Izvršna služba (21-30)

- 21 -

U svojim pismima iz Čačka, gdje je bio na terenu, Braco se počeo žaliti na mizernu plaću, velike troškove, te je molio, ako mogu, da mu pošaljem nešto para da vrati dugove, jer je morao nabaviti nešto zimske garderobe. S druge strane, iz Stevinih pisama iz Bariča, saznavao sam da se Braco zabavlja sa nekom dosta starijom razvedenom ženom i da se on i Ljubinka boje da će to preći u ozbiljniju vezu, a možda i u brak. Pisali su oni i Dušanu, ali Dušan po običaju nije odgovarao, pravdajući se da nema vremena i da je on na tome težak, pa su preko pisama meni obojica insistirali da podsjećam Dušana da odgovara na njihova pisma, odnosno da ih posjeti kad dolazi u Beograd na ispite. Tu se naročito ljutili Stevo i Ljubinka, ta već su u braku toliko vremena, dobili i Dijanu, a Dušan nikako da ih posjeti niti im piše, pa ne znaju o čemu se radi.

Braci sam pisao da ću mu poslati nešto para, ali neka sačeka da primim plaću i da sam imao troškove oko studija, a da on meni piše o kakvoj se to curi radi i da li se namjerava ženiti sa njom ili je to samo neobavezno zabavljanje. Ubrzo sam dobio odgovor da od ženidbe nema ništa, to je običan flert, da je nešto starija od njega, ali to nema veze, jer ništa nije ozbiljno i podsjetio me da mu što prije mogu pošaljem novac. 


Stevo i Ljubinka opet pišu da je to prešlo u ozbiljnu vezu, da je on sa njim kao brat s bratom razgovarao i rekao mu iskreno šta o svemu misli, a da Braco do toga ne drži i čini "...kako on smatra da je najbolje za njega...". Od tada Braco izbjegava Stevu i Ljubinku, dolazi u Barič kod te žene, što čuju od komšiluka, a njima se ne javlja.

Izvršna služba (16-20)

- 16 -

U željezničku stanicu Solin sam se javio ujutro u sedam sati. Trajala je primopredaja službe, pa stadoh ukraj dok se ta cermonija završi i pomoćnik šefa čvora za Solin i Solin Luku Marcel Jurjatić bude slobodan.

Prometni ured je bio velik koliko i kancelarija šefa pomoćnika, u koju se ulazilo iz njega, i putnička čekaonica zajedno. Po sredini su bila, uz zid i prozore, nasuprot ulaznih vrata, spojena dva velika masivna stola, jedan prometnikov, a drugi za telegrafistu. Nasuprot njima, u uglu iza ulaznih vrata, stajao je elektromehanički blok uređaj. Mali ternion za putničke karte visio je na zidu pored šaltera za čekaonicu. U drugom uglu, kod ulaznih vrata, bila je velika gizana peć na ugalj i drva.

Induktorski telefoni, kojih je bilo znatno više nego u Split Predgrađu, su bili poredani po stolu otpravnika i telegrafiste, a Morze aparat uz sam zid do katrige za telegrafistu. Iza otpravnikove katrige uza zid su bili poredani limeni garderobni ormarići za otpravnike i masivni drveni ormar velike zalihe karata.

Službu je danas primio otpravnik Julijo Juraga, a napušta je Frane Šandrić, koje sam znao po glasu radeći u Split Predgrađu, a sada smo se i lično upoznali. Frane je bio krupan tridesetogodnji momak, već malo proćelav, mirnih sigurnih pokreta, rumenih obraza i odsječna baritona, sinjskog naglaska i široka osmjeha, dok je Julijo bio nešto stariji, kovrčave smeđe kose, preplašenih pokreta i plastičnog umjetnog smješka, tanka skoro dječačkog glasa i dobrodušna lica. 

Izvršna služba (11-15)

- 11 -

Okišilo se tih dana. Danju i noću kiša neprestano pada, uhvatila jednoličan ritam i kvasi li kvasi iz sivih oblaka koji su se spustili do zemlje i plaze nošeni laganim jugom prema vrhu Kozjaka.
Sutra je Nova godina, a večeras je doček. Samo se o tome priča, gdje će ko, s kim će i kako čekati Novu godinu. Ja nisam imao nikakav plan, neće mi biti ni prva ni posljednja kojoj sam doček prespava. 
Nekako umoran i truo napustim noćnu i sa solinskim trolejbusom vratim se u podstanarsku sobicu i odmah zaspem. Duško je već otišao na posao, a teta Anđa šuška po kuhinji, tiho, trudi se da mi ne smeta buka.
Oko podne čujem Duškov glas kako nešto s tetom Anđom priča. Bio sam se probudio par minuta ranije i razmišljao da li da ustanem, odem na ručak, pa se kasnije vratim u krevet da dospavam ili da nastavim spavati , pa spojim ručak s večerom. A sad mi je bilo čudno da je u ovo doba Dušan u stanu.


