Pruga (76-80)

- 76 -

U martu je Jozo Grgić otišao na izdržavanje kazne u Verudu kod Pule na koju je osuđen zbog izazivanja saobraćajne nesreće u kojoj je poginuo Ante Anić-Kaliger, njegov komšija, a zajednički nam prijatelj. Njegovo pismo od tamo bilo je ispisano kao velika tužbalica od ruba do ruba papira da više nije bilo mjesta ni za jedno jedino slovo. Žalio se na sve, hranu, spavanje, rad, odnos osoblja i sudrugova. Pisao je da je raspoređen na posao na farmi krava, te ih muze, čisti i hrani, ustvari vapio je za utješnom rječi ne opterećujući se krivnjom za smrt Ante.

Odgovorio sam mu odmah da su to problemi adaptacije, da će poslije biti bolje, navići će se, a da će izdržavši to doživiti "iskupljenje", i da se u slobodno vreme posveti knjizi i učenju. Neka se raspita ima li mogućnosti da odatle odlazi na ispite u Osijek i da je "važno da nema vremena za razgovore sa samim sobom" i da je sve prošlo i da će i to proći. Uostalom, svaka medalja ima dvije strane, i da ne bulji samo u jednu i samosažaljeva se.

Na drugo pismo nisam dugo čekao. Bilo je malo vedrije i optimističkije i u njemu mi je izražavao beskrajnu zahvalnost, i na pismu i savjetima, jer od svih kojima je pisao jedini sam mu odgovorio. Žalio se da je pokušao učiti, ali da se ne može koncentrirati i da ga to opterećuje, kako pročita tako odmah i zaboravi, u glavi ništa ne ostaje. I sad je tražio neke usluge, te raspiraj se za ovo, i za ono, obavjesti me o ovom i onom, vidi šta je sa ovim i onim, jer mu niko drugi nije pisao niti se nada da će pisati.

Razumjevajući okolnosti i njegovo stanje opet sam ga nagovarao da bar čita beletristiku, a onda neka pređe na nauku, pa će tako pomalo doći i koncentracija i pamćenje, a ja ću mu prijavljivati ispite, samo neka javi koje i za kada. A onda sam ga zasuo informacijama da i ja učim i radim, da nemam para i vremena za izlaske i obavjestio ga o svemu što ga je interesiralo.

Gleda me Mišo kako pišem dugo pismo, "pismo knjigu", i čudi se:

- "Šta mu imaš toliko pisati?"

- "Sve što mu napišem njemu je kao žednom kap vode. Ni jedno pismo njemu nije dugačko, i "Rat i mir" bio bi mu kratak." - velim mu.

- "Mogu li pročitati njegovo pismo?" - iznenadi me Mišo.

- "Možeš drugo, prvo ti nebi preporučio, sumorno je. A ti kako hoćeš." - pružim mu oba.

Pročita on oba i vrati ih:

- "Gospe ti drage, to i mene čeka! Hoćeš li mi pisati?" - ozbiljno će on.

- "Hoću, u duši sam samarićanin. Učiniti nekom dobro u trenutku kad mu je potrebno za mene je najveća nagrada, čini me duševno sitim." - obećam mu.

- "A hoće li ti se on revanširati?" - on će.

- "Ako bi to očekivao onda ovo što radim ne bi imalo smisla. Nije ovo trgovina, ako dajem, dajem od srca. Pokloniš djetetu igračku pa vidiš one sretne djetinje oči i oduševljenu dušu, šta će ti veća "plaća". A svi smo mi djeca, samo se pravimo ozbiljni."- velim mu.

- "Pokvari nas život, grabežljivost, šta li?" - pita se Mišo.

- "Zaboravimo ko smo i šta smo. A kad dođe "stani-pani" svi zakukamo: "Majko moja!", pa bili stari i sto godina. Glumimo, glumimo sebi i drugima, cjeli život! Kad bi ga živili iskreno onakvog kakav je rješili bi se svih nevolja." - zamislim se i zatvorim pismo Jozi.

- "Sad mi je jasno zašto o tebi svi govore lipo i s poštovanjem! Zavide ti, ali ti ne osporavaju znanje i pamet i duševnost. Neki ti zamjeraju što se ne "uzdigneš" kad imaš zašto." - oda mi svoja saznanje o meni Mišo.

- "Ja sam iz naroda, onog običnog svjeta, otuda crpnim snagu i radost! Kad bi se od toga odvojio, kako ti kažeš "uzdiga", ko zna ko bi bio, bio bi stran sam sebi. Draža mi je ljepa rječ našeg manevriste nego "čast i pohvala" nekog iz elite, jer znam da taj manevrista iskreno misli i osjeća, a elitista to čini iz interesa. Takav sam." - nasmijem se.

- "Ali "glavonje", elitisti, odoše napred, bogate se i uživaju, a ti crnčiš i stiskaš kraj s krajem. U čemu je tvoja prednost?" - Mišo će.

- "Da budem sretan meni treba malo, a njima sreća i ne dolazi, nema granice gdje bi stali i rekli: "...dosta mi je, sretan sam...". U životu je sve relativno, a ko može tvrditi da je sreća u materijalnom bogatstvu. I da se razumijemo, sva bogatstva su nastala krađom na ovaj ili onaj način, ukradena od drugih ljudskih bića, stvorena ognjem, mačem, krvlju, prevarom, itd. Znaš li za onu izreku: "Za prvi milijun ne pitaj kako sam stekao, za ostale ću ti sve reći." Uostalom, da imam sve bogatstvo ovog svjeta ja bi radio, i ti si takav tip, jer volimo stvaranje, osjetimo zadovoljstvo kad nešto sami stvorimo, pa bilo to obična sitnica. Znaš li za onaj osjećaj "... ja sam ovo napravio, nacrtao, stvorio...", osjećaj punine u duši i zadovoljstva u razumu." - objasnim mu.

- "Pravo da ti kažem u mnogome se s tobom slažem, a volio bi da imam neki posao gdje sam sam sebi gazda. Više bi koristio i sebi i drugima nego ovako." - promišlja on.

- "Položi državni ispit i projektuj! Eto ti zato šanse." - podsjetim ga na pređašnje razgovore.

- "Eto ga, uvjek on nađe rješenje! Radim na tome." - nasmije se on.

Sad će i maj, trebala bi početi nagogradnja i Mišo će imati posla preko glave kao nadzorni organ, a istovremeno se grade i blok kućice u Solinu, trebaće to stići obilaziti.

Početkom maja počeo sam pripremati ispit iz Njemačkog jezika. Gradivo je bilo obimno i suvoparno. Sve sama poslovna pisma, ponude, narudžbe, ugovori, reklamacije i plaćanja sa svim ugrađenim zavrzlamama koje se mogu dessiti u međunarodnom poslovanju. Išlo je sporo i mučno, ali sam se nadao da ću moći izaći na ispit ako bude krajem juna ili početkom jula. Na radnom mjestu je bilo posla sve više, a još mi natovariše mjesto predsjednika komisije za izradu pravilnika o osobnim dohocima. Trebalo je u skladu s promjenama normativnih osnivačkih akata promjeniti i ovaj pravilnik i koji mora biti usklađen sa okvirnim na nivou SOUR-a i zadovoljiti i proći komplikovanu proceduru donošenja na Zborovima radnika i radničkom savjetu. To je značilo najmanje dva kruga beskrajnih rasprava gdje se svako osjećao podcjenjenim, a drga radna mjesta precjenjenim. Sve,sve , ali je plaća za svakog najvažnija.

Već na prvom sastanku Komisije više se vikalo nego iznosilo nešto konstruktivno, pa naglo prekinem tu galamu i zakažem sastanak za sljedeću nedjelju. Do tada ću ja napraviti i umnožiti potrebne papire, a oni neka donesu predloge za svako radno mjesto u okviru raspona koje predviđa SOUR-ski pravilnik. Tada uzmem Analitičku procjenu radnih mjesta iz Zakona o industrijskim poduzećima još iz 1957.godine i napravim križaljku s bodovanjem svakog radnog mjesta po nekih trideset kriterija koji su tamo bili navedeni. Na kraju dobijem rezultat koji je davao realnu sliku, ali se kosio s već uspostavljenim odnosima. Ispalo je da je veća plaća manevriste od šefa službe, a znajući da to neće ni u snu proći korigiram odnose tako da se uklope u SOUR-ski pravilnik. Odnosi među referentima, prometnicima, vlakovođama, kondukterima, manevristima i ostalim sličnim radnim mjestima ostali su onakvi kako ih je dala Analitička procjena, a raspon najniži-najviši osobni dohodak uspostavljen je na odnosu 1:4.

Anica mi to prekuca na matrice i izvuče par primjeraka za Komisiju, a matrice sačuva za daljnja umnožavanja, bio sam siguran da neće biti većih izmjena.

Kad se sastala Komisija svi osim mene bili su zatečeni. A ono što je želio promjeniti jedan ostali su osporavali, pa je zaključeno da takav predlog ide na Zborove radnika, a onda ćemo po tamo datim primjedbama dati konačni predlog za usvajanje na Zborovima i Radničkom savjetu.

- "Mile, zajeba si me, ovo ti neće proći u ŽAS-u." - kaže mi Ante Žunić, referent iz ŽAS-a.

- "Svaka ti čast Mile, rješio si me velike muke, po Žuniću bi trebalo sastančiti non stop, a pravo da ti kažem i objektivan si. Ja tu ni broja ni slova ne bi mjenjao. Vidi se da sam ti ja bio šef, naučio si nešto od nas Labinjana." - šali se Ante Ivković.

- "I ti misliš da je ovo dobro!?" - čudi mu se Žunić.

- "Nego šta, bolji je nego što ti misliš! Vidiš li da su tvoji šoferi i transportni radnici bolje plaćeni nego oni u "Jadrantransu", a i sam znaš koliko rade tvoji, a koliko oni. Ali dok vi Dočani ukopčate prođe voz." - ne da mu Ivković za pravo.

- "Dobro je Ante, vidićeš da neće biti puno primjedbi od radnika, najviše će se šefići buniti, ali tu ne mogu ništa, raspon je definiran." - podržava me sindikalist Stipe Bralić iz Šibenika.

- "Neka se čuju Zborovi radnika, neće tu biti puno promjena, a onda ćemo nešto korigirati. Bravo Mile, moslio sam da ćemo se ovim baviti cjelo ljeto."- čestita mi Pero Efendić.

I sad je usljedila rasprava na terenu u organizaciji sindikata oko petnaest dana, a ja sam čekao i osluškivao. Po svemu stvari su se odvijale povoljno za moj predlog.

A Jozo Grgić je opet pisao. Kako sam mu ranije savjetovao u prvim pismima tako se i ostvarivalo. Pisao je da je počeo učiti i da će mu dozvoliti da polaže ispite pa me molio da mu prijavim Francuski i Ekonomiku unutarnje trgovine, na koju već treći put izlazi, te da mu dostavim obavjest o rokovima kako bi je priložio onima u zatvoru kao dokaz za dobijanje dozvole za izlazak. Sve sam mu to napravio i poslao potrebne papire i poželio sreću na ispitima. Naravno, obavjestio sam ga o svemu što ga je interesovalo, ali mu nisam htio napisati da je Delija rekao kako mu nema kad pisati i šta bi on gubio vreme na to, jer je zaslužio što je tamo u zatvoru.

- "A jesi li primio njegovo pismo?" - pitam Ivu.

- "Jesam, a šta mu ja mogu? Što se petlja u ono zašto nije sposoban." - veli Ivo.

- "Pa ipak ste neki školski drugovi, a sada kolege s posla, kako možeš tako?" - prkorim ga.

- "Koji školski drugovi, ista smo generacija, ali on nije ima ni drugova ni prijatelja, kao ni danas. Uvik je bio osobenjak i u školi i na poslu, samo je mislio na sebe. A šta ti misliš da će ti sutra reći hvala što mu pomažeš? Ne očekuj to od njega, sad ga je stislo pa kmeči, a sutra će na to zaboraviti i kidisati na radno mjeso na koje i ti bez pardona. Viruj ti meni, da si slučajno na njegovom mistu ne bi te poznava, taki je on tip!" - žesti se Ivo.

- "Nekako mi ga žao, šta ću od njega kad mu sad treba pomoći?" - velim mu.

- "A ti pomaži! On izgleda stisnut i smeten, a ja ti kažem da mu je to više poza, on samo o sebi vodi računa. On u životu nije platio piće u društvu, uvik je čeka sa strane da drugi plati, trpio ruganje i zajebanciju, ali ga to nije naučilo da treba biti ka i drugi. Jebeš ti takvog prijatelja koji se za najmanju sitnicu kad ti treba pomoći promišlja tri dana i na kraju kaže: "Znas, ne moze." - ubjeđuje me Ivo.

- "Znam da je takav, a sad je u nevolji, vrag ga odnio." - kažem mu.

- "To mu neće sutra smetati da ti prave smetnje u karijeri, konkurisaće na ista mista di i ti, i ja, direktno, neće gledati da ide pored tebe nego ispred tebe, a svak zna da je spetljan i nesposoban, ali nikad ne znaš šta će učiniti oni koji odlučuju. A on će smotano sleći ramenima i reći: "Sta ja tu mogu, imam uvjete ka i ti, zasto ne bi konkurisao." A znaš li ti da ga firma nije dužna primiti u radni odnos poslije izlaska iz zatvora kad mu je kazna preko šest miseci?" - Ive će.

- "Samo mu još to treba! Zna li on to?" - pitam ga.

- "Zna itekako! Ali on smatra da se prema njemu imaju nekakve moralne obaveze te da s tim neće biti problema." - kaže Ivo.

- "K vragu! Baš će ga ta ludost puno koštati!" - velim.

- "A znaš li ti da je on dolazio kod direktora i tražio da ga se rasporedi ništa manje nego za šefa komercijalne službe, pitaj Pribudića, i to s pričom da on ima veću stručnu spremu od njega i odgovarajuću struku." - oda mi Ivo tu tajnu.

- "Vidi, vidi, nisam to znao!" - iskreno se začudim.

- "Jeste, a i ti i ja smo bili na tapetu, kao mi smo unapređeni, a on ima istu školsku spremu i više radnog staža od nas pa da ima prednost. Pitaj Saragu, koji ga je ispratio da mu je to poznato, ali da on ima pravo birati svoje saradnike bez polaganja računa samozvanim pretedentima." - likuje Ivo što sam zaprepašten.

- "Ni u snu to nebi pomislio! Zar je on takva pizda!?" - stvarno sam iznenađen.

- "Jeste kolega, ne treba njega toliko žaliti, a svak zna da on ne bi nikad završio Višu da ga ti nisi šlepa." - potapša me Ivo po plećima i ostavljajući me zaprepaštenog ode u svoju kancelariju.

Prošlo je prilično vremena, a Jozo nije pisao. I meni bi jasno zašto: dobio je od mene sve što mu je trebalo, pa sada može i sam. "Neka mu bude, ja sam svoje kao čovjek ispunio, a on neka se pravda svojoj savjesti, ako je ima.", pomislim, bar ću imati jednu obavezu manje.

U međuvremenu su stigle primjedbe na Pravilnik o osobnim dohocima, sistematizirao sam ih i sazvao Komisiju. Uglavnom su sve odbačene, a tada je Previlnik u konačnoj verziji upućen na Radnički savjet. Usvojen je jednoglasno bez ijedne diskusije.

- "Sad znam tko će se ubuduće birati za predsjednika komisija kad su u pitanju plaće." - smije se Saraga.

- "Valjda se neće mjenjati prije mog odlaska u Vojsku." - smijem se i ja.

- "A kad ideš, jesi li dobio poziv?" - uozbilji se on.

- "Neću još! Vjerojatno iduće godine, najesen. Do tada ću diplomirati, a onda ću ići čuvati domovinu." - velim mu u šali.

- "Šta ne tražiš da te oslobode, danas to masovno čine." - sugeriše mi on.

- "Meni će to doći kao jedan veliki odmor, nije lako raditi i završiti fakultet u roku, a tamo ću moći dobro promisliti šta dalje." - kažem mu.

- "Zar bi išao s željeznice?" - čudi se on.

- "Zašto ne, kakve su kod nas plaće i stambeni problemi nikad neću na zelenu granu." - predočavam mu realnost.

- "Ima vremena, za pet šest godina dosta će moje generacije otići u penziju, a ti, Delija i još nekoliko njih od mlađih ste najperspektivniji za napredovanje." - ukazuje mi i na tu mogućnost.

- "Ima još vremena, sve opcije stoje otvorene, vidiću." - rekoh neodređeno.

- 77 -

Na ispit iz Njemačkog nisam išao pošto je zakazan za početak juna, a ja nisam stigao proći svo gradivo:

- "Nema brige, u devetom ću sigurno položiti," - pomislim i odlučim - "za godinu dana položićiu sva četri preostla ispita."

Radi pripreme polugodišnjeg obračuna zakazan je početkom juna sastanak šefova službi u Zagrebu, padao je petak, a Frane se uzmuva, čita dopis po ko zna koji put i analizira dnevni red, a onda će pred marendu:

- "Mile, ja preko vikenda imam nešto posla na selu, otiđi ti."

Pogledam dnevni red, sve se odnosi na knjigovodstvo, pa mu kažem:

- "Trebalo bi da ide Marija, ovo se sve odnosi na knjigovodstvo za polugodišnji obračun, tako bi bila na izvoru da razjasni sve nejasnoće."

- "Govorio sam s njom, i ona je sprečena privatno." - pravda je on, a ja znam da se njima ne gubi odmor za vikend, a prekovremeni rad službenika se ne plaća.

