Žuto djetinjstvo (16-20)

- 16 -

A tada sam se presta na mater ljutiti, ne samo ja nego i ostala braća i sestra Rosa. Ona je jesenas, u desetom mjesecu, rodila drugu ćer, kojoj su dali ime Dušanka, onako odreda, kako im se svidilo. Baba nije dala da se njeno ime ponavlja dok je ona živa: "Kad umrem, mure se neko od praunučadi zvati po meni,a sada ne treba, još sam živa. Ako sam zaslužila, sjetiti će se, a ako ne, nikom ništa."

Dušan je već iša u osmi razred, Stevo u peti, Braco u četvrti, a ja u drugi razred, Rosa je imala pet godina, a sad je tu i šesto djete, Dušanka. Doduše, Jole je ima Stevu u četvrtom, Jovicu u prvom i Ružu od tri godine, a Sava je opet bila kuljava, to nas je malo tješilo, a Ile je ima samo Milana u drugom razredu i Milicu od pet godina i tu je sta. Što su Đurina Ljubera i Mirina Mara bile kuljave, nije nas čudilo, jer će roditi prvence. Naši roditelji su držali rekord, a šta će im to, kada nas nema puna kuća? Dušan se već brije, a Dušanka kmeči iz koljevke! Kad pitaš nešto para za kupiti koju potrebnu sitnicu za školu, uvjek govore da nema, da nas je puno, ko će svima nateći, a ovamo malo pa malo,novo djete. Kada smo naše nezadovoljstvo jedne večeri povodom mršave večere izrekli, baba je štitila mater žestoko reagujući:

- "To su Božja posla, nije na vama da o tome sudite!"

- "A jesu li Božja posla to što sad kusamo ovu čorbu od kiselog kupusa, a ne kiseli kupus kako ga vi zovete?" - papreno će Braco.

- "Koji kiseli kupus, moga bi u ovoj vodurini gaće prati, i još bi čorbetine ostalo." - pomažem ja Braci.

- "Ko bi ga nateka da je gusto, kako vi oćete, nebi nam bio dovoljan ni Manastirski badanj. A pojeli bi sve posjeke u Bukovici!" - neda se baba.

Žuto djetinjstvo (11-15)

- 11 -

Oko podne ćaća se izvuče iz kreveta, naspavan i zadovoljan, proguta komad kruva i popi ćikaru varenike, i zapali polako kupovnu cigaretu:

- "A, šta velite, jeli valja, jeli dobar?"

- "Nismo ga dobro ni vidili, još je tamo u mraku, a kar je ljep i dobar." - reče Stevo umjesto sviju nas – "Ko ga je iskova?"

- "A, kar, tetak Duja, to je bio namjenio sebi, ali se predomislio i tako ga da meni. Pomalo ću ga platiti, što parama, što drvima." - odma nam sve objasni.

- "A kako se konj zove?" - pitam ja.

- "Bećar, dvije godine je star, još se igra, zato oprezno s njim, nema jašenja dok se ne navikne. Ajmo ga izvesti na Guvno, da se malo poigra!" - uze on komad kruva i pođe u vatrenu kuću kod konja.

Otvori vrata pregrade, uze ular i mi čujemo kako govori:

- "Daj Bećare, ajde, ne igraj se, strpi se malo."

Bećar je nestrpljivo i veselo frkta.

Po izlasku kroz niska vrata vatrene kuće tek sad vidišmo pravu ljepotu konja. Glavu je drža visoko i ponosno, a mišići na vitkim nogama su sitno podrhtavali, bujna griva i dugi rep su se presijavali na suncu ki gavranovo perje, a crvenkasta dlaka prelivala se na svjetlu sunca ki mesingano ogledalo kod limara Vele. Ćaća ga ponudi komadićem kruva sa dlana, on ga gospodski uze ne balaveći ruku i blago podrhta kad ga ćaća pomazi po vratu. Tada ćaću gurne njuškom u rame, ovaj se nasmija i povede ga preko avlije u Guvno. Uvede ga kroz strugu i skinu mu ular. Blago ga pljesnu po sapima:

Žuto djetinjstvo (6-10)