Malo zatim uđe Dušan u sobu i vidi me budna:


- "Ne spavaš? Zar si se već naspava?"


- "Nisam baš, probudih se, onako, poslije prvog sna." - sanjivo kažem.


- "Spavaj, i ja ću leći, pa ćemo poslije na ručak, a večeras idemo u Kistanje. Ti znaš kada idu vlakovi, koji je zadnji?" - pita me.

Izvršna služba (6-10)

- 6 -

U stanici Split Predgrađe radilo je troje telegrafista: Simo Kolar, Milica Šafar i Kaća. Oni su pokrivali šesnaestsatno radno vreme telegrafa, a noću su to obavljali sami otpravnici vozova.
Milica je bila stara cura, Goranka od Ogulina, koja je izgubila iluzije da će se udati, naučivši sve muške trikove kojima su joj se htjeli približiti i znala je naći rješenje za takve stvari. Sad je bila u starosnoj dobi da je te muške napasti skoro nestalo, pa je bila mirna s te strane, a prema meni se ponašala zaštitnički kao teta, te me štitila od moguućih podvala i neugodnosti koje bi se znale javljati u poslu. Kaća je bila sitna, fina mala gospođica, kojoj su odavno uvele ruže, ali je ona poznatom ženskom upornošću vodila o sebi i svom izgledu računa, kao da je cura za udaju. Njene olovke, mastiljava, crvena i plava, su uvjek bile pedantno zaoštrene, rukopis kao krasopis iz školske zadaće za ocjenu, a kucala je sitno, brzo i čitko Morzeova slova, kao da će te trake na izložbu telegrafskih radova. Na primjedbe, rječi ili psovke, kakvih je u ovom poslu bilo koliko hoćeš, reagirala je šutljivim prezirom ili kratkom odgovorima oštrim kao ustra, da ih nije bilo svrhe ponavljati, jer ih ona više nije čula niti obraćala na njih pažnju, bilo je to ispod njenog nivoa, pa su je puštali na miru da pije svoj čaj od nane ili kamilice, koji bi donjela u termosici od kuće.
Simo je bio flegmasti čovjek srednjih godina, koji je iz nužde postao telegrafista. Kako nije mogao pronaći posao kao ekonomski tehničar položio je kurs za telegrafistu i tako se zaposlio na željeznici da prehrani sebe, ženu i dvoje male djece.

Izvršna služba (1-5)

- 1 -

Početkom avgusta odlučim se prijaviti u upravi Saobraćajne sekcije Knin za raspored na radno mjesto otpravnika vozova. Ponesem diplomu i četri svjedodžbe, izvod iz knjige rođenih i ličnu kartu, spremim sve u kovertu, pa se rano ujutro uputim na radnički voz, te dođem u Knin prije sedam sati kada počinje radno vreme u kancelarijama. Prošetam dolje prema Pijaci, pa kad nikog poznatog ne sretoh, krenem prema Općini, ali ni tamo nigdje nikog poznatog. Vratim se na željezničku stanicu, sada je to bila nova zgrada sa peronima, i kroz velika stakla u telegrafskom uredu ugledam Peru Dondura, propalog đaka moje škole, kako radi kao telegrafista. Mahnu mi rukom da uđem, pa se pozdravišmo, a on mi odmah objasni kako je išao na polaganje stručnog ispita u Zagreb i eto ga ovdje, radi na telegrafu.


- "Bolje i ovo nego ništa! Jebi ga, sjebao sam se, sad gledam da polažem ispite u Centru u Beogradu, pa ću možda i ja završiti tehničku." - slegnu ramenima i nasilu se nasmija i otkri rjetke žute zube od duvana, a rukom pređe preko rjetkih dlaka, od par dana, neobrijana lica. 


- "Dobro si uspio dobiti posao, čujem da ga je teško naći." - gledam mu mršavo tjelo i tanke ruke i kako kuca na Morzeu istovremeno razgovarajući samnom.


Kolega mu isto tako tuče po Morze aparatu, a drugom rukom drži telefonsku slušalicu i diktira brojeve iz analize voza.


- "Savo, ovo je kolega iz ŽŠC Beograd, najbolji učenik generacijae." - veli mu Pero ne obazirući se na zvonjavu bezbroj telefona u uredu i kuckanje Morze aparata.