- "Dobro, otići ću. Napiši mi nalog da dignem akontaciju i uzmem spavaća kola." - rekoh ne baš oduševljen. Oni gore, iz Zajedničkih službi SOUR-a, imali su običaj da petkom zakazuju sastanke, iako smo se svi mi sa terena bunili, jer bi svima koji su dolazili izdaleka radi toga propao vikend, a oni su se pravdali da direktori sastanče ostale dane i onda njima daju zadatak i ništa im drugo ne preostaje nega da tako postupaju.

A ja se sjetim da bi to moglo ispasti na moje dobro. Ceci je prestala nastava, pa bi se mogli vidjeti. "Nazvaću je telefonom da vidim šta ona misli." - odlučim u mislima.

Ostanem u kancelariji preko marende i telefoniram Ceci u Gračac. Iz prve, što je bila sreća, kakve su bile veze, dobijem je:

- "Halo, poznaješ li glas?" - pitam je.

- "Aha, baš sam iznenađena, otkud da ti zoveš?" - iznenađena je.

- "Iz Splita. Idem večeras u Zagreb, hoćeš li i ti, valjda je završila nastava?" - predlažem joj.

- "Nastava mi baš danas završava, sačekaj da razmislim šta imam od obaveza. Pa, može." - reče okljevajući.

- "Dobro, kupiću karte, ti samo uđi u Gračacu u spavaća kola, voz je tamo oko ponoći." - kažem joj.

- "Zašto spavaća, može i klasa." - kao buni se ona.

- "Komodnije je, a zaboravljaš da ja radim na željeznici. Idem službeno, ne košta me ništa." - prebacujem na druge razloge znajući našto ona misli.

- "Dobro, oko ponoći, znam koji je to voz." - složi se.

- "Prva spavaća do lokomotive. Dogovoreno. Vidićeš me na prozoru." - utvrđujem dogovor.

- "Vidimo se, zapamtila sam." - potvrdi.

- "Vidimo se, ćao." - spustim slušalicu.

Za karte nije bilo problema, u KSR sam dao njeno prezime i naglasio da je ulaz u Gračacu, a oni su shvatili da to putuje moj kolega iz Knina, kao što je bilo uobičajeno.

Naše dopisivanje se bilo ustalilo, ispočetka sam djelio s njom muke njenog prilagođavanja u radnoj sredini i malom provincijskom gradiću, a kasnije smo više pisali o osjećajima, intimi i stalno tražili pogodan trenutak da se sretnemo. A sada je taj trenutak došao, valjda se neće predomisliti. Ta neizvjesnost me mučila cjelo popodne dok sam se spremao za put, a tješila me nada da će taj susret biti daleko od radoznalih očiju provincijske sredine u kojoj se "od buve pravi slona" i da je ona toga svjesna.

U spavaćim kolima bili su poznati kondukteri. Odmah po polasku voza obilazili su kabine i evidentirali prisutne putnike, a kad dođoše kod mene da provjere da li u Gračacu ulazi moj suputnik ja mu potvrdim:

- "Suputnica."

- "Šta, djevojka?" - nasmijaše se široko.

- "Aha, ozbiljna veza. Ostaćemo preko vikenda u Zagrebu." - smješim se - "Imate li dobrog pića?"

- "Ima kolega, konjaka, viskija, šerija, amara, sokova, vina..." - počeše oni nabrajati.

- "Konjak je francuski?" - prekinem ih.

- "Nego šta, pravi, orginalni, nemaj brige. Strana pića i naša izvozna, samo takva imamo." - potvrdi jedan.

- "Doći ću dok to s kartama sredite, probaćemo ga." - velim im.

- "Samo dođite kolega, sad ćemo mi, za pet minuta." - ode da sredi evidenciju za dva preostala kupea.

Navratim do kondukterske kabine i priručnog bifea i kuhinje i zatekoh oba konduktera, voznog i od spavaćih kola:

- "Ajmo kolege probati taj francuski konjak!"

- "Evo ga, orginal." - kondukter spavaćih kola uze nenačetu bocu, pukne čepić pri otvaranju i nasu nam u čaše. Bio je pravi.

- "Nek ti je sa srećom!" - namignu on.

- "Kad uđe, poslije pet minuta donesite konjak i "Radensku", ujutro ćemo napraviti obračun. Neću da vas vidim do mosta na Savi." - nasmijem se.

- "Ništa ne brini kolega, samo se ti pokaži." - nasmijaše se obojica.

Vratim se u kabinu, ispružim se obučen i uzmem čitati novine. Od neizvjesnosti nikako da sklopim cjelinu, odložim novine i gledam kroz prozor u noć. Nije mi tebalo dnevno svjetlo da vidim pejzaž, odavno mi je slika bila poznata u sjećanju od bezbrojnih razgledanja iz voza, putujući na posao i s posla ovom prugom s međustanica gdje sam radio.

Od Pađena pgledah na Bukovicu, tu i tamo oko Kistanja žmirkala su svjetla, dok se Promina blještala od grozdova svjetla po cjelom kraju. "E moja Bukovice, niko ne misli na tebe, još si od svih zapostavljena i u mrklom mraku", pomislim dok osjećam zapuh brdske svježine. Voz protutnja iznad vrela Zrmanje, pa preko Čupkovića mosta zađe u usjeke ličkih brda bježeći čas na ljevu čas na desnu stranu draga obraslih kržljavom grabovinom i po kojim borom samcem. Prohladni planinski zrak prodere u kabinu i istjera miris Dalmacije.

- "Sad će Gračac." - prenem od neizvjesnosti.

Voz uspori, bandaži zacviliše, a papuče zaiskriše, trzaj i voz stade. Na peronu je stajalo nekoliko putnika osvjetljeno slabim žutim prljavim svjetlom. Cecu u prvi tren ne primjetih i malaksa mi tjelo od razočaranja. U zadnji moment primjetih poznatu figuru na rubu osvjetljenog platoa kako se pomiče i srce mi zalupa od ushićenja, Ceca je išla prema spavaćim kolima obučena u zimsku trenerku i bjele patike noseći preko ramena sportsku torbu.

Kondukter spavaćih kola ju je čekao kod otvorenih vrata vagona, čujem ga kako joj govori broj kabine. Kroz hodnik joj krenuh ususret i prihvatim joj torbu:

- "Dobro veče." - poljubim joj rumeni obraz.

- "Dobro veče." - promuca zadihana, rumena od žurbe ili neugodnosti.

Propuštam je u kabinu, ona jedva dočeka zatvaranje vrata i duboko uzdahnu:

- "Joj, što me sram! Ako sam večeras ostala živa uvjek ću."

- "Nije to ništa, samo si umislila. Šta ti ko može, odrasla si, možeš činiti što te volja." - hrabrim je.

- "Ne znaš ti, ovo je malo mjesto, svak te poznaje, pa ti pripišu što ti ni napamet ni u snu ne bi palo." - objašnjava ona.

- "Sad je gotovo, prošlo. Putuješ, niko ne zna zašto i kamo i s kim, ako se neko bude raspitiva možeš reći šta te volja. A meni je puno srce što si došla." - sjednem na donji krevet do nje, zagrlim je i nježno poljubim.

Kondukter ubrzo donese konjak u velikim tankim čašama i "Radensku" u boci na bjeloj "Rosfraj" tacni:

- "Izvol'te, prijatno i laku noć." - zatvori za sobom vrata kabine.

- "Jel' te on poznaje?" - pita ona.

- "Ne, samo po papirima zna da sam željezničar." - objasnim joj polulaži.

- "Dobro je, ne želim nikog poznatog, osim tebe." - laknu joj i konačno je prođe grč uzbuđenja.

- "Niko nam neće smetati do Zagreba." - okrenem ključ i stavim lanac na vrata kupea i ugasim žuto svjetlo. Zasja noćno svjetlo i okupa kabinu modrinom mora.

- "Za naš susret." - podignem čašu izgovorivši prvo što mi dođe na pamet.

- "Za dugo čekani sastanak." - prisebnija je ona, podignu čašu, kucnu se i otpi dvije kapi - "Što je ovo, jako al' pitko?" - doda oblizavši vrškom jezika pune sočne usne.

- "Francuski konjak, odličan je." - gledam joj vranu kosu, ten lica zrele breskve, sjajne krupne oči zasjenjene gustim dugim trepavicama i sočne crvene usne bez trunka karmina.

- "Kako živiš, jel' sad bolje?" - otkravljujem početne trenutke.

- "Snašla sam se prilično, uživam u poslu, ne vodim ćakule niti dajem nekom povoda da me ogovara i puno čitam. Ponekad me uhvati želja, jaka, skoro neizdrživa, da odem, da se nađem u starom društvu, ali sam svjesna da toga više nema i da je to prošlost, pa se izjadam u pismima tebi i bude mi lakše. Hvala ti, puno ti hvala na onim divnim pismima, čitam ih bezbroj puta i dobijam novu snagu." - preko blistavih očiju pređe sjena.

- "Nije mi teško razumiti te, i ja sam to prošao, lutao bi kao muva bez glave cjeli dan gradom, a onda malo po malo našao sam neki smisao u studiranju i drugim obavezama. Vreme lječi sve boli, malo se promjeniš ti, malo shvatiš okolinu i nađe se neka ravnoteža. Važno je da se nečim baviš, da ne vodiš razgovore sama sa sobom." - prsti nam se prpepliću u milovanju.

Dizelka tutnji, kod nekog predsignala ote joj se otužni jauk u dubokoj mrkloj noći, a tad nanovo točkovi u istovjetnom ritmu lupkaše po sastavima šina.

Ona nasloni glavu na moje rame, zapuhnu me opojni miris mlade žene.

Zagrlim je oko struka desnom rukom, a ljevom podignem joj nježno bradu, iz zenica joj sinu čežnja, i kad nam se usne spojiše, ona ih prekri plavičastim kapcima. Čujem joj jako lupanje srca dok joj pridržavam ljevu sisu, kao da hoće da joj iskoči iz grudi. Uzdahnu kroz nosnice snažno i bučno zrak, a tad joj se usnice otvoriše do kraja i strasno poče sisati moj jezik. Spustišmo se na krevet i ruke nam počeše letjeti po tjelima, milujući čas jedan čas drugi dio, i tražeći dugmad na odjeći da ih oslobodi stege i da se dodirne gola koža i osjeti ona glatka i topla opojnost hemije i toplline.

Kad smo stigli do prepreka na odjeći prekinišmo ljubljenje i počešmo svako svoju skidati odjeću i bacati je u ugao kabine. Ona se u samim gaćicama opruži na krevetu i pomaže mi uvijajući tjelom da ih skinem.

Goli ležimo jedno uz drugo, sise s mrkom i zašiljenim bradavicama mi bodu prsa, a moja muškost njen tvrdi donji dio trbuha. Noge nam se isprepleću.

- "Ne bi smjela." - uhvati me nježno za ruku koja je klizila prema bujnoj mrkoj šumi međunožja.

- "Šta je, u čemu je problem?" - pitam je promuklim glasom.

- "Neredovna mi je menstruacija." - stidljivo šapnu - "Ne mogu odrediti termine."

- "Kada je zadnja bila?" - pitam.

- "Juče, zadnji dan." - šapnu.

- "Onda nema problema." - ubjeđujem je.

- "Bojim se, ipak" - nesigurno se brani.

- "Neću te iznevjeriti, šta bude da bude." - obećavam joj i njena ruka popusti i pusti moju da joj klizi u međunožje.

Ona stidljivo otvara butine i duboko, skoro bolno, uzdahnu kad joj čvrsto uhvatih vrelo, vlažno i nateklo međunožje.

Sve stvari sa ovoga svjeta su nestale kad joj uđoh među butine i muškost prodre duboko u tu vrelinu zarslu u bujnu kovrčavu šumu. Ona samo trzajem zavrati glavu, jedva čujno jauknu i pokrenu guzu u ritmu prodiranja muškosti i lupkanja voza po spojevima šina. Duga vrana kosa joj se rasipala po jastuku čas na jednu čas na drugu stranu u ritmu uvrtanja glave.

Njeno stezanje butina oko mojih slabina i ruku preko pleća nagovjesti da će dostići vrhunac. Prodrem duboko, mošnice mi eksplodiraju i bujica sjemena u mlazevima uli se u nju. Ona se ukoči u grču, promuklo guknu i opusti se. Lice mi pored njenog vrata uroni u more vrane kose. Obamrli ostašmo tako nekoliko trenutaka dok su nam srca lupala kao čekići po nakovnju, a širom otvorena usta žedno pila vazduh.

- "Ovo sam mjesecima zamišljao, čak i sanjao." - šapćem joj i ljubim zauške.

- "I ja sam čeznula, maštala, zamišljala dok sam čitala tvoja pisama. O, što mi je lijepo." - gura me nježno da legnem pored nje. Noge nam se ispreplele i osjećam kako joj bedra još podrhtavaju.

Ljubim joj napućene usne na granici smješka.

- "Šta ćemo sutra, ti imaš sastanak?" - upita me.

- "Sastanak je u deset, najduže do petnaest sati. Idemo ujutro u hotel uzreti sobu. Do kada ti možeš ostati, vikend je pred nama?" - dogovaramo se.

- "Trebam se vratiti "Likom" u nedjelju, onim vozom što iz Zagreba polazi u deset. U ponedjeljak imamo nastavničko vjeće, trebamo zaključiti ocjene i pisati svjedodžbe." - razlaže ona.

- "Dobro, uzećemo hotel odmah ujutro, ti se naspavaj, a ja ću doći poslije sastanka. Poslije ćemo se dogovarati prema raspoloženju. Važi?" - ljubim joj bradu.

- "Tako je najbolje. Hoće li u hotelu biti problema, ja o tome ništa ne znam, smije li se, mi nismo u braku?" - raspituje se i miluje mi mišicu.

- "Nema problema, za pare se sve može, novac nema boju, ni ukusa ni mirisa." - privlačim je na grudi - "Samo ti to prepusti meni i nemoj se crveniti, neće biti problema."

Slobodnom rikom dohvaća čašu konjaka i gucnu dvije kapi:

- "Sad ti." - podižem glavu i ona mi prinosi čašu ustima.

- "Zapaliću cigaretu, hoćeš li ti?" - pitam je.

- "Ne pušim, al' sad hoću." - nasmija se i sjeda na krevet.

Uzimam dvije cigarete sa stolića i istovremeno ih palim, a tada pružam njoj jednu.

- "Jeli se čuje kroz ove zidove?" - lecnu se ona.

- "Ma kakvi, čuješ li kakva je buka i škripa, a susjedi su nam zaspali još u Kaštelima." - nasmijem se.

- "To je dobro, bilo bi me ujutro stid." - ona će.

- "Opet ti! Stid? Od koga i radi čega? Otkud bi neko znao ko smo i šta smo mi jedno drugom. Mladi bračni par, eto! A šta bi oni radili nego pravili djecu!" - smijući se kažem joj.

- "Dobro. Stvarno nemam razloga, u pravu si, niko me ne poznaje. Imaš pravo." - ohrabruje se ona.

- "Tako ljubavi, zaboravi na Gračac ova dva dana." - opružim se uz nju na uskom tvrdom krevetu.

Izvana se čuje kako kondukter izvikuje: "Gospić!"

Goli ležimo u klupku kao zmije, izmješanih udova, mirisi tjela i dah nam se mješaju u snovenju želja i stvarnosti. Ona ne trepće dok joj milujem vlažno i vruće međunožje, a onda kliznu rukom niz moj trbuh i miluje mi nabreklu muškost.

Šutimo obuzeti milovanjem i tad nam se usne spojiše u strasni poljubac. Sise samo što jej ne puknu ka zreli nar pod mojom šakom i ona se poče namještati na leđa vukući me na sebe. Butine joj se rastvoriše i muškost kliznu u vrelinu, a čuperci nam se zamrsiše. Lagano, sitno igra guzom, stiska me butinama dok mi natekle mošnice klize po njenim vlažnim jastučićima. Glavu je zabacila, moj joj dah prži vrat i prsa taru sise.

- "Auh," - otegnuto stenje pri svakom prodoru - " što je lijepo. Ah,ah, samo tako lagano."

Borimo se, usporavamo, samo da što duže traje ta plovidba nebesima.

A onda, bez naše vonje, tjela počeše da se kreću jače i brže, mišići nam se grče, dah ubrzava, a moje mošnice se razbijaju u ritmu drhtanja njene guze i muškost gubi u dubini raja. Ona naglo podignu noge, čvrsto me stegnu butinama, usnama nađe moje i usadi mi jezik do korjena, a tad se ukoči u tom položaju, trznu se dva tri puta cjelim tjelom i glasno zakrklja uz moje uvo, dok su joj vreli mlazevi sjemena punili rodnicu.

Oznojena tjela nam se opustiše, pokrenušmo se tek onda kad nam se na koži sledi znoj.

- "Jeli bilo ljepo?" - ljubim je u podbradak.

Nježno me potapše po leđima:

- "Aha, na devetom nebu sam bila."

- "Kako je tamo?" - šalim se i poljupcima joj naizmjenično zatvaram oči.

- "Znaš, bio si tamo sa mnom." - osmjehnu se nateklim usnama.

Zapalimo cigarete i pogledavamo se urotničkim smješcima.

- "Jesi li nešto ovako očekivala, zamišljala?" - pitam je.

- "Ne, ljepše je! Sama sebe iznenađujm kako sam s tobom slobodna kao da se godinama poznajemo, bojala sam se da ću biti ukočena i stidljiva, a ti pomalo nasrljiv. A vidi, potpuno goli i ne stidim se!?" - leže grudima na mene i ja joj počeh obema šakama gnječiti okruglu tvrdu guzu.

