Pruga (96-97)

- 96 -

Sljedećih dana sam obišao gradilišta u Solinu, Kaštel Sućurcu i Kosovu, pa sam uočene nedostatke napismeno dostavio nadzornim organima izvođača ZOP-a, građevinskim tehničarima Mati Jukiću i Ivi Krvavici. Reagovali su odmah i izvjestili me usmeno i pismeno, a direktor ZOP-a Škrapić Paško ih je tjerao da svakodnevno obilaze gradilišta.
- "Dobro je što si ono napisao, oni su računali da će im biti lakše kad nema Vučičevića, tobože: " ... šta se Mile razumije u građevinu?...", a kad sam im ja rekao da se u Tehnikumu uči željeznička niskogradnja onda im je postalo jasno. Da vidiš kako ih Pave Reić sada zafrkava, jer je i on završio Tehnikum u Kastvu, a ovi su to stalno omalovažavali, kao gdje će se on s njima "čistim" građevinskim tehničarima mjeriti." - priča mi on.
A Pave Reić, šeret i galamdžija, dobar željeznički stručnjak, jedno jutro mi priđe i pruži ruku:
- "Svaka ti čast kolega, doživio sam da ih neko dobro izriba tamo di su najači. Sam s njima nisam moga izaći na kraj!"
- "Ti Pave!? Čisto sumnjam!" - nasmijem se.
- "Nadgalame me, više ih je, a sada im Škrapić svako jutro maše ispred nosa tvojim dopisom. Pazi da ti šta ne podvale, ako triba rado ću ti pomoći." - ozbiljno će on.
- "Moramo biti solidarni, hvala unapred!" - smijem se Pavinom ozbiljnom shvaćanju "kastinskog rata".
A onda je došlo prvo Mišino pismo iz zatvora u Turopolju, kratko i smušeno, od desetak redaka, gdje piše da se malo privikao na sve, ali da se nikako ne može naviknuti na šišanje na nulericu, jer je stalno dosada nosio dugu hipi kosu.

Pruga (91-95)

- 91 -

Novu 1975. godinu čekali smo kod mene u garsonjeri. Rosa je dovela svoju kolegicu Mariju, a došla su i dva momka, Andrija i dr. Cvitković. Po pogledima, saučesničkim i tajanstvenim, bilo mi je jasno da je Andrija Rosin momak, a "Cvitko" Marijin, iako su one predstavile kao kolege s posla. Rosa nije meni o svom društvu puno pričala, a kada bi je šta upitao odgovori su joj bili kratki i neodređeni, a ja nisam insistirao da saznam nešto više. Ako je nešto ozbiljnije, računa sam, sama će mi reći kad to ona odluči.
Kako bude u tim prilikama, pričalo se, šalilo i smijalo se, plesalo i gledalo novogodišnji TV program. Noć je prošla kao tren, nova 1975. godina je počela.
Pripremao sam ispit iz Ekonomike vanjske trgovine kod dekana prof.dr. Petra Anića i Ekonomiku šumarstva kod prof.dr. Zvonimira Poljančića. Ispiti su prijavljeni za mart mjesec, a gradivo je bilo dosta obimno, naročito o vanjskoj trgovini. Smetnju mi je pravila i velika angažiranost na poslu, jer se završavala poslovna godina i trebalo je dati posljednje upute i izvršiti radnje za izradu završnog računa, a istovremeno pripremati izradu poslovnog izvještaja. U toj gužvi trebalo je dovršiti i izradu započetog plana poslovanja koju smo obavljali u nemogućim uvjetima, u zagušljivom potkrovlju zgrade ŽTP-a u Mihanovićevoj.
Vreme do ispita je prošlo, radi svega toga, kao tren, i kao iznenađenje me zateče datum polaganja. Ekonomika šumarstva se polagala pismeno, takav je način ispitivanja bio kod prof. dr. Poljančića, pošto je on dolazio na ispite i predavanja iz Zagreba, gdje je bio redovni profesor.
Dekana prof.dr. Anića sam poznavao sa ispita iz Ekonomike komune, o čemu sam pisao i seminarski rad, a i on se sjećao mene. Na pitanja sam mu dobro odgovorio i zaradio vrlodobru ocjenu. Tad mi je prelistao indeks i vidio da mi ostaje još samo jedan ispit:

