- 31 -
Milica i ja smo ustali oko osam, a dočekao nas je vedar i sunčan dan, samo po mirisu se osjećala burica. Čuo sam stare kad su ustali i dogovarali u kuhinji, a nešto kasnije i Jovu kako pali frezu i odlazi na freziranje bašča. U kuhinji je sjedio Stevo i oštrio noževe,a Mira je skoknula do strine Mike na ćakule i kavu.
- "Dobro jutro, šta ćeš ti s tim?" - pitam Stevu.
- "Klaćemo prasad, ljepo je i burno vreme, nema se šta čekati." - veli on.
Prtistavim lončić za kavu na šporet i progaram drva i ugljevlje u ložištu:
- "Nećeš valjda sam, šta ne osta i Jovo?"- pitam ga.
- "Štra će mi, ti žeš pridržati žicu dok ja zakoljem, ostalo je moja briga. Mira i Milica će pomoći oko pranja." - objasni mi on.
- "Dobro, samo mi pokaži, ja sam dosad samo glaeda, nisu me to naučili raditi." - upozorim ga.
- "Neka, nema tu šta posebno, radićeš što ti kažem." - nasmija se on.
Popijemo rakiju, bocun i bičerini su bili na stolu, a tad dodam skuvanu kavu. Dođe tad i Milica noseći Jasenkinu robicu za pranje:
- "Šta je sad to, imaju li ovi ikad mira, nikad ni sveca ni petka." - veli ona.
- "Zar se nisi naspavala?" - pita je Stevo.
- "Ma jesam, ali me probudio Ćićo rano onom svojio glasinom, i kad šapće čuje ga se na kilometre." - osmija se ona.
- "Znaš ti njega, preskočiš to i spavaš dalje." - veli joj Stevo smijuljeći se, a tad se okrenu meni:
- "Ajmo sad Mile, vidiš ovu sajlu s ručkom i omčom, kad ja nabacim omču prasetu na njušku ti samo vuci sebi, ostalo ću ja." - objasni mi on.
- 26 -
Kod kuće je bilo sve u redu, Jasenka je napredovala kako treba, uveliko se smijala i plela rukicama i ritala se nogicama. Počeli smo joj davati i druga jela predviđena za tu dob, voćne kašice, juhice i sokove. Ponašala se kao velika, oko hrane nije pravila nikakvih problema.
Milica se posvetila njoj i kući, a posla je uvjek bilo te su joj dani brzo prolazili što nas je navelo da razmišljamo kako ćemo kad prođe porodiljski dopust i kada ćemo morati oboje raditi. Spomenuli smo teti Eti mogućnost da ona čuva Jasenku dok smo mi na poslu, ali je ona odlučno odbila:
-"Prestara sam ja za taj posa, velika je to za mene obaveza i odgovornost."- pravdala se ona.
Bili smo u dilemi da li tražiti neku curu ili mjesto u jaslicama. Cure ka' cure, nisu pouzdane, a u jaslice treba djete nositi rano, kad najslađe spava. A skupo i jedno i drugo, što se toga tiče skoro da je svejedno.
Ja sam položio testove u auto školi i prvu pomoć, sada sam išao na vožnju. Trebalo je u vožnji s instruktorom provesti četrdeset sati, po sat-dva sedmično. Instruktor mi je bio Marko Šolić, profesionalni vozač "Prerade", koji bi u zoru razvozio kruh po dućanima, a kasnije do kasno u noć radio kao instruktor u auto školi.
-"Što tako Marko, možeš li izdržati?"- pitam ga kad smo se malo upoznali.
-"Moram Mile, treba graditi kuću iz podstanarstva, a ženina plaća u "Jugoplastici" nikakva. Tu su i dica, škola, knjige, roba, a šta sve ne? A stan neću dobiti do sudnjeg dana!"- objašnjava on.
Bio je pet-šest godina stariji od mene, a kako mi ispriča ćaća ga je iz Ogorja poslije osnovne škole posla u grad "golog ki pištolj", nek se snalazi kako zna i umije. Sa šesnaest se zaposlio kao transportni radnik u "Preradi" i avancira do šofera:
-"A da sam ima di ostati, osta bi, ma sad tamo nema nikoga, ćaća i mater umrli, a braća i sestre se razišli po svitu ki i ja."