- 6 -

Nekoliko dana kasnije oženi se Đuro Maričin. Oženi se Ljubom, Marijašičinom ćeri od prvog čojeka, sada žene Boška Bjelanovića, brata kuma Obre s Kule. Marijašica je iz prvog braka imala ćeri Ružu, koja se udala za Duju Ružičinog u Mažibrade, i Ljubu, te sina Jovu Stolića. A iz drugog braka s Boškom sinove Stevicu, Čedu, Mirka i Milu, Ljuba je, kao sestra i braća joj, bila rumena i "jaka ki muškarac", spretna, aktivna i poduzetna. Nijednog posla se nije libila, bilo ženskog, bilo muškog, i to je obavljala s punim srecem, te se činilo da su svi poslovi laki i jednostavni. Kako je radila tako je i jela, nije važno jeli to boteška pure i mlada kapulica, pomidora ili murva, sve joj je bilo slatko, reklo bi se da jede najfiniju deliciju. A tako je i u kolu igrala uz Đuru, lako i zanosno, kad je Đuro zabaci, ki da je podiga perce. A u brk će skresti svakom šta misli, pa bilo mu milo ili drago, a niko se nije ljutio, jer je zna da to nije iz zle namjere.

Svatovi su išli preko dana u Bjelanovića dragu, nekoliko njih da je neko sreo mislio bi da idu nešto raditi, a vratili su se kasno naveče kad smo mi manji bili u krevetu. Znali smo da su došli po eksploziji ćikete koju je neko bacio kod krnetskih đubrova, kad smo već bili u krevetu. Tamo su bili Dušan i ćaća, a kad su se vratili to neznamo, zaspali smo.

Sutradan, prije podne, poslala me mater da donesem sić vode sa Ćikine bunarine i tu sretnem mladu. I ona je zahvaćala vodu. Sva odjeća na njoj je bila nova, tamnomodri vuštan, crne suknene čarape, svjetloplava bluza i na glavi povezača bjela ki snjeg. A na leđima novi sadak, pun srmenog veza i crvene čoje, od kojeg se širio miris sušenog cvjeća iz kovčega.

- "Dobro jutro mlada!" - kažem joj sramežljivo.

- "Dobro jutro!" - odgovori ona i spretno izvuče sić iz bunara – - "Daj da i tvoj napunim." - pruži ruku.

- "Ma, mogu ja i sam." - odgovorim.

Žuto djetinjstvo (1-5)

- 1 -

Tog septembra 1955. godine bio je moj prvi školski dan, prvi u nizu od mnogih koji će doći. Braco, koji je dobio zaduženje da me dovede u razred, polazio je u treći, a Stevo u četvrti razred. Dušan je pohađa sedmi razred i na nas nije čeka, već je otiša sam u školu, kako je i dosada činio. Kad smo se obukli i spremili, nas trojicu je mater dobro pregledala i prikričila nam da vodimo računa da se usput ne isprljamo. Stevo je na sve to ravnodušno gleda, Braco se po običaju uzvrtio, a ja sam bio na žeravici. Kad je na Svetom Ćirilu i Metodiju otkucalo osam sati krenuli smo prema ravnici i gledali gdje su druga djeca. Braco glasno pozva Stevu Jolinog i ovaj dotrča uz Perinu ulicu i reče da su Mara i Ljuba Stevičina već otišle, ali nije bilo Milana Ilinog, koji je treba ići samnom. Otrčim da vidim šta je sa njim, a đed Ćilit mi reče da je on već otiša sa materom. Nas četvorica prođošmo kraj nekadašnje Zorkine kuće u kojoj sada niko nije živio otkako je otkupio Miško Bjelanović iz jasenovca i ona nas podsjeti na Stevu i Jovu Zorkinog:

- "Sad bi oni s nama išli. Ko zna kako im je tamo?" - reče Stevo Jolin gledajući u avlijska vrata i izraslu koprivu na nekadašnjem đubru.

- "Bog zna, valjda dobro." - lakonski doda Braco.

