Žuto djetinjstvo (71-72)

- 71 -

Na Svetom Ćirilu je tuklo osam sati kad smo bili na Ravnici. Iša sam korak dva iza ćaće s ljeve strane. On je još pušio cigaretu, što ju je zapalio u avliji, poslije doručka, i duboko uvlačio dim, drža ga u sebi i poslije korak dva ispušta ga žestoko kroz nos i usta. Desnom nogom zape za neki babulj, zabasrlja i pregrize dim koji je ispušta, pa kiselo zakašlja:

- "Eto ti mu... đavle sreću!" - reče ljutito, neznam da li na kamen ili duvan ili životu.

Nešto je bio ljut, vidilo mu se na kiselom licu, ki da je ježa proguta.

Gledam ga ispod oka i ćutim. Visok, mršav i žilav, potamnio od sunca i bure, ispod francuzice visoko izborano čelo, jagodice iskočile, a nos strši, oko ušiju prošarala kosa, ispod duga vrata na blago povijenim leđima iskočile lopatice. Utega se kajišem pa ošire gaćetine napravile faldu na mjestu gdje nije predviđeno, a nogavice okračale zbog ovećih zakrpa na koljenima, te sežu do iznad članaka. Na nogama bjele kalce i trike usjajanih i otvrdlih kajiša sa vidljivim znacima krpačine ovećim brojem jamčarica. "Ostario, a tek su mu četrdeset dvije godine," - pomislih i sjetih se da ga već godinama nisam ču da pjeva ni kad popije koju na slavama i oko Božića.

Idemo tako po škaljevitoj putini i ćutimo.

Žuto djetinjstvo (66-70)

- 66 -

Ćaća dođe vikendom, a o mojoj školi ništa ne govori. Pita bi, a računam da bi on rekao ako ima nešto novo. Prođoše i dva vikenda, pa ja ne izdrža:

- "Šta je sa mojom školom, niko ništa ne govori, a ne znam da li se potom išta radi?"

- "Da sam Svjedodžbu i Izvod Dušanu, un reče da će poslati đe treba i postarati se, ali ga zadnje vreme ne mugu uvatiti, uvjek je neđe na putu i sastančenju, valjda će se javiti ovi dana. Ako od toga ne bude ništa ići ćeš u Knjinj u Gimnaziju." - mrzovoljno i ukratko će on.

Gimnazija mi je bila želja, potajna želja, ali ćaćine mogućnosti su mi sad bile očite, pa to nisam javno iskazivao. Da vidim šta će od toga Dušanovog ispasti, iako ne znam o čemu se radi, pa ću se onda odlučiti.

Pred Priobrženje, na par dana, dođoše iz Beograda Stevo i Braco. Stevo je završio svoju školu i sad počinje raditi u "Montaži" za punu plaću, a Braco će u drugi razred. Dođe i Dušan, onako u prolazu, i reče da ću možda moći ići u Beograd u Željezničku tehničku školu i da mi ŽTP Knin možda da stipendiju, te da očekujem od njih obavjest ovih dana. Po završetku škole bi bio saobraćajni tehničar i odmah bi se zaposlio na željeznici. Pita me šta ja o tome mislim.

Žuto djetinjstvo (61-65)

- 61 -

Opterećen od jutra do mraka nisam ni osjetio kako vreme prolazi i da je polugodište već tu. Jedino sam primjetio da me više ne tretiraju kao djete, da samnom razgovaraju ki sa odraslim i da mi daju poslove koje su do sada odrasli radili. Kad je bilo oranje, ranije bi uglavnom tjera konje, drža bi plug samo tamo gdje je zemlja bila debela, a sada smo se ravnopravno smjenjivali, ja i suveznik Ile Sakić. Prije bi rekli, kad je nešto bilo teško ili je trebalo puno vještine: "Čekaj mali, ja ću!", a sada to nije niko ni pokušava. Kad je to tako počelo ni sam neznam, ali odjednom shvatih da sam odrasta i da me kao takvog i drugi vide.

Šta je, tu je, idemo dalje!

