Vojska (30) - kraj sedme knjige

- 31 -

A tada dođe august, počeše godišnji odmori oficirima. Bio sam zadušen za održavanje veze s podređenim jedinicama na terenu i kasarnama po određenom planu nekoliko puta danju i noću, a ostalo vreme sam čitao u oficirskoj zbornici. Većinu tekućih dužnosti su preuzeli vojnici proljetne klase, a nas nekoliko starih smo lunjali čas tamo čas amo bez nekog posebnog zaduženja. Za nas više nije bilo jutarnje fiskulture, marširanja, vježbi, čišćenja ili dežurstava. Iz kasarne bi ponekad izašli naveče do obližnje birtije, nalokali se na brzinu i izležavali po cjelu noć na travi u voznom parku kod kampanjola ili BTR-a, a ponekad bi poslali nekog "guštera" da nam donese pivo, nije nam se dalo ni izlaziti iz kasarne. Goran, Safet, ja, stažo Milan iz ambulante, Najdov desetar, i još po koji "starac" su bili stalno društvo koje je vodilo isprazne duge razgovore, čitalo sve moguće knjige i novine ili igralo šah. Važno je da prolazi vreme, da idu dani, koje smo u podsvjesti svi brojali. Stara vojnička bolest, šta će se, od koje se razbole svi vojnici.

Tog jutra sam, po planu, otišao u pet sati ujutro održati provjeru veze s komandom divizije i potčinjenim djelovima brigade. Iz Sombora se javi "doktor" Branko i doda da je našao "žensku", ubacivši mešu šifre tih par rječi, a kad bi gotovo uzmem neku knjižurinu i stanem čitati uvod, ispruživši se na kožnim lešajevima BTR-a. Kupolu sam iznutra zatvorio, pustio na veliki prijemnik evergrine i instrumentalnu muziku s neke civilne radiostanice, ali se nisam mogao nikako skoncentrirati na tekst knjige.

Vojska (26-30)

- 26 -

Uoči Dana mladosti, 25. maja odnosno Titovog rođendana, narediše da idemo u Kikindu jer se tamo održava "Lov na lisice" radioamatera i da im mi iz Vojske budemo čeka. Smjestiše nas u kasrnu graničara, a ti mladi vojnici su se odnosili prema nama kao generalima. Oni su morali poštivati dnevni raspored što se na nas nije odnosilo. Dosadili su mi svakočasovni prijemi i sastanci, što svečani, što norganizacioni, da sam bio sretan kad smo stigli kod neke vikendice i glumili "čeku". Programirao sam automat na radiostanici da se pglasi signalom svakih nekoliko minuta kratkim signalom i sjedio na terasi vikendice uživajući u majskom suncu. Gazda, neki penzionisani direktor kikindske firme je pipka oko jagoda, malina, povrća i mladih voćki i svaki čas me nudio rakijom i kavom, više radi sebe nego radi mene-gosta. Kad su nas našli uzjapureni radioamateri s malim amaterskim goniometrima potpišemo im papire i onda ih isparatimo sa zavišću na njihov entuzjazam i shvatam da ga ja ni upola više nemam.

-"Ehe, he, mladosti moja!?" - uzdahnu gazda vikendice.
-"Šta kukaš, bar u miru provodiš starost!?" - čudim mu se.
-"U miru!? Gore mi je sad nego u pertizanima! Imam jesti šta god hoću, a ne smem, mogu spavati koliko hoću, a ne smem, smem samo ono što ne priliči normalnom življenju i najmanje skretanje od toga plaćam bolovima, nemoći i depresijo. Jebeš ovo, bolje je da me nema." - jada se on.
-"Izlog je tu, novci u džepu, a život tamo negdje!" - povlađujem mu.
-"Baš tako, svega ima samo je život tamo negde! Ovo moje bitisanje je mučenje i samog sebe i drugih oko mene. Nedaj da tako tebi bude." - raširi ruke.
-"Sudbina ili neprilagođavanje novom talasu, modi ili načinu življenja?" - upitah ga.