Poslije nekoliko sati vožnje Marko se uvjeri da to meni dobro ide, pa se provozamo malo kroz grad, a onda dođemo na Bačvice i vozamo uličicama. Kad dođem do neke raskrsnice Marko kaže:
-"Žmigavac, desno."
- 21 -
U poduzeću se stalno radilo na nekim usklađivanjima sa ZUR-om. Uvođenje stimulacije u raspodjelu osobnih dohodaka tražilo je nabavku satova za evidenciju dolaska na posao i odlaska s posla za one koji su radili osamsatno radno vreme od 7 do 14 sati, a zakašnjenja su se novčano kažnjavala skidanjem stimulacije. Nisam bio oduševljen s tim, em što nije bilo tih satova za nabaviti pa su uveli knjige potpisa koje je šef službe potpisivao u određeno vreme tačno u minutu, a svi poslije njega potpisani bili su tretirani kao zakašnjeli, em što se tako za sitnicu, minut-dva, znalo gubiti i po pet posto plaće, a u mojoj službi bilo je dosta žena koje su kroz jutro razvozile djecu po jaslicama i vrtićima i koristile po par autobusa, pa hoćeš nećeš morale su kasniti, najviše radi lošeg gradskog prevoza. A za naše male plaće to je bio veliki iznos, pa sam izbjegavao potpisivati tu knjigu tačno u sekund. Ali se tako nešto uvjek pročuje, pa je dalo idealnu priliku Banu Jerku da me potajno kontroliše i da to iznese na stručnom kolegiju kod direktora:
-"To ne može ovako, kod Mile njegovi službenici dolaze kad ih volja, a ja svoje kažnjavam zbog minut zakašnjenja! Treba nabaviti satove i gotovo. Ja neću da mene moji psuju, a njega da hvale kako je uviđavan!"
-"Vidio sam da me kontrolišeš i sad te pitam otkud ti pravo, na osnovu čega i ko ti je to naredio? Koliko znam ja ti nisam podređeni, a niti ću biti, a ti špijuniraj kad i koliko te volja. Drugo, satova zasad nema, a kad ih bude ja ću ih nabaviti, a ako ne vjeruješ raspitaj se gdje treba i vidit ćeš da stoji naša otvorena narudžba, i to smo gotovi. A treće je, ja ne namjeravam za minut-dva zakašnjenja kažnjavati ženu koja je juče radila i popodne i tako danima, a niti joj je plaćen prekovremeni rad niti dati slobodni dani.Četvrto, ja sam krojio pravilnik i mjerodavniji sam od tebe da tumačim njegovu suštinu i intencije, a suština je da se to primjenjuje na neopravdana učestala zakašnjenja kod iste osobe, a ne da se za svaki sekund zakašnjenja radi kašnjenja vlaka ili autobusa ljudima skidaju plaće. Samo vi sitničari gledate čistu formu i na osnovu "strogosti" u njenoj primjeni gradite autoritet, a ne znanjem i radom. A kada si ti primjenio korektor za kvalitet rada u svojoj službi? Pravnici ti gube svaki spor na sudu, a to je koliko ja poznajem željezničke propise,a poznajem ih dobro, prava umjetnost. Kadrovici ti pišu rješenja zbrda-zdola i meni dostavljaju od petog do desetog, a trebaju do prvog u mjesecu, pa da ljudi ni krivi ni dužni ne bi gubili na plaći ja ih moram u službi dva puta obračunavati. Tako, da znaš ubuduće, vodi računa o svojoj službi,a ne o mojoj, svak za svoje je odgovoran i plaćen. A kad smo kod toga, zašto sam ja još v.d., dali i to ovisi o meni ili tebi i tvojoj službi?"- kontriram mu u jednom dahu.
- 16 -
Oko deset sam nazvao Rodilište da vidim šta je novo s bebom.
-"Možete doći po nju, sve je u redu, kontrolni nalaz je dobar." - reče mi sestra preko telefona.
-"Odlično, dolazimo!" - laknu mi i skočih s katrige.
Zpvem Dušana i kažem mu da možemo po bebu.
-"Znam, sad mi je javila Marija, taman sam te htio zvati." - reče on - " Gdje da dođem?"
-"Dođi u Omišku da uzmem opremicu, pa ćemo od tamo u Rodilište." - rekoh mu.
-"Dobro, čekaj me tamo." - reče on - " Odmah dolazim."
