- 6 -
-"Diž' se! Ustajanje!" - probudi me glas dežurnog - "Ajde, žuri se, umivanje i jutarnja!"
-"Spavao si kao top, mislio sam da si umro." - sanjivo reče "doktor" Branko Manasijević.
-"Još bi, ali nema veze, može i ovako." - protegnem se i uzmem šugaman i toaletni pribor i krenemmo skupa u veliku umivaonicu.
Oko desetak špinja nad betonskim koritom tiskalo se puno vojnika, a iz dugog djela otpozadi i sa strane osjećao se zadah fekalija iz klozeta. Zapalim cigaretu i čekam s Brankom da se gužva koliko toliko smanji, a onda zajednički nad jednom špinjom u dva tri poteza se obrijemo. Branko ima tvrdu bradu i gaji brkove pa mu ide sporije:
-"Lako je tebi, ti si plav pa se i neprimjeti ako ponešto preskočiš, a meni ako ostane jedna jedina dlaka vratiće me sa smotre."
-"Nek vrati, bar ćeš se moći na miru obrijati."- smijem se ja i požurujem ga - "Brkove ili obrij ili ih naveče uredi prije spavanja, a mogao bi se tad i obrijati, pa ujutro samo malo popraviti." - posavjetujem ga, a on kimanjem glave odobrava.
Na poligon smo stigli među zadnjima, tri koraka ispred starješina. Komanda pade i mi trčimo u krug oko poligona za smotru ispod ogromnih platana. Trči kapetan i vodnik Anić, a ostali podoficiri se vratiše u prostorije.
-"Nije ovo za mene, imam ravne tabane i kurje oči na njima, i prestar sam za ovu zajebanciju ovako rano ujutro." - govorim Branku dok uporedo trčimo.
-"Radije se razbuđujem uz kafu nego uz ovo." - složi se on - "Nemam volje, a nisam ni trčao od početka studiranja."
-"Probaću desetak dana, ako ne bude boljitka tražiću na ljekarskoj izuzeće."- kažem mu.