Crvena mladost (116-120)

- 116 -

U Bariču sam kod Steve i Ljubinke morao ostati nekoliko dana, a tada na par dana otići kod Branka u Negoslavce, pokazati mu i preći skupa sa njim gradivo za maturu u avgustu i tada otići kući na Vlaku i u Kninu se javiti na posao. Nije mi se baš žurilo, naradiću se do penzije.

Sa Batom sam išao na Savu, kupali se, pecali ribu, a naveče išli do Zabrežja gdje se okupljala omladina. Čekao sam ustvari sastanak s Majrom, a to će biti moguće tek za sedam dana kad njena mama počne opet raditi jutarnju smjenu.

I dođe taj dan. Tačno u devet sam bio na autobuskoj stanici u Umci. Majra me je čekala. Odmah me povela u pravcu Bariča, te smo kod zadnjih kuća krenuli niz livadu u šumarak prema Savi.

Sjeli smo u hladovini na travu zaklonjeni žbunjem od svakog pogleda i iznenađenja.

- "Kako mi se odužilo, nikako da vreme prođe." - odahnu ona poslije poljupca.

- "Samo radi tebe sam ostao, morao sam već da idem i javim se u poduzeću." - kažem joj.

- "Pa kad ideš?" - uozbilji se ona, kao da ne zna moje obaveze.

- "Popodne, večeras." - kažem joj tiho.

- "Bože dragi, kada ćemo se opet videti? - gleda odsutno preko drveća prema Savi.

Crvena mladost (111-115)

- 111 -

Kad je odlazio na ferije Makar Antun iz Ludbrega dobio je od mene zadatak da se raspita o Mirjani. Opisao sam kako izgleda, u koju školu ide i šta su joj roditelji, i kako mi reče, svojski se potrudio, ali je jednostavno nije bilo. Prijatelji su mu rekli da ima neka nova djevojka, da su je viđali sa roditeljima, ali nije izlazila na uobičajena mjesta gdje mladost izlazi. Išao je i u zgradu gdje su mu rekli da stanuje, rekli su mu tamo da ima jedna nova familija, ali da su negdje otputovali preko ferija, a kada će se vratiti da ne znaju. I tako veza sa Mirjanom još nije bila uspostavljena, iako sam posalao par razglednica na Maruševac i školu u Varaždinu. Možda hoće, ne treba gubiti nadu, jer mi je Toni obećao, kako smo zvali Makara, da će na tome raditi.
Sada je trebalo raščistiti sa Ljiljanom. Napisao sam joj pravo pravcato ljubavno pismo u kojem sam joj izjavio ljubav i da tako vidim našu vezu. Kakvo prijateljstvo, kakvi bratski i sestrinski odnosi, ne želim ići kao maca oko vruće kaše, već iz temelja krenuti kako treba, jer je ostalo gubljenje vremena.
Odgovor sam dobio onakav kakav sam i očekivao. Osim ljepog ćiriličnog rukopisa u njemu ništa nije ostavilo utisak, pusto žensko fraziranje, kako razumije, kako je iznenađena, kao je to za nju suviše brzo, kao želi da budemo prijatelji i pustimo vremenu da učini svoje.

Crvena mladost (106-110)

- 106 -

Tog popodneva trebao sam se naći sa Majrom na Slaviji. Snjeg je još padao, mada je prorjedio, i nije bio neki dan za sastanke, ali ću ipak otići, neću da na početku počmu problemi i sumnje bez potrebe.


Ona je došla po dogovoru i reče da je mislila da neću doći zbog takvog vremena, pa joj je još draže što sam došao. Poljubimo se hladnim usnama, zagrlim je i pođemo niz Nemanjinu:


- "Otpatiti ću te do autobusa, ko zna kako će kasnije voziti po ovoj pledici."


- "To sam i ja mislila, drugi put ćemo naći više vremena." - složi se ona.


