Pruga (4-8)

- 4 -

Odahnuo sam poslije čitanja izvještaja, zapalio cigaretu, a u sali je zavladao muk. Niko nije htio započeti diskusiju, ali je većina bila zatečena onim šta su imenovani radili, takve ih nisu poznavali, a sada su postepeno uviđali da se spremalo veliko zlo, tu pred njihovim očima, od ljudi koje su dobro poznavali i od kojih to nisu ni u snu očekivali. Saznanje da su radnici već bili podjeljeni po raznim spiskovima na osnovu nacionalnosti, mogli su povezati s onim šta im se spremalo, djelovalo je kao hladan tuš, pa su im se i tjela i misli na tren ukočile. U očima sam im vidio sjenu nevjerice i strah od onog šta je moglo biti da nije bilo reza druga Tita.

Led je probio Maričić Nikola, rodom iz Potkonja ispod Knina, koji je prije godinu dvije preselio iz Beograda u Split sa porodicom. Žena mu je bila profesorica, rođena Beograđanka, a kćer studirala medicinu. On se u Beogradu našao kao momak, učio za otpravnika, pa se promangupirao i napustio školu i počeo raditi na željeznici s ono malo škole šta je imao. Sada je stnovao u zamjenjenom stanu na Radničkom šetalištu, a radio u ŽAT-u Split Predgrađe kao blagajnik. Ustade on, katriga zaškripa, odjeknu zvuk cjelom salom kao da je prazna, nakašlja se i upita:

- "Drugovi, ja bi Komisiji postavio par pitanja. Prvo je, da li je Komisija prihvatala ičije sugestije? Drugo je, da li je prihvatala ičije stavove? Treće je, da li je Šukara iznad Komisije po funkciji? Četvrto, da li su stavovi u Komisiji bili jedinstveni?"

Ban Jerko, kao predsjednik Komisije je odgovorio:

- "Ničije sugestije, stavovi i mišljenja nisu ni saslušani, akamoli prihvaćeni. Ovo što je drug Mažibrada pročitao je napisano njegovom rukom i svi mi pojedinačno stojimo iza svakog slova. Sve je dokumentirano, ono što nema iza sebe čvrstu činjenicu mi smo izostavili ili u Izvještaju posebno označili. Šukara Mirko, ma na kojoj funkciji bio u ŽTP-u, je član SK jednak ostalima. Ako treba šta pojasniti cjela Komisija je tu. Sada je na nama članovima ove OO SK da zauzmemo stav i odredimo mjere za budući rad."

Mešin Srećko se pravdao kako je u mnogočemu bio u zabludi, ali da je slušao samo više organe, i da je Komisija izrekla prestrogu mjeru, a da ga je Ivezić Petar ocrnio lažno mu pripisujući emisarenje.

Drug Giljanović Ivan "Zubonja" to nije mogao otrpiti. Morala se njegova čuti:

- "Drug Mešin ovdje kuka, a prošao je vrlo blago. Keršić, Ožegović Lazo i on su pravili te spiskove i kako se vidi po Izvještaju komisije jedini su za njih znali. A ovdje treba otvoreno reći što ti spiskovi znače, a to je drugovi moji jasno, ovi su podobni, ovi su manje podobni, ove teba otpustiti, a ove staviti pred zid! Da, drugovi, to je početak. Danas na spisku, sutra pred zidom! Samo se varate ako mislite da je zid bio namjenjen samo Srbima, tu bi bilo dosta i Hrvata, a ja sam siguran da bi bio jedan od njih. A ova trojica danas tvrde da su izvršavali samo naređenja odozgo. A ja se pitam jesu li se zapitali čemu taj spisak služi? I onda i danas je bilo jasno da radnike djeli po nacionalnosti koja bi bila osnovni kriterij za zapošljavanje, za raspoređivanje, za napredovanje, a šta je onda sa stručnošću, sa sposobnošću, a na kraju sa bratstvom-jedinstvom? Znamo iz Drugog rata kako se primjenjivao taj kriterij. Zato zamjeram Komisiji da je bila blaga, treba to oštro rezati, bez milosti!"

Zamjenik sekretara Općinskog komiteta SK Grubišić je uzeo rječ i rekao kako se SKH čisti od nakupljenih negativnosti u vreme "maspoka" i da štete koje je on nanio će trebati dugo otklanjati. Eto sreće, kada bi se to moglo odmah, na jednom sastanku. Ovo treba gledati kao početak, težak rad je pred nama. Komisija je našla pravu mjeru, vodila je računa o funkciji, radnom mjsetu, godinama starosti, vagala je da li se radi o zabludi ili namjeri, dajući svima šansu da se u dogledno vreme pokažu da žele napredak ovog društva, kako je to zacrtano na 21, sjednici SKJ-u. Ne treba ići ni na osvetu, ali ni na gledanje kroz prste. Nada se da će članovui ove OO SK to dobro ocjeniti i zauzeti ptavilan stav.

Tada su se počeli javljati jedni za ublažavanje mjera, drugi za predlog Komisije, a treći za strože mjere.

A tada se prešlo na glasanje i izglasane su sljedeće mjere korigirajući predloge iz Izvještaja Komisije:

1. Grba Milan, predlog za isključenje iz SK, usvojeno;

2. Mešin Srećko, predlog kritika OO SK, usvojeno;

3. Bilić Ivan, predlog da se oslobodi partijske odgovornosti, ali da se nakon istrage koju vode u SUP-u ponovo razmatra slučaj, usvojeno;

4. Borić Milan, predlog isključenje iz SK, usvojeno;

5. Ljubić Ante, predlog isključenje iz SK, usvojeno;

6. Jadrić Grgo, predlog da se oslobodi odgovornosti, usvojeno;

7. Saraga Danko, predlog da se izreče opomena, usvojeno;

8. Pribudić Svetislav-Slavko, predlog je kritka OO SK,usvojeno;

9. Efendić Petar, predlog je osloboditi odgovornosti,usvojeno;

10. Sunara Frane, predlog isključiti iz SK, preinačen u mjeru opomena;

11. Keršić Milivoj, predlog isključenje iz SK i opoziv sa svih funkcija, preinačeno na opomenu i opoziv;

12. Lazo Ožegović, predlog opomena OO SK, preinačeno u oslobođen odgovornosti;

13. Počuča Nikola, predlog opomena OO SK, preinačeno u oslobođen odgovornosti;

14. Ožegović Momčilo, predlog isključenje iz SK, preinačeno u opomenu;

15. Štajduhar Josip, predlog osloboditi odgovornosti, usvojeno;

16. Kuštre Milivoj, predlog kritika i opoziv iz RS ŽTP-a, usvojeno;

17. Šukara Mirko, predlog pisati OO SK Zajedničkih službi ŽTP-a, usvojeno.