Prođošmo Tuminu jaru, pa Nikoletine Ćubana kuću. Kod Panine vinogradine se dogovorimo da idemo preko Perićinke, bliže nam je nego ispod Placa. To mi je do Perićinke sve bilo poznato, ali do sada dalje nisam samostalno iša. Uđošmo u neku ulicu između njiva i objasniše mi da put kroz ulicu ljevo vodi na brestovaču, pravo u Mažibrade između kuće Duje Ružičinog i Tumine kuće, a desno, kud mi sada idemo, pored Klanice, Boduličine, Zorinine i Veline kuće, u Kistanje. Izašli smo na glavnu ulicu kod Donje špinje, pored Šeganova magazina, koji je sada bio Zadružni. Nasuprot čela Šeganova magazina, preko ceste, bila je Dubajića kuća, gdje se rodio Simo Dubajić, a sad mu tu živi stric i Milovida Dubajić, sa ćerima Desom i Sovjetkom. Tada dolaze Budimirove kuće s desne strane ceste, a s ljeve strane je Jankovića đardin i kuće, iza nje Đokina kuća i mesarnica, a poslije nje Gostiona. Nasuprot, s desne strane ceste a poslije Budimirovih kuća je "Narodni dom", pa kuća Pere Mandića, Pojkina kuća, Manastirske kuće na tri sprata i Cvjetkovića kuće. Između je raskršće, centralni trg sa pijačnim betonskim stolovima i praznim terenom ispred crkve Svetih Ćirila i Metodija. Tu, s južne strane, je Stara škola i Ćakića kuća s piljarnicom i nešto uvučena Pošta, ispred koje je mramorni spomenik-kosturnica palim partizanima u drugom ratu. Preko puta Pošte je Špinja sa kamenim putpkazom i Dom ratne siročadi. Mi idemo ulicom koja vodi prema Macurama i dalje na zapad prema benkovcu i tu su s desne strane Općina i zatim osmogodišnja škola "Jovo Martić". Preko puta škole su Talijanske barake iz Drugog rata, okružene visokim zidom i bodljikavom žicom,a sada su tu vojni hangari.

Plavo djetinjstvo (41-42)

- 41 -

Požnješe se strmna žita, počupa gra "prdozvek" i leća, povadi kapula i kumpjeri, posadi rasod i nasta zatišje pred žetvu kuruza. Kako bi koje polje poželi, tako bi na strništa najprije puštali par dana krupnu stoku, a poslije i ovce. To je nama djeci odgovaralo, em što smo svi bili na okupu, em što smo u podnevnoj žezi, kad stariji prilegnu, mogli igrati nogomet u našem Guvnu. Postavili bi branke u lad ispod murve s jedne strane i ispod murvaća s druge strane igrališta, tako da su golmani bili u ladovini, a kako bi se bitka vodila uglavnom u jednom ili drugom šesnaestercu i igrači su bili ladom zaklonjeni. Osunčani dio služio je tako samo za prelet i duge pasove. A kad bi nam to dosadilo igralo se na penale. Ždrebom bi se izvukla imena klubova: "Crvena zvezda", "Partizan", "Vojvodina", "Radnički", "OFK Beograd", "Hajduk", "Dinamo", "Velež", "Vardar" i drugi poznatiji prvoligaši, a onda bi se napravio raspored takmičenja. Vrlo važno je bilo dobiti imena "Crvene zvezde", "Partizana", "Hajduka", "Dinama" i "Vojvodine" jer si odma bio u psihološkoj prednosti, a nije bilo lako ako si na golu ima Bearu ili je penal tuka Bora Kostić. Rjetka su bila iznenađenja, neko od velike četvorke bi bio pobjednik, pa ma ko od nas nastupa pod tim imenom. Svi smo mi navijali za "Crvenu zvezdu", pa onda za "Hajduka", osim ako se neko ne zaintači pa neko vreme navija za "Olimpiju" ili "Vardara". Kad bi inat proša vratio bi se opet matičnom jatu.

