Pruga (71-75)

- 71 -

Sve rjeđe sam dolazio u Komitet omladine, sve manje i rjeđe izlazio na Pjacu, a sve češće se sastajao i duže zadržavao sa Milicom. Često bi odlazili u kino ili jednostavno šetali po gradu, usput obavljajući neki poslić koje bi imalo jedno od nas. U kancelariju na poslu bi znao navratiti i popodne, pripremao plan poslovanja za iduću godinu ili poslovni izvještaj za ovu koja prolazi, pišući istodobno diplomski rad iz Analize. Gordana mi se više nije javljala, zadnje su bile razglednice s kraja avgusta s Crnogorskog primorja, pa je tako i ostalo. A Ceca je pisala često, njoj je u Gračacu, bar po pismima, nepodnošljivo, i ta pisma su joj bila jedini odušak. Tješio sam je koliko sam mogao pišući joj duga pisma, optimistički joj dajući nadu da će se uskoro naviknuti.

Dolazili su katolički Božić i Nova godina, nisam ništa posebno planirao, to će se ionako dogovoriti zadnji čas. Naime, Milica je prešla raditi iz Ugostiteljskog školskog centra u Školski centar "Mate Golem", isto u knjigovodstvo na određeno vreme, samo što je bilo izgleda i da zastalno tamo ostane.

Nepodnošljiva mi je bila ta prednovogodišnja strka, te kupuju se čestitke, govori se o dočeku, žderanju i piću, svaki dan žene preko marende dovlače pune borše spize s Pazara i uvjek im nešto fali, te priče gdje će ko ići, ovaj onamo, ovaj ovamo, kao da je to zadnja prilika u životu.

Kupio sam desetak čestitki i poslao kući roditeljima, Stevi i Braci u Barič, Marici u Novi Sad, Duci u Opatiju i na ostale adrese koje su još bile "žive".

Dok sam to rutinski pisao gledajući usput TV pita me Rosa gdje ću za Novu godinu.

- "Ovdje, vjerojatno će doći i Milica, gledaćemo TV." - kažem joj.

- "Onda neće smetati ako dođe moja kolegica i kolege, biće nas četvoro, ako tako ispadne, nismo to još čvrsto dogovorili." - predlaže ona.

- "Neće, neka dođu, onda ćemo nešto pripremiti za jelo i piće." - slažem se.

- "Ja ću se postarati oko jela, ti oko pića. Važi?" - predloži.

- "Dobro, ima li nešto posebno, da na to ne zaboravimo, znaš da će dućani biti zatvoreni najmanje dva dana." - upozorim je.

- "Nema, računamo na ta dva dana." - razumijemo se.

Tako sam ja nabavio oštra pića i likere, sokove i vina više vrsta, a Rosa se postarala oko hrane. Nova godina je mogla doći.

A u Splitu, kao i u većini krajeva gdje se Božić slavi po Gregorijanskom kalendaru, slavlje počinje od badnjaka 24.decembra pa traje tamo do trećeg-četvrtog januara. U poduzećima se uzimaju slobodni dani, dani neiskorištenih godišnjih odmora, u najgorem slučajevima bolovanja, i odlazi na blagdane. Poslovni tok se prekida u svakoj firmi, pa i oni koji ostanu raditi ne rade ništa, pročitaju novine do marende, a poslije vode beskrajne dokone ćakule po kancelarijama. Šefovi bi imali bezbrojne sastanke, a ustvari bi sjedili iza kontroliranih i čuvanih vrata u nekom od kabineta i pričali dogodovštine i viceve uz piće iz reprezentacije, otaljavali vreme kao i ostali službenici.

Kako je Božić bio radni dan slavljenici bi dolazili na posao uređeni kao da idu na svadbu, i bili neispavani i nateklih očiju, i odmah se moglo znati ko je bio na ponoćki, a ko ne.

- "Ovi tvoji partijci su revnosniji vjernici nego moji "neorganizirani"." - zafrkava me Mišo.

- "Normalno, oni su opijeni jednom idejom, pa moraju ponekad da provjere jesu li na pravom putu kad čuju oponiranje ideoloških protivnika." - smijem se ja - "Kako ćeš znati koji je vinjak bolji ako oba ne probaš? Treba praviti komparaciju."

- "A šta to ne rade drugim danima ili kroz knjige ili nauku, a ne baš na Božić u crkvama!?" - podbada on.

- "E,tad je uzorak pravi, ekspozicija najbolja, onda i zaključak bude oštrouman." - branim ih.

- "Meni se čini da to "opijanje" idejom liči na opijanje alkoholom. Kad jednom počmeš lokati onda ti je svejedno koje je piće i koja su doba dana. Samo što alkoholičari piju u svoju mješinu i uništavaju sebe, a "idejolokatori" one oko sebe." - zaključi on polemiku.

- "Slažem se kolega, ajmo početi slaviti Novu godinu." - krenemo u "Lotos", kafić na početku Končareve, među malim kamenim zgradama Manuša.

Tamo zateknemo prepun kafić "slavljenika", među njima i Dragana "Mrmu" iz Mišine klape s Brda.

- "Vi častite pićem, a ja ću vas darivati za Novu godinu." - nudi on pogodbu.

- "Ma di to radiš, otkud ti ovaj plavi trliš?" - čudi se Mišo.

- "Tu u "Agroskopju", u skladištu, ima desetak dana." - kelji se on.

- "Kakva je plaća?" - pita ga Mišo.

- "Nikakva, ni za cigare, ali ja uzmem u robi koliko smatram da je pravedno." - "Mrma" će ozbiljno.

- "Mogu zamisliti tvoju "pravdu", vodi računa da ne odradiš u Turopolju." - savjetuje ga Mišo.

- "Ako me tamo pošalju onda će mi društvo činiti cila ova ekipa iz "Agroskopja", neću se morati navikavati na novu klapu." - smije se on.

- "Tu je radila Milica neko vreme." - kažem Miši - "Jedva je izdržala pola godine, te lopovluke je nemoguće proknjižiti." - dodam.

- "Znam ja Milicu, sjećam se nje, ona je bila prepoštena za ovu bandu, a ja poslije praznika i plaće bježim, ne može ovako više dugo, bolje mi je na vreme se skloniti." - uozbilji se Dragan.

Izlazimo iz kafića, a Dragan će:

- "Zakopčajte se i sklonite na čas tu iza kantuna, da vam donesem poklon." - i otrča desetak koraka napred u skladište.

