Crvena mladost (91-95)

- 91 -

Predstavnici ŽTP-a Zagreb su održali svoje obećanje iz prošle godine. Centrom se kao munja proširila vjest da se vrši isplata novca po ostvarenom uspjehu u školi. Meni, kao odličnom učeniku, isplaćeno je šestdeset hiljada dinara, pet hiljada po kalendarskom mjesecu.

Novac je lako potrošiti, naročito kad dođe iznenada i bez nekog naročitog razloga, jer sam zanao da bi moj uspjeh bio isti i da nije bilo te stimulacije, ali mi je ipak bilo drago da neko o tome vodi računa. A sada sam bio u položaju da razmišljam na šta ga trebam utrošiti. Potreba je bilo puno, a cifra je bila limitirana.

Kažem društvu u sobi:

- "Idem naveče u grad, dok je novac na okupu kupiću nešto od odjeće, ako odlažem nestaće ga začas, a neću znati ni gdje ni zašto sam ga utrošio. Ko će sa mnom?"

Javiše se svi, pa krenemo u centar grada poslije večere.

Obišli smo robnu kuću "Beograd" na Terazijama, pa krenemo prema Modnoj kući u Knez Mihajlovoj ulici i okolnim trgovinama.

Ispred ulaza u Modnu kuću priđe nam neki nepoznati momak u rabatinkama i košulji od teksas platna, što je tada bilo moderno nositi i ponudi nam takvo nešto što on nosi da kupimo. Zbog cjene koji reče niko nije pristao, bilo je za nas preskupo, iako je bilo iz Trsta. Rekoh mu da ću radije kupiti odjelo.

Crvena mladost (86-90)

- 86 -

Sutradan sam poslije ručka opet bio na livadama kod Bednje i susreo malu Dragicu:

- "Mirjana i tata joj su iznenada otišli u Ludbreg. Došao je kamion, utovarili su dio pokućstva, kako sam razumila vratiće se po ostalo, ali ne znam kada. Mirjana mi je na odlasku rekla da ti kažem da će se javiti. Ja nisam bila doma, vidjele smo se kad je kamion već kretao. Valjda neće dugo, moraju doći po ostalo. Sutra se ovdje vidimo, pa ću ti reći ako bude što novo."

Okrenem se i krenem prema Bednji, pa preko livada prema mjestu gdje smo Mate i ja upoznali Katicu i Baricu. Nije bilo nigdje nikoga, ni puca ni krava, pa krenem put lječilišta. Pomalo me zabrinjavala ta gužva oko Mirjaninog selenja, ali sam se nadao da će sve biti u redu kad još nisu odselili za stalno. "Javiće se već ona ovih dana, prije nego odem iz lječilišta" zaključim u mislima i spustim se niz zatravljeni breg. Tu iza žbunja, pri dnu brega, pasle su dvije kravice, a u hladovini ljeske sjedila je Marija i vezla.

Oboje se iznenadimo.

- "Nikoga nisam vidio odozgo, otkud ti ovdje?" - pitam je umjesto pozdrava pokazujući rukom na vrh brijega.

Crvena mladost (81-85)

- 81 -

Poslije doručka uputim se na autobus za Varaždin. Nedjelja je, malo je putnika, tek nekoliko "kumica" i "kumeka" koji djeci u gradu u velikim košarama i vrećama nose živinu i povrće za hranu sljedeće nedjelje.

U Varaždinu, na autobusnoj stanici, ugledam odmah Ljubana među nekoliko ljudi i žena, koji su dočekivali putnike.

- "Joj, da nisi mogao doći, mama bi crkla. Još od ranog jutra čisti, sprema i viče na nas, kao da će Maršal doći!" - smije se on idući pored mene, vodeći me u pravcu kuće.

Brzo smo stigli, nije bilo daleko, možda nekih petnaestak minuta hoda. Mama briše ruke o pregaču i grli me:

- "Izvini dušo, sve moram sama. A ove dvojice nije briga. Sjedi, sjedi ovdje, lepše je nego u kući."

Sjedimo ispod odrine za pletenim stolom od rakite na istim takvim stolicama i pijemo iz malih kristalnih bićerina prepečenicu, šljivovicu, koju je stari donio od svojih iz Bosne.

- "Prepečenica je, vidi kako se žuti, kao zlato je, a čini ti se da piješ sirup, zar ne?" - hvali otac rakiju i nutka me na još jednu turu.

Rekoh da sam doručkovao i da nisam gladan, da nisam baš pristalica pića, a tada mi Ljuban pokaza kuću i naročito svoje carstvo: radionicu.

Crvena mladost (76-80)

- 76 -

Tako smo u subotu krenuli na ples kod vatrogasaca. Pored mene i Mate išli su i ostali mlađi dečki i cure. Stevo iz Pakraca, momak od tridesetak godina, upozori nas da ne ulazimo u konflikte, jer nas domaći momci neće rado gledati, a naročito kad se podnapiju. Ako do čega takvog dođe, skupite se, kad nas je više neće se usuditi da nas napadaju.


Oko osam, u prvi sumrak, orkestar je već bio oznojen, što od cvičeka ili piva, a što od vlage i sparine u zraku. Na bregu, gdje je bilo lječilište, bilo je prohladno, pa smo skinuli veste i stavili ih na naslone stolica, poručili pivo i osmatrali stanje na podiju i okolo po bašti.


- "Još je rano, ovo je ok." - kaže Jura - "Bumo videli posle."


Poslije prvog piva društvo je živnulo, samo sam ja usiljeno glumio raspoloženje. Čekao sam hoće li doći Mirjana, s kim će biti ako dođe, kako će reagovati tada i mučilo me još bezbroj pitanja kakva već u takvim trenucima padaju na pamet.


- "Budi onako siguran i jednostavan kao i prošli put i sve će biti u redu," - zapovjedim sam sebi u mislima - "a ako ne dođe, nema veze, nije propast svjeta."


Mate pogleda na svoj sat, pa u mene.

Crvena mladost (71-75)

- 71 -

- "Krv nije voda, svoj svoje pozna!" - u mislima mi odjekuju njene rječi i razmišljam koliko bliske rodbine imam, a pola ih nisam vidio u životu. Sa materine strane, sa ćaćine strane, svaka familija s puno djece, razna godišta, svuda su po svjetu, drugo su koljeno, pa se ne poznajemo, a šta je tek sa trećim i četvrtim koljenom, i još dalje. Ima ih po cjeloj Bukovici, bar su tu rođeni, a razišli se ki rakova djeca po cjeloj Jugoslaviji od Jesenica do Đevđelije, od Subotice do sinjeg mora. Tada se odlučim da ću se o tome više raspitati dok je baba još živa, a ona to zna bolje i šire i od ćaće i matere.