- "Poješću te!" - šapće dok mi usnama gricka vrat.

- "Nije ti dosta, ti si tek počela?" - smijem se dok mi usnama golica vrat.

- "Do Zagreba ne prestajem, gotov si." - namještajući obline budi mi novu snagu i strast.

I nismo prestjali do Karlovca mjenjajući sve moguće poze. Tad se mokrim šuganima koliko toliko oprašmo i obučemo. Trenerke i patike je spremila u torbu i obukla mini suknju safari boje i strukiranu bluzicu od indijske svile. Sandale s visokim štiklama zategle su joj listove i istakle butine i guzu. Dugu crnu kosu je raščešljala pa je vješto vezala tankom vrpcom, a lice tek malo ispuderisala i stavila oko očiju blagu maskaru, te inače crvene bujene usne ovlaš premazala tamnocrvenim karminom. Za to vreme ja sam se osvježio hladnom vodom i na zatvorenim očima držao par minuta vlažni šugaman, a tada osvježio lice losionom poslije brijanja. Obukao sam odjelo, zavezao kravatu i bili smo spremni za vanjski svjet, naoko svježi i fini, a našu tajnu noć je odnjela sa sobom.

Kad je kondukter pred Zagrebom pokucao naručio sam kave. On se diskretno nasmješi:

- "Odmah kolega, donosim." - i vrati se u svoj odjeljak i isti tren je donese i ode dalje buditi putnike.

- "Hoćeš li moći izdržati na sastanku?" - nasmješi se ona i brižno mi namjesti nemirni čuperak kose.

- "Hoću, nema problema. Samo se ti naspavaj u hotelu, pa ćemo na ručak, doći ču ja do tri, možda kidnem i prije." - kažem joj i polmilujem joj koljena.

Voz zatutnja preko Savskog mosta, ona ustade.

- "Čekaj, zadnji ćemo izaći." - zaustavim je i odem do konduktera i podmirim trošak.

- "Kavom časti firma." - nasmija se on.

- "A ja častim vas konjakom. Odličan je." - smijem se i ja.

- "Ozbiljna veza?" - on će znatiželjno.

- "Može se reći." - ne izjašnjavam se konkretno.

- "Zgodna je mačka, svaka čast." - begeniše je.

- "Hvala, ljepa je." - potvrđujem.

Opraštam se s kondukterom i izlazimo n gužvu na peronu. Ona me drži pod ruku i ujednačeno koračamo prema pothodniku i prolazimo ispod Glavnog kolodvora.

- "Odavno nisam bila u Zagrebu, a skoro se ništa nije promjenilo." - gleda na Tomislavov spomenik i Zrinjevac.

- "Neke sitnice, možda, ni ja ne primjećujem, jer sam sada često ovdje, doduše nakratko, u prolazu." - kažem joj dok idemo prema "Splendidu".

Tu smo uzeli dvokrevetnu sobu, recepcioner se samo diskretno nasmješio i nije tražio njena dokumenta. Pružim mu napojnicu, on kimnu glavom:

- "Hvala gospon, niste trebali." - i rutinski pruži ključ.

Soba je gledala na Zrinjevac s drugog kata. Pogledam na sat, tek je prošlo šest sati i vidim da imam dosta vremena do deset kad počinje sastanak.

- "Ja ću se istuširati, ne podnosim ovu metalnu masnoću od voza, baš je čudnog mirisa." - kažem joj.

- "Odlično, i ja ću, skupa ćemo. Imam u torbi fen i šampon, to uvjek nosim na put." - skoči se i ona.

Skidamo se i bacamo odjeću na fotelje. Uzimam je za ruku i idemo u kupatilo. Tek sad sam svjestan koloko je ljepa i zgodna, na dnevnom svjetlu.

- "Prava si ljepotica, sve je na pravom mjestu i kako treba, koji li sam ja sretnik." - mješam vodu u kadi.

- "A ja sam mislila da sam malo bucmasta." - brani se ona.

- "Ne nisi, baš kako treba." - uvlačim je u kadu.

- "I ti si zato zaslužan, noćas si me iscrpio." - kikoće se ona.

Okreće mi leđa i ja joj ih šamponskom pjenom trljam od lopatica i preko struka do oble i zategnute guze. Muškost se ukruti sama od sebe i uđe joj među butine. Rukama joj obuhvaćam sise, ona se ukruti i pušta da nas voda ispitra od tjemena do stopala.

- "Idemo na krevet, najdraže mi je kad si na meni." - lagano se okrenu i ispira mi muškost obema šakama.

- "Ne želiš drugu pozu?" - pitam je.

- "Volim kad si na meni, kad me cjelim tjelom gnječiš, kad me lomiš svom snagom." - šapuće dok mi ljubi vrat i zauške.

Bičevi mokre kose kvase jastuk, bijne sise podrhtavaju i otresaju krupne kapi kje se slivaju niz obline, a ja je uzimam za listove i podižem joj noge, međunožjejoj se otvara i bujna crna šuma zablista od mokrine. Muškost kliznu u rumeni vreli otvor, ona zastenja i pete joj kliznuže niz moja ramena, a guza podiže od ležaja. Kao da joj je tjelo od gume ona sitno podrhtava guzom, zastenja kad joj šakama zgnječih sise i silovitim prodorima zaljuljah nam tjela, dok krevet poče cviliti pod nama.

- "Tako je dobro" - zastenja - "slomi me!"

I lomili smo se jako, snažno i silovito. Noge mi počeše drhtati od pete, vlažnost vode zamjeni znoj, a mošnice mi ekspolodiraše i muškost u mlazevima izli sjeme duboko u nju. Ona mi zgrabi šakama glavu i u usta mi pusti promukli krik.

- "Svaki put je ljepše i slađe, Bože, šta sam sretna." - zadihana mi izgovara u uvo.

- "Ceco, crknuću od ljepote." - poljubim joj rascvjetane usne i pritežem je uz sebe.

Poslije kraćeg odmora opet tuširanje.

- "Sad nećemo, moraš ići raditi."- nasmija se ona ispod oka.

Obučem se i uredim:

- "A ti sad spavaj, ljubavi."

Poljubim je u oko, uzmem aktovku i krenem iz sobe. Ona me poljubi i zaključa vrata zamnom.

Sastanak je počeo na vreme. Podjelili su odštampane i na geštetneru umnožene upute čiju su svrhu ukratko objasnili Maca, šefica svodnog knjigovodstva, i Vlado Višnjić, šef plansko-analitičke slušbe i raspodjele. Sve mi je bilo jasno, radi toga nisam trebao ni dolaziti, a nadmudririvali su se svodni referenti i referenti zagrebačkih OOUR-a, i tada smo bili gotovi. Nisam se ovaj put navraćao u kancelarije planera već sam se direktno vratio u "Splendid". Usput sam kupio sokova, čokoladnog mljeka i neke grickalice i strpa u aktovku, javio se na recepciji i produžio u sobu. Bilo je oko podne.

- "Brzo si došao, taman sam se probudila."- dočeka me Ceca i onako raščupana i pupasta od spavanja grli me oko vrata i ljubi u usta.

- "Nije bilo ništa posebno, ovo su mi mogli poslati i poštom, ali me nije briga za posao kad si ti tu ljubavi." - tapšem je po guzi.

- "Jesi li umoran," - reče glasno, a onda mi prinese usne uvu i šapnu -  "jebaču moj?"

Otvorim aktovku i na stolić iznesem sokove, mljeko, čokolade i keksiće. Skinem se i legnem na još topli krevet i naslonoim na podignute jastuke. Ona mi se naslonila na podignuta koljena, lomi čokoladu i hrani naizmjeničeno sebe i mene.

- "Kakav ti je plan za popodne?"- pita me.

- "Sad je podne, mogu li malo odspavati, najviše sat vremena, a onda ćemu negdje van na ručak, tad prošetati po centru i popiti negdje kavu, možda da odemo i u kino, na večeru i onda u hotel. Predlažem, izaberi?" - nabrajam predloge na prste.

- "Slažem se, uz manje korekcije. Nećemo ići u kino, ni na večeru. Predlažem da poslije ručka odemo u NA-MU i po nekim dućanima gdje bi kupila neke sitnice. Za večeru ćemo nešto kupiti za jesti u sobi, želim da što više budemo sami, briga me za razgledanje grada na brzinu. Sažeš li se ljubavi moja?"- gura mi kockicu čokolade u usta.

- "Slažem se, biće kako ti kažeš." - ljubim joj jagodice prstiju.

- "Sad spavaj na mom krilu, možda i ja još malo zaspim." - namješta se uz mene.

- "Onda se ljepo i udobno namjesti." - pravim joj mjesto na krevetu.

- "Ne, ovako mi je ljepo, čuvaću te dok spavaš." - prstima mi mrsi kosu, a usnama zatvara kapke.

Zaspao sam opijen mirisom djevojačke puti. I u snu sam osjećao njeno milovanje po kosi i lake poljupce, nježne kao sletanje leptira na cvjet. Otvorim napola oči i ugledam njeno lice iznad svoga i pogled kako se odsutno gubi negdje u daljini, dok joj prsti po inerciji špartaju kroz moju kosu. Trgnu se kad osjeti moj pogled na sebi.

- "O čemu razmišljaš, nešto si se ljuto zamislila?" - preduhitrim njen osmjeh.

- "O tome da ću morati otići u Beograd, imam tamo rodbine i preko njih i prijatelja iz studentskih dana tamo potražiti posao." - odlučno će ona.

- "Toliko ti je teško u Gračacu?" - pitam je.

- "Osamljena sam, mladosti nema da se družim, ono što ima nije ni seljak ni građanin i visi po gostionama. S kim da tamo stvorim porodicu, ono što je školovano to je oženjeno i čeka da malo djeca porastu i bježi. Nije mi tamo mjesto, dok platim podstanarstvo i hranu ne ostaje mi ništa, plaće su tako male. U Beogradu ću bar imati društvo, ipak je to velegrad, uvjek se događa nešto novo. Znam da ni tamo neću živjeti u izobilju, ali bar neću biti osamljena i moći ću zadovoljavati svoje sklonosti ka literaturi i umjetnosti uopće." - objašljava svoja razmišljanja, osjećam da je čekala pogodan trenutak da ih iskaže.

- "I u gradu možeš biti osamljena, itekako!" - kažem joj.

- "Da, znam. Ali ovdje ne bi dobila stan za sto godina, morala bi se udati, pa dizati kredite za graditi kuću, a to je muka cjeli život. Onda stvarati pare za djecu i njihovo školovanje u gradu i tako ostati u ovoj zabiti zatvoren cjeli život. Neću, nisam zato završila fakultet! Možda to nekom odgovara, ali ih većina odlazi dok se ukaže prilaika, pa računam da je i za mene što prije to bolje." - objašnjava svoja duga razmišljanja i na osnovu njih stvorenu čvrstu odluku.

- "A šta da kažem, dobro razmisli, otiđi tamo, vidi i onda odluči. Zar nije tako najbolje?" - rekoh neodređeno, zatečen njenom odlukom.

- "Ne može mi biti gore od ovog sada, ali ipak neću uzeti bilo šta." - odlučna je - "Mogu predavati, pisati, prevoditi, biće već nešto u mom fahu."

- "Imaš cjele ferije pred sobom, poduzmi što god možeš na sve strane," - ohrabrujući je stiskom za list noge - "spremimo se, idemo na ručak."

Šetali smo, ona me drži pod ruku, pa zastanemo i razgledamo izloge, a kad naiđošmo pored "Vinodola" odlučim da ručamo tamo.

Konobar nas odvede u dno sale, restoran je bio skoro pun. Za aperitiv ona je naručila "Amaro", a ja "Badelov" konjak. Za jelo smo naručili krem juhu od gljiva, samoborski kotlet, zelenu salatu i od vina graševinu. Nismo htjeli ni desert ni kavu, to ćemo poslije, negdje na Trgu republike. Prošli smo i pored HNK i bacili novčiće u "Zdenac života", a onda preko Cvjetnog trga došli do NA-ME. Tamo je ona kupila neke majčice i hlače, odlučila se i za neke ljetne cipelice, a tada smo, prolazeći pored knjižare nasuprot NA-ME, pogledali i naslove novih izdanja.

- "Voliš li nešto od ovih naslova?" - pitam je.

- "Ne, idemo unutra pogledati." - povuče me za ruku.

Uđemo i polako razgledamo police. Na jednoj pri samom vrhu ugledam zbirku Jesenjinovih pjesama u izdanju "Mladosti". Odmah je kupim i napišem posvetu:

- "Najdraže mi pjesme mojoj ljubavi sa ljubavlju." - i potpišem.

Starija prodavačica se nasmješi i sjetno pogleda, valjda negdje u prošlost, u uspomene. Ceca me poljubi u obraz i spremi knjigu u torbicu:

- "A ja tebi?" - luta pogledom po policama.

- "Ne sada, možda poslije. Vidićemo usput." - povlačim je van iz knjižare.

Uđemo u "Gradsku kavanu" i popijemo kavu. Pričamo o mojim studijima, vojsci, planovima.

- "Završetak studija i vojska su sigurne činjenice, ovo ostalo su želje. Ko zna, možda ću i ja završiti u Beogradu, ne bi mi bilo krivo." - govorim joj.

U "Konzumu" smo uzeli kruha, salame, čokolade, sira i kutjevačku "Graševinu" i krenuli u "Splendid". Bila je rana večer, oko osam sati.

Raskomotimo se, pričamo uz tandrkanje s tramvaja s Zrinjevca. Ona se skida i proba kupljenu odjeću, okreće se prema zidnom ogledalu sa svih strana, namješta se u razne poze i na kraju stalno mene zapitkuje:

- "Kako mi stoji? A ovako?"

- "Dobro je, fantastično ti ističe figuru i sve ono na njoj što izaziva uzdahe muškaraca." - smijem se.

- "Ovo će mi dobro doći u Beogradu, za Gračac je suviše smjelo." - objašnjava ona.

- "Sada će godišnji i ferije, doće gosti, studenti i učenici, valjda će i u Gračacu biti nešto življe?" - podsjećam je.

- "Hoće nešto, ma to bude na sajmen dan ili vikendom. Većina se njih opusti kod kuće u okolnim selima i zasocima, a neki se spuste na more kod Obrovca ili Maslenice. Kose i plaste sjeno, pomaže ostarjelim roditeljima, pa sjeku granje i prave lišnjake, spremaju drva za zimu, a neki nešto grade ili popravljaju. A dosta ih ide na more i navrate samo u prolazu, pri odlasku ili povratku, i to kratko traje, pa sve po istom." - priča kako je tamo preko ljeta.

- "Zaš da i mi "domaći" manje vidimo more od onih koji dođu na godišnji. Radi se, imaš svakohakih obaveza, a ono slobodnog vremena začas prođe." - uključujem se u njenu priču.

- "Ja sam zamišljala da vi tamo ne izlazite preko ljeta iz vode, ali shvatam da vam je tako. I ja kad dođem s posla sve slobodno vreme potrošim na priprema za sutrašnji dan. A kad to zgotovim vreme je za spavanje, sutra treba rano ustati." - govori dok se skida i pakuje isprobanu odjeću.

Gledam kroz prozor na Zrinjevac, prolaze stariji šetači, upicanjni i obično u paru, a u žurbi ih zaobilaze oni što žure prema Glavnom kolodvoru, valjda idu negdje na put. Po koji mlađi par gura dječja kolica i nekoliko mališana se igra između cvjetnih leja pod budnim očima roditelja što sjede na klupama. Ona se naslanja na mene i gleda u istom pravcu.

- "Kako ti se sviđa u Zagrebu?" - pitam je da odložim onaj razgovor o nama koji će neizbježno doći.

- "Tako, tako, ima nešto odbojno, umjetno, stalno imam osjećaj neke tjeskobe, ne mogu se opustiti. U Beogradu je drugačije, tamo su ljudi nekako prirodniji, ima ih svi naravi i običaja, komunikativniji su i prirodniji. Valjda je to stvar mentaliteta ili navike, tamo sam studirala, a ovdje sam uvjek bila nakratko, na proputovanju." - pokušava mi izreći svoj dojam.

- "Slažem se, ali Zagreb je čistiji, uređeniji, umiveniji, dok u Beogradu ima svega i svašta, mislim da je to do gradskih vlasti kad ne uklone ono Cigansko kartonsko-limeno-drveno naselje na ulazu u grad i ne spreče ono prosjačenje po ulicama. Ovdje toga nema, ne dozvoljavaju." - kažem joj.

- "Baš je tako, u Beogradu vode računa samo o Centru i Dedinju i državnim zgradama, ostalo je zapušteno. A i po samom Centru ima ruševina iz Drugog rata, valjda su to mogli do sada srediti." - slaže se ona.

- "Da, ali je Beograd bombardovan u Drugom ratu više puta, na početku od Njemaca, a pri kraju od Saveznika, pa u Prvom ratu isto tako, a Zagreb je lišen toga, ni cigla nije pukla. Možda je i to razlog?" - dodam.

- "Razumljivo mi je što su ga Švabe bombardovale, ali zašto Saveznici, o tome sam samo nešto potajno čula?" - pita ona.

- "U ratu je lako naći razlog, tobože da spreče dotur ratnog materijala Njemcima u Grčku i onemoguće njihovo brzo povlačenje, pa udri "Letećim tvrđavama" po Beogradu, Nišu i još nekoliko gradova po Srbiji i Crnoj Gori. Čak ni Split nisu propustili, samo su Zagreb i Ljubljana prošli bez toga, a u njima su sjedile Hitlerove savezničke vlade. Nema tu logike, bar za nas obične smrtnike ili je istina duboko skrivena na obe strane." - velim joj.