Uz pomoć Miličinih uputa spakujem opremicu i kao kroz san slušam njene savjete i upozorenja da dodro, dobro pazim kako ću bebu držati, i da pripazim da se ne prehladi, uguši, i ko zna šta je još govorila, a meni je to prolazilo kroz uši mada sam stalno ponavljao isti odgovor:
-"Znam, tako je, hoću, ne boj se..."
Dušan se nije ni parkirao, a ja sam već bio kod bjlog "Renoa 12":
-"Idemo, sve jo ovdje šta treba." - rekoh mu, sjedoh u auto i stavih opremicu u krilo.
-"Pa, kako si Miško?" - otegnu on pitanje, dali radi pažnje na vožnju ili radi nelagodnosti koju je prouzročio dok sam bio u Vojsci, nisam obraća pažnju.
-"A vidiš, u strci, i ovdje i u firmi, svuda problemi." - odgovori nepovezano.
-"Dobro, sad je s bebom sve u redu, a šta je to u firmi?" - raspituje se on.
- 11 -
Pa dođe i taj dan. Sjednica RS je počinjala u osam sati. Prvi mi u kancelariju navratiše Drago Jušić, sekretar u čvoru Šibenik, i Stipe Bralić, predsjednik tamošnjeg sindikata. Oba su članovi RS. Pozdravljamo se i nudim ih kavom:
-"Kako je u Šibeniku, gdje je šef Vešo?"
-"Dobro je, ide, a šef je iša u Zagreb, no mi smo imali mali kolegij i zauzeli stavove na nivou čvora." - kaže Drago Jušić.
-"Planiram doći tamo, ali neću moći još za deset-petnaest dana, na vreme ću javiti." - obećavam im.
-"E, svakako, što prije, ali javi da znamo, pa ćemo se svi okupiti. Ima dosta sitnice koje se trebaju rješiti, a sve se odlagalo dok na to mjesto neko ne dođe. Drago nam je što si sad tu ti, ti si naš!" - našali se Drago.
-"Kako naš, ma Drago po čemu ti to znaš!?" - diže prema njemu pogled Stipe.
-"Pa Mile je iz Kistanja, a one su šibenski kotar, uvjek su za Šibenik bile vezane, bez obzira na organizaciju državne uprave." - pojasni mu Drago.
-"A tako, da! U Šibeniku je uvjek bilo ljudi iz Bukovice, od pamtivjeka. Tamo je i vladika dalmatinski, pa bilo je dosta trgovaca i gostiona koje su oni držali. Dobri, pošteni i radišni ljudi. A i naši su išli tamo u partizane, bataljon "Bude Borjan" je tamo osnovan od Šibenčana i Bukovčana. Stare su to veze." - kao prisjeti se Stipe Bralić.
- 6 -
Kod kuće, u podstanarskom stanu, život je tekao, kako se to kaže, normalno. Milica se gegala, puvala i stenjala u devetom mjesecu trudnoće, s jedne strane želeći da se što prije porodi, dok se s druge strane, kao prvorotkinja, bojala svega toga. Pripremila je sve što treba, od košuljica, benkica, pelena i povoja, a čak je isplele i neke minjaturne rukavice. Tu su bili i puderi i kreme, sapuni, kao i potrebne posude i posudice, od kadice do velikog lonca za iskuvavanje bebine robe. U posebni neseser je pripremila potrebne joj stvarčice koje treba nositi u rodilište, pa je tamo mogla krenuti u svako doba dana ili noći.
Iako nije priznavala bojala se porođaja, a kako i ne bi kad su joj sve prijateljice i mlade i starije pričale kako je to živa muka i nepodnošljiva bol,a ja sam im se čudom čudio:
- "Moja mater i tvoja mater su rodile po sedmero, bez babica i doktora, žive i zdrave, pa šta bi onda teže bilo tebi!? Eto, i teta Etica je rodila četvoro, nek ti ona kaže kako je."
-"Ma nije to tako kako neke pričaju, boli, mora boliti, ali se sve to odma zaboravi dok čuješ bebin glasić, a pogotovo kad joj vidiš oke. Biće Mile, tako joj ona po bodulski zvala Milicu, sve u redu, pa to ti i doktori kažu!"- tješi i hrabri je ona ne preuveličavajući i ne umanjujući čin porođaja - "A i to je lakše nego muke, iz dana u dan, koje dođu poslije. Ne znaš kad je teže, kad su dica mala ili velika. Ne kaže se zaništa "....mala dica mala briga, velika dica velika briga..."?"