Vojska (21-25)

- 21 -

Približavao se mart 1976. godine i trebalo je polagati ispite iz radiotelegrafije, pa se užurbano vršila obuka. "Angerice" su razmještene po sobama i kabinetima, a mi smo u grupama po dvojica opsluživali radiostanice i uspostavljali veze, predavali i primali telegrame.

Branko i ja smo se smjestili u spavaonici, Goran i Safet su bili u kabinetu radiotelegrafista, a treća "Angerica" je bila u kabinetu telefonista koju su posluživali Đurkić i Erent. Svak je dobio svoju lozinku i tekst običnog i šifriranog telegrama koji je trebalo predati drugim posadama, a i njihove primiti.
Zastavnik Dragaš se uspušio, jurca od jedne do druge posade i smiruje nas:

-"Nije toliko važna brzina koliko tačnost, brzina će doći, a sada imate i tremu, ta ispit je hoćeš-nećeš, zato se opustite i koncentrišite se na posa, briga vas za ostalo."
Razumijemo ga, ovo mu je zadnja klasa, ostaje mu još godinu dana staža, unapređenje i penzija te nastojimo da mu osvjetlamo obraz. A on je, evo, više usplahiren nego mi, jer nama je svejedno, niko od ovoga neće živiti, a i navikli smo se na ispite i ispitnu atmosferu na studijama, te se šalimo na njegov račun.
A i znamo da će nas poslije ovoga razdvojiti, da će uskoro doći remci. Ja se trebam vratiti u Bačku Topolu u novu-staru sredinu. Svejedno mi je i nisam znatiželjan kako će sve to ići, odlučio sam da nihilistički čekam događaje, čemu žurba, kad u biti će rezultat biti isti. Ubrzo po dolasku sam shvatio da u vojsci ne treba žuriti, za sve ima vremena, i da o njegovu rasporedu drugi vode računa.

Vojska (16-20)

- 16 -

Brzina kucanja Morzeovih znakova vidno je napredovala kod svih radiotelegrafista, a sada smo naizmjenično kucali dok su ostali primali telegrame sastavljene od teksta ili brojki. Vreme je bilo da se pređe na kratice koje se koriste na radiostanicama radi bržeg rada i koje se koriste po međunarodnom standardu:

- QRK K ? K = kako primate ?;
- ORK 4 K = vrlo dobro primam;
- SK = završavam;
- K = prelazim na prijem;
- AA... = ponovite posljednje rječi;
- AV = ponovite ispred rječi ...;
- ADS = adrese;
- AR = kraj;
- DE = ovdje;
- RPT = ponovite;
- RQ = pitam ili tražim;
- SIG = potpis;
- QAP = ostani na vezi;

i mnoge druge, te tehniku i redosljed znakova, kratica i postupaka kako bi se što prije, brzo i lako, predao telegram. Za sada smo radili u kabinetu sa suvim tasterima,a poslije Nove godine ćemo početi raditi na "Angericama"- američkim radiostanicama još iz Drugog svjetskog rata.
Sve se to odvijalo u atmosferi isčekivanja Nove 1976. godine kada je većina nas "starijih" imala najavljene posjete djevojaka, pa je zastavnik Dragaš, primjetivši da nam misli lutaju, glasno podviknuo:

Vojska (11-15)

