Karijera - Putovanje u osrednjost (11-15)

- 11 -

Pa dođe i taj dan. Sjednica RS je počinjala u osam sati. Prvi mi u kancelariju navratiše Drago Jušić, sekretar u čvoru Šibenik, i Stipe Bralić, predsjednik tamošnjeg sindikata. Oba su članovi RS. Pozdravljamo se i nudim ih kavom:
-"Kako je u Šibeniku, gdje je šef Vešo?"
-"Dobro je, ide, a šef je iša u Zagreb, no mi smo imali mali kolegij i zauzeli stavove na nivou čvora." - kaže Drago Jušić.
-"Planiram doći tamo, ali neću moći još za deset-petnaest dana, na vreme ću javiti." - obećavam im.
-"E, svakako, što prije, ali javi da znamo, pa ćemo se svi okupiti. Ima dosta sitnice koje se trebaju rješiti, a sve se odlagalo dok na to mjesto neko ne dođe. Drago nam je što si sad tu ti, ti si naš!" - našali se Drago.
-"Kako naš, ma Drago po čemu ti to znaš!?" - diže prema njemu pogled Stipe.
-"Pa Mile je iz Kistanja, a one su šibenski kotar, uvjek su za Šibenik bile vezane, bez obzira na organizaciju državne uprave." - pojasni mu Drago.
-"A tako, da! U Šibeniku je uvjek bilo ljudi iz Bukovice, od pamtivjeka. Tamo je i vladika dalmatinski, pa bilo je dosta trgovaca i gostiona koje su oni držali. Dobri, pošteni i radišni ljudi. A i naši su išli tamo u partizane, bataljon "Bude Borjan" je tamo osnovan od Šibenčana i Bukovčana. Stare su to veze." - kao prisjeti se Stipe Bralić.

Karijera - Putovanje u osrednjost (6-10)

- 6 -

Kod kuće, u podstanarskom stanu, život je tekao, kako se to kaže, normalno. Milica se gegala, puvala i stenjala u devetom mjesecu trudnoće, s jedne strane želeći da se što prije porodi, dok se s druge strane, kao prvorotkinja, bojala svega toga. Pripremila je sve što treba, od košuljica, benkica, pelena i povoja, a čak je isplele i neke minjaturne rukavice. Tu su bili i puderi i kreme, sapuni, kao i potrebne posude i posudice, od kadice do velikog lonca za iskuvavanje bebine robe. U posebni neseser je pripremila potrebne joj stvarčice koje treba nositi u rodilište, pa je tamo mogla krenuti u svako doba dana ili noći.
Iako nije priznavala bojala se porođaja, a kako i ne bi kad su joj sve prijateljice i mlade i starije pričale kako je to živa muka i nepodnošljiva bol,a ja sam im se čudom čudio:
- "Moja mater i tvoja mater su rodile po sedmero, bez babica i doktora, žive i zdrave, pa šta bi onda teže bilo tebi!? Eto, i teta Etica je rodila četvoro, nek ti ona kaže kako je."
-"Ma nije to tako kako neke pričaju, boli, mora boliti, ali se sve to odma zaboravi dok čuješ bebin glasić, a pogotovo kad joj vidiš oke. Biće Mile, tako joj ona po bodulski zvala Milicu, sve u redu, pa to ti i doktori kažu!"- tješi i hrabri je ona ne preuveličavajući i ne umanjujući čin porođaja - "A i to je lakše nego muke, iz dana u dan, koje dođu poslije. Ne znaš kad je teže, kad su dica mala ili velika. Ne kaže se zaništa "....mala dica mala briga, velika dica velika briga..."?"
-"Pa vaša su djeca velika, samostalna, što se Vi imate sada za njih brinuti?" - pitam je, mada mi je Milica nešto natuknula da je teta Eta imala nekih problema s familijom.

