- 71 -
Kucano na kompjuteru:
I tako je te jeseni počeo naš boravak u Vranjicu, na prvom
spratu, ljevo, Lidijine kuće. Na desnom krilu je stanovao Frane
Franičević sa suprugom, oboje rodom sa Šolte, nekakav poslovođa u
''Jadranribolovu'', dok je ona radila u lokalnoj gostionici. Sinovi
su im bili na studijama, stariji u Zagrebu, a mlađi u Mostaru. Ispod
nas je stanovao Šeri s familijom, ženom i četvoro male djece, tri
sinčića i kćerkicom, a u stanu do njega mater mu udovica. U
prizemlju je bio ''Dalmin'' dućan, onaj ''seoski'' u kojem se
prodavalo sve i svašta.
Iza te ljepe kamene zgrade, čije je pročelje gledalo na južnu
rivu, Solin Luku, Brda i Kopilicu, bilo je dvorište s nekoliko
prizemnih i na brzinu sklepanih priručnih objekata koji su Šeriju
služIle za sve i svašta.
- 66 -
Rano ujutro sam krenuo u gustiš ''Iza avlije'' dok se Milica
bavila oko Jasenke i doručka. Gledam s koje bi strane bilo najlakše
početi, pa kad shvatih da je s bilo koje isto krenuh ''od sunca''.
Smreka, pa drača, pa zakržljali grabići, pa kupina, pa trnić, pa
glogić, poneki zaprcani rastenjak, i sve se to uplelo između sebe i
među litice, pa koristim naizmjenično sikiru, kosjer i rogulje,
kosjeraču i krampić, ali sporo ide. Iz smreke mi zavrat zasipaju
suve iglice, drača bode žestokim bodljama, a kupina se kači sa
robu i kožu na meni. Grabovina se zavukla u procjepe litica i
sikirica češće pogađa kamen nego li kao kost tvrdo drvo, pa
vrcaju iskre na sve strane. A iako još nije ugrijalo ja se potim ka
u sred podne.
Dolazi Milica:
-'' Sporo to ide, a? Baš ćemo se namučiti!''
-'' A vidićemo, pomalo, ne žuri nam se, koliko stignemo.'' - sav
oznojen i zasut smrekovim iglicama i izgreban od drače i kupine
smireno ću ja.
Oko marenda počele su navraćati i komšije pitajući, onako
usput, šta to radim.
-'' Planiram ođe graditi kuću.'' - kažem im.
-'' Ih, zar ti ćaća nije muga dati kumad ravnijeg, da se ne
mučiš u tom kršu!?'' - čude se.
-'' Vidiš, neda, znaš njega: ''... ako dam jednom unda će
tražiti i drugi...''.'' - odgovaram im.
-'' Pa nek traže, svaki bi roditelj bijo sretan da mu djeca oko
njega rade kuće. Ta neće ni un vječno, ionako će se kad tad
trebati djeliti.'' - vele mi.
-'' Kažem mu i ja to, ne radi se o čak ni o diobi, već da da
terene za gradnju, a ostalo kad dođe vreme, a on neće ni to.'' -
kažem im.
-'' Eh, Mariša, Mariša, uvjek un po svome!'' - vele oni - ''
Uvjek žali za prošlim.''
- 61 -
Tog proljetnog popodneva, ljepog kao samo što može biti u maju,
vratili smo se iz Bukovice, s Vlake, poslije tamo provedenih
Prvomajskih praznika, osvježeni tamošnjom tišinom, cvjetnim
livadama i mirisama rodnog zavičaja.
Dok smo raspremali stavri iz brojnih torbi i zavežljaja i djelili
hranu od robe, a nju na prljavu i šistu, ćakulali smo s čika Perom
i tetkom Marom. A njih je najviše interesovalo kako je bilo s
Jasenkom i kad su čuli da je bilo sve u redu njihovoj radosti ne
bijaše kraja da su i sami sebe morali pohvaliti:
-'' Vidiš li ti šta to znači za dite kad je u sigurnim rukama,
a Jase?'' - grli je tetka Mara - ''Sunce moje, baš smo te se
poželili, odužiše mi se ovi praznici.''
-'' 'Esu, tebi i meni, ovdi u betonu, srića pa ću ja ovih dana u
Broćanac, vrime mi je, mora se tamo nešto poraditi, a i vinogradić
je ki dite.'' - tješi se čika Pero.
Dok smo ušli u našu sobu i tamo svrstavali naše stvarčice
mahinalno sam upalio TV koju za ovih produženih praznika nisam
nikako gledao, ne obraćajući puno pažnje na emitiranje nekakve
''ozbiljne glazbe''. A onda odjednom se program naglo prekinu i mi
svi iznenađeno zastašmo kao ukopani na zatečenim mjestima. Tišina
i svjetlucanje ekrana potraja, bar nam se tako učinilo, dosta dugo,
a onda se na ekranu pojavi Miroslav Lilić, rodom iz Siverića,
urednik na TV Zagreb, u crnom odjelu i bjeloj košulji i crnoj mašni
i nekako promuklo izusti:
-'' Umro je Drug Tito...''
Bilo je to 4. maja 1980. godine, u 15.04 sati.
- 56 -
Popodne sam iz Pošte u Kistanjama nazvao Gojka u Split da se
raspitam za brata Čilaša Mile, ostalo mi je negdje u podsvjesti
saznanje iz nekog razgovora da je on automehaničar u Oklaju. Gojko
to potvrdi i čak mi reče da radi i po polisama OZ-a i da mu je
radionica i kuća na izlazu iz Oklaja prema Kninu. Nema mi druge,
sutra moram tamo i nastojati da se ''Fićo'' što prije popravi.
Krenem oko osam sati tog jutra. Rudele, Ivoševci, Brljan most
preko Krke, Čitluk, pa Oklaj. Pred dućanom u centru gradića upitah
za Marka Čilaša i njegovu automehaničarsku radionicu, da ne lutam,
za svaki slučaj.
-'' A tu je desno od ceste prema Kninu, nova kuća na osami.'' -
rekoše mi uglas dva-tri Prominca pružajući ruku na pravac prema
Kninu.
-'' Odavle, ma petsto metara.'' - doda jedan.
Začas sam bio tamo. Usred krša, uz cestu, očišćen bagerom
oveći teren, a odmah uz cestu nova kuća na kat, bez istaknute
firme. Samo po par ''krntija'' iza kuće moglo se zaključiti da je
tu neki majstor. Uđem makdamskim kolnim putićem iza kuće na
provizorno parkiralište i zasviram.
-'' O' ma, eto me...'' - začu se glas iz garaže-radionice, a s
balkona, cjelom dužinom kuće, izviri ljepa crnka srednje dobi u
kućnoj haljini na cvjetiće.
Izađoh iz auta i zapalih cigaretu, a prema meni, par koraka, uz
široh osmjeh ispod crna brka, krenu majstor tarući ruke o stupu i
plavi zamašćei radnički trliš njemačke proizvodnje.
-'' Dobro jutro meštre, Marko Čilaš?'' - osmijem se ja.
-'' Dobro jutro gospdine, jeste, taj sam, koja muka?''- osmija se
i on i pruži po majstorski ruku na pozdrav, iskrenutu ovlaš da moju
ne zamasti mašinskim masnoćama.