Razgovarali smo u hodu, pazeći da ne padnemo po klizavom tratoaru, a ona je stavila svoju ruku u džep moga kaputa, pa smo se igrali i milovali prstima. Poljubimo se na rastanku, ona ode u "Lastin" autobus, a ja na tramvaj četvorku. Dogovorili smo se da se sastajemo ponedjeljkom i četvrtkom te posebno u subotu kada ćemo imati više vremena, a to je ujedno i kraj prvog polugodišta.
Ta subota je bila sunčan zimski dan, pa smo krenuli u šetnju gradom, Maršala Tita ulicom, preko Terazija i kroz Knez Mihajlovu dođošmo na Kalemegdan. Staze su bile očišćene, a na nedirnutom snjegu po strani igrala je svjetlost. Sa grana platana tu i tamo treskom bi se srušio napadani snjeg, otkravljen od škrtog zimskog sunca i gurnut daškom iznenadnog lahora.


Šetača je bilo malo, po koji par mladih kao nas dvoje. Sjeli bi na klupu, koju su valjda kroz jutro očistili, pričali, smijali se i ljubili. Majra je bila vesela i opuštena.

Crvena mladost (101-105)

- 101 -

Nova 1967. godina se munjevito približavala noseći sumorno hladno vreme i snjeg. Nigdje tih dana, punih košave oštre kao pasji zubi i sitnih snježnih iglica što bockaše lice kao trnje, nisam izlazio. Naučio bi ono šta je trebalo, napisao domaći rad, pokazao kolegama ako im nešto nije bilo jasno i čitao knjige. Dokopao sam se "Dr.Živaga" od Borisa Pasternaka, kojeg sam ljetos prije odlaska na klimatsko lječenje počeo čitati, i sad počeo ispočetka. Oko prevoda i izdavanja knjige kod nas bilo je dosta galame pošto je u SSSR bila zabranjena, što je još više povećalo interesovanje za nju, Dušan je odmah nabavio, pročitao i ostavio kod kuće na Vlaci, a ja tada nisam imao vremena da je pročitam, pa sam je poslije dugog čekanja tek sad dobio iz biblioteke. Pročitao sam je u jednom dahu i prvo se upitao šta tu ima da se brani. Kažu, kritikuje komunizam i socijalizam, osuđuje Oktobarsku revoluciju i njene metode, uzdiže lično u odnosu na društveno, traži pravo na lični izbor života i subjektivo shvatanje vrednosti ovog svjeta, što neizbježno dovodi do slabljenja društva, kolektivnog duha i energije. Ja takvu poruku čitajući ovaj roman nisam dobio. Ako shvaćamo društvo kao skup različitosti povezanih moralnim normama onda u njemu ima mjesta i za Jurija i za Pašu, za Olju i Laru, ali nijedno društvo ne podnosi nekoga nego kao nužno zlo Komarovskog i Jevgrafa. Revolucija je donjela zlo, kao i uvjek šta se događa, onima koji su najmanje krivi. U nju je iz svile i kadife upao Juri grozeći se krvavih muka u kojima se rađa novi svjet, dok s druge strane dolazi Paša da gorčinu svoje sirotinjske mladosti za dan obasja slavljeničkim bakljama pobjede svoje klase u tom novom svjetu. Obojica prekasno shvaćaju ono šta se događa, da je svako rađanje bolno i krvavo i da za dan beba ne može narasti, a u te međufaze dolaze debelokošci pragmatičari kakav je Komarovski i samo još više povećavaju boli.

Crvena mladost (96-100)

- 96 -

Za praznik Dan Republike moj kolega i cimer Branko Milovanović me nagovorio da pođem s njim u Negoslavce kod Vukovara:

- "Ti nećeš ići kući, daleko je, a kod mene smo za čas, Vinkovci, Vukovar i eto nas. Svega oko tri sata puta, eto nas na večeru."

- "Neugodno mi je Branko biti nekome na teretu, tvoji jedva čekaju da ti dođeš, a ja sam samo gost i stvaram im obaveze." - branim se.

- Ma kakve obaveze, pa meni mama zamjera što te nisam dosada pozivao i rekla mi je da ne dolazim bez nekoga od vas izdaleka, a usput ćeš mi nešto iz nekih predmeta razjasniti. A ja sam im toliko pričao o tebi da te poznaju kao i ja." - uporan je on.