Ali prije nogometa trebalo je čuvati stoku u stništu, a mi sami nismo znali zašto i od koga je čuvamo. Polja su bila ograđena, vukova i ostale zvjeradi nije bilo, pa bi se skupili na najvećoj grumili u polju i odatle pazili na stoku. Kad bi se popasle Ogradine, prešlo bi se u Njive, iz Njiva u Dolove, iz Dolova u Navole i tako redom. Na grumilama bi od dosade gradili kućare, umetali se na nekom okrajku ili skakali u dalj s mjesta na najmekšoj njivi.

U to vreme u zaseok doluta nečiji sivi magarac. Niko nije zna čiji je ni odakle je doša. Kad bi išli po vodu na Špinju išao bi i on za magaradi, malo izdaljega, tu se napio vode na koritu, a ostalo vreme je provodio okolo avlija revući u svako doba dana i noći. Kad smo pripuštili stoku u strništa i on se pridružio domaćoj magaradi.

Plavo djetinjstvo (36-40)

- 36 -

Dani su bili sve kraći, lišće se osu sa garana, a mokri debeli oblaci spuštali su se na vrhove Velikog rastića u Dolu. Prođoše Slave i Božić, snjeg se ruga dječjim željama, nikako da napada dovoljno visok i debeo da bi upotrebili ćaćine vojničke engleske cokule iz partizana. Posoli preko noći, nadme se bura i stjera ga uz zidove na grmove kupine, zalede se lokvice vode po putu i u kamenicama po kršu i to je sve. Suvomrazica zarumenila dječje obraze i ohrapavila kožu na nadlanicama, što jednom naljuti Bracu dok je grija ruke kod ognjišta, pa puče:

- "Kad se već smrzavamo, dabogda napa do pervaza!"

- "Ćuti mali, ne želi većeg zla, dosta nam je ovoga." - žalila se baba, kojoj su ova vremena ledila kosti i reumatični bolovi je tjerali da stalno grije tikule i stavlja ih na zaleđena krsta.

Ja bi, kad ostala braća odu u školu, zakala ovce i pravac u Brinu. Krenem ih ispod Pištavaca i Javorničkim putem se polako spustim do Luke, a one ispod Vezala izbiju na Luku, usput brsteći zeleniku. Na po Brine, đe izvire Javornik, koji je u ova doba godine hučio puno snagom, napijem se vode: raskrčim rukama sitni šoder i napravim jezerce, sačekam da se časkom razbistri, pa Vučko lokne za probu par puta, ja poslje njega, a onda trkom niz strminu obojica se spustimo na Luku i polako, igrajući se, stignemo na njen vr. Tu, ispod litice naložim vatru i čekam ovce, a Vučko se izvali u blizini vatre i čeka moje zapovjedi.

U Brinu bi u to doba godine svi spuštali ovce. Kako sa naše, tako i s Bunjevačke strane. Kad bi nam dosadila samoća, ja i Đuja, Milan i Jovo Jolin, Mara i Ljuba Stevičina, Duca i ostali koji bi se zatekli od mlađih ili starijih, skupili bi se oko vatre i pričali razne dogodovštine, a za ovce nismo puno marili, jer smo znali da iz ove zavjetrine neće bježati na buru koja je derala iznad Brine. Tako je bilo i na Bunjevačkoj strani. Čuli su se odjeci klepaka, a raštrkane ovce smo im sa naše strane lako mogli viditi. Kad nebi od jeke mogli tačno locirati klepke pozvali bi jeni druge:

Plavo djetinjstvo (31-35)

- 31 -

Kad smo se naveče probudili, baba i mater su već čemunjale. Mi smo tu veče bili pošteđeni.

Sutradan, od ranog jutra pa do večeri, svi smo čemunjali, osim ćaće. On se stara oko stoke, a Dušana i Stevu slali su po vodu na Špinju, pa bi bar promjenili posa. Kad bi našli crvenak, ja i Braco smo mogli napraviti malu pauzu, ali je taki klipova malo bilo, pa su te pauze bile rjetke i neujednačene. Kad smo stigli do pola rpe, na sat-dva pridružila bi nam se komšinica baba Marica i Duca, a ponekad i više nji, čemunjali bi s nama i pričalo se o svemu i svačemu, samo da prođe vreme i ubije dosada posla.