-"Pa vaša su djeca velika, samostalna, što se Vi imate sada za njih brinuti?" - pitam je, mada mi je Milica nešto natuknula da je teta Eta imala nekih problema s familijom.
- 1 -
Već se razdanilo kad je brzi voz Beograd-Split ušao u željezničku stanicu Split. U novom odjelu sivkaste boje kupljenom prije dvadesetak dana u Subotici, masnih dlanova i lica od one čudne masnoće iz vozova koja neizbježno premaže svakog putnika na duge relacije, silazim na peron i krijem se u masi putnika od željezničara koji rade po kancelarijama Uprave Saobraćajne sekcije Split da izbjegnem pitanja i razgovore do kojim mi u ovom trenutku nije stalo. Žurio sam kod Milice u Omišku 26. gdje je ona iznajmila od Krstulovića stan zajedno sa sestrom Jekom i njenom prijateljicom Danicom Mandić, trgovkonjama zaposlenim u Robnoj kući "Dobri" na Radničkom šetalištu, i njenom starom školskom drugaricom Janjom Japundžić. Čekalo se na moj povratak iz Vojske da se vidi kako ćemo stanovati dalje, jer treba računati da dolazi beba za mjesec dana, a tada bi u stanu bila velika stiska s nas toliko.
Iako su prošli cjeli dan i noć još sam pod jakim utiskom ispraćaja drugova iz čete veze iz Prve kasarne u Subotici. Ni odlazak kod Steve i Ljubinke u Barič i Brace i Ruže u njihovu komšiluku nije izbrisao jaku navalu proturječnih emocija, s jedne strane radosti što sam se rješio Vojske, a s druge tuge zbog rastanka s drugovima i svjesti da je moja mladost zauvjek prošla.
Iz Subotice sam vozom stigao u Beograd oko podne, a voz za Split mi polazi tek naveče, pa iskoristih to popodne da odem u Barič i javim se Stevinoj i Bracinoj porodici, računajući da skoro neće biti takve mogućnosti. Sad više nisam sam, slobodan kao ptica, tu je i Milica koja treba uskoro roditi, a treba i raditi dan noć, jer sam načuo da se opet sprema nekakva reorganizacija na željeznici. Cjelo vreme putovanja sam razmišljao da li ostati na željeznici ili tražiti bolje plaćeno mjesto po drugim firmama, a što god napravio plašio sam se da ću pogrešiti. Oslobodih se nakratko tih misli u Bariču slušajući novosti od Ljubinke, poslije nešto vremena i od Ruže, dok su Stevo i Braco bili škrti na rječima, prepuštajući njima da pričaju li pričaju kao navijene.
- 31 -
A tada dođe august, počeše godišnji odmori oficirima. Bio sam zadušen za održavanje veze s podređenim jedinicama na terenu i kasarnama po određenom planu nekoliko puta danju i noću, a ostalo vreme sam čitao u oficirskoj zbornici. Većinu tekućih dužnosti su preuzeli vojnici proljetne klase, a nas nekoliko starih smo lunjali čas tamo čas amo bez nekog posebnog zaduženja. Za nas više nije bilo jutarnje fiskulture, marširanja, vježbi, čišćenja ili dežurstava. Iz kasarne bi ponekad izašli naveče do obližnje birtije, nalokali se na brzinu i izležavali po cjelu noć na travi u voznom parku kod kampanjola ili BTR-a, a ponekad bi poslali nekog "guštera" da nam donese pivo, nije nam se dalo ni izlaziti iz kasarne. Goran, Safet, ja, stažo Milan iz ambulante, Najdov desetar, i još po koji "starac" su bili stalno društvo koje je vodilo isprazne duge razgovore, čitalo sve moguće knjige i novine ili igralo šah. Važno je da prolazi vreme, da idu dani, koje smo u podsvjesti svi brojali. Stara vojnička bolest, šta će se, od koje se razbole svi vojnici.
