Pruga (66-70)

- 66 -

Naredni dan smo radili do večere, a onda Riječani Mile Karapandža i Vlado Tomić, kao domaćini skupa, koji su tu bili sa svojim privatnim autima, predložiše da idemo u "Sotomarino" , noćni klub sa striptizom u Opatiji.

- "Ulaz je skup, ali vredi viditi." - smiju se oni.

Odlučimo se ja, Čedo Pavlović, Vlatko Grgić, Gojko Rašković i Zvonko Mehaković da s njima dvojicom odemo tamo. Sjedošmo u auta oko devet sati i začas stigošmo u Opatiju, učini nam se još rano za klub i sjedošmo u blizini u neki kafić i popišmo piće.

Tačno u deset odošmo u klub, koji se nalazio u suterenu, silazilo se niz par stepenica, u jednoj maloj sporednoj ulici u blizini centra. Muzika je treštala, svjetla iz malih i jakih reflektora su svakog podmlađivala, a od obična svakodnevna odjela pravila smoking. Gledamo jedan drugog i ne prepoznajemo se, toliko smo podmlađeni i uljepšani osvjetljenjem.

- "Vlado, kad bi ti tako mogli podmladiti njega ko bi s tobom na kraj!?" - zafrkava Gojko starog kompanjona Vladu Tomića.

- "Može on i ovakav, ma bi treba češće mjenjati bazu." - smije se Vlado.

Sjedamo oko malog okruglog stola, konobar nam donosi korčulanski plavac i neke visoke uske čaše. Muzika je talijanska i poneka na engleskom, jačine taman po mjeri da ispuni prostor i omogući razgovor bez nadvikivanja. Mađioničar i dvije pomoćnice, obučene tako da se više otkriva nego pokriva, izvode uigrano svoje trikove s kartama, zečevima, golubovima, maramama na okruglom podiju usred prostorije, oko kojeg je desetak stolova kao što je naš. Poluprazno je, konobar i barmen nemaju puno posla.

- "Rade na "hladan pogon"." - kaže Čedo.

- "Ovako ti je ovdje za podsezone, radi se toliko da se pokriju fiksni troškovi." - kaže Mile Karapandža.

- "Ma, ostavvite se ekonomije, gledajte ove dvije curice, slatke su ki cukar." - skreće temu Vlado Tomić na zabavu. On, visok i okošt Goranac, prorjeđene i poduže prosjede kose, iako je u pedesetim se ne predaje. Izbrijan, frizura od simpatično razbacanih pramenova koji odaju boemsku dušu, u besprekorno ispeglanom odjelu, bjeloj košulji i kravati sa malo vrlo malo olabavljenim čvorom, osjeća se tu kao riba u vodi. Svaki njegov pokret tjela odaje da se radi o čovjeku gospodskih navika, ljudi kakvih se sve manje može sresti.

Takav je i kompanjon mu Mile Karapandža, samo za glavu niži i nešto svjetlije puti, prefinjeniji za nijansu, kao da je suviše feminiziran.

Čedo Pavlović, onizak i stamen, sa malim trbuščićem, proćelav na tjemenu i okrugla lica s crnim potkresanim brkovima, ni u ovakvim okolnostima ne može sakriti svoju energičnu narav i ublažiti britak govor. Koliko je takvo ophođenje ovog Banijca od navike na radnom mjestu otpravnika vozova i šefa stanice ili je tako urođeno teško je razdvojiti, ako nije jedno i drugo.

Vlatko Grgić iz Kninskog Vrpolja je tipični "novozagrepčanin", brzih i fakinskih reakcija stečenih na kninskom asfaltu sada izoštrenih zagrebačkom školom, lako se prebacuje iz zagrebačke "kaj-štokavštine" na govor rodnog kraja usput gestikulirajući licem i rukama kao većina Dalmatinaca pri govoru.

Gojko Rašković je visoki i stameni Knjinjanin, iz familije Raškovića u Žagroviću, koji se pored posla na željeznici bavi i obradom okućnice na očevu imanju, pa mu je ten spaljen od bure i sunca kao usred ljeta. On sve ovo u baru gleda kao već viđeno, a nije mu mrska šala ni na svoj ni na tuđi račun, naročito u ovakvim okolnostima. Njegova korpulentna pojava uliva sigurnost svakom društvu u kojem se nađe, a vjerojatno zadaje strah onom koji bi nešto pokušao ciganiti.

Sve su to srednjovječni ljudi u najboljoj snazi, oženjeni i skućeni, osim mene kao najmlađeg, a djeca Vlade Tomića su već odrasla i otišla svojim putem, no ovdje se o tome ne vodi računa, svak svakoga tretira kao ravnopravnog sebi.

Mađioničar i pratilje odlaze, muzika se mjenja, brži je ritam, i na podiju se pojavljuje ogrnuta pončom visoka i bujna plavuša, na visokim zlatnim štiklama i njiše se u ritmu muzike, praveći krug uz rub podija i pokretom ruke pozdravljajući prisutne. Jedno rotirajuće saće raznobojnih reflektora iznad podija se sada uključilo, a oni sa strane bacaju na nju raznobojne snopove prigušena svjetla. Princeza je u vrtu orjentalnih kalifa iz "Hiljadu i jedne noći".

Pončo joj kliznu niz tjelo, djevojka osta u faldiranoj crvenoj mini veštici čiji je rub bio na pregibu oble guze i butina, a na bujnim prsima je bila bjela bluza u obliku šire trake s velikim fjokom između lopatica. Trbuh i slabine su bili goli, a na pupak je bila naljepljena crvena fluoroscentna zvjezda. Oko dugog ženstvenog vrata bila je niska raznobojnih perli.

Činila je pokrete rukama i tjelom u ritmu muzike nastojeći da naglasi obline svoga tjela i kakve užitke ono može pružiti. Sve je do u detalje sinhronizirano, pokreti i ritam i boja muzike, ničeg tu nema vulgarnog, ustvari balet s erotskim naglaskom, i da je obučena u bjeli baletski triko bila bi kao jedna od hiljade balerina iz baletskih predstava.

Nekoliko minuta je trajao taj ples, a kad se promjeni ritam muzike ona klizeći po podiju lakim pokretima priđe do Vlade i okrenu mu leđa, on uhvati kraj fjoka i nježno povuče, te ona ode u centar podija pridržavajući jednom podlakticom bjelu tkaninu i puštajući je da malo po malo klizne niz tjelo na pod. Ukazaše se dvije oble i čvrste sise s zlatnim zvjezdicama na bradavicama, a ona se nagnu nazad i zatrese s njima kao da hoće reći:

- "Vidite li kako su lijepe i čvrste, zrele za branje."

Kružeći uz rub podija svima ih je pokazivala s umjetnim okamenjenim smješkom na usnama. Suknjicu joj je otkopčao neki stari gospodin kod susjednog stola, te poče ista usporena cermonija odmotavanja uz kretnje uz rub podija, a tada je naglo spusti na pod i ostade u minjaturnim gaćicama zlatne boje.

Na visokim zlatnim štiklicama, zategnutih listova i butina, oble čvrste guze i trbuščića čvrstih mišića prekrivenih onom ženskom mekoćom što mami, izgledala je kao da je sišla iz okvira nekog od renesansnih slikara koji su za uzor imali velike umjetnike Antike. Plesala je tako nekoliko minuta kružeći uz rub podija, a tad se promjeni ritam muzike i tad se ona uputi našem stolu i pruži mi ruku kao poziv.

Nije mi se baš išlo, ali me Vlado pogurnu kao da je htio reći: "Ne boj se, neće biti ništa strašno."

Ona me dovede na rub podija i dok je neprekidno plesala reče mi: 

"Samo slobodno, malo se njišite u ritmu, ostalo je moja briga."

Ona kruži rukama oko moga tjela skoro me ne dodirujući, a tada mi skida jaketu i dodaje nekom pored podija, pa odvezuje kravatu i napravi krug i svima je pokazuje mašući s njom kao trakom, a tada dođe na red otkopčavanje košulje, dugme po dugme, te krug uz rub podija, pa potkošulja.

Rukama mi kruži po prsima, ramenima i leđima tako lagano i nježno kao da su joj prsti leptirova krila, a onda me tiho upita:

- "Može li dalje, hlače, gaćice ostaju?"

- "Može kad smo već tu." - pristanem.

Sad se nasmješi prirodno usnama, licem i očima i ja se uživih u njenu igru i skidam cipelu po cipelu i dodajem ih nekom u mrak, tamo gdje su bili njeni asistenti.

Prilazi mi i izvalači kajiš iz hlača pravi obavezni krug i dolazi kod mene i polako, polako otkopčava hlače prikrivajući šake tjelom koje je priljubila uz moje. Lagano ih pusti da kliznu dolje, a ja podigoh cermonijalno jednu pa drugu nogu kad se ona sagnu, i uze da ih trijumfalno pokaže praveći krug uz rub podija.