I tako mi krenemo to predprazničko popodne i stignemo oko sedam naveče u Negoslavce. Iz tog kraja je bilo dosta kolega Vinkovčana, Vukovaraca, Osječana, pa smo svi bili u vozu do Vinkovaca, izvodili ludorije kao i ostala mladost i put nam začas prođe.

Od Vukovara smo putovali autobusom i poslije pola sata ulazimo u oveće mjesto.

- "Evo nas, ovo su Negoslavci." - kaže Branko.

- "Pa ovo je pravi gradić!?" - gledam ušorene kuće i široke neasfatirane ulice.

- "Selo, ovakva su naša sela u Sremu, a i po celoj Vojvodini, Slavoniji, Baranji, ma celoj Panoniji, veća su po prostoru i broju stanovnika nego vaši dalmatinski gradovi." - nasmija se on.

Crvena mladost (91-95)

- 91 -

Predstavnici ŽTP-a Zagreb su održali svoje obećanje iz prošle godine. Centrom se kao munja proširila vjest da se vrši isplata novca po ostvarenom uspjehu u školi. Meni, kao odličnom učeniku, isplaćeno je šestdeset hiljada dinara, pet hiljada po kalendarskom mjesecu.

Novac je lako potrošiti, naročito kad dođe iznenada i bez nekog naročitog razloga, jer sam zanao da bi moj uspjeh bio isti i da nije bilo te stimulacije, ali mi je ipak bilo drago da neko o tome vodi računa. A sada sam bio u položaju da razmišljam na šta ga trebam utrošiti. Potreba je bilo puno, a cifra je bila limitirana.

Kažem društvu u sobi:

- "Idem naveče u grad, dok je novac na okupu kupiću nešto od odjeće, ako odlažem nestaće ga začas, a neću znati ni gdje ni zašto sam ga utrošio. Ko će sa mnom?"

Javiše se svi, pa krenemo u centar grada poslije večere.

Obišli smo robnu kuću "Beograd" na Terazijama, pa krenemo prema Modnoj kući u Knez Mihajlovoj ulici i okolnim trgovinama.

Ispred ulaza u Modnu kuću priđe nam neki nepoznati momak u rabatinkama i košulji od teksas platna, što je tada bilo moderno nositi i ponudi nam takvo nešto što on nosi da kupimo. Zbog cjene koji reče niko nije pristao, bilo je za nas preskupo, iako je bilo iz Trsta. Rekoh mu da ću radije kupiti odjelo.

Crvena mladost (86-90)

- 86 -

Sutradan sam poslije ručka opet bio na livadama kod Bednje i susreo malu Dragicu:

- "Mirjana i tata joj su iznenada otišli u Ludbreg. Došao je kamion, utovarili su dio pokućstva, kako sam razumila vratiće se po ostalo, ali ne znam kada. Mirjana mi je na odlasku rekla da ti kažem da će se javiti. Ja nisam bila doma, vidjele smo se kad je kamion već kretao. Valjda neće dugo, moraju doći po ostalo. Sutra se ovdje vidimo, pa ću ti reći ako bude što novo."

Okrenem se i krenem prema Bednji, pa preko livada prema mjestu gdje smo Mate i ja upoznali Katicu i Baricu. Nije bilo nigdje nikoga, ni puca ni krava, pa krenem put lječilišta. Pomalo me zabrinjavala ta gužva oko Mirjaninog selenja, ali sam se nadao da će sve biti u redu kad još nisu odselili za stalno. "Javiće se već ona ovih dana, prije nego odem iz lječilišta" zaključim u mislima i spustim se niz zatravljeni breg. Tu iza žbunja, pri dnu brega, pasle su dvije kravice, a u hladovini ljeske sjedila je Marija i vezla.

Oboje se iznenadimo.

- "Nikoga nisam vidio odozgo, otkud ti ovdje?" - pitam je umjesto pozdrava pokazujući rukom na vrh brijega.