Tog jutra sam, po planu, otišao u pet sati ujutro održati provjeru veze s komandom divizije i potčinjenim djelovima brigade. Iz Sombora se javi "doktor" Branko i doda da je našao "žensku", ubacivši mešu šifre tih par rječi, a kad bi gotovo uzmem neku knjižurinu i stanem čitati uvod, ispruživši se na kožnim lešajevima BTR-a. Kupolu sam iznutra zatvorio, pustio na veliki prijemnik evergrine i instrumentalnu muziku s neke civilne radiostanice, ali se nisam mogao nikako skoncentrirati na tekst knjige.
- 26 -
Uoči Dana mladosti, 25. maja odnosno Titovog rođendana, narediše da idemo u Kikindu jer se tamo održava "Lov na lisice" radioamatera i da im mi iz Vojske budemo čeka. Smjestiše nas u kasrnu graničara, a ti mladi vojnici su se odnosili prema nama kao generalima. Oni su morali poštivati dnevni raspored što se na nas nije odnosilo. Dosadili su mi svakočasovni prijemi i sastanci, što svečani, što norganizacioni, da sam bio sretan kad smo stigli kod neke vikendice i glumili "čeku". Programirao sam automat na radiostanici da se pglasi signalom svakih nekoliko minuta kratkim signalom i sjedio na terasi vikendice uživajući u majskom suncu. Gazda, neki penzionisani direktor kikindske firme je pipka oko jagoda, malina, povrća i mladih voćki i svaki čas me nudio rakijom i kavom, više radi sebe nego radi mene-gosta. Kad su nas našli uzjapureni radioamateri s malim amaterskim goniometrima potpišemo im papire i onda ih isparatimo sa zavišću na njihov entuzjazam i shvatam da ga ja ni upola više nemam.
-"Ehe, he, mladosti moja!?" - uzdahnu gazda vikendice.
-"Šta kukaš, bar u miru provodiš starost!?" - čudim mu se.
-"U miru!? Gore mi je sad nego u pertizanima! Imam jesti šta god hoću, a ne smem, mogu spavati koliko hoću, a ne smem, smem samo ono što ne priliči normalnom življenju i najmanje skretanje od toga plaćam bolovima, nemoći i depresijo. Jebeš ovo, bolje je da me nema." - jada se on.
-"Izlog je tu, novci u džepu, a život tamo negdje!" - povlađujem mu.
-"Baš tako, svega ima samo je život tamo negde! Ovo moje bitisanje je mučenje i samog sebe i drugih oko mene. Nedaj da tako tebi bude." - raširi ruke.
-"Sudbina ili neprilagođavanje novom talasu, modi ili načinu življenja?" - upitah ga.
- 21 -
Približavao se mart 1976. godine i trebalo je polagati ispite iz radiotelegrafije, pa se užurbano vršila obuka. "Angerice" su razmještene po sobama i kabinetima, a mi smo u grupama po dvojica opsluživali radiostanice i uspostavljali veze, predavali i primali telegrame.
Branko i ja smo se smjestili u spavaonici, Goran i Safet su bili u kabinetu radiotelegrafista, a treća "Angerica" je bila u kabinetu telefonista koju su posluživali Đurkić i Erent. Svak je dobio svoju lozinku i tekst običnog i šifriranog telegrama koji je trebalo predati drugim posadama, a i njihove primiti.
Zastavnik Dragaš se uspušio, jurca od jedne do druge posade i smiruje nas:
-"Nije toliko važna brzina koliko tačnost, brzina će doći, a sada imate i tremu, ta ispit je hoćeš-nećeš, zato se opustite i koncentrišite se na posa, briga vas za ostalo."
Razumijemo ga, ovo mu je zadnja klasa, ostaje mu još godinu dana staža, unapređenje i penzija te nastojimo da mu osvjetlamo obraz. A on je, evo, više usplahiren nego mi, jer nama je svejedno, niko od ovoga neće živiti, a i navikli smo se na ispite i ispitnu atmosferu na studijama, te se šalimo na njegov račun.
A i znamo da će nas poslije ovoga razdvojiti, da će uskoro doći remci. Ja se trebam vratiti u Bačku Topolu u novu-staru sredinu. Svejedno mi je i nisam znatiželjan kako će sve to ići, odlučio sam da nihilistički čekam događaje, čemu žurba, kad u biti će rezultat biti isti. Ubrzo po dolasku sam shvatio da u vojsci ne treba žuriti, za sve ima vremena, i da o njegovu rasporedu drugi vode računa.