Po Novoj godini Dušan pređe u Knin za Sekretara Općinskog komiteta omladine i tako se rješi učiteljevanja u Zečevu, a Stevo i Braco dođoše na par dana iz Beograda. Između mene i njih sada se fizički izgled nekako poveća. Ja plav, sada sam bio crnji od njih, nji izbjelio gradski način života, u zatvorenom, apetit im se smanjio, jeli su nevoljko i bez osjećaja gladi, tek radi reda, pa kad bi rekli da ne mogu više ćaća bi diga glavu, zakrenu je prema nebu, i kratko prokomentarisa:

- "Bogme vam Tito zatega kajiš! Kako ćete tako živiti, slabo jesti, a po cjeli dan raditi!?"

Žuto djetinjstvo (56-60)

- 56 -

A u kući se opet raspravljalo o školi, sada je bilo pitanje gdje će Braco, šta s njim? Pošto je Stevo osta u Beogradu da preko ljeta radi po završetku nastave na drugoj godini, ćaća mu posla Bracinu Svjedodžbu i Izvod iz knjige rođenih, da ga pokuša upisati u istu školu i da dobije stipendiju od istog poduzeća. Stevo se, evo već dugo, ne javlja, a Braco se peče na žeravici neizvjesnosti, naročito kad vidi da se ćaća baš i ne sekira i da kaže: "Ako ne bude ove godine, biće dogodine, ja nemam ščim, ako ne dobije stipendiju." Materi nije bilo pravo, kao ni Braci,a ni meni, pa bi ljutito odbrusila:

- "Ne mure se sjediti i govoriti: "Ja nemam!" Dušan je završio, najesen će početi neđe raditi, a za Bracu si i ti treba neđe pogledati, a ne oslanjati se samo na Stevu. Dogodine Mile završava, već treba misliti šta šnjim!"

- "A, pitaću šutra kod muji u poduzeću, mure li se šta od nji dobiti?" - brani se ćaća koji je sad radio u Kninu kod šibenske "Izgradnje" na nekoj stambenoj zgradi.

- "Šutra, đavo odnjo i tvoje šutra, šta si čeka dosad!?" odavno i vrlo rjetko smo vidili tako ljutu mater.

- "Čeka sam neće li Dušan doći, pa da skupa vidimo, a un zavrtan, šta sad radi u Šibeniku kad je završio školu?" - okosi se i ćaća.

Braco i Stevo Jolin su odali ka izgubljeni. Obojica su čekali, a dani su im se odužili. Znali su da ne mogu ići na velike škole, što radi para, što radi ocjena, ali su očekivali da odu na bilo kakav zanat, samo da nisu ovdje.

Žuto djetinjstvo (51-55)

- 51 -

Za Dan Republike spremala se priredba. Nastavnik Marela je bio zadužen da režira neku dramu koja će se premjerno izvesti na taj dan. Odabra je glumce za nosioce uloga između osmaša i sedmaša i tako smo Braco, Stevo Jolin i ja postali glumci. Braco i Stevo su glumili neke omladinske funkcionere, skojevce, a ja sam bio čista radnička klasa, glumio sam nekog sindikalnog aktivisu, vođu grupe radnika. Nisam ima bogzna šta govoriti, ali pojava moga lika i moje grupe bila je ključna za razrješenje čvora koji su zapleli Braco i Stevo Jolin i ostali likovi sat vremena prije toga. Bio je to nekakav komad bez imena autora, a mi smo uloge učili sa šapilografski umnoženih primjeraka, pošto je radi uštede papira naslovna i zadnje stranice imao samo orginal kod Marele. Kako se radilo o radničkoj klasi kostimi nam nisu bili potrebni, rječ glumaca je bila sasvim dovoljna, ta radnička klasa oblači ono šta ima. Za svaki slučaj ja sam ima radnički modri trliš, koji mi je brat Stevo ostavio i koji sam nosio svakodnevno, pa mi se nije bilo teško uživiti u ulogu.