Tih dana ona mi je pričala i pričala, kad sam je o tim rodbinskim vezama pitao, pa sam na kraju shvatio, da je to priča bez kraja, trebalo bi knjiga i knjiga o tome napisati:


- "Baba, bolje i lakše bi mi bilo da kažeš đe i s kim nismo u rodu, nego s kim jesmo. Po ovome tvome ispada da u Bukovici nema sela ili zaseoka đe nam nije neki rod, a o kumstvima i ostalim običajnim vezama da ne pričam." - kažem joj.


- "Šta ćeš, tako je to, kad ja pamtim i znam ovako nepismena, mogli bi i vi, samo ne ajtate za tim. Ne daj Bože, još ćete se rodom oženiti." - ljuti se ona.


- "Nećemo baba, krv nije voda, prepoznaće se da smo rod." - tješim je ja smijući se njenom grintanju.


- "A valjda Bog vodi i o tome računa, po vama ja ne znam šta mure ispasti." - odmanu ona staračkom rukom.

Crvena mladost (66-70)

- 66 -

Stevo je došao iznenada, treći dan po praznicima u posjetu. Izbrijan, u novom odjelu, mašni i cipelama djelovao je starije i ozbiljnije nego što bi trebao biti po godinama: - "Izvini, nisam mogao ranije doći, ima sam gužvu oko svadbe, Braco mi reče da znaš za moju ženidbu." - kaže odmah po pozdravu. 


- "Od njega sam sazna da se ženiš kad je nekidan bio ovdje, pa kako je prošlo?" - pitam ga.


- "Dobro, bila je to mala svadba, nismo pravili cirkus od toga." - škrto će on.


- "Pa što tako iznenada, je li tko od naših bio?" - moram izvlačiti od njega.


- "Bio je Braco, odozdo nije niko doša. Ja sam im pisa, nemam još odgovora, a na svadbi se nije niko pojavio." - škrto će on.


- "Sve je to zateklo, treba si ranije javiti, znaš ti kako je dolje, možda si treba i otići i lično ih obavjestiti i razgovarati sa njima. A sada, šta je tu je." - blago ga prekorih.


- "Nada sam se da će bar Dušan doći, on je bez neki drugi obaveza." - snuždeno kaže.


- "Ko zna đe je on, vjerojatno je neđe sa svojim političarima završio na provod za praznike, to oni unapred planiraju. Opet nagađam, ne znam, ni meni se nije odavno javio." - pokušavam razjasniti stvari.

Crvena mladost (61-65)

- 61 -

Poslije desetak dana terapije i ležanja stanje mi se popravilo, ali profesor dr. Stefanović nije bio zadovoljan, pa je naredio da se izvrši punktiranje pleure i izvuče dio eksudata. To je i napravio sljedeće juto uz prisustvo cjele svoje ekipe, specijalizanata i studenata.

- "Dobar si, pravi junak, lako je sa takvim pacjentima raditi!" -pohvali me kad je sve bilo gotovo.

Ja nisam znao šta će mi raditi, pa se nisam ni bojao, oni su doktori, važno je da sam u njihovim rukama, sigurno znaju šta rade.

- "Jel' te bolelo ?" - pita me zubar Vladimir - "Ja nisam mogao gledati, skoro mi došla muka kad sam video koju igletinu zabijaju među rebra."

- " Ne boli, samo je gadan osjećaj." - kažem mu.

- "Uh,sreća, stvarno je gadno gledati!" - srzava se on.

A tada sam opet išao na rentgensko snimanje, pa kad me je prošla temperatura počeše me voditi u amfiteatar gdje su održavana predavanja studentima i projecirali snimke mojih pluća. Također, u sobi su mi skoro svako jutro studenti i spezijalizanti bili redovni gosti, a meni to i nije smetalo, pošto mi je vreme tako brže prolazilo.

Crvena mladost (56-60)

- 56 -

U 1966. godinu sam ušao i u evidencije sa novim – starim imenom Mile. Ostalo je ostalo sve isto. Na polugodištu sam prošao idealno odličnim, kao najbolji đak razreda, generacije i škole.

Za polugodišnje praznike sam otiša kući u Dalmaciju sa svojim Dalmatincima. Tamo sam zatekao Ducu Maričinog, došao na godišnji odmor iz Lovrana, gdje je radio kao milcajac i usput studira na Višoj turističkoj školi u Opatiji. Sve ono šta je propustio kao klapac sad je brzo pristizao i pretekao, jer mu je škola išla, a naročito jezici. Njemački je dobro govorio, naučio je dosta talijanskog i lokalnog istarskog, a sada je učio engleski i francuski. Stara ljubav prema radioaparatima ga je tjerala da stalno ima najnoviji model, pa je donio kući najnoviji model "velik ki Dramine naćve", koji je nekako nabavio u Trstu. Vrtio je skalu i bira radiostanice na svim valnim dužinama, a kad bi mu to dosadilo naša bi Radio Beograd ili neku drugu radiostanicu koja emitira narodnu muziku i razglavio ga do kraja, stavio aparat na zid avlije da se čuje po cjeloj Vlaci.

- "Sve, sve, ali nema do narodne! Gojković-Cune, Nada Mamula, bračni par Živković, Safet Isović, Zaim Imamović, Silvana Armenulić, Lepa Lukić i oni koji pjevaju izvornu narodnu pjesmu u pravi, a ovo drugo je pašta-fažol, zar ne?" – tvrdio bi i tražio da mu se pobegena.

- "Ma da, i ovi drugi šta slušaju Elvisa, Roling Stounse, Šedouse, hipike, do ponoći slušaju te pomodne, a poslije ponoći narodnjake i igraju mjesto roka užičko kolo." - smijem se odobravajući mu.

Crvena mladost (51-55)

- 51 -

Kao poslije dugog ljepog sna probudio sam se na Vlaci, gdje su cvrčci neumorno od ranog jutra do kasne večeri pilali živce sa svojom pjesmom "drži-prži", ovce preko noći zveckale svojim klepkama, a dan prolazio oko biranja zaperaka u vinogradu ili skupljanju ljetine.

A tada sam morao na praksu u Knin. Javio sam se u upravu ŽTP-a i dobio P-2 kartu za putovanje i usmenu obavjest da se javimo šefu stanice, a ovaj nas poslao do školskog instruktora, te ovaj dalje na blagajnu. Tamo je radila Zora, blagajnica na espresnoj blagajni i u dva-tri dana pokazala nam šta se tu radi, pa smo ja i Pertar Degenek iz Kosova, đak zagrebačke dvogodišnje škole, ostalo vreme se muvali malo po gradu, malo po stanici, a kad bi se izmorili otišli bi u Boriće kod Bolnice i zaspali na klupama u debeloj ladovini. Poslije desetak dana dali su nam potvrede o obavljenoj praksi i tada smo do početka školske godine bili slobodni.