Crvena mladost (81-85)

- 81 -

Poslije doručka uputim se na autobus za Varaždin. Nedjelja je, malo je putnika, tek nekoliko "kumica" i "kumeka" koji djeci u gradu u velikim košarama i vrećama nose živinu i povrće za hranu sljedeće nedjelje.

U Varaždinu, na autobusnoj stanici, ugledam odmah Ljubana među nekoliko ljudi i žena, koji su dočekivali putnike.

- "Joj, da nisi mogao doći, mama bi crkla. Još od ranog jutra čisti, sprema i viče na nas, kao da će Maršal doći!" - smije se on idući pored mene, vodeći me u pravcu kuće.

Brzo smo stigli, nije bilo daleko, možda nekih petnaestak minuta hoda. Mama briše ruke o pregaču i grli me:

- "Izvini dušo, sve moram sama. A ove dvojice nije briga. Sjedi, sjedi ovdje, lepše je nego u kući."

Sjedimo ispod odrine za pletenim stolom od rakite na istim takvim stolicama i pijemo iz malih kristalnih bićerina prepečenicu, šljivovicu, koju je stari donio od svojih iz Bosne.

- "Prepečenica je, vidi kako se žuti, kao zlato je, a čini ti se da piješ sirup, zar ne?" - hvali otac rakiju i nutka me na još jednu turu.

Rekoh da sam doručkovao i da nisam gladan, da nisam baš pristalica pića, a tada mi Ljuban pokaza kuću i naročito svoje carstvo: radionicu.

Crvena mladost (76-80)

- 76 -

Tako smo u subotu krenuli na ples kod vatrogasaca. Pored mene i Mate išli su i ostali mlađi dečki i cure. Stevo iz Pakraca, momak od tridesetak godina, upozori nas da ne ulazimo u konflikte, jer nas domaći momci neće rado gledati, a naročito kad se podnapiju. Ako do čega takvog dođe, skupite se, kad nas je više neće se usuditi da nas napadaju.


Oko osam, u prvi sumrak, orkestar je već bio oznojen, što od cvičeka ili piva, a što od vlage i sparine u zraku. Na bregu, gdje je bilo lječilište, bilo je prohladno, pa smo skinuli veste i stavili ih na naslone stolica, poručili pivo i osmatrali stanje na podiju i okolo po bašti.


- "Još je rano, ovo je ok." - kaže Jura - "Bumo videli posle."


Poslije prvog piva društvo je živnulo, samo sam ja usiljeno glumio raspoloženje. Čekao sam hoće li doći Mirjana, s kim će biti ako dođe, kako će reagovati tada i mučilo me još bezbroj pitanja kakva već u takvim trenucima padaju na pamet.


- "Budi onako siguran i jednostavan kao i prošli put i sve će biti u redu," - zapovjedim sam sebi u mislima - "a ako ne dođe, nema veze, nije propast svjeta."


Mate pogleda na svoj sat, pa u mene.

Crvena mladost (71-75)

- 71 -

- "Krv nije voda, svoj svoje pozna!" - u mislima mi odjekuju njene rječi i razmišljam koliko bliske rodbine imam, a pola ih nisam vidio u životu. Sa materine strane, sa ćaćine strane, svaka familija s puno djece, razna godišta, svuda su po svjetu, drugo su koljeno, pa se ne poznajemo, a šta je tek sa trećim i četvrtim koljenom, i još dalje. Ima ih po cjeloj Bukovici, bar su tu rođeni, a razišli se ki rakova djeca po cjeloj Jugoslaviji od Jesenica do Đevđelije, od Subotice do sinjeg mora. Tada se odlučim da ću se o tome više raspitati dok je baba još živa, a ona to zna bolje i šire i od ćaće i matere.


Tih dana ona mi je pričala i pričala, kad sam je o tim rodbinskim vezama pitao, pa sam na kraju shvatio, da je to priča bez kraja, trebalo bi knjiga i knjiga o tome napisati:


- "Baba, bolje i lakše bi mi bilo da kažeš đe i s kim nismo u rodu, nego s kim jesmo. Po ovome tvome ispada da u Bukovici nema sela ili zaseoka đe nam nije neki rod, a o kumstvima i ostalim običajnim vezama da ne pričam." - kažem joj.