Pruga (86 - 90)

- 86 -

Trebalo je i učiti, pa sam se primorao da izađem na ispit iz Financijske i investicijske politike prijavivši se za početk novembra. O financijama sam već mnogo znao i svkodnevno sam ih prakticirao u firmi, ali me gradivo o investicijama baš zainteresiralo. Izložene metode u udžbeniku sam provjerio na konkretnim objektima koje je izvodio "ŽTP-Invest", što mi je pomoglo da uočim mane i prednosti nekih od metoda i "prizemlje" hvalospjeve o tvorcima tih metoda. Zaključak je bio, da je neophodno svaku značajnu investiciju dobro pripremiti, što brže staviti u funkciju, kako bi se u punoj mjeri isplatila. A kod nas se faktor vremena puno zapostavljao, gradnja se otezala unedogled, što je preko kliznih skala poskupljivalo investiciju, a često se dešavalo da zbog toga uložena sredstva daleko premaše početno planirani iznos i da zamišljena i ugrađena tehnologija u aktiviranju investicije već bude zastarjela. Rezultat svega je potpuni promašaj i proizvodnja gubitaka, pa onda vječito ulaganje novih novčanih sredstava u reprogramiranje proizvodnog programa i rekonstrukcije ili sanacije ugrađene tehnologije, ili kako se kaže "ulaganje u vreću bez dna". A u svemu tome veliku ulogu je imala politika i političke ambicije funkcionera koji bi na taj način sebi dizali spomenike.
Ispit iz predmeta bio je iz pismenog i usmenog djela. Na pismenom su se rješavali zadaci po nekoj od metoda, a na usmenom se odgovaralo na izvučena pitanja. Prof.dr. Oto Rafajac je izlazio ususret vanrednim studentima i na usmeni ispit ih primao odmah nakon pismenog djela.
- "Gde ste Vi kolega Mažibrada, očekivao sam Vas u septembru?" - srdačno se pozdravi samnom, na zaprepaštenje ostalih studenata, kao starim prijateljem.
- "Polagao sam druge ispite, Vaš nisam stigao najbolje pripremiti, a onda nastupio devetomjesečni obračun poslovanja u firmi, pa vreme brzo prođe." - pravdam se.

Pruga (81 - 85)

- 81 -

Tog avgustovskog dana bijaše neobično toplo i sparno. Svi smo željno iščekivali prvu kišu da rashladi atmosferu. Odužila se ova suša i vrućina danju noću.

Oko osam sati zazvoni telefon. Zove Boćo iz prometnog ureda da hitno dođem tamo, da me traži neki stariji čovjek. Pitam se ko bi to mogao biti, da je mlađi možda bi bio neko od kolega iz srednje škole koji dolazi na ljetovanje i javlja se u prolazu, ali se ne mogu sjetiti ko bi mogao biti od starijih ljudi. Razmišljam tako dok prelazim kolosjeke pazeći na kretanje manevarke i na dolazeće vozove.

Ispred prometnog ureda čeka stariji, sjedi i proćelavi, sini čovječuljak u zgužvanoj bjeloj košulji i svjetloplavim ljetnim hlačama i sandalama na bosim nogama. Ne poznajem ga, možda je neko drugi u prometnom uredu kod Boće i htjedoh proći mimo njega kad mi se on obrati:

- "Vi ste kolega Mažibrada?"

- "Da." - prihvaćam pruženu ruku.

- "Ja sam profesor Rafajac, sa Ekonomskog fakulteta u Osijeku, rekli su mi kolege da radite ovdje." - predstavi se - "Imate li vremena za kavu."

Pruga (76-80)

- 76 -

U martu je Jozo Grgić otišao na izdržavanje kazne u Verudu kod Pule na koju je osuđen zbog izazivanja saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo Ante Anić-Kaliger, njegov komšija, a zajednički nam prijatelj. Njegovo pismo od tamo bilo je ispisano kao velika tužbalica od ruba do ruba papira da više nije bilo mjesta ni za jedno jedino slovo. Žalio se na sve, hranu, spavanje, rad, odnos osoblja i sudrugova. Pisao je da je raspoređen na posao na farmi krava, te ih muze, čisti i hrani, ustvari vapio je za utješnom rječi ne opterećujući se krivnjom za smrt Ante.

