Grgićem, Jovom Kričkovićem i još ponekim koji bi navratio na sekund i očekivao da vidim hoće li naići njeno društvo ne govoreći nikom ništa. Zafrkavali smo se sve u šesnaest, neko bi prišao klapi, stao malo pa išao u đir, a onda se pojavi njeno društvo, Cvita, Ivanka i Rosa i kad već pomislih da ni večeras neće doći ona ih sustiže probijajući se kroz gužvu i sve zastadoše kod nas. Klapa se raširi i napravi im mjesta i poče veselo čavrljanje. Vidim da se Marija "ponovila", sva obučena u stranu garderobu, nekako se i promjenila, ali ne primjećujem ništa izvana osim malo drugačije frizure.

Stajala je do mene pa joj tiho rekoh kad se klapa "zanjela u temu":

- "Nešto si se proljepšala, druga si, da mi je znati razlog?"

- "Otpratit' ćeš me na autobus." - kratko šapnu ona znajući da ja znam šta to znači.

Pruga (9-12)

- 9 -

Odremam u polupraznom vagonu do Vinkovaca, a do beogradskog brzog za Split ima još sat vremena. Odem u restoran, naručim vinjak i kavu i uzmem čitati novine. Kad spiker najavi skori dolazak voza izađoh na peron i tamo me dočeka nekoliko putnika u grupicama s vrećama, koferima i torbama i ona, sa malim ženskim koferićem pored nogu u svjetlosmeđoj bundi, odvojena nekoliko metara od drugih putnika.

Voz uz škripu točkova i iskrenje papuča uleti u stanicu dok je iz zvučnika treštala spikerova objava o vozu i vremenu polaska. Vagon stade sredinom ispred nje, a ona podiže koferić i dvoumi se na koja će vrata ući.

- "Idemo tamo." - prihvatim joj koferić i povedem je za ruku prema krajnjim vratima, otvorim ih, skočim uz stepenice vagona i pružim joj ruku da se i ona popne.

- "Baš Vam hvala ..." poče ona zbunjeno, a ja je prekinem:

- "Baš ti hvala Mile, imam usku suknju i čizmice s visokim petama, jedva bi se popela bez pomoći u vagon."