Odmah se vrati i izvlači ispod trliša boce nekog pića i trpa nama u njedra ispod mantila i jakni:

- "Ne idite, ima još!"

Sačekamo zatečeni, čudeći se kako on to slobodno radi.

- "Sad možete ići, sretna Nova godina i ostali blagdani!" - iskelji se.

Spustimo se niz kaletu na stanicu u kancelarju i vadimo boce iz skuta:

- "Vinjak, vinjak, loza, amaro." - govori Mišo.

- "Isto i kod mene." - potvrdim.

- "Onaj "Mrma" koliko je lud snabdjet će pola Splita." - vrti sumnjičavo i zabrinuto Mišo glavom.

- "Koliko je direktor predstavništva nakra, kako mi je Milica pričala, nema "Mrma" šanse da ga stigne." - kažem mu.

- "Lako je za direktora, slomiće se kola na najslabijem, toga se ja bojim." - Mišo će zabrinuto.

- "Svi tamo kradu, mali manje, veći više, pa svi zadovoljni. Dok firma iz Skopja reaguje oni će biti daleko, na drugom mjestu." - nasmijem se - "Štite se lopovi međusobno, ni oni u Skopju nisu bolji."

- "Šta ću mu ja, hvala mu na daru." - nemoćno slegnu Mišo ramenima.

Kako je Dragan "Mrma" i rekao predstavništvo su zatvorili poslije praznika, što je ko zgrabio dobro je zgrabio, onima što nisu bilo je žao.

Oko četri popodne došao sam kući i donio "poklonjeno" piće i usput kupljeno vino i još neke sitnice za doček. Dok je Rosa u kuhinji pripremala jelo za doček malo sam uredio sobu i istuširao se, a onda uključio TV i gledao neki pregled sportskih događaja u godini koja je prošla.

Oko sedam došla je Milica, malo kasnije Rosina kolegica iz škole i s posla Marija, dr. Cvitko i Bože, viši rentgenski tehničar, svi s Onkologije. Malo pića, malo jela, TV programa i mladelačke šale napraviše atmosferu i ponoć brzo dođe i prođe. Poče 1974. godina.

- 72 -

Drugi dan po Novoj godini otišao sam popodne kod Gojka i Maje u Varoš u Kamenitu ulicu. Poslije obaveznog čestitanja sjedošmo i Maja posluži piće:

- "Mažo, znaš li novost!?"

- "Ne znam, o čemu se radi?" - pogledam je znatiželjno.

- "Moj kum Boćo se oženio!" - tresnu ona novost koja me pogodi kao grom iz vedra neba.

- "Oženio!? Pa ništa nije govorio, ta skoro sam ga vidio!" - čudno mi.

- "Jebeš takvog kuma, nismo ni mi znali, niti nas je zvao na vjenčanje!" - krivo je Maji.

- "Ja čuo, pa sve ne vjerujem, računam rekao bi mi, pa kad sam ga nekidan sreo pitam ga i on potvrdi, te "...bila samo rodbina moja i njena, samo nekoliko nas, oboje smo stariji, i nismo htjeli praviti neke cermonije..." i tako nešto muti. Vidim nelagodno mu, ta danjivali smo i noćivali skupa, djelili i zadnju paru, a on mi ne smije reći ni da se oženio. E, jebi ga!" - nije pravo ni Gojku.

- "Mi ćemo odnjeti dar i nepozvani, neka nije sramota na nama. Hoćemo li skupa Mažo?" - principijelna je Maja.

- "Kada misliš? Skupa ćemo!" - slažem se.

- "Ajmo odma, pet sati je, dok dođemo biće šest, pogodna ura." - hoće Maja da se rješi obaveze, ta vjenčani joj je kum.

- "Poklon je tu, ti Mažo usput kupi neko piće i kavu i mi ćemo obaviti svoju dužnost. Nije ni ovo zaslužio, ali neka mu bude, radi "starih" dana." - doda Gojko dok Maja sređuje frizuru.

Šetnjom, uz Mažuranovićevo šetalište, dođemo mi pred odavno poznati nam Boćin stan u suterenu, pozvonimo, čuje se unutra neko šuškanje i tihi govor, a onda se na vratima pojavi Marica "Bračanka":

- "Izvol' te!"- ona će službeno kao općinski službenik na šalteru poreske uprave.

- "Pa..., mi donjeli dar, za vjenčanje, kumu Boći." - promuca 
zbunjena Maja.

- "Nije Bogdan kod kuće, ne znam ja ništa o tome!" - službeno će i dalje Marica, ali kad ču za dar skloni se malo nastranu s vrata i pusti nas da uđemo u trpezariju-kuhinju-dnevni boravak ili kako se to po novom već zove.

Svi četvoro stojimo onako obučeni, nas troje u mantilima, a Marica u kućnoj haljini. Maja odloži upakovani dar na kuhinjski stol, ja pored njega umotano piće i kavu, niko ni rječi da kaže, nasta neugodna tišina.

- "Ja sam Maja, ovo je Gojko, moj muž, Boćo nam je vjenčani kum, pa smo donjeli tu sitnicu i da vam čestitamo." - trgnu se prva Maja i nastoji objasniti o čemu se radi.

- "On nije ovdi, ja ništa ne znam." - kao papagaj ponavlja Bračanka već rečeno.

- "Dobro, pozdravite ga, mi sad idemo." - rekoh i krenem prema vratima, Maja i Gojko zamnom.

- "Reći ću mu!" - Marici kao da je laknulo, jedva dočeka da zatvori za nama vrata.

Dok je zatvarala vrata iz jedine susjedne sobe začu se obuzdavani kašalj, po boji glasa, učini mi se da je Boćin.

Izađemo na ulicu okupani rumenilom.

- "Ma vidi ovo!? Mažo, Gojko, pa šta je ovo? Neće me više vidjeti, pa da mi bude zadnje!" - ispuše se Maja.

- "Ne pitaj me, tako mi je bilo neugodno! A ona se pravi da nas ne poznaje iako smo se i zvanično upoznali, sretali, pričali i šetali po Rivi par puta, u društvu. Nemoguće da je zaboravila, nije to davno bilo." - i ja dolazim sebi.

- "Jebate Bog, svašta li čovjek može doživiti!! Ako vas nije upamtila, ajmo reći, ali mene dobro zna! A kako onda primi dar od nepoznatih!?" - van običaja žesti se Gojko.