Odgovorio sam mu odmah da su to problemi adaptacije, da će poslije biti bolje, navići će se, a da će izdržavši to doživiti "iskupljenje", i da se u slobodno vreme posveti knjizi i učenju. Neka se raspita ima li mogućnosti da odatle odlazi na ispite u Osijek i da je "važno da nema vremena za razgovore sa samim sobom" i da je sve prošlo i da će i to proći. Uostalom, svaka medalja ima dvije strane, i da ne bulji samo u jednu i samosažaljeva se.

Na drugo pismo nisam dugo čekao. Bilo je malo vedrije i optimističkije i u njemu mi je izražavao beskrajnu zahvalnost, i na pismu i savjetima, jer od svih kojima je pisao jedini sam mu odgovorio. Žalio se da je pokušao učiti, ali da se ne može koncentrirati i da ga to opterećuje, kako pročita tako odmah i zaboravi, u glavi ništa ne ostaje. I sad je tražio neke usluge, te raspiraj se za ovo, i za ono, obavjesti me o ovom i onom, vidi šta je sa ovim i onim, jer mu niko drugi nije pisao niti se nada da će pisati.

Pruga (71-75)

- 71 -

Sve rjeđe sam dolazio u Komitet omladine, sve manje i rjeđe izlazio na Pjacu, a sve češće se sastajao i duže zadržavao sa Milicom. Često bi odlazili u kino ili jednostavno šetali po gradu, usput obavljajući neki poslić koje bi imalo jedno od nas. U kancelariju na poslu bi znao navratiti i popodne, pripremao plan poslovanja za iduću godinu ili poslovni izvještaj za ovu koja prolazi, pišući istodobno diplomski rad iz Analize. Gordana mi se više nije javljala, zadnje su bile razglednice s kraja avgusta s Crnogorskog primorja, pa je tako i ostalo. A Ceca je pisala često, njoj je u Gračacu, bar po pismima, nepodnošljivo, i ta pisma su joj bila jedini odušak. Tješio sam je koliko sam mogao pišući joj duga pisma, optimistički joj dajući nadu da će se uskoro naviknuti.

Dolazili su katolički Božić i Nova godina, nisam ništa posebno planirao, to će se ionako dogovoriti zadnji čas. Naime, Milica je prešla raditi iz Ugostiteljskog školskog centra u Školski centar "Mate Golem", isto u knjigovodstvo na određeno vreme, samo što je bilo izgleda i da zastalno tamo ostane.

Nepodnošljiva mi je bila ta prednovogodišnja strka, te kupuju se čestitke, govori se o dočeku, žderanju i piću, svaki dan žene preko marende dovlače pune borše spize s Pazara i uvjek im nešto fali, te priče gdje će ko ići, ovaj onamo, ovaj ovamo, kao da je to zadnja prilika u životu.

Pruga (66-70)

- 66 -

Naredni dan smo radili do večere, a onda Riječani Mile Karapandža i Vlado Tomić, kao domaćini skupa, koji su tu bili sa svojim privatnim autima, predložiše da idemo u "Sotomarino" , noćni klub sa striptizom u Opatiji.

- "Ulaz je skup, ali vredi viditi." - smiju se oni.

Odlučimo se ja, Čedo Pavlović, Vlatko Grgić, Gojko Rašković i Zvonko Mehaković da s njima dvojicom odemo tamo. Sjedošmo u auta oko devet sati i začas stigošmo u Opatiju, učini nam se još rano za klub i sjedošmo u blizini u neki kafić i popišmo piće.

Tačno u deset odošmo u klub, koji se nalazio u suterenu, silazilo se niz par stepenica, u jednoj maloj sporednoj ulici u blizini centra. Muzika je treštala, svjetla iz malih i jakih reflektora su svakog podmlađivala, a od obična svakodnevna odjela pravila smoking. Gledamo jedan drugog i ne prepoznajemo se, toliko smo podmlađeni i uljepšani osvjetljenjem.

- "Vlado, kad bi ti tako mogli podmladiti njega ko bi s tobom na kraj!?" - zafrkava Gojko starog kompanjona Vladu Tomića.