Ustao je poslije glasanja drug Grubišić i izrazio nezadovoljstvo usvojenim kaznama, naročito za Saragu, Keršića, Pribudića, Lazu Ožegovića, Mešina i Ožegović Momčila. Naglasio je da su ovi ljudi iz vrha uprave željeznice u Splitu i da se za njih ne može reći da su bili neobavješteni, ali da će se to sve detaljno razmatrati na Općinskom komitetu i da će se tamo viditi kakva će biti sudbina ove OO SK, da li je raspustiti ili izvršiti reorganizaciju. Naglasio je da članovi ove OO SK izgleda nisu svjesni šta bi ovi pobrojani izuzev Momčila Ožegovića radili da nisu sprečeni da provedu svoje namjere.

Sastanak je kasno završio, imao sam gorak ukus u ustima od svega. Ljudi su se razilazili u grupicama, svako u svom smjeru, živo razgovarajući među sobom.

Zamjenik sekretara Grubišić, član Općinskog komiteta SK Kosović i ja krenuli smo pješke preko Rive u pravcu Obale JNA, ja u stan, a oni u Komitet. Šutimo idući niz Končarevu do "Biskupove palače" odnosno sadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta. Grubišić se prvi trže iz misli:

- "Teško će ovo ići, ovako predložene blage kazne oni skoro izbrisaše! Onog Saragu, Keršića i Sunaru trebalo bi krivično goniti, vidi se da se oko njih sve vrti, a za ostale bi se moglo i progledati. Onaj Ožegović Momčilo je prznica, mada bistar, Pribudić je posilni Saragi, a Lazo Ožegović bi i ćaću prevario, okreće se kako vjetar puše, a na Počuču kao kvalitetni kadar možemo računati i ovdje u Općini, čujem da je sposoban pravnik. Malo me čudi što Efendić nije bio agilniji, da te kolovođe ranije najurimo, što ti misliš Kosoviću?"

- "Uglavnom se slažem, ne mogu samo ovako proći, ta trojica bi morala proći obradu SUP-a, vidiš ti da su preko Karađolea bili povezani sa samim vrhom. Vidićemo kako stoje stvari u Ložioni i ZOP-u, pa sve to zajednički sagledati." - složi se Kosović.

- "Šta ti Mile misliš?" - upita me Grubišić.

- "Iskreno rečeno volio bi da je usvojen predlog Komisije, ali šta je tu je. Treba gledati šta dalje. Dobro je ovo šta kaže Kosović da treba gledati sve skupa, s ZOP-om i Ložionom, pa se onda dati cjelovita ocjena. Ima ovdje i karijerizma, a uskoro će i reorganizacija, pa se to može rješavati i tada, ne dati im ponovo vlast." - kažem im.

- "Kako misliš karijerizma?" - Grubišić će.

- "Pa vidiš, Saraga ima Visoku privrednu školu, Keršić polaže neke interne stručne ispite za saobraćajnog inspektora, Sunara vanredno studira ekonomiju u Osijeku, mislim da je treća godina ili četvrta, Lazo Ožnjgović vanredno studira pravo, mislim da je treća godina, Momčilo Ožegović je završio Višu ekonomsku školu, Pribudić je završio Višu saobraćajnu, a Počuča je odavno završio Pravni fakultet. Ako sadašnja STRJ postane OOUR, a ovdje u Splitu bude i RO, eto razloga da se bore za buduće rukovodeće funkcije." - otvaram im novi ugao za sagledavanje stanja stvari.

- "Čekaj, čekaj, vidi to je nešto novo! Di ti stanuješ?" - upita me Grubišić kad osjeti da se ja spremam odvojiti od njih kod "Slovenijalesa" na Obali JNA.

- "Ovdje." - pokažem mu rukom na zgradu.

- "Nas dvojica smo dežurni noćas u Kmitetu, ako nemaš drugog posla ajde s nama da i mi to malo bolje sagledamo." - predloži on.

- "Imam ja uvjek posla, studiram ekonomiju vanredno, treća godina, ali nema veze, idem." - pristanem znajući da sam za njih otvorio interesantnu temu.

Komitet je bio iza hotela "Marjan", odmah do Komande mornarice, bili smo tamo za minut.

Iako je bilo deset naveče u Komitetu je bilo živo kao preko dana. Radili su i službenici i sekretarice.

Uđošmo u dosta skroman kabinet zamjenika sekretara i Grubišić naruči kavu i piće kod sekretarice. Dok smo skidali mantile i smještali se u skajem presvučene fotelje ona donese kave, čaše i bocu na poslužavniku. U boci je bio viski "Johny Walker" i ona nali mrvicu u čaše da im pokrije dno i ostavi bocu na poslužavniku.

- "Ankice, možeš ti kući, ja sam dežurni." - reče joj Grubišić i ona se pozdravi s "Doviđenja" i zatvori smeđim skajem tapecirana vrata.

-"Kažeš, na željeznici će biti reorganizacija, pa kako će to izgledati, svuda i ovdje kod nas?" - vrati se on na temu.

-"Po onome šta se priča, a ima nekih grubih predloga, u igri su dvije varijante. Prva je da sadšnji ŽTP bude SOUR, a današnji pogoni RO, dok bi STRJ bile OOUR-i. To bi bila neka vertikalna šema, centralizacija na nivou Zagreba, gdje bi bilo sjedište SOUR-a i RO. Druga je teritorijalno decentralizirana organizacija. ŽTP bi bio SOUR sa sjedištem u Zagrebu, pogoni bi se ukinuli, a RO bi se osnovale u većim centrima gdje imaju sjedišta sadašnje STRJ, a sutrašnji OOUR-i. Tako bi u Zagrebu bilo sjedište SOUR-a, a RO bi bile u Zagrebu, Rijeci, Vinkovcima, Osijeku, Varaždinu, Koprivnici, Kninu, Slavonskom Brodu i možda više nigdje. Što se tiče Dalmacije u Splitu bi bio RO ŽELjEZNIČKI PRIJEVOZ SPLIT, a njegovi OOUR-i: Saobraćaj, Transport Šibenik, ZOP, Vuča vlakova, TKP . Na nivou RO bile bi Zajedničke službe, a u OOUR-ima samo proizvodnja i tehnička režija. Isto tako bi bilo u Kninu, koji bi pokrio područje Zadra i Ličku prugu do Ogulina. Zagreb navija za prvu varijantu, a ovi ostali centri forsiraju drugu, a to će se u vrhu Republike odlučiti i donjeti odgovarajući zakon u Saboru." - ukratko im objasnim.