- "Šta ćeš, tako je to, kad ja pamtim i znam ovako nepismena, mogli bi i vi, samo ne ajtate za tim. Ne daj Bože, još ćete se rodom oženiti." - ljuti se ona.


- "Nećemo baba, krv nije voda, prepoznaće se da smo rod." - tješim je ja smijući se njenom grintanju.


- "A valjda Bog vodi i o tome računa, po vama ja ne znam šta mure ispasti." - odmanu ona staračkom rukom.

Crvena mladost (66-70)

- 66 -

Stevo je došao iznenada, treći dan po praznicima u posjetu. Izbrijan, u novom odjelu, mašni i cipelama djelovao je starije i ozbiljnije nego što bi trebao biti po godinama: - "Izvini, nisam mogao ranije doći, ima sam gužvu oko svadbe, Braco mi reče da znaš za moju ženidbu." - kaže odmah po pozdravu. 


- "Od njega sam sazna da se ženiš kad je nekidan bio ovdje, pa kako je prošlo?" - pitam ga.


- "Dobro, bila je to mala svadba, nismo pravili cirkus od toga." - škrto će on.


- "Pa što tako iznenada, je li tko od naših bio?" - moram izvlačiti od njega.


- "Bio je Braco, odozdo nije niko doša. Ja sam im pisa, nemam još odgovora, a na svadbi se nije niko pojavio." - škrto će on.


- "Sve je to zateklo, treba si ranije javiti, znaš ti kako je dolje, možda si treba i otići i lično ih obavjestiti i razgovarati sa njima. A sada, šta je tu je." - blago ga prekorih.


- "Nada sam se da će bar Dušan doći, on je bez neki drugi obaveza." - snuždeno kaže.


- "Ko zna đe je on, vjerojatno je neđe sa svojim političarima završio na provod za praznike, to oni unapred planiraju. Opet nagađam, ne znam, ni meni se nije odavno javio." - pokušavam razjasniti stvari.

Crvena mladost (61-65)

- 61 -

Poslije desetak dana terapije i ležanja stanje mi se popravilo, ali profesor dr. Stefanović nije bio zadovoljan, pa je naredio da se izvrši punktiranje pleure i izvuče dio eksudata. To je i napravio sljedeće juto uz prisustvo cjele svoje ekipe, specijalizanata i studenata.

- "Dobar si, pravi junak, lako je sa takvim pacjentima raditi!" -pohvali me kad je sve bilo gotovo.

Ja nisam znao šta će mi raditi, pa se nisam ni bojao, oni su doktori, važno je da sam u njihovim rukama, sigurno znaju šta rade.

- "Jel' te bolelo ?" - pita me zubar Vladimir - "Ja nisam mogao gledati, skoro mi došla muka kad sam video koju igletinu zabijaju među rebra."

- " Ne boli, samo je gadan osjećaj." - kažem mu.

- "Uh,sreća, stvarno je gadno gledati!" - srzava se on.

A tada sam opet išao na rentgensko snimanje, pa kad me je prošla temperatura počeše me voditi u amfiteatar gdje su održavana predavanja studentima i projecirali snimke mojih pluća. Također, u sobi su mi skoro svako jutro studenti i spezijalizanti bili redovni gosti, a meni to i nije smetalo, pošto mi je vreme tako brže prolazilo.

Crvena mladost (56-60)

- 56 -

U 1966. godinu sam ušao i u evidencije sa novim – starim imenom Mile. Ostalo je ostalo sve isto. Na polugodištu sam prošao idealno odličnim, kao najbolji đak razreda, generacije i škole.