Crvena mladost (116-120)

- 116 -

U Bariču sam kod Steve i Ljubinke morao ostati nekoliko dana, a tada na par dana otići kod Branka u Negoslavce, pokazati mu i preći skupa sa njim gradivo za maturu u avgustu i tada otići kući na Vlaku i u Kninu se javiti na posao. Nije mi se baš žurilo, naradiću se do penzije.

Sa Batom sam išao na Savu, kupali se, pecali ribu, a naveče išli do Zabrežja gdje se okupljala omladina. Čekao sam ustvari sastanak s Majrom, a to će biti moguće tek za sedam dana kad njena mama počne opet raditi jutarnju smjenu.

I dođe taj dan. Tačno u devet sam bio na autobuskoj stanici u Umci. Majra me je čekala. Odmah me povela u pravcu Bariča, te smo kod zadnjih kuća krenuli niz livadu u šumarak prema Savi.

Sjeli smo u hladovini na travu zaklonjeni žbunjem od svakog pogleda i iznenađenja.

- "Kako mi se odužilo, nikako da vreme prođe." - odahnu ona poslije poljupca.

- "Samo radi tebe sam ostao, morao sam već da idem i javim se u poduzeću." - kažem joj.

- "Pa kad ideš?" - uozbilji se ona, kao da ne zna moje obaveze.

- "Popodne, večeras." - kažem joj tiho.

- "Bože dragi, kada ćemo se opet videti? - gleda odsutno preko drveća prema Savi.

Crvena mladost (111-115)

- 111 -

Kad je odlazio na ferije Makar Antun iz Ludbrega dobio je od mene zadatak da se raspita o Mirjani. Opisao sam kako izgleda, u koju školu ide i šta su joj roditelji, i kako mi reče, svojski se potrudio, ali je jednostavno nije bilo. Prijatelji su mu rekli da ima neka nova djevojka, da su je viđali sa roditeljima, ali nije izlazila na uobičajena mjesta gdje mladost izlazi. Išao je i u zgradu gdje su mu rekli da stanuje, rekli su mu tamo da ima jedna nova familija, ali da su negdje otputovali preko ferija, a kada će se vratiti da ne znaju. I tako veza sa Mirjanom još nije bila uspostavljena, iako sam posalao par razglednica na Maruševac i školu u Varaždinu. Možda hoće, ne treba gubiti nadu, jer mi je Toni obećao, kako smo zvali Makara, da će na tome raditi.
Sada je trebalo raščistiti sa Ljiljanom. Napisao sam joj pravo pravcato ljubavno pismo u kojem sam joj izjavio ljubav i da tako vidim našu vezu. Kakvo prijateljstvo, kakvi bratski i sestrinski odnosi, ne želim ići kao maca oko vruće kaše, već iz temelja krenuti kako treba, jer je ostalo gubljenje vremena.
Odgovor sam dobio onakav kakav sam i očekivao. Osim ljepog ćiriličnog rukopisa u njemu ništa nije ostavilo utisak, pusto žensko fraziranje, kako razumije, kako je iznenađena, kao je to za nju suviše brzo, kao želi da budemo prijatelji i pustimo vremenu da učini svoje.

Crvena mladost (106-110)

- 106 -

Tog popodneva trebao sam se naći sa Majrom na Slaviji. Snjeg je još padao, mada je prorjedio, i nije bio neki dan za sastanke, ali ću ipak otići, neću da na početku počmu problemi i sumnje bez potrebe.


Ona je došla po dogovoru i reče da je mislila da neću doći zbog takvog vremena, pa joj je još draže što sam došao. Poljubimo se hladnim usnama, zagrlim je i pođemo niz Nemanjinu:


- "Otpatiti ću te do autobusa, ko zna kako će kasnije voziti po ovoj pledici."


- "To sam i ja mislila, drugi put ćemo naći više vremena." - složi se ona.


Razgovarali smo u hodu, pazeći da ne padnemo po klizavom tratoaru, a ona je stavila svoju ruku u džep moga kaputa, pa smo se igrali i milovali prstima. Poljubimo se na rastanku, ona ode u "Lastin" autobus, a ja na tramvaj četvorku. Dogovorili smo se da se sastajemo ponedjeljkom i četvrtkom te posebno u subotu kada ćemo imati više vremena, a to je ujedno i kraj prvog polugodišta.
Ta subota je bila sunčan zimski dan, pa smo krenuli u šetnju gradom, Maršala Tita ulicom, preko Terazija i kroz Knez Mihajlovu dođošmo na Kalemegdan. Staze su bile očišćene, a na nedirnutom snjegu po strani igrala je svjetlost. Sa grana platana tu i tamo treskom bi se srušio napadani snjeg, otkravljen od škrtog zimskog sunca i gurnut daškom iznenadnog lahora.