- "To skrivanje ili iskrivljivanje istine mi smeta, eto, stalno se pitam zašto ustaški logor Jasenovac, gdje je pobijeno na stotine hiljada Srba, Židova i Cigana, sve civila od koljevke do sjedih vlasi, nije oslobođen prije Zagreba, Ljubljane, ma skoro cjele zemlje, kad mu se ima na umu geografski položaj i nastupanje NOV-a, a moglo se spasiti na hiljade mučenika?" - pita me ona.

- "Puno me pitaš, mogao je i ranije, partizani su bili dovoljno jaki, ali su ga uvjek zaobilazili kao mačak vruću kašu, baš kao da se htjelo da se ti logoraši pobiju, da nema živih svjedoka, mrtva usta ne govore. I uspjelo se u tome, ne znam jeli ih je oko stotinu preživjelo?"- iznosim svoje sumlje.

- "Pa, jeli istina ono što smo mi u školi učili iz istorije o Drugom svjetskom ratu?" - pita za moje mišljenje.

- "Istorijsku istinu piše pobjednik, onaj koji je došao na vlast, onako kako njemu odgovara. A u borbi za vlast se nisu birala sredstva, Makijaveli je to dobro teorijski obradio. U toj borbi su komunisti ubijali komuniste, četnici četnike, ustaše su se obračunavale među sobom, sklapani su nelogični savezi između ljutih neprijatelja da se udruže protiv trećeg zajedničkog protivnika i tako se u zbrci pravila još veća zbrka, a profitirao je onaj koji je bio najlukaviji ili najlaživiji. A onda je pobjednik oprao svoje nasilje, a poraženom dodao još više zla i tako smo mi, ali i oni ispred nas, kroz istoriju, učili. Eto, ovdje u Zagrebu su pobijeni odmah na početku rata najugledniji ljevi intelektualci i komunisti, a za njihovu pogibiju su najviše krivi njihovi sudrugovi, što ne opravdava ustaše kao egzekutore. Čula si za Marka Oreškovića i Savu Kovačevića. Ovog prvog su po zvaničnoj istoriji ubili četnici, ali se u narodu zna da je njegova pogibija zasluga njegovih drugova komunista među kojima je obračun počeo još prije Drugog rata, u Španjolskom građanskom ratu, a Savo je namjerno žrtvovan sa svojim borcima i ranjenicima jer je postao u narodu suviše slavan i kao takav ugrožavao Maršala. Za mladog i sposobnog Ivu Lolu Ribara se priča da je iz istog razloga nastradao, postao je previše popularan među narodom. Samo budala može povjerovati da jedan jedini ustaški avion koji je tada imala NDH ga nađe baš u vreme kada je ulazio u onaj saveznički koji ga je trebao odvesti u Italiju. To je kao da nađeš iglu na livadi! A ima toga još koliko hoćeš. Činjenica je da je iz Drugog rata živo izašlo tek nekoliko starih komunista koji su bili poznati i prije rata i koji se baš nisu slagali u svemu s Titom i grupom oko njega." - raspričao se ja dok me ona zapanjeno gleda.

- "Pa, jesu li četnici i ustaše bili ono što smo mi učili?" - želi da nastavim.

- "Četnci nisu bili jedinstvena formacija, najviše ih je bilo oko "Ravnogordkog pokreta" generala Draže Mihailovoća, ali je bilo i samostalnih grupacija koje su formalno priznavale Dražu kao "Ministar vojnog Kraljevine Jugoslavije". Neki od njih su otvoreno sarađivali s Talijanima i Švabama, neki prikriveno i povremeno, ali su se prema narodu svi ponašali bahato kao što su se prije rata ponašali prema vojnicima redovima, gdje su uglavnom bili oficiri ili podoficiri. Znaš ono sileđijsko "... ja sam taj i taj čin Kraljeve vojske, ima da slušaš, da nas hraniš i gineš za Kralja, ka šta mu i ja služim braneći Otadžbinu, bez pogovora...", a istovremeno dok traže žrtve od naroda sklanjali se na sigurna mjesta čuvajući se i borbe i studeni. A ustaše su bila organiziovana vojska jedne kvislinške fašističke države koja je imala svoj cilj: nezavisnu etnički čistu katoličku hrvatsku državu, etnički čistu od drugih naroda po rasi, vjeri i ideologiji, i to su sprovodili temeljito od bebe do nemoćna starca. Malo se spominju Mačekovi zaštitari početkom rata, koji su većinom kasnije postali ta ustaška vojska, pa se sad govori da je HSS bila demokratska antifašistička stranka i da je umirila svoje aktivnosti tokom rata. A zaštitari su radili isto prije ustaša i s istim ciljem samo kao slabije organizirani u manjem obimu. U Sloveniji je bilo slično, "bjeli" su otvoreno sarađivali sa Švabama, ali su imali jednako mišljenje o slovenskoj državi i naciji kao i ostali pokreti kod njih, pa i sami komunisti. Može se reći da nijedan ili zanemarljiv broj Slovenaca je bilo u borbama za oslobođenje na drugoim područjima Jugoslavije, što se i danas pravda tobože geografskim razlozima, a koji nisu važili za Dalmatince, Ličane, Krajišnike, većinom Srbe i nešto Bodula, koji nagnojiše zemlju od Gevgelije do Trsta, Jesenica i Celovca. A pogledaj danas, na visokim položajima u Saveznoj upravi su najviše zastupljeni upravo Slovenci, Hrvati, Muslimani i Šiptari. Malo je Dalmatinaca, Ličana, Krajišnika pa bili po nacionalnosti Srbi ili Hrvati. Otvoriće se arhivi, malo po malo, naročito kad Tito umre, biće još iznenađujućih saznanja." - nastojim skratiti ovu temu.

- "Zbilja, šta misliš, šta će biti kad Tito umre?" - snebdiva se, zabrinuta.

- "Teško je biti prorok, ali nije teško predvidjeti da će nastati borba za vlast među "crvenom buržoazijom", da će se stalno natezati između saveznih i republičkih vrhuški oko većeg djela kolača. A zavisi i od toga što će se dešavati u svjetu, šta će velike sile činiti, na kraju krajeva one su stvorile Jugoslaviju, i ona je po Jalti fifti-fifti po utjecaju sila. Ne treba zaboraviti da smo mi na ognjištu, gdje nekad bukti plamen, a nekad su žiške samo zapretane lugom, ali se vatra nikad ne gasi. Sad je do "domaćina", hoće li je zapretati ili razbuktati, gasiti je sigurno neće." - pokušavam objasniti metaforama.

- "Pa zar to ne zavisi i od nas!?" - čudno joj je.

- "Malo, narod je "svjetina" kako reče Gebels, biće bez mozga i pameti. Imaju metode da se ta "svjetina" posvađa, nikakva logika i pamet pojedinca tu ne pomaže. Kakvo "bratstvo-jedinstvo", s tom utopijskom parolom komunista će se rugati sve strane." - pesimistički odgovaram.

- "Ali mi mladi, valjda imamo pameti da na to ne nasjednemo?" - ne vjeruje ona.

- "Mladi će biti gori od onih koji su preživjeli Drugi svjetski rat. Ako te ne natjera suprotna strana, natjeraće te tvoja. Ne možeš ostati ni tamo ni ovamo, nemaš pravo svoga izbora, tu je problem. A koliko je to bratstvo-jedinstvo jako provjerimo, otiđimo dolje u kafanu i zapjevajmo "Tamo daleko", pjesmu krfskih mučenika iz Prvog rata, ili neku nevinu ljubavnu srpsku pjesmu koju ovdje nazivaju "ćirilicom" , za pet minuta doći će milicija i odvesti nas u zatvor i optužiti za širenje srpskog nacionalizma itd." - ubjeđujem je polušaljivo.

- "Onda sam ja dobro odlučila što ću tražiti posao u Beogradu, bar ću se slobodno osjećati po nacionalnom pitanju i vjeri, ovdje uvjek moram paziti da ne bi nekog povredila ako nešto istaknem svoje pravoslavno i srpsko." - ovaj razgovor još više učvrsti njenu odluku.

- "Nažalost tako je! Kod nas nije stvorena klima da se slobodno možeš izraziti kao Srbin, Hrvat, Ciganin, Slovenac, Musliman, itd., pa pravoslavac, katolik, vjernik, i sliično, a da te odmah ne gledaju kao nacionalistu, šovinistu, odnosno neprijatelja ovog društva i države. A to bi meni trebalo biti normalno kao što je ime i prezime i da je važno samo kakav si čovjek, ako poštujš tuđe i voliš svoje. Nažalost, komunisti su odbacili ili potisnuli ideje i stavove recimo Natka Nodila, Vladimira Nazora, Šenoe, Vuka Karađića, slovenskih pisaca Cankara, Prešerna, Voranca, koji su se ponosili i svojim narodima i poštivali i radovali se uspjesima slavenske sabraće. Tu su i Andrić, Zijo Dizdarević, drug Branka Ćopića, pa Skender Kulenović, pa Meša Selimović i mnogi, mnogi drugi. Negiranje nečega što je prirodno u ime nekog kozmopolitizma vratiće se kad tad kao bumerang. Majka Priroda se gadno osvećuje." - djelim njeno mišljenje.

- "Odoh ja u Beograd, dosta su se moji preci, daleki i bliski rođaci napatili u ovoj pustinji." - odlučna je ona.

- "Oni su odvajkad tu, to je njihova zemlja, njihov zavičaj, nisi na tuđem, na svome si!" - podsjećam je.

- "Jeste, znam to, ali kroz borbu to moramo stalno braniti i dokazivati i uvjek smo radi toga sirotinja, svakih malo pustošenja i krv, a ja imam izbor koji mi preci nisu imali, izabraću bolji i mirniji život, vi muški to branite. Moje selo je sad tri puta manje nego što je bilo prije sto godina, a trebalo bi da je obrnuto. Dosta mi je sirotinje od rođenja, hoću malo da osjetim kakav takav boljitak." - odlučno brani svoju odluku.

- "Da, razumijem te, samo i tamo ćeš biti "stranac"!" - kažem joj.

- "Neka ću, biće ih još pa ćemo se družiti, ali ću slobodno moći reći da sam Srpkinja i da slavim svoju slavu Svetog Nikolu. A ovdje to krijem kao zmija noge! Hoću živjeti bar bez tih okova. Hoću da to slobodno kažem, a da me ne gledaju kao čudo, hoću da zapjevam "Tamo daleko" ili "Igrale se delije...", "Stevane Sinđeliću.." i druge pjesme, a da me ne smatraju "seljankom", nacionalistom, šovinistom ili bilo čim drugim osim običnom Srpkinjom i pravoslavkoma koja ne želi nikom zla." - uzbuđuje se ona.

- "Ćetnikušo", "Ciganko", ne plaši se, popijmo malo "hrvatske" graševine." - smijem se i pružam joj čašu.

- "Nisam ništa od toga, obična sam Srpkinja i pravoslavka i ništa više." - nasmija se i ona i otpi malo, predahnu i popi do dna.

Popijem i ja svoju čašu vina i sjednem na krevet do njenih nogu, uzmem ih u krilo i milujem od stopala do butina.

- "Skini se do kraja kao i ja." - ona je bila samo u gaćicama i riđipetu.

- "Ti nešto smjeraš, a?" - ljubim joj koljena i gledam kako joj se cakle oči.

Malo po malo, polako i nježno, milovali smo se dok nam ne provari krv, a tada opijeni strašću izgubišmo svjest o ovozemaljskoj stvanosti i krenušmo put sedmog neba spojeni tjelima i opijeni ljubavlju.

Tako je bilo cjelu noć. Ceca je ustanovila i da drugi ljubavni položaji su jednako slatki i dobri, a kombinacija najbolja. Skoro da nismo spavali, a osim izliva nježnih rječi i kratkih rečenica nismo o ničem drugom pričali, nismo htjeli remetiti ovaj naš mali svjet ljubavi.

Oko devet smo sišli na doručak, podmirio sam račun i bez žurbe smo krenuli na obližnji Glavni kolodvor. "Lika elspres"- ubrzani voz za Split ličkom prugom bio je poluprazan tako da smo bili sami u kupeu sve do Gračaca. Kroz prozore smo gledali skoro pusti predivni krajolik i u srcima osjećali žal za onim pustim narodom što nastrada ni kriv ni dužan u vihoru Drugog rata ili odseli u kolonizacijama poslije njega. Visoka bujna trava tužno se povijala na ljetnom lahoru kao da plače za plećatim koscima i vitkim Ličankama što prevrću vilama otkose za njima.

Pred Gračacem reče mi tiho, na rubu suza:

- "Pisaćeš mi, zar ne?"

- "Šta ti je, znaš da hoću!" - pomilujem je po obrazu.

- "Pobojala sam se da si mi se zasitio." - gleda me u zjenice.

- "Eh, ta tek smo počeli, biće nam svaki naredni put sve ljepše." - tješim je.

- "Odmah mi se javi, bar razglednicom." - kao da sumnja u moje obećanje.

- "Hoću, otkud sumnje?" - razuvjeravam je.

- "Bojim se, valjda bez razloga." - šapne tužno.

- "Baš bez razloga, bićemo u vezi pismima i svaku zgodnu priliku iskoristićemo za susret, bilo to u Gračacu, Beogradu ili Splitu." - ljubim joj nježno usne.

Ona me zagrli grčevito obema rukama, pripi se uz mene i žudno i dugo me ljubi, proguta grop da ne zaplače:

- "O kako te ludo volim, ljubavi moja."

- "Tako sam sretan šta te imam, ljubavi." - šapućem joj.

Voz poče kočiti, stade i ja je ispratih do izlaza.

Ona je stajala na peronu i gledala za vozom i mojom rukom kojom sam joj mahao kroz prozor. Stajala je nepomično dok joj je vjetar od kretanja voza vijorio dugu vranu kosu.

- 78 -

Kasno uveče, spremao sam se za izlazak, zazvoni telefon i podigoh slušalicu:

- "Halo?"

- "Mile, jesi ti?" - poznat mi je glas, zove izdaleka pa linija puno šumi, ne mogu odrediti ko je:

- "Ja sam, ko je?" - vičem u slušalicu.

- "Ja, Boško "Ušum", Kistanje!" - dere se i on.

- "O, ti si, zdravo Boško, koja nevolja?"- pobojah se da nije nešto loše kod kuće na Vlaci.

- "Mene budale, kod kuće ti je sve normalno! Meni trbaš." - sjeti se on da otkloni moju bojazan.

- "Samo reci, ako mogu?" - bi mi lakše.

- "Sutra je nedjelja, dolazimo u Split, mi s "Bukovačkim karavanom", a meni nestalo filmova za fotoaparat. Molim te, kako znaš, nabavi mi "Kodakov" kolor film, dva tri komada, koliko možeš. Daću ti pare kad dođem." - zbrza on u jednom dahu.

- "Prošlo je osam, večeras takve ne mogu naći, po kioscima imaju samo crno bjele, znaš već. Pokušaću sutra ujutro, možda neki dućan bude otvoren." - kažem mu.

- "Snađi se kako znaš, moram to slikati, ne čekaj me bez toga!" - nagovara me da uložim sav trud tobože pretećim glasom.

- "Kad dolazite, gdje ću te naći?" - pitam ga.

- "Autobus će biti oko deset na Trogirskoj stanici, tamo na Radničkom šetalištu." - objasni on.

- "Dobro, uložiću sav trud." - obećavam mu.

- "Ajde Mile, molim te!" - vapi on.

- "Dobro Boško, vidimo se sutra." - završimo razgovor.

Boško "Ušum" Pekić je bio upravnik pošte u Kistanjama, sa familijom je stanovao na spratu iznad poštanskih kancelarija: sa ženom, ćerkama Milkom i Milenom i sinovima Milurtinom i Miloradom. Taj nadimak "Ušum", kojim narod u jednoj rječi nepogrešivo ocrtava dušu i tjelo čovjeka, kaže da je bio stalno i duhom i tjelom u pokretu, u nekom stvaralačkom nemiru. On je bio, pored redovnog posla, bio novinar i foto reporter iz Kistanja i okoline te slao priloge za zagrebačke i beogradske novine često ilustrirane dobrim fotografijama. Bile su to vjesti, a često i kratke repotaže i zanimljivosti, kojima se lokalna sredina javno rugala, ali potajno ponosila kad izađe u novinama. On je bio i glavni pokretač osnivanja KUD "Bukovica" u kojem je nastojao očuvati običaje, narodnu nošnju i stvari koje su sužile za radove u domaćinstvu i polju, šumi i kršu, u prošlim vremenima. A tu se nije oslonio samo na Kistanje i bližu okolinu, već je pokrenuo i seljane Nunića, Bjevčina sela, Modrina sela, Ervenika, Žegara i Krupe, Rudela i Ivoševaca, Smrdelja, Varivoda i Đevrsaka, dajući im zadatke i obaveze da uvježbavaju pjesme i igre, kao je on već zna: ovi pjesmu, ovi kolo, ovi diple, ovi svirale, ovaj i ovaj gusle, a svi skupa kola i pjesme koje se trebaju izvoditi masovnije. I tako ih odvede u Zagreb na "Smotru folklora", na gostovanje u Beograd i po Vojvodini, na festival na Tromeđi u Strmicu, a evo sada, i na prvi posjet centru Dalmacije Splitu.