A tada je došlo Priobrženje, sajam kod Manastira i u Kistanjama, te ubrzo i početak treće godine škole. Rosa je pošla u sedmi osnovne, a Duška u treći. Stevo i Dušan su još bili u Vojsci, a Braco je radio na terenu, čas u Baču, čas u Kragujevcu, pa opet u Beogradu.

Crvena mladost (46-50)

- 46 -

Maj prođe kao tren. Dan pobjede, pa Dan oslobođenja i Dan mladosti, a imeđu njih predavanje i ispiti i eto ga, kraj školske godine. I ove godine prošao sam odličnim, a podosta ih je iz razreda palo na popravni. "Lude" ili "magareće" godine su učinile svoje.

Za odlične učenike nagrada je bila ljetovanje 15 dana u Makarskoj u kampu Ferijalnog saveza beogradske omladine.

Došao sam kući na Vlaku, u Kistanje, kad je žetva bjelog žita bila u punom jeku. Odmah su me uključili u svakodnevni rad, kao da se nisam nikad ni mica od kuće. Braco je završio svoju školu, odmah se zaposlio kod stipenditora beogradske "Montaže", a Dušan i Stevo su još bili u Vojsci. Rosa je završila šesti, a Dušanka drugi razrred osnovne škole.

Ćaća se nije oduševio što ja idem na ljetovanje:

- "Šta ćeš tamo, vrućina ki i ođe, a voda duboka, treba je se čuvati. Bolje bi bilo da su vam dali nešto para, nego da s vama izvode te budalaštine."

- "Pa, to mi je nagrada, a svi ostali će ići. Jedino ja moram biti izuzetak. Za svakog sam dobar, samo vama sam teret. Mjesto da ste sretni i da me pohvalite, vi sve više stiskate. Nemate za odjeću, nemate za obuću, nemate za ništa! Kvragu i ta vaša sirotinja!" - planem od nemoći.

Crvena mladost (41-45)

- 41 -

U Beogradu, Zdravka Čelara 14., dočekalo me staro društvo. Prvih dana vladala je uobičajena strka oko smještaja, bonova, knjiga i sveski, a onda se ustali stari ritam od jutra do večeri: ustajanje, doručak, nastava, ručak, učenje, večera, slobodne aktivnosti i spavanje.

Dani su bili sunčani i topli, pa se bilo teško navići poslije ferija sjediti u zatvorenom, čega su bili svjesni naši profesori, pa su oni iz stručnih predmeta nas izvodili na željezničke stanice Beograd-Dunav, Beograd-Donji Grad ili na Glavnu stanicu. Preko vikenda su pravljeni stručno zabavni izleti posebnim vozom u Niš, Kraljevo, Kragujevac, Suboticu, Novi Sad i još neka druga mjesta ili gradove. Tamo bi obišli željezničke stanice i čvorove, ložionice i kolne radionice, a poslije muzeje, spomenike i druge znamenitosti tih mjesta poznate iz istorije ili kulture, najznačajnije za taj grad ili kraj.

Tako je moje 2-f odeljenje jednog vikenda otputovalo u Novi Sad za vreme jesenjskog poljoprivrednog sajma. Vodio nas je naš razredni profesor Zović, pa nismo obilazili stanice, pošto se on kao profesor stranih jezika razumio manje od nas, već smo poslije sajma Futoškom ulicom došli u centar, vidili Maticu srpsku, Katedralu i Sabornu crkvu, Gradsku kuću i Banovinu, Zmaj Jovinu ulicu i kroz Dunavsku i park otišli na Petrovoradinsku tvrđavu i odatle, poslije obilaska šančeva i skromnog muzeja, krenuli na željezničku stanicu u Petrovoradinu i vratili se, mrtvi umorni, u Beograd.

Crvena mladost (36-40)

- 36 -

Tako je bilo desetak dana, svaki dan su mi pokazivali nešto novo: putnička blagajna, prtljažna i espres blagajna, robna blagajna i na kraju stanična blagajna, pored onoga iz "čistog" saobraćaja.

- "Mili" - to je bio omiljeni šefov način obraćanja - "sad smo od svega po malo vidjeli od onoga šta se radi u jednoj željezničkoj stanici. Pošto si završio tek prvi razred to bi ti bilo dosta. Dođi sutra uveče da odradiš jednu noćnu smjenu i mi smo onda gotovi. Nema potrebe da budeš cjeli mjesec na praksi, mi smo ubrzano prošli ono što ti je bilo u programu. Ja ću ionako na godišnji odmor, a onaj koji me bude zamjenjiva neće o tebi voditi punu brigu kao ja. Ja nemam djece, pa pomažem rado vama mladima, da to nekako nadoknadim, a drugi nisu takvi, rade ono šta moraju i preko toga ni dek više. Svaka nova generacija je sebičnija, vodi brigu samo o sebi, valjda tako mora biti ili se meni starcu samo tako čini." - reče mi desetog dana.

Suradan uveče sam stigao na smjenu u devetnaest sati. Dnevna smjena je referisala pred šefom šta se događalo tog dana i šta je planirano za noć, a nova slušala i nakon toga potpisala primopredaju službe, što je šef Aco ovjerio svojim potpisom. U noćnoj smjeni su bili samo otpravnik vozova Pantelija Krneta i skretničar Jovica Tišma.

Kad šef ode Pane će:

- "Markica, što ti dođe u noć?"

Crvena mladost (31-35)

- 31 -

Rano ujutro smo bili na Perićinki. Rosu i Dušku je mater ostavila kod kuće da pomognu babi Anici oko ručka i sravne stoku, a ja ću predveče povezati snopove od onog šta se preko dana poženje i odvesti karom na Guvno. Sad je bilo najvažnije što više požeti. Tako sam ja i dvije Ruže, mater mi i Ilina, sada oštrim srpovima lako i brzo želi od rose meku šenicu i slgali je na rukoveti.


- "E, Mile, spasi me, a ja se cjelo vreme mučila, tupi srpovi, a tako Rosa i Duška!" – mater će u prekidima između zamaha srpom.


- "Pa zar ti to Mariša nije muga naoštriti prije žetve!?" – Ruža Ilina će.


- "Oće!? Danas ću, šutra ću, i tako nikad! Od zimus mu govorim i ništa, a Mile sinoć za po ure naoštri sve u kući. Ljeno brate i ne ajta, a samo njemu je teško. Kada se ja ne namučim!?" – mater se žali ne prekidajući žeti.