- "Bračanka je to, neće joj moj kum Boćo smjeti pisnuti, niti će smjeti imati kontakte s nama. To mu je odmah zabranila!" - zaključuje Maja.

- "Meni se učinilo da je on tamo u drugoj sobi, pritajio se. Kad smo izlazili čuo sam da tamo neko kašlje." - izrekoh svoju sumnju.

- "Nego šta je, čuo sam i ja, neka mu bude!" - potvrdi ljutito Gojko.

- "Dobro, bar znamo na čemu smo! Mi njemu ne trebamo, neće da se s nama druže, neću radi toga plakati. Ali mi je krivo što nas je ovako ponizio, da je čovjek mogao je to kulturnije izvesti. Ovo mu nikad neću zaboraviti i oprostiti." - žali se Maja.

- "Precrtaj i prekriži, nećemo više o tome!" - odlučno će Gojko.

- "Da mi je neko rekao da će ovako biti stavio bi ruku u vatru da neće! Imaš pravo, ne treba na gubu trošiti više ni rječi." - slažem se s Gojkom.

Prošećemo malo "po starim stazama", Pjaci i Rivi, i vratimo se u njihov stančić.

- "Prvi put sam vidjela Gojka rumenog." - nasmije se Maja.

- "Što nisi vidila sebe, samo što ti obrazi nisu prokrvarili!" - vrati joj on kroz smjeh.

- "Bili smo svi kao poliveni vrelom vodom." - priznam ja.

- "O Bože, kako ljudi mogu biti biti takvi, kako se za tren mogu promjeniti i odbaciti sve iza sebe, pogaziti sva prijateljstva, sve dobro što si mu dao, gdje je tu obraz i moral!?" - zavapi Maja - "A ja ga još uzela za kuma, a mene kuma ispraši kao da sam Ciganka koja je došla na vrata prositi!"

- "Tako je to, bili smo, vidili dmo, doživili smo, svoje smo ispunili, nek se oni nose s tim!" - Gojko će.

- "Tako je moj Gogi, nek ih vrag nosi!" - mazi ga Maja.

Sjedili smo tako duboko u noć stalno govoreći da nećemo više o tome i stalno se vraćajući na to. Učili smo novu životnu lekciju.

A trebalo je to u duši prokuvati, vreme će izlječiti bol, ali će žal kao ožiljak ostati.

- 73 -

Polovinom januara stigao je dopis iz Zajedničkih službi ŽTP-a kao poziv za izradu plana poslovanja za 1994.godinu. Grupacija saobraćaja će se sastati u Ormožu, domaćini su bili Varaždinci. Spremio sam sve papire i dokumente, ali je problem bila računska mašina, teško mi je nositi glomaznu i tešku "Facitku" na tako daleki put. Kako sam i pretpostavljao Frane u vezi nabavke tih novih digitronskih mašina nije ništa napravio iako sam ga par puta opominjao, sve danas će sutra će, "...dok se sve ne sagleda...". Tog dana nije ga bilo tu, na poslu, uzmem narudžbenicu i ispečatiram je i po kiši koja je lila kao iz kabla odem do najbliže prodavnice "Naprijeda" i uzmem "Digitron" računsku mašinu iz Buja i donesem u kancelariju, te spakujem s ostalim materijalima i priborom za put.

- "Imaš pravo, po njemu je ne bi nabavio do sudnjeg dana. Dobro je što ideš na put, pričaću ti kad dođeš kako je pizdio." - smije se Mišo.

- "Ko ih šiša, u planu ću napraviti posebnu stavku baš za ove mašine, to ću izvući od grupacije kao poseban dodatni trošak, pa ću ga viditi kako će ostalima objašnjavati da planom nije predviđeno! A za nijedan dinar ne odgovaraju, ako ko odgovara onda sam prvi ja, pa tek onda eventualno oni." - sušim pokisle hlače kod peći.

U Zagrebu me u rano jutro dočekao snjeg. Pređem u šinobus za Varaždin, u njemu je duvalo kroz sve pukotine kod vrata i prozora derutnih vagona tako da se nije ni osjećalo grijanje. Polusmrznut sam stigao u Varaždin, a tada presjeo u slovenski motornjak i utoplio polusmrznuto tjelo, ali me nije prošla ljutnja: "...kako ovako nešto mogu staviti u saobraćaj kad ne udovoljava ni za prevoz stoke? A vidi slovenskog motornjaka, nov, čist i ispravan!"

Ormož, mali gradić na slovensko-hrvatskoj granici, pobjelio od snjega. Crvene ciglene kućice su podsjećale na one sa novogodišnjih čestitki, s plavkastim dimom što vijugaše prema sivom nebu.

Ostali su već bili tu, pa će plenarni sastanak biti odmah poslije ranog ručka, dok se smjestimo i raspremimo po sobama malog novog hotela.

- "Antone, ljepše mi je Zagorje ljeti," - kažem Novaku, planeru varaždinskog OOUR Saobraćajne sekcije - "jedva izdrža u šinobusu od hladnoće."

- "To stavi pod nos Čedi Pavloviću, zagrebački je šinobus, takve oni nama šalju u provinciju. Dođi ovamo da se ugriješ." - zove me u svoju sobu i nudi me lozom - "Moja je, domaća, iz mojih gorica."

- "Imaš gorice, cviček i lozu ispečeš?" - pitam ga.

- "Onako, nešto malo kao hobi, korisno je za isprati glavu od svakodnevnih problema, a ne kupujem vino ni rakiju. Nisam pravio ekonomsku računicu, verovatno je negativna, ali kad ubacim kao faktor psihičko zadovoljstvo i fizičku aktivnost, onda mi se isplati." - mudro rezonuje Toni.

- "Niste vi Zagorci tupi, ka šta vas Purgeri "reklamiraju". Lukavi ste i tvrdoglavi, niste nam tek tako dali Maršala." - zadirkujem ga.

- "Mi smo taki kakvi smo, sve je izvorno naše, a Purgerija se nakitila ka svraka tuđim perjem, pa se prave najlepši i najpametniji. Oduzmi im bečko, peštansko, srpsko, židovsko i ne ostaje im ništa izvorno, jad i bjeda." - smije se on.

- "Eh srpsko, pa šta su to oni poprimili od Srba?" - nastavljam u istom tonu.