Pruga (61-65)

- 61 -

Došlo je vreme da idem na ispit iz predmeta Ispitivanje privrednog poslovanja, koji smo mi studenti skraćeno zvali "Analiza", kod profesora dr. Zvonimira Benašića. Dobro sam ga spremio, kao za sebe, jer mi je to znanje bilo neophodno na radnom mjestu. Sve ono što sam učio mogao sam praktično testirati i primjeniti na radnom mjestu, pa nisam osjećao ni onu minimalnu "pozitivnu" tremu koju bi uvjek imao prije ulaska u profesorski kabinet na ispit.

Putovanje nije moglo biti bolje. U beogradski voz je u Kninu ušla zgodna vitka crnka duge kose i upita me ima li mjesta u kupeu.

- "Naravno da ima, samo izvolite." - pokažem joj na stranu gdje sam ja sjedio, dok je prekoputa već "mrtvim" snom spavao postariji čovjek ispruživši se preko sva tri sjedišta.

Pomognem joj da na prtljažnik stavi mali elegantni kofer i ona se zahvali:

- "Puno hvala, bojala sam se da će biti gužva."

Upoznamo se, ona je bila nova profesorica u gimnaziji u Gračacu, Ceca Dakić, rodom iz Otočca. Putovala je u Beograd da podigne neke papire na fakultetu da bi sredila formalnosti za radno mjesto, pošto fakultetska birokracija nije na pismene zahtjeve reagirala.

Pruga (56-60)

- 56 -

Krajem avgusta šefovi se počeše vraćati sa godišnjeg odmora, čisto im je bilo krivo što nije bilo nikakvih problema u njihovu odsustvu, već naprotiv, posao je išao boljim tokom nego kad su oni tu. A tada poče veliko premještanje službenika. Knjigovodstvo se smjesti u bivšu staničnu brijačnicu, materijalno knjigovodstvo u nekadašnji kolni ured stanice Split, obračunska grupa ostade gdje je i dosada bila u staroj staničnoj zgradi sinjske pruge, a do nje u drugoj mračnoj kancelariji smjesti se šef ekonomske službe Frane Sunara, do njega referentica za obračun osobnih dohodaka Kruna Meić, zatim ja kao samostalni referent za plan, analizu i raspodjelu i do prozora prema kolosjecima referent za investicije, investiciono i redovno održavanje Nikica Vučičević-Mišo.

Po odredbama Pravilnika o sistematizaciji ja sam zamjenjivao na ovom radnom mjestu šefa službe, a kao samostalna referada imao sam ovlasti da se neke odluke ne mogu donositi bez moje saglasnosti, jer organima upravljanja i rukovođenja trebalo je podnjeti pismeni predlog s obrazloženjem i za to sam ja snosio odgovornost. Ustvari, kod mene su stajale pare OOUR-a i moja je briga bila da se troše onako kako je planom poslovanja predviđeno i tamo gdje je predviđeno.

Pruga (51-55)

- 51 -

Promjene u organizaciji poduzeća su formalno nastupile od prvog juna, nestala je Saobraćajno transportna radna jedinica Split, a počela da organizacijski djeluje OOUR Saobraćajna sekcija Split. Odlukom organa upravljanja, sada SOUR ŽTP-a Zagreb, za v.d. direktora OOUR-a je postavljen Danko Saraga, s visokom stručnom spremom stečenoj završetkom Visoke privredne škole u Zagrebu. OOUR je imao organizacijsku podjelu na Zajedničke službe, koje su se djelile na Saobraćajnu, Komercijalno-transportnu, Ekonomsku i Opću i pravnu službu. Na čelu Saobraćajne službe bi je Ćiro Vučenović, saobraćajni inžinjer, došao sa mjesta šefa stanice Solin, Komercijalno-transportnom rukovodio je Svetislav-Slavko Pribudić, sobraćajni inžinjer, koji je došao sa mjesta pomoćnika u Komercijalnom predstavništvu ŽTP-a u Splitu, Općom i pravnom službom je rukovodio Lazo Ožegović, apsolvent prava, bivši sekretar STRJ Split, a na čelo Ekonomske službe postavljen je za v.d. Frane Sunara vanredni student četvrte godine Ekonomskog fakulteta u Osijeku, bivši Samostalni referent ekonomskih poslova u STRJ Split.