- "Kada li je muj bolji? Za istu stvar ga muraš deset puta muliti, još se na tebe svaki put iskolači ki da mu zube vadiš, sreće mi!" - otpunu Ruža Ilina.


- "Bar tvoj ziđe, voli to raditi, a muj kad dođe kući sav se precrevi ki da je salidž vadio tamo." - mater će u istom tonu.

Crvena mladost (26-30)

- 26 -

Sutradan je ćaća reza vinograd, a ja i mater smo otpetljavali povezane krake loze iz žice i slagali ih na jednu gomilu pored vinograda. Potraja to cjeli dan. Vraćajući se predveče kući ćaća gleda u nebo i glasno razmišlja:


- "Rano je otoplilo, ko zna na šta će ovo izaći. Izvuče pup, a možda i list, pa ako zaladi oko Mučenika, sve će mraz spaliti. Zalud unda sva muka."


- "Svašta mure biti, ali je dan već duži. Ako šta i bude mraza neće puno naškoditi. Brez štete ne mure biti, daj Bože da je što manja." - uzda se mater.


Onda je trebalo u Dolu i Gradini ozidati na nekoliko mjesta srušene zidove za jesenjeg povodnja, a ostalih dana sam cjepa drva i rasjeca granje na drvnjaku, da bi materi koliko toliko olakša, jer je ćaća smatra da to nije njegov nego materin posao. Njegovo je da doturi do avlije.


- "Šta ih crvaš, presjeće ga vatra na ognjištu." - bilo je njegovo mišljenje kad je vidio da ja nasitno presjecam.


Na Svetog Savu odemo ja i Milan Ilin popodne na Kistanje, čisto da vidimo oće li biti svjeta, jer je ranijih godina zna biti veći sajam, ali nismo zatekli puno naroda. Uglavnom su došli momci i cure što su sada negdje na školovanju po gradovima, ispozdravljamo se, razmjenimo adrese sa obećanjima da ćemo se dopisivati i vratimo se predveče kući. Tako napraviše i ostali.

Crvena mladost (21-25)

- 21 -

Rano sutradan smo krenuli ćaća, mater i ja u Gradinu. Zakalali smo ovce, Bećara i kravu, uzeli sikire, kosjer i kosjeraču i krenuli polako ulicom između Dola s ljeve i Njivica s desne strane, koju su stariji zvali Nanijinom, a malađi Aničinom ulicom. Nešto mi fali, okrećem se, napred gledam, ali se ne mogu sjetiti. Kod Male baščice mater me pita:


- "Šta ti je, šta se obazireš?"


- "Osjećem da nešto fali, a ne mogu se sjetiti šta." - kažem joj.


- "Vučko, njega nema, krepa je." - pogodi ćaća moje misli.


- "Pa da, Vučko, šta mu je bilo?" - lupim se dlanom po čelu.


- "A šta, strost, pa na nuge, nije muga više odati, vuka se jadnik, pa sam reka Pani Lugaru da ga ubije iz puške da se ne muči." - kaže ćaća.


- "Baš mi ga ža, bio je dobar pas!" - proleti mi kroz tjelo lagani drhtaj.


- "Dašta! Reka sam tetku Duji da mi ostavi štene kad mu se kuja ošteni na proljeće, dobra je to i pametna sorta." – opet će ćaća, naoko bezdušno, no glas mu podeblja.


Zašutišmo, svak sa svojim mislima i osjećajima.

Crvena mladost (16-20)

- 16 -

Tih dana napada veliki snjeg. Parno grijanje je radilo punom snagom, ali je van bila prava ciča zima. Košava je, onako slabo obučene, probijala do kosti dok bi pretrčali onih stotinjak metara do Škole ili Restorana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da oblačim ono Dušanovo odjelo i cipele koje mi je ćaća izabrao. Sreća u nesreći je bila ta da su oduže pantalone dobrano pokrivale cipele, iako sam ih podigao skroz ispod rebara i dobro zatega kajišem. Sve to je pokrivala jaketa kad bi je zakopča, a rukavice mi nisu ni trebale, pošto su mi šake pokrivali oduži rukavi od jakete. Sam sebi sam ličio na Čarli Čaplina, kad bi se ugleda u odrazu velikih stakala u predvorju Restorana. Tješilo me je to, što sam primjetio, da su i drugi iz ormara izvukli odjeću koja im nije bila baš po mjeri ili po volji, kako se uzme. Šta će se, nužda je bila jača od mode, nije bilo druge. Rjetkost je bila da je neko bio obučen kako je trebalo, po mjeri i posljednjoj modi.


Pišem ja kući, ćaći, da su mi pod hitno potrebne gaće, da su mi one Bracine poderane i da su dobro i trajale, a da sada nosim Dušanovo odjelo i nemam se ušta presvući. Dugo sam čekao na odgovor, pa kad ga dobi shvati da ćaća piše studiozno o svemu i svačemu, a o gaćama i parama ništa.


Istog časa odgovorim njegovim stilom. Drago mi je da su svi dobro, osim prehlada djece, ali mi nije drago da niste zapazili da ja pišem o gaćama, pa sada o ničemu drugom neću pisati, da vam ne bi opet promaklo. Do sada nisam ništa tražio, a treba mi što šta, a vi se ne bi sjetili dok vam se ne zaberjače. Opremili me za svjet i grad, nema šta! Tako ja izli žuč.

Crvena mladost (11-15)

- 11 -

Uskoro počeše prvi ispiti i ocjene. Bio sam zadovoljan, moje su bile odlične. U njima se ogledalo i znanje iz osmogodišnje škole u Kistanjama, a u odnosu na druge učenike vidio sam da je moje donjeto znanje daleko veće od njihovog. Ima više vrsta odlikaša i obično ih zovu "bubalicama", "knjiškim moljcima", "štreberima" ili nešto slično, pa ih drugari iz razreda izbjegavaju ili ih ne uključuju u neke nepodopštine za koje znaju da oni neće u tome učestvovati, što sa mnom nije bio slučaj. Radio sam sve što rade i drugi, igrao kad i oni, sudjelovao u nestašlucima, učio kad i koliko i oni, i zato nisu mogli ni morali da me tako titulraju. Za sve je postalo normalno da ja znam i da dobijem peticu, kao što je to bilo da neko od njih dobije dvojku ili trojku, a kad im je trebalo uvjek sam bio spreman da pomognem, bilo da se radi o pojašnjenju nečega nejasnog ili da se rješi domaći iz matematike ili da se od mene jednostavno prepiše neki domaći rad u stisci vremena. Onaj koji je sjedio pored mene u klupi znatno bi napredovao u ocjenama, jer bi školski rad mogao od mene prepisati, a kad se neko ispituje čuo bi uvjek tačan odgovor od mene prije nego šta odgovori profesoru. Zato je bilo nadmetanje ko će sjediti u mojoj klupi ili blizini. Na zahtjev razrednog često bi sjedio kod mene neko od slabijih učenika, koji bi upali u krizu i počeli ređati slabe ocjene.