Priredba se održavala u Narodnom domu, pa je učitelj tu vršio i probe, nije se htio izložiti riziku da uvježbava u školi i izazove šok kod glumaca radi promjene ambijenta. Narodni dom je bio višenamjenski, ista sala je služila za prikazivanje filmova kad bi se pozornica pokrila bjelim platnom i za davanje priredbi kao šta je ova za Dan Republike. Tu su također organizirane konferencije Socijalističkog saveza i saveza komunista i izložbe fotografija iz Drugog rata povodom Dana borca. Ma šta da se održavalo, u predvorju su po zidovima visile ogromne fotografije Gari Kupera, Lane Tarner, Merlin Monro, Marlon Branda i ostalih velikana filmske umjetnosti. Na sredini najvećeg zida bila je velika slika kanjona Krke sa Manastirom Svetog Aranđela, pogled s Kule, u tehnici ulja na platnu, poklon rodnom mjestu od slikara Lalića, koji je živio negdje u svjetu i povremeno navraća u Kistanje.

Žuto djetinjstvo (46-50)

- 46 -

Od špinje kod Šeganovog magazina vodila je omanja uličica prema Klanici, a dalje se nastavljala kao putina između njiva prema Brestovači. Odma iza Šeganovog magazina bila je Velina kuća, pa Daničina kuća, koje su bile izgrađene kao i ostale gradske kuće prizemnice, što znači sa ostavljenim prozorima i vratima prema ulici, a unutar se nalazilo omanje poploćano dvorište sa pokojom smokvom, šipkom ili murvom u nuglovima radi ladovine i ujedno neke korisi od svojh plodova. U Velinoj avlijici bila je mala radiona, jer je on bio limar dok je bio mlađi,a i sada bi ponekom nešto popravio i zaletova, ali nove stvari nije izrađiva. On se preziva Kovačević, govorili su da je rodom od Ervenika. Sin mu je u poratnim godinama otiša u grad i rjetko je dolazio u posjet roditeljima. Dok su stariji poznavali Velu kao limara mi djeca smo znali više za njegovu novu dužnost. On je održava i navija sat na zvoniku Svetog Ćirila i Metodija. Svako jutro oko sedam sati Vele je iša u crkvu, otvara vrata i penja se na zvonik da navije sat, a po tom satu se ravna cjeli kraj, jer su se zvona čula nadaleko. Rjetkost je bila da se sat pokvari, u cjelom kraju je tada nešto bilo prazno, nešto je falilo, kao da je to nešto što svakodnevno gledamo, a ne primjećujemo, niti nam koristi niti nam šteti, odjednom nestalo, pa tek tad vidimo koliko nam je bilo sastavni dio življenja. A to se moglo desiti iz jedina dva razloga: ili je nešto puklo pa Vele čeka da dođe taj naručeni dio autobusom iz Šibenika ili je Vele otiša u ribolov na Krku pa se usput zadrža sa ocem Nikodimom na večernjim dugim razgovorima uz dobro Manastirsko vino. Od ranog proljeća do kasne jeseni Vele bi najmanje dva puta nedjeljno iša na pecanje na Krku. U svoju torbu natrpa bi kruva i neštosmuka, udice, klješta, naočare i rezervni najlon sa obaveznim dvolitrašem vina, a na rame bi prebacio dvije tri trstike i krenu put Krke. Nije mu se žurilo, ta ostaće cjeli dan. Kad bi stiga na svoje mjesto, ispod brestića na dnu Manastirske luke, dvolitraš bi priveza špagom i spustio u ladnu vodu, prošeta gore dolje od mjesta za pecanje uz vodu i ispod ploča našao nekoliko rakova, onoliko koliko mu treba za mamac, zabacio udice u vodu, sio u ladovinu i čeka, polagano motajući i pušeći cigaru. Tako bi on do zalaska, pa onda polako uz Brinu kući. Ako bi nešto ulovio, dobro, ako ne, opet dobro, uglavnom je dvolitraš bio prazan, a on okupan i čist ki beba. Ako bi slučaj nanio igumana Nikodima, koji je isto bio strastven lovac, pa su se po toj strasti dobro razumjevali, dalje je ovisilo o dobu dana. Ako je taj susret bio do podne, nema te sile koja bi Velu odvukla od trstika, ali ako bi se taj susret desio popodne kad se dvolitrašu dobrano proziralo dno, onda bi započeti razgovor završio u Gornjoj kužini Manastira i sigurno bi se moglo računati da sat na zvoniku Svetog Ćirila i Metodija neće biti navijen i da će cjeli kraj privremeno zaglumiti i orjentirati se prema suncu kao u praistorijska vremena. Ne valja grešiti dušu, nije se to često dešavalo, možda jednom mjesečno, ako je i toliko.