Čisti klip se sušio na kamenim pločama guvna, đe smo istresali napunjene vreće. Kad se čemunjanje završilo počela je tuča klipova. Donjo ćaća nekoliko smrekovi mlataca koji su na dnu bili odeblji, a pri vrhu tanki i savitljivi. Uzmeš za tanji dio, pa mlati po rpi, suva zrna pršte na sve strane, ali najveći dio ostaje na dnu rpe, ispod koruna. Pošto sam bio nejak za mlaćenje, kad oni stanu da se odmore, ja i baba smo izbacivali iz rpe korune na stranu, skidali po koje zrno prstima koje bi ostalo na njima i čisto zrnje gurali na drugu stranu. Oni bi nagrnuli nove klipove i tako ponovo, mlatili sve dok je bilo klipova. Zrnje se tada razvlačilo po cjelom guvnu, a moj i Bracin zadatak je bio da svaki dva tri sata bosim nogama prošaramo po zrnju i tako ga promješamo da se podjednako i brže suši.

Poslije par dana, predveče, smo unjeli zrnje u veliki kašun u vatrenoj kući.

"Dvadeset šinika, dvista varićaka!" - izbroja ćaća - "Taman ćemo se pokriti do iduće žetve. Daj Bože da una bude bolja."

Sutra smo sadjeli slamu oko dvije stožine, u dva stoga,utvrdili ih ljesama i okačenim kamenjem.

"Muraćemo nasjeći lista i saditi lišnjake, kad uzori list, ovo neće biti dovoljno za stoku, ko zna kakva će biti zima."- zaključi ćaća računicu oko žetve.

Plavo djetinjstvo (26-30)

- 26 -

Sunce je odavno zašlo, kokoši su posjedale po grančinama u avliji, klepke ovaca i ajkanje čobana čulo se iz kuvina, a iz Gradine katkad zvekne brunzica na kravi Zekulji. Dušan i Duca su pričali svoje priče sjedeći na zidiću od Guvna, a ja, Braco i Stevo i Mile Ilin igrali smo se vatala i skrivača po livadi oko guvna. Sa Jolinog Guvna odjekivala je vriska i cilik njegove djece, a mater i Ruža Ilina su se zabavljale oko Rose i Milice. Baba Anica je već otišla leći u svoju prevruću sobicu, s prvim mrakom. Okašnjelo jato vrana vraćalo se sa zapada prema leglima u Brini uspaničeno gačući.

Tako potraja dok se na zapadu ne izgubi rumenilo i kokoši ne prestaše svađati na leglu.

Ruža Ilina uze u naručje malu Milicu i pozva Milana:

"Milane, ajmo srećo kući, treba ići na spavanje, igraćete se šutra."

"Majo, ja bi osta ovdje na guvnu spavati, tu svi spavaju." - opire se on.

"Neme mjesta, a uni šutra rano ustaju, još imaju vrći cjeli dan." - ubjeđuje ga ona.

"A zašto mi ne spavamo na našem guvnu?" - inati se on iako mu je stotinu puta dosad rečeno da je njihovo guvno zajedničko za više familija i da je oronulo radi nesloge oko održavanja.

"Reći ću šutra ćaći da iznese krevete na avliju." - obećava mu.

"Dobro, idem, ako prevarite, ja ću spavati sam na avliji, dabogda se smrza." - pripreti on.

"Ajmo dječurlijo, namjestite se više i spavajte i nemujte se šutra buniti da je rano." - pozva nas mater.

Plavo djetinjstvo (21-25)

- 21 -

Krajem ljeta se rodila Rosa, prva sestra. Izgubio sam položaj maze i priključio stočić do Bracinog kad bi sjedilo oko ognjišta, a on mi je napravio mjesta i reka:

"Tako je i meni bilo kad si se ti rodio, nema veze, nisi više mali."

A u meni su se lomila dva suprotna osjećaja, žal za izgubljenim položajem i radost šta me odrasli primaju u svoje društvo.