- "Prvo i prvo, jezik i pismo. Mogu ga oni zvati koliko hoće hrvatskim, ali je ovaj današnji srpski po svemu, pa tvorac mu je Vuk Stefanović Karadžić i njegovi učenici i sledbenici. Hrvati su imali kajkavštinu i čakavštinu kao svoje izgovore, svoj jezik. Najveći hrvatski pisci su srpskog porjekla od Gundulića i ostalih Dubrovčana do Ive Andrića, isto tako glumci i glumice, operske dive, zabavnjaci, naučnici i privrednici. Glagoljica i ćirilica su bile zajedničko prvo pismo koje je ovdje iz srpskih i moravskih krajeva došlo. A da ne govorim o političarima, naročito poslije Drugog rata. Vidiš, mi Zagorci držimo do svoga, ali zato poštujemo i tuđe. Istina je da smo uporni i tvrdoglavi, borimo se za svoje, ali ne na štetu drugoga. Ali imamo i takvih koju padnu pod utjecaj Purgerije, tih se treba čuvati, oni su veći katolici od pape, najveći Hrvati, najpametniji, najdalekovidniji, i najekstremniji u svemu. Takvima se u Zagorju smiju. Vidio si one za "maspoka", te ban Jelačić ovo, te ono, a zaborave reći da je polusrpskog roda, da ga je srpski mitropolit Rajačić kao bana blagoslovio. Hvale se Mažuranićem kao velikim pjesnikom, te napisao "Smrt Smail age Čengića", a neće da kažu da je to ustvari prepravljena guslarska pjesma iz Crne Gore odnosno Istočne Hercegovine. Ima sijaset takvih stvari, ja zajebavam Purgeriju na taj način. Nego daj ti, još ćemo po jednu lozu, pa idemo na ručak." - iskali se Antun.

- "Bogca ti, što si žestok Toni, nemoj tako pred svakim." - savjetujem ga.

- "Ti nisi svatko, čuo sam ja od tvojih kolega iz srednje škole da si pošten čovjek. Tu su Buhanec, Makar, Šimek, Kos i drugi. Dežurao sam s njima, sve najbolje sam o tebi čuo. A nerviraju me ova Purgerska ruganja Zagorcima. Vidićeš ovde u Ormožu kako je kod Slovenaca, Zagorci su zlatni prema njima, iako je ovo "najpitomiji" dio Slovenaca. A i tokom izrade plana ove iz Zagreba, za sebe će tražiti najmanji rad, najveći broj planiranih radnika, najveće investicije i novce za investiciono i redovno održavanje i plaće kao da ih je tamo devedeset posto doktora nauka. Na račun Glavnog kolodvora svake godine, tobože za održavanje, izdvajaju puste miljarde, a on uvjek isti, zapušten i derutan. A mi ne možemo ofarbati po deset godina neku manju stanicu. Zato ti podrži mene, a ja ću tebe, to ćemo i s ostalim "manjim" reći, pa ćemo viditi šta će se izroditi." - predlaže Antun.

- "Važi, baš sam ti to htio predložiti. Imaš moj glas." - pružim mu ruku.

Poslije ručka smo održali plenarni sastanak, dogovorili se o načinu rada, rasporedilili se oko spojenih stolova i počeli s radom. Već kod planiranja obima i kvalitete rada došlo je do verbalnih sudara. Na nivou ŽTP-a ja Poslovnom politikom zacrtan ukupni obim rada, a prema njemu i sve ostalo što sljedi, i sada je trebalo to rasporediti na područja Sekcija. Ja sam za sebe izračunao količine utovara i istovara na bazi sklopljenih ugovora s poduzećima i sve pretvorio u BRTKM i NTKM i od toga nisam odstupao, a niko od njih mi nije mogao nikakvim argumentima pobiti tako utvrđene činjenice. Trebalo je povećati obim rada na magistrali radi povećanja međunarodnog tranzita, i tu je bio najveći s dosta izraženom fleksibilnošću, ali predstavnici zagrebačkih OOUR-a nisu nikako na to pristajali. Napravili bi pauzu, pa opet natezanje. Argumenti zagrebačkih Sekcija nisu bili čvrsti i radi toga su izvodili verbalne eskivaže. Svodni referent Zvonko Mehaković se našao u čudu, što god da je kompromisno predložio nije prolazilo.

Na pauzi mi kaže:

- "Mile, popusti malo, pa će i ostali, naći ćemo neki kompromis."

- "Zvonko, ti znaš da sam u pravu, meni je planirano prema ovim ciframa optimalno iskorištenje prevozne moći pruge, red vožnje je pun trasa, nema više mjesta ni za jedan voz, pa bio bi lud da negiram matematičke zakone. Ja sam izračunao i za Sekcije Zagreb 1 i Zagreb 2, evo ti papir, sve su elemti iz reda vožnje i Poslovne politike. Kapacitet im je iskorišten oko 70%, a njihovi argumnti, ako su, proizlaze iz minimalističke politike, šićarenja, a ne realne računice." - pružim mu papir sa izračunatim veličinama.

On gleda, kontrolira i kimnu glavom:

- "Odlično, dobro si ovo napravio. Sad ću ih pobiti čvrstim argumentima."

Sjedamo svi za zajednički stol i on počinje:

- "Pavloviću i Grgiću niste fer! Ja nisam dužan da svakog do utančine provjeravam, očekujem od vas da jedan drugom ne podmećemo, a vas dvojica ste baš to napravili." - i čita im podatke iz mog papira.

- "Oho, vidi, vidi! Zajebite vi ovakav rad. Neću ja gubiti živce i zdravlje radi ovakvih Čedinih i Vlatkovih pizdarija!" - digne se tlak Gojku Raškoviću, a drugi ga podržaše grajom i on doda - "Zvonko, ja sam ti dao svoje cifre, kad budete gotovi zovite me, ja tu ništa neću mjenjati!"

Ustane on, a za njim i većina ostalih, ostaše samo zagrebačke ekipe da usaglase svoje podatke s svodnim referentima. Tako je plan obujma i kvaliteta rada konačno usaglašen.

Mene i Gojka Novak zove na rakiju:

- "Svaka vam čast, ovako treba nastaviti i dalje."

- "Jebo ti njih, oni će se ionako namiriti koliko im treba, samo pređu ulicu i dignu galamu u Zajedničkim službama, ali neću da me zajebavaju u zdrav mozak na ovakav lopovski način i još to stave na papir!"- kaže Gojko i onako ljut sasu rakiju u grlo kao da je voda.