Žuto djetinjstvo (41-45)

- 41 -

Predvečerje je posebno doba dana. Kad sunce padne na po koplja do zalaska za neko brdo ili u daleku izmaglicu sjene se produže desetostruko, a sa Dinare se javi burica, tek toliko da zatreperi lišće na granama, pomiluje po licu, baci čuperak kose na drugu stranu glave i otjera onu dnevnu ošamućenost i nervozu. Umorni udovi dobiju novu snagu, a dušu ozrači vedrina. Djeca se razrakole, janjci ki i djeca počnu se igrati velikih, a veseli cvrkut i graja tica napune čula nekom čudnom milinom, da duši dođe da pjeva i šali se.

Već na struzi od Gradine ču sam Bracu i Stevu Jolinog kako nešto živo pričaju i smiju se, a dolje kod Litičica Đuka je pjevala iz sveg glasa, da su sve tri Brine odgovarale svojom jekom, što u ušima odzvanjaše ki raštimani hor.

Nabacim na strugu grančine, navalim kamenčinu na nji da ih dobro pritisne i potrčim prema njihovim glasovima, ali se na po puta predomislim i počmem se lagano šuljati da me odma ne opaze.

- "Jesi li vidio Lale kako onim curama u razredu narastoše sise?Prošle godine su bile ravne ki daska, a sada puna im bluza." - čujem Bracin glas.

- "Ne samo sise, nego im se i guza zaoblila, pa stalno nešto šapću, ispod oka gledaju i kikoću se." - Doda Lale svoja opažanja.

Žuto djetinjstvo (36-40)

- 36 -

Mater me naveče obavjesti da ćemo ja i ona sutra u Miljacku.

- "Ajme, šta ćemo tamo, pa to je daleko!" - nije mi bilo pravo, iako nikada nisam tamo bio.

- "Bliže je od Laškovice. Muramo oćerati biljce u bučnicu da se operu i izvaljju. Ima nuvih, otkala mi Steva iz Mjerkača, trbaju se istući, usput ćemo oprati i stare, a samljećemo i nešto koruna." - obrazloži ona.

- "Pa to ne može sve na jednom magaretu, treba bi kar." - predložim joj.

- "Pitala sam tetku Milicu, kaže da ne valja put ispod Pećine, odnjela ga voda kad je zimus Pećina riknila, a poslije ga niko nije popravlja. Dala mi je baba Marica magare, uzećemo i Stevičino, pa će s našim biti dosta." - objasni mi i uze vreće da večeras natrpamo korune.

- "Šta će nam koruni, kad će se to samljeti?" - bunim se ja.

- "Davaćemo prasadi u meći, a to će Pešo časkom samljeti, pa ćemo se odma vratiti." - pojasni mi ne dižići glas, kao da ne primjećije da se ja bunim.

- "A biljci, oće li oni biti gotovi?" - tjeram stvari na čistac.

- "O, ne, ostaće tamo bar sedam dana. Trebaju se istući, pa provaljati u bučnici, a unada ocjediti i osušiti.Vidićemo šta će Pešo reći, kada treba doći po nji." - laknu joj kad shvati da je nemam šta više pitati.

Šest nabijenih vreća smo sputali uzicama i ostavili kod kašuna da čekaju do polaska sutra ujutro.

Žuto djetinjstvo (31-35)

- 31 -

A kad se jednom litica počme odronjavati onda je to teško zaustaviti na po strane. Treba je pustiti da se otkotrlja do dna, nastojeći da te ne povuče za sobom, i najbolje je skoloniti joj se s puta.