Tog junskog jutra šef Ćiro mi reče da trebamo obojica otići kod Sarage u Split, na željezničku stanicu, gdje je po svakojakim ćumezima bila raštrkana uprava Sekcije. Koliko je on čuo razgovaraće se o mom rasporedu na radno mjesto Samostalnog referenta za plan, analizu i raspodjelu i o njegovom rasporedu za šefa Saobraćajne službe, a saznaćemo i kakva će biti ostala ekipa s kojom bi trebali ubuduće raditi.

Pruga (46-50)

- 46 -

Počeo sam pripremati ispite iz Organizacije kod prof. dr. Dragutina Mileraja i Ekonomike industrije kod prof.mr. Vladimira Leke, zadnja dva ispita iz treće godine, i Ekonomike komune kod prof.dr. Petra Anića iz četvrte godine, dekana Ekonomskog fakulteta u Osijeku.

A na repeticije iz Statistike počela mi je dolaziti Milica, pripremala se za aprilski ispitni rok na Višoj ekonomskoj.

Naši odnosi su i dalje bili prijateljski, a trebala je ovu pomoć pošto nije imala vremena ni koncentracije za samostalno učenje. Radni i međuljudski odnosi u njenoj firmi, predstavništvu makedonske firme "Skopsko pole" bili su nikakvi. Šef predstavništva se spetljao sa sekretaricom Vesnom, popovskom kćeri, udatom za nekog vojnog pilota, u ljubavnu vezu, pa je ona ljubomorna na sve ostale mlađe žene i djevojke u firmi, vršila psihičku torturu kao da je ona sve i sja u firmi, dodajući im poslove koji nisu bili predviđeni za ta radna mjesta, istovremeno oslobađajući sebe bilo kakvih radnih obaveza sem komandovanja. Žaliti se šefu bilo je uzaludno, on je morao biti na Vesninoj strani, tim više što je ona znala iz kreveta za njegove mutne radnje kojima je punio novcem svoje džepove. Naime, on je u sjeni legalnih poslova, nabavljao voće, alkoholna pića i sokove raznih firmi iz Makedonije i Srbije za svoj račun, ne evidentirajući to zvanično nigdje, a prodavajući preko švercerskih kanala na veliko "zelenoj mafiji" i tako ostvarivao solidnu dobit za sebe. Sve je to znala milicija i rukovodstvo u Skopju, ali nisu ništa poduzimali, jer je on znao koliko i kome treba dati da ga se ne dira.

Pruga (41-45)

- 41 -

Izvalim se onako obučen na krevet, bio sam daleko od sna. Cjeli taj razgovor me se dojmio tako da nije bilo izgleda da zaspem. Kao da mi je puklo neko ogledalo pred očima koje je do tada uljepšavalo drugu stranu života i ukaza mi se realni život, ogoljen i ružan, pun intriga, zavisti, podmetanja i laži.

Osjetih se star i shvatih da je poštenje najkraći put do siromaštva. A može li se protiv samog sebe i onog što je s majčinim mljekom u tebe ugrađeno?

I dosad sam pomišljao da mjenjam firmu, imao sam viši stepen stručne spreme koji u mojoj firmi nisu uvažavali, pa sam počeo pratiti oglase i natječaje, poslao nekoliko molbi tamo gdje mi je odgovaralo, ali od nikoga ne dobih odgovor.

Odgovor sam dobio nakon dugo vremena od Doma učenika srednjih škola kod "Prime" kojima je trebao šef računovodstva, da dođem na razgovor, ali kad sam se malo raspitao o plaći i poslovima koje treba raditi, nisam otišao. Direktorica je bila neka stara učiteljica, kojoj je šef računovodstva bio "Katica za sve", tajnik, računovođa, domar i nabavljač, a plaća je bila upola manja od one koju sam na željeznici imao. Ona je baš zato i tražila muškarca, preko kojeg bi lakše izlazila na kraj sa učenicima. Baba se bila zagrijala, pa je i po prezimenu zaključila da me Dušan poznaje i tražila od njega dodatne informacije o meni.

- "Znači, ti bi mjenjao firmu?" - pita me Dušan kad jedno popodne navrati u garsonjeru.