Crvena mladost (6-10)

- 6 -

Poslije ručka ja i Boban dobili smo novog, trećeg,cimera. Bio je to Alavanja Branko, moj zemljak od Benkovca.


- "Šta kažeš Žule, ovo je da se usereš, pa kako ćemo završiti ovu školu?" - Boban će, dobro prestrašen.


- "Sve je za ljude, čekaj da vidimo kakvi su udžbenici, predmeti i profesori.Ne sudi prije nego oprobaš." - kažem mu, a okrenem se Branku:


- "Jel' tako zemljače?"


- "Ma da, to oni samo straše!" - smireno će Branko:- "Moja Dara iz Ravnih Kotara,meni dala šta je obećala!" - nastavi on pjevušiti u po glasa, pa me pogleda i nasmije se, a ja odgovorim istom mjerom:


- "Sve je lakše od mutike rode,


ladovina brez kruva i vode."


- "Vi ste oba blesavi, kome je sada do pevanja!" - zinu u nas Boban mjereći nas od glave do pete.


- "Lakše je pročitati knjigu pet puta sit, ovako u ovim uvjetima, nego jedan jedini dan kopati kuruze na zvizdanu,na puri i kiselu mljeku. Ima od škole puno gorih stvari, šta se treba bojati, nismo glupi da to ne naučimo, šta treba unapred drhtati!" - sad će ozbiljno Branko.

Crvena mladost (1-5)

- 1 -

Voz je grabio kroz jutarnju izmaglicu prema istoku. Pokušam obrisati oči da bolje vidim gdje sam i ustanovim da su mi prsti masni od neke metalne masnoće. Ustanem i otvorim vrata kupea i osjetim da je i kvaka masna, neka užegla mineralna masnoća. Na hodniku je duvala promaja, naježim se od iznenadne hladnoće, te požurim do WC-a da se umijem i operem ruke.Olakšam se i pokušam oprati ruke nad prljavim umivaonikom, ali se jedva pojavi slabašan mlaz vode i začas nesta. Ne preosta mi ništa drugo nego da suvim šudarićem obrišem zakpmeljale oči i ruke. Zastanem malo na hodniku vagona da me zrak razbudi, sve dok mi nije zastudilo, a tada uđem i sjedem na svoje mjesto u kupeu. Prekoputa su dremuckali starac i starica, koji noćas uđoše negdje u Bosanskoj Krajini, u nekoj staničici pored Une. Iznad glava im, na prtljažniku, stajali su popucali kartoski koferi osigurani kožnim kajišima, suknena torba nabijena tako dobro da se činilo da će na njoj sve uzice popucati, i oveća košara, čiji je sadržaj pokriven, pa opšiven, šarenim krpenim stolnjakom. Starac je sjedu glavu pokrio crnom jagnjećom šubarom, a baba svoje sjedine tamnošarenom povezačom. I jedno i drugo su na plećima imali kožune, on suknene gaće, a ona suknenu smeđu suknju. Oboje su nosili suknene crne čarape i kožne opanke. Lica su im bila izborana od starosti i brige, šta ni u snu nisu mogli sakriti.


Vani se magla malo razrjedila pa se mogla viditi siva ravnica sa izmješanim strništima i parcelama pod kukuruzom. Tamo se na mjestima mogla viditi i pokoja parcela pod suncokretom, uz međe usamljeno žbunje, poneko drvo samac nasred polja i velike površine neuređenih pašnjaka. Kako je voz odmica tako se ta slika ponavljala neprestano, pa sam ima utisak da stojimo na mjestu.


- "Đe smo rode?" - trže me od prozora starčev glas.

Žuto djetinjstvo (71-72)

- 71 -

Na Svetom Ćirilu je tuklo osam sati kad smo bili na Ravnici. Iša sam korak dva iza ćaće s ljeve strane. On je još pušio cigaretu, što ju je zapalio u avliji, poslije doručka, i duboko uvlačio dim, drža ga u sebi i poslije korak dva ispušta ga žestoko kroz nos i usta. Desnom nogom zape za neki babulj, zabasrlja i pregrize dim koji je ispušta, pa kiselo zakašlja:

- "Eto ti mu... đavle sreću!" - reče ljutito, neznam da li na kamen ili duvan ili životu.

Nešto je bio ljut, vidilo mu se na kiselom licu, ki da je ježa proguta.

Gledam ga ispod oka i ćutim. Visok, mršav i žilav, potamnio od sunca i bure, ispod francuzice visoko izborano čelo, jagodice iskočile, a nos strši, oko ušiju prošarala kosa, ispod duga vrata na blago povijenim leđima iskočile lopatice. Utega se kajišem pa ošire gaćetine napravile faldu na mjestu gdje nije predviđeno, a nogavice okračale zbog ovećih zakrpa na koljenima, te sežu do iznad članaka. Na nogama bjele kalce i trike usjajanih i otvrdlih kajiša sa vidljivim znacima krpačine ovećim brojem jamčarica. "Ostario, a tek su mu četrdeset dvije godine," - pomislih i sjetih se da ga već godinama nisam ču da pjeva ni kad popije koju na slavama i oko Božića.

Idemo tako po škaljevitoj putini i ćutimo.

Žuto djetinjstvo (66-70)

- 66 -

Ćaća dođe vikendom, a o mojoj školi ništa ne govori. Pita bi, a računam da bi on rekao ako ima nešto novo. Prođoše i dva vikenda, pa ja ne izdrža:

- "Šta je sa mojom školom, niko ništa ne govori, a ne znam da li se potom išta radi?"

- "Da sam Svjedodžbu i Izvod Dušanu, un reče da će poslati đe treba i postarati se, ali ga zadnje vreme ne mugu uvatiti, uvjek je neđe na putu i sastančenju, valjda će se javiti ovi dana. Ako od toga ne bude ništa ići ćeš u Knjinj u Gimnaziju." - mrzovoljno i ukratko će on.

Gimnazija mi je bila želja, potajna želja, ali ćaćine mogućnosti su mi sad bile očite, pa to nisam javno iskazivao. Da vidim šta će od toga Dušanovog ispasti, iako ne znam o čemu se radi, pa ću se onda odlučiti.