- 11 -

Sedam dana pred polaganje zakletve počele su intezivne pripreme regruta kako na poligonu tako i u kabinetima i ostalim prostorijama. U spavaonicama je ižican, namazan i izglancan parket, umivaonike i WC-e su čistili i dezificirali kiselinom, a svi prozori i vrata su oprani i uglancani novinskim papirom i starim lancunima.
Na poligonu se do perfekcije dotjerivao strojevi korak vodova, četa i bataljona i uvježbavale koračnice.
Osim ideološko-moralne poduke, od koje sam ja kao predavač sada bio privremeno oslobođen, sva ostala nastava je obustavljena. Sada su oficiri i podoficiri "recitirali" svoje napamet naučene "pjesmice" iz raznih priručnika. Najviše se pričalo na tim časovima o herojskim podvizima iz NOB-e, o veličini i moći JNA, o prednostima našeg samoupravnog socijalizma u odnosu na državni socijalizam u Istočnom bloku i Maov socijalizam u Kini, a kao crna rupa u takvim društvenim sistemima navođen je tvz. socijalizam u Enver Hpdžinoj Albaniji. Isto tako vršena je uporedba s raznim tipovima kapitalizma, od liberalnog američkog do realnog njemačkog. Uglavnom, mi smo po svemu bili najbolji, a to je trebalo čuvati i njegovati kao nježnu biljku koja je tek pupala.
Dolazili su i oficiri iz Komande da pregledaju da li je sve kako treba.
Vojnici iz Makedonije, Srbije, Crne Gore i BiH već su najavljivali posjete i prisustvo rodbine tom činu, dok većini iz Hrvatske i Slovenije niko neće doći, kao ni meni. A ja sam to smatrao običnom simbolikom, kad je već Ustavom i zakonima to sve do detalja uređeno, pa čemu sve te "parade". Veselilo me jedino to što će se poslije svečanog ručka moći izići u grad i što ću moći malo "probazati" po Subotici, za koju sam znao da je "najveće selo u Jugoslaviji".

Vojska (6-10)

- 6 -

-"Diž' se! Ustajanje!" - probudi me glas dežurnog - "Ajde, žuri se, umivanje i jutarnja!"
-"Spavao si kao top, mislio sam da si umro." - sanjivo reče "doktor" Branko Manasijević.
-"Još bi, ali nema veze, može i ovako." - protegnem se i uzmem šugaman i toaletni pribor i krenemmo skupa u veliku umivaonicu.
Oko desetak špinja nad betonskim koritom tiskalo se puno vojnika, a iz dugog djela otpozadi i sa strane osjećao se zadah fekalija iz klozeta. Zapalim cigaretu i čekam s Brankom da se gužva koliko toliko smanji, a onda zajednički nad jednom špinjom u dva tri poteza se obrijemo. Branko ima tvrdu bradu i gaji brkove pa mu ide sporije:
-"Lako je tebi, ti si plav pa se i neprimjeti ako ponešto preskočiš, a meni ako ostane jedna jedina dlaka vratiće me sa smotre."
-"Nek vrati, bar ćeš se moći na miru obrijati."- smijem se ja i požurujem ga - "Brkove ili obrij ili ih naveče uredi prije spavanja, a mogao bi se tad i obrijati, pa ujutro samo malo popraviti." - posavjetujem ga, a on kimanjem glave odobrava.
Na poligon smo stigli među zadnjima, tri koraka ispred starješina. Komanda pade i mi trčimo u krug oko poligona za smotru ispod ogromnih platana. Trči kapetan i vodnik Anić, a ostali podoficiri se vratiše u prostorije.
-"Nije ovo za mene, imam ravne tabane i kurje oči na njima, i prestar sam za ovu zajebanciju ovako rano ujutro." - govorim Branku dok uporedo trčimo.
-"Radije se razbuđujem uz kafu nego uz ovo." - složi se on - "Nemam volje, a nisam ni trčao od početka studiranja."
-"Probaću desetak dana, ako ne bude boljitka tražiću na ljekarskoj izuzeće."- kažem mu.

Vojska (1-5)

Knjiga sedma - ( IX/1975. - VIII/1976.)

- 1 -

Koga god da pitaš o vojsci svako će drugačije reći. Neko će je hvaliti do nebesa, a neko spuštati u deveti krug pakla, ali niko neće reći da ne treba narodu odnosno državi. Poželjeti hoće: " Eh, kad bi ovaj svjet bio pametan, pa da se ukunu sve vojske i uništi svo oružje, gdje bi nam bio kraj, svi bi plivali u bogatstvu!?", ali će odmah dodati da su to samo snovi, samo puste želje, jer te pameti nema niti će je biti, a dotle će biti i vojske.