Pruga (36-40)

- 36 -

Krajem avgusta, poslije prve ljetne kiše, opet je bila vrućina, ali noći više nisu bile sparne. Rosa se vratila s godišnjeg i počela raditi opet u Solinu, čas jutarnju čas popodnevnu smjenu, a često je imala i noćno dežurstvo. Ona se kretala u svom "medicinskom" društvu, što s kolegicame iz škola, što s onima s posla. Plaća joj je bila mala, kao i moja, pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Uglavnom, ako kupiš neku "veću" stvar od odjeće dobro moraš stisnuti na drugom mjestu. Sreća je bilo ta što si za premostiti manjak uvjek imao kolege koji su bez ustezanja pomagali pozajmicama do plaće i to što su počeli da masovno daju za sve i svašta potrošačke kredite, pa je bilo lakše i u više rata kupiti nešto "krupnije" nego odjednom platiti gotovinom.

Stevo i Ljubinka su se redovno javljali, mada je međusobna prepiska bila prorjeđena u odnosu na ranije, pa se sve svodilo na to da javimo jedni drugima ako šta ima "veliko" novo.

Braco i Ruža isto tako, on je bio još u Njemačkoj, ali je nagovještavao da bi se trebao uskoro vratiti, jer su radovi pri kraju.

Njihova pisma, posve razumljuvo, najviše su govorila o maloj Dijani i Nataši, a izgleda da je i njihovo međusobno sporenje spalo na podnošljivu mjeru.

Pruga (31-35)

- 31 -

Prva polovina augusta je, vruće danju, vruće noću. Vreme se stabiliziralo, ni maeštrala, ni burina, ni lebićade nema. Nebesko plavetnilo izbljedilo od sunca, a noću zvjezde pobjegle u velike visine neba. Radi ko raditi mora, grad i okolina puni domaćih turista, stranaca je nešto malo, valjda zbog konkurentske propagande i zbog upada ustaško-terorističke bande.

Kaća i ja učimo matematiku svaki dan, pa tako i danas u subotu. Počeli smo oko deset, a sad je već podne, ona se već dva puta išla tuširati hladnom vodom i opet joj vruće iako je spustila škure, uključila ventilator i obukla pamučnu tanku kućnu veštu. Kad joj se otvori usljed neke kretnje dekolte, vidim da ne nosi ređipet, a sve mi se čini da ni gaćice nije obukla.

- "Pa tebi nije ni vruće, uopće se ne znojiš, ja ću crći." - hladi se ona zadaćnicom.

- "Vraga nije, vidiš li da sam se ukočio kao popov kurac, ako bi se uspunta ka ti i ja bi se potio." - smijem se.

- "Bolje bi bilo da ti se ukoči on, a ne cilo tilo, bar bi neka od tebe imala koristi." - izaziva me ona.

- "Nema šanse, muda su mi se otegla do koljena, a po ovoj vrućini možda su se jaja i ugrušala." - odbijam je šaljivo.

Primjećujem da me gleda drugim očima, ali joj ne dajem do znanja da sam shvatio poruku, pravim se Toša.

Pruga (26-30)

- 26 -

Na poslu sam kroz jutro napravio obračun po ugovoru i odnio ga na potpis. Sve se to obavilo rutinski i posvršavalo do jedanaest sati, pa krenem na Sutjesku, kod Kaće, na dogovor oko zajedničkog učenja matematike. Imao sam vremena, pa krenem pješke uz Mažuranićevo šetalište, prođem pored osnovne škole, uz nekoliko skalina na nekoliko mjesta i nađem ulaz, pa stan na prvom spratu. Iznutra se čula galama, sačekam tren da se utiša i pozvonim.

Vrata otvori Kaća u laganoj prozirnoj kućnoj haljini:

- "Bravo, stigao si na vreme, taman da se prestanem svađati s ovim dripcem."

- "Po dogovoru, dobar dan." - nasmijem se.

Kroz uski tamni hodničić prođošmo u svjetlu kuhinju i trpezariju, desno je bilo, skopča sam, kupatilo, a ljevo dnevni boravak.

- "Malo je stisnuto, jednosobni je stan, ali se snalazimo." - kao da se pravda Kaća.

- "Šta možeš, tako se mora. Velika je nestašica stanova." - pokušavam razumiti stanje stvari.