Krenem odmah u akciju iako je subota naveče, možda takav film nađem u kioscima oko željezničke stanice ili oko Trajektne luke, kod nekog "ispod bamka", ono obično rade do devet-deset sati. Bio sam slabe sreće mada sam dosta trgovaca poznavao. Bilo je drugih vrsta, ali "Kodakovih" kolor filmova nisu imali. Vraćajući se Rivom ispod Palače prema Pjaci zagledam u izloge dućana gdje bi to mogli držati i ugledam natpis na jednom dućanu, na samom ulazu na Voćni trg, da prodaju sve vrste "Kodakovih" filmova, ali dućan bijaše zatvoren. Na tablici o radnom vremenu ne piše da radi nedjeljom.

- "Ko zna, možda i radi, sutra ću navratiti." - pomislim u sebi i odem na Pjacu noseći tu brigu kao samar na pameti. Žao bi mi bilo da Boško "Ušum" taj događaj ne ovjekovječi kad već želi da ima slike baš u koloru. Koliko ga znam on će to izraditi na velikom formatu i praviti izložbu, a najljepše okačiti na zidove u Sokolani.

Već u sedam sati ujutro bio sam na Rivi kod tog dućana, ali bijaše zatvoren. Na kiosku preko puta kupim "Slobodnu" i upitam prodavačicu da li taj dućan radi i nedjeljom.

- "Ne radi zvanično, ali poslovođa dođe i otvori na sat-dva ili jednostrano pravi inventuru da ga ne bi kažnjavali. Sačekajte malo, sad će on doći." - daje mi ona nadu.

Pređem preko asfalta i sjednem na klupu ispod palme da mi dućan bude na oku i listam novine. Približivala se deveta ura i počeh gubiti nadu kad mi se učini da neko u dućanu ima, brzo pređem kolovozne trake i stvarno je prosjedi šef dućana unutra, nešto piskara. Pokucam na staklena vrata, a on mi rukom pokazuje da ne radi, da je zatvoreno. Motiram mu rukama molbu da mu objasnim i on se nevoljko podiže i otključa vrata:

- "Ne radimo, sređujem papire, šjor!"

Objasnim mu o čemu se radi, a on živnu:

- "A tako, a oće li prolazit' Rivom?"

- "Mislim da hoće, a popodne će nastupati u Domu brodogradilišta." - rekoh mu šta sam znao.

- "Odlično! Kažeš da su iz Bukovice, e, oni imaju lipu odoru, morat ću i ja to slikat." - sada je nestalo prijašnje mrzovolje.

Papreno mi naplati za dva filma, taman sam imao toliko para uza se, i zaključih da je to trodupla cjena i prodaja "za svoj račun", jer je filmove izvadio iz nekih skrivenih od očiju škancija ispred kojih je stajala druga legalna roba. A šta je tu je, Boškov je trošak, ja sam napravio kako je tražio.

Požurim prma Radničkom šetalištu, a oni već tamo, stigli nešto ranije od predviđenog. Boško "Ušum" diže ruke uvis kad me ugleda:

- "Đe si više, jesi li nabavio!?"

- "Jesam, ma skupi su ki vrag!" - pružim mu dvije kutijice.

- "Koliko su da su, moram ih imati." - pruži mi on novac za filmove.

- "Jedva sam ih naša, ima samo na jednom mjestu, šta ne koristiš drugu marku?" - pitam ga.

- "Ovi su najbolji, oni drugi ne vrede ni upola." - odmah on montira film u aparat - "A i najbolje mi odgovara za slikanje ovih naših krasnih narodnih nošnji."

A tamo je bilo njih pedesetak, pun autobus, i muško i žensko u pravim narodnim bukovačkim nošnjama. Tu je i Đuro s Vlake i žena mu Ljubera, nekoliko ih je iz Mažibrada, pa Bjelanovića. Perića i Lalića, a ima ih i iz Nunića, Bjevčena sela i Ervenika.

Na nogama im opanci, pa sukneni benevreci ili suknje, vezene bjele košulje od kuštelanca, kanice, sadaci, pregače, aljine i aljci, po koji kaban, na glavama crevene bukovačke kape s kićenkom. Za pojas muški zadjenuli zlatnožute kubure, a ima i nekoliko dugih crnih pušaka kremenjača, dugih i kratkih sabalja i raznih noževa. Neke žene nose preslice i vretena, neke gargaše, a jedna brkata starina pod miškom stiska mješinu dipala, a druga dvojica za pojase zadjenula svirale i dvojnice.

Pozdravljam se sa svima, bolje oni poznaju mene nego ja njih, pamtim ih drukčije obučene. Ovako obučeni muški su mi nekako krupniji i muževniji, a ženske ženstvenije i koketnije.

Boško ih postroji kad je došla milicija i oni lagano krenću niz Radničko šetalište za milicijskim autom, pa se spuštaju pored Doma zdravlja i Kazališta niz Marmontovu i izlaze na Rivu. Prolaznici zastaju i gledaju, a malobrojni turisti stranci škljocaju fotoaparatima ili snimaju kamerama oduševljeni nenadnim darom za svoje objektive. Idem sa strane, pločnikom, i ponekom objasnim da su to Bukovčani iz Kistanjskog kraja, dok mi srce lupa ki čekić po nakovnju i duša se nadula ki mješina od ponosa.

Na dnu Marmontove počeše pjevati i igrati kola i tako sve dok ne stigoše iznad Kapetanije. Osluškujem šta se govori, a zasta kod dvojice na dva koraka da čujem sve:

- "Vidi Vlaja, ća se kurće!" - podsmješljivo će niži debeljuškasti otočanin.

- "Biži gubo, ća im fali, lipo je držat' do svoga! Ovo su pravi Dalmatinci, potomci Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića. Gledaj ta pleća, lagan i ponosan korak, a ima ih pola stariji od mene. Ko ti je kriv ća si se rodija ki guba i osta guba u tilu i duši." - prekori ga povisoki Varošanin.

- "Ma ća tu ima lipo, prošla su ta vrimena i gotovo!" - joguni se debeljuškasti "blitvar".

- "A kad gledaš Škote u vešticama onda ti je lipo!? Ća smo prokleti, naše ne vridi, a tuje je i govno lipo!" - pljunu Varošanin pred noge u prašinu na rubu kolnika.

- "Ma koji naši, to su rišćanski Vlaji, Cigani i Ćetnici, Turske ih paše dovele vamo da im beštije ćuvaju, i najlipše bi bilo da i se vrati oklen su i došli, ništa lipog kod njih za nas Rvate nema." - zapaprišti se debeljuca.

- "I ti to meni kažeš!? Marš gubo od gube, a šta vam Talijanci nisu sipali ricinus u mozak misto u guzicu, u njemu su vam veća govna nego u guzici. Da nji Srba ni bilo još bi Talijacima prali pode i usranu robu, a ti tako. Da mi nisi više priša, gubo nad gubama!" - pljunu Varošanin debeljuci pred noge i krenu put Sv. Frane.

Mene nešto štrecnu u srcu i pomuti mi raspoloženje i krenuh za mojim Bukovčanima. Ispratim ih uz Ribarevu, oni odoše po svom predviđenom programu, a ja se preko Rive vratim u stan. I srce mi je bilo puno ponosa, bez obzira na sve, eto ni Bukovčani nisu za baciti, a imaju šta i pokazati.

- 79 -

Tog prijepodneva desila se željeznička nesreća. Teretni voz br. 1354 iz ukrsnice Sadine, oko podne, je zbog otkazivanja kočnica na nekim ruskim cisternama udario u zaštitni grudobran na zaustavnom sigurnosnom kolosjeku, pa se nekoliko cisterni prevrnulo na glavni prolazni kolosjek i blokiralo prugu. Sreća, niko nije stradao, mašinovoša i asistent se ugruvali, a kočničar sa štoka je na vreme iskočio i ugruva se na kolosječnom tucaniku.

Saobraćaj vozova do daljnjeg je bio obustavljen, sve garniture redovnih i vanrednih vozova su bile u Splitskoj putničkoj stanici i stanici Split Predgrađe i pekle se na julskom suncu. Masa putnika koja je trebala tog dana putovati razmjestila se u oskudnoj hladovini u stanici i okolo nje, smještajući se kako je ko znao i umio. Da nevolja bude veća bila je najezda turista kao što to biva polovinom i krajem mjeseca. Sreća je bila što su svi prijepodnevni vozovi došli, pa se nije trebalo starati za prevoz putnika koji bi ostali više Sadina. Organizovalo se tako da su punici iz spavaćih i kušet kola mogli ostaviti svoju prtljagu u vagonima koje su nadzirali kondukteri, ali ona većina koja nije imala rezervacije i putovala prvim i drzgim razredom nije mogla ostaviti svoje stvari iz bojazni od lopova, koji su doslovno harali u takvim prilikama, bez obzira što su tu bili i željezničari i milicioneri. Lako im je bilo nabaviti kartu do Perkovića i prikazivati se kao punici.

A opravka pruge išla je sporo. Trebalo je dovesti prazne cisterne iz Solina i pretočiti ureu iz ruskih cisterni, a onda izlomljene vagone skloniti stotonskom dizalicom iz Knina s pruge, koju bi dovezao pomoćni voz knknske Vuče. Kad se taj krš skloni trebalo je čekati noć da se šine ohlade da bi se oštećene mogle demontirati i nove postaviti, jer je to bilo nemoguće danju napraviti, pošto ih je sunce ugrijalo na oko 70 stepeni Celzijusa i izazvalo širenje spregnutog čelika.

Već tada se znalo, ako bude sve išlo s popravkom kako treba, da vozovi neće krenuti prije sutra popodne, a putnici za odlazak su stalno pristizali sa otoka i Makarske rivijere. Što je noć bila bliža bila je i nervoza okupljenog svjeta sve veća, pa informacioni radnici i razglas nisu bili dovoljni da ih sve kako treba obavjeste. Neki su pokušavali naći sobe kod privatnika ili po splitskim hotelima, ali je to krajem jula bio uzaludan trud.

Među putnicima je bilo dosta stranaca, naročito Austrijanaca i Njemaca. Ćiro Vučenović, šef saobraćajne službe, me zmaoli da pomognem na informacijama, jer mu je bilo poznato da prilično dobro govorim njemački. Priključi mi se i Delija Ivan sa svojim poznavanjem engleskog.Jedan šalter od putničkih blagajni smo pretvorili u informacioni ured za strance, pa smo nas dvojica nekako odoljavali brojnim pitanjiima.

Kad je palo veče putnici s kartama su tražili svoja mjesta u garniturama koje su se nešto rashladile, a oni iz spavaćih kola svoje rezervisane ležajeve. Jedino je mladost, koja je imala još snage i energije, skitala okolo ili se skupljala u grupice i pravila inprovizirane zabave u vlastitoj režiji.

Negdje oko deset uveče, nešto prije redovnog polaska "Balkan ekspresa" za Beč i Minhen, dođe stariji gospodin u laganom ljetnom odjelu i pokaže mi kartu spavaćih kola.

Pročitam kartu i vidim da je to neki Austrijanac i da putuje za Beč, pa mu ukratko kažem o čemu se radi.

- "Och, mein Got, was tun?" - pita se.

- "Gehen Sie in Schlaffwagen, das ist ambeste." - preporučim mu.

- "Gut, danke." - nasmija se on i slegnu ramenima.

Pođem s njim do spavaćih kola i javimo se kondukteru, koji se tu šetkao.

- "Danke schön, gute Nacht." - reče mi i pruži novčanicu za bakšiš.

- "Danke, nein, ich arbeite, nur meine Dinst" - zahvalim mu se odbijajući novac odgovarajućom gestom ruke.

- "Bravo, es lebe Sozialismus!" - nasmija se on i vrati novčanicu nazad u džepić jakete.

Vraćam se prema staničnoj zgradi i ugledam na drvenoj čekaoničkoj klupi ispred vestibila da sjedi osamljena djevojka. Kratke crne kose, ošišana skoro ka muško, u bjeloj majčici i crvenim sportskim hlačama, naslonila se na ranac i blene odsutno u daljinu.

- "Što ne pođete u garnituru, ima mjesta?" - pitam je.

- "Ne spava mi se, a tamo je još vruće." - kaže ona.

- "Onda dođite ovamo kod nas, neko će vas tako usmljenu ukrasti." - našalim se i pokazujem na informacioni ured.

- "Nisam ja lutka, velika sam, ne bi se dala." - prihvati ona šalu i pođe samnom.

- "Ivo, evo nam pomoći, da se nisi usudio nešto pokušavati, ona je moja cura." - šaleći se govorem Ivi kojem se oči zacakliše kad ugleda curu.

- "Ja sam Ivan." - pruža on ruku za upoznavanje djevojci.

- "Mira." - prihvati ona i reče uz bjeli osmjeh okrećući se meni:

- "A ti?"

- "Mile." - rekoh, a Ivo shvati:

- "Lopove, to ćemo još viditi!" - aludirajući na moju prethodnu izjavu.

I poče je on ispitivati, e ko je, šta je, kud putuje, gdje je bila i tako redom. Ona se brani noodređenim odgovorima, pa se umješah:

- "Pusti curu na miru, znaš joj ime, ostalo te se ne tiče. Pomaže nam u poslu, zar to nije dosta od nje."

A ona je šturo rekla da je studentica, da studira u Zagrebu, da je bila na ljetovanju u Makarskoj, u kampu, i da se mora vraćati ranije zbog nekih privatnih porodičnih problema, a tamo joj društvo ostalo još nekoliko dana.

Pitam je o kampu, u detaljima, a ona se čudi kako ja znam kako je tamo sve do sitnica. Objasnim joj da sam i ja tamo bio prije nekoliko ljeta kao srednjoškolac.

- "Svuda li je i tebe vrag nosia!?" - namusi se Ivo kad nas dvoje nađošmo zajedničku temu i tako on osta zapostavljen, po strani.

Tako nam prođe noć, a u pet nam dođe smjena. Ivo je morao kući u Brnaze, a ja Miri ponudim:

- "Možeš kod mene malo odspavati, sad mi rekoše dispačeri da vozovi neće krenuti prije večeras, a imam i telefon u stanu pa ćemo provjeravati."

- "Imaš stan, tko je još tamo?" - u čudu pita ona.

- "Recimo da imam, sam sam, sestra mi je na godišnjem odmoru, otišla kod roditelja." - rekoh joj.

- "Dobro, idemo." - zabaci ona sportski ranac na leđa.

Ivo se ukočio kao zmija kad pikira žabu, ne vjeruje svojim ušima i očima. Kad mi krenušmo jedva se sjeti odgovotiti na pozdrav.

Uđemo, nakon desetak minuta pješačenja preko Rive, u garsonjeru i kažem joj:

- "Evo kreveta, možeš se istuširati, uostalom osjećaj se kao kod svoje kuće.

Ona kimnu glavom i ode u kupatilo. Dok se ona tuširala skuvam kavu i donesem piće, sjednem za stolić, pijuckam i pušim, čekajući da ona obavi toaletu.

- "Kava i piće te čekaju, sad ja idem pod tuš." - rekoh joj kad je izašla iz kupatila.

- "O, baš ti hvala, tek sad osjećam umor." - namjesti se ona na polufotelju, mokra crna kosa joj je bljeskala na jutarnjem suncu.

Zatekoh je kako lista moj indeks:

- "Pa ti si apsolvent ekonomije!? Što ne kažeš?"

- "Radim i studiram, nisi me pitala." - rekoh joj i sjednem prekoputa nje.

- "Ja sam na trećoj, studiram DIF."- kaže mi.

- "U Zagrebu, vidi se da si sportski tip." - nasmješim se.

- "Jel' po ovom?" - povuče nogavice hlača prema koljenu i ukazaše se listovi osuti crnim maljama.

- "Nije to ništa, vjerojatno je neki hormonski poremećaj, a može se i depilirati na sto načina." - rekoh mrtav hladan.

- "Može biti, trebam otići doktorima." - oraspoloži se ona kad uvidi da ja to tragično ne shvaćam već smatram nečim sasvim normalnim.

- "Otkad ti je to?" - raspitujem se.

- "Imala sam ih malo od početka puberteta, ali sad se pojačalo, baš sam se zabrinula." - prizna ona da joj to puno smeta.

- "Dali vi sportaši uzimate neke vitamine, poznato je da B-kompleks vitamina utiče na dlakavost." - pitam je.

- "Uzimala sam, možda je od toga." - trgnu se.

- "Svakako da je, ali ipak trebaš viditi stanje oko hormona, to je najčešće od toga." - savjetujem je.

- "Hoću, zato sam i otišla ranije s ljetovanja, svaratiću kući u Otočac, pa ću u Zagreb i ispitati ovo." - kimnu glavom.

- "Nekoliko injekcija ili kapsula rješiće tvoje muke, to se danas lako lječi, nemoj se previše oko toga brinuti, zgodna i ljepa si cura." - nasmješim se.

- "Hvala ti, tješiš me." - nasmija se i ona.

- "Idemo spavati, naviću sat u dva, ako se do tada ne probudimo." - rekoh joj, uzmem budilnik i odem u kuhinju na Rosin kauč.

Ona je ostala zamišljena sjediti.

Probudilo me je lako drmusanje.

- "Probudi se, podne je, trebamo zvati za voz." - reče mi onako bunovnom.

- "Pa nazovi, rekao sam ti broj informacija." - kažem joj bunovan.

Ona vrti brojčanik i malo kasnije ponavlja šta su joj rekli:

- "Oko osamnaest! O, Bože."

- "Eto, što si se budila, brineš, pa biće vozova." - kažem joj.