-"Pa šta ti misliš da je bolje?" - pita me on.

-"Ako gledamo sa stanovišta samoupravljanja bolja je druga varijanta, teritorijalna organizacija. To je i u interesu Općine Split, Šibenik, Knin i Zadar, jer se ovdje spuštaju pare, plaćaju porezi i doprinosi, povećava zaposlenost i vrši pritisak na veće investiranje na području Dalmacije. Ako gledamo čisto sa stanovišta tehnologije željezničkog prevoza, onda bi najbolja bila organizcija iz vremena JDŽ odnosno iz vremena Tode Ćuruvije, kako kažu željezničari, ali očito je da se na to neće niko vraćati."- izjasnim se ja.

-"Pa koliko bi radnika bilo u RO ŽP Split i Knin?" - oni su sada stvarno zaineresirani.

-"RO ŽP Split između 1800 - 2000 radnika, a Knin ok 3500. Na čelu bi bio direktor RO, direktori na čelu pet OOU-a, rukovodioci ili direktori poslova u Zajeničkim službama RO, bar četri, uostalom ti detalji će se viditi kasnije." - nasmijem se.

-"Pa do kada se to plamira napraviti, jel' se o tome govori?" - pita Grubišić.

-"Izgleda da će se ići fazno, najprije će se STRJ pretvoriti u OOUR-e, koji bi se funkcionalno povezali u Zajednicu OOUR-a na nivou ŽTP-a, umjesto današnjih pogona, a onda u drugoj fazi na RO. Mislim da će već iduće godine biti osnovani OOUR-i, a za par godina RO. Zajednice OOUR-a u funkcionalnom smislu ne bi bile pravne osobe, vaeć samo OOUR-i i SOUR, a u drugoj fazi i RO. Normalno je da se tada postavljaju rukovodeći kadrovi na svim razinama, a za to će se tražiti i mišljenje Komiteta." - navodim ih na drugu temu.

- "Aha, tu smo. Znači da su se neki preko Savkine politike afirmirali kao pogodne ličnosti za te položaje, ali su se tu preračunali. Ima tu logike! A šta ti znaš odnosno šta ljudi misle o ovim ljudima koji su bili na tapetu OOSK?" - direktan je Grubušić, a Kosović znatiželjno ćuti.

- "Ja toga malo znam o njima, teško da je moj lični sud o njima mjerodavan, oni su, može se reći ista generacija, pa se hoćeš nećeš između sebe nadmeću. Za Keršića kažu da je bio loš prometnik i da je vrlo brzo postao rukovodilac zahvaljujući Vanji Vranjicanu, svome zemljaku s Brača, koji je bio stalno u vrhu JŽ u Beogradu. Saraga je s Ugljana, ima i neki borački staž, mada ga je ostvario u pionirskim godinama starosti, on je sa mjesta telegrafiste preko svojih veza se uspio ubaciti za stipendistu ŽTP-a na Visokoj privrednoj školi u Zagrebu, pa je neko vreme i radio u Zagrebu u Komercijalnoj službi ŽTP-a, Sunara je bio robni blagajnik, vanredno je upisao studij ekonomije, mada ne znam koju je srednju školu završio, ali izgleda da je to bila nekakva večernja gimnazija, Pribudić je, kako pričaju bio loš prometnik, ali se ubacio među stipendiste na Višoj saobraćajnoj školi u Beogradu, a i on ima priznat nekakav borački staž, Ožegović Momčilo je bio, kažu dobar prometnik i saoobraćajni kontrolor, smatraju ga velikim znalcem svih željezničkih službi i propisa, Lazo Ožegović je bio isto nestašan prometnik, ali vrlo snalažljiv i intelgentan, Počuča Nikola je bio dobar prometnik, razbolio se od paralize noge i vanredno studirajući u roku završio pravni fakultet, smatraju ga dobrim stručnjakom za željeznicu i pravne propise, ovaj Mešin je bio radiotelegrafista na radiostanici u Kopilici, završio je večernju srednju školu i sada studira na Višoj ekonomskoj. Trebate znati da ta radiostanica služi željeznici i vojsci, pa me čudi njegovo zaletanje u Savkinu politiku, ako se nije poveo karijerizmm radi dodvoravanja Keršiću, koji ga je i postavio za referenta ONO i CZ, ili je tako bilo odozgo dirigirano i jednom i drugom, a Ban Jerko je bio otpravnik, a sada studira na Višoj upravnoj, i on ima "pionirski" borački staž, i smatraju ga velikom prznicom, klikašem i karijeristom, naročito mu zamjeraju da se "puše" bez pokrića. Eto, toliko ja o njima znam, uglavnom iz priča radnika." - otpijem malo viskja .

-  "Pa, to malo mjenja stvar. Pa, šta bi po tebi trebalo poduzeti?" - Grubišić češka kosu iza uva.

- "Kako sam i prije rekao, sagledajte na Komitetu sve OO SK u čvoru, preko SUP-a možete provjeriti neke stvari kod ovih što su najviše eksponirani, a tada možete, kad se bude govorilo o postavljenju rukovodećih kadrova, vršiti selekciju na osnovu svega toga. Dolaze mlađi kadrovi, školovaniji i agilniji, pa se može kombinirati. To se isto odnosi i na funkcionere SK i sindikata, jer mi nismo nečlanove ni dotakli, a zna se da je to sve preko nacionalističke linije od fratara do fakulteta bilo uvezano, a i tamo se treba itekako djelovati." - teška srca kažem prve formulcije koje mi padaju napamet.

- "Kako te mogu shvatiti, ti misliš da među njima nije bilo baš organizatora, već da su oni radi karijere poletili u Savkino krilo?" - gleda me Grubišić u oči.

- "Baš tako, sumnjam da su oni bili u užem jezgru organizatora "maspoka" u ŽTP-u, a da su mu služili i sami ste vidili kako i koliko." - potvrdim

- "Dobro, sagledaćemo tu stvar u cjelini, pa ćemo viditi šta ćemo. A gdje sebe vidiš u svemu tome?" - pita me.

- "Ja sam dao prioritet studijima, čak sam išao na manju plaću da bi ih što prije završio, vidim se u struci, a ne u politici." - kažem im.

- "Nemoj tako skromno, takvi trebaju SK." - Kosović će.

- "O tome ću kad završim fakultet, a ionako radi kvote ne mogu biti neki glavni rukovodilac, budimo realni." - kažem im.

