Zaseok na Vlaci - Cure za udaju, momci za ženidbu

Dok je Drugi rat trajao rjetko se ko ženio ili koja udavala. Tako bijaše i u zaseoku. Kad partizani otjeraše Švabe dalje od Knina uda se Ruža, Aničina najmlađa ćer za Đuru Šušu u Nunić. Imala je nešto opremice, napuniše joj kovčeg i ispratiše u Nunić za Đuru. Niti svatova, niti veselja, ode ki da odlazi u drva ili ovcama u Laškovicu. Tamo je dočeka ono što je i kod kuće imala, sirotinja i težak rad jutra do sutra, nikakve razlike nije bilo. Ona je pripadala prijeratnoj generaciji, pa je blagodet novog doba dočekala u svojoj kući, sa svojim čojekom i stanjem.

A u zaseoku u to rano proljetno doba u cure su stasavale Rosa Maričina, Manda Curičina i Đuka Jokina. One su bile iz krnetske loze i međusobno rođakinje, a i stanovale su pod istim pločatim krovom, samo svaka u svom djelu kuće. Rosa na početku, Manda u srednjem djelu, a Đuka u zadnjem djelu kuće. Dok je rat trajao niko nije ni obraća pažnju na njihov uzrast, a kad se rat završi svi se začudiše da su se već zacurile, da su više od matera i da razgovaraju ki odrasle žene. Koliko su se drugi začudili toliko su i one same. U rat uđoše ka djeca, a izađoše ka odrasle Rat im oduze ono šta je najljepše- mladost. Nije bilo ni pjesme, ni kola, ni sajmova, ni momaka, ni sjela, ni prela. Sve to što mladost voli i što joj pripada ode bespovratno, a u zamjenu dobiše stra, pogibije, glad i suze, muke i rad, ono što bi po prirodi stvari trbalo pripasti starijima.

Zaseok na Vlaci - Tri kućna kantuna

U cjeloj Dalmaciji, pa tako i njenom sjevernom djelu Bukovici, kamen je glavni građevni materijal. Od kamena su zidane kuće, pojate, jare, svinjci, nasloni, teze, avlijski zidovi; kamenim zidovima ograđivane su šume, polja, doline, dočići i dolinice; u kamenu su kopani bunari, korita i pojila; kamenom su nasipani putevi, avlije ili nešto drugo što je trebalo izravnati; međe su bile od kamena, a i grobovi i krstovi su klesani od kamena.Od rođenja do smrti vukao se život u obično od ševara i ražine. Za nuždu su mogle biti nabacane i grančine od smreke ili neke druge kokare.

Za kuću je trebao pravi majstor, jer je kamen trebalo birati i obrađivati klesanjem.

U iskopane temelje ugrađivao se krupni klesani kamen, a naročito u kantune, gdje se lomila pod pravim kutem ivica pročelja i lastavice. Taj kamen je tako imao obrađene dvije strane, kao dio strane pročelja i dio strane lastavice. To bi zahtjevalo posebni postupak: dovaljao bi se na samo mjesto ugradnje što veći zdravac kamen, uvalio u iskop, a onda bi tu majstor macom, martelinom i špicom obrađivao kamen da dobije pravi oblik. E, taj kamen sa naziva kantun, a pošto su kuće uglavnom bile pravougaone, na svakoj kući bilo ih je četri komada. Oni su ustvari davali stabilnost kući i po dužini i po širini i po visini. A zašto su bili najveće kamenčine na kući jasno je odma kad se u vidu ima količina kamena koju su na sebi nosili, što od zidova, što od pločanog krova. Otud kažu: "Stabilan i jak ki kantun!"

Zaseok na Vlaci - Glave porodica

U zaseoku, selima oko Kistanja, pa i samim Kistanjama, porodice su imale jednog člana koji je bio glavni u kući, pa se po njemu familija i zvala. Nisu to bile starješine porodičnih zadruga ka u stara vremena, pošto takvih zadruga u ovom kraju odavno nije bilo. Sestre su se udavale, a braća bi se ubrzo po ženidbi djelila. Rjetko je to išlo mirno i u jedan dan, obično bi nastala pobuna mlađe snaje i brata, pa bi verbalni dueli počinjali potiho u kući, pa u avliji, onda želopojke kod komšija, dok konačno nebi puklo i počelo s glavnom svađom, bez ustezanja od komšiluka, ne obazirući se na to šta će ljudi o njima misliti. Nevolja zbliži ljude, zaborave se svakodnevne sitnice i nastoji se zajednički problem rješiti. Tako i kod diobe, kad dođe do usijanja, priskoče glave porodica iz komšiluka, spuste vatru, i nastoje objektivno podjeliti kuće, pojate, avliju, njive i ograde, ovce, krupnu stoku i ostalo ako se šta ima djeliti. Starčad, koja su tada postala svjesna da je njihovo gazdovanje prošlo, pripadne na brigu jednom od sinova i snaja po njihovoj ženji. To donosi povlastice ovom sinu, jer ima pravo da prvi bira od onoga šta se djeli, a to pokriva trud koji će uložiti za brigu oko njih dok su živi. Tada nastupa hladno zatišje i kajanje za izneseni prljavi veš pred komšiluk, ali vreme, taj univerzalni i efikasni ljek, lječi sve rane, pa se to ubrzo zaboravi i pretvori u smješnu dogodovštinu, kojoj se smiju učesnici i slušaoci.