- "Dobro je počelo, tako ćemo i dalje, mi manji ako ovdje i sada ne izvučemo šta treba najebali smo od svojih šefova i Radničkog savjeta, a za zagrebačke Sekcije se uvjek nađe para" - složi se Novak - " Ma jebe me se za šefove, ne bi mi bilo drago radi radnika."

Prve večeri poslije večere nismo nigdje izlazili, vani je padao snjeg i bilo je hladno, pa smo vrlo rano otišli na spavanje. Umorni od puta čvrsto smo zaspali znajući da nas i sutra čeka naporan dan.

Slično je bilo i narednih dana. Radilo se po cjeli dan s pauzom za ručak, a vani se nikom iz hotela nije izlazilo radi velikog snjega i hladnoće.

Zadnji dan popodne smo čekali svodne rezultate sjedeći u holu kod recepcije i pili ko zna koju po redu kavu.

Čedo i Vlatko se nisu puno sekirali što nisu prošli onako kako su zamislili, ali mi Vlatko ipak prigovori:

- "Mile, ti si zajeba stvar, sad ću svaki čas morati trčati u Mihanovićevu i dokazivati da mi treba više para od ovoga, napravio si mi dupli posao."

- "Lakše je tebi preći ulicu nego njemu putovati iz Splita ili meni iz Knina." - brani me Gojko.

- "Neka je, nisam zadovoljan, ali Mili svaka čast, bar je unio malo nauke u naš sistem planiranja, a ne kao dosad: izvršenje prošle godine puta postotak povećanja jednako plan za ovu godinu. Iniciraću donošenje Metodologije planiranja na Radničkom savjetu SOUR-a i onda neće dolaziti do ovakvih natezanja. Svi ćemo tada raditi po istom postupku, pa ako želiš veće plaće i zajedničku potrošnju onda smanjuj troškove, povećaj produktivnost, ekonomičnost i rentabilnost." - pruži mi Čedo ruku.

- "Slažem se, imamo Kontni plan, Šemu kontiranja, a nema Metodologije, što bi trebalo biti sve jedna cjelina. Smatram da će tu morati biti uključene i druge službe koje se sad ponašaju da ima para koliko oni požele i baš ih briga hoće li troškovi biti veći ili manji, dali će prevoz biti veći ili manji, dali smo jeftiniji od cestovnog ili drugih vidova saobraćaja, dali ćemo imati stručnije kadrove ili samo broj ljudi na broju. Znači da bi svi morali u svojoj sredini i domenu službe voditi računa i koliko to košta i koliko se zarađuje." - izložim im svoje viđenje problema.

- "Potpuno se slažem s tim viđenjem problema i idejom šta i kako treba raditi." - podržava Čedo.

- "Ima još jedna stvar, a to je položaj željezničkog saobraćaja u privredi, u društvu. Zadnja smo rupa na svirali kad je u pitanju republički budžet. Svi se namire, pa nama šta ostane. Paralelno s ovim potezima unutar ŽTP-a naše rukovodstvo treba poduzeti incijativu na nivou republičkog Izvršnog vjeća da se naprave neki kriteriji za saobraćajnu granu pa da se unapred zna s koliko sredstava možemo računati. To bi ti Čedo s direktorom Ivanušom trebao malo razmotriti, ništa ne vredi da mi smanjujemo troškove i povećavamo rad, ako ne dobijemo kompezaciju što moramo držati po njihovoj volji neekonomske cjene prevoza." - nastojim ukratko iznjeti svoju ideju.

- "Čekaj, čekaj, ako sam dobro shvatio visina kompezacije bi se unapred garantirala kao nadoknada za niže prevozne cjene koje određuje Republika, i na taj način ne bi na štetu željeznice potpomagala druge grane privrede. Ako mi ostvarimo niže troškove to nam ostaje više novca za plaće, stambenu izgradnju i ostalu zajedničku potrošnju, investicije i slično?" - provjerava Čedo.

- "Baš to! Šta imamo danas? Dio prihoda je iz transportnih prihoda, a dio do pozitivne nule je kompezacija. Ako imamo manje troškove onda nam za toliko daju manju kompezaciju. A kakve su nam plaće, stambena izgradnja i ostala zajednička potrošnja? Iz godine u godinu propadamo, ništa se ne investira za poboljšanje uvjeta prevoza, pa kako onda biti konkurent na transportnom tržištu usluga. Uz garantiranu kompezaciju možemo i imamo interes da smanjujemo troškove, jer svaka ušteda daje efekat na lični i zajednički standard radnika i visinu investiranja, a to znači da i mi možemo uvoditi stimulaciju za uštede na svakom radnom mjestu i za kavlitetniji i veći rad. To nije posao od dva dana, ali se za godinu dana sve to može napraviti i sljedeće godine primjeniti." - zaokružavam svoju ideju.

- "Dobro je to razmišljanje. Razgovaraću, kao član RS ŽTP-a, s direktorom ekonomije Ivanušom na tu temu, on će sigurno to podržati, ne znam kako će reagovati ostale službe, vjerojatno će biti protiv, njima je i ovako dobro. Ali Bartol Ivanuša ima volje i energije da to mjenja, naročito sada kad se sve prilagođava ZUR-u." - složi se Čedo Pavlović.

- "Biće mu tvrdo, ali neka pokuša." - slaže se i Gojko Rašković iz Knina.

Raspravu prekinu poziv Zvonka Mehakovića da uporedimo pokazatelje i mi zasjedošmo oko zajedničkog stola i konačno se usaglasišmo. Sutra ujutro možemo na put. A za rastanak smo popili piće na račun domaćina Varaždinaca. Mlada Slovenka je stavljala čaše ispred nas uz obavezno mehaničko: "Seveda".

- 74 -

Februar je proletio kao tren. Na poslu sam razrađivao plan do u detalje, štampao ga i referirao po njemu na stručnom kolegiju, Radničkom savjetu i Zborovima radnika, a kod kuće sam prekucavao na pisaćoj mašini diplomski rad i pripremao ispit iz predmeta Ljudski odnosi u poduzeću kod prof. dr. Ivana Mandića.

Naveče bi izašao sa Milicom, prošetali bi ili otišli u kino, otpratio bi je do stana u Prvoboraca gdje je sada stanovala, kod tete Anđe Kotaraš, baš gdje smo nekada ja i Dušan stanovali.

Sada je tu stanovao i Jovica Jolin s ženom Marijom. Oženio se Jovica na brzinu, Marija napustila srednju školu i uživila se u ulogu domaćice, pokušavajući naći neki posao.