Pred Priobrženje, na par dana, dođoše iz Beograda Stevo i Braco. Stevo je završio svoju školu i sad počinje raditi u "Montaži" za punu plaću, a Braco će u drugi razred. Dođe i Dušan, onako u prolazu, i reče da ću možda moći ići u Beograd u Željezničku tehničku školu i da mi ŽTP Knin možda da stipendiju, te da očekujem od njih obavjest ovih dana. Po završetku škole bi bio saobraćajni tehničar i odmah bi se zaposlio na željeznici. Pita me šta ja o tome mislim.

Žuto djetinjstvo (61-65)

- 61 -

Opterećen od jutra do mraka nisam ni osjetio kako vreme prolazi i da je polugodište već tu. Jedino sam primjetio da me više ne tretiraju kao djete, da samnom razgovaraju ki sa odraslim i da mi daju poslove koje su do sada odrasli radili. Kad je bilo oranje, ranije bi uglavnom tjera konje, drža bi plug samo tamo gdje je zemlja bila debela, a sada smo se ravnopravno smjenjivali, ja i suveznik Ile Sakić. Prije bi rekli, kad je nešto bilo teško ili je trebalo puno vještine: "Čekaj mali, ja ću!", a sada to nije niko ni pokušava. Kad je to tako počelo ni sam neznam, ali odjednom shvatih da sam odrasta i da me kao takvog i drugi vide.

Šta je, tu je, idemo dalje!

Po Novoj godini Dušan pređe u Knin za Sekretara Općinskog komiteta omladine i tako se rješi učiteljevanja u Zečevu, a Stevo i Braco dođoše na par dana iz Beograda. Između mene i njih sada se fizički izgled nekako poveća. Ja plav, sada sam bio crnji od njih, nji izbjelio gradski način života, u zatvorenom, apetit im se smanjio, jeli su nevoljko i bez osjećaja gladi, tek radi reda, pa kad bi rekli da ne mogu više ćaća bi diga glavu, zakrenu je prema nebu, i kratko prokomentarisa:

- "Bogme vam Tito zatega kajiš! Kako ćete tako živiti, slabo jesti, a po cjeli dan raditi!?"

Žuto djetinjstvo (56-60)

- 56 -

A u kući se opet raspravljalo o školi, sada je bilo pitanje gdje će Braco, šta s njim? Pošto je Stevo osta u Beogradu da preko ljeta radi po završetku nastave na drugoj godini, ćaća mu posla Bracinu Svjedodžbu i Izvod iz knjige rođenih, da ga pokuša upisati u istu školu i da dobije stipendiju od istog poduzeća. Stevo se, evo već dugo, ne javlja, a Braco se peče na žeravici neizvjesnosti, naročito kad vidi da se ćaća baš i ne sekira i da kaže: "Ako ne bude ove godine, biće dogodine, ja nemam ščim, ako ne dobije stipendiju." Materi nije bilo pravo, kao ni Braci,a ni meni, pa bi ljutito odbrusila:

- "Ne mure se sjediti i govoriti: "Ja nemam!" Dušan je završio, najesen će početi neđe raditi, a za Bracu si i ti treba neđe pogledati, a ne oslanjati se samo na Stevu. Dogodine Mile završava, već treba misliti šta šnjim!"

- "A, pitaću šutra kod muji u poduzeću, mure li se šta od nji dobiti?" - brani se ćaća koji je sad radio u Kninu kod šibenske "Izgradnje" na nekoj stambenoj zgradi.

- "Šutra, đavo odnjo i tvoje šutra, šta si čeka dosad!?" odavno i vrlo rjetko smo vidili tako ljutu mater.

- "Čeka sam neće li Dušan doći, pa da skupa vidimo, a un zavrtan, šta sad radi u Šibeniku kad je završio školu?" - okosi se i ćaća.

Braco i Stevo Jolin su odali ka izgubljeni. Obojica su čekali, a dani su im se odužili. Znali su da ne mogu ići na velike škole, što radi para, što radi ocjena, ali su očekivali da odu na bilo kakav zanat, samo da nisu ovdje.

Žuto djetinjstvo (51-55)

- 51 -

Za Dan Republike spremala se priredba. Nastavnik Marela je bio zadužen da režira neku dramu koja će se premjerno izvesti na taj dan. Odabra je glumce za nosioce uloga između osmaša i sedmaša i tako smo Braco, Stevo Jolin i ja postali glumci. Braco i Stevo su glumili neke omladinske funkcionere, skojevce, a ja sam bio čista radnička klasa, glumio sam nekog sindikalnog aktivisu, vođu grupe radnika. Nisam ima bogzna šta govoriti, ali pojava moga lika i moje grupe bila je ključna za razrješenje čvora koji su zapleli Braco i Stevo Jolin i ostali likovi sat vremena prije toga. Bio je to nekakav komad bez imena autora, a mi smo uloge učili sa šapilografski umnoženih primjeraka, pošto je radi uštede papira naslovna i zadnje stranice imao samo orginal kod Marele. Kako se radilo o radničkoj klasi kostimi nam nisu bili potrebni, rječ glumaca je bila sasvim dovoljna, ta radnička klasa oblači ono šta ima. Za svaki slučaj ja sam ima radnički modri trliš, koji mi je brat Stevo ostavio i koji sam nosio svakodnevno, pa mi se nije bilo teško uživiti u ulogu.

Priredba se održavala u Narodnom domu, pa je učitelj tu vršio i probe, nije se htio izložiti riziku da uvježbava u školi i izazove šok kod glumaca radi promjene ambijenta. Narodni dom je bio višenamjenski, ista sala je služila za prikazivanje filmova kad bi se pozornica pokrila bjelim platnom i za davanje priredbi kao šta je ova za Dan Republike. Tu su također organizirane konferencije Socijalističkog saveza i saveza komunista i izložbe fotografija iz Drugog rata povodom Dana borca. Ma šta da se održavalo, u predvorju su po zidovima visile ogromne fotografije Gari Kupera, Lane Tarner, Merlin Monro, Marlon Branda i ostalih velikana filmske umjetnosti. Na sredini najvećeg zida bila je velika slika kanjona Krke sa Manastirom Svetog Aranđela, pogled s Kule, u tehnici ulja na platnu, poklon rodnom mjestu od slikara Lalića, koji je živio negdje u svjetu i povremeno navraća u Kistanje.