Karijera - Putovanje u osrednjost (1-5)

- 1 -

Već se razdanilo kad je brzi voz Beograd-Split ušao u željezničku stanicu Split. U novom odjelu sivkaste boje kupljenom prije dvadesetak dana u Subotici, masnih dlanova i lica od one čudne masnoće iz vozova koja neizbježno premaže svakog putnika na duge relacije, silazim na peron i krijem se u masi putnika od željezničara koji rade po kancelarijama Uprave Saobraćajne sekcije Split da izbjegnem pitanja i razgovore do kojim mi u ovom trenutku nije stalo. Žurio sam kod Milice u Omišku 26. gdje je ona iznajmila od Krstulovića stan zajedno sa sestrom Jekom i njenom prijateljicom Danicom Mandić, trgovkonjama zaposlenim u Robnoj kući "Dobri" na Radničkom šetalištu, i njenom starom školskom drugaricom Janjom Japundžić. Čekalo se na moj povratak iz Vojske da se vidi kako ćemo stanovati dalje, jer treba računati da dolazi beba za mjesec dana, a tada bi u stanu bila velika stiska s nas toliko.
Iako su prošli cjeli dan i noć još sam pod jakim utiskom ispraćaja drugova iz čete veze iz Prve kasarne u Subotici. Ni odlazak kod Steve i Ljubinke u Barič i Brace i Ruže u njihovu komšiluku nije izbrisao jaku navalu proturječnih emocija, s jedne strane radosti što sam se rješio Vojske, a s druge tuge zbog rastanka s drugovima i svjesti da je moja mladost zauvjek prošla.
Iz Subotice sam vozom stigao u Beograd oko podne, a voz za Split mi polazi tek naveče, pa iskoristih to popodne da odem u Barič i javim se Stevinoj i Bracinoj porodici, računajući da skoro neće biti takve mogućnosti. Sad više nisam sam, slobodan kao ptica, tu je i Milica koja treba uskoro roditi, a treba i raditi dan noć, jer sam načuo da se opet sprema nekakva reorganizacija na željeznici. Cjelo vreme putovanja sam razmišljao da li ostati na željeznici ili tražiti bolje plaćeno mjesto po drugim firmama, a što god napravio plašio sam se da ću pogrešiti. Oslobodih se nakratko tih misli u Bariču slušajući novosti od Ljubinke, poslije nešto vremena i od Ruže, dok su Stevo i Braco bili škrti na rječima, prepuštajući njima da pričaju li pričaju kao navijene.

Vojska (30) - kraj sedme knjige

- 31 -

A tada dođe august, počeše godišnji odmori oficirima. Bio sam zadušen za održavanje veze s podređenim jedinicama na terenu i kasarnama po određenom planu nekoliko puta danju i noću, a ostalo vreme sam čitao u oficirskoj zbornici. Većinu tekućih dužnosti su preuzeli vojnici proljetne klase, a nas nekoliko starih smo lunjali čas tamo čas amo bez nekog posebnog zaduženja. Za nas više nije bilo jutarnje fiskulture, marširanja, vježbi, čišćenja ili dežurstava. Iz kasarne bi ponekad izašli naveče do obližnje birtije, nalokali se na brzinu i izležavali po cjelu noć na travi u voznom parku kod kampanjola ili BTR-a, a ponekad bi poslali nekog "guštera" da nam donese pivo, nije nam se dalo ni izlaziti iz kasarne. Goran, Safet, ja, stažo Milan iz ambulante, Najdov desetar, i još po koji "starac" su bili stalno društvo koje je vodilo isprazne duge razgovore, čitalo sve moguće knjige i novine ili igralo šah. Važno je da prolazi vreme, da idu dani, koje smo u podsvjesti svi brojali. Stara vojnička bolest, šta će se, od koje se razbole svi vojnici.

Tog jutra sam, po planu, otišao u pet sati ujutro održati provjeru veze s komandom divizije i potčinjenim djelovima brigade. Iz Sombora se javi "doktor" Branko i doda da je našao "žensku", ubacivši mešu šifre tih par rječi, a kad bi gotovo uzmem neku knjižurinu i stanem čitati uvod, ispruživši se na kožnim lešajevima BTR-a. Kupolu sam iznutra zatvorio, pustio na veliki prijemnik evergrine i instrumentalnu muziku s neke civilne radiostanice, ali se nisam mogao nikako skoncentrirati na tekst knjige.