-"Đavo ti je odnjo sinko, meni odnese mladost, šest godina u marini, pa unda na Pjavu, a unda ni to ne bi dosta, pa me napravi kljastim i sakatim!" - reče đed Ćilit - "Ali treba, u njoj se djete pretvori u čojeka ki gusjenica u leptira. Ni sam ne znaš kako do toga dođe, ali se vratiš drukčiji, nije ti više do unog speranja koje činiš ki fakin prije nego u nju odeš." 

-"Meni je bilo dobro đede, sad je drukčije. Radio sam svoj posa u njoj, popravlja aute što i prije i poslije nje. A niko me nije ćera da žurim, a ima sam i knjiga da čitam o raznim markama auta i Boga mi dosta sam tamo naučio." - govori nam Milan.

-"Lako je kad je mir, a Boga mi kad pršti oko glave, kad si više gladan nego sit, kad si go i bos, i nikad se naspavati ki čojek, i vječito bauljaš unako ljuljan od nespavanja, ne bi je nikad i nikom poželio." - veli Ile sjećajući se svojih partizanskih dana. 

-"Kažu da se vojsci vesele samo kurve, udovice, raspuštenice i profiteri. A narodu, onom običnom, tuđa naopako, a svoja nekako." - kaže ćaća.

Pruga (96-97)

- 96 -

Sljedećih dana sam obišao gradilišta u Solinu, Kaštel Sućurcu i Kosovu, pa sam uočene nedostatke napismeno dostavio nadzornim organima izvođača ZOP-a, građevinskim tehničarima Mati Jukiću i Ivi Krvavici. Reagovali su odmah i izvjestili me usmeno i pismeno, a direktor ZOP-a Škrapić Paško ih je tjerao da svakodnevno obilaze gradilišta.
- "Dobro je što si ono napisao, oni su računali da će im biti lakše kad nema Vučičevića, tobože: " ... šta se Mile razumije u građevinu?...", a kad sam im ja rekao da se u Tehnikumu uči željeznička niskogradnja onda im je postalo jasno. Da vidiš kako ih Pave Reić sada zafrkava, jer je i on završio Tehnikum u Kastvu, a ovi su to stalno omalovažavali, kao gdje će se on s njima "čistim" građevinskim tehničarima mjeriti." - priča mi on.
A Pave Reić, šeret i galamdžija, dobar željeznički stručnjak, jedno jutro mi priđe i pruži ruku:
- "Svaka ti čast kolega, doživio sam da ih neko dobro izriba tamo di su najači. Sam s njima nisam moga izaći na kraj!"
- "Ti Pave!? Čisto sumnjam!" - nasmijem se.
- "Nadgalame me, više ih je, a sada im Škrapić svako jutro maše ispred nosa tvojim dopisom. Pazi da ti šta ne podvale, ako triba rado ću ti pomoći." - ozbiljno će on.
- "Moramo biti solidarni, hvala unapred!" - smijem se Pavinom ozbiljnom shvaćanju "kastinskog rata".
A onda je došlo prvo Mišino pismo iz zatvora u Turopolju, kratko i smušeno, od desetak redaka, gdje piše da se malo privikao na sve, ali da se nikako ne može naviknuti na šišanje na nulericu, jer je stalno dosada nosio dugu hipi kosu.