Sreo sam ga jedno veče, kad sam se vraćao u stan na Obali JNA, u društvu dvije curice, još provincijski obučene, ali Jovo nije imao namjeru zaustaviti se da me upozna, već mi je ablendovao očima da se slučajno ne zaustavljam i pravim mu nepotrebne probleme. Shvatio sam i šutke smo se mimoišli, pitajući se kakvu je to potku i osnovu Jovo tamo tka, pa bi mu to možda samo jedna moja nehotična rječ sve zamrsila. A kad me Milica upita poznam li ga i ču od nje da je oženjen sa nekom Marijom od Šestanovca odmah mi pade napamet da je to možda jedna od onih curica što sam ih onomad sreo zajedno na Obali JNA. Saznao sam da je Marija bila krenula u prvi razred srednje škole, ali joj se učinila bolja solucija udaja za Jovu nego četri godine štrebati knjige. Sada je "ratovala" sa tetom Anđom kao ozbiljna i udata žena, mada je jedva imala sedamnaest godina.

Mišo je napravio projekt nadogradnje zgrade, sada su se čekale samo dozvole. Iako smo poduzimali sve da to što brže ide, koristeći sve moguće veze i vezice, općinskim službenicima se nije žurilo. Kad oni kažu "odmah" računaju barem na mjesec dana, a mi smo mislili na dva tri dana, najviše na sedam. Sada smo bili u fazi zivkanja telefonom znajući da od toga nema baš neke koristi, ali se stvar bar držala "vrućom".

Šef Frane Sunara mi ništa ne prigovori za nabavku digitronske mašine u vreme njegove odsutnosti, a ako je i mislio odustao je kad je vidio da sam u plan OOUR-skih investicija za nabavku birotehničke opreme unio pozamašnu stavku sredstava, da je mirne savjesti mogao nabaviti mašine "digitronke" za knjigovodstvo i pisaće električne mašine za daktilografe i nabaviti opremu za novogradnju. Još mu je bilo draže kad je saznao da su ta sredstva dobijena van kriterija, što će reći da se nisu smanjile stavke za ostale namjene. A kad me upita kako sam to isposlova odgovorih mu:

- "Imao sam trošak iz svog džepa. Platio sam jedno veče piće svodnim referentima, a onda mi oni odobriše da upišem tu cifru, ali da drugi ne vide. Kad se usvoji plan na Radničkom savjetu ŽTP-a biće kasno za primjedbe i prigovore od strane drugih OOUR-a."

- "Vidi vraga, zar se i tako može?"- čudi se on.

- "Bolje ti je poznavati i biti dobar s pravim referentom za ovakve sitnice negoli s direktorom. A šta misliš kako drugi rade? Zovu ih u goste, tobože na neke sastanke, a onda ih ljepo počaste i iskamče šta žele." - kažem mu - "A ova sitnica se i ne vidi u SOUR-skom planu, znaš i sam da su tamo cifre date u hiljadama."

- "Hm, hm, znači, tako je to?" - tek sad mu se razjasni kako su neki mogli a on nije, a iz papira mu je bilo jasno da ni oni to nisu smjeli.

Sad se nadao da će mu ekonomska služba procvjetati kad je svu okupi na jednom mjestu u novoizgrađenom katu koji je Mišo isprojektira uvažavajući njegovu raspodjelu odjela i radnih mjesta, tad će mu svi biti pri ruci i neće mu svakodnevno ronjati zbog nemogućih uvjeta rada.

Ispit iz predmeta Ljudski odnosi u poduzeću kod prof.dr. Ivana Mandića polagao sam 11. aprila odmah po dolasku u Osijek s jutarnjim vozom. Jedva sam se uspio malo osvježiti u fakultetskom toaletu i na brzinu u studenskom bifeu popiti gutalj kave.

Dvije trećine udžbenika bavilo se psihologijom, a preostala trećina zakonom o radnim odnosima, socijalnim statusom, zdravstvenim i penzionim osiguranjem radnika. Tako opširne teme gdje su se mješale medicina, psihologija, politička ekonomija, sociologija, etika, običajno i radno pravo bile su zgusnute manje više u razne definicije i zaključke da se nije omogućavalo studentu da se "razmaše", a što meni nije nikako odgovaralo. 


Uvjek sam nastojao da sa definicijom ili zaključkom navedem i razloge koji su do njih dovodili. Bilo je uočljivo da dr. Mandić više naginje Frojdu, Jungu i drugim psihoanalitičarima nego li razlozima koje marksisti navode kao uzroke međuljudskih odnosa. Ja se baš nisam slagao s takvim gledanjem, iz svakodnevnog života i rada u poduzeću znao sam da se prvenstveno pita kolika je plaća, pa tek onda s kim se radi, i nije bilo važno koji je tip ličnosti po Frojdoivoj klasifikaciji u smjeni ili timu. Uostalom, u mojoj firmi su se mogli zaposliti samo oni koji su imali prvu zdravstvenu grupu odnosno idealno zdrava osoba u fizičkom i psihičkom pogledu. Tako smo se dr. Mandić i ja više nadmudrivali nego li smo bili u klasičnom odnosu profesor ispitivač i student koji odgovara na pitanja. On se na kraju nasmija:

- "Znate šta kolega, na nijedno pitanje mi niste odgovorili kako sam navikao od studenata, ali Vas ne mogu srušiti jer vidim da poznajete materiju. Dovoljan će biti prava mjera i za mene i za Vas, slažete li se?"

- "Slažem se, visina ocjene mi odavno nije važna." - rekoh.

Lista on indeks i vidi da tu ima i dvica i trica i četvorki i petica, jedna velika šarolikost, zatvori ga i upita:

- "A što?"

- "Bio sam idealno odličan kroz osnovnu i srednju školu i u sudaru sa stvarnošću nisam radi toga imao nikakve privilegije i tada sam shvatio da to ne znači ništa za karijeru, pa čemu se onda previše truditi naročito na sporednim stvarima." - iskreno kažem.

- "Nažalost tako je! Kad bi ovo društvo bar pola truda i sredstava uložilo za najbolje od onog šta daje za najgore gdje bi nam bio kraj. Dok to shvatimo svi vrhunski stručnjaci će nam otići u inozemstvo, a kod nas će prevladati prosječnost." - ustane i srdačno se rukova sa mnom.