- "Koje kvote?" - diže Grubišić obrve.

- "Pa nacionalne! Zar bi ja mogao npr. kao Srbin biti direktor recimo RO, ako moje struke i mojih kvaliteta ima i Hrvata? Moram na to računati, hoćeš nećeš." - otvoreno ću im ja.

- "Po svemu bi mogao, zašto ne, ne vidim ja tu nikakvu zapreku ni u propisima ni u politici SK." - Grubišić će odlučno.

- "Svjestn sam ja toga, ali sam i realan. Ko mi garantuje da sutra ne bi bilo opstrukcije u sprovođenju odluka, ko bi sprečio glasine u stilu:"... doša Srbin da nam kmanduje...", a što čovjek hrvatske nacionalnosti ne bi imao. Eto, u Ustavu SRH piše da su ćirilica i latinica ravnopravna pisma, ali ćirilice u Splitu nema ni na državnim ustanovama, iako ovdje živi četvrtina građana srpske nacionalnosti, ona se samo ponešto može viditi u krajevima gdje su Srbi većina. Pa i tamo su recimo cestovni znakovi i nazivi mjesta na latinici, a pravda se da je latinica i srpsko pismo, što nije nikakvo opravdanje, jer po Istri se latinicom poštuje dvojezičnost i nazivi pišu i na talijanskom jeziku. Ma ne samo to, ako neko iz Kaštela dođe na funkciju u Općini ima ih šta se bune šta je doša Vlaj da ih vodi, kada nema pametnih Splićana. U realnosti vam je tako, to i sami znate." - nasmijem se.

- "Pa, u pravu si. Da se sutra negdje stavi natpis na ćirilici mislim da dugo ne bi stajao, u to sam siguran." - prizna on.

- "Mi sad čistimo SKH, gledamo uzroke i zacrtavamo nove pravce djelovanja. A i sami ste vidili koliko su se u svemu ovome popovi i crkva eksponirali i za koga i za šta su navijali. Tko će tamo suzbiti kleronacionalizam? Ako ovdje takneš fratra Vatikan dreči kroz svoju propagandu kao jarac, a sve to listom prenosi zapadna štampa uvećavajći na stotine puta. I danas brane Stepinca kao komunističku žrtvu, a ne spominju šta su radili za vreme NDH, "pacovske kanale" preko Sv. Jeronima i Vatikana, huškaju, organiziraju i financiraju ustašku emigraciju svih frakcija, važno im je da im služe za njihove ciljeve. Savkin i Tripalov "maspok" nas je kao društvo dobro oprljio, rane mogu zarasti, ali će ih trebati dugo lječiti, pa ipak će ožiljci i pslije ostati.

A s druge strane i kod nas u SK nešto nije u redu, ne prilagođavamo se vremenu, akamoli da smo avangarda. Studenti su na to 1968. godine ukazali, prozvali "crvenu buržoaziju", a drug Tito ih je tada podržao i dao im za pravo. Nešto se počelo s ispitivanjem porjekla imovine, ali su rezultati slabi, bolje reći nikakvi. Ako ovi amandmani, novi Ustav i ZUR ne povuku napred imaćemo velikih problema. To mene muči, a nemam rješenja, ne znam odgovora." - raspričam se ja.

- "Sve to i mene muči, stara garda se uljuljala, čuva pozicije, a mlađi ne mogu naprijed, dok nešto predlože što starima ruši privilegije, odmah se negativno reagira. A šta je još gore, počeli su se u tim visokim elitama svađati, ne radi boljitka društva, nego ko će biti prvi do vrha vlasti, pa Tito mora preko koljena lomiti, a što kad ne bude njega, tko će to onda presjecati. E, kad mi bio moj stari živ odrezao bi on onako po radnički, bez puno mudrovanja, van iz SK, daj mu da rinta, pa će doći pameti." - zamisli se Grubišić.

- "Dali se vi u tešku filozofiju! Rješavajmo mi sad ovo, pa ćemo korak po korak dalje." - uključi se Kosović.

- "Imaš pravo, skoro su tri ure, idem malo odspavati, pa ću na posao." - ustanem ja.

- "Uh, vidi šta nom noć brzo prođe! Pa navrati ponekad, drago mi je čuti mlade ljude, unose nešto novo u ovu svakodnevnu ustajalu kolotečinu." - pozdravi se Grubišić.

Kosović uz osmjeh pruži ruku.

Bacio sam se na krevet i odmah onako obučen zaspao. Sat budilnik zazvoni, a meni se učini da sam spavao tek dva minuta, ustanem u trzaju, umijem se ledenom vodom i pustim, na balkonu, da se lice samo osuši, gužvajući šugaman u šakama.

- "Kvragu i politika!" - promrsim sam sebi u bradu i trkom se spustim niz skaline s petog sprata.

- 5 -

Stigao sam u kancelariju u "Prvoborcu" nešto prije sedam, uhvatio se odmah papira i evidencija, začas sredio ono malo zaostalog posla i uzeo da rješavam neki zadatak iz Privredne statistike kad uđe Marinko u kancelariju sav zapuvan:

- "I ovo mi se nije odavno desilo, zakasnio sam po ure!" - pogleda na svoj ručni sat - "Jeli me tko tražio?"

- "Nije Marinko, dobro tvoje makinje rade." - nasmijem se njegovoj uzrujanosti.

- "Dobro je, ne volim kasniti, da me radi gluposti prozivaju. Sinoć sam do ponoći bio na sastanku SK, a poslije nikako zaspati." - protrlja on pocrvenile oči.

- "Znači, bilo je "veselo"? I ja sam, mi smo nešto malo ranije završili." - rekoh mu.

- "O, mi smo Solinjani žestoki po tom pitanju, samo nas je sad malo, cila Zagora se ovamo preselila, a to su ti sve veliki katolici i Hrvati. Nisam moga virovati što su sve pojedinci radili. Cilu noć sam razmišlja o tome. Gledam ga, doša ovdi u Solin bez škole, jedva je zna pisati i računati, platili mu večernju školu, platili mu školovanje na srednjoj školi, dali mu stipendiju za fakultet, dobro misto ima u "Dalmaciji cementu" i dobru plaću, stambeno zbrinut odma i sada bi on sve to zaboravija i gradio neku novu Hrvatsku, ova mu ne valja, malo mu dala, tobože je ugrožen i opljačkan! Ne ide mi u glavu da taki ljudi zaboravljaju što su bili, a šta im je mukte došlo i još im je i to malo! Da nije bilo ove socijalističke države on bi spava po poljskim kućicama u Kaštelanskom polju za kruv i vodu i rmbačio po cili dan!" - još je on pod dojmom sastančenja i neprospavane noći te mješa sve vrste narječja.