Šetača je bilo malo, po koji par mladih kao nas dvoje. Sjeli bi na klupu, koju su valjda kroz jutro očistili, pričali, smijali se i ljubili. Majra je bila vesela i opuštena.

Crvena mladost (101-105)

- 101 -

Nova 1967. godina se munjevito približavala noseći sumorno hladno vreme i snjeg. Nigdje tih dana, punih košave oštre kao pasji zubi i sitnih snježnih iglica što bockaše lice kao trnje, nisam izlazio. Naučio bi ono šta je trebalo, napisao domaći rad, pokazao kolegama ako im nešto nije bilo jasno i čitao knjige. Dokopao sam se "Dr.Živaga" od Borisa Pasternaka, kojeg sam ljetos prije odlaska na klimatsko lječenje počeo čitati, i sad počeo ispočetka. Oko prevoda i izdavanja knjige kod nas bilo je dosta galame pošto je u SSSR bila zabranjena, što je još više povećalo interesovanje za nju, Dušan je odmah nabavio, pročitao i ostavio kod kuće na Vlaci, a ja tada nisam imao vremena da je pročitam, pa sam je poslije dugog čekanja tek sad dobio iz biblioteke. Pročitao sam je u jednom dahu i prvo se upitao šta tu ima da se brani. Kažu, kritikuje komunizam i socijalizam, osuđuje Oktobarsku revoluciju i njene metode, uzdiže lično u odnosu na društveno, traži pravo na lični izbor života i subjektivo shvatanje vrednosti ovog svjeta, što neizbježno dovodi do slabljenja društva, kolektivnog duha i energije. Ja takvu poruku čitajući ovaj roman nisam dobio. Ako shvaćamo društvo kao skup različitosti povezanih moralnim normama onda u njemu ima mjesta i za Jurija i za Pašu, za Olju i Laru, ali nijedno društvo ne podnosi nekoga nego kao nužno zlo Komarovskog i Jevgrafa. Revolucija je donjela zlo, kao i uvjek šta se događa, onima koji su najmanje krivi. U nju je iz svile i kadife upao Juri grozeći se krvavih muka u kojima se rađa novi svjet, dok s druge strane dolazi Paša da gorčinu svoje sirotinjske mladosti za dan obasja slavljeničkim bakljama pobjede svoje klase u tom novom svjetu. Obojica prekasno shvaćaju ono šta se događa, da je svako rađanje bolno i krvavo i da za dan beba ne može narasti, a u te međufaze dolaze debelokošci pragmatičari kakav je Komarovski i samo još više povećavaju boli.

Crvena mladost (96-100)

- 96 -

Za praznik Dan Republike moj kolega i cimer Branko Milovanović me nagovorio da pođem s njim u Negoslavce kod Vukovara:

- "Ti nećeš ići kući, daleko je, a kod mene smo za čas, Vinkovci, Vukovar i eto nas. Svega oko tri sata puta, eto nas na večeru."

- "Neugodno mi je Branko biti nekome na teretu, tvoji jedva čekaju da ti dođeš, a ja sam samo gost i stvaram im obaveze." - branim se.

- Ma kakve obaveze, pa meni mama zamjera što te nisam dosada pozivao i rekla mi je da ne dolazim bez nekoga od vas izdaleka, a usput ćeš mi nešto iz nekih predmeta razjasniti. A ja sam im toliko pričao o tebi da te poznaju kao i ja." - uporan je on.

I tako mi krenemo to predprazničko popodne i stignemo oko sedam naveče u Negoslavce. Iz tog kraja je bilo dosta kolega Vinkovčana, Vukovaraca, Osječana, pa smo svi bili u vozu do Vinkovaca, izvodili ludorije kao i ostala mladost i put nam začas prođe.

Od Vukovara smo putovali autobusom i poslije pola sata ulazimo u oveće mjesto.

- "Evo nas, ovo su Negoslavci." - kaže Branko.

- "Pa ovo je pravi gradić!?" - gledam ušorene kuće i široke neasfatirane ulice.

- "Selo, ovakva su naša sela u Sremu, a i po celoj Vojvodini, Slavoniji, Baranji, ma celoj Panoniji, veća su po prostoru i broju stanovnika nego vaši dalmatinski gradovi." - nasmija se on.