Vojska (26-30)

- 26 -

Uoči Dana mladosti, 25. maja odnosno Titovog rođendana, narediše da idemo u Kikindu jer se tamo održava "Lov na lisice" radioamatera i da im mi iz Vojske budemo čeka. Smjestiše nas u kasrnu graničara, a ti mladi vojnici su se odnosili prema nama kao generalima. Oni su morali poštivati dnevni raspored što se na nas nije odnosilo. Dosadili su mi svakočasovni prijemi i sastanci, što svečani, što norganizacioni, da sam bio sretan kad smo stigli kod neke vikendice i glumili "čeku". Programirao sam automat na radiostanici da se pglasi signalom svakih nekoliko minuta kratkim signalom i sjedio na terasi vikendice uživajući u majskom suncu. Gazda, neki penzionisani direktor kikindske firme je pipka oko jagoda, malina, povrća i mladih voćki i svaki čas me nudio rakijom i kavom, više radi sebe nego radi mene-gosta. Kad su nas našli uzjapureni radioamateri s malim amaterskim goniometrima potpišemo im papire i onda ih isparatimo sa zavišću na njihov entuzjazam i shvatam da ga ja ni upola više nemam.

-"Ehe, he, mladosti moja!?" - uzdahnu gazda vikendice.
-"Šta kukaš, bar u miru provodiš starost!?" - čudim mu se.
-"U miru!? Gore mi je sad nego u pertizanima! Imam jesti šta god hoću, a ne smem, mogu spavati koliko hoću, a ne smem, smem samo ono što ne priliči normalnom življenju i najmanje skretanje od toga plaćam bolovima, nemoći i depresijo. Jebeš ovo, bolje je da me nema." - jada se on.
-"Izlog je tu, novci u džepu, a život tamo negdje!" - povlađujem mu.
-"Baš tako, svega ima samo je život tamo negde! Ovo moje bitisanje je mučenje i samog sebe i drugih oko mene. Nedaj da tako tebi bude." - raširi ruke.
-"Sudbina ili neprilagođavanje novom talasu, modi ili načinu življenja?" - upitah ga.

Vojska (21-25)

- 21 -

Približavao se mart 1976. godine i trebalo je polagati ispite iz radiotelegrafije, pa se užurbano vršila obuka. "Angerice" su razmještene po sobama i kabinetima, a mi smo u grupama po dvojica opsluživali radiostanice i uspostavljali veze, predavali i primali telegrame.

Branko i ja smo se smjestili u spavaonici, Goran i Safet su bili u kabinetu radiotelegrafista, a treća "Angerica" je bila u kabinetu telefonista koju su posluživali Đurkić i Erent. Svak je dobio svoju lozinku i tekst običnog i šifriranog telegrama koji je trebalo predati drugim posadama, a i njihove primiti.
Zastavnik Dragaš se uspušio, jurca od jedne do druge posade i smiruje nas:

-"Nije toliko važna brzina koliko tačnost, brzina će doći, a sada imate i tremu, ta ispit je hoćeš-nećeš, zato se opustite i koncentrišite se na posa, briga vas za ostalo."
Razumijemo ga, ovo mu je zadnja klasa, ostaje mu još godinu dana staža, unapređenje i penzija te nastojimo da mu osvjetlamo obraz. A on je, evo, više usplahiren nego mi, jer nama je svejedno, niko od ovoga neće živiti, a i navikli smo se na ispite i ispitnu atmosferu na studijama, te se šalimo na njegov račun.
A i znamo da će nas poslije ovoga razdvojiti, da će uskoro doći remci. Ja se trebam vratiti u Bačku Topolu u novu-staru sredinu. Svejedno mi je i nisam znatiželjan kako će sve to ići, odlučio sam da nihilistički čekam događaje, čemu žurba, kad u biti će rezultat biti isti. Ubrzo po dolasku sam shvatio da u vojsci ne treba žuriti, za sve ima vremena, i da o njegovu rasporedu drugi vode računa.

Vojska (16-20)

- 16 -

Brzina kucanja Morzeovih znakova vidno je napredovala kod svih radiotelegrafista, a sada smo naizmjenično kucali dok su ostali primali telegrame sastavljene od teksta ili brojki. Vreme je bilo da se pređe na kratice koje se koriste na radiostanicama radi bržeg rada i koje se koriste po međunarodnom standardu:

