- 11 -
Pa dođe i taj dan. Sjednica RS je počinjala u osam sati. Prvi mi u kancelariju navratiše Drago Jušić, sekretar u čvoru Šibenik, i Stipe Bralić, predsjednik tamošnjeg sindikata. Oba su članovi RS. Pozdravljamo se i nudim ih kavom:
-"Kako je u Šibeniku, gdje je šef Vešo?"
-"Dobro je, ide, a šef je iša u Zagreb, no mi smo imali mali kolegij i zauzeli stavove na nivou čvora." - kaže Drago Jušić.
-"Planiram doći tamo, ali neću moći još za deset-petnaest dana, na vreme ću javiti." - obećavam im.
-"E, svakako, što prije, ali javi da znamo, pa ćemo se svi okupiti. Ima dosta sitnice koje se trebaju rješiti, a sve se odlagalo dok na to mjesto neko ne dođe. Drago nam je što si sad tu ti, ti si naš!" - našali se Drago.
-"Kako naš, ma Drago po čemu ti to znaš!?" - diže prema njemu pogled Stipe.
-"Pa Mile je iz Kistanja, a one su šibenski kotar, uvjek su za Šibenik bile vezane, bez obzira na organizaciju državne uprave." - pojasni mu Drago.
-"A tako, da! U Šibeniku je uvjek bilo ljudi iz Bukovice, od pamtivjeka. Tamo je i vladika dalmatinski, pa bilo je dosta trgovaca i gostiona koje su oni držali. Dobri, pošteni i radišni ljudi. A i naši su išli tamo u partizane, bataljon "Bude Borjan" je tamo osnovan od Šibenčana i Bukovčana. Stare su to veze." - kao prisjeti se Stipe Bralić.
- 6 -
Kod kuće, u podstanarskom stanu, život je tekao, kako se to kaže, normalno. Milica se gegala, puvala i stenjala u devetom mjesecu trudnoće, s jedne strane želeći da se što prije porodi, dok se s druge strane, kao prvorotkinja, bojala svega toga. Pripremila je sve što treba, od košuljica, benkica, pelena i povoja, a čak je isplele i neke minjaturne rukavice. Tu su bili i puderi i kreme, sapuni, kao i potrebne posude i posudice, od kadice do velikog lonca za iskuvavanje bebine robe. U posebni neseser je pripremila potrebne joj stvarčice koje treba nositi u rodilište, pa je tamo mogla krenuti u svako doba dana ili noći.
Iako nije priznavala bojala se porođaja, a kako i ne bi kad su joj sve prijateljice i mlade i starije pričale kako je to živa muka i nepodnošljiva bol,a ja sam im se čudom čudio:
- "Moja mater i tvoja mater su rodile po sedmero, bez babica i doktora, žive i zdrave, pa šta bi onda teže bilo tebi!? Eto, i teta Etica je rodila četvoro, nek ti ona kaže kako je."
-"Ma nije to tako kako neke pričaju, boli, mora boliti, ali se sve to odma zaboravi dok čuješ bebin glasić, a pogotovo kad joj vidiš oke. Biće Mile, tako joj ona po bodulski zvala Milicu, sve u redu, pa to ti i doktori kažu!"- tješi i hrabri je ona ne preuveličavajući i ne umanjujući čin porođaja - "A i to je lakše nego muke, iz dana u dan, koje dođu poslije. Ne znaš kad je teže, kad su dica mala ili velika. Ne kaže se zaništa "....mala dica mala briga, velika dica velika briga..."?"
-"Pa vaša su djeca velika, samostalna, što se Vi imate sada za njih brinuti?" - pitam je, mada mi je Milica nešto natuknula da je teta Eta imala nekih problema s familijom.
- 1 -
Već se razdanilo kad je brzi voz Beograd-Split ušao u željezničku stanicu Split. U novom odjelu sivkaste boje kupljenom prije dvadesetak dana u Subotici, masnih dlanova i lica od one čudne masnoće iz vozova koja neizbježno premaže svakog putnika na duge relacije, silazim na peron i krijem se u masi putnika od željezničara koji rade po kancelarijama Uprave Saobraćajne sekcije Split da izbjegnem pitanja i razgovore do kojim mi u ovom trenutku nije stalo. Žurio sam kod Milice u Omišku 26. gdje je ona iznajmila od Krstulovića stan zajedno sa sestrom Jekom i njenom prijateljicom Danicom Mandić, trgovkonjama zaposlenim u Robnoj kući "Dobri" na Radničkom šetalištu, i njenom starom školskom drugaricom Janjom Japundžić. Čekalo se na moj povratak iz Vojske da se vidi kako ćemo stanovati dalje, jer treba računati da dolazi beba za mjesec dana, a tada bi u stanu bila velika stiska s nas toliko.
Iako su prošli cjeli dan i noć još sam pod jakim utiskom ispraćaja drugova iz čete veze iz Prve kasarne u Subotici. Ni odlazak kod Steve i Ljubinke u Barič i Brace i Ruže u njihovu komšiluku nije izbrisao jaku navalu proturječnih emocija, s jedne strane radosti što sam se rješio Vojske, a s druge tuge zbog rastanka s drugovima i svjesti da je moja mladost zauvjek prošla.
Iz Subotice sam vozom stigao u Beograd oko podne, a voz za Split mi polazi tek naveče, pa iskoristih to popodne da odem u Barič i javim se Stevinoj i Bracinoj porodici, računajući da skoro neće biti takve mogućnosti. Sad više nisam sam, slobodan kao ptica, tu je i Milica koja treba uskoro roditi, a treba i raditi dan noć, jer sam načuo da se opet sprema nekakva reorganizacija na željeznici. Cjelo vreme putovanja sam razmišljao da li ostati na željeznici ili tražiti bolje plaćeno mjesto po drugim firmama, a što god napravio plašio sam se da ću pogrešiti. Oslobodih se nakratko tih misli u Bariču slušajući novosti od Ljubinke, poslije nešto vremena i od Ruže, dok su Stevo i Braco bili škrti na rječima, prepuštajući njima da pričaju li pričaju kao navijene.