Za polugodišnje praznike sam otiša kući u Dalmaciju sa svojim Dalmatincima. Tamo sam zatekao Ducu Maričinog, došao na godišnji odmor iz Lovrana, gdje je radio kao milcajac i usput studira na Višoj turističkoj školi u Opatiji. Sve ono šta je propustio kao klapac sad je brzo pristizao i pretekao, jer mu je škola išla, a naročito jezici. Njemački je dobro govorio, naučio je dosta talijanskog i lokalnog istarskog, a sada je učio engleski i francuski. Stara ljubav prema radioaparatima ga je tjerala da stalno ima najnoviji model, pa je donio kući najnoviji model "velik ki Dramine naćve", koji je nekako nabavio u Trstu. Vrtio je skalu i bira radiostanice na svim valnim dužinama, a kad bi mu to dosadilo naša bi Radio Beograd ili neku drugu radiostanicu koja emitira narodnu muziku i razglavio ga do kraja, stavio aparat na zid avlije da se čuje po cjeloj Vlaci.

- "Sve, sve, ali nema do narodne! Gojković-Cune, Nada Mamula, bračni par Živković, Safet Isović, Zaim Imamović, Silvana Armenulić, Lepa Lukić i oni koji pjevaju izvornu narodnu pjesmu u pravi, a ovo drugo je pašta-fažol, zar ne?" – tvrdio bi i tražio da mu se pobegena.

- "Ma da, i ovi drugi šta slušaju Elvisa, Roling Stounse, Šedouse, hipike, do ponoći slušaju te pomodne, a poslije ponoći narodnjake i igraju mjesto roka užičko kolo." - smijem se odobravajući mu.

Crvena mladost (51-55)

- 51 -

Kao poslije dugog ljepog sna probudio sam se na Vlaci, gdje su cvrčci neumorno od ranog jutra do kasne večeri pilali živce sa svojom pjesmom "drži-prži", ovce preko noći zveckale svojim klepkama, a dan prolazio oko biranja zaperaka u vinogradu ili skupljanju ljetine.

A tada sam morao na praksu u Knin. Javio sam se u upravu ŽTP-a i dobio P-2 kartu za putovanje i usmenu obavjest da se javimo šefu stanice, a ovaj nas poslao do školskog instruktora, te ovaj dalje na blagajnu. Tamo je radila Zora, blagajnica na espresnoj blagajni i u dva-tri dana pokazala nam šta se tu radi, pa smo ja i Pertar Degenek iz Kosova, đak zagrebačke dvogodišnje škole, ostalo vreme se muvali malo po gradu, malo po stanici, a kad bi se izmorili otišli bi u Boriće kod Bolnice i zaspali na klupama u debeloj ladovini. Poslije desetak dana dali su nam potvrede o obavljenoj praksi i tada smo do početka školske godine bili slobodni.

A tada je došlo Priobrženje, sajam kod Manastira i u Kistanjama, te ubrzo i početak treće godine škole. Rosa je pošla u sedmi osnovne, a Duška u treći. Stevo i Dušan su još bili u Vojsci, a Braco je radio na terenu, čas u Baču, čas u Kragujevcu, pa opet u Beogradu.

Crvena mladost (46-50)

- 46 -

Maj prođe kao tren. Dan pobjede, pa Dan oslobođenja i Dan mladosti, a imeđu njih predavanje i ispiti i eto ga, kraj školske godine. I ove godine prošao sam odličnim, a podosta ih je iz razreda palo na popravni. "Lude" ili "magareće" godine su učinile svoje.

Za odlične učenike nagrada je bila ljetovanje 15 dana u Makarskoj u kampu Ferijalnog saveza beogradske omladine.

Došao sam kući na Vlaku, u Kistanje, kad je žetva bjelog žita bila u punom jeku. Odmah su me uključili u svakodnevni rad, kao da se nisam nikad ni mica od kuće. Braco je završio svoju školu, odmah se zaposlio kod stipenditora beogradske "Montaže", a Dušan i Stevo su još bili u Vojsci. Rosa je završila šesti, a Dušanka drugi razrred osnovne škole.

Ćaća se nije oduševio što ja idem na ljetovanje:

- "Šta ćeš tamo, vrućina ki i ođe, a voda duboka, treba je se čuvati. Bolje bi bilo da su vam dali nešto para, nego da s vama izvode te budalaštine."

- "Pa, to mi je nagrada, a svi ostali će ići. Jedino ja moram biti izuzetak. Za svakog sam dobar, samo vama sam teret. Mjesto da ste sretni i da me pohvalite, vi sve više stiskate. Nemate za odjeću, nemate za obuću, nemate za ništa! Kvragu i ta vaša sirotinja!" - planem od nemoći.