- QRK K ? K = kako primate ?;
- ORK 4 K = vrlo dobro primam;
- SK = završavam;
- K = prelazim na prijem;
- AA... = ponovite posljednje rječi;
- AV = ponovite ispred rječi ...;
- ADS = adrese;
- AR = kraj;
- DE = ovdje;
- RPT = ponovite;
- RQ = pitam ili tražim;
- SIG = potpis;
- QAP = ostani na vezi;

i mnoge druge, te tehniku i redosljed znakova, kratica i postupaka kako bi se što prije, brzo i lako, predao telegram. Za sada smo radili u kabinetu sa suvim tasterima,a poslije Nove godine ćemo početi raditi na "Angericama"- američkim radiostanicama još iz Drugog svjetskog rata.
Sve se to odvijalo u atmosferi isčekivanja Nove 1976. godine kada je većina nas "starijih" imala najavljene posjete djevojaka, pa je zastavnik Dragaš, primjetivši da nam misli lutaju, glasno podviknuo:

Vojska (11-15)

- 11 -

Sedam dana pred polaganje zakletve počele su intezivne pripreme regruta kako na poligonu tako i u kabinetima i ostalim prostorijama. U spavaonicama je ižican, namazan i izglancan parket, umivaonike i WC-e su čistili i dezificirali kiselinom, a svi prozori i vrata su oprani i uglancani novinskim papirom i starim lancunima.
Na poligonu se do perfekcije dotjerivao strojevi korak vodova, četa i bataljona i uvježbavale koračnice.
Osim ideološko-moralne poduke, od koje sam ja kao predavač sada bio privremeno oslobođen, sva ostala nastava je obustavljena. Sada su oficiri i podoficiri "recitirali" svoje napamet naučene "pjesmice" iz raznih priručnika. Najviše se pričalo na tim časovima o herojskim podvizima iz NOB-e, o veličini i moći JNA, o prednostima našeg samoupravnog socijalizma u odnosu na državni socijalizam u Istočnom bloku i Maov socijalizam u Kini, a kao crna rupa u takvim društvenim sistemima navođen je tvz. socijalizam u Enver Hpdžinoj Albaniji. Isto tako vršena je uporedba s raznim tipovima kapitalizma, od liberalnog američkog do realnog njemačkog. Uglavnom, mi smo po svemu bili najbolji, a to je trebalo čuvati i njegovati kao nježnu biljku koja je tek pupala.
Dolazili su i oficiri iz Komande da pregledaju da li je sve kako treba.
Vojnici iz Makedonije, Srbije, Crne Gore i BiH već su najavljivali posjete i prisustvo rodbine tom činu, dok većini iz Hrvatske i Slovenije niko neće doći, kao ni meni. A ja sam to smatrao običnom simbolikom, kad je već Ustavom i zakonima to sve do detalja uređeno, pa čemu sve te "parade". Veselilo me jedino to što će se poslije svečanog ručka moći izići u grad i što ću moći malo "probazati" po Subotici, za koju sam znao da je "najveće selo u Jugoslaviji".

Vojska (6-10)

- 6 -

-"Diž' se! Ustajanje!" - probudi me glas dežurnog - "Ajde, žuri se, umivanje i jutarnja!"
-"Spavao si kao top, mislio sam da si umro." - sanjivo reče "doktor" Branko Manasijević.
-"Još bi, ali nema veze, može i ovako." - protegnem se i uzmem šugaman i toaletni pribor i krenemmo skupa u veliku umivaonicu.
Oko desetak špinja nad betonskim koritom tiskalo se puno vojnika, a iz dugog djela otpozadi i sa strane osjećao se zadah fekalija iz klozeta. Zapalim cigaretu i čekam s Brankom da se gužva koliko toliko smanji, a onda zajednički nad jednom špinjom u dva tri poteza se obrijemo. Branko ima tvrdu bradu i gaji brkove pa mu ide sporije:
-"Lako je tebi, ti si plav pa se i neprimjeti ako ponešto preskočiš, a meni ako ostane jedna jedina dlaka vratiće me sa smotre."
-"Nek vrati, bar ćeš se moći na miru obrijati."- smijem se ja i požurujem ga - "Brkove ili obrij ili ih naveče uredi prije spavanja, a mogao bi se tad i obrijati, pa ujutro samo malo popraviti." - posavjetujem ga, a on kimanjem glave odobrava.
Na poligon smo stigli među zadnjima, tri koraka ispred starješina. Komanda pade i mi trčimo u krug oko poligona za smotru ispod ogromnih platana. Trči kapetan i vodnik Anić, a ostali podoficiri se vratiše u prostorije.
-"Nije ovo za mene, imam ravne tabane i kurje oči na njima, i prestar sam za ovu zajebanciju ovako rano ujutro." - govorim Branku dok uporedo trčimo.
-"Radije se razbuđujem uz kafu nego uz ovo." - složi se on - "Nemam volje, a nisam ni trčao od početka studiranja."
-"Probaću desetak dana, ako ne bude boljitka tražiću na ljekarskoj izuzeće."- kažem mu.

