Crvena mladost (91-95)

- 91 -

Predstavnici ŽTP-a Zagreb su održali svoje obećanje iz prošle godine. Centrom se kao munja proširila vjest da se vrši isplata novca po ostvarenom uspjehu u školi. Meni, kao odličnom učeniku, isplaćeno je šestdeset hiljada dinara, pet hiljada po kalendarskom mjesecu.

Novac je lako potrošiti, naročito kad dođe iznenada i bez nekog naročitog razloga, jer sam zanao da bi moj uspjeh bio isti i da nije bilo te stimulacije, ali mi je ipak bilo drago da neko o tome vodi računa. A sada sam bio u položaju da razmišljam na šta ga trebam utrošiti. Potreba je bilo puno, a cifra je bila limitirana.

Kažem društvu u sobi:

- "Idem naveče u grad, dok je novac na okupu kupiću nešto od odjeće, ako odlažem nestaće ga začas, a neću znati ni gdje ni zašto sam ga utrošio. Ko će sa mnom?"

Javiše se svi, pa krenemo u centar grada poslije večere.

Obišli smo robnu kuću "Beograd" na Terazijama, pa krenemo prema Modnoj kući u Knez Mihajlovoj ulici i okolnim trgovinama.

Ispred ulaza u Modnu kuću priđe nam neki nepoznati momak u rabatinkama i košulji od teksas platna, što je tada bilo moderno nositi i ponudi nam takvo nešto što on nosi da kupimo. Zbog cjene koji reče niko nije pristao, bilo je za nas preskupo, iako je bilo iz Trsta. Rekoh mu da ću radije kupiti odjelo.

Crvena mladost (86-90)

- 86 -

Sutradan sam poslije ručka opet bio na livadama kod Bednje i susreo malu Dragicu:

- "Mirjana i tata joj su iznenada otišli u Ludbreg. Došao je kamion, utovarili su dio pokućstva, kako sam razumila vratiće se po ostalo, ali ne znam kada. Mirjana mi je na odlasku rekla da ti kažem da će se javiti. Ja nisam bila doma, vidjele smo se kad je kamion već kretao. Valjda neće dugo, moraju doći po ostalo. Sutra se ovdje vidimo, pa ću ti reći ako bude što novo."

Okrenem se i krenem prema Bednji, pa preko livada prema mjestu gdje smo Mate i ja upoznali Katicu i Baricu. Nije bilo nigdje nikoga, ni puca ni krava, pa krenem put lječilišta. Pomalo me zabrinjavala ta gužva oko Mirjaninog selenja, ali sam se nadao da će sve biti u redu kad još nisu odselili za stalno. "Javiće se već ona ovih dana, prije nego odem iz lječilišta" zaključim u mislima i spustim se niz zatravljeni breg. Tu iza žbunja, pri dnu brega, pasle su dvije kravice, a u hladovini ljeske sjedila je Marija i vezla.

Oboje se iznenadimo.

- "Nikoga nisam vidio odozgo, otkud ti ovdje?" - pitam je umjesto pozdrava pokazujući rukom na vrh brijega.

Crvena mladost (81-85)

- 81 -

Poslije doručka uputim se na autobus za Varaždin. Nedjelja je, malo je putnika, tek nekoliko "kumica" i "kumeka" koji djeci u gradu u velikim košarama i vrećama nose živinu i povrće za hranu sljedeće nedjelje.

U Varaždinu, na autobusnoj stanici, ugledam odmah Ljubana među nekoliko ljudi i žena, koji su dočekivali putnike.

- "Joj, da nisi mogao doći, mama bi crkla. Još od ranog jutra čisti, sprema i viče na nas, kao da će Maršal doći!" - smije se on idući pored mene, vodeći me u pravcu kuće.

Brzo smo stigli, nije bilo daleko, možda nekih petnaestak minuta hoda. Mama briše ruke o pregaču i grli me:

- "Izvini dušo, sve moram sama. A ove dvojice nije briga. Sjedi, sjedi ovdje, lepše je nego u kući."