Sada je Mirina i Marina avlija bila odvojena od babe Maričine avlije običnom suvozidinom koju niko nije ograđiva dračom. Ta zidina je služila da se zna šta je čije, da nebi prešlo prase na tuđe korito ili ovca se naveče zamješala u tuđe stado, a za kokoši se nije puno marilo. Preskoči zid pjevac ili kokoš, sačeka se do predveče kada idu na leglo, uvati se i prebaci u avliju onoga čija je i gotova stvar. Možda bi to bilo i sada, ali Ljubera i Maćera su imale nesređene račune još iz Drage. Svi su očekivali da će to pitanje izaći na dnevni red, samo se treba naći povod.

A kad se čeljade po ljetnoj žezi peče cjeli dan u polju ili vinogradu, pa ga kod kuće dočekaju cvrkljiva dječica, pa treba prije noći pomusti i istjerati ovce na kuvin, pa naraniti skričavu prasad,pa još ovo i ono, i dovoljna je iskrica da zapali uzavrelu krv, a ona onda proključa i istopi živce.

Tako je bilo to popodne, oko popaska.

Sjede đed Ćiko i baba Marica, brat i sestra rođeni, ispred avlije u ladu bajama, koji je bio njihovih godina, naslonjeni na zid Iline bašče. Đed Ćiko pružio zdravu dužu nogu, a kraću sa ortopedskom cokulom skupio, te preko krila pružio lakirani štap sa gumenom stopicom i igra se prstima po njemu i ljuljuškajući ga ki malo djete zdravom desnom rukom. U ljevoj sakatoj šaci drži zapaljenu cigaretu "Dravu",a kroz opuštene ajdučke brkove polako pušta plavkasti dim.

Žuto djetinjstvo (26-30)

- 26 -

Navala učenika u našu školu iz područnih škola bila je izazvana reorganizacijom školstva u daljnjoj okolini, jer je dosta roditelja tražilo da im djeca idu u našu školu zbog ugleda koji je imala i radi daljnjeg školovanja djece po gradovima.

Bilo je šestogodišnjih i sedmogodišnjih škola po okolnim većim selima,a onda su djeca u sedmi i osmi razred dolazila u kistanjsku osmogodišnju školu, ako su mislila ići na daljnje školovanje. Pogodna okolnost je bila što je u Kistanjama bio i dom učenika, poslije Drugog rata za ratnu siročad, a sada i za ostalu djecu iz udaljenih sela. Ta su djeca mučila grdne muke u našoj školi,što zbog slabe nastave u svojim školama,a još više zbog kriterija koji su važili u kistanjskoj osmogodišnjoj školi. Ko je nju završio u narodu se smatralo da je "završio malu maturu" ili "nižu gimnaziju". Peti razred je bio selekcija đaka, dešavalo se da na godinu padne pola razreda, neki su ponavljali, ali ih je dosta i odustajalo od daljnjeg školovanja.

Zbog velikog priliva djece školu je trebalo proširiti.Zgrada podignuta za Kraljevine Jugoslavije bila je premala, a na zgradu škole iz doba Austro-ugarske monarhije nije se moglo računati, jer se u jedan dio smjestila uprava Zadruge, a drugi dio je bio adaptiran za stanove. Pala je odluka da se zgrada postojeće škole dogradi jednim krilom, gdje bi bile još četri učionice, dvije na spratu, a dvije u prizemlju.

Nešto para je dala Općina, nešto Mjesna zajednica, a dio je trebalo obaviti kroz radne akcije omladine i učenika škole. Omladina i učenici su trebali nasjeći i navući drva za klačinu, također navući kamenje i opsluživati prilikom loženja klačine. Odlučeno je da se klačina gradi na kraju Vlačina, kod Nikičine jare, gdje je bilo dosta kamena u kršu i smreke, grabovine i rastovine za loženje. Prekinuta je nastava na sedam dana krajem septembra i djeca su prva dva dana kupila kamenje po kršu dok se klačina ozidala, a preostale dane smo dovlačili grančine i slagali ga uz samu klačinu, da bude nadohvat ruke za loženje. To se sve radilo uz pjesmu, zabavu i šalu iako nije bilo nikakvih obroka ili pića za mladost od organizatora.