Žuto djetinjstvo (46-50)

- 46 -

Od špinje kod Šeganovog magazina vodila je omanja uličica prema Klanici, a dalje se nastavljala kao putina između njiva prema Brestovači. Odma iza Šeganovog magazina bila je Velina kuća, pa Daničina kuća, koje su bile izgrađene kao i ostale gradske kuće prizemnice, što znači sa ostavljenim prozorima i vratima prema ulici, a unutar se nalazilo omanje poploćano dvorište sa pokojom smokvom, šipkom ili murvom u nuglovima radi ladovine i ujedno neke korisi od svojh plodova. U Velinoj avlijici bila je mala radiona, jer je on bio limar dok je bio mlađi,a i sada bi ponekom nešto popravio i zaletova, ali nove stvari nije izrađiva. On se preziva Kovačević, govorili su da je rodom od Ervenika. Sin mu je u poratnim godinama otiša u grad i rjetko je dolazio u posjet roditeljima. Dok su stariji poznavali Velu kao limara mi djeca smo znali više za njegovu novu dužnost. On je održava i navija sat na zvoniku Svetog Ćirila i Metodija. Svako jutro oko sedam sati Vele je iša u crkvu, otvara vrata i penja se na zvonik da navije sat, a po tom satu se ravna cjeli kraj, jer su se zvona čula nadaleko. Rjetkost je bila da se sat pokvari, u cjelom kraju je tada nešto bilo prazno, nešto je falilo, kao da je to nešto što svakodnevno gledamo, a ne primjećujemo, niti nam koristi niti nam šteti, odjednom nestalo, pa tek tad vidimo koliko nam je bilo sastavni dio življenja. A to se moglo desiti iz jedina dva razloga: ili je nešto puklo pa Vele čeka da dođe taj naručeni dio autobusom iz Šibenika ili je Vele otiša u ribolov na Krku pa se usput zadrža sa ocem Nikodimom na večernjim dugim razgovorima uz dobro Manastirsko vino. Od ranog proljeća do kasne jeseni Vele bi najmanje dva puta nedjeljno iša na pecanje na Krku. U svoju torbu natrpa bi kruva i neštosmuka, udice, klješta, naočare i rezervni najlon sa obaveznim dvolitrašem vina, a na rame bi prebacio dvije tri trstike i krenu put Krke. Nije mu se žurilo, ta ostaće cjeli dan. Kad bi stiga na svoje mjesto, ispod brestića na dnu Manastirske luke, dvolitraš bi priveza špagom i spustio u ladnu vodu, prošeta gore dolje od mjesta za pecanje uz vodu i ispod ploča našao nekoliko rakova, onoliko koliko mu treba za mamac, zabacio udice u vodu, sio u ladovinu i čeka, polagano motajući i pušeći cigaru. Tako bi on do zalaska, pa onda polako uz Brinu kući. Ako bi nešto ulovio, dobro, ako ne, opet dobro, uglavnom je dvolitraš bio prazan, a on okupan i čist ki beba. Ako bi slučaj nanio igumana Nikodima, koji je isto bio strastven lovac, pa su se po toj strasti dobro razumjevali, dalje je ovisilo o dobu dana. Ako je taj susret bio do podne, nema te sile koja bi Velu odvukla od trstika, ali ako bi se taj susret desio popodne kad se dvolitrašu dobrano proziralo dno, onda bi započeti razgovor završio u Gornjoj kužini Manastira i sigurno bi se moglo računati da sat na zvoniku Svetog Ćirila i Metodija neće biti navijen i da će cjeli kraj privremeno zaglumiti i orjentirati se prema suncu kao u praistorijska vremena. Ne valja grešiti dušu, nije se to često dešavalo, možda jednom mjesečno, ako je i toliko.

Žuto djetinjstvo (41-45)

- 41 -

Predvečerje je posebno doba dana. Kad sunce padne na po koplja do zalaska za neko brdo ili u daleku izmaglicu sjene se produže desetostruko, a sa Dinare se javi burica, tek toliko da zatreperi lišće na granama, pomiluje po licu, baci čuperak kose na drugu stranu glave i otjera onu dnevnu ošamućenost i nervozu. Umorni udovi dobiju novu snagu, a dušu ozrači vedrina. Djeca se razrakole, janjci ki i djeca počnu se igrati velikih, a veseli cvrkut i graja tica napune čula nekom čudnom milinom, da duši dođe da pjeva i šali se.

Već na struzi od Gradine ču sam Bracu i Stevu Jolinog kako nešto živo pričaju i smiju se, a dolje kod Litičica Đuka je pjevala iz sveg glasa, da su sve tri Brine odgovarale svojom jekom, što u ušima odzvanjaše ki raštimani hor.

Nabacim na strugu grančine, navalim kamenčinu na nji da ih dobro pritisne i potrčim prema njihovim glasovima, ali se na po puta predomislim i počmem se lagano šuljati da me odma ne opaze.

- "Jesi li vidio Lale kako onim curama u razredu narastoše sise?Prošle godine su bile ravne ki daska, a sada puna im bluza." - čujem Bracin glas.

- "Ne samo sise, nego im se i guza zaoblila, pa stalno nešto šapću, ispod oka gledaju i kikoću se." - Doda Lale svoja opažanja.

Žuto djetinjstvo (36-40)

- 36 -

Mater me naveče obavjesti da ćemo ja i ona sutra u Miljacku.

- "Ajme, šta ćemo tamo, pa to je daleko!" - nije mi bilo pravo, iako nikada nisam tamo bio.

- "Bliže je od Laškovice. Muramo oćerati biljce u bučnicu da se operu i izvaljju. Ima nuvih, otkala mi Steva iz Mjerkača, trbaju se istući, usput ćemo oprati i stare, a samljećemo i nešto koruna." - obrazloži ona.

- "Pa to ne može sve na jednom magaretu, treba bi kar." - predložim joj.

- "Pitala sam tetku Milicu, kaže da ne valja put ispod Pećine, odnjela ga voda kad je zimus Pećina riknila, a poslije ga niko nije popravlja. Dala mi je baba Marica magare, uzećemo i Stevičino, pa će s našim biti dosta." - objasni mi i uze vreće da večeras natrpamo korune.

- "Šta će nam koruni, kad će se to samljeti?" - bunim se ja.

- "Davaćemo prasadi u meći, a to će Pešo časkom samljeti, pa ćemo se odma vratiti." - pojasni mi ne dižići glas, kao da ne primjećije da se ja bunim.

- "A biljci, oće li oni biti gotovi?" - tjeram stvari na čistac.

- "O, ne, ostaće tamo bar sedam dana. Trebaju se istući, pa provaljati u bučnici, a unada ocjediti i osušiti.Vidićemo šta će Pešo reći, kada treba doći po nji." - laknu joj kad shvati da je nemam šta više pitati.

Šest nabijenih vreća smo sputali uzicama i ostavili kod kašuna da čekaju do polaska sutra ujutro.

