subota, 19. ožujka 2016.

Karijera - Putovanje u osrednjost (71-kraj)

- 71 -




Kucano na kompjuteru:




I tako je te jeseni počeo naš boravak u Vranjicu, na prvom spratu, ljevo, Lidijine kuće. Na desnom krilu je stanovao Frane Franičević sa suprugom, oboje rodom sa Šolte, nekakav poslovođa u ''Jadranribolovu'', dok je ona radila u lokalnoj gostionici. Sinovi su im bili na studijama, stariji u Zagrebu, a mlađi u Mostaru. Ispod nas je stanovao Šeri s familijom, ženom i četvoro male djece, tri sinčića i kćerkicom, a u stanu do njega mater mu udovica. U prizemlju je bio ''Dalmin'' dućan, onaj ''seoski'' u kojem se prodavalo sve i svašta.
Iza te ljepe kamene zgrade, čije je pročelje gledalo na južnu rivu, Solin Luku, Brda i Kopilicu, bilo je dvorište s nekoliko prizemnih i na brzinu sklepanih priručnih objekata koji su Šeriju služIle za sve i svašta.

petak, 18. ožujka 2016.

Karijera - Putovanje u osrednjost (66-70)

- 66 -




Rano ujutro sam krenuo u gustiš ''Iza avlije'' dok se Milica bavila oko Jasenke i doručka. Gledam s koje bi strane bilo najlakše početi, pa kad shvatih da je s bilo koje isto krenuh ''od sunca''. Smreka, pa drača, pa zakržljali grabići, pa kupina, pa trnić, pa glogić, poneki zaprcani rastenjak, i sve se to uplelo između sebe i među litice, pa koristim naizmjenično sikiru, kosjer i rogulje, kosjeraču i krampić, ali sporo ide. Iz smreke mi zavrat zasipaju suve iglice, drača bode žestokim bodljama, a kupina se kači sa robu i kožu na meni. Grabovina se zavukla u procjepe litica i sikirica češće pogađa kamen nego li kao kost tvrdo drvo, pa vrcaju iskre na sve strane. A iako još nije ugrijalo ja se potim ka u sred podne.
Dolazi Milica:
-'' Sporo to ide, a? Baš ćemo se namučiti!''
-'' A vidićemo, pomalo, ne žuri nam se, koliko stignemo.'' - sav oznojen i zasut smrekovim iglicama i izgreban od drače i kupine smireno ću ja.
Oko marenda počele su navraćati i komšije pitajući, onako usput, šta to radim.
-'' Planiram ođe graditi kuću.'' - kažem im.
-'' Ih, zar ti ćaća nije muga dati kumad ravnijeg, da se ne mučiš u tom kršu!?'' - čude se.
-'' Vidiš, neda, znaš njega: ''... ako dam jednom unda će tražiti i drugi...''.'' - odgovaram im.
-'' Pa nek traže, svaki bi roditelj bijo sretan da mu djeca oko njega rade kuće. Ta neće ni un vječno, ionako će se kad tad trebati djeliti.'' - vele mi.
-'' Kažem mu i ja to, ne radi se o čak ni o diobi, već da da terene za gradnju, a ostalo kad dođe vreme, a on neće ni to.'' - kažem im.
-'' Eh, Mariša, Mariša, uvjek un po svome!'' - vele oni - '' Uvjek žali za prošlim.''

četvrtak, 17. ožujka 2016.

Karijera - Putovanje u osrednjost (61-65)

- 61 -




Tog proljetnog popodneva, ljepog kao samo što može biti u maju, vratili smo se iz Bukovice, s Vlake, poslije tamo provedenih Prvomajskih praznika, osvježeni tamošnjom tišinom, cvjetnim livadama i mirisama rodnog zavičaja.
Dok smo raspremali stavri iz brojnih torbi i zavežljaja i djelili hranu od robe, a nju na prljavu i šistu, ćakulali smo s čika Perom i tetkom Marom. A njih je najviše interesovalo kako je bilo s Jasenkom i kad su čuli da je bilo sve u redu njihovoj radosti ne bijaše kraja da su i sami sebe morali pohvaliti:
-'' Vidiš li ti šta to znači za dite kad je u sigurnim rukama, a Jase?'' - grli je tetka Mara - ''Sunce moje, baš smo te se poželili, odužiše mi se ovi praznici.''
-'' 'Esu, tebi i meni, ovdi u betonu, srića pa ću ja ovih dana u Broćanac, vrime mi je, mora se tamo nešto poraditi, a i vinogradić je ki dite.'' - tješi se čika Pero.
Dok smo ušli u našu sobu i tamo svrstavali naše stvarčice mahinalno sam upalio TV koju za ovih produženih praznika nisam nikako gledao, ne obraćajući puno pažnje na emitiranje nekakve ''ozbiljne glazbe''. A onda odjednom se program naglo prekinu i mi svi iznenađeno zastašmo kao ukopani na zatečenim mjestima. Tišina i svjetlucanje ekrana potraja, bar nam se tako učinilo, dosta dugo, a onda se na ekranu pojavi Miroslav Lilić, rodom iz Siverića, urednik na TV Zagreb, u crnom odjelu i bjeloj košulji i crnoj mašni i nekako promuklo izusti:
-'' Umro je Drug Tito...''
Bilo je to 4. maja 1980. godine, u 15.04 sati.

srijeda, 16. ožujka 2016.

Karijera - Putovanje u osrednjost (56-60)

- 56 -




Popodne sam iz Pošte u Kistanjama nazvao Gojka u Split da se raspitam za brata Čilaša Mile, ostalo mi je negdje u podsvjesti saznanje iz nekog razgovora da je on automehaničar u Oklaju. Gojko to potvrdi i čak mi reče da radi i po polisama OZ-a i da mu je radionica i kuća na izlazu iz Oklaja prema Kninu. Nema mi druge, sutra moram tamo i nastojati da se ''Fićo'' što prije popravi.
Krenem oko osam sati tog jutra. Rudele, Ivoševci, Brljan most preko Krke, Čitluk, pa Oklaj. Pred dućanom u centru gradića upitah za Marka Čilaša i njegovu automehaničarsku radionicu, da ne lutam, za svaki slučaj.
-'' A tu je desno od ceste prema Kninu, nova kuća na osami.'' - rekoše mi uglas dva-tri Prominca pružajući ruku na pravac prema Kninu.
-'' Odavle, ma petsto metara.'' - doda jedan.
Začas sam bio tamo. Usred krša, uz cestu, očišćen bagerom oveći teren, a odmah uz cestu nova kuća na kat, bez istaknute firme. Samo po par ''krntija'' iza kuće moglo se zaključiti da je tu neki majstor. Uđem makdamskim kolnim putićem iza kuće na provizorno parkiralište i zasviram.
-'' O' ma, eto me...'' - začu se glas iz garaže-radionice, a s balkona, cjelom dužinom kuće, izviri ljepa crnka srednje dobi u kućnoj haljini na cvjetiće.
Izađoh iz auta i zapalih cigaretu, a prema meni, par koraka, uz široh osmjeh ispod crna brka, krenu majstor tarući ruke o stupu i plavi zamašćei radnički trliš njemačke proizvodnje.
-'' Dobro jutro meštre, Marko Čilaš?'' - osmijem se ja.
-'' Dobro jutro gospdine, jeste, taj sam, koja muka?''- osmija se i on i pruži po majstorski ruku na pozdrav, iskrenutu ovlaš da moju ne zamasti mašinskim masnoćama.