Žuto djetinjstvo (21-25)

- 21 -

A ćaća je morao na teren, u Split. "Gortanova" gradilišta na pruzi Knin-Zadar su se gasila, izgradili su šta je trebalo, a gradilišta bližeg kući nije bilo. Jole je otiša u "Liku" u Gospić, Mire da otkaz, nije mu se išlo dalje od kuće, A Dule je otiša u mornaricu na tri godine, najprije u Pulu, a sad je na razaraču "Kotor". Baba Drama nam je pokazivala slike naočitog visokog mornara na palubi razarača na pučini i kukala kad je vidila svuda naokolo debelo more, na kojoj je brod izgleda malešan ki ćikara za kavu. Mi smo je tješili da to nije baš tako kako na slici izgleda, da brod nije tako malen, dugačak je ko do Male baščice, a širok ki njiva od dan oranja, da ne plove oni daleko od obale, najdalje ko do Kistanja.

- "Em ti Stvorca, pa kud ćeš više! Nedaj Bože da se mura toliko plivati po mirnom, a kamoli kad su valovi i nevreme, pa svi bi se potopili!" - još više se zabrinu ona.

- "Duca sad mure plivati do Đevrsaka i nazad, ki od šale, a još imaju i pojase i čamce za spasavanje, pa stalno su sa radiom povezani s kopnom, unapred znaju kakvo će biti vreme. Neboj se ti baba! Brodovi plove po morima gdje se po mjesec dana ne vidi kopno, a valovi su veliki ki Radučka glavica, pa im ne bude ništa. Jadran je to, prema takim morima je manji od Brestovače, ma manji i od Varvotkinje!" - tješimo i sokolimo babu Dramu.

- "Sreća muja, nije zna ni plivati! Kad se ćio učiti na Brestovači, ja budala se bojala, živog ga prebila." - kaje se ona.

- "Sad zna, naučili su oni njega. Malo se naguta vode, ali nije jedini i sam. Svi se nagutamo vode prije nego naučimo plivati." - smijemo se mi.

Ma koliko mi pričali i pravili šalu baba Drama se nije do kraja prestala brinuti. Džabe Ducina pisma i naše po sto puta čitanje i objašnjavanje.

Žuto djetinjstvo (16-20)

- 16 -

A tada sam se presta na mater ljutiti, ne samo ja nego i ostala braća i sestra Rosa. Ona je jesenas, u desetom mjesecu, rodila drugu ćer, kojoj su dali ime Dušanka, onako odreda, kako im se svidilo. Baba nije dala da se njeno ime ponavlja dok je ona živa: "Kad umrem, mure se neko od praunučadi zvati po meni,a sada ne treba, još sam živa. Ako sam zaslužila, sjetiti će se, a ako ne, nikom ništa."

Dušan je već iša u osmi razred, Stevo u peti, Braco u četvrti, a ja u drugi razred, Rosa je imala pet godina, a sad je tu i šesto djete, Dušanka. Doduše, Jole je ima Stevu u četvrtom, Jovicu u prvom i Ružu od tri godine, a Sava je opet bila kuljava, to nas je malo tješilo, a Ile je ima samo Milana u drugom razredu i Milicu od pet godina i tu je sta. Što su Đurina Ljubera i Mirina Mara bile kuljave, nije nas čudilo, jer će roditi prvence. Naši roditelji su držali rekord, a šta će im to, kada nas nema puna kuća? Dušan se već brije, a Dušanka kmeči iz koljevke! Kad pitaš nešto para za kupiti koju potrebnu sitnicu za školu, uvjek govore da nema, da nas je puno, ko će svima nateći, a ovamo malo pa malo,novo djete. Kada smo naše nezadovoljstvo jedne večeri povodom mršave večere izrekli, baba je štitila mater žestoko reagujući:

- "To su Božja posla, nije na vama da o tome sudite!"

- "A jesu li Božja posla to što sad kusamo ovu čorbu od kiselog kupusa, a ne kiseli kupus kako ga vi zovete?" - papreno će Braco.

- "Koji kiseli kupus, moga bi u ovoj vodurini gaće prati, i još bi čorbetine ostalo." - pomažem ja Braci.