Tako bi umjesto jedne glave porodice postale dvije. Stare bi još pajdaši iz generacije radi solidarnosti računali kao glave porodica ili nešto po njima zvali, ali je od toga bilo za nji malo vajde.

Zaseok na Vlaci - Četri babe i jedan đed

Toga maja 1948.godine u zaseoku su živjele četri babe i jedan đed: baba Anica Mažibrada, baba Marica Bezbradica, baba Pera Lalić, baba Joka Krneta i đed Ćilit Krneta.

Bijaše to čeljad prošlog vjeka. Sve što je valjalo: mladost, ljepota i mirni život dogodilo im se u tom prošlom devetnaestom i početku dvadesetog vjeka, a nakon toga prevališe preko glave dva svjetska rata te uđoše u novo doba sa puno opreza i neizvjesnosti. Sad na zalasku ovozemaljskog života pritiskala ih je sirotinja na koju su odavno otvrdli i nada da će im potomci biti bolje sreće te su im večernje molitve Bogu pred spavanje bile tom cilju upućene. Oblačili su se po "starinski", bjele dugačke košulje od kuštelanca, pomalo izvezene po koljeru, vunena crno omurena suknja zimi, a vuštan ljeti, pregača, vuneni omureni džemperi, sadak, crne vunene dokoljene čarape i gumaši zimi, a trike ljeti. Na glavi bjele povezače preko kose razdjeljene po sredini glave i upletene u dvije prosjede pletenice.

Đed je nosio platnene duge gaće, od plavog radničkog kepera, džemper i jakketu, a na glavi crvenu bukovačku kapu sa crnim resama na zatiljku.

Babe i đed su boravili zimi uglavnom u svojim vatrenicama uz ognjište grijući noge i krsta, usput vareći puru svakodnevno, i drugo što bi se našlo: varicu, orzo, kupus, manistru i pekući pod pekom kiseli kruv od mješanog ječmenog, raženog i pšeničnog brašna ili prešku kad nestane kvasca, a prilično često i kukuruzovnicu, već prema stanju u kašunu.

Zaseok na Vlaci - Rođenje u maju

Petog dana po Đurđevdanu, u utorak, 1948.godine, Mariši se rodio četvrti sin.

Ruža je juče radila sve poslove kao i prethodnih dana, doduše po kući i avliji, počistila jaru i pojatu, svarila vareniku, puru i varicu, a povrh svega oprala Dušanovu, Stevinu i Bracinu robicu (Jandriju su zvali Braco), pogledala i prekontrolirala koljevku i robicu za bebu, pripremila šugamane i presvlaku za sebe i uveče poslije večere oprala žlice i zdjele. Svekrva Anica joj nije dala da odlazi dalje od kuće, ona je otišla ovcama i povela sa sobom petogodišnjeg Dušana i trogodišnjeg Stevu. Nije si ni ona odmicala danje od Škvančeve Krčevine, a Marko je bio u Gradni, otjerao je konje, kravu Zekulju, vola Volaša i junca Pauna i uhvatio se popravljanja porušenih suvozidova na ogradi. Iako nisu ništa govorili svi su očekivali da će se beba uskoro roditi. Uveče, poslije večere, dok su djeca legla baba Anica propitkuje Ružu:

- "Spremi li ti sve za bebu?"

- "Spremila sam šta treba, majo. Sve je u koljevci."

- "A za sebe, ćeri?" - raznježi se Anica.

- "Sve je u kovčegu, odozgo, po redu." - odgovara Ruža.

- "Biće sve dobro, daće Bog. Dok opaziš, zovi me!" - reče, pa nastavi: - "Ajmo sad leći, odmaraj se, ja ću zapretati vatru."

Zaseok na Vlaci

U Dalmaciji iza primorskih brda prostiru se do ličkih brda i Podinarja visoravani od nekih pedesetak metara nadmorske visine. Najveća od njih je kistanjska visoravan. Sa zapada je obrubljuje Velebit, odnosno rijeka Zrmanja, sa sjevera lička i dinarska brda i planine, na istoku se proteže do izvora Čikole i Moseća, a na jugu izbija na Jadransko more od Primoštena do Novigradskog zaljeva. Od planina tu je jedino Promina, a rijeke su Zrmanja, Krka, Guduća i Čikola. Tu su plodna polja: Ravni kotari, Žegarsko i Petrovo polje uz mnogo manjih kraških polja po cjelom prostoru. Tu se smjenjuju pojasevi krša, draga, dolova i vlaka. Nasred toga prostora su Kistanje te otud naziv za visoravan.

Rjeka Krka tu visoravan dijeli na: zapadni dio (Bukovicu sjeverno i Ravne kotare južno) i istočni dio (Prominu i Petrovo polje sjeverno, a Dalmatinsku zagoru južno). Najviše je tu vlaka, a to su vam zaravni obrasle kokrom: zakržljalom grabovinom, smrekovinom, dračom, rastovinom, jesenićima, negdje gusto zbitim da se ne može proći, a negdje samicama od smreke i drače. Tu je i obavezni škalj, pločasti šnjunak, i litice čiji šiljci bezazleno vire, iz crvenice. A sve je obraslo travom bjelušikom koja od julskuh vrućina izgori pa još više pojačava tu sivu sliku pejsaža do aprila naredne godine.