Vojska (1-5)

Knjiga sedma - ( IX/1975. - VIII/1976.)

- 1 -

Koga god da pitaš o vojsci svako će drugačije reći. Neko će je hvaliti do nebesa, a neko spuštati u deveti krug pakla, ali niko neće reći da ne treba narodu odnosno državi. Poželjeti hoće: " Eh, kad bi ovaj svjet bio pametan, pa da se ukunu sve vojske i uništi svo oružje, gdje bi nam bio kraj, svi bi plivali u bogatstvu!?", ali će odmah dodati da su to samo snovi, samo puste želje, jer te pameti nema niti će je biti, a dotle će biti i vojske.

-"Đavo ti je odnjo sinko, meni odnese mladost, šest godina u marini, pa unda na Pjavu, a unda ni to ne bi dosta, pa me napravi kljastim i sakatim!" - reče đed Ćilit - "Ali treba, u njoj se djete pretvori u čojeka ki gusjenica u leptira. Ni sam ne znaš kako do toga dođe, ali se vratiš drukčiji, nije ti više do unog speranja koje činiš ki fakin prije nego u nju odeš." 

-"Meni je bilo dobro đede, sad je drukčije. Radio sam svoj posa u njoj, popravlja aute što i prije i poslije nje. A niko me nije ćera da žurim, a ima sam i knjiga da čitam o raznim markama auta i Boga mi dosta sam tamo naučio." - govori nam Milan.

-"Lako je kad je mir, a Boga mi kad pršti oko glave, kad si više gladan nego sit, kad si go i bos, i nikad se naspavati ki čojek, i vječito bauljaš unako ljuljan od nespavanja, ne bi je nikad i nikom poželio." - veli Ile sjećajući se svojih partizanskih dana. 

-"Kažu da se vojsci vesele samo kurve, udovice, raspuštenice i profiteri. A narodu, onom običnom, tuđa naopako, a svoja nekako." - kaže ćaća.

Pruga (96-97)

- 96 -

Sljedećih dana sam obišao gradilišta u Solinu, Kaštel Sućurcu i Kosovu, pa sam uočene nedostatke napismeno dostavio nadzornim organima izvođača ZOP-a, građevinskim tehničarima Mati Jukiću i Ivi Krvavici. Reagovali su odmah i izvjestili me usmeno i pismeno, a direktor ZOP-a Škrapić Paško ih je tjerao da svakodnevno obilaze gradilišta.
- "Dobro je što si ono napisao, oni su računali da će im biti lakše kad nema Vučičevića, tobože: " ... šta se Mile razumije u građevinu?...", a kad sam im ja rekao da se u Tehnikumu uči željeznička niskogradnja onda im je postalo jasno. Da vidiš kako ih Pave Reić sada zafrkava, jer je i on završio Tehnikum u Kastvu, a ovi su to stalno omalovažavali, kao gdje će se on s njima "čistim" građevinskim tehničarima mjeriti." - priča mi on.
A Pave Reić, šeret i galamdžija, dobar željeznički stručnjak, jedno jutro mi priđe i pruži ruku:
- "Svaka ti čast kolega, doživio sam da ih neko dobro izriba tamo di su najači. Sam s njima nisam moga izaći na kraj!"
- "Ti Pave!? Čisto sumnjam!" - nasmijem se.
- "Nadgalame me, više ih je, a sada im Škrapić svako jutro maše ispred nosa tvojim dopisom. Pazi da ti šta ne podvale, ako triba rado ću ti pomoći." - ozbiljno će on.
- "Moramo biti solidarni, hvala unapred!" - smijem se Pavinom ozbiljnom shvaćanju "kastinskog rata".
A onda je došlo prvo Mišino pismo iz zatvora u Turopolju, kratko i smušeno, od desetak redaka, gdje piše da se malo privikao na sve, ali da se nikako ne može naviknuti na šišanje na nulericu, jer je stalno dosada nosio dugu hipi kosu.