- "Ko bi ga nateka da je gusto, kako vi oćete, nebi nam bio dovoljan ni Manastirski badanj. A pojeli bi sve posjeke u Bukovici!" - neda se baba.

Žuto djetinjstvo (11-15)

- 11 -

Oko podne ćaća se izvuče iz kreveta, naspavan i zadovoljan, proguta komad kruva i popi ćikaru varenike, i zapali polako kupovnu cigaretu:

- "A, šta velite, jeli valja, jeli dobar?"

- "Nismo ga dobro ni vidili, još je tamo u mraku, a kar je ljep i dobar." - reče Stevo umjesto sviju nas – "Ko ga je iskova?"

- "A, kar, tetak Duja, to je bio namjenio sebi, ali se predomislio i tako ga da meni. Pomalo ću ga platiti, što parama, što drvima." - odma nam sve objasni.

- "A kako se konj zove?" - pitam ja.

- "Bećar, dvije godine je star, još se igra, zato oprezno s njim, nema jašenja dok se ne navikne. Ajmo ga izvesti na Guvno, da se malo poigra!" - uze on komad kruva i pođe u vatrenu kuću kod konja.

Otvori vrata pregrade, uze ular i mi čujemo kako govori:

- "Daj Bećare, ajde, ne igraj se, strpi se malo."

Bećar je nestrpljivo i veselo frkta.

Po izlasku kroz niska vrata vatrene kuće tek sad vidišmo pravu ljepotu konja. Glavu je drža visoko i ponosno, a mišići na vitkim nogama su sitno podrhtavali, bujna griva i dugi rep su se presijavali na suncu ki gavranovo perje, a crvenkasta dlaka prelivala se na svjetlu sunca ki mesingano ogledalo kod limara Vele. Ćaća ga ponudi komadićem kruva sa dlana, on ga gospodski uze ne balaveći ruku i blago podrhta kad ga ćaća pomazi po vratu. Tada ćaću gurne njuškom u rame, ovaj se nasmija i povede ga preko avlije u Guvno. Uvede ga kroz strugu i skinu mu ular. Blago ga pljesnu po sapima:

Žuto djetinjstvo (6-10)

- 6 -

Nekoliko dana kasnije oženi se Đuro Maričin. Oženi se Ljubom, Marijašičinom ćeri od prvog čojeka, sada žene Boška Bjelanovića, brata kuma Obre s Kule. Marijašica je iz prvog braka imala ćeri Ružu, koja se udala za Duju Ružičinog u Mažibrade, i Ljubu, te sina Jovu Stolića. A iz drugog braka s Boškom sinove Stevicu, Čedu, Mirka i Milu, Ljuba je, kao sestra i braća joj, bila rumena i "jaka ki muškarac", spretna, aktivna i poduzetna. Nijednog posla se nije libila, bilo ženskog, bilo muškog, i to je obavljala s punim srecem, te se činilo da su svi poslovi laki i jednostavni. Kako je radila tako je i jela, nije važno jeli to boteška pure i mlada kapulica, pomidora ili murva, sve joj je bilo slatko, reklo bi se da jede najfiniju deliciju. A tako je i u kolu igrala uz Đuru, lako i zanosno, kad je Đuro zabaci, ki da je podiga perce. A u brk će skresti svakom šta misli, pa bilo mu milo ili drago, a niko se nije ljutio, jer je zna da to nije iz zle namjere.

Svatovi su išli preko dana u Bjelanovića dragu, nekoliko njih da je neko sreo mislio bi da idu nešto raditi, a vratili su se kasno naveče kad smo mi manji bili u krevetu. Znali smo da su došli po eksploziji ćikete koju je neko bacio kod krnetskih đubrova, kad smo već bili u krevetu. Tamo su bili Dušan i ćaća, a kad su se vratili to neznamo, zaspali smo.

Sutradan, prije podne, poslala me mater da donesem sić vode sa Ćikine bunarine i tu sretnem mladu. I ona je zahvaćala vodu. Sva odjeća na njoj je bila nova, tamnomodri vuštan, crne suknene čarape, svjetloplava bluza i na glavi povezača bjela ki snjeg. A na leđima novi sadak, pun srmenog veza i crvene čoje, od kojeg se širio miris sušenog cvjeća iz kovčega.

