ponedjeljak, 21. siječnja 2013.

Vojska (6-10)


- 6 -

-"Diž' se! Ustajanje!" - probudi me glas dežurnog - "Ajde, žuri se, umivanje i jutarnja!"
-"Spavao si kao top, mislio sam da si umro." - sanjivo reče "doktor" Branko Manasijević.
-"Još bi, ali nema veze, može i ovako." - protegnem se i uzmem šugaman i toaletni pribor i krenemmo skupa u veliku umivaonicu.
Oko desetak špinja nad betonskim koritom tiskalo se puno vojnika, a iz dugog djela otpozadi i sa strane osjećao se zadah fekalija iz klozeta. Zapalim cigaretu i čekam s Brankom da se gužva koliko toliko smanji, a onda zajednički nad jednom špinjom u dva tri poteza se obrijemo. Branko ima tvrdu bradu i gaji brkove pa mu ide sporije:
-"Lako je tebi, ti si plav pa se i neprimjeti ako ponešto preskočiš, a meni ako ostane jedna jedina dlaka vratiće me sa smotre."
-"Nek vrati, bar ćeš se moći na miru obrijati."- smijem se ja i požurujem ga - "Brkove ili obrij ili ih naveče uredi prije spavanja, a mogao bi se tad i obrijati, pa ujutro samo malo popraviti." - posavjetujem ga, a on kimanjem glave odobrava.
Na poligon smo stigli među zadnjima, tri koraka ispred starješina. Komanda pade i mi trčimo u krug oko poligona za smotru ispod ogromnih platana. Trči kapetan i vodnik Anić, a ostali podoficiri se vratiše u prostorije.
-"Nije ovo za mene, imam ravne tabane i kurje oči na njima, i prestar sam za ovu zajebanciju ovako rano ujutro." - govorim Branku dok uporedo trčimo.
-"Radije se razbuđujem uz kafu nego uz ovo." - složi se on - "Nemam volje, a nisam ni trčao od početka studiranja."
-"Probaću desetak dana, ako ne bude boljitka tražiću na ljekarskoj izuzeće."- kažem mu.

petak, 18. siječnja 2013.

Vojska (1-5)

Knjiga sedma - ( IX/1975. - VIII/1976.)

- 1 -

Koga god da pitaš o vojsci svako će drugačije reći. Neko će je hvaliti do nebesa, a neko spuštati u deveti krug pakla, ali niko neće reći da ne treba narodu odnosno državi. Poželjeti hoće: " Eh, kad bi ovaj svjet bio pametan, pa da se ukunu sve vojske i uništi svo oružje, gdje bi nam bio kraj, svi bi plivali u bogatstvu!?", ali će odmah dodati da su to samo snovi, samo puste želje, jer te pameti nema niti će je biti, a dotle će biti i vojske.
-"Đavo ti je odnjo sinko, meni odnese mladost, šest godina u marini, pa unda na Pjavu, a unda ni to ne bi dosta, pa me napravi kljastim i sakatim!" - reče đed Ćilit - "Ali treba, u njoj se djete pretvori u čojeka ki gusjenica u leptira. Ni sam ne znaš kako do toga dođe, ali se vratiš drukčiji, nije ti više do unog speranja koje činiš ki fakin prije nego u nju odeš." 
-"Meni je bilo dobro đede, sad je drukčije. Radio sam svoj posa u njoj, popravlja aute što i prije i poslije nje. A niko me nije ćera da žurim, a ima sam i knjiga da čitam o raznim markama auta i Boga mi dosta sam tamo naučio." - govori nam Milan.
-"Lako je kad je mir, a Boga mi kad pršti oko glave, kad si više gladan nego sit, kad si go i bos, i nikad se naspavati ki čojek, i vječito bauljaš unako ljuljan od nespavanja, ne bi je nikad i nikom poželio." - veli Ile sjećajući se svojih partizanskih dana. 
-"Kažu da se vojsci vesele samo kurve, udovice, raspuštenice i profiteri. A narodu, onom običnom, tuđa naopako, a svoja nekako." - kaže ćaća.

četvrtak, 17. siječnja 2013.

Pruga (96-97)


- 96 -

Sljedećih dana sam obišao gradilišta u Solinu, Kaštel Sućurcu i Kosovu, pa sam uočene nedostatke napismeno dostavio nadzornim organima izvođača ZOP-a, građevinskim tehničarima Mati Jukiću i Ivi Krvavici. Reagovali su odmah i izvjestili me usmeno i pismeno, a direktor ZOP-a Škrapić Paško ih je tjerao da svakodnevno obilaze gradilišta.
- "Dobro je što si ono napisao, oni su računali da će im biti lakše kad nema Vučičevića, tobože: " ... šta se Mile razumije u građevinu?...", a kad sam im ja rekao da se u Tehnikumu uči željeznička niskogradnja onda im je postalo jasno. Da vidiš kako ih Pave Reić sada zafrkava, jer je i on završio Tehnikum u Kastvu, a ovi su to stalno omalovažavali, kao gdje će se on s njima "čistim" građevinskim tehničarima mjeriti." - priča mi on.
A Pave Reić, šeret i galamdžija, dobar željeznički stručnjak, jedno jutro mi priđe i pruži ruku:
- "Svaka ti čast kolega, doživio sam da ih neko dobro izriba tamo di su najači. Sam s njima nisam moga izaći na kraj!"
- "Ti Pave!? Čisto sumnjam!" - nasmijem se.
- "Nadgalame me, više ih je, a sada im Škrapić svako jutro maše ispred nosa tvojim dopisom. Pazi da ti šta ne podvale, ako triba rado ću ti pomoći." - ozbiljno će on.
- "Moramo biti solidarni, hvala unapred!" - smijem se Pavinom ozbiljnom shvaćanju "kastinskog rata".
A onda je došlo prvo Mišino pismo iz zatvora u Turopolju, kratko i smušeno, od desetak redaka, gdje piše da se malo privikao na sve, ali da se nikako ne može naviknuti na šišanje na nulericu, jer je stalno dosada nosio dugu hipi kosu.