- "Nisam ni spavala, ne znam šta mi je?"- reče pokunjena - "Ni malo, ma možda desetak minuta polusna."

- "Ne bojiš se valjda mene, da nije radi toga?" - pomislim da takvo nešto nije u pitanju i glasno joj ponovih misao.

- "Ma ne, nego jednostavno mi san neće na oči."- reče neuvjerljivo.

- "Bojala si se da ću ti dosađivati, možda na silu nešto pokušati, prisiliti te. Bože sačuvaj, ni u snu!" - rekoh joj.

- "Ma ne, malo mi je čudno što nisi ništa pokušavao, ni poljubiti me." - nasmija se s olakšanjem.

- "Ne znam kakva si iskustva imala u životu, ali što ću te gnjaviti kad si nezaštićena, umorna, a možda i gladana, a i bez para. Znam da studenti nemaju para na bacanje. Idemo viditi šta ima za jelo u frižideru." - rekoh joj i krenem u kuhinju.

Skupa smo spremili jaja na oko, izrezali čajne kobasice i mortadele i spremili pomfrit. Bilo je i vina i salate od pomidora i kapule.

- "Imam i ja neke konzerve u rancu." - nudi ona.

- "Neka stoje, ako ti želiš otvori i jedi, ja neću. Dosta mi ih je." - pričam kako sam ih nosio kao jedinu hranu radeći u međustanicama.

Kad smo ručali nagovaram je da pokuša malo odspavati, a ja ću učiti Njemački jezik za ispit u septembru i voditi računa o vozu.

Ona leže na krevet obučena i zatvori oči, a poslije pet minuta zove me:

- "Dođi ovdje, kod mene, možda uspijem zaspati kad me zagrliš."

Namjestim se u polusjedeći položaj naslonjen na jastuke, a ona mi stavi glavu na grudi. Jednom rukom joj milujem kratku kosicu kao maloj bebi, a drugom pridržavam knjigu i čitam u sebi tekst na njemačkom.

Poslije pet minuta opet ona:

- "Ispruži se pored mene, ne mogu spavati, pričajmo."

- "Znaš li ti da si dosadna." - kažem joj i ispružim se okrenut licem prema njoj - "Zašto ne spavaš?"

Mjesto odgovora zatvori mi usta poljupcem.

- "Ti bi se mazila, je li?" - šapnem joj.

- "Aha, kad su sve bojazni nestle." - ljubi me.

Legnem na leđa i privučem je na sebe:

- "Kakve bojazni, čega si se bojala?"

- "Mislila sam da ćeš iskoristiti priliku i napastvovati me, nije mi bilo jasno da mi tek tako pomažeš, a drugi glas u meni je govorio da ti mogu vjerovati i prevagnuo je, zato sam tu. A sad je obrnuto, ja ću napastvovati tebe." - nasmija se i pritisnu me cjelim tjelom i strasnim poljupcem spreči moj odgovor.

Osjećam joj čvrstinu sisa kroz tanku bluzu i sitno drhtanje trbuha.

- "Skidaj me polako." - šapnu između poljubaca.

Lagano i nježno joj uvlačim šake ispod majce oko struka, ljevom kliznem po glatkoj osunčanoj koži leđa prema lopaticama, a desnu uvlačim ispod gaćica i milujem joj tvrdu guzu, dok mi ona gura jezik u usta i prlji mi lice toplinom daha iz nosnica. Nabrekla muškost je žulja po trbušćiću. Povlačim joj tanke ljetne hlače niz bedra, a ona se migolji tjelom i olakšava mi.

Moj spori tempo joj nije odgovarao, naglo se izvali na stranu i poskida hitro odjeću sa sebe i razbaca je po podu pored kreveta, pomože i meni da se oslobodim svoje, a tada leže po meni. Oštre crne kovrče po njenom cjelom donjem trbuhu prekriše mi muškost, a ja joj sise oble i tvrde kao dunje zgrabih čvstim stiskom šaka. Ljubila se strasno, sve teže dišući, dok se muškost ka čigra vrtiila u njenoj bujnoj džungli. Tad se podiže, uze nabreklu muškost, zakorači me i sprovede je u pakleno vlažnu vrelinu. Zabacivši glavu poče se lagano njihati gore dolje puštajući da joj muškost prodire do dna. Pridržavao sam je čas za struk, čas za guzu, čas za sise i pratio njen ritam. Znoj joj poče orošavati čelo i sljepočnice, ubrza ritam i nakon nekoliko trenutaka uz krik se grudima spusti na moja prsa. Obuhvatim joj čvrsto oblu i klizavu guzu obema rukama, gurnem muškost do kraja i topla sjemena tečnost izli se u mlazovima u nju.

- "Prošla me je.... sad .... napetost." - dahćući mi šapće kraj uva.

- "Baš mi je drago, fantastična si." - dahćem joj i stiskom je držim uza se.

Mirujemo opuštenih, mlohavih i znojnih tjela. Ćutimo i slušamo kako nam se smiruje lupanje srca i uspporava dah.

- "Uh, šta je vruće! Slatko je, ali ću se istopiti od vrućine." - svali se s mene i raširi sve četri hladeći lice šakama.

- "Najbolje se istuširati." - brišem joj znoj s lica i čela.

- "Idem prva." - skoči se i ode u kupatilo, čujem je kako od zadovoljstva klikće kroz šum vode.

Sjednem na krevet i pripalim cigaretu nastojeći da ne pomjeram nijedan dio tjela, čini mi se da svaki pokret izaziva potoke znoja.

Ona se vraća iz kupatila orošena kapljicama vode:

- "Divota, spasila sam se."

- "Pa nisi tako dlakava kako kukaš, na butinama imaš po koju veliku, na listovima ih je nešto više, a ovdje i treba takva šuma." - blago je čupkam po čuperku dok stoji ispred mene.

- "Vraže, sve umanjuješ." - lecnu se malo na čupkanje i sjede kraj mene.

Ugasim cigaretu i otrčim pod tuš. Voda je bila ljekovita, povrati mi dušu. Ona je ležala na krevetu naslonivši se leđima na duple jastuke. Legnem niže nje stvaljajući joj mokru glavu na pupak.

- "Tako, što lijepo hladi. Hoćeš li navratiti kod mene kad budeš dolazio u Zagreb?" - pita dok mi prstima šara po mokroj kosi.

- "U kojem si domu?" - tražim da mi da više detalja.

- "Na Savi, studom "Stjepan Radić", napist ću ti punu adresu." - odgovara i objašnjava kojim tramvajem ću doći.

- "Imaš cimerice?" - opet pitam.

- "Imam, ništa zato, uviđavna je kao i ja njoj, bićemo sami." - nasmije se.

- "Imaš li momka?" - opet je pitam.

- "Kako kad, sada nemam, družimo se u klapi." - pojasni.

- "Hoću, navratiću, a možeš me ponekad nazvati telefonom." - obećam joj.

- "Hoću, više volim tako nego pisati." - obeća i ona.

- "Koliko ćeš biti kod kuće u Otočcu, kad dolaziš u dom?" - raspitujem se.

- "Ostaću samo jednu sedmicu, trebam pripremati ispite za septembar, pa ću stalno biti u Zagrebu. Ako ostanem kod kuće ništa od učenja, znaš kako to već ide, dođe ovaj dođe onaj i nemam mira, a u domu je sada mirno do listopada." - objasni mi.

- "Vjerojatno neću dolaziti do septembra, sada su godišnji, a onda ću dolaziti skoro svake sedmice." - i ja nju informišem.

- "Dobro, bićemo u vezi." - sagnu se i ljubi me u kosu, a ja nju u pupak. Ona malo po malo klizi naniže.

- "Sad ti mene." - reče promuklo.

Usnama joj grickam bradavice, a ona me sve nestrpljivija povlači i traži moje usne, pa se svojima zaljepi kao pijavica dok joj je muškost prodirala u međunožje. Sporim ritmom sam prodirao snažno, krevet je cvilio ispod nas. Pri svakom prodoru ona bi glasno zaječala, zabacivala glavu vrteći je ljevo desno da su joj iskočile sve tetive na vratu, dok joj je guza igrala kao čigra. Tada mi rukama zgrabi snažno glavu strasno je ljubeći, snažno zatreska guzom izdižući se s kreveta, pa mi čvrsto obuhvati bedrima slabine:

- "Aaaah..." ispusti krik i čeka da se sjeme izlije.

- "Nastavi..." - šapnuh joj i uzdžavam se od koitusa i produžavam u istom ritmu prodirati.

Ona uhvati ritam i nakon malo vremena ponovo se poče grčiti i kričati i kad osjetih njen vrhunac pustih sjeme da se izlije u nju uz glasan uzdah zadovoljstva.

- "Oh,oh, umirem od ljepote." - naglo se opusti.

- "Slatka smrt", baš je bilo dobro."- slažem se jedva dišući.

Opet smo trčali pod tuš, a tada se sjetim i pogledam na sat:

- "Pet je sati, idem zvati stanicu."

Vozovi su maloprije krenuli, njen polazi u 18.15 sati. Rekoh joj da se sprema za put.

- "Možeš ostati, ako želiš, pa ići sutra." - predložim joj.

- "O, ne, moji su se ionako zabrinuli, očekivali su me prošlu noć." - odbija ona.

- "Vjerojatno su čuli šta se desilo, znaju da radi toga kasniš." - kažem joj.

- "Jeste, ali se brinu kako se mučim čekajući da to prođe i još više bi brinuli da ne dođem noćas. A ja se baš lijepo provodim!" - štipnu me za slabine.

- "Znaju oni da si ti samostalna i poduzetna, da se znaš snaći." - smijem se.

- "Jesam, ali roditelji kao roditelji, brinu i kad treba i kad ne treba. Zato moram ići. Tko zna koliko bi se pojeli da noćas ne dođem."- obzirna je ona.

- "Onda idemo, ispratiti ću te do voza." - ustajem i uzimam cigarete.

- "Ne moraš, ako je samo do obzira." - zaustavlja se.

- "I zbog obzira, a i šta bi radio sad sam u stanu, nije vreme za spavanje, nije za učenje. Neću reći da sam zaljubljen, ali si mi draga, bliska, kao da se dugo poznajemo. Idemo." - uzmem joj ranac.

- "Da, i ja imam takav osjećaj. Srodne duše, šta li?" - cmoknu me u obraz.

Voz je stvarno krenuo kako mi je bilo rečeno. Dogovorili smo se za susret u Zagrebu, u studomu na Savi. A ja sam prikričio kondukteru Marku Keri da je ne zaboravi probuditi u Vrhovinama.

- 80 -

Tog ponedjeljka, nekoliko minuta pred marendu, zovu me iz Komiteta omladine. Lično se javi Ljuboje Miloš, predsjednik:

- "Zdravo, šta radiš?" - uključila ga sekretarica na direktnu vezu.

- "Sapunam se od vrućinne, ne mogu još na godišnji. Mora da je nešto važno kad ti lično zoveš?" - namijem se.

- "Ima neki sastanak u 18 sati u Komitetu SK, stanje u privredi, organiziranje po Ustavu i ZUR-u i te gluposti. Ti se ekonomista pa otiđi, a ja idem na odmor. Skočiću u zavičaj, tamo u planini da se razladim." - zbrza on.

- "Vidi Boga ti, ti u ladovinu, a ja da organiziiram privredu po ovom zvizdanu. Koja budala o tome sastanči u ovo vreme, ta svi važni faktori su na plandovanju!?" - zafrkavam se.

- "Zamjenici 'oće da se dokažu, uvlače se glavnima u guzicu, a sad se malo dočepali vlasti pa prave budalaštine, da se šepure pred nama nižima. Oće kokoš da glumi pjetla!" - smije se i on.

- "Dobro, ako obećaš da ćeš donjeti prave šljive iz Bosne." - ucjenjujem ga.

- "Važi, od mog starog, lično." - obećava - "I sira, onog našeg."

- "Kad putuješ?" - pitam ga.

- "Za sat vremena, noćas ću pod jorganom spavati." - veseli se Glamočkim planinama.

- "Sam, bez društva?" - smijem se.

- "Vjerojatno omamljen rakijom, šta će mi ko? Ništa drugo neću raditi, preko dana pod bukvu, a noću pod jorgan. Umoran samod svega." - reče apatično.

- "Dobro se odmori,sretan put!" - pozdravim se.

- "Hvala ti, te papire daj sekretarici, neka čekaju." - poklopi on slušalicu.

I stvarno je bilo kako se zafrkavao Miloš.

Zamjenici sekretara, predsjednici komisija i drugih političkih tjela i foruma su koristili vlast i moć koju su dobili na određeno vreme, dok su "prve violine" bile na odmoru. Sad su oni forsirali rad tih tjela i foruma, em da se iskažu, em da se dodvore šefovima i dobiju zasluženo tapšanje po plećima i ramenima. Karijeristima nikad dosta pohvala od viših po funkciji od sebe, danas-sura će to s ponosom isticati u svojim biografijama.

U uvodnoj rječi raspričao se zamjenik sekretara, ozbiljne stroge face i odmjereno stroga glasa, ponosno petljajući na pogrešnim mjestima u rečenicama već otrcanim frazama, koje su za njega bile dogme, pa zadovoljan sam sa sobom obriše bjelom kao snjeg maramicom uznojeno čelo i dade reječ zamjeniku predsjednika komisije za privredu.

Ovaj poče čitati statističke podatke dobijene iz izvještaja SDK, čije važnosti ni sam nije bio svjestan, a sumnjam da je znao šta znače i šta pokazuju. Sindikalna retorika je zamjenila naučno tumačenje brojčano iskazane slike, a predlogom mjera koje je sročio možda bi se i moglo nešto napraviti na radnim akcijama, ali u profesionalnoj privredi sigurno bi onaj koji bi to želio operacionalizirati bio izvrgnut ruglu i podsmjehu struke i radnika.

Gorio sam od želje da se javim za rječ i kažem kako to ne vredi ništa, da su tu zbrojene babe i žabe, da su čak i pravi podaci krivo interpretirani, ali kad vidjeh da svi jedva čekaju da idu i da je sve ovo samo prikupljanje poena i da ono što bi predložio pola njih ne bi razumilo i palo meni na pleća da radim po ovoj vrućini, suzdržim se, pa se sastanak završi kao uspješna sesija.

- "Koje gluposti, koji li su ovo magarci!?" - govori mi direktor "Jadroslobodne" kapetan Ante Roje, čija je kancelarija bila u drugom krilu zgrade, pa je iskoristio priliku i odazvao se pozivu da ga kasnije ne prozivaju za neaktivnost.

- "Svi tvoji brodovi bi za dva dana bili među kirnjama da ovo sprovedeš!" - nasmijem se.

- "Šta oni umišljaju, univerzalne sveznalice, "...povećati angažiranost radnika kako bi se povećala produktivnost...", šta im to znači? Pa oni žive u akcijaškoj ekonomiji!" - ironično on navodi jednu od mjera.

- "To znači da tvoji brodovi pređu na jedra i vesla i štede naftu. Angažira si radnu snagu sto posto, troškove smanjio za sto posto, sve ti je to dupla dobit, pod uslovom da brod stigne u krajnju luku." - i dalje se zafrkavam.

- "A di ću nać' tako velika vesla kad su Mlečići posikli Velebit?" - sad se i on od srca smije.

- "Ma, pusti ih, ajmo mi za svojim poslom." - pozdravimo se, on ode u svoju firmu, a ja se uputih kući, tu na Obali JNA, iza hotela "Marjan".

Ispred hotela "Marjan", na glavnom ulazu, šetka moj kolega s Više ekonomske Mirko Višić, hladi se u prvvom sumraku na ariji s mora:

- "Otkud ti, tako usamljen?"

- "Bio tu u Komitetu, neki bezvezni sastanak." - pokazujem mu brdo oštampanih skriptica.

- "Oni su ludi, sastanak u avgustu!?" - nasmija se.

- "To mi uvalio Ljuboje Miloš, smao da ga pokrijem, a izgleda da se tako nešto desilo i ostalima." - smijem se - "Radiš li još kao šef recepcije?"

- "Aha, noćas sam u smjeni, a ubrzo završavam Visoku turističku, možda poslije bude bolje." - reče - "Ajmo na piće, pričat' ću ti."

Uđemo u hol i sjednemo u fotelje ispred recepcije, konobar odmah dotrča da posluži šefa.

- "Šta ćemo, vidki s ledom?" - nudi Mirko.

- "Može, donesi i kavu." - pristajem.

- "Kako napreduju tvoji studiji?" - pita Mirko.

- "Apsolvent sam, ostalo mi još četri ispita."- kažem mu.

- "Odlično, dobar si, a diplomski?" - raspituje se.

- "Predao sam ga, valjda je u redu, ništa ne javljaju." - rekoh mu.

- "Pa ti si gotov, a ja sam na trećoj, imam šest ispita pa sam gotov, ali me i diplomski čeka." - obavjesti me.

- "Visoka turistička je tri godine, pa i ti si pri kraju. Dobro je." - hvalim ga.

- "Falio sam, trebao sam kao i ti upisati ekonomiju, fakultet je ipak fakultet, visoka je uvijek visoka." - nezadovoljan je.

- "Položi razlike, možda će biti koji dodatni ispit i to je to." - predlažem mu.

- "Mislim da ću tako i napravit', ali mi se nešto zanećalo. Gubim onaj početnički elan." - žali se.

- "To je normalno! Pravo da ti kažem ni ja ne dajem ispite onim prvobitnim tempom. Umorio sam se." - izgleda da bolujemo od iste boljke.