- "Dobro jutro mlada!" - kažem joj sramežljivo.

- "Dobro jutro!" - odgovori ona i spretno izvuče sić iz bunara – - "Daj da i tvoj napunim." - pruži ruku.

- "Ma, mogu ja i sam." - odgovorim.

Žuto djetinjstvo (1-5)

- 1 -

Tog septembra 1955. godine bio je moj prvi školski dan, prvi u nizu od mnogih koji će doći. Braco, koji je dobio zaduženje da me dovede u razred, polazio je u treći, a Stevo u četvrti razred. Dušan je pohađa sedmi razred i na nas nije čeka, već je otiša sam u školu, kako je i dosada činio. Kad smo se obukli i spremili, nas trojicu je mater dobro pregledala i prikričila nam da vodimo računa da se usput ne isprljamo. Stevo je na sve to ravnodušno gleda, Braco se po običaju uzvrtio, a ja sam bio na žeravici. Kad je na Svetom Ćirilu i Metodiju otkucalo osam sati krenuli smo prema ravnici i gledali gdje su druga djeca. Braco glasno pozva Stevu Jolinog i ovaj dotrča uz Perinu ulicu i reče da su Mara i Ljuba Stevičina već otišle, ali nije bilo Milana Ilinog, koji je treba ići samnom. Otrčim da vidim šta je sa njim, a đed Ćilit mi reče da je on već otiša sa materom. Nas četvorica prođošmo kraj nekadašnje Zorkine kuće u kojoj sada niko nije živio otkako je otkupio Miško Bjelanović iz jasenovca i ona nas podsjeti na Stevu i Jovu Zorkinog:

- "Sad bi oni s nama išli. Ko zna kako im je tamo?" - reče Stevo Jolin gledajući u avlijska vrata i izraslu koprivu na nekadašnjem đubru.

- "Bog zna, valjda dobro." - lakonski doda Braco.

Prođošmo Tuminu jaru, pa Nikoletine Ćubana kuću. Kod Panine vinogradine se dogovorimo da idemo preko Perićinke, bliže nam je nego ispod Placa. To mi je do Perićinke sve bilo poznato, ali do sada dalje nisam samostalno iša. Uđošmo u neku ulicu između njiva i objasniše mi da put kroz ulicu ljevo vodi na brestovaču, pravo u Mažibrade između kuće Duje Ružičinog i Tumine kuće, a desno, kud mi sada idemo, pored Klanice, Boduličine, Zorinine i Veline kuće, u Kistanje. Izašli smo na glavnu ulicu kod Donje špinje, pored Šeganova magazina, koji je sada bio Zadružni. Nasuprot čela Šeganova magazina, preko ceste, bila je Dubajića kuća, gdje se rodio Simo Dubajić, a sad mu tu živi stric i Milovida Dubajić, sa ćerima Desom i Sovjetkom. Tada dolaze Budimirove kuće s desne strane ceste, a s ljeve strane je Jankovića đardin i kuće, iza nje Đokina kuća i mesarnica, a poslije nje Gostiona. Nasuprot, s desne strane ceste a poslije Budimirovih kuća je "Narodni dom", pa kuća Pere Mandića, Pojkina kuća, Manastirske kuće na tri sprata i Cvjetkovića kuće. Između je raskršće, centralni trg sa pijačnim betonskim stolovima i praznim terenom ispred crkve Svetih Ćirila i Metodija. Tu, s južne strane, je Stara škola i Ćakića kuća s piljarnicom i nešto uvučena Pošta, ispred koje je mramorni spomenik-kosturnica palim partizanima u drugom ratu. Preko puta Pošte je Špinja sa kamenim putpkazom i Dom ratne siročadi. Mi idemo ulicom koja vodi prema Macurama i dalje na zapad prema benkovcu i tu su s desne strane Općina i zatim osmogodišnja škola "Jovo Martić". Preko puta škole su Talijanske barake iz Drugog rata, okružene visokim zidom i bodljikavom žicom,a sada su tu vojni hangari.