Pruga (91-95)

- 91 -

Novu 1975. godinu čekali smo kod mene u garsonjeri. Rosa je dovela svoju kolegicu Mariju, a došla su i dva momka, Andrija i dr. Cvitković. Po pogledima, saučesničkim i tajanstvenim, bilo mi je jasno da je Andrija Rosin momak, a "Cvitko" Marijin, iako su one predstavile kao kolege s posla. Rosa nije meni o svom društvu puno pričala, a kada bi je šta upitao odgovori su joj bili kratki i neodređeni, a ja nisam insistirao da saznam nešto više. Ako je nešto ozbiljnije, računa sam, sama će mi reći kad to ona odluči.
Kako bude u tim prilikama, pričalo se, šalilo i smijalo se, plesalo i gledalo novogodišnji TV program. Noć je prošla kao tren, nova 1975. godina je počela.
Pripremao sam ispit iz Ekonomike vanjske trgovine kod dekana prof.dr. Petra Anića i Ekonomiku šumarstva kod prof.dr. Zvonimira Poljančića. Ispiti su prijavljeni za mart mjesec, a gradivo je bilo dosta obimno, naročito o vanjskoj trgovini. Smetnju mi je pravila i velika angažiranost na poslu, jer se završavala poslovna godina i trebalo je dati posljednje upute i izvršiti radnje za izradu završnog računa, a istovremeno pripremati izradu poslovnog izvještaja. U toj gužvi trebalo je dovršiti i izradu započetog plana poslovanja koju smo obavljali u nemogućim uvjetima, u zagušljivom potkrovlju zgrade ŽTP-a u Mihanovićevoj.
Vreme do ispita je prošlo, radi svega toga, kao tren, i kao iznenađenje me zateče datum polaganja. Ekonomika šumarstva se polagala pismeno, takav je način ispitivanja bio kod prof. dr. Poljančića, pošto je on dolazio na ispite i predavanja iz Zagreba, gdje je bio redovni profesor.
Dekana prof.dr. Anića sam poznavao sa ispita iz Ekonomike komune, o čemu sam pisao i seminarski rad, a i on se sjećao mene. Na pitanja sam mu dobro odgovorio i zaradio vrlodobru ocjenu. Tad mi je prelistao indeks i vidio da mi ostaje još samo jedan ispit:

Pruga (86 - 90)

- 86 -

Trebalo je i učiti, pa sam se primorao da izađem na ispit iz Financijske i investicijske politike prijavivši se za početk novembra. O financijama sam već mnogo znao i svkodnevno sam ih prakticirao u firmi, ali me gradivo o investicijama baš zainteresiralo. Izložene metode u udžbeniku sam provjerio na konkretnim objektima koje je izvodio "ŽTP-Invest", što mi je pomoglo da uočim mane i prednosti nekih od metoda i "prizemlje" hvalospjeve o tvorcima tih metoda. Zaključak je bio, da je neophodno svaku značajnu investiciju dobro pripremiti, što brže staviti u funkciju, kako bi se u punoj mjeri isplatila. A kod nas se faktor vremena puno zapostavljao, gradnja se otezala unedogled, što je preko kliznih skala poskupljivalo investiciju, a često se dešavalo da zbog toga uložena sredstva daleko premaše početno planirani iznos i da zamišljena i ugrađena tehnologija u aktiviranju investicije već bude zastarjela. Rezultat svega je potpuni promašaj i proizvodnja gubitaka, pa onda vječito ulaganje novih novčanih sredstava u reprogramiranje proizvodnog programa i rekonstrukcije ili sanacije ugrađene tehnologije, ili kako se kaže "ulaganje u vreću bez dna". A u svemu tome veliku ulogu je imala politika i političke ambicije funkcionera koji bi na taj način sebi dizali spomenike.
Ispit iz predmeta bio je iz pismenog i usmenog djela. Na pismenom su se rješavali zadaci po nekoj od metoda, a na usmenom se odgovaralo na izvučena pitanja. Prof.dr. Oto Rafajac je izlazio ususret vanrednim studentima i na usmeni ispit ih primao odmah nakon pismenog djela.
- "Gde ste Vi kolega Mažibrada, očekivao sam Vas u septembru?" - srdačno se pozdravi samnom, na zaprepaštenje ostalih studenata, kao starim prijateljem.
- "Polagao sam druge ispite, Vaš nisam stigao najbolje pripremiti, a onda nastupio devetomjesečni obračun poslovanja u firmi, pa vreme brzo prođe." - pravdam se.