- "Jebi ga, hoće više, poluvuci su gori od pravih vukova, više štete prave, jer ne djele domaće i divlje. Valjda će se to sad malo pročistiti!?" - rekoh mu.

- "'Oće vraga! To ti je isto kao kod mene u tvornici na poslu, nema filtera na fumarima, pa cementna prašina pada di stigne. Možeš ti oprati povrće vodom, ali dio fine prašine se zauvik zalipi za lišće i plod, dio zagadi zemlju. Tako smo i mi sinoć malo oprali, ali "povrće" je ostalo cementirano, to vidiš tek kad ga skuvaš ili u tilu na bubrezima, jetri ili plućima. Triba bi cili Jadro da danima pere da bi se to temeljito opralo." - nije Marinko zadovoljan zbivanjima od sinoć.

- "Jesu li bile oštre kazne?"- raspitujem se.

- "Isključiš ga iz SK, radno mjesto neće izgubiti ili će ga skloniti na neko da "hladi muda" za istu plaću i dobro mu došlo. Sutra će nas takvi zajebavati!" - procjedi on kroz zube.

- "Tako je bilo i kod nas! Ispalo je: omaklo im se, bili su u zabludi, nisu kreatori, nisu emisari i tako to, slično. Vide ljudi da se onima u vrhu ništa nije desilo. Neko od njih u penziju, neko u neki Institut u hladovinu, neko za visokog činovnika pri Vladi ili Saboru, pisaće knjige i memoare, van će ih objavljivati i dobijati za to velike pare, reklamirani kao disidenti i borci za demokraciju, pa kažu ljudi: zašto bi ovu siću dera kad kolovođama ništa nije bilo?" - kažem mu.

- "Pa da, Savka, Tripalo, Pirker, Bjelić i društvo su samo maknuti od aktivne politike, a od privilegija nisu, baš ih briga za funkcije, zadržali su vile i pare, a od pravih kazni po zakonu ništa. Ispada da ribu čistimo od repa, a usmrđenu glavu niko joj ne dira! Jebi ga, idem u pogon." - stavi on žuti plastični šljem na glavu i zbrzano ode.

- "Marinko, prikoči jezik i čuvaj se!" - viknem za njim.

Nastavim rješavati započeti zadatak i kad to dovrših vratim knjige u aktovku i krenem na stanicu Solin. Bilo je upravo doba marende, kod šefa Ćire Vučenovića skupilo se društvo "osmaša", kako su zvali radnike i službenike van turnusa, i pretresalo jučerašnji sastanak.

- "Onda Mile, jel'to sad konačno?" - pita me šef Ćiro kao člana Komisije.

- "Vidićemo poslije sjednice Komiteta. Oni mogu donjeti drugačije odluke sve do raspuštanja OO SK." - kažem im.

- "Zamjenik Grubišić nije bio zadovoljan, može svega biti." - dopuni me pomoćnik šefa i član Komisije Ante Klarić - "Ni ja nisam zadovoljan, trebalo je bar ono naše prihvatiti."

- "Ja mislim da bi bilo najbolje raspustiti cjelu OO SK , jebem ti kurvu gospu, pa svakog ponaosob pretresti, mene prvog, pa sve do posljednjeg člana. A šta će neko u Partiji ako stoji samo na evidenciji!?" - ljutito će šef Ćiro.

- "I ja se slažem s tobom Ćiro, tako bi bilo najbolje! Za rata i tamo do šesdesetpete za ovo bi mnogi robijali, a ovako opomena, i gotovo, nastavi dalje. Jebeš to!" - slaže se s njim Efendić.

- "Nisu ni u "Prvoborcu" zadovoljni, vele mi da je trebalo strože sa Savkom i Tripalom i društvom, pa bi onda i na terenu bile strože mjere." - uključim se.

- "Dobro kažeš, ako oni gore blago prođu onda ni na terenu neće biti ništa. To je to." - zakrenu ljutito glavom Ćiro.

- "A vidićemo, znaće se uskoro." - i Pero Efendić će rezignirano.

Odatle se uputim u Komercijalno predstavništvo da ovjerim obračun. Saraga i Pribudić su bili tamo, zanjeti nekim poslom, ili su zauzeli samo takvu pozu.

Danko Saraga pregleda obračun i potpisa, a Slavko Pribudić prepisa podatke u svoj rokovnik, iako je jedna kopija ostajala kod njih u arhivi.

- "Kad ideš kod Bartulice?" - službeno upita Danko.

- "Dogovorili smo se za podne." - pogledam na sat, bilo je još sat vremena do roka.

Dok sam slagao papire Keršić uđe u kancelariju.

- "Baš sam htio do Vas, da Vas upoznam s radom u februaru." - kažem mu.

- "Dobro, mogu i ovdje pogledati." - reče on i sjede za radni stolić.

- "Nemoj Milivoje, opet će reći da se održavaju pripremni politički sastanci." - ljutnu se Saraga.

- "Sad je ovdje Mile, pa neka vidi kako se dogovaramo." - cinično se nasmješi.

- "Šefe Keršiću, možda me možete ubjediti da se ovdje ništa u vezi politike nije dogovaralo, ali da se o poltici nije razgovaralo, to ni u snu neću povjerovati. Uđete u kafić, sretnete grupu ljudi na ulici, u dućanu, pa i po kancelarijama se o tome govorilo, to je bila opća tema i za staro i za mlado. Razlika je ogromna između dogovora i razgovora, a dogovor niti vam je dokazan niti vas je tko za to kaznio. Mislim da ste sva trojica dobro prošla i budite sretni da ostane tako kako je. U politici se brzo prelazi na druge teme, poslije godinu dana niko se ovoga neće sjećati." - odbrusim mu ja.

- "Dobro Mile kaže, kurčenjem nećeš ništa postići. Samo možeš sebi pogoršati položaj." - javi se Slavko.

- "Boli me nepravda, mislim da sam samo radio svoj posao." - Keršić će.

- "A tko te tjera da se bodeš s rogatim, otkud tebi ideja da prozivaš Baltića, tko je on, a tko si ti?" - odbrusi mu Saraga.

- "Pa i ti si tada tako mislio!?" - Keršić će začuđen.

- "Jesam, ali mi nije padalo napamet da se s njim obračunavam. On je na ravnoj nozi sa Savkom, a ja nisam." - Saraga će odmahnuvši rukom.