A onda iz lifta izađe ona. Striptizeta Eva iz "Sotomarina", iz Opatija.

Ne zna se ko je više iznenađen, ona ili ja.

Ona zastade na tren, osmjehnu se široko i krenu prema nama. 
Ustajem i idem joj dva koraka ususret. Mirko isto ustaje, gleda nas iznenađeno, ništa mu nije jasno.

- "Drago mi je što Vas vidim! Kako ste?"- pružam joj ruku.

- "I meni je nobično drago, kao da Vas je sam Bog poslao." - pruža mi ruku i ljubi me u obraz.

- "Ako imate vremena sjednite s nama, ovo je moj kolega, Vaš domaćin." - predstavljam joj Mirka.

- "Mi se poznajemo." - rekoše oboje - "S posla."

- "Imam večeras vremena, slobodna sam ovih dana." - sjedne u slobodnu fotelju.

- "Otkud se vas dvoje poznajete, nikako vas ne mogu povezati?" - smije se Mirko - "Evu znam, ona ovdje nastupa, tebe Mile sa studija, ali vas dvoje, ne ide mi u glavu?"

- "Čudni su putevi Gospodnji, iz Opatije." - smijemo se i ja i Eva.

Na Mirkov znak konobar je svima donio isto piće, viski s ledom.

- "Kad počinjete nastupati?" - pitam Evu.

- "Okuplja se ekipa, mislim da će svi stići do vikenda, do tada se odmaram." - veselo će ona.

Obučena je u lagani šareni šorc s naoko običnom majcom, ali prepoznajem talijansku diskretno utkanu marku na malom džepiću. Noge su joj depilirane, koža dobila bakarnu boju, a frizura kratka, sasvim obična. Jedva da je našminkana, izgleda sasvim obično kao stotine cura koje sad po ljeti šetaju po gradu. Ko zna bi li je prepoznao da smo se sreli negdje na ulici.

- "Možda navratim kada počnete nastupati." - kažem joj.

- "Obavezno, bićeš moj gost." - ne persira više.

- "I ja sam stalno tu, samo dođi." - nagovara me i Mirko.

- "Šta radite večeras, trebam partnera za šetnju?" - pita me ona.

- "Baš nemam neki plan, na raspolaganju sam."- pristajem.

- "Onda idite, ja nažalost imam posla." - ustaje Mirko,pa ustajemo i nas dvoje.

- "Hvala Vam na piću." - zahvaljuje mu Eva.

- "Nema na čemu, kuća časti." - smije se Mirko.

- "Kuda želite, prema Zvončacu uz more ili na Marjan? U ovo doba svi odlaze na te strane da se rashlade." - pitam je.

- "Idemo do mora, uživam sjesti na kamen i kvasiti noge, dok more šapuće stjenama.." - krene desno prema Zvončacu držeći me pod ruku.

- "Oho, nešto smo pjesnički raspoloženi, da li je u pitanju Euterpa ili Erata ili obe Zeusove i Mnemozine kćeri?" - šalim se.

- "Nećemo više persirati, važi?" - nasmija se - "Zasad je Euterpa, možda me nadahne i Erata."

- "Tako mu nekako dođe, Euterpa po danu i u predvečerje, a Erata po noći i do zore, mada ima izuzetaka. Ne poznajem češku liriku, možda je kod vas drugačije." - šalim se.

- "Koliko je ja poznajem, tako je. Više poznajem slovensku, ja sam mješanka, češko-slovenska kombinacija. Tata mi je Čeh, mama Slovenka, on došao odmah posle rata iz "Škode" u TAM kao stručnjak na ispomoć i tako ostao, zarobila ga Slovenka." - objasni uz smješak.

- "A kod Slovenaca je već bolje, tu je Prešern i njegovi soneti, prelaze granice slovenskog govornog područja, pa Oton Župančić, a ove mlađe slabo poznajem, ali vjerujem da ih sada ima mnogo."- prisjećam se gradiva iz osnovne škole.

- "Ne možemo se mi u tom mjeriti s Hrvatima, pogotovu sa Srbima, oni pokrivaju sva razdoblja našeg bivstvovanja na ovim južnoslavenskim prostorima. Romantičnije su duše, zadržali su više onog slavenskog u sebi nego mi na zapadnom rubu. Kod nas su to sistematski uništavali katolička latinština i germanski pragmatizam. Od kad smo ušli u zajednicu s ostalim Slavenskim narodima znamo tko smo i napredovali smo više za ovih zajedničkih pedesetak godina nego što smo prethodnih tisuću."- poče ona raspravu.

- "Eva, šta si ti po struci, znam da od estrade živiš, a ja vidim da si školovana osoba?"- pitam je.

- "Ja sam završila za učiteljicu. Sudbina ili slučajnost me dovela na estradu, a pošto sam pragmatična Slovenka uvidila sam da mi se više isplati ovaj život, rad i zarada od učiteljske plaće negdje u nekom malom selu u slovenskoj provinciji. Još malo pa ću i s ovim prestati, idem u bračne vode, u Pariz, u Francusku." - priča mi o sebi.

- "Praviš smione poteze, divim ti se, treba za to hrabrosti. Iz malog provinciskog Maribora, preko estrade i noćnog života, pa u "Grad svjetlosti". Da pad s te visine ne bude pretežak, slomiće ti dušu, ako se ne daj Bože desi, što ti nikako ne želim, ali oprez je majka mudrosti." - glasno razmišljam.

- "Nadam se da neće, već sam platila cijenu, prekalila sam i dušu i tjelo, a i materijalno sam se obezbjedila da duže vremena mogu biti samostalna. Zaboravljaš da sam pragmatična Slovenka." - prebacuje na šalu.

Sjedamo na sike, skidamo obuću i u mlako more spuštamo noge, dok iza naših leđa betonskom stazom kući se vraćaju posljedni kupači crvene i opaljene kože i izbljedile i ukrućene kose od soli i sunca.

- "Baš je divno!" - oduševljeno brčka nogama u moru praveći plavkastu pjenu od vode i zraka na površini mora.

- "Da, sunce ode na počinak." - gledam kako se rumeni nebo iznad Šolte i usamljeni galebovi traže posljednju ribu za večeru u brazdi trabakula, čas se rumeneći kao nebo, čas se modreći kao more u ovoj igri večernjeg svjetla.

Sa bazena "Jadrana" začu se muzika, a iza leđa sad počeše prolaziti zagrljeni parovi idući zagrljeni prema svojim "logama" na dnu Zvončaca, gdje će do kasno u noć djeliti poljupce, šaputati tihe ljubavne izjave i gasiti uzavrele strasti.

Duboko i polako dišemo, uživamo u svečanoj tišini umirućeg dana.

- "Poslije Učiteljske škole pošla sam u Ljubljanu na studije francuskog jezika i književnosti, upala u neki rok sastav tatinih i maminih sinova kao prateći vokal. Preko ljeta dobili smo gažu u Portorožu i tamo sam jednu veče upoznala jednog Talijana, našeg Istranina, koji je bio slobodni menadžer, slatkorječiv i prijatnih gospodskih manira, i on me ubjedio da ne gubim vreme sa tim nadobudnim mladićima. Te mi nikad neće dozvoliti da budem s njima ravna, akamoli ispred njih, da on ima pravi posao u estradi za mene gdje ću dobro zarađivati preko cijele godine kod nas i u Italiji. Poslije par dana potpisali smo i nekakav ugovor o zastupanju, kao on je moj agent, i tamo su se navodile neke velike cifre o mojim zaradama. Nigdje se nije spominjao striptiz, već neka pravnička formulacija, koja se mogla tumačiti na sto načina. Prije nastupanja prošla sam kratki kurs u Trstu i tad sam shvatila o čemu se zapravo radi, htjela sam odustati, ali su sva moja lična dokumenta bila kod njega i gdje je god trebalo nastupati on me vozio. Da ne objašnjavam, oni nisu gubili vreme, a ja sam morala nastupati, ne pitaj, ništa drugo nisam mogla. A tada sam se trgla i počela ponašati kao profesionalac, svoje sam obaveze izvršavala kako treba, ali sam i zahtjevala da on izvršava svoje. Moram priznati, bio je fer, oko toga nisam imala problema. Kasnije sam shvatila da on zarađuje triput više od mene, ali tu nisam ništa mogla, ugovor je bio takav, a mene neiskusnu u tim pravničkim cakama nije bilo teško preveslati. Poslije pet godina napravljen je novi ugovor na slijećih pet godina, ali je sad bilo kako treba, čak mi je vratio i dokumenta, jer je znao da neću nikamo, da sam "upala" u takav stil života i bio je u pravu. Nije se on bojao mene, to poboljšanje mog statusa je rezultat bojazni da će me preuzeti neko od njegovih konkurenata. Ugovor mi ističe krajem ove godine, a prije tri godine upoznala sam jednog Francuza, zaručili smo se, a vjenčaćemo se odmah u januaru." - zastade i pogleda me plavim očima očekujući nekakvu moju reakciju.

- "A zašto nisi išla u miliciju, policiju, očito je da si ugovor potpisala u zabludi?" - samo je upitah da razjasni.

- "Ispočetka sam bila pod strogim nadzorom, a nakon godinu dana sve to sam ispričala jednom policajcu koji je bio navratio u klub u Trstu, on me odveo kod svog šefa u stanicu, sve sam ponovo ispričala, a oni se grohotom smijali i pozvali njega da me vozi nazad u boravište. Moj menadžer je rekao da sam ispala blesava i da on svima njima plaća dogovoreni dio novca, isto tako i nekim sucima i advokatima, a oni se neće odreći svojih prihoda radi mojih nevolja. U tim krugovima sve se plaća, Samarićani postoje samo u Bibliji, a da će moja priča donjeti njima samo veću tarifu, jer će mu pod nos svako malo gurati moju potpisanu izjavu. Ponudio je da me odvede do advokata i da mi on protumači ugovor ako njemu ne vjerujem, ali sam i sama znala da će mi reći da se ugovor može prekinuti samo u slučaju teške bolesti radi koje ne bi mogla nastupati i u slučaju smrti." - objasni ona i našali se na kraju.

- "Dali su te prisiljavali na prostituciju?" - upitam je.

- "Ne, moram biti poštena! Nema večeri da to gosti ne nude, za velike pare, ima ih upornih, ma svakakvih. Neke na to pristaju, ali se ja nisam nikad na to odlučila. Imala sam povremeno momke, nisu mi to branili, ali sam znala da su svi oni mislili kako sam prostitutka visokog nivoa, za bogatu elitu, jer nisu vjerovali u ono što sam govorila, otprilike kao sada tebi. Ja to jednostavno nisam mogla iako sam dobijala basnoslovne ponude u parama i višednevnim provodima po elitnim mjestima i vilama. Moj provincijski odgoj, moje duševno stanje, moj ponos je bio jači od svih para i sad mi je drago da to nisam činila i da sam imala sreće što to nisam morala činiti. Gadila bi se sama sebe iako bi na svom kontu imala duplo više para. Tako sam upoznala svog Pjera. Za jednu noć ponudio mi je moju godišnju zaradu, ali sam ga odbila rekavši mu da nema tih para za koje bi to učinila, i ako mi se netko sviđa onda to činim svojom voljom kao svaka druga žena. Nije mu bilo jasno, raspitivao se kod ostalih, pa i mog menadžera, a tada mi se počeo uporno udvarati, slati cvijeće i male poklone, izvoditi na ručkove ili u šetnju dok je bio na godišnjem, a poslije mi je svaki dan pisao divna pisma iz Pariza i dolazio bar jednom mjesečno da me vidi.Tako smo se poslije godinu dana i zaručili. Poslovni je čovjek, stariji je od mene desetak godina, a mogu ti priznati da s njim još nisam spavala, dogovorili smo se da nećemo prije vjenčanja." - nasmije se ona.

- "A menadžer, da li je on šta pokušavao, skoro da si bila njegova robinja?" - pitam je, ništa mi drugo nije ni preostalo. Osjećam da se ona mora nekom ispovjediti, nekom nepoznatom, da će joj tad biti lakše i da će ta ispovjed ostati tajna u njenom okruženju.

- "Ma kakvi! Ni kod mene ni kod drugih cura iz grupe. To je za njega biznis, oženjen je i ima porodicu. Zgodan je i šarmantan, mnoge ga ne bi odbile, ali i žena mu je zgodna, Talijanka stroga, čuva ga od iskušenja, uvjek je u njegovoj blizini. Moja je sreća što sam u ovoj ekipi, nastupamo samo u elitnim mjestima i hotelima, a znam da ima i onih koje su prave ropkinje, striptizete i prostitutke bez ikakvih primanja. Kad više nisu za taj posao prodaju ih drugima ili završe na ulici, u bjedi. Sve to vlast zna, ali oni dobijaju svoj dio love od ovog biznisa i baš ih briga, gazdama se ništa ne desi, a žrtva iz dana u dan postaje sve veća žrtva, nema tu milosti, iscrpe svaki dinar iz njih, kao iz stare krpe posljednju kap vode, i onda bolesne i psihičko-fizičko propale završavaju u ubožnicama slomljene duševno i tjelesno." - osjetim joj grop u grlu.

- "Prosto da čovjek ne povjeruje da se to dešava pred njegovim očima, a ništa kao pojedinac ne može učiniti da se to zlo spreči. Pa kakvi su to ljudi, ako uopće zaslužuju takav epitet!" - gledam u valiće što ih pravi njeno stopalo.

- "Ugledni, na visokim položajima i puni para, od političara preko direktora do svećenika! Često ih gledaš na televiziji kako ispiraju mozak narodu, a iza zavjesa misle samo kako uživati i trošiti državne pare. Da nisu dvoličnjaci i debelokošci ne bi se tako visoko ni popeli! To su tipovi koji gaze sve ispod i oko sebe da bi namirili svoju sujetu, a ono što mi zovemo "duša" oni nemaju, to su za njih humanističke gluposti, a vlast, moć i novac je za njih sve. Između sebe se dobro razumiju i potpomažu, ali kad osjete da bi ih netko mogao ugroziti nemilosrdno se obračunavju s njim, taj završava na đubrištu, ako ne i bez života. Vražiji je to soj!" - zamislila se ona.

- "A tvoj Pjer, kako se on u to uklapa?" - i dalje pitam.

- "On je nešto drugo. Iz stare je poduzetničke porodice, vodi firmu koju je nekad vodio njegov otac, a ovaj je nasljedio od djeda, taj od svog oca i tko zna otkad tako. Radi kao svaki radnik, možda i više, istututnjao se u mladosti, a sad želi porodicu, želi svoj porodični mir, a to i meni odgovara. Znam da se raspitao o meni i mojima do najsitnijih detalja, a to nije bio izraz nepovjerenja u ono što sam mu ja ispričala već nešto uobičajeno u tom poslovnom svjetu. Oni ne žele da dožive neka iznaneđenja, samo na sigurno idu. Ispočetka sam bila malo povređena, ali sam se pomirila kad sam shvatila da se to prije i kod nas radilo, ta roditelji su birali i odabirali bračne drugove djeci, a sada se to malo izmjenilo kod običnog svjeta, urušilo, a bogati su i danas ostali kod toga. I mislim da nije loše kad unaprijed znaš s kim imaš posla. A toliko i ja znam o njemu, preko njega i nekih svojih kanala. I sigurna sam da mi neće stavljati pod nos moju prošlost, što bi od naših "slobodnjaka" sigurno kad tad doživjela. Ipak smo mi provincija u mnogo čemu, vjetar nam donosi prašinu s istoka i zapada, dosta toga nekritički poprimišmo, pa sad ne znamo ni tko smo ni što smo i kuda bi krenuli. Postali smo surogati tuđih običaja, a svojih se sramimo i lako ih se otarasišmo i tako postadošmo brod bez sidra kojeg more nosi i kad plovi i kad ugasi motore." - obrazlaže ona 


- " A ja i Pjer ćemo potpisati predbračni ugovor, već ga imam "na pručavanju" kod sebe, to je kod njih u tim krugovima uobičajeno." - doda.

- "Tu si u pravu, koliko su nas rušili tuđini, mi smo sami sebi porušili još više. Uvjek počinjemo ispočetka kako se promjeni režim. Da su to činili Italijani, Francuzi, Englezi ne bi se u tim državama imalo šta viditi, ali oni sačuvaše svoje starine, pa bile iz ružnog ili svjetlog perioda historije. A kod nas samo ruševine, otkopani temelji, po koja kamenčina i to je sve. A rglu izvrgavamo sve što je autentično naše, od odjeće i običaja do pametnih ljudi koje cijeli svjet kao velike priznaje. Priznamo ih samo onda kad nam stranci kažu da je to dobro, pametno i svjetsko. Mediokriteti ne podnose ništa i nikoga oko i iznad sebe!" - povlađujem joj.

- "E, to je razlog što se udajem za Francuza, ovdje bi ostala kurva, mada to nikad nisam bila i čestitija sam od mnogih žena iz našeg "krema", kad bi se pročulo da sam bila striptizeta. Pa ako možda ispadne loše, tamo ću ostati i baviti se bilo čim od čega mogu pristojno živjeti, jer ću imati državljanstvo i finacijsko osiguranje po bračnom ugovoru."- odlučno će ona, razumijem da je o tome pravila sve moguće računice.

- "Prava pragmatična Slovenka!" - nasmijem se.