Tada sam otišao u Dekanat i predao tri primjerka otkucanog diplomskog rada iz Analize, a ljubazna tajnica mi reče da će se ona postarati da to profesor dobije i ocjeni.

- "Ali on to još nije pogledao, ja sam mislio da pregleda i da primjedbe." - kažem joj.

- "Ništa se ne brinite, ako bude šta potrebno ja ću Vas obavjestiti, ali koliko ja vidim sve će biti u redu." - ohrabri me ona smješkom.

Oko jedanaest sati bio sam gotov i odlučim se da odem s "Podravkomekspres" u Zagreb, a odatle ću uzeti spavaća kola za Split pošto me čeka puno posla na radnom mjestu. Veljko nije bio u Osijeku i to mi se učinilo pametnije nego da takoreći cjeli dan lunjam po Osijeku. Ručam u restoranu na stanici, kupim štamu i namjestim se u kupeu do prozora da mogu za dana promatrati podravski kraj. Iznenadi me zapuštenost krajolika, mjesta i gradića uz prugu, pa to je plodna zemlja, pogodna za žitarice, voće i povrće, koje se mogu uzgajati uz malo truda, a u blizini su i poznate slavonske šume, izvor za drvnu industriju.

Nadao sam se da ću možda viditi kojeg kolegu iz srednje škole koji sada radi na toj pruzi, ali ni jednog nisam vidio. U Zagrebu nisam imao puno vremena, taman toliko da kupim kartu i smjestim se u spavaća kola. Zaspao sam odmah po izlasku voza iz Zagreba kao i moj suputnik. Na posao sam išao s voza, sat ranije od drugih i uveliko sam radio na analizi troškova vode, struje i telefona po oraganizacionim jedinicama i mjestima troškova iz prethodne godine, kad su oni počeli pristizati.

- 75 -

Približavao se 15. april,Dan željezničara. Zvali su iz Čvornog komiteta omladine Knin i ponudili da se organizujemo i dođemo u Knin na proslavu i učestvujemo u takmičenju u nekoliko sportova. Dogovorišmo se da se takmičimo u nogometu, trčanju, odbojci, streljaštvu, pikadu i ako bude još koja disciplina tamo ćemo se lako organizirati na licu mjesta. Balote su bile obavezne za "starije omladince".

Javio sam po stanicama i dao rok za prijavu učesnika, a mogla je ići i publika, prevoz je ionako bio besplatan, a tamo nas čeka pripremljen ručak od kolega iz Knina.

Ujutro, u sedam sati, okupilo se više mladosti nego što sam očekivao u stanici Split, a još će ih dosta uči u usputnim stanicama. Bile su tu cure iz knjigovodstva, opće službe, putničkih i robnih blagajni, čistačica vagona i kancelarija, konobarica i kuvarica iz "Željezničkog ugostiteljstva" i mladića iz izvršnih službi, održavanja kola i lokomotiva, pružnih radnika i iz ostalih pomoćnih djelatnosti.

Da bi sebi, vođi puta, olakšao posao, odredio sam vođe ekipa po vrsti sportova, a oni su sami određivali sastav ekipa. I dotada sam znao da su to većinom sinovi i kćeri željezničara, ali sad sam se začudio koliko su u rodbinskim vezama. Jedino smo ja i Branko Čiča bili bez ikoga u srodstvu na željeznici u tom mnoštvu.

Većina njih mojih godina ili nešto mlađa je bila oženjena ili udata, pa čak i moj srednjoškolski drug Branko Čiča. Oženio se Stojankom, Ličankom iz željezničke familije, koja je radila kao trgovkinja u "Prehrani". Branko se bio nekako otuđio, išao svojim stazama koje je u pričama mistificirao, ponekad bi se javio u klapi, a onda ga ne bi bilo mjesecima, a onda bi pri povratku u klapu pričao dogodovštine i razloge u koje niko nije vjerovao, vjerojatno ni on sam. Upisao je Višu školu za organizaciju rada, završio, i sad pošao na drugi stupanj ekonomije i, kako je sam govorio, dobro napredovao. Nešto je vremenski i po ispitima bio iza mene, a kad bi se uračunala ženidba, možda ni malo. U braku su dobili sina Predraga i stanovali u ulici Oko kmana kao podstanari i pomalo se kućili.

Ante Žunić je bio vođa ekipe nogometaša i zadužen za streljaštvo, Branko Čiča za atletiku, Anica Supić iz ZOP-a za ženske ekipe, a Gojko Žeželj za šah i učešće skoro u svim ekipama kao takmičar.

Tode Lešo, "omladinac" od pedesetak i nešto godina bio je zadužen za balote i već je oformio svoju i znao kninsku ekipu. Normalno je bilo da mu je prvi igrač bio Nikola Maričić iz Potkonja, sada referent za ONO,DSZ i CZ OOUR Saobraćajne sekcije Split, pa Filip Buzov, približnih godina, referent za plan ZOP-a i Simo Anđelić, šef pružnog odsjeka Split 2.

- "Vođo, dođi ovamo, trebamo se dogovoriti o taktici." - zove me Tode u kupe gdje se smjestila njegova ekipa.

Dođem ja tamo, kad se rješiše neki problemčići kod ostalih, a njima se sjaje oči kao starom mačku kad vidi pršut.

- "Dede, povuci!" - izvuče bocu loze iz ćoška kupea - "Trebaće nam snage, a i praznik je."

Povučem iz boce gutalj, ali ih opominjem:

- "Nemojte pretjerati, imaćete duplo bulina i balota, nećete znati koje ćete gađati, koji su pravi i još će te se obrukati."

- "O, ne boj se, ovo će nam biti dovoljno da nam prestanu drhtati ruke, a srce napuni snagom, vidićeš kako ih tučemo do nogu!" - briše Tode rosu od rakije s ajdučkih brkova.

Prolazimo kroz Tepljuh i Tode nam pokazuje kuću koju gradi za penzionerske dane, a kad ugleda staricu u bjeloj povezači kako uz susjednu staru kuću hrani kokoši maše joj s obe ruke s prozora vagona i viče:

- "Majo, majo, doći ću večeras!"

Ona mu odgovori mahanjem ruku, ali nismo čuli šta je starica vikala.

- "Vidi je, prava vučica, moja majka!" - ponosno će Tode.

- "Ma kol'ko je njoj godina, ta ti si ostario!?" - zafrkava ga kompanjon Nikola Maričić.