Sjedimo ispod odrine za pletenim stolom od rakite na istim takvim stolicama i pijemo iz malih kristalnih bićerina prepečenicu, šljivovicu, koju je stari donio od svojih iz Bosne.

- "Prepečenica je, vidi kako se žuti, kao zlato je, a čini ti se da piješ sirup, zar ne?" - hvali otac rakiju i nutka me na još jednu turu.

Rekoh da sam doručkovao i da nisam gladan, da nisam baš pristalica pića, a tada mi Ljuban pokaza kuću i naročito svoje carstvo: radionicu.

Crvena mladost (76-80)

- 76 -

Tako smo u subotu krenuli na ples kod vatrogasaca. Pored mene i Mate išli su i ostali mlađi dečki i cure. Stevo iz Pakraca, momak od tridesetak godina, upozori nas da ne ulazimo u konflikte, jer nas domaći momci neće rado gledati, a naročito kad se podnapiju. Ako do čega takvog dođe, skupite se, kad nas je više neće se usuditi da nas napadaju.


Oko osam, u prvi sumrak, orkestar je već bio oznojen, što od cvičeka ili piva, a što od vlage i sparine u zraku. Na bregu, gdje je bilo lječilište, bilo je prohladno, pa smo skinuli veste i stavili ih na naslone stolica, poručili pivo i osmatrali stanje na podiju i okolo po bašti.


- "Još je rano, ovo je ok." - kaže Jura - "Bumo videli posle."


Poslije prvog piva društvo je živnulo, samo sam ja usiljeno glumio raspoloženje. Čekao sam hoće li doći Mirjana, s kim će biti ako dođe, kako će reagovati tada i mučilo me još bezbroj pitanja kakva već u takvim trenucima padaju na pamet.


- "Budi onako siguran i jednostavan kao i prošli put i sve će biti u redu," - zapovjedim sam sebi u mislima - "a ako ne dođe, nema veze, nije propast svjeta."


Mate pogleda na svoj sat, pa u mene.

Crvena mladost (71-75)

- 71 -

- "Krv nije voda, svoj svoje pozna!" - u mislima mi odjekuju njene rječi i razmišljam koliko bliske rodbine imam, a pola ih nisam vidio u životu. Sa materine strane, sa ćaćine strane, svaka familija s puno djece, razna godišta, svuda su po svjetu, drugo su koljeno, pa se ne poznajemo, a šta je tek sa trećim i četvrtim koljenom, i još dalje. Ima ih po cjeloj Bukovici, bar su tu rođeni, a razišli se ki rakova djeca po cjeloj Jugoslaviji od Jesenica do Đevđelije, od Subotice do sinjeg mora. Tada se odlučim da ću se o tome više raspitati dok je baba još živa, a ona to zna bolje i šire i od ćaće i matere.


Tih dana ona mi je pričala i pričala, kad sam je o tim rodbinskim vezama pitao, pa sam na kraju shvatio, da je to priča bez kraja, trebalo bi knjiga i knjiga o tome napisati:


- "Baba, bolje i lakše bi mi bilo da kažeš đe i s kim nismo u rodu, nego s kim jesmo. Po ovome tvome ispada da u Bukovici nema sela ili zaseoka đe nam nije neki rod, a o kumstvima i ostalim običajnim vezama da ne pričam." - kažem joj.


- "Šta ćeš, tako je to, kad ja pamtim i znam ovako nepismena, mogli bi i vi, samo ne ajtate za tim. Ne daj Bože, još ćete se rodom oženiti." - ljuti se ona.


- "Nećemo baba, krv nije voda, prepoznaće se da smo rod." - tješim je ja smijući se njenom grintanju.


- "A valjda Bog vodi i o tome računa, po vama ja ne znam šta mure ispasti." - odmanu ona staračkom rukom.

Crvena mladost (66-70)

- 66 -

Stevo je došao iznenada, treći dan po praznicima u posjetu. Izbrijan, u novom odjelu, mašni i cipelama djelovao je starije i ozbiljnije nego što bi trebao biti po godinama: - "Izvini, nisam mogao ranije doći, ima sam gužvu oko svadbe, Braco mi reče da znaš za moju ženidbu." - kaže odmah po pozdravu. 


- "Od njega sam sazna da se ženiš kad je nekidan bio ovdje, pa kako je prošlo?" - pitam ga.


- "Dobro, bila je to mala svadba, nismo pravili cirkus od toga." - škrto će on.


- "Pa što tako iznenada, je li tko od naših bio?" - moram izvlačiti od njega.


- "Bio je Braco, odozdo nije niko doša. Ja sam im pisa, nemam još odgovora, a na svadbi se nije niko pojavio." - škrto će on.


- "Sve je to zateklo, treba si ranije javiti, znaš ti kako je dolje, možda si treba i otići i lično ih obavjestiti i razgovarati sa njima. A sada, šta je tu je." - blago ga prekorih.


- "Nada sam se da će bar Dušan doći, on je bez neki drugi obaveza." - snuždeno kaže.


- "Ko zna đe je on, vjerojatno je neđe sa svojim političarima završio na provod za praznike, to oni unapred planiraju. Opet nagađam, ne znam, ni meni se nije odavno javio." - pokušavam razjasniti stvari.

Crvena mladost (61-65)

- 61 -

Poslije desetak dana terapije i ležanja stanje mi se popravilo, ali profesor dr. Stefanović nije bio zadovoljan, pa je naredio da se izvrši punktiranje pleure i izvuče dio eksudata. To je i napravio sljedeće juto uz prisustvo cjele svoje ekipe, specijalizanata i studenata.

- "Dobar si, pravi junak, lako je sa takvim pacjentima raditi!" -pohvali me kad je sve bilo gotovo.

Ja nisam znao šta će mi raditi, pa se nisam ni bojao, oni su doktori, važno je da sam u njihovim rukama, sigurno znaju šta rade.

- "Jel' te bolelo ?" - pita me zubar Vladimir - "Ja nisam mogao gledati, skoro mi došla muka kad sam video koju igletinu zabijaju među rebra."

- " Ne boli, samo je gadan osjećaj." - kažem mu.

- "Uh,sreća, stvarno je gadno gledati!" - srzava se on.

A tada sam opet išao na rentgensko snimanje, pa kad me je prošla temperatura počeše me voditi u amfiteatar gdje su održavana predavanja studentima i projecirali snimke mojih pluća. Također, u sobi su mi skoro svako jutro studenti i spezijalizanti bili redovni gosti, a meni to i nije smetalo, pošto mi je vreme tako brže prolazilo.

Crvena mladost (56-60)

- 56 -

U 1966. godinu sam ušao i u evidencije sa novim – starim imenom Mile. Ostalo je ostalo sve isto. Na polugodištu sam prošao idealno odličnim, kao najbolji đak razreda, generacije i škole.

Za polugodišnje praznike sam otiša kući u Dalmaciju sa svojim Dalmatincima. Tamo sam zatekao Ducu Maričinog, došao na godišnji odmor iz Lovrana, gdje je radio kao milcajac i usput studira na Višoj turističkoj školi u Opatiji. Sve ono šta je propustio kao klapac sad je brzo pristizao i pretekao, jer mu je škola išla, a naročito jezici. Njemački je dobro govorio, naučio je dosta talijanskog i lokalnog istarskog, a sada je učio engleski i francuski. Stara ljubav prema radioaparatima ga je tjerala da stalno ima najnoviji model, pa je donio kući najnoviji model "velik ki Dramine naćve", koji je nekako nabavio u Trstu. Vrtio je skalu i bira radiostanice na svim valnim dužinama, a kad bi mu to dosadilo naša bi Radio Beograd ili neku drugu radiostanicu koja emitira narodnu muziku i razglavio ga do kraja, stavio aparat na zid avlije da se čuje po cjeloj Vlaci.

- "Sve, sve, ali nema do narodne! Gojković-Cune, Nada Mamula, bračni par Živković, Safet Isović, Zaim Imamović, Silvana Armenulić, Lepa Lukić i oni koji pjevaju izvornu narodnu pjesmu u pravi, a ovo drugo je pašta-fažol, zar ne?" – tvrdio bi i tražio da mu se pobegena.

- "Ma da, i ovi drugi šta slušaju Elvisa, Roling Stounse, Šedouse, hipike, do ponoći slušaju te pomodne, a poslije ponoći narodnjake i igraju mjesto roka užičko kolo." - smijem se odobravajući mu.

Crvena mladost (51-55)

- 51 -

Kao poslije dugog ljepog sna probudio sam se na Vlaci, gdje su cvrčci neumorno od ranog jutra do kasne večeri pilali živce sa svojom pjesmom "drži-prži", ovce preko noći zveckale svojim klepkama, a dan prolazio oko biranja zaperaka u vinogradu ili skupljanju ljetine.

A tada sam morao na praksu u Knin. Javio sam se u upravu ŽTP-a i dobio P-2 kartu za putovanje i usmenu obavjest da se javimo šefu stanice, a ovaj nas poslao do školskog instruktora, te ovaj dalje na blagajnu. Tamo je radila Zora, blagajnica na espresnoj blagajni i u dva-tri dana pokazala nam šta se tu radi, pa smo ja i Pertar Degenek iz Kosova, đak zagrebačke dvogodišnje škole, ostalo vreme se muvali malo po gradu, malo po stanici, a kad bi se izmorili otišli bi u Boriće kod Bolnice i zaspali na klupama u debeloj ladovini. Poslije desetak dana dali su nam potvrede o obavljenoj praksi i tada smo do početka školske godine bili slobodni.

A tada je došlo Priobrženje, sajam kod Manastira i u Kistanjama, te ubrzo i početak treće godine škole. Rosa je pošla u sedmi osnovne, a Duška u treći. Stevo i Dušan su još bili u Vojsci, a Braco je radio na terenu, čas u Baču, čas u Kragujevcu, pa opet u Beogradu.

Crvena mladost (46-50)

- 46 -

Maj prođe kao tren. Dan pobjede, pa Dan oslobođenja i Dan mladosti, a imeđu njih predavanje i ispiti i eto ga, kraj školske godine. I ove godine prošao sam odličnim, a podosta ih je iz razreda palo na popravni. "Lude" ili "magareće" godine su učinile svoje.

Za odlične učenike nagrada je bila ljetovanje 15 dana u Makarskoj u kampu Ferijalnog saveza beogradske omladine.

Došao sam kući na Vlaku, u Kistanje, kad je žetva bjelog žita bila u punom jeku. Odmah su me uključili u svakodnevni rad, kao da se nisam nikad ni mica od kuće. Braco je završio svoju školu, odmah se zaposlio kod stipenditora beogradske "Montaže", a Dušan i Stevo su još bili u Vojsci. Rosa je završila šesti, a Dušanka drugi razrred osnovne škole.

Ćaća se nije oduševio što ja idem na ljetovanje:

- "Šta ćeš tamo, vrućina ki i ođe, a voda duboka, treba je se čuvati. Bolje bi bilo da su vam dali nešto para, nego da s vama izvode te budalaštine."

- "Pa, to mi je nagrada, a svi ostali će ići. Jedino ja moram biti izuzetak. Za svakog sam dobar, samo vama sam teret. Mjesto da ste sretni i da me pohvalite, vi sve više stiskate. Nemate za odjeću, nemate za obuću, nemate za ništa! Kvragu i ta vaša sirotinja!" - planem od nemoći.