- "Odavno su mami obećali proširenje, ali uvjek nekako izvisi. A ovaj smo dobili kad se brat Rato nije ni rodio. Poslije tata umro i znaš kako to već ide s bodovima i listama." - priča ona zavrzlame oko proširenja i pravda se skučenošću prostora u kojem njih troje žive.

Pruga (21-25)

- 21 -

Tog 20. Juna 1972. godine dan je počeo kao i obično. U svoju kancelariju u "Prvoborcu" sam stigao prije Marinka, sjeo, zapalio cigaretu i počeo listati "Slobodnu Dalmaciju". Ništa posebnog nije bilo po naslovima i podnaslovima, pa potražih je li koji članak Dušan napisao, a kad ne nađoh pročitah Smojinu kolumnu, Maršićeve gradske vjesti i Popadićeve kozerije. Dok sam čitao šale iz "Pometa" u kancelariju uleti Marinko i znajući šta će pitati odmah mu kažem:

- "Nisi zakasnio, niko te nije tražio i možemo na kavu."

- "Dobro je!" - napravi on naljevokrug i odemo u bife prekoputa ulzne kapije.

- "Juče ..." - zamisli se on - "... ili prekjuče, tražio te Tonči Kljaković, jes i li se vidio s njim?" - prisjeti se on, popi vinjak na eks i zatrese glavom, otpuhnuvši žestinu:

- "Majku srpsku, dobar je ovaj "Rubin"."

Nasmijem se grohotom:

- "Stvarno je dobar, ići ću sad kod Tončija."

Bez meračenja, uz dva tri dima cigare, popijemo kavu i vratimo se u kancelariju. On uze žuti šljem i plavi radnički mantil i ode u pogon, a ja se uputim u susjednu kamenu zgradu uprave kod Tončija.

- "Poštovanje gospodo prašinari, kako ste? " - viknem s vrata vidjevši da je tu i Dome, poslovođa otpreme.

Pruga (19-20)

- 17 -

Na poslu Komercijalnog predstavnika sve se odvijalo rutinski. Kancelarija u "Prvoborcu", pa odlazak u kancelariju u stanici Solin, a onda intervencije kod odgovarajućih službi, kako bi obe ugovorne strane bile zadovoljne, i ugovor se ispunjavao kako je najbolje bilo moguće. A sada su mi pridodati i poslovni odnosi ŽTP-a s "Lukom Split" odnosno s njenim djelom "Lučki pretovar i skladišta". Tamo je bio moj poslovni kontakt-partner direktor Milan Ćakić, zemljak iz Đevrsaka.

Bio je na sto muka. Ako dođe brod, a ne dođu vagoni ili se desi obrnuto, penali su se obračunavali u korist željeznice ili brodara, a to su bile ogromne cifre, što bi pojelo svu njihovu zaradu po osnovi pretovara ili skladištenja robe. On je na to radno mjesto došao da uvede red, ali je šta malo postigao, iako je, takoreći, tu i spavao.

- "Puna mi je kapa svega, ja se trudim, radnici rade u tri smjene, a nezadovoljni su plaćama, stvarno su male, a nema se više dati, sve nam pojedoše troškovi." - žali se on.

- "Kakvi troškovi, po onome što vidim, vi pružate većinom usluge utovara brodova i vagona, istovara istih, skladištenje robe za daljnji transport, pakovanje ili dopakivanje, gola usluga, a materijal za pakovanje naplaćujete od komintenata. Voda, struja, čišćenje, to su male stavke, to uklakulirate u cjenu usluge, održavanje dizalica i vaga isto, ne vidim šta bi vam trebalo jesti zaradu." - kažem mu.

- "Znaš li ti koliki su brodski penali, koliko mi platimo kolske dangubnine ŽTP-u, to su ti čovječe astonomske cifre!" - ne slaže se on.

Pruga (13-16)

- 13 -

Već dugo nisam vidio Mariju. Vreme mi proleti kao tren, februar i mart radi Komisije i ispita, a evo već prođe polovina aprila i za to vreme sam izašao samo par puta nakratko na Pjacu, "u letu" viđao njeno žensko društvo, ali mi tada ništa ne rekoše, osim javljanja tihim pozdravom, onako u prolazu.