- "Bože Milivoje, oni primaju podatke sa svih strana, od vojske, milicije, osnovnih organizacija i tko zna od koga još. A ti pročitaš samo novine, a u njima pišu ono šta im se kaže." - uključi se Slavko.

- "Davno je rečeno da se nauka iz novina ne uči. Treba uzeti knjige, ne slušati političare nego naučnike, više njih, stručnjake za tu oblast, tek onda se može dobiti prava slika. Ovo u novinama je više tekuća propaganda nego prava informacija." - kažem im.

- "Po tebi, znači, ni "Crvena" ni "Bjela knjiga" nisu tačne?" - kaže mi Saraga.

- "Uzmite statističke podatke iz Statistike JŽ, Statističkog zavoda Republike i Jugoslavije, pa sami kontrolirajte, oni su koliko toliko objektivni. A istovremeno ćete viditi šta je uzeto od podataka i kako su kombinirani da potvrde unapred postavljene tvrdnje. Isto se to može saznati iz pravih knjiga u Naučnoj biblioteci, i o banu Jelačiću, o Radiću, o Mačeku, Pribičeviću, Starčeviću i drugima, koje su često spominjali kao osnovu svojih tvrdnji. Ako uzmeš zdravo za gotovo što pišu novine ili javljaju TV i radio, onda su oni postigli cilj, postaješ sljedbenik, a ne objektivni posmatrač. To je Gebels dobro znao "... sto puta ponovljena laž postaje istina..." ili kardinal Rišelje: "..dajte mi jednu rečenicu, dosta mi je da svakog na smrt osudim...". Parafraziram , naravno, ali to je nekako tako." - rekoh im.

Zašutiše svi jedan tren.

- "Ima u tome dosta istine." - složi se utiho Saraga.

- "Politika je kurva, davno su to rekli." - priduži mu se Pribudić.

- "Vrag će ga znati, šta je pravo!?" - kimnu zamišljeno Keršić.

Pogledam na sat:

- "Moram kod Krune Bartulice u "Koteksov neboder", pozdravljam vas."

Prije nego otvorih vrata pade mi na um:

- " Znate li koliko je drugu Titu godina?"

- " Osamdeset, zašto?" - začuđeno će Saraga.

- " Dok je on živ niko u Partiji i državi ne može raditi na svoju ruku. Sjetite se Andrije Hebranga, Đilasa, Rankovića i drugih kako su prošli. To je izgleda Savka bila zaboravila. Prerano je zakukurikala, a takve pjevčiće Tito kao pravi domaćin sprema u lonac za ručak. Ajd' zdravo." - izađem ne čekajući odgovore i uputim se put nebodera u Prvoboraca ulici kod Krune Bartulice, direktora unutarnje trgovine u "Dalmacija cementu".

Kruno je bio stari dalmatinski komunist, rodom iz Kaštela, oduvjek projugoslavenski orjentiran kao i sredina u kojoj je rođen.

- "O, zdravo, stigao si, sjedi." - ponudi me srdačno pokazujući na radni klub stolić okružen foteljama.

- "Kako stoje stvari s utovarom, što ti kažu šefovi?" - sjedne u fotelju do moje.

- "Ništa, ošamućeni su, oprljio ih "crveni vjetar" pa se sad ližu i pušu na rane." - nasmijem se.

- " A, zato Saraga nije bio dobre volje, jutros smo telefonom razgovarali, ali ništa mi o tome nije rekao." - kaže on očekujući razjašnjenje.

- "Imali smo sinoć partijski sastanak, Komisija je podnjela izvještaj i predložila mjere, bili su Grubišić i Kosović, a Sarga, Keršić i Pribudić su kažnjeni opomenama, zasad." - ukratko mu ispričam.

- "Jesu li se bili puno upetljali?" - pita on.

- "Probudilo im je "proljeće" hrvatsku krv, ali mislim da su ih oni iz Zagreba koristili kao tovare da nose neki teret, a da oni nisu znali kuda i zašto, nadajući se zaslugama. Sve se to pokrivalo iz Zagreba kao službeno, "strogo pov.", precizno organizirano, a mozaik su tamo gore sklapali Karađole i kompanija u dogovoru sa Savkinim štabom. To bi se iz Zagreba trebalo detaljno ispitati, teško je to odozdo saznati kad si limitiran do određene visine u hijerarhiji. Ovdje su se mogle konstatitrati samo pojave, a toga je kod njih bilo, zato su i opomenuti." - objasnim mu koliko se ovdje moglo napraviti.

- "Zašlo je to duboko u narod, pričaju mi moji Kaštelani, preko TV i radija, novina, a naročito popova i crkve, onako potiho popovski. Kasno je Stari reagirao, a mutan mi je tu i Bakarić, šutio cjelo vreme, a sad odjednom živnu i zauzeo stav. Imam utisak da je on to svojom jasnom šutnjom odobravao, znaš, vreme je da se zauzme busija, neće Maršal još dugo, osamdeseta mu je tu." - Kruno će zamišljeno.

- "Bakarić, zar on nije bio bolestan!?" - pitam ga.

- "Uvjek je on bio "bolestan" kad je trebalo biti odlučan. Ne vjerujem ja toj "purgerskoj školi"! Treba CK SKH ojačati dalmatinskim kadrovima, oni su "Purgeri" uvjek bili zabrinuti za hrvatstvo ma kojoj političkoj opciji pripadali. U tom su isti i Stjepan Radić, Maček, Stepinac, Pavelić, a ovo sad se to manifestriralo i preko Savkina programa. A Dalmacija je uvjek tražila šire, ovdje su ljudi preko mora u kontaktu sa svjetom, pa vide koliko je i Jugoslavija mala, a opasnost nama Dalmatincima ne preti od Srba nego od ovih Romana preko mora. Sa Srbima smo isti u svemu, a Italijanima smo uvjek druga ili još niža klasa. A "Purgeri" su se od pamtivjeka prodavali da bi oni imali svoje hrvatstvo, od Zvonimira do Pavelića." - nastoji on pojasniti svoja razmišljanja.

- "Tako slično su učili Nodilo, Nazor, Trumbić, Supilo, Smodlaka i prvi ostali narodnjaci, pa i Vicko Krstulović dok ga nisu makli." - priključim se njegovu razmišljanju.

- "Da, to su mu "Purgeri" skuvali čorbu, sad je već star i dugo van politike da bi mogao nešto poduzeti ili se bar malo aktivirati." - bezvoljno on odmahnu rukom.

- "Mogli bi o tome danima, moram ići, imam učiti, krajem mjeseca imam ispite." - digoh se s fotelje i skupam potpisane papire.