Crvena mladost (41-45)

- 41 -

U Beogradu, Zdravka Čelara 14., dočekalo me staro društvo. Prvih dana vladala je uobičajena strka oko smještaja, bonova, knjiga i sveski, a onda se ustali stari ritam od jutra do večeri: ustajanje, doručak, nastava, ručak, učenje, večera, slobodne aktivnosti i spavanje.

Dani su bili sunčani i topli, pa se bilo teško navići poslije ferija sjediti u zatvorenom, čega su bili svjesni naši profesori, pa su oni iz stručnih predmeta nas izvodili na željezničke stanice Beograd-Dunav, Beograd-Donji Grad ili na Glavnu stanicu. Preko vikenda su pravljeni stručno zabavni izleti posebnim vozom u Niš, Kraljevo, Kragujevac, Suboticu, Novi Sad i još neka druga mjesta ili gradove. Tamo bi obišli željezničke stanice i čvorove, ložionice i kolne radionice, a poslije muzeje, spomenike i druge znamenitosti tih mjesta poznate iz istorije ili kulture, najznačajnije za taj grad ili kraj.

Tako je moje 2-f odeljenje jednog vikenda otputovalo u Novi Sad za vreme jesenjskog poljoprivrednog sajma. Vodio nas je naš razredni profesor Zović, pa nismo obilazili stanice, pošto se on kao profesor stranih jezika razumio manje od nas, već smo poslije sajma Futoškom ulicom došli u centar, vidili Maticu srpsku, Katedralu i Sabornu crkvu, Gradsku kuću i Banovinu, Zmaj Jovinu ulicu i kroz Dunavsku i park otišli na Petrovoradinsku tvrđavu i odatle, poslije obilaska šančeva i skromnog muzeja, krenuli na željezničku stanicu u Petrovoradinu i vratili se, mrtvi umorni, u Beograd.

Crvena mladost (36-40)

- 36 -

Tako je bilo desetak dana, svaki dan su mi pokazivali nešto novo: putnička blagajna, prtljažna i espres blagajna, robna blagajna i na kraju stanična blagajna, pored onoga iz "čistog" saobraćaja.

- "Mili" - to je bio omiljeni šefov način obraćanja - "sad smo od svega po malo vidjeli od onoga šta se radi u jednoj željezničkoj stanici. Pošto si završio tek prvi razred to bi ti bilo dosta. Dođi sutra uveče da odradiš jednu noćnu smjenu i mi smo onda gotovi. Nema potrebe da budeš cjeli mjesec na praksi, mi smo ubrzano prošli ono što ti je bilo u programu. Ja ću ionako na godišnji odmor, a onaj koji me bude zamjenjiva neće o tebi voditi punu brigu kao ja. Ja nemam djece, pa pomažem rado vama mladima, da to nekako nadoknadim, a drugi nisu takvi, rade ono šta moraju i preko toga ni dek više. Svaka nova generacija je sebičnija, vodi brigu samo o sebi, valjda tako mora biti ili se meni starcu samo tako čini." - reče mi desetog dana.

Suradan uveče sam stigao na smjenu u devetnaest sati. Dnevna smjena je referisala pred šefom šta se događalo tog dana i šta je planirano za noć, a nova slušala i nakon toga potpisala primopredaju službe, što je šef Aco ovjerio svojim potpisom. U noćnoj smjeni su bili samo otpravnik vozova Pantelija Krneta i skretničar Jovica Tišma.

Kad šef ode Pane će:

- "Markica, što ti dođe u noć?"

Crvena mladost (31-35)

- 31 -

Rano ujutro smo bili na Perićinki. Rosu i Dušku je mater ostavila kod kuće da pomognu babi Anici oko ručka i sravne stoku, a ja ću predveče povezati snopove od onog šta se preko dana poženje i odvesti karom na Guvno. Sad je bilo najvažnije što više požeti. Tako sam ja i dvije Ruže, mater mi i Ilina, sada oštrim srpovima lako i brzo želi od rose meku šenicu i slgali je na rukoveti.