Radi diskrecije koju smo dogovorili nisam ih ništa htio pitati već sam odlučio da još koji dan sačekam, valjda će se pojaviti, ne znam kada i u kojoj smjeni radi, a možda je išla na selo koristeći godišnji odmor.

Tu večer izađoh na Pjacu i stajao sam na uobičajenom mjestu s Gojkom, Boćom, Perom Dokićem, Jozom Grgićem, Jovom Kričkovićem i još ponekim koji bi navratio na sekund i očekivao da vidim hoće li naići njeno društvo ne govoreći nikom ništa. Zafrkavali smo se sve u šesnaest, neko bi prišao klapi, stao malo pa išao u đir, a onda se pojavi njeno društvo, Cvita, Ivanka i Rosa i kad već pomislih da ni večeras neće doći ona ih sustiže probijajući se kroz gužvu i sve zastadoše kod nas. Klapa se raširi i napravi im mjesta i poče veselo čavrljanje. Vidim da se Marija "ponovila", sva obučena u stranu garderobu, nekako se i promjenila, ali ne primjećujem ništa izvana osim malo drugačije frizure.

Stajala je do mene pa joj tiho rekoh kad se klapa "zanjela u temu":

- "Nešto si se proljepšala, druga si, da mi je znati razlog?"

- "Otpratit' ćeš me na autobus." - kratko šapnu ona znajući da ja znam šta to znači.

Pruga (9-12)

- 9 -

Odremam u polupraznom vagonu do Vinkovaca, a do beogradskog brzog za Split ima još sat vremena. Odem u restoran, naručim vinjak i kavu i uzmem čitati novine. Kad spiker najavi skori dolazak voza izađoh na peron i tamo me dočeka nekoliko putnika u grupicama s vrećama, koferima i torbama i ona, sa malim ženskim koferićem pored nogu u svjetlosmeđoj bundi, odvojena nekoliko metara od drugih putnika.

Voz uz škripu točkova i iskrenje papuča uleti u stanicu dok je iz zvučnika treštala spikerova objava o vozu i vremenu polaska. Vagon stade sredinom ispred nje, a ona podiže koferić i dvoumi se na koja će vrata ući.

- "Idemo tamo." - prihvatim joj koferić i povedem je za ruku prema krajnjim vratima, otvorim ih, skočim uz stepenice vagona i pružim joj ruku da se i ona popne.

- "Baš Vam hvala ..." poče ona zbunjeno, a ja je prekinem:

- "Baš ti hvala Mile, imam usku suknju i čizmice s visokim petama, jedva bi se popela bez pomoći u vagon."

Pruga (4-8)

- 4 -

Odahnuo sam poslije čitanja izvještaja, zapalio cigaretu, a u sali je zavladao muk. Niko nije htio započeti diskusiju, ali je većina bila zatečena onim šta su imenovani radili, takve ih nisu poznavali, a sada su postepeno uviđali da se spremalo veliko zlo, tu pred njihovim očima, od ljudi koje su dobro poznavali i od kojih to nisu ni u snu očekivali. Saznanje da su radnici već bili podjeljeni po raznim spiskovima na osnovu nacionalnosti, mogli su povezati s onim šta im se spremalo, djelovalo je kao hladan tuš, pa su im se i tjela i misli na tren ukočile. U očima sam im vidio sjenu nevjerice i strah od onog šta je moglo biti da nije bilo reza druga Tita.

Led je probio Maričić Nikola, rodom iz Potkonja ispod Knina, koji je prije godinu dvije preselio iz Beograda u Split sa porodicom. Žena mu je bila profesorica, rođena Beograđanka, a kćer studirala medicinu. On se u Beogradu našao kao momak, učio za otpravnika, pa se promangupirao i napustio školu i počeo raditi na željeznici s ono malo škole šta je imao. Sada je stnovao u zamjenjenom stanu na Radničkom šetalištu, a radio u ŽAT-u Split Predgrađe kao blagajnik. Ustade on, katriga zaškripa, odjeknu zvuk cjelom salom kao da je prazna, nakašlja se i upita:

- "Drugovi, ja bi Komisiji postavio par pitanja. Prvo je, da li je Komisija prihvatala ičije sugestije? Drugo je, da li je prihvatala ičije stavove? Treće je, da li je Šukara iznad Komisije po funkciji? Četvrto, da li su stavovi u Komisiji bili jedinstveni?"