Pruga (76-80)

- 76 -

U martu je Jozo Grgić otišao na izdržavanje kazne u Verudu kod Pule na koju je osuđen zbog izazivanja saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo Ante Anić-Kaliger, njegov komšija, a zajednički nam prijatelj. Njegovo pismo od tamo bilo je ispisano kao velika tužbalica od ruba do ruba papira da više nije bilo mjesta ni za jedno jedino slovo. Žalio se na sve, hranu, spavanje, rad, odnos osoblja i sudrugova. Pisao je da je raspoređen na posao na farmi krava, te ih muze, čisti i hrani, ustvari vapio je za utješnom rječi ne opterećujući se krivnjom za smrt Ante.

Odgovorio sam mu odmah da su to problemi adaptacije, da će poslije biti bolje, navići će se, a da će izdržavši to doživiti "iskupljenje", i da se u slobodno vreme posveti knjizi i učenju. Neka se raspita ima li mogućnosti da odatle odlazi na ispite u Osijek i da je "važno da nema vremena za razgovore sa samim sobom" i da je sve prošlo i da će i to proći. Uostalom, svaka medalja ima dvije strane, i da ne bulji samo u jednu i samosažaljeva se.

Na drugo pismo nisam dugo čekao. Bilo je malo vedrije i optimističkije i u njemu mi je izražavao beskrajnu zahvalnost, i na pismu i savjetima, jer od svih kojima je pisao jedini sam mu odgovorio. Žalio se da je pokušao učiti, ali da se ne može koncentrirati i da ga to opterećuje, kako pročita tako odmah i zaboravi, u glavi ništa ne ostaje. I sad je tražio neke usluge, te raspiraj se za ovo, i za ono, obavjesti me o ovom i onom, vidi šta je sa ovim i onim, jer mu niko drugi nije pisao niti se nada da će pisati.

Pruga (71-75)

- 71 -

Sve rjeđe sam dolazio u Komitet omladine, sve manje i rjeđe izlazio na Pjacu, a sve češće se sastajao i duže zadržavao sa Milicom. Često bi odlazili u kino ili jednostavno šetali po gradu, usput obavljajući neki poslić koje bi imalo jedno od nas. U kancelariju na poslu bi znao navratiti i popodne, pripremao plan poslovanja za iduću godinu ili poslovni izvještaj za ovu koja prolazi, pišući istodobno diplomski rad iz Analize. Gordana mi se više nije javljala, zadnje su bile razglednice s kraja avgusta s Crnogorskog primorja, pa je tako i ostalo. A Ceca je pisala često, njoj je u Gračacu, bar po pismima, nepodnošljivo, i ta pisma su joj bila jedini odušak. Tješio sam je koliko sam mogao pišući joj duga pisma, optimistički joj dajući nadu da će se uskoro naviknuti.

Dolazili su katolički Božić i Nova godina, nisam ništa posebno planirao, to će se ionako dogovoriti zadnji čas. Naime, Milica je prešla raditi iz Ugostiteljskog školskog centra u Školski centar "Mate Golem", isto u knjigovodstvo na određeno vreme, samo što je bilo izgleda i da zastalno tamo ostane.

Nepodnošljiva mi je bila ta prednovogodišnja strka, te kupuju se čestitke, govori se o dočeku, žderanju i piću, svaki dan žene preko marende dovlače pune borše spize s Pazara i uvjek im nešto fali, te priče gdje će ko ići, ovaj onamo, ovaj ovamo, kao da je to zadnja prilika u životu.