- "E, Mile, spasi me, a ja se cjelo vreme mučila, tupi srpovi, a tako Rosa i Duška!" – mater će u prekidima između zamaha srpom.


- "Pa zar ti to Mariša nije muga naoštriti prije žetve!?" – Ruža Ilina će.


- "Oće!? Danas ću, šutra ću, i tako nikad! Od zimus mu govorim i ništa, a Mile sinoć za po ure naoštri sve u kući. Ljeno brate i ne ajta, a samo njemu je teško. Kada se ja ne namučim!?" – mater se žali ne prekidajući žeti.


- "Kada li je muj bolji? Za istu stvar ga muraš deset puta muliti, još se na tebe svaki put iskolači ki da mu zube vadiš, sreće mi!" - otpunu Ruža Ilina.


- "Bar tvoj ziđe, voli to raditi, a muj kad dođe kući sav se precrevi ki da je salidž vadio tamo." - mater će u istom tonu.

Crvena mladost (26-30)

- 26 -

Sutradan je ćaća reza vinograd, a ja i mater smo otpetljavali povezane krake loze iz žice i slagali ih na jednu gomilu pored vinograda. Potraja to cjeli dan. Vraćajući se predveče kući ćaća gleda u nebo i glasno razmišlja:


- "Rano je otoplilo, ko zna na šta će ovo izaći. Izvuče pup, a možda i list, pa ako zaladi oko Mučenika, sve će mraz spaliti. Zalud unda sva muka."


- "Svašta mure biti, ali je dan već duži. Ako šta i bude mraza neće puno naškoditi. Brez štete ne mure biti, daj Bože da je što manja." - uzda se mater.


Onda je trebalo u Dolu i Gradini ozidati na nekoliko mjesta srušene zidove za jesenjeg povodnja, a ostalih dana sam cjepa drva i rasjeca granje na drvnjaku, da bi materi koliko toliko olakša, jer je ćaća smatra da to nije njegov nego materin posao. Njegovo je da doturi do avlije.


- "Šta ih crvaš, presjeće ga vatra na ognjištu." - bilo je njegovo mišljenje kad je vidio da ja nasitno presjecam.


Na Svetog Savu odemo ja i Milan Ilin popodne na Kistanje, čisto da vidimo oće li biti svjeta, jer je ranijih godina zna biti veći sajam, ali nismo zatekli puno naroda. Uglavnom su došli momci i cure što su sada negdje na školovanju po gradovima, ispozdravljamo se, razmjenimo adrese sa obećanjima da ćemo se dopisivati i vratimo se predveče kući. Tako napraviše i ostali.

Crvena mladost (21-25)

- 21 -

Rano sutradan smo krenuli ćaća, mater i ja u Gradinu. Zakalali smo ovce, Bećara i kravu, uzeli sikire, kosjer i kosjeraču i krenuli polako ulicom između Dola s ljeve i Njivica s desne strane, koju su stariji zvali Nanijinom, a malađi Aničinom ulicom. Nešto mi fali, okrećem se, napred gledam, ali se ne mogu sjetiti. Kod Male baščice mater me pita:


- "Šta ti je, šta se obazireš?"


- "Osjećem da nešto fali, a ne mogu se sjetiti šta." - kažem joj.


- "Vučko, njega nema, krepa je." - pogodi ćaća moje misli.


- "Pa da, Vučko, šta mu je bilo?" - lupim se dlanom po čelu.


- "A šta, strost, pa na nuge, nije muga više odati, vuka se jadnik, pa sam reka Pani Lugaru da ga ubije iz puške da se ne muči." - kaže ćaća.


- "Baš mi ga ža, bio je dobar pas!" - proleti mi kroz tjelo lagani drhtaj.


- "Dašta! Reka sam tetku Duji da mi ostavi štene kad mu se kuja ošteni na proljeće, dobra je to i pametna sorta." – opet će ćaća, naoko bezdušno, no glas mu podeblja.


Zašutišmo, svak sa svojim mislima i osjećajima.