- "Eto, ovako razmjenim mišljenje, muka mi je bila od one lažne propagande, neka ih đavo nosi." - pruži mi ruku na pozdrav.

Spustim se niz Prvoboraca ulicu na sunčanu Rivu, u zraku se naveliko osjećalo proljeće.

- "Popodne ću odspavati, pa ću noćas učiti, dosta mi je politike." - mislim u sebi dok žmirkam očima braneći se od odsjaja mora na Matejuški.

- 6 -

Odspavao sam do šest sati popodne, skuvam kavu i gledam malo TV, a onda uđe neki nemir u mene, vuče me van.

- "Idem malo na Pjacu, odavno nisam bio, pa ću se ranije vratiti i učiti do kasno." - zaključim u mislima sam sebi, obrijem se i krenem lagano uz more. Mrak je, svjetla odsjajući žmirkaju u moru, a valići na Matejuški šljapkaju među kajićima.

Ispred "Dubrovnika" sretnem Iliju Maršića, novinara "gradske" u "Slobodnoj Dalmaciji":

- "O, di si, šta ima danas na željeznici novo?"

- "Danas je muk, nema ništa za "gradsku", zar ti nije bilo dosta ono od juče?"- smijem mu se.

- "Napisa sam ja prilično, ali srezali urednici, nisam članak ni prepozna kad sam ga vidio oštampana." - smije se i on - "A, zbilja, da ti čestitam, kako je bilo na Duškovoj svadbi?"

Mene kao da pogodi grom iz vedra neba direktno u tjeme, zastah tren, ali se snađoh:

- "Dobro, znaš kako je to već, bio je to uži krug, bez velikih cermonija." - nekako se uspjeh pribrati.

- "Ma da, džet set, mogu zamisliti, sve uglađeno, nije to ka' kod nas seljaka: žderi, pi' i budalači." - namršti se Ilija.

Ilija je u "Slobodnu Dalmaciju" došao iz Imotske krajine gdje je jedno vreme bio učitelj, pa pobjegao od pustoši i osamljenosti, što nikako nije odgovaralo njegovu živu temparamentu. Usta nije zatvara, oči su mu sjale, a svaka žunta je na njemu igrala, i stajajući u mjestu bio je u pokretu, premještajući se s noge na nogu, brzo izmjenjujući informacije istovremeno ih dajući i primajući.

- "Ajde, častim dok imam para, vi novinari ste navikli na mukteševinu," - zafrkavam ga - "a naročito kad su Imoćani."

- "E, sad zajebavaš i ti! Dosta mi je zajebancije od brata ti Duška ka' urednika, pa sad još i ti." - munu me šakom u rebra.

- "Ti jesi Imoćanin, ali si izuzetak, umjesto u trgovce iša' u novinare." - smijem se.

- "Eto vidiš, ni Imoćani nisu svi isti." - slaže se.

- "Da, ti i Šuvar na jednu stranu, a Tonči Vrdoljak i kompanija na drugu, druge da ne nabrajam, naročito one po "bilom svitu"." - šalim se.

- "Jebeš Vrdoljaka, sliza se s "purgerijom", upa' u elitu, pa mora tako, ali snaće se on, Imoćanin je to, a još Krležin učenik, imaće on dobru zaštitu." - odmahnu kratko rukom iz lakta.

- "Kad ćeš ti iz "gradske" u nešto ozbiljnije?" - okrećem temu.

- "Još malo, valjda će nekog "očistiti" da se za me nađe mjesta." - zafrkava se on 


- "Moram ići, možda usput još nešto iskrsne za "gradsku". - lupi me ovlaš šakom po ramenu i odjuri prethodno vrativši prazni bićerin na šank.

- 7 -

Na Pjaci je bila gužva. Od "Centrala" se spustim ka sredini, tu je bilo društvo:

- "Oho, poznate li ljudi ovog, dok se neko podigne stepenicu više odmah zaboravi na nas iz radničke klase!" - zafrkava Boćo.

- "A to je prva greška političara, otkinu se od korjenja, pa brzo uvenu!"- doda Gojko.

- "Ja sam bio samo "metla radničke klase", vidite li da sam došao da se napijem izvorne energije, šta ovdje ima novo?"- smijući se odgovaram u istom tonu.

- "Ništa, ovdje ima samo nešto više svjeta, osjeća se proljeće, to treba iskoristiti." - mudruje Boćo.

A tada naiđe Milica s kolegicom, ja se izdvojim iz klape iskoračivši dva koraka ususret.

- "Šta ima novo na Pjaci?" - pita me ona - "Ovo je Mirjana, nastavnica iz moje škole." - upozna me s Mirjanom, svjetlosmeđe kose i živahnih očiju, pupasta tjela i vrckavih pokreta.

- "Pjaca ka' Pjaca, nisam ni ja dugo bio ovdje, vidim da nema ništa novo, a otkud vas dvije ovdje, vi nemate taj običaj?" - rekoh im.

- "Idemo u kino, hoćeš s nama?" - predložiše.

- "Može, gdje ćete?" - pitam ih.

- "U "Tesle", kažu da je dobar film." - rekoše mi.

Mahnem rukom društvu na pozdrav i uputimo se između "Holcera" i "Fotomuzikalija" pored restorana "Sarajevo" prema "Tesli" kroz gužvu mladosti koja se slivala sa svih strana prema Pjaci. Začudo, karata je bilo na blagajni, pa su tapkaroši ostali kratkih rukava.

I Milica i Mirjana su bile sređene, diskretno našminkane i ozbiljne djevojke koje već odavno same brinu o sebi. Napustila ih je ona neozbiljnost i nonšalantnost koja je karakteristična za srednjoškolsku i studentsku mladost koja još živi na tuđi račun.

Pričali smo o poslu, malo o mome, malo kako je kod njih u Klisu i obe su se žalile kako im je tamo naporno putovati, a i plaća je bila manja nego u splitskim školama, pa su stalno tražile mogućnost da se prebace u neku firmu u Splitu.

Nije mi bilo ni na kraj pameti da se tada udvaram Milici, iako mi je sve u duši govorilo da je ona ta koju stalno tražim, jer je tu bila Mirjana, ali i saznanje da ne bi ništa postigao, čak bi možda izazvao suprotnu reakciju, jer me je ona posmatrala kao poznanika i zemljaka koji se bori za status kao i ona, i na po puta je sa studijama i još neosluženom vojskom. Smatrao sam da su to nepremostive prepreke na putu trajne veze s njom, a na drugačiju nisam ni pomišljao.