- "Da" - smije se i ona - "ma ne treba to Slovencima zamjerati. Tim načinom, kao svi mali narodi, su se očuvali i uvijek su protiv nekoga, uvijek misle da ih neko iskorištava, da ih uvijek neko podcjenjuje i smatra nižom vrstom, pa u toj kočopernosti idu iz krajnjosti u krajnjost, a sve se svodi na mjenjanje gazde. Oni su kao dijete u pubertetu, preveliko je da ga nosiš, a nedoraslo da ga tretiraš kao odrasla čovjeka, pa se uvijek kopuni šta god mu činio. Dok su bili pod Austrijom sanjali su Srbe kao stariju braću, a sad kad smo skupa tu svoju braću ne podnose iako dobivaju uvijek veći dio kolača, hoće da budu veći i jači u zajedničkoj državi. Ti nisi Splićanin, vidim po govoru?" - okrenene na drugu temu.

- "Tu sam tek sedam godina, a rodom sam iz Bukovivce, Kistanja. To je Sjeverna Dalmacija, tamo žive pravoslavni Srbi." - objasnim joj - "Znači, nisam rođeni Splićanin, kao ni devedeset posto njih koji tu sada žive. A ti si objektivna kad govoriš o "slovenskom sindromu", upravo i ja tako mislim."

- "Oko Maribora i dole u Primorskoj ima Slovenaca zadrtih Jugoslavena, draži im je Beograd od Ljubljane, Srbija im je uvijek bila Pijemont, valjda zato što su grubo od Austrijanaca i Italijana asimilirani, a i radi toga što su ih Srbi mnoge spasili za Drugog rata kada su ih fašistički okupatori protjerali. A kako se vi, ovdašnji Srbi, snalazite s Hrvatima?" - sada se ona raspituje.

- "Sada dobro. Bilo je perioda u historiji kada su nam negirali sve, a bilo je i trenutaka kada smo im baš kao takvi trebali i tada su se oduševljeno bratimili. Ali uvjek postoji neko nepovjerenje, neka pritajena mržnja,nepovjerenje, kao podmukla bolest koja uvjek eruptira u nepovoljnim uvjeetima, kao npr. za Drugog rata. Čula si za Paveelića, NDH, ustaše i logore Jasenovac i još neke po cjeloj Hrvatskoj, takva sadistička zlodjela ni fašisti ni nacisti nisu radili. A samo prije toga nekih trideset-četrdeset godina, kada im je Austrougarska bila glavni neprijatelj, imali smo skladne i zajedničke ciljeve i te kako su nas uvažavali. Sreća za dosta Srba je bila što su bili u italijanskoj okupacionoj zoni, oni iz Dalmacije, gorskog Kotara i Žumberka, inače bi završili kao oni iz Like, Banije, Korduna, Slavonije, Podravine i Bosne i Hercegovine u logorima Jasenovcu, Jadovnu, Gradiški, Koprivničkoj Danici i mnogim drugima. Ista politika koja je u Sloveniji pravila Rupnikovu "Belu gardu" ovdje kod Hrvata je stvorila ustaše i kleronacionaliste i dala im odrešene ruke da vrše genocid. Kao što kod vas u Sloveniji postoje neke razlike u mentalitetu između Primoraca, Kranjaca i Koruščana tako i kod Hrvata postoje razlike između Dalmatinaca, Purgera, Zagoraca i Slavonaca. Dalmatinci su uvjek bili više "svjetski", valjda radi mora i zanimanja koja su ih vodila u tuđe krajeve, pa su se dobro slagali s pravoslavnim Srbima, tim više što ni jedni ni drugi baš ne ljube Zagreb i Purgeriju koji se nameću kao državotvorni Hrvati s pravom, datim samima sebi, da dominiraju ostalim krajevima i negiraju trodjelnost na kranjevine Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju, koje su oduvjek kao takve postojale. Prozelitizam katoličke crkve odnosno države Vatikana je mnoge Srbe pravoslavce preveo u katolike, a preko vjere i u Hrvate, kao da Srba katolika ne smije biti, pa su ti kooptirani Hrvati sada veći od onih iskonskih da bi sakrili svoje prave korjene. A to je duga priča, daleko bi nas odvelo to razmatranje o jeziku, krvi i tlu, ali je jedno sigurno: više nas elemenata spaja nego razdvaja, ipak potičemo iz istog korjena. Umjesto da se njeguje to zajedničko npr. u jeziku, istu stvar nazivaju drugim imenom, namjerno i umjetno izmišljaju drugi naziv samo da bi se bio drukčiji, pa opet se ne može ni tako napraviti veliki otklon od zajedničkog korjena. Eto, Amerikancima, Kanađanima, Australijancima i mnogim drugim iz Komonvelta ne smeta što im se jezik zove engleski, a ovdje smeta Hrvatima, Muslimanima, Crnogorcima, Makedoncima itd., pa taj jezik svak zove po imenu svoje nacije, naroda ili etničke grupe, iako je svakom jasno da je to jedan jezik, srpski. Navode se banalne razlike koje nisu veće od govora susjednog sela ili kraja, ali je činjenica da nam prevodilac ne treba. Slovenski je najviše različit, ali je dovoljno dva tri dana Srbinu, Hrvatu, Makedoncu ili onima iz Bosne da ga razumiju, nauče i njim se služe, a to važi i obrnuto, za Slovence. A onaj sindrom pubertetlije nije svojstven samo Slovencima, već i ostalima, pa ajde izaberi vođu bez batina i snage," - raspričah se - "a tako pubertetlije biraju vođu."

- "Mračni vilajet", "vunena vremena", "doviđenja u sledećem ratu", Bože, kad ćemio se toga osloboditi?" - ukočio joj se pogled na Šolti.

- "I šapata kao najglasnijeg govora!" - dodam i zurim gdje i ona.

Šutimo blenući u žmirkava svjetla na nekoj trabakuli i slušamo odjek brektanja dizelaša na sto metara iza nje.

Javi se i noćni vjetrić s mora.

Ona zadrhta i naježi se:

- "Postaje prohladno." - izvuče noge iz toplog mora i nazu i zakopča sandale.

Činim isto.

- "Zagrli me, zagrij me malo." - privi se uzame.

Zagrlim je i trljam joj mišice.

Njen me dah nenadno pomilova po licu i usne nam se spojiše.

- "Rad te imam, noćas." - prošaputa, pa opet zaljepi usne za moje u dugi poljubauc - "Ovako je bolje, ugrijala sam se. Idemo kod mene, hoćeš?" - šapuće mi na uvo u prekidima.

- "Idemo, tako što me ne trebaš ni pitati." - pomognem joj da ustane i izađe na betonsku stazu pored plaže.

Zagrli me oko struka, a ja nju preko ramena Bokovi nam se u hodu čvrsto taru.

- "Luna sije,

Klatno bije,

Trudne pozne ure že;

Pred neznane,

Srčne rane

Meni spati ni puste." 


- recitiram joj stihove Prešerna u taktu koraka.

- "O, baš me iznenađuješ! Prešern u orginalu, na slovenskom, otkad to nisam čula." - oduševi se - "Otkud to znaš?"

- "Iz osnovne škole. Učili smo pjesmice napamet. Imali smo stroge i temeljite nastavnike i profesore. Morali smo znati oba pisma, a na materinjem smo učili neke pjesnike ili književnike, Slovence i Makedonce, pored onih s srpskohrvatskog jezičkog područja. Dosta sam toga zaboravio, ali je ostala po koja strofa u sjećanju."- razjasnim joj.

- "Tak opširno ste učili, a ja ćirilicu ne znam pisati, čitati tek polovično i po smislu. U školi su nam samo na par časova pokazali to pismo i gotovo." - veli ona.

- "Prešernov "Sonetni vijenac" smo "češljali" uzduž i popreko, a biografiju tako detaljno da znam ko je Julija Primicova, da je u nju Prešern bio do svoje smrti zaljubljen, iako nije bila neka ljepotica, već gopodska činovnička kći i govorila je njemački, kao što je to bilo u modi onog doba odnarođene birokratije i da se udala za nekog činovnika iz Novog Mesta. A on se propio i ostao neoženjen, vjeran toj ljubavi do kraja života." - ispričam joj.

- "Zbilja su vas mučili, čemu to?" - ona će u čudu.

- "Išli su s logikom da daju dobre temelje, a koristiće svakom, pa bio ne znam kojeg zanimanja u životu. Tako je bilo i s drugim predmetima. Ili ukratko, od viška glava ne boli." - kažem joj.

- "Izgleda da ste vi iz mješovitih sredina učili duplo u odnosu na ostale u našoj državi, i svoje i tuđe," - nasmije se ona - "pa ste duplo pametniji."

- "Da nije mješanja ti ne bi bila takva ljepotica. Zar ne?" - prihvtam šalu.

Umjesto odgovora poljubi me u obraz.

Stigošmo u hotel i ona hladnokrvno uze ključ na recepciji te krenušmo liftom do njenog apartmana. Otključa vrata i dade mi prednost pokretom ruke:

- "Ovo je moja jazbina."

Kupatilo, mali dnevni boravak s niskim stolićem i foteljama na sredini, TV aparat i ostakljeni bar-ormarić i nešto manja spavaća soba s dvoležajnim krevetom. Prigušena stolna svjetla uvećavala su skromnu kvadraturu.

- "Viski," - pokaže načetu bocu - "to oboje pijemo."

- "Da, baz leda." - potvrdim.

Kristalne čaše postavi na stolić i nali ih do pola, uze jednu i pruži mi je, a drugu ponese i sjede na naslon moje fotelje:

- "Uzdravlje!" - kucnušmo se čašama spajajući zrake zjenica.

- "Noćas ću se napiti, tako mi ovo prija. Zašto si tako miran, gdje ti je muška agresivnost?" - spusti se s naslona meni u krilo.

- "Hoćeš reći incijativa, agresivnost je pregrub izraz!? Sve ide svojim tokom, tako mi je ljepo da želim da što duže traje. Iskreno, nisam očekivao da će se ovako odvijati, pomišljao sam da ti muškarci previše dosađuju i da ne trebam i ja na taj način postupiti, izgubio bi tvoje simpatije." - grlim je nježno oko struka.

- "Nisi pogrešio, osvojla me tvoja mirnoća, a opća kultura oborila s nogu. Da si postupio kao većina njih, navalio kao bik, vjerojatno bi se zatvorila kao školjka i doživjela još jedno dosadno veče." - naislanja glavu na moje rame.

- "A sad ćemo putovati na sedmo nebo." - ispijem viski, isto napravi i ona.

Vrhovima prstiju nježno joj podižem bradu u spuštam svoje usne na njene, ona ih rastvori i moj jezik dotače joj nepce. Obgli me rukama oko vrata, sise s ukrućenim bradavicama mi bodu prsa, a obla guza pritiska nabreklu muškost. Jednom rukom ispod majce joj zgrabih sisu, a drugu uvučem ispod gaćica kroz šumicu u vlažno međunožje.

- "Joj, koja je to struja u tvojim rukama, svršiću isti tren." - prošaputa i duboko uzdahnu.

- "Samo uživaj, to je samo početak." - šapnem joj.

Tad obema rukama krenem ispod majce klizeći lagano po zategnutoj koži do nabreklih dojki. Ona stiska butine i trlja ih jednu od drugu. Osjećam kako mi se muti pogled i gubi razum i hitro joj skinu majcu, otkopčam šorc i trgam ga naniže, a tad jak kao Golijat uzimam je ispod koljena i ispod pleća i nosim na krevet u drugu sobu. Začas ostašmo goli. Ona me primi među raširene butine i muškost silovito prodre u vrelinu međunožja.Ona jeknu:

- "Rad te imam, rad te imam..." - i pokrenu svoju oblu guzu u ritmu moga prodiranja. Ruke zabacila i uhvatila se za šipke kreveta iznad glave dok joj nabrekle sise i bradavice grickam usnama i ližem jezikom. Tjela su nam začas postala znojna i klizava, a razuma nismo ni imali, izgubio se negdje na nebesima. Ona ubrzva ritam, otpusti ruke sa šipaka i čvrsto me zagli preko pleća, izdiže guzu od kreveta zadržavajući muškost duboko u međunožju i poče lagano, pa sve jače i jače, promuklo cviliti. U mojim mošnicama eruptira vulkan, tjelo mi se ukoči u grču i sjeme jurnu u mlazovima. Sitnim podrhtavanjem guze ona je ucjedi u sebe i stropošta se opuštena uz glasan krik na krevet.

- "Seveda, tako je lijepo." - reče mi šapćući između dva duboka uzdaha.

Poljubim joj kraj usana, a ona se cjelim tjelom privija uz mene.

Šutimo, borimo se za zrak širom otvorenih usta.

- "Još ću se zaljubiti u tebe." - tiho prošaputa i miluje mi laganim pokretima jagodica prstiju grudi.

- "Budi noćas, sutra je novi dan." - tiho odgovorim i milujem joj sisu. Osjećam kako brzo bubri i bradavica se šilji.

- "Šta to imaš u rukama, pecaka me kao struja, pecka i draži, odmah mi krv zavri." - poče stiskati bedra.

- "Zato nisam, kako ti kažeš, agresivan muškarac, dovoljno mi je da pomilujem i znam šta se dešava kod žene. Neka bioenergija, šta li, ne znam, nisi prva koja je to osjetila, sve su me to pitale." - pokušam joj objasniti.

- "O Bože, sretna li je ona koja će te za stalno imati. Zar nisi osjetio da sam imala uzastopne orgazme do onog zadnjeg dubinskog kad nisam znala za sebe." - prebacuje nogu preko mene.

Dok smo se malo odmorili i popili piće uz cigaretu krenuo sam rukom u njeno međunožje. Ona je isti čas počela ječati i tražiti moju muškost da otputuje na sedmo nebo. I tako smo one kratke ljetne noći vodili ljubav, pili viski, pa opet vodili ljubav mjenjajući poze i načine. Eva je bila žedna ljubavi:

- "Ideš raditi, kada ćeš mi opet doći?" - pita me ujutro.

- "Večeras, oko osam, moram se popodne malo odmoriti." - odgovorim.

- "Čekam željno taj čas!" - poljubi me sanjiva i raščupana - "Ni sama ne znam koliko sam imala vrhunaca, nisam znala za sebe, nemoj me izneveriti." - doda šapatom zatvarajući vrata za mnom.

Trebalo je puno kave da izguram radno vreme, a onda sam bez ručka zaspao do večeri. Eva se postarala za jelo u apartmanu i nastavili smo odmah svečeri do zore gdje smo sinoć stali. Tako sve do petka, kad počeše pristizati članovi njene ekipe:

- "Moj godišnji je prošao, bilo mi je divno. Sada ću noću morati raditi." - raznježi se.

- "Nisi se valjda zaljubila, ti si pragmatična Slovenka?" - pokušavam se našaliti i oraspoložiti je.

- "Ne pitaj me to, oboje znamo na čemu smo. Samo da te pitam, budi iskren kao i do sada: da ostanem trudna šta bi napravio?" - iznenadi me.

- "Zaprosio, ostalo je do tebe. Ne bi volio da moje djete raste bez oca." - bez razmišljanja joj rekoh.

- "Čudan si ti čovjek, pa neka će te na taj štos uloviti!?" - nepovjerljiva je.

- "Ništa tu nema čudno, ja spavam samo s onima koje mi se dopadaju i sutra mogu biti supruge. Lako se prilagođavam, a to svi moramo, drugoj osobi. Malo daš, malo uzmeš, nastane ravnoteža i to je to." - objasnim joj.

- "Valjda je tako, koristiće mi tvoje razmišljanje." - nasmija se ona, sjeti se svojih poteza.

- "I moja se cura vraća s godišnjeg, bilo mi je s tobom ljepo, ma ne ljepo, predivno." - kažem joj - "A šta me pitaš o trudnoći?"

- "Ma ne, nisam, pijem tablete, htjela sam kompletnu sliku o tebi, samo radi toga." - zagrli me - " Uvjek ću te se s radošću sjećati. Znači, ovo nam je zadnja noć?"

- "Zadnja, oboje imamo svoje planove za život. Tko zna, možda se opet nenadno sretnemo kao ovaj put."- kažem joj.

- "Da, život je nešto drugo, neki drugi roman. Ovi dani su mi bili njegove najlepše strane. Slažeš se?" - sjetno me pogleda.

- "Da, to je bio raj! Ovo je stvarno bila sreća za oboje, nenadna sreća." - melanholično ću - "Ma šta nam je, nećemo sada sve pokvariti!"

- "Poslaću ti razglednicu iz Pariza. To će značiti da je kod mene sve u redu. Odgovori mi da znam da si je primio i da je kod tebe sve dobro. Hoćeš?" - umiljava se.

- "Hoću, ako me sudbina nanese u Pariz da te mogu posjetiti." - pristajem.

- "Svakako, o kako bi volila da se to desi! A nikad ne znaš šta život nosi, dođi, biću ti pri ruci." - obećava ona i privija se uza me.

Moja ruka kliznu niz trbuščić kroz šumicu u vlažnu vrelinu međšnožja, a ona poče duboko distati i poče me požurivati da vodimo ljubav. A tada smo vodili ljubav. Eva je davala sve od sebe, da ostane nezaboravno. Rastali smo se kao da ćemo se ponovo naći, bez velikih rječi i opraštanja.

Poslije Nove Godine stigla je razglednica iz Pariza:

- "Dobro je! Eva." - i adresa.

Bilo mi je tako milo da su joj se ostvarili snovi i odgovorio sam joj slično. A na razglednici je bila slika panorame Splita s hotelom "Marjan" u prvom planu.

Kad ubacih razglednicu u poštanski sandučić kroz mozak mi sinu misao:

- "Prva žena po Bibliji se zvala Eva, a ona je živila u raju. Valjda je ovih par dana s Evom dodjeljeno meni od tog raja!?"