Ritam muzike se mjenja, osjećam da je finale tu, ona mi prilazi libeći se uz mene i kaže mi:

- "Sad uvuci palce u moje gaćice i lagano ih povlači na dole."

Njišemo se u ritmu muzike pribijeni jedno uz drugo, uvlačim palce i polako razvlačim elastiku i centimetar po centimetar ih povlačim niz guzu dok su njeni prsti ovlaš obavili moje podlaktice kao da se brane od mog "nasilja" i na taj način diktiraju tempo razgolićavanja. Gaćice su skliznule s oblina, ona napravi polukorak da spadnu na pod, sagnu se i podiže ih s dva prsta i kao kolovođa u folklornom kolu zamaše s njima iznad glave kružeći po rubu okruglog podija, uze me za ruku i povede u mrak s bine.

Ispratio nas je pljesak i uzvici "Bravo" dok smo stali na tren iza neprozirne zavjese.

- "Svi su vidjeli samo ti ništa." - nasmija se ona.

- "Sad vidim, a mogu i pomilovati, zar ne?" - smijem se i ja.

- "Možeš." - priljubi se onako gola uz mene i poljubi me strasno u usne. Mirisala je na mentol.

Oblačimo se u maloj prostoriji, tolikoj maloj da se moramo dodirivati, hoćeš nećeš, pri svakoj kretnji.

- "Bili ste dobri, o da mi je svaki put tako." - kaže mi.

- "Nisam imao kud kad ste me odabrali, a što da otežavam, mučite se i Vi, zar ne?" - kažem dok vežem kravatu.

- "O, i te kako, pomozite mi." - okrene se leđima da joj zakopčam lančić. Obukla je dugu bež haljinu uz tjelo, da je sretnem na ulici ne bi je prepoznao. Skinula je i plavu periku, sad je smeđokosa sa izvučena dva tri svjetlokafena pramena.

Prekontrolira pedantno kako mi stoji kravata i uhvati ispod ruke:

- "Idemo se pokloniti publici. Ja častim pićem na račun kuće, ima gazda para."

- "Mogu li znati Vaše pravo ime?" - pitam.

- "Eva." - reče sa širokim osmjehom.

- "Za to me ime vežu ljepe uspomene, od prije par godina, Eva i Češka, divno toplo ljeto u Splitu." - obrazložih joj.

- "Oh, pa Vi ste iz Splita, uskoro ću doći tamo, nastupaćemo u hotelu "Marjan", navratite." - reče i grleći me poljubi kao da smo stari znanci.

Povuče me i nađošmo se na podiju, poklonišmo se na sve četri strane i tad me doprati do mog društva za stolom. Pljesak nas je pratio, a Vlado brzo ustade i ustupi joj mjesto. Konobar donese plavac i sipa u čaše. Ona uze moju čašu, popi gutalj i ustade:

- "Bilo mi je drago, uživajte u programu."

Vlado je poljubi u ruku i ona se izgubi u polumraku službenog prolaza dok je druga striptizeta izvodila svoju tačku.

- "Miloše, svaka ti čast, biće od tebe nešto." - tapše me Vlado po ramenu.

- "Vidićeš sad šta je napravio kad dođe račun." - nasmije se Vlatko.

- "Šta je to prema ugledu koji smo ostavili!? Platiću iz svog džepa i tri ture ako treba." - popreko ga presječe pogledom Vlado.

- "Polako pijte to vino, takvo do sada ne znam da ste pili, a časti vas moja pratilja." - kažem im smijući se.

- "Oho, ovo si ti zaradio! Svaka čast Miloše, čudim se šta je ovako slatko, budi u meni erotske snove." - meditira Vlado.

- "I meni je sada slatko kad to čujem, inače bi bilo oporo radi cjene." - nagnu Vlatko čašu.

- "Seljak" uvjek ostaje "seljak", da izvine pravi seljaci koji s ponosom zarađuju svoj kruh." - jetko će Vlado - "To se više miriše neg pije, lizneš kap po kap, nismo u krčmi uz briškulu."

- "Tako je, kroz svaku kap treba viditi ljepotu darodavca." - uključi se Mile Karapandža gledajući novu tačku koju izvodi bujna crnka.

- "Da, da, cjediti kroz zube i guštati." - veli Gojko.

- "Baš ste željezničari, umuknite!" - prekinu Čedo uobičajeno povišenim njegovim tonom.

Poslije crnke striptizete program je bio gotov. Dva sata su, sjedamo u auta i krećemo put Lovrana.

- "Mile, ima li gdje šta otvoreno?" - pita Čedo Karapandžu za volanom.

- "Tu bi moralo biti, u Ičićima, znam gazdu." - reče on.

- "Stani onda tu, baš mi se pije, ovo skupo iz "Sotomarine" mi nije ni grlo skvasilo." - Čedo će u vidu zapovjedi.

Stanemo uz kamenu krajputašicu, unutra gori svjetlo. Mile pokuca, unutra se začuše koraci i ključ starinske brave.

- "Gazda, ima društvo, može li se?" - upita on.

- "Samo uđite, pa ćemo ponovo zatvorit'" - osmija se gazda - "Znam ja zakon."

Uđemo unutra, gazda donese plavac, paški sir, slane srdele, masline i pršut.

- "Samo da znate, Mažibrada ne plaća ništa! Dužni smo mu to!" - odreže Čedo.

- "Tako je! Kad pomislim šta bi ja radio, kao bi se smotao, sramim se i na samu pomisao." - prizna Mile Karapandža.

- "A on ki da je profesionalac! A šta bi napravio da je tražila da skineš gaćice?" - smije se Vlatko.

- "Jebi ga, skinuo bi ih, a šta drugo, ona gola, ja go." - smijem se - "A ona mi je rekla unapred da idemo do gaćica, pa mi je bilo lakše."

- "A šta ste pričali, kakva je na običnom svjetlu?" - raspituje se Gojko.

- "Dobra, ljepa i školovana, ovo joj je posao." - kažem im.

- "Jeli tako svakog časte kad učestvuje?" - Vlatko će.

- "Valjda, nisam pitao. Pozvala me na predstavu kad dođe u Split, kao njenog gosta." - odam im tajnu.

- "Miloše, reci mi, jesi li je malo, malko pomilovao?" - molećivim pogledom i glasom upita Vlado.

- "Jesam Vlado, bolje rečeno ona je mene, nježno kao leptirica, i na kraju me je poljubila sočnim poljupcem i pozivom da dođem u hotel "Marjan" za mjesec dana kad tamo bude radila u baru." - odam mu.

- "O, blago tebi! E, e, gdje si mladosti moja!?" - zavapi on i ispi čašu do dna.

Sutradan smo se razišli, izrada plana je bila gotova, svak u svom smjeru, kao rakova djeca. Novca od sirotinjskih dnevnica nije ostalo ni za cigarete i novine.

- 67 -

Autobus u Split je stigao rano, oko pet sati. Putnu torbu punu dokumenata i garderobe odnesem u kancelariju i izađem u "Bobisa" na kavu da se razbudim od kunjanja i treskanja u autobusu.

Direktor Saraga je stigao, po običaju, ranije od početka radnog vremena, pa kad me ugleda priđe i upita kad sam stigao.

- "Maloprije, tek sam odnio papire u kancelariju." - rekoh mu.

- "Šta kažeš, kako smo prošli?" - nestrpljiv je, to je prvo što ga interesuje.

- "Nije loše, u rangu smo s Kninom, negdje po sredini." - velim.

- "Ajde dođi kod mene dok se raspakuješ, da to pogledamo." - pozva me.

- "Odmah ćemo dok popijem kavu, da dođem sebi od puta." - rekoh mu pokazajući na ćikaru.

Dok sam slagao ispisane tabele i napravljene zabilješke počeli su i drugi pristizati.

- "E, kako je bilo?" - upita Frane stiskajući ramena.

- "Nije loše, trebamo otići kod Sarage da ga upoznam, maloprije sam ga sreo." - kažem mu da ne bi dva puta priča istu priču.

- "Dobro, odma ćemo." - udvornički će on.

Krenemo preko kolosjeka do direktorove kancelarije. Tamo su bili i ostali šefovi službi na jutarnjoj kavi i odmah krenem referisati od obima rada izraženog kroz pokazatelje utovara, istovara i raznih koeficijenata o kvaliteti rada, praznog trčanja vagona, pa prevoza u brutotonskim i netotonskim kilometrima, pa planiranom broju radnika i strukturi radne snage, te troškovima po vrsti i bruto i neto osobnim dohocima. Kod ključnih pokazatelja predočim im uporedne podatke s drugim OOUR-ima u našoj saobraćajnoj grupaciji iz kojih se vidilo da smo tu po sredini grupacije i da su odstupanja od prosjeka minimalna na gore ili dolje.