Smjestili smo se u donjem djelu partera, s desne strane mi je sjedila Milica, a s ljeve Mirjana. Reklame, žurnal, zakasnjeli gledaoci i poče film. Teško se bilo uzdržati u polumraku da bar malo dotaknem Milicu, dam joj neki znak, ali mi je njena zauzetost filmom govorila da ni u zadnjoj pomisli ne računa na to sa moje strane.

Mirjana se meškoljila na svom mjestu, očito joj film nije zaokupirao svu pažnju kao Milici. Nedugo zatim osjetim njenu ruku na svom koljenu, najprije kao slučajno, a kad nisam reagovao kako je ona očekivala nego se pravio zanjet radnjom u filmu, blagi stisak njene ruke.

Ukočio sam se kao zmija. "Ako sad reagujem i odgovorim na znak šanse kod Milice su mi zauvjek propale, jer će to ona odmah od Mirjane saznati, i onda je gotovo sa svim mojim planovima, nadama i željama, a ja o Mirjani takoreći ne znam ništa, niti mi se naročito sviđa." razmišljam i još više se udubljujem u praćenje filma, praveći se da ništa ne osjećam niti primjećujem.

Nakon malo vremena isto se ponovi, i tad posta Mirjani jasno da se njeni planovi neće ispuniti i odusta do kraja predstave. Rastali smo se ispred "Bastiona", one su otišle autobusom, a ja se uputim kući pitajući se da li sam pogrešio. "Šta bude, biće, vidićemo." odbacim pitanje, skuvam kavu i uhvatim se knjige, učio sam do kasno, dok mi pred očima nisu počele igrati mušice.

- 8 -

Krajem marta stigao sam u Osijek i odsjeo u hotelu "Turist". Javio sam se u KSR-u Miri, Smilji i šefu Faiku Subašiću, popili smo kavu i razmjenili novosti, a onda sam svratio do fakulteta, provjerio jesam li na listi za polaganje, a tada se vratio u hotel i odspavao do popodne. Prelistao sm knjige i bilješke, a tada krenuo u centar, ručao i večerao, pa krenuo na Korzo. Zastao sam ispred "Rojala" i gledajući redove mladosti koji su me mimoilazili, tražio nekog poznatog. Nisam dugo čekao, naišao je Veljko Rašić s društvom, pa smo se izdvojili i krenuli u "Bjelu lađu". Tamo je neki orkestar već uveliko svirao, a nekoliko parova plesalo.

- "Hoćemo li šta jesti?" - pitam Veljka.

- "Kako te volja, ja po studentskoj menzi mogu, a i ne moram." - smije se on, bjele mu se zubi ispod šeretskih brkova.

Naručimo mješano meso s žara i vino, pričamo o curama, fakultetu i Bukovici i začas ponoć dođe. Dogovorimo se da ćemo se naći sutra poslije ispita.

Ustanem u sedam, popijem u hotelu jaku crnu kavu i drmnem vinjak, popušim cigaretu i krenem na Ekonomski fakultet. Ispitan sam među prvima, profesor Matić Borivoje upisa u Indeks vrlo dobar i pohvali me:

- "Dobro je to za vanrednog studenta, mora da Vam je dobro išla matematika u srednjoj školi. Šta ste završili?" - priupita.

Kažem mu, a on doda:

- "Da, tehnička, to je to, šire od gimnazije."

Veljko me je čekao ispred kabineta:

- "Šta je, govori?"

- "Položio, šta bi bilo." - nasmijem se njegovoj znatiželjnoj faci.

- "Koliko, reci?" - izgara od znatiželje.

- "Vrlo dobar, jesi li zadovoljan?" - i dalje se smješim.

- "O, ljudi, vrlo dobar, a on ništa!? Ja bi đisnu do plafona!" - zagalami on, a oko nas se skupiše kolegice i kolege, čestitaju i pitaju već standardne studentske stvari: koja pitanja, kakve je volje profesor i slične sitnice.

- "Ajmo, častim." - pozovem ih, a već se znalo da se to radi u "Buffetu" pored fakulteta.

Uz galamu i nadmudrivanje popi se piće, a ja iskoristih priliku i upitam ih za literaturu iz Matematike za ekonomske analize.

- "Nema problema, nabavi od prof.dr. ing. Apsena "Repetitorij više matematike", imaš šest knjiga, a mi ćemo ti nabaviti predavanja iz "Matrica" i "Primjenjenih ekonomskih funkcija". Stari profa Šen pita sve, treba ti bar pola godine učenja dan noć, a onda si na konju." - reče mi jedan od njih.

Veljko i ja se uputimo u grad, usput ručamo, pa pređemo skelom preko Drave do Zološkog vrta i pričamo usput o svemu po malo. Izmaglica pokrila Baranju, pogled dopire tek do prvih topola. Veljko je nezadovoljan, nema se para, a bez njih se ništa ne može, ni obući se, ni imati pravu curu, stalna predavanja i knjige se ogade, a vreme tmurno i prohladno, i sve mu to izaziva depresivno raspoloženje.

Pričam mu kako je meni i skidam sretnu masku s lica, ogoljavam mu stvarnost kakva ga čeka kad završi fakultet i počme raditi i ubjeđujem ga da su mu ovo najsretniji i najbezbrižniji dani koje će u životu imati:

- "Na tebi je da ih iskoristiš kako najbolje znaš, nije sve u parama, i ne zaboravi starog Milu, ćaću ti, kako je njemu sve te troškove snositi."

- "Ovdašnje su cure bogate, a s takvima se i druže, a ja nemam ni para ni pravih gaća." - buni se on.

- "Ali imaš drugo, zgodan si, visok, vitak, komunikativan, obrazovan, šarmer, i mnogi bi dali para i para da su takvi, a cure su cure, bile bogate ili siromašne piškaju u gaće kad te vide. To koristi, jebeš pare, i uživaj." - sokolim ga.

Kad se izjadašmo vrati nam se raspoloženje, pa se vratimo u grad i produžimo na Tvrđavu, "Čingi lingi", sjednemo u kafanu i popijemo jedno, pa drugo piće, a onda se vratimo u hotel "Turist" gdje ja uzmem stvari i krenemo na voz za Split.

- "Slušaj, drugi put nemoj ći u hotel, možeš spavati kod mene, moj cimer je lola, više ga nema nego ima u sobi, a kreveti su starinski, po potrebi možemo spavati obojica i u jednom." - predloži mi.

- "Nema problema, ono šta dam za hotel potrošićemo za provod. Važi?" - složim se.

- "Dogovoreno, ih, kako da se ne slažem!" - nasmija se on i otprati me na lokalac za Vinkovce.