Žuto djetinjstvo (31-35)

- 31 -

A kad se jednom litica počme odronjavati onda je to teško zaustaviti na po strane. Treba je pustiti da se otkotrlja do dna, nastojeći da te ne povuče za sobom, i najbolje je skoloniti joj se s puta.

Sada je Mirina i Marina avlija bila odvojena od babe Maričine avlije običnom suvozidinom koju niko nije ograđiva dračom. Ta zidina je služila da se zna šta je čije, da nebi prešlo prase na tuđe korito ili ovca se naveče zamješala u tuđe stado, a za kokoši se nije puno marilo. Preskoči zid pjevac ili kokoš, sačeka se do predveče kada idu na leglo, uvati se i prebaci u avliju onoga čija je i gotova stvar. Možda bi to bilo i sada, ali Ljubera i Maćera su imale nesređene račune još iz Drage. Svi su očekivali da će to pitanje izaći na dnevni red, samo se treba naći povod.

A kad se čeljade po ljetnoj žezi peče cjeli dan u polju ili vinogradu, pa ga kod kuće dočekaju cvrkljiva dječica, pa treba prije noći pomusti i istjerati ovce na kuvin, pa naraniti skričavu prasad,pa još ovo i ono, i dovoljna je iskrica da zapali uzavrelu krv, a ona onda proključa i istopi živce.

Tako je bilo to popodne, oko popaska.

Sjede đed Ćiko i baba Marica, brat i sestra rođeni, ispred avlije u ladu bajama, koji je bio njihovih godina, naslonjeni na zid Iline bašče. Đed Ćiko pružio zdravu dužu nogu, a kraću sa ortopedskom cokulom skupio, te preko krila pružio lakirani štap sa gumenom stopicom i igra se prstima po njemu i ljuljuškajući ga ki malo djete zdravom desnom rukom. U ljevoj sakatoj šaci drži zapaljenu cigaretu "Dravu",a kroz opuštene ajdučke brkove polako pušta plavkasti dim.

Žuto djetinjstvo (26-30)

- 26 -

Navala učenika u našu školu iz područnih škola bila je izazvana reorganizacijom školstva u daljnjoj okolini, jer je dosta roditelja tražilo da im djeca idu u našu školu zbog ugleda koji je imala i radi daljnjeg školovanja djece po gradovima.

Bilo je šestogodišnjih i sedmogodišnjih škola po okolnim većim selima,a onda su djeca u sedmi i osmi razred dolazila u kistanjsku osmogodišnju školu, ako su mislila ići na daljnje školovanje. Pogodna okolnost je bila što je u Kistanjama bio i dom učenika, poslije Drugog rata za ratnu siročad, a sada i za ostalu djecu iz udaljenih sela. Ta su djeca mučila grdne muke u našoj školi,što zbog slabe nastave u svojim školama,a još više zbog kriterija koji su važili u kistanjskoj osmogodišnjoj školi. Ko je nju završio u narodu se smatralo da je "završio malu maturu" ili "nižu gimnaziju". Peti razred je bio selekcija đaka, dešavalo se da na godinu padne pola razreda, neki su ponavljali, ali ih je dosta i odustajalo od daljnjeg školovanja.

Zbog velikog priliva djece školu je trebalo proširiti.Zgrada podignuta za Kraljevine Jugoslavije bila je premala, a na zgradu škole iz doba Austro-ugarske monarhije nije se moglo računati, jer se u jedan dio smjestila uprava Zadruge, a drugi dio je bio adaptiran za stanove. Pala je odluka da se zgrada postojeće škole dogradi jednim krilom, gdje bi bile još četri učionice, dvije na spratu, a dvije u prizemlju.

Nešto para je dala Općina, nešto Mjesna zajednica, a dio je trebalo obaviti kroz radne akcije omladine i učenika škole. Omladina i učenici su trebali nasjeći i navući drva za klačinu, također navući kamenje i opsluživati prilikom loženja klačine. Odlučeno je da se klačina gradi na kraju Vlačina, kod Nikičine jare, gdje je bilo dosta kamena u kršu i smreke, grabovine i rastovine za loženje. Prekinuta je nastava na sedam dana krajem septembra i djeca su prva dva dana kupila kamenje po kršu dok se klačina ozidala, a preostale dane smo dovlačili grančine i slagali ga uz samu klačinu, da bude nadohvat ruke za loženje. To se sve radilo uz pjesmu, zabavu i šalu iako nije bilo nikakvih obroka ili pića za mladost od organizatora.

Žuto djetinjstvo (21-25)

- 21 -

A ćaća je morao na teren, u Split. "Gortanova" gradilišta na pruzi Knin-Zadar su se gasila, izgradili su šta je trebalo, a gradilišta bližeg kući nije bilo. Jole je otiša u "Liku" u Gospić, Mire da otkaz, nije mu se išlo dalje od kuće, A Dule je otiša u mornaricu na tri godine, najprije u Pulu, a sad je na razaraču "Kotor". Baba Drama nam je pokazivala slike naočitog visokog mornara na palubi razarača na pučini i kukala kad je vidila svuda naokolo debelo more, na kojoj je brod izgleda malešan ki ćikara za kavu. Mi smo je tješili da to nije baš tako kako na slici izgleda, da brod nije tako malen, dugačak je ko do Male baščice, a širok ki njiva od dan oranja, da ne plove oni daleko od obale, najdalje ko do Kistanja.

- "Em ti Stvorca, pa kud ćeš više! Nedaj Bože da se mura toliko plivati po mirnom, a kamoli kad su valovi i nevreme, pa svi bi se potopili!" - još više se zabrinu ona.

- "Duca sad mure plivati do Đevrsaka i nazad, ki od šale, a još imaju i pojase i čamce za spasavanje, pa stalno su sa radiom povezani s kopnom, unapred znaju kakvo će biti vreme. Neboj se ti baba! Brodovi plove po morima gdje se po mjesec dana ne vidi kopno, a valovi su veliki ki Radučka glavica, pa im ne bude ništa. Jadran je to, prema takim morima je manji od Brestovače, ma manji i od Varvotkinje!" - tješimo i sokolimo babu Dramu.

- "Sreća muja, nije zna ni plivati! Kad se ćio učiti na Brestovači, ja budala se bojala, živog ga prebila." - kaje se ona.

- "Sad zna, naučili su oni njega. Malo se naguta vode, ali nije jedini i sam. Svi se nagutamo vode prije nego naučimo plivati." - smijemo se mi.

Ma koliko mi pričali i pravili šalu baba Drama se nije do kraja prestala brinuti. Džabe Ducina pisma i naše po sto puta čitanje i objašnjavanje.