A onda se mom parnjaku i imenjaku Milanu rodila sestra Milica. Zna sam šta osjeća pa sam mu ozbiljno objašnjava naš status i vidio da mu je lakše kad ima sapatnika i da ja ki i on imam isti problem. To nas je još više zbližilo, tako da smo bili skupa od jutra do večeri, što su drugi primjetili i prozvali nas ."Dva ratna druga". "Orest i Pilad" - govorio je Dušan, koji je tada učio antičku istoriju. A Dušan, Stevo i sad Braco i Stevo Jolin pošli su u školu, pa smo nas dvojica za njih bili ispod nivoa, jer još gradimo kućare i igramo trlje ispred avlije i besposličarimo, a oni imaju ozbiljan posa: idu u školu.

Tako je bilodo proljeća.

A onda poče proljetno oranje i sađenje kuruza. Naveče ćaća reče da ću ja sutra saditi kuruze. Oraće njivu u Dolu iznad ulice. I tako bi.

Rano ujutro me probudiše, taman je sunce izlazilo iznad Promine kad u avliju uđe Vaso Mažibrada - "Čala", "Čalić", omalen čovjek, okrugla lica, ćelava tjemena kojeg je pkriva bukovačkom kapom i pomože ćaći da zajarme Volaša i Jelaša. Uze bat, bocnu Jelaša i potjera volove i plug u Do, gdje je ćaća nosio vreću sa sjemenom kuruza. Mater je nosila drveni škip i motiku, a meni je dala važić sa porvazom od debele žice. Njih dvojica prekrstiše se i popiše rakiju i ćaća uze bat i potjera volove, a Vaso Čala namjesti plug i poče se javljati prva brazda. Zemlja zamiriša iskonskim mirisom.

Plavo djetinjstvo (16-20)

- 16 -

Tada bi doša Sveti Nikola, njega su slavili Lalići, naše komšije u zaseoku, pa onda Badnji dan i Božić. Kalendarsku ili državnu godinu se nije slavilo niti se posebno čekala, samo Dušan i Stevo nisu išli u školu.

Za Badnji dan se postilo. Ni nama malima nisu dali mrsiti, da nam pop ne odreže jezik. A ćaća je iša u Do, i mi smo djeca smili s njim ići, usjekao bi debeli rastić, okresa mu grane, dao svakom prema uzrastu da nosi nešto od grana, a on bi ponjeo deblo i tako bi se skupa vratili kući. U kraj avlije, blizu vatrene kuće, to bi spremili i čekali veče da ćaća unosi badnjak.

Iako su dani bili kratki jedva bi dočekali veče. Kad bi sunce zašlo, mater bi oko ognjišta i po kući posula slame, a baba uzela oku žita i stala kod preklada i rekla Mariši da unosi badnjak.

Pošto je rastić bio oveći, debo i težak, onako sirov, pomaga mu je Dušan, a Stevo i Braco išli su za njima i unosili "mali badnjak" i oponašali ćaću i Dušana. Meni bi dali čakicu žita, pa bi ja radio šta radi baba i maja. Ćaća bi nazva "Dobro veče", kao da se do večeras nismo vidili, i pita jeli slobodno, a baba i mater su odgovarale "Dobro veče, badnjače, dobro nam doša, a to bi ponavljali kasnije i Stevo i Braco. Isto bi im mater i baba odgovorile i sve skupa smo ih posipali žitom, onako pune šake, ne štedeći. Meni je to bilo drago i smješno, što se eto i odrasli igraju ki djeca, a naročito kako se Dušan, Stevo i Braco prave veliki. Ćaća bi uze čaku s vinom, nazdravio badnjacima i svim ostalim, dobrano otpio i polio curkom po badnjacima, prekladima, prsnu po vatri i ognjištu, pa bi čaku doda babi, a ona dalje materi, Dušanu, Stevi, Braci i meni. Ja bi malo liznu vino, bilo mi je ljuto i oporo ki trnjine i sav bi se namrštio,ali ako oću biti veliki mora se probati. Utom bi se zanoćalo, sjedili bi oko ognjišta, ćaća bi naginja čaku koja mu je bila nadohvat ruke na rubu ognjišta, da vino prozukne, pjeva i pripovjeda kojekakve dogodovštine i tako bi veče brzo prošla. Badnjaci su gorili dan noć i tako bi gorili sve do Malog Božića.