- "Osamdeset i neka, ako su tačno upisali, a to si ti star magarčino, ja još jebavam ki pulac!" - ne da se Tode.

- "To ti sanjaš, pogotovu kad se napiješ. Daleko je to od stvarnosti!" - bocka ga Nikola.

- "Treba se znati napiti, kad si ti vidio mene napita, da nisam pri sebi. Uzimaš pravu mjeru, ruke ti prestanu drhtati, srce poskoči, a onda se puzdra ukoči i deri cjelu noć. Nemoj da ti dokazujem na ženi, 'nako je željna pored tebe."- vraća mu Tode istom mjerom.

Pored kupea prođe Janja Pirija, ćer Paška Pirije, skretničara iz Sadina, rasna crnka, cura od dvdesetak godina, čistačica u stanici Split.

- "Vidiš li to rode?" - zagrli Tode Nikolu - "Da mi je se dočepati cvrčala bi i uvijala se ki zmija na žeravi. Vjeruj ti meni, ne bio ja Tode Lešo!"

- "O, Boga ti, i Nikola bi na njoj bio junak." - tapše ga Nikola po plećima.

- "Pusti snovi, napred vranče nemoj stati..." - počmem recitirati Rakića i odmhnuh rukom, izađem iz kupea i krenem prema vratima vagona. Voz je ulazio u stanicu Knin, vidim Danu Berića i još nekoliko njih kako nas dočekuju na peronu. Iz razglasa se začu:

- "Dobro došli kolegice i kolege, prijatelji iz Splita!"

- "Zdravo Dane, evo nas!" - rukujemo se.

- "Dobro došli, idemo na stadion "Dinare", tamo će početi program." - drmusa mi ruku.

Stadion je bio tu u blizini, udaljen stotinjak metara.

Dane Berić je na igralištu održao prigodan govor dobrodošlice u par rečenica:

- "Dobro nam došli! Drago nam je da smo domaćini kolegicama i kolegama po poslu iz Splita. Mnogi od vas se čuju skoro svakodnevno preko telefona pa se sad lično upoznajte, bolje ćete sarađivati ubuduće. Malo ćemo igrati, malo se počastiti i tako na njljepši način obilježiti naš praznik Dan želježničara. Takmičite se fer i sportski kao prijatelji i pazite da se ne povredite, sudije nam nisu potrebne, tu ste vi sami i publika. Nadam se da ćemo se ovako susretati i ubuduće! Živjeli!"

Aplauz "slobodnoj interpetaciji" govora i ekipe ponješe svoje rekvizite i rasporediše se na igralištu. Mi ostali smo bili publika.

Dok se mladost igrala osoblje iz društvene prehrane je iznjelo plastične stolove i stolice, poredali ih i postavili tacne i pijate s narezanim suhomesnatim jelima, sirom, salatom, sokovima, pivom i vinom.

Dane i ja smo šetali od jednih do drugih ekipa i završili kod balotaša, kod njih je bilo, čini mi se, najviše strastvenog unošenja u igru. Svaki potez,bacanje, namještanje, se gasno komentarsalo, a rezultat je bio stalno tjesan, išlo se mic po mic, punat po punat, do zadnjeg bacanja.

A dan je bio pravi proljetni, svjetlozeleni mladi listovi obojili brda oko Knina i tvrđava na brdu Spas je, učinilo mi se, bila svjetlija nego inače. Daleko na istoku, u izmaglici, smijala se bjela kapa Dinare.

Kao zadnja disciplina ostalo je trčanje na osamsto metara. Tu se Branko Čiča, sjećajući se svojih rezultata iz rane mladosti, nadao dobrom rezultatu i pobjedi, ali je bilo mlađih i bržih.

- "Ne možeš, ja upreo iz sve snage, a on protrči pored mene ki zec, šali se samnom. Godine su uhvatile, tjelo otežalo, nema se kondcije." - pravda se on boreći se za zrak isprekidano pričajući.

- "Ti si Branko sada za sportove u mjestu, uči se i pređi u balotaše." - veli mu Tode Lešo, nagnu mu se uvu i doda - "Kad se oženiš i prestaneš jurcati za pičkom izgubiš glavni motiv za trčanje, a i šta bi trča kad je imaš svaku noć pri ruci u postelji."

- "Vidiš kako naša Mara Borojević pobjedi, ona trči za onim što joj fali!" - šeretski se smijulji kroz brkove Nikola Maričić.

Mara-Marija Borojević je radila kao knjigovođa. Omalena, zgodne pupaste figure i vrckasta. Radio sam joj s ocem, skretničarom na bloku1. u Kaštel Sućurcu, gdje su imali nedaleko i kućicu koju je stari Milan malo po malo napravio, došavši odavno preko Kozjaka,iz Vučevice, trbuhom za kruhom, na željeznicu. Bilo je tu još zgodnih cura, ali svakom muškom poletilo bi oko za njom kad bi prošla lanenim hodom, urođeno vrteći guzom "ka da redi pržinu".

- "Ajde strai prču, đe si ti bacio oko!" - gurnu ga Tode u slabine i Nikola zabasrlja:

- "Vidi manitaša, živ sam bar da gledam!" - pravda se Nikola.

Vraćali smo se brzim ZM vozom. Društvo se razdragalo i trošilo poputbinu koju su spremili Knjinjani. Poslije Drniša poče i pjesma, isprva sporadično, u po glasa, a kasnije je pjevao cjeli vagon.

- "Dobri ovi Knjinjani, svaka im čast! Sve neke dobričine, i muško i žensko. Treba im se dogodine revanširati." - bio je najčešći komentar koji se mogao čuti.

Sutradan na poslu su se svi hvalili kako su se dobro proveli.

- "Što je to bilo Mile, zar je tako bilo dobro?" - pita me Saraga.

- "Mora biti dobro kad nema vas šefova!" - smijem se - "Mlado, ljepo, bez obaveza, malo se igrali, malo veselili, vidili proljeće koje se u gradu i ne osjeća nit može viditi, i to je to."

- "Dobra su ta druženja, mi smo niz poratnih godina od ništa pravili slavlja, šteta što se to sve manje praktikuje." - slaže se on.

- "Imaju i korisnu stranu, kad nekom nešto zapne u poslu okrene broj i nazove kolegu tamo i rješi problem. Korisno i zabavno." - kažem mu.

- "Trebali bi mi to dogodine organizirati?" - konstatira.

- "Ne bi bilo loše, oni su nas ljepo dočekali." - kažem mu.