- "Jesi li imao problema s podacima?" - upita Saraga.

- "Onih što je bilo sam sam otklonio. Kod broja stvarnog stanja radnika i kvalifikacijskoj strukturi sve sam izmjenio da dobijem što veći koeficijent tako da je masa bruto osobnih dohodaka veća za desetak posto od one koju bi dobio po prikazu kadrovske službe u njihovim spiskovima." - navedem primjer.

- "Šta u spiskovima ne valja?" - pita Lazo Ožegović, šef pravne i kadrovske službe.

- "Napravili ste spisak radnika kao da je za glasanje, a ne planiranje, iako sam vam dao oblik tabele sa svim uputama. Tamo ste 90% skretničara strpali u KV spremu iako po sistematizaciji trebaju biti VKV, konduktere isto tako, da ne nabrajam dalje." - kažem mu.

- "Pa to je stvarno tako, slaže se po rješenjima." - protestvuje Lazo.

- "Jeste po rješenjima, a plaću primaju po rješenjima o zamjeni, zar ne? Znači da za njih treba izdvojiti kao za VKV, a ne KV. Nek polože ispite, to je vaš posao." - objasnim mu.

- "U, majku mu, stvarno je tako. Što je napravila ona guska, moraš sve provjeriti, jebi ga, do sitnice." - vrti Lazo glavom.

- "Kakva je sad procedura?" - sve pita Saraga.

- "Treba ovo prekucati na matrice, umnožiti, usvojiti na Radničkom savjetu i poslati gore Zajedničkim službama ŽTP-a da kao dio Rebalansa plana ŽTP-a usvoji Radnički savjet ŽTP-a. Rokovi su kratki, sve treba napraviti do 10. decembra, što je ukupno petnaest dana od danas. Ima tu oko pedesetak matrica." - objasnim dogovorenu proceduru.

- "Oho, a daktilografi mi non stop kucaju Statut i Pravilnike, kako sad ovo?" - vajka se Lazo.

- "Ovo je Lazo hitnije, organiziraj kako god znaš!" - odreže Saraga.

- "Još nešto! Tamo sam malo razgovarao u kuloarima s onim iz ŽTP-a, trebamo odmah napraviti projekt nadogradnje ove zgrade preko, stare sinjske stanice, stanične zgrade u Kaštel Sućurcu, blokova 1, 2, i 3 u Solinu ako mislimo dobiti novac za te investicije u idućoj godini. Za stabilne objekte imamo izvor u amortizaciji taman za jednu od ovih investicija, a za ostalo trebamo dobiti novac od zajedničkih investicija ŽTP-a. Ako nemamo projekte daće nam pare samo za troškove projektiranja, a za izgradnju tek poslije dvije godine. Dobijanje dozvola od općine i Republike dugo traje, znači da nemamo šta čekati, napraviti bar idejne projekte i dobiti novac i onda urgirati kod općine za hitno izdavanje dozvola." - kažem svoju ideju.

- "A imamo li pare za projekte u planu?" - pita bojažljivo Frane.

- "Nemamo, jer ih do sada niko nije ni tražio. Iznos za izgradnju uvećaćemo za troškove projektiranja i dozvola, a do tada ćemo plaćati iz tekućih troškova, osigurao sam sredstva po raznim stavkama. Ako idemo preko ŽTP Projekta to će trajati godinama. Najbrže i najbolje bi bilo da Mišo Vučičević napravi idejne projekte, možda i glavne, i da to ŽTP Projekt samo ovjeri jer su oni za to ovlašćeni. To bi Frane ili Danko trebali s njima dogovoriti i na proljeće bi mogli graditi uz privremene dozvole." - obrazložim detalje.

- "Neće to ići tako lako! Ima tu dosta posla i zavrzlama." - skeptičan je Frane.

- "Bez projekata nemamo aduta za razgovore i zahtjeve. To je broj jedan. Ovako će u ŽTP-u financirati ono što je isprojektirano i naša amortizacija će otići negdje za zajedničke investicije. Ako čekamo ništa ne poduzimajući nećemo ništa ni napraviti." - ne odustajem ja.

- "Mile je u pravu! Ja ću govoriti s direktorom ŽTP Projekta, pa ću vam javiti. Mile, ima li još šta?" - pita Saraga.

- "Ima, meni je pod hitno potrebna "Digitron" mašina, možda još kome, na onu računaljku "Facit" gubim suviše vremena. Sramota me bila tamo u Lovranu, svi došli s digitronkama, a ja kao zadnja sirotinja računam ručno ili se poslužim nečijom, šta su oni od nas bolji ili sposobniji?" - velim im.

- "Frane, pod hitno vidi kome i koliko ih treba, stvarno nema smisla raditi s onim mehaničkim u knjigovodstvu i obračunskoj." - zapovjedi direktor Saraga.

Vraćam se s Franom preko kolosjeka šuteći. Vidim da nije dobre volje.

- "Pa kako ćemo to mi Mile, neće to tako lako ići?" - nervozno će on kad smo ušli u kancelariju.

- "Što to?" - pravim se naivan.

- "Pa prijekti, pa mašine, nema za to para, moraćemo oduzeti od plaće!?"- slježe on ramenima.

- "Mišo možeš li ti napraviti idejne projekte za nadogradnju ove zgrade, za staničnu zgradu u Kaštel Sućurcu i blokove u Solinu?" - pitam umjesto odgovora Frani.

- "Hvala Bogu mogu! Konačno se neko sjetio! Treba mi pribor, tuševi, paus i hamer papir i još neke sitnice. To mi je gušt raditi." - veselo će on.

- "Eto, neka on ide to nabaviti sa Srećkom, a usput nek vide i vrste i cjene računskih digitrona. Ove elektrotehničke s trakom možemo poslati blagajnama, a neispravne kasirati. A ti Frane vidi tehniku nabavke i plaćanja s kolegama iz drugih OOUR-a, da radimo isto. Dotle će i Saraga javiti za ŽTP Projekt." - odlučno rekoh.

Frane poče okretati telefon i zovnu Srećka Mešina, šefa materijalne službe, a nakon toga kolege šefove po drugim OOUR- ima. Kad Srećko dođe prenese mu šta bi trebalo napraviti, a tad se javi i Saraga i reče da je dobio odobrenje za ovjeru od ŽTP Projekta.

- "Idite sad odmah i ponesite bjanko narudžbenice, šta košta da košta, samo nabavite. Kujte gvožđe dok je vruće!" - kažem utiho Miši i Srećku dok Frane po stoti put telefonira i priča priče - "Srećko vidi pošto su džepni kalkulatori, i njih će trebati nekoliko komada."

Oni odoše ne čekajući da šef Frane završi razgovore, a ja složih tabele i rukopis komentara i odnesem daktilografkinjama na kucanje:

- "Koja se javlja kao dobrovoljac?" - smijem se.

- "Šta je to?" - pitaju.

- "Rebalans plana poslovanja, tekst i tabele na matrice." - mašem s plikom papira.

Nasta muk.

- "Zna li šef Lazo?" - upita Anica Brajković.

- "Zna, prioritet, treba biti gotovo za pet dana, otkucano i umnoženo." - smijem se i dalje.

- "Daj mi, ja ću. To sam ja u Zagrebu već kucala." - kaže Ankica.

Lista rukopis i čita:

- "Dobro je, mogu ti čitati rukopis, a za tabele nema problema, hoćeš li ti kontrolisati matrice?" - pita ona.

- "Dakako, sve se mora slagati, pare su to." - potvrdim.

- "Nema problema, nastojaću da ne pogrešim." - uvlaši ona matricu u pisaću mašinu.

- "To će biti mala knjigica, Anice neka na nešto liči. Ako bude dobro nabaviću ti električnu "Olimpiju". " - obećam joj.

- "Otkad mi to govorimo šefovima Lazi i Frani, biga njih šta dobijamo žuljeve na jagodicama." - požali se Anica.

- "Oni su za kasaciju kao i ove mašine, treba pustiti nas mlade da radimo kako treba. Jel' tako Ane." - šalim se.

- "Nemoj da te čuju, oni će to shvatiti ozbiljno, a onda će na te drvlje i kamenje." - upozorava me ona.

- "Znam da ti to nećeš širiti, ali i sama vidiš da je tako. Pogledaj over stolove, katrige, vaše izraubovane mašine, ormare od Franje Josipa krpljene zidarskim brokvetinama, da dalje ne nabrajam. Nije to stvar para, to je neznanje, neukus i ono "pusti me na miru" i odgovor "ne daju nam pare iz Zagreba". Bila si u Zagrebu pa si vidila da čim dođe nova ekipa uzme najnoviju opremu. A ovi stari se opiru svemu što je novo. Došao čovjek, stručnjak, osnovao i organizirao ERC, uhodao ga i ekipira, obučio ljude, a oni gore kad su se malo upoznali stop, nema para za razvoj i šta će čovjek, ode u drugu firmu koja je jedva čekala da dobije takvog stručnjaka. A naš ERC sada radi s pola kapaciteta, i da je on ostao sve smo mogli imati kompjuterizirano od prometnog ureda, blagajni, materijalne službe i knjigovodstva i duplo manje ljudi u administraciji. Tu je naš problem, ne ide se ukorak s vremenom." - kažem joj.

- "Vidim ja to, samo tko mene šta pita. Oni hoće položaje i plaću i blaženi mir do penzije. A ne može biti tako tamo gdje treba raditi." - kima glavom Anica, rođena u Vrlici, školovana u Zagrebu, tamo se udala i rodila djecu, pa zbog mužljeva posla premještena u Split i nikako nije mogla prežaliti što je morala otići iz Zagreba. Navike i ophođenje koje je tamo stekla izdvajale su je na prvi pogled od bučnih i svadljivih Dalmatinki kojima je sve bilo teško i mučno. Ona je kao pravi profesionalac radila svoj posao pedantno i brzo ne upuštajući se u ćakule i ogovaranja ni kolegica ni šefova. Po sličnom shvaćanju posla postali smo profesionalno bliski tako da smo se bez posebnog dogovaranja dopunjavali, ne znam koliko bila zauzeta uvjek je imala vremena da prekuca moje rukopise koje je s lakoćom dešifrirala.

Mišo i Srećko su se vratili dovozeći nabavljeno, a kad je Frane vidio račun samo što nije pao u nesvjest:

- "Pa to košta ovoliko!? Blagi Bože!"

- "Ih, šta je to, da je samo za jedan objekt nije ni 0,00001%, a služiće godinama." - kažem mu, uzmem i kontiram papire i tuševe na kancelarijski materijal, redis pera, šestare i ostali pribor na sitni inventar i potpišem ovjeru, a u svoje evidencije unesem potrebne podatke da ih kasnije prekontiram na investicije - "Evo, tako ćemo."

Dam mu na supotpis i on nemajući kud potpiše:

- "Ma da bar vidim našto to liči?"

Mišo mu pruži crnu plišanu kutiju i otvori je i iz nje zasja niklovani pribor s bezbrojnim priključcima za tehničko crtanje:

- "Ovo je pravo, vječno, ako je u pravim rukama. Trebaće mi i projektantski stol." - doda.

- "To ćemo kasnije, slijedeće godine." - dam mu znak da ne podjaruje vatru danas.

- "Idem ga isprobati." - uze komad paus papira, otvori crni tuš i poče skicu nadogradnje vukući prave linije bez lenjira:

- "Odličan je, klizi kako i gdje zamislim, zna Švabo šta treba."

Frane se malo odobrovolji.

Srećko poče o mašinama, a ja ga prekinem:

- "Nazovi Servis za nabavke ŽTP-a, vidi pošto oni mogu nabaviti, pa ćemo onda sjesti i dogovoriti se."

Za danas je bilo dosta investicija, bolje ne pretjerivati, važno je da je led probijen.

- 68 -

Iz stanica i ostalih organizacionih jedinica došao je spisak želja za nabavku osnovnih sredstava, inventara, investiciono i redovno održavanje. Kada je to sve Mišo sistematizirao i ubacio orjentacione cjene i dobio iznose došlo se do cifre koja je stotinu puta bila veća od predviđene po poslovnoj politici za iduću godinu, a da se to podmiri ne bi bio dovoljan ni cjelokupni prihod OOUR-a.

Trbalo je to drastično skresati na razumnu mjeru pa je na stručnom kolegiju imenovana komisija koja će sve pregledati na terenu i svesti u okvire mogućnosti po priritetima.

Mene su imenovali za predsjednika komisije, tu je bio i Mišo kao referent zadužen za te poslove, Srećko Mešin, šef stovarišno materijalne službe, i Vice Santrić, referent za društveni standard. Na rspolaganje smo dobili "Fiću" i rok od tri dana da sve to obavimo. Čvorne stanice Split, Split Predgrađe i Solin sa Solin Lukom su nam bile pri ruci, trebalo je temeljito pregledati stanje u stanicama na pruzi. Raspored obilaska sam poslao preko telegrafa iz Splita kojim su obavješteni šefovi stanica o našem dolasku.

Sljedeće jutro smo krenuli u šest sati, obići ćemo dionicu pruge od Primorskog Dolca do Kaštel Sućurca. Krenuli smo magistralom, pa onda makdamskom cestom preko Prgometa za Primorski Dolac, a onda smo se vraćali u Brdašce, Labin Dalmatinski, Sadine, Kaštel Stari i Kaštel Sućurac.

U željezničkoj stanici Primorski Dolac šef je bio Mirko Božić, koji je s familijom, ženom i dvoje sitne djece, stanovao u staničnom stanu, došavši tu prije nekoliko godina negdje iz unutrašnjosti Bosne. Mlad čovjek, pravi željezničar, možda je prekruto shvatio svoju funkciju, što je s jedne strane rezultiralo ažurnim poslovanjem u stanici, dok je s druge strane stalno bio u sukobu s malobrojnim kolektivom, naročito s mladim otpravniciima vozova koji su odsvakud dolazili na zamjene.

Za mene nije bila novost kako izgledaju stanice, ruinirane izvana i iznutra, namještaj star nekoliko desetljeća, peronski prostor, i pomoćne zgradice koje su napravili italijanski vojnici za Drugog rata s neizbježnim okruglim betonskim bunkerima na strateškim stranama platoa, bili su propalih vrata i prozora.

U svom zahtjevu šef Mirko je pedantno naveo sve što bi trebalo. Pogledali smo i od svega se moglo uvažiti popravka stana i drvenarije, nabavka nekoliko komada namještaja za prometni ured i skreničke blok kućice.

- "Ovo bi trebalo porušiti, dotjerati bager i sravniti s zemljom." - pokazuje on na italijanske zaštitne grudobrane, bunkere i nisku betonsku zgradicu, koja je služila kao magazin denčane robe u jednom djelu i kao skladište za ugalj i drva u drugom.

- "Onda bi trebalo praviti novi magazin, a to je investicija koju niko neće odobriti jer denčanih pošiljaka skoro da nema više. Treba viditi kako ove objekte tretiraju u Zavodu za zaštitu spomenika i kod ONO Općine. Možda oni hoće da to tako stoji kao obilježje vremena i na to ne treba bacati pare, već zovi majstore ZOP-a da to zakrpaju i opituraju, ta vrata i prozore. Nema se za više para. U stanu će ti se napraviti kupatilo i obnoviti ostalo. A ovaj cvjetnjak i sami možete održavati, kao što se od izgradnje pruge i stanične zgrde radilo. Stupi u kontakt s "Rasadnjakom" ŽTP-a." - kažem mu na kraju obilaska.

- "Nema para, vječiti odgovor! A za ovo se stvorilo! Odakle, pitam se?" - pokaže Mirko novi natpis latinicom na staničnoj zgradi - "I to još nije po propisu, gdje je ćirilica, kako propis kaže?"

Stanična zgrada je građena još u doba Austougarske i po sredini pročelja, iznad kancelarije šefa stanice, bila je pravokutna ploča na kojoj ne nekada bio natpis stanice latinicom i ćirilicom, a sada je to prefarbano masnom bjelom bojom i napisan natpis samo krupnim latiničnim slovima.

- "Kada je to pisano?" - pitam ga.

- "Prošle godine došli pituri iz ZOP-a i to pisali, kažu po naređenju šefa sekcije, a ja nisam nigdje vidio da postoji takva naredba. Svuda je predviđeno da bude latinica i ćirilica." - veli on.

- "Da mi nisi skrenuo pažnju ne bi ni primjetio. Znaš li ti Srećko šta o tome, ti si radio kao referent za ONO, CZ i PP zaštitu?" - pitam ga.

- "Nešto je bilo u vezi toga u doba Savke, ali se ne sjećam detaljno, koliko znam to je trebalo anulirati poslije sjednice Predsjedništva IK CK." - Srećku je nelagodno, sjetio se starih greha i partijskih sastanaka.

- "Dobro, vidiću šta je s tim u ZOP-u s direktorom Paškom Škrapićem, nije on to napamet naredio." - velim im.

Odlazimo, idemo prema Brdašcu. Moramo stati pored puta jer "Fićo" ne može uz oštri uspon, moramo pješke nekih petsto metara, kao koze, putićem, ma nogostupom, uz kamenito brdo.

- "Vice, ovi Dočani su pametniji od tvojih Imoćana. Za Drugog rata sve ih mobiliziralo u domobrane, jer niko nije htio ni u partizane ni u ustaše, a pošto ih većina radila i onda kao i danas na željeznici puške nisu ni vidjeli. A sada imaju i vodovod i struju, kao da su svi bili u partizanima. Sade salatu i kapulicu i nose u Split na Pazar i dobro im ide." - govorim Vici, starom momku, Imoćaninu, koji je od telegrafiste preko putničkog blagajnika, a sada, što večernjom školom, što prijateljskim vezama s rukovodstvom odranije, pa ko bio tamo, avancira u referenta za društveni standard i vodio računa o toplim obrocima i društvenoj prehrani, te stanovima i stambenim kreditima. U kasnim tridesetim, prosjed, malo šepav što je prikrivao mlataranjem jedne ruke pri hodu, okošt i stalno gladan, preko zaduženja u Sindikatu ili SK krčio je sebi put za bolje radno mjesto i plaću. I stan je rješio, uvjek informiran saznao je na vreme da je umro jedan stari željezničar bez nasljednika u zgradi iznad Savezničke obale, provalio tamo i stanovao dugo vremena dok je firma saznala da je stan ostao prezan, a onda se digla galama reda radi, tek da se pročuje kako je stan star i ruiniran i da je Vice uložio dosta truda i para da ga privede svrsi. A kad je željeznica još vidila da bi stan, ako bi istjerala iz njega Vicu, pripao Općini onda ga ostavila na miru. I Općina je prestala vršiti pritisak kad je Vice posjetio neke u administraciji na kućnim adresama šepajući više nego što je to inače činio, dali radi toga da se prikaže kao veliki invalid ili od težine pršuta umotanih u cementnu kartu, neće se saznati.

- "Znaš da si u pravu kolega, mulci su to, veliki mulci. Kao zmija strpljivo čekaju i gledaju, dobro odvagnu i nanišane i ugrizu u pravom trenutku. Oni i Perković jedini imaju vodovod u ovom kraju. Dobro, Perković je trebao imati vodu radi parnjača, pa je tu dosta para dala željeznica, ali su se Dočani složili, tobože sakupili nešto para kroz samodoprinos i dobili vodovod. A daleko su od Perkovića, skoro koliko i Unešić, mada je Unešić pet puta veći po broju familija. Imali brale ljude na pravom mjestu! A moji Imoćani, znaju se snaći, ali ima jedan dio koji se zainati i kontrira, za inat, pa su žestoke krajnosti. Tako smo imali i žestokih partizana, predratnih komunista, i žestokih ustaša, mada smo u trgovini i švercu najbolji." - teško diše Vice zastajući na svakih desetak metara uspona.

U Brdašcu je trebalo sve! Broj jedan, trebalo je dovesti struju, pa ugraditi hidrofor, pa napraviti sanitarne čvorove i za stanove i za službeni dio. Skretničar Špiro Galić, koji je stanovao s familijom u jednom stanu, dok je drugi bio prazan, nasmija se:

- "Otkad to obećavaju! Moj mali Dušan evo posta momak, a još se iz kaina kupamo."

- "Struja će biti sigurno Špiro, a kad ona krene krenuće i ovo drugo." - kažem mu.

- "Ajte vi ljudi na rakiju, Dolačka je, domaća, ne bi li se ovaj put posrećilo!" - otrča on niz skaline u stan i začas iznese lozu i bićerine.

- "Špiro, zovi ljude na kavu!" - viče odozdo žena mu Dragica.

- "Nemamo kad Dragice, imamo toliko toga obići." - kažem joj - "Hvala."

- "Tebi vjerujem Mile, samo da doživim da mi ova petrolejka ne smrdi, da mi kuća više ne čadi. Svak misli da sam nikakva, neuredna, pogledaj zidove i plafon, jesenas smo ih ja i Špiro krečili. Crne se od čađi, ne moreš gledati od sramote." - vapi ona, molećivim pogledom mi prodirući do dna zenica.

- "Dogodine ćete je imati, budi sigurna. Ja ćo visiti nad tim ka' da je moje." - obećam joj, do srca me pogodi njen napaćeni pogled, kao da me je rođena mater pogledala.

- "Ovo prvo treba srediti, Bog te, kada žive negdje gdje ih ni On svemoćnim okom ne može vidjeti. Ni pogleda, ni ptice, ni šume, samo goli krš, gušterice i ljeti cvrčci da ti mozak pukne." - glasno razmišlja Mišo.

- "Stvarno, prirodna kazniona!" - Srećko će.

- "Ja sam tu radio, dobro znam kako je." - velim im.

- "Svaka ti čast kolega, pa ovdje bi čovjek poludio od osamljenosti za tri dana." - doda Vice.

Šutimo dok lošim izlokanim putem vozimo prema Prgometu i Labinu Dalmatinskom. Mišo, koji vozi, se muči s kamenčinama i rupama ogoljenim od nedavnh obilnih kiša. Svi se u sebi pitamo hoće li "Fićo" izdržati.

Labin Dalmatinski je isti kao i onda kada sam ovdje radio. Stanična kamena zgradica igrađena kad i pruga, talijanske betonske zgradice izgrađene u Drugom ratu za potrebe njihove vojske sada služe kao pomoćna skladišta i magazini za lož ulje, ugalj i alat pružnih radnika.

Predviđamo samo redovno održavanje stanova i službenih prostorija, ništa se tu više ne može bez većih zahvata učiniti, u odnosu na druge objekte po pruzi, ostalo je koliko-toliko zadovoljacajuće.

Sada opet moramo na Prgomet pa skoro kod Trogira izbiti na magistralu, a onda u Kaštel Stari i Sadine. Idemo prvo u ukrsnicu Sadine, a onda smo se najtežeg rjršili.

Slično kao i u Brdašcu treba rješiti problem struje, ugraditi hidrofor i napraviti sanitarne čvorove u stanovima porodica Ivanke Jurić i Štefa Goluba i službene prostorije, sve smješteno u istoj zgradi.

Dok prilazimo kroz česminu izlokanim putem pitam se jeli tamo Jaga i kako će reagirati kad me vidi. Čuo sam od kolega, onako u "diskreciji", da ima ljubavnika koji radi s njom na Aerodromu i da je svaki put dovozi ovom putinom u Sadine, i koji je sa Štefom dobar prijatelj, pa ga nagovorio da tu ispod pruge kupi oko tri hektara zemljišta obrasla makijom, i koje će za desetak godina biti građevinska zona. Na tome mu je Štef neizmjerno zahvalan i ne obadava glasine i aluzije da mu on "tješi" ženu.

Ivanka je već čula da dolazi komisija pa je obratila pažnju Vici i Srećku kao starijima vodeći ih da pogledaju njen stan, Mišo je otvorio haubu motora "Fiće" i kontrolira ga, a sa gornjih skala iz stana izlazi Štef smješeći se:

- "Zdravo Mažibrada, konačno si se i nas sjetio."

- "Zdravo vas dvoje, kako ste?" - smijem se videći da je tu i Jaga.

- "Mile dođite na kavu. Štefek, pozovi i ostale." - reče Jaga obučena u kućnu haljinu.

S Štefom se mimoilazim na skalama, računam da ću imati dva tri minuta vremena s Jagom nasamo.

- "Moju sreću sada drugi ljubi." - pade mi napamet neki stih dok zatvaram vrata stana za sobom. Ona me zagrli oko vrata i sočno poljubi. Osjećam joj tvrde sise kroz robu i pomilujem je po guzi prvlačeći je uza se. Oči joj veselo zasjaše i ona mi pruži usne na duži poljubac prihvatajući jezik da joj draška nepce.

Izvana se začuše koraci po šoderu i zvonki Štefov glas.

- "Znaš sve, zar ne?" - otme mi se iz zagrljaja i stavlja lončić na šporet.

- "Načuo sam nešto, jesi li zadovoljna?" - rekoh .

- "Zaljubio se, potpuno je ponorio, čak hoće da se rastavi i nudi mi brak. A ti znaš da ja to neću. Pokušavam ga se rješiti, a Štefek mi sad tomu smeta. Kvragu i on i ovaj krš. Jesi li još tamo u stančiću?" - govori tiho i brzo.

- "Jesam,razumio sam sve, navrati." - rekoh joj prije otvaranja vrata i ulaska njih četvorice.

Ona se samo obećavajući osmjehnu.

- "Mile, ti reci, ja ovima ništa ne vjerujm!" - galami Štef.

- "Dobit' ćete struju, kod SiT-a Knin, znaš im direktora Božu Šimunovića, ima gotov projekt za to, ugradićemo hidrofor i napraviti u stanovima kupatila i ostalo, isto tako sanitarni čvor za službene prostorije. Usto ide i kompletno uređenje stanova." - kažem mu.

- "Kad bi trebali početi radovi?" - prelazi on na detalje.

- "U aprilu struja, a onda sve ostalo." - kažem.

- "Pa šta se čeka april, mogu odmah." - žuri se njemu.

- "Završni račun je krajem februara, tada ide priliv akontacije novca od kompezacije za tekuću godinu, tako ti to ide. A bez novca ništa ne ide." - nasmijem se.

- "Dobro je, neka bude i tada, kad smo do sada čekali možemo još par mjeseci." - smiruje ga Jaga i sipa nam viski u bićerine.

Kad smo popili kavu odlazimo za Kaštel Stari. Ispraćaju nas oboje, a Jaga me pred svima ljubi u obraz:

- "Ovo je radosna vijest, i neka te ovaj poljubac podsjeća da se to što prije ostvari ."

Na po puta do Kaštel Starog Srećko će:

- "Dobra li je, za onu "cmoku" bi se pješke odavde vratio, a 

Vice?"

- "Prava ženska, Isukrsta mi puno bi toga pretrpio da mi se je dočepati. Ne znam šta je našla na onom galamdžiji?" - Vice će s uzdahom.

- "Mile, ti si dežura u Sadinama?" - pita Mišo.

- "Jesam, dolazio sam na zamjenu." - kažem im.

- "Sad mi je jasno otkud tolika pažnja, kakva je kao osoba.?" - pita Srećko.

- "Vidio si i sam, zgodna je, ali je s obe noge na zemlji, svjesna je svoje ljepote, pa kad joj koristi posluži se i s tim i šarmom. Ako misliš da je "laka" grdno se varaš. Ona je u položaju da bira, a ja nisam čuo da vara muža iako joj se svi redom udvaraju." - velim im.

Radgovor prekinu dolazak u željezničku stanicu Kaštel Stari. Šef stanice Ivan Giljanović "Zubonja" je poželio svega i svašta uz široka i dugačka obrazloženja. Najveći mu je problem s vodom. Željeznica je još za Austrougarske napravila kaptažni gravitacioni vodovod za staničnu zgradu, javnu česmu i za vodonapojnik parnih lokomotiva. A sada su se na taj vodovod "na divlje" priključili svi, većinom željezničari, koji su na okolnim parcelama isto "na divlje" izgradili kuće i napravili bašče. Gaje salatu i ostalo povrće i troše ogromne količine vode koju taj potočić ne može obezbjediti. Odavno se vode pregovori s "Vodovodom" i Općinom da se zajednički izgradi pravi vodovod od mjesta do željezničke stanice, ali oni hoće da sve to financira željeznica, jer za njih "divlje" kuće i bašče ne postoje.

- "Ako ne postoje zašto im naplaćuju porez, zašto su im dati priključci za struju, zašto su u popisu birača na tim adresama i odatle im djeca idu u školu? Mjesto boravka po SUP-u im je na toj adresi, ne možete reći da žive na ledini, kako vi kažete da je u katastru!" - rekao sam im jednom prilikom, a onda oni kažu da nisu kompetentni, neka se to rješi na višem nivou, da su njihovi dopisi tamo otišli i " sada se čeka što će odlučiti viši nivo".

To kažem šefu Giljanoviću na početku da ne bi slušao dugotrajne tirade i optužbe na sve i svakoga.

Zapisali smo ono što je bilo moguće uraditi, odredili prioritete, pa ga pitam:

- "Ivane, ti si stari šef stanice, jeli još na snazi propis da se na staničnoj zgradi ime piše latinicom i ćirilicom?"

- "Nego kako, to još niko nije mjenjao, evo ga na ovoj zgradi, zašto pitaš?" - iznenadi se on mom pitanju.

- "Vidim u Primorskom Dolcu, Brdašcu, Labinu Dalmatinskom i Sadinama da je samo latinični natpis i to novi, onaj stari je prefarban i stavljena veća latinična slova da se prostor popuni." - objasnim mu.

- "To nije po propisu! To samovoljno radi Škrapić i "proljećari odnosno maspokovci"! Rekao sam ja onda da te treba sve poslati na Goli Otok! Lišo su oni prošli! A to im kod mene ovdje neće uspjeti!" - pokazuje on na stanični natpis na oba pisma.

- "Siguran si, sto posto?" - pitam ga da potvrdi.

- "To je po Ustavima SFRJ i SRH zajamčeno, a dalje je našim pravilnicima precizirano, hoćeš li da ti pokažem?" - pođe on prema kancelariji.

- "Ne treba, znam da je tako u pravilnicima, već sam mislio da nije došlo neko naređenje, upustvo ili izmjena odredbi pravilnika za koje ja ne znam." - velim mu.

- "Ma kakvi, to bi sigurno zapamtio, a ja imam ažurne pravilnike, pitam se kome bi takvo nešto palo napamet? Kažem ti ja da oni to na svoju ruku rade, malo po malo, prema svome cilju. Nismo mi to onda dobro napravili, nagrađeni su umjesto kažnjeni! Sada sa tobože sporednih mjesta sprovode ono što su prije javno na mitinzima propagirali. Umjesto da tucaju kamen oni pišu knjige i članke i objavljuju van zemmlje. Dobro im plaćaju stranci, a mi ih ne diramo dok nam truju narod. Neće to na dobro izaći, vjeruj ti meni!" - govori mi Ivan dok stojimo kod magazina - "Evo vidiš li kod nas na željeznici, ovaj Mešin napredovao, Vice sve onako sa stane podgovara i šuška i napredovao, Frane Sunara napredovao, Saraga i Pribudić napredovali, Keršić nije direktor ali u odnosu na ranije mjesto nije ni pao, a ni za jedno to mjesto nisu sposobni, šta će ti veći dokaz! One gore na vrhu sklonili na dobre plaće u razne institute ili im dali dobre penzije i vile i eto ti rezultata našeg obračuna s "maspokom". A danas, sutra,kad bi oni došli na vlast nama bi letile glave ko franje, misliš da bi nas štedili ka mi njih. Nema humanosti prema neprijatelju koji se deklarirao da će iz korjena iščupati sve što mu se nađe na putu. Šta misliš da se sad veličaju Planinc, Dragosavac, Baltić, Blažević i ostali? Je šipak! Čujem neku noć tu kod Kiljca u birtiji kako pjevaju pjesme o Savki i Tripalu, zna to milicija, ali nikom ništa. Neće ovo kad tad na dobro izaći Mile, žali Bože one mladosti što izginu u Drugom ratu, kosti im se u grobovima prevrću." - od prve vatre pade on u nostalgiju.

- "Znam Ivane, puno smo se udaljili od onih ciljeva iz Drugog svjetskog rata, nekako u vreme otkad je KPJ postala SKJ, sve se razvodnilo, namiriše se privilegovani i postaše "crvena buržoazija", svima nam je zasad bolje, ali dokle će? Osjećam da se ne ide u pravom smjeru, trebalo je izvorne principe samo dograđivati napretkom u društvu i nauci, a ne mjenjati im smjer. A ovo se sad sve izmješalo, traži se istovremeno da budeš stručnjak i radanik i pollitičar i samoupravljač, i izvršilac i upravljač bez određivanja prioriteta i rasporeda, nego sve istovremeno. Pa ko imalo zna o društvenoj diobi rada kao prirodnom zakonu zna da je to nemoguće u jednoj osobi. Ne možeš istovremeno biti dobar inžinjer i ekonomist i pravnik i direktor i partijski sekretar i predsjednik radničkog savjeta i delegat u SIZ-u. Nešto od toga se mora zapostaviti, ako tjeraš sve istovremeno onda postaješ "univerzalna neznalica". A danas taj zakon diobe rada još šire djeluje, nekadašnji npr. inžinjer mašinstva je bio za sve mašine, a danas ta struku moraš specijalizirati na stotinu segmenata jer se u toj nauci puno tehnički napredovalo." - govorim mu.

- "Ma da, najgori je nedopečen kruh, nit je brašno nit je kruh, jesti ga ne možeš, zaboliće drob, brašno od njega ne možeš povratiti, a kao kruh da bude trebaš ga dopeći, i opet neće biti pravi. To je našem običnom seljaku jasno." - zapetlja se Ivan i sam se sebi nasmija svojim krupnim požutjelim zubima.

Kad spazih da su ona trojica gotovi rekoh mu:

- "Moram ići, uvjek mi je drago čuti pravog komunistu."

- "Izumiremo Mile, malo nas je ostalo, ajd' zdravo." - pozdravi se.

- "Što se "Zubonja tako raspriča?" - sumnjičav je Vice.

- "Znaš njega, uvjek neku temu nađe, teško ga se rješiti." - kažem mu.

- "Ako mu se ponešto može zamjeriti ipak se mora priznati da je dobar i pedantan šef i da je dosljedan u svojim stavovima slaga se ti ili ne slaga s njima." - prizna Srećko.

- "Puno on to kruto shvaća, ne osjeća nova vremena. Sve novo mu smeta." - Vice će.

- "Vice, to ti dolazi s godinama. I tebi se ne sviđaju mnoge nove "ludorije" što mladost izvodi, a tako se onima ispred nas ne sviđa što i kako naša generacija radi, onima ispred njih se nije sviđalo što oni rade i tako redom. Po meni je bitno da to novo što dolazi bude na onom pravcu koji odgovara većini u društvu, da ne nanosi nikome štetu i da vuče u napredak cjeline. Uvjek je bilo i biće avangarde i konzervatizma i njihovih sudara, a to je djalektika društvenog razvoja, to cik cak kretanje. Dobro je dok se te suprotnosti rješavaju simbiozom, ne valja kad se počmu rješavati na brzinu, onda dolazi do sile, a ona nikad nije poželjna jer ne daje rješenja na duži rok. Gdje se primjeni sila uvjek ima povređenih!" - velim mu.

- "Sila, a može li se bez nje?" - pita Mišo.

- "U dogledno vreme! Uz sve proturječnosti u interesima između pojedinca i društva, pa društava s različitim uređenjima, bogatstvu i siromaštvu, ne može još. Nismo mi daleko odmakli od zakona jačega, jedino ako bi nas preko noći nešto prosvjetlilo, a tomu se ne nadam." - velim im.

- "To znači da će biti ratova?" - Srećko će.

- "Da će biti!? Pa imaš ih stalno, samo što su sada daleko od naše kuće, ne ugrožavaju nas i čini nam se kao da ih nema. Zar ne čitaš novine, pogledaj šta se dešava na Bliskom Istoku, Africi, Aziji, Južnoj Americi. Ne pršti ti iznad glave i nije te briga, radi se o tuđoj koži, daleko je na hiljade milja. A to ne znači da ga neće i ovdje kod nas biti, pa će onaj iz npr. Japana isto misliti što i mi sada mislimo o Vijetnamu." - kažem mu.

- "Ipak smo mi Evropa, to je drugo, bilo je veliko pročišćenje u Drugom ratu, mnoge je to otreznilo." - ne slaže se Vice.

- "Starija je Kineska, Korejska, Vijetnamska ili Bliskoistočne civilizacije od naše, pa vidiš šta se događa. Nijedan rat, kao ni dječja svađa, ne počinje velikim bitkama pa bum i gotovo. Ni voda na špakeru ne prokuva odmaa, nego malo po malo, a tako se i hladi. Treba imati mehanizam da taj lonac bude pod kontrolom ili da ne dođe na šporet. Tako se rješava problem, tu se postavlja pitanje da li treba hladna voda, mlaka ili prokuvana. Vidjeli ste za "maspoka", lonac je bio na šporetu, počeo je kuvati, ali ga Tito skinu na vreme, malo je trebalo da prekipi. A da nije skinut tada kod nas bi danas prašilo na sve strane. Čitajte malo, ni Čembrlen 1938. godine nije mislio da će doći do Drugog svjetskog rata, a danas kad mi gledamo na tadašnja događanja pitamo se "Kako je mogao biti takva budala da ne vidi ono što mu je pred nosom?" Jednom mi jedan stari željezničar reče da je bio svjestan da je rat tek 1942. godine kad je napravljena neka diverzija na pruzi i nekoliko kočničara poginulo. Dok te ne opeče vatra ti je ljepa." - rekoh im.

- "Evo Kaštel Sućurac." - reče Mišo.

- "Tu će se raditi nova stanična zgrada, vidi Srećko šta treba od inventara i to samo ono što je nužno." - velim mu - "Ostalo će se rješiti skupa sa zgradom."

Šef stanice je bio Joža Primužić, zet starog Ive Živkovića, radan, vedar i nadasve razuman i intelgentan željezničar koji preko kruha nije tražio pogaču. Sve mu je bilo jasno, a imao je strpljenja čekati zgradu jer je u njoj predviđen i stan za njegovu porodicu.

Bilo je oko četrnaest sati i za danas smo bili gotovi.

- "Mi ljudi dans nit šta jedemo nit pijemo cjeli dan, neće to moći ovako." - požali se Vice dok smo ulazili u "Fiću".

- "Idemo tu dolje u konobu, bio sam jednom ljetos, slučajno, da vidimo šta ima od ribe." - pozva Sreećko.

- "Slučajno? Šta ćeš ti slučajno u Sućurcu? Znam ja tebe, pička je, brale, bila u pitanju!" - čita ga Vice.

- "Zar je on tako na nju žestok?" - smijem se.

- "On!? Preko Kozjaka bi sad bos priša da mu je neka sigurna u Broćancu! A, kolega?" - munu ga Vice laktom u rebra.

- "Virujem ti, nekidan sam ga vidio u "Fići" s jednom bujnom ženskom. Mašem ja, ma on ne vidi ili se pravio da ne vidi." - nasmijulji se Mišo.

- "Kad nekidan? To mi je bila žena, vozio je na posa." - uprozori se Srećko.

- "Srećko, ta susidi smo, znam ti dobro ženu, ona je crnka, a ova je bila plavuša i to je bilo oko deset uveče kod "Vitanovića", a ženina smjena počinje ili završava u Bolnici u sedam." - sad mu detaljizira Mišo.

- "A, sjećam se, to je bila ona Dadićka, susjeda, vidio je da čeka trolu pa stao da je povezem kući." - kaže Srećko i panično, krišom da ne vidi Vice, daje mote Miši.

Ovaj shvati:

- "A, a, a," - otegnu - e, to bi ona mogla biti." - potvrdi mu.

Konoba je bila na rivi, u kamenoj zgradi, silazilo se dolje par skalina. I usred dana gorilo je žuto električno svjetlo namontirano u ribarske ferale, a po zidu je bio postavljen kao ukras razni stari ribarski pribor. Za šankom, ostarjelim umjetnom patinom, sjedio je na visokoj stolici gazda, obučen kao stari ribar i pušio.

Nenadni gosti kao da su ga iznenadili:

- "Izvol'te, izvol'te, ja malo kunjam, u ova doba nema nikoga."

- "Ima li šta za isti?" - pita ga Vice obazirući se po konobi, ništa mu nije ukazivalo da tu ima jela.

- "A, kužina je 'amo." - otvori on drvena vrata maskirana kormilom s neke brodice - "Samo friških girica na brzinu, sa gradela, ostaloga još nema ništa, spiza dolazi tek prdveče za veče i noć, s kuvarima. A ove lipe girice mi je sad malopri donia susid, doša od Šolte." - govori on brzo da nas naljepi na priču, jer naša lica nisu krila razočaranje.

- "Hoćemo li, šta giricama fali?" - Vice će.

- "Može,vruće girice i lepinja." - zapjevuši Srećko.

- "Da, vruće girice s gradela, domaći kruv, toga imam, ispečem sebi za gušt ispod peke, imam vrimena, a salatice zelene i kapulice, ima i lipe domaće loze i crnog domaćeg kašteleta iz mog vinograda. Ne boli od njega glava, pitajte ljude, sad će počet dolaziti na dva deca, nek oni kažu!" - ne prekida gazda dah i mašicama razgrće žar i ogorjeva gradele.

- "Donesi lozu." - reče mu Vice, a on začas doleti s bocom i bićerinima kod nas. Sjedimo dva nasuprot dva na masivnim drvenim sjeđama za isto takvim podugačkim niskim stolom.

On stavi bocu i bićerine ispred nas:

- "Služite se gospodo, ja spremam girice."

- "Loza mu je dobra." - miriše je i liže Vice i tada iskrenu bićerin do dna.

- "Ja ti zato nisam stručnjak." - kaže Srećko i ispi bićerin polako kao mlada nevista.

- "Ne moreš biti za sve, ženske ti više leže, piće ne, ajme brale, di bi s dva poroka!?" - zafrkava ga Vice. Oni se dobro poznaju iz mlađih dana.

Srećka Mešina sam površno poznavao. U Split Predgrađu je radio kao radiotelegrafista, a to je bila izdvojena služba koju je željeznica koristila rjetko, u slučaju totalnog prekida veza svih ostalih vidova veza ili u slučaju nečeg vrlo hitnog i povjerljivog kod izvanrednih događaja kao što su sudari vozova ili neke druge teške željezničke nesreće, a koristila je i vojska ili milicija za svoje potrebe. Odatle je kao provjereni kadar od Vojske, SUP-a, i SK postao referent za ONO, CZ, DSZ u bivšoj STRJ Split kao povjerljivi tajni aktivist i kadar "maspoka" prije javnog objavljivanja Savkine koncepcije, a sada je poslije "partijskog pranja", postao šef stovarišno materijalnih poslova u OOUR-u pošto je završio večernju ekonomsku školu i sada je bio student druge godine Više ekonomske škole kao vanredni student. Bio je tridesetogodišnjak srednjeg rasta, široka lica i jakih vilica, vesele naravi i pun života, nastojeći da se ponaša ljepo sa svakim bježeći od sukoba bilo s kim svake vrste, pa i onih verbalne prirode. Ta njegova snishodljivost tumačena je često kao ulizivanje onim na višim položajima radi vlastite koristi, ali ako se ima u vidu da je takav bio i prema "nižim" od sebe radije se moglo tumačiti nekim njegovim unutrašnjim strahom čovjeka koji nema nikog iza leđa da ga podrži, a nema osnova ni kuraži da se s njima mjeri. Rodom je bio od Drniša, jedan brat mu je bio automehaničar, a drugi neki podoficirski čin u Vojsci, tehničke struke. Sirotinja i poslijeratna glad ih tjerala u život po sistemu "daj šta daš, samo da je drob pun", kao što vodena bujica nosi drvlje i kamenje i izbacuje gdje stigne. Oženio se s medicinskom sestrom iz Opće bolnice i imao dvije curice, a stanovao je u nekakvom tavnskom budžaku u istoj zgradi gdje je bila i raiostanica.

Malo bolje sam ga upoznao kroz rad u Komisiji za ispitivanje prodora "maspoka", ali onda nije bio vesele naravi, šutio je i pravdao se, shvatio je da je bio "igračka" i zasljepljen obećanom budućom karijerom, onom bez "truda i muke s velikom vlasti", i nije mu bilo do šale.

Otkad sam došao za samostalnog referenta za plan, analizu i raspodjelu, a on za "šefa" stovarišno materijalne službe sve češće mi se počeo obraćati za savjete i tumačenja propisa, jer od Frane Sunare, šefa ekonomske službe, je dobijao samo površne odgovore i savjete da sjedne i to prouči i naredbe da se to obavi bez preciznih detalja. A on nije imao ni predznanja ni vremena da se snađe u stručnoj literaturi, a posao je trebalo obaviti do određenog dana i sata i on bi onda trčao preko kolosjeka do mene:

- "Kole, molim te pogledaj ovo."

Uzeo bi stolicu, sjeo do mene i ja bi mu strpljivo objašnjavao kako, zašto, i šta na kraju ispadne kao rezultat. To se najviše odnosilo na materijalno knjigovodstvo koje se obrađivalo preko ERC-a, pa je dokumentaciju tzv. Mat-ova trebalo puniti bezbrojnim šiframa. Jednom prilikom mu kažem:

- "Znaš šta Srećko, i radi tebe i radi mene, umjesto da šalješ referenta da ti nosi dokumentaciju u ERC Zagreb otiđi sam kod dr. Poljančića, direktora ERC-a, i zamoli ga da ti da pravilnike i šifrante i svu ostalu literaturu za materijalno poslovanje preko ERC-a, te kad se ovdje prouči da pošalje nekog da sve obuči. To ove stare Sekcije imaju, reci mu da smo mi novi i da imamo mlade kadrove bez iskustva i da nom hitno treba. Prethodno mu telefoniraj i dogovori sastanak jer je on puno zauzet, a biće mu drago što se neko za to interesira i hoće da nauči. Dobar je i jednostavn čovjek ako svi pravi naučnici."

On je poslušao i vratio se poslije par dana s dvije velike katronske kutije pravilnika, šifranata, kontnih šema i upustava:

- "Divan je čovjek, vodio me dva sata kroz zgradu i objašnjavao šta se gdje radi i kako se dokumenta obrađuju. Sada neće biti problema, pogledam uputstvo i znam šta treba. Dobro ti mene uputi, jeli ti poznavaš njega?"

- "Vidili smo se na jednom sastanku, ne vjerujem da me se sjeća." - velim mu.

- "A on se sjeća! Kaže radi prezimena, malo mu neobično, ali još više radi tvoje diskusije kad si ga podržao u zahtjevima da se više sredstava planira za opremu ERC-a." - kaže on.

Nakon nekoliko dana Frane, naš šef, je bio negdje na službenom putu, pa sam ga zamjenjivao, i tražeći neke fascikle u njegovom ormaru naletim pri dnu ormara na sva ona upustva, pravilnike i šifrante koje je Srećko donio iz Zagreba od dr. Poljančića. Pozovem Srećka telefonom dea dođe kod mene:

- "Pogledaj, mi se mučimo, a ovo ovdje leži."

Srećko gleda i nevjeruje svojim očima:

- "Pa, jeli to moguće!? Ja toliko vremena okolo gnjavim sebe i druge, molim i tražim, a ovo ovdje leži. Još sam ga pitao, a on kaže da ništa nema. Koja li sam ja budala, vjerujući njemu mogao sam gadno nastradati, sjećaš li se onog iz SK za "maspoka"?"

- "Možda je zaboravio, nešto je u zadnje vreme sav smeten." - branim Franu.

- "Pa vidiš li da ih svaki put vidi kad otvori ormar, evo ni zrna prašine na njima nema, a i vidi se po listovima da ih koristi. Čekaj, sad mi je jasno, ja ga pitam za stručni savjet, on se izgovori da nema vremena i upiše u rokovnik da će mi naknadno javiti, a onda se za po sata javi i izdiktira šta treba. Pa to je to! Dok ja odem, on okrene uputstvo i nađe odgovor, a onad meni glumi kako to on zna u malom prstu. Koliko je to nisko, tako bi svatko moga prodavati pamet! Kurva je on, naoko zbunjen i smeten, a to mu je poza, da se Vlaji ne bi dosjetili. E, blesavi Srećko, sad je meni i puno drugih stvari jasno!" - lupi se on pljeskom po čelu.

- "Ajde Vice ne zafrkavaj, ja sam obitljski čovjek, to vi stari momci derete i mjenjate ženske, naročito ti koji imaš stan. Čuo sam da ga ti dosada nikad nisi očistio, uvjek ti to napravi neka "rodica"." - vraća mu Srećko milo za drago.

Girice su bile dobre, friške, gazda nas nije laga, još manje za vino. Vratili smo se toga dana kući oko šest naveče, morali smo zaraditi dnevnicu, čak nam je nešto para i ostalo, jer su girice u odnosu na drugu hranu i restorane ispale prejeftine.

- 69 -

Tog jutra, poslije onolike južine, osvanuo je sunčan i topao dan iako je bio kraj pozne jeseni i skori početak zime. Rano ujutro, već u šest, krenuli smo Mišo, Vice, Srećko i ja da obiđemo drugi dio pruge od Perkovića do Kosova i čvor u Šibeniku. Samo da dobri stari "Fićo" izdrži.

Učinila nam se najbolja varijanta da idemo preko Prgometa i Presla i Primorskog Dolca do Perkovića , pa onda po redu do Kosova. Sreća je da od Žitnića do Kosova postoji kakav takav asfaltni put i brže ćemo se kretati.

U Perkoviću šef stanice je bio Petar Degenek, moj kolega s prakse u Kninu dok smo još bili učenici. Uporan, odlučnih kretnji i brze intelgentne misli, plave valovite kose i jednom rječju zgodan čovjek, dobro je vodio stanicu. Oženio se prije dvije godine iz Sadina i sad je živio s ženom i djetetom u stanu šefa stanice na spratu stanične zgrade.

- "Šta je, došli među radničku klasu?" - pozdravlja se samnom.

- "Još se nisam toliko uzdiga Pero, još uvjek mi je draže i milije s "običnim svjetom". A što si mi ti oslabio, nešto si mi puno mršav?" - pitam ga.

- "Malo me gnjavi želudac, valjda je to od nervoze, šta li? Bio sam kod doktora, ništa drugo nisu našli. Šta god pojedem smeta mi." - ispriča mi.

- "Odvoji posao od ličnog života, a ni na poslu ne može biti uvjek, svaki dan, sve ka' po špagu, imaj na umu da će posao ići jednako i s nama i bez nas. Niko nije nezamjenjiv i idealan." - pokušavam mu objasniti da ne pretjeruje u pedanteriji.

- "To ja sam sebi govorim, razumijem da je tako, ali opet me neki đavo grize što ne ide onako kako treba, kad nema razloga da ne ide. Neki neće, neki ne znaju, neki namjerno inate, pa ja to radije napravim sam nego da gledam kako to traljavo rade." - priznaje on.

- "Važno je da je obavljeno, nekad će biti odlično, nekad traljavo, nekad između, nastoj to tako prihvatiti." - savjetujem mu.

- