Vojska (6-10)

- 6 -

-"Diž' se! Ustajanje!" - probudi me glas dežurnog - "Ajde, žuri se, umivanje i jutarnja!"
-"Spavao si kao top, mislio sam da si umro." - sanjivo reče "doktor" Branko Manasijević.
-"Još bi, ali nema veze, može i ovako." - protegnem se i uzmem šugaman i toaletni pribor i krenemmo skupa u veliku umivaonicu.
Oko desetak špinja nad betonskim koritom tiskalo se puno vojnika, a iz dugog djela otpozadi i sa strane osjećao se zadah fekalija iz klozeta. Zapalim cigaretu i čekam s Brankom da se gužva koliko toliko smanji, a onda zajednički nad jednom špinjom u dva tri poteza se obrijemo. Branko ima tvrdu bradu i gaji brkove pa mu ide sporije:
-"Lako je tebi, ti si plav pa se i neprimjeti ako ponešto preskočiš, a meni ako ostane jedna jedina dlaka vratiće me sa smotre."
-"Nek vrati, bar ćeš se moći na miru obrijati."- smijem se ja i požurujem ga - "Brkove ili obrij ili ih naveče uredi prije spavanja, a mogao bi se tad i obrijati, pa ujutro samo malo popraviti." - posavjetujem ga, a on kimanjem glave odobrava.
Na poligon smo stigli među zadnjima, tri koraka ispred starješina. Komanda pade i mi trčimo u krug oko poligona za smotru ispod ogromnih platana. Trči kapetan i vodnik Anić, a ostali podoficiri se vratiše u prostorije.
-"Nije ovo za mene, imam ravne tabane i kurje oči na njima, i prestar sam za ovu zajebanciju ovako rano ujutro." - govorim Branku dok uporedo trčimo.
-"Radije se razbuđujem uz kafu nego uz ovo." - složi se on - "Nemam volje, a nisam ni trčao od početka studiranja."
-"Probaću desetak dana, ako ne bude boljitka tražiću na ljekarskoj izuzeće."- kažem mu.

Vojska (1-5)

Knjiga sedma - ( IX/1975. - VIII/1976.)

- 1 -

Koga god da pitaš o vojsci svako će drugačije reći. Neko će je hvaliti do nebesa, a neko spuštati u deveti krug pakla, ali niko neće reći da ne treba narodu odnosno državi. Poželjeti hoće: " Eh, kad bi ovaj svjet bio pametan, pa da se ukunu sve vojske i uništi svo oružje, gdje bi nam bio kraj, svi bi plivali u bogatstvu!?", ali će odmah dodati da su to samo snovi, samo puste želje, jer te pameti nema niti će je biti, a dotle će biti i vojske.

-"Đavo ti je odnjo sinko, meni odnese mladost, šest godina u marini, pa unda na Pjavu, a unda ni to ne bi dosta, pa me napravi kljastim i sakatim!" - reče đed Ćilit - "Ali treba, u njoj se djete pretvori u čojeka ki gusjenica u leptira. Ni sam ne znaš kako do toga dođe, ali se vratiš drukčiji, nije ti više do unog speranja koje činiš ki fakin prije nego u nju odeš." 

-"Meni je bilo dobro đede, sad je drukčije. Radio sam svoj posa u njoj, popravlja aute što i prije i poslije nje. A niko me nije ćera da žurim, a ima sam i knjiga da čitam o raznim markama auta i Boga mi dosta sam tamo naučio." - govori nam Milan.

-"Lako je kad je mir, a Boga mi kad pršti oko glave, kad si više gladan nego sit, kad si go i bos, i nikad se naspavati ki čojek, i vječito bauljaš unako ljuljan od nespavanja, ne bi je nikad i nikom poželio." - veli Ile sjećajući se svojih partizanskih dana. 

-"Kažu da se vojsci vesele samo kurve, udovice, raspuštenice i profiteri. A narodu, onom običnom, tuđa naopako, a svoja nekako." - kaže ćaća.

Pruga (96-97)

- 96 -

Sljedećih dana sam obišao gradilišta u Solinu, Kaštel Sućurcu i Kosovu, pa sam uočene nedostatke napismeno dostavio nadzornim organima izvođača ZOP-a, građevinskim tehničarima Mati Jukiću i Ivi Krvavici. Reagovali su odmah i izvjestili me usmeno i pismeno, a direktor ZOP-a Škrapić Paško ih je tjerao da svakodnevno obilaze gradilišta.
- "Dobro je što si ono napisao, oni su računali da će im biti lakše kad nema Vučičevića, tobože: " ... šta se Mile razumije u građevinu?...", a kad sam im ja rekao da se u Tehnikumu uči željeznička niskogradnja onda im je postalo jasno. Da vidiš kako ih Pave Reić sada zafrkava, jer je i on završio Tehnikum u Kastvu, a ovi su to stalno omalovažavali, kao gdje će se on s njima "čistim" građevinskim tehničarima mjeriti." - priča mi on.
A Pave Reić, šeret i galamdžija, dobar željeznički stručnjak, jedno jutro mi priđe i pruži ruku:
- "Svaka ti čast kolega, doživio sam da ih neko dobro izriba tamo di su najači. Sam s njima nisam moga izaći na kraj!"
- "Ti Pave!? Čisto sumnjam!" - nasmijem se.
- "Nadgalame me, više ih je, a sada im Škrapić svako jutro maše ispred nosa tvojim dopisom. Pazi da ti šta ne podvale, ako triba rado ću ti pomoći." - ozbiljno će on.
- "Moramo biti solidarni, hvala unapred!" - smijem se Pavinom ozbiljnom shvaćanju "kastinskog rata".
A onda je došlo prvo Mišino pismo iz zatvora u Turopolju, kratko i smušeno, od desetak redaka, gdje piše da se malo privikao na sve, ali da se nikako ne može naviknuti na šišanje na nulericu, jer je stalno dosada nosio dugu hipi kosu.

Pruga (91-95)

- 91 -

Novu 1975. godinu čekali smo kod mene u garsonjeri. Rosa je dovela svoju kolegicu Mariju, a došla su i dva momka, Andrija i dr. Cvitković. Po pogledima, saučesničkim i tajanstvenim, bilo mi je jasno da je Andrija Rosin momak, a "Cvitko" Marijin, iako su one predstavile kao kolege s posla. Rosa nije meni o svom društvu puno pričala, a kada bi je šta upitao odgovori su joj bili kratki i neodređeni, a ja nisam insistirao da saznam nešto više. Ako je nešto ozbiljnije, računa sam, sama će mi reći kad to ona odluči.
Kako bude u tim prilikama, pričalo se, šalilo i smijalo se, plesalo i gledalo novogodišnji TV program. Noć je prošla kao tren, nova 1975. godina je počela.
Pripremao sam ispit iz Ekonomike vanjske trgovine kod dekana prof.dr. Petra Anića i Ekonomiku šumarstva kod prof.dr. Zvonimira Poljančića. Ispiti su prijavljeni za mart mjesec, a gradivo je bilo dosta obimno, naročito o vanjskoj trgovini. Smetnju mi je pravila i velika angažiranost na poslu, jer se završavala poslovna godina i trebalo je dati posljednje upute i izvršiti radnje za izradu završnog računa, a istovremeno pripremati izradu poslovnog izvještaja. U toj gužvi trebalo je dovršiti i izradu započetog plana poslovanja koju smo obavljali u nemogućim uvjetima, u zagušljivom potkrovlju zgrade ŽTP-a u Mihanovićevoj.
Vreme do ispita je prošlo, radi svega toga, kao tren, i kao iznenađenje me zateče datum polaganja. Ekonomika šumarstva se polagala pismeno, takav je način ispitivanja bio kod prof. dr. Poljančića, pošto je on dolazio na ispite i predavanja iz Zagreba, gdje je bio redovni profesor.
Dekana prof.dr. Anića sam poznavao sa ispita iz Ekonomike komune, o čemu sam pisao i seminarski rad, a i on se sjećao mene. Na pitanja sam mu dobro odgovorio i zaradio vrlodobru ocjenu. Tad mi je prelistao indeks i vidio da mi ostaje još samo jedan ispit:

Pruga (86 - 90)

- 86 -

Trebalo je i učiti, pa sam se primorao da izađem na ispit iz Financijske i investicijske politike prijavivši se za početk novembra. O financijama sam već mnogo znao i svkodnevno sam ih prakticirao u firmi, ali me gradivo o investicijama baš zainteresiralo. Izložene metode u udžbeniku sam provjerio na konkretnim objektima koje je izvodio "ŽTP-Invest", što mi je pomoglo da uočim mane i prednosti nekih od metoda i "prizemlje" hvalospjeve o tvorcima tih metoda. Zaključak je bio, da je neophodno svaku značajnu investiciju dobro pripremiti, što brže staviti u funkciju, kako bi se u punoj mjeri isplatila. A kod nas se faktor vremena puno zapostavljao, gradnja se otezala unedogled, što je preko kliznih skala poskupljivalo investiciju, a često se dešavalo da zbog toga uložena sredstva daleko premaše početno planirani iznos i da zamišljena i ugrađena tehnologija u aktiviranju investicije već bude zastarjela. Rezultat svega je potpuni promašaj i proizvodnja gubitaka, pa onda vječito ulaganje novih novčanih sredstava u reprogramiranje proizvodnog programa i rekonstrukcije ili sanacije ugrađene tehnologije, ili kako se kaže "ulaganje u vreću bez dna". A u svemu tome veliku ulogu je imala politika i političke ambicije funkcionera koji bi na taj način sebi dizali spomenike.
Ispit iz predmeta bio je iz pismenog i usmenog djela. Na pismenom su se rješavali zadaci po nekoj od metoda, a na usmenom se odgovaralo na izvučena pitanja. Prof.dr. Oto Rafajac je izlazio ususret vanrednim studentima i na usmeni ispit ih primao odmah nakon pismenog djela.
- "Gde ste Vi kolega Mažibrada, očekivao sam Vas u septembru?" - srdačno se pozdravi samnom, na zaprepaštenje ostalih studenata, kao starim prijateljem.
- "Polagao sam druge ispite, Vaš nisam stigao najbolje pripremiti, a onda nastupio devetomjesečni obračun poslovanja u firmi, pa vreme brzo prođe." - pravdam se.

Pruga (81 - 85)

- 81 -

Tog avgustovskog dana bijaše neobično toplo i sparno. Svi smo željno iščekivali prvu kišu da rashladi atmosferu. Odužila se ova suša i vrućina danju noću.

Oko osam sati zazvoni telefon. Zove Boćo iz prometnog ureda da hitno dođem tamo, da me traži neki stariji čovjek. Pitam se ko bi to mogao biti, da je mlađi možda bi bio neko od kolega iz srednje škole koji dolazi na ljetovanje i javlja se u prolazu, ali se ne mogu sjetiti ko bi mogao biti od starijih ljudi. Razmišljam tako dok prelazim kolosjeke pazeći na kretanje manevarke i na dolazeće vozove.

Ispred prometnog ureda čeka stariji, sjedi i proćelavi, sini čovječuljak u zgužvanoj bjeloj košulji i svjetloplavim ljetnim hlačama i sandalama na bosim nogama. Ne poznajem ga, možda je neko drugi u prometnom uredu kod Boće i htjedoh proći mimo njega kad mi se on obrati:

- "Vi ste kolega Mažibrada?"

- "Da." - prihvaćam pruženu ruku.

- "Ja sam profesor Rafajac, sa Ekonomskog fakulteta u Osijeku, rekli su mi kolege da radite ovdje." - predstavi se - "Imate li vremena za kavu."

Pruga (76-80)

- 76 -

U martu je Jozo Grgić otišao na izdržavanje kazne u Verudu kod Pule na koju je osuđen zbog izazivanja saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo Ante Anić-Kaliger, njegov komšija, a zajednički nam prijatelj. Njegovo pismo od tamo bilo je ispisano kao velika tužbalica od ruba do ruba papira da više nije bilo mjesta ni za jedno jedino slovo. Žalio se na sve, hranu, spavanje, rad, odnos osoblja i sudrugova. Pisao je da je raspoređen na posao na farmi krava, te ih muze, čisti i hrani, ustvari vapio je za utješnom rječi ne opterećujući se krivnjom za smrt Ante.

Odgovorio sam mu odmah da su to problemi adaptacije, da će poslije biti bolje, navići će se, a da će izdržavši to doživiti "iskupljenje", i da se u slobodno vreme posveti knjizi i učenju. Neka se raspita ima li mogućnosti da odatle odlazi na ispite u Osijek i da je "važno da nema vremena za razgovore sa samim sobom" i da je sve prošlo i da će i to proći. Uostalom, svaka medalja ima dvije strane, i da ne bulji samo u jednu i samosažaljeva se.

Na drugo pismo nisam dugo čekao. Bilo je malo vedrije i optimističkije i u njemu mi je izražavao beskrajnu zahvalnost, i na pismu i savjetima, jer od svih kojima je pisao jedini sam mu odgovorio. Žalio se da je pokušao učiti, ali da se ne može koncentrirati i da ga to opterećuje, kako pročita tako odmah i zaboravi, u glavi ništa ne ostaje. I sad je tražio neke usluge, te raspiraj se za ovo, i za ono, obavjesti me o ovom i onom, vidi šta je sa ovim i onim, jer mu niko drugi nije pisao niti se nada da će pisati.

Pruga (71-75)

- 71 -

Sve rjeđe sam dolazio u Komitet omladine, sve manje i rjeđe izlazio na Pjacu, a sve češće se sastajao i duže zadržavao sa Milicom. Često bi odlazili u kino ili jednostavno šetali po gradu, usput obavljajući neki poslić koje bi imalo jedno od nas. U kancelariju na poslu bi znao navratiti i popodne, pripremao plan poslovanja za iduću godinu ili poslovni izvještaj za ovu koja prolazi, pišući istodobno diplomski rad iz Analize. Gordana mi se više nije javljala, zadnje su bile razglednice s kraja avgusta s Crnogorskog primorja, pa je tako i ostalo. A Ceca je pisala često, njoj je u Gračacu, bar po pismima, nepodnošljivo, i ta pisma su joj bila jedini odušak. Tješio sam je koliko sam mogao pišući joj duga pisma, optimistički joj dajući nadu da će se uskoro naviknuti.

Dolazili su katolički Božić i Nova godina, nisam ništa posebno planirao, to će se ionako dogovoriti zadnji čas. Naime, Milica je prešla raditi iz Ugostiteljskog školskog centra u Školski centar "Mate Golem", isto u knjigovodstvo na određeno vreme, samo što je bilo izgleda i da zastalno tamo ostane.

Nepodnošljiva mi je bila ta prednovogodišnja strka, te kupuju se čestitke, govori se o dočeku, žderanju i piću, svaki dan žene preko marende dovlače pune borše spize s Pazara i uvjek im nešto fali, te priče gdje će ko ići, ovaj onamo, ovaj ovamo, kao da je to zadnja prilika u životu.

Pruga (66-70)

- 66 -

Naredni dan smo radili do večere, a onda Riječani Mile Karapandža i Vlado Tomić, kao domaćini skupa, koji su tu bili sa svojim privatnim autima, predložiše da idemo u "Sotomarino" , noćni klub sa striptizom u Opatiji.

- "Ulaz je skup, ali vredi viditi." - smiju se oni.

Odlučimo se ja, Čedo Pavlović, Vlatko Grgić, Gojko Rašković i Zvonko Mehaković da s njima dvojicom odemo tamo. Sjedošmo u auta oko devet sati i začas stigošmo u Opatiju, učini nam se još rano za klub i sjedošmo u blizini u neki kafić i popišmo piće.

Tačno u deset odošmo u klub, koji se nalazio u suterenu, silazilo se niz par stepenica, u jednoj maloj sporednoj ulici u blizini centra. Muzika je treštala, svjetla iz malih i jakih reflektora su svakog podmlađivala, a od obična svakodnevna odjela pravila smoking. Gledamo jedan drugog i ne prepoznajemo se, toliko smo podmlađeni i uljepšani osvjetljenjem.

- "Vlado, kad bi ti tako mogli podmladiti njega ko bi s tobom na kraj!?" - zafrkava Gojko starog kompanjona Vladu Tomića.

Pruga (61-65)

- 61 -

Došlo je vreme da idem na ispit iz predmeta Ispitivanje privrednog poslovanja, koji smo mi studenti skraćeno zvali "Analiza", kod profesora dr. Zvonimira Benašića. Dobro sam ga spremio, kao za sebe, jer mi je to znanje bilo neophodno na radnom mjestu. Sve ono što sam učio mogao sam praktično testirati i primjeniti na radnom mjestu, pa nisam osjećao ni onu minimalnu "pozitivnu" tremu koju bi uvjek imao prije ulaska u profesorski kabinet na ispit.

Putovanje nije moglo biti bolje. U beogradski voz je u Kninu ušla zgodna vitka crnka duge kose i upita me ima li mjesta u kupeu.

- "Naravno da ima, samo izvolite." - pokažem joj na stranu gdje sam ja sjedio, dok je prekoputa već "mrtvim" snom spavao postariji čovjek ispruživši se preko sva tri sjedišta.

Pomognem joj da na prtljažnik stavi mali elegantni kofer i ona se zahvali:

- "Puno hvala, bojala sam se da će biti gužva."

Upoznamo se, ona je bila nova profesorica u gimnaziji u Gračacu, Ceca Dakić, rodom iz Otočca. Putovala je u Beograd da podigne neke papire na fakultetu da bi sredila formalnosti za radno mjesto, pošto fakultetska birokracija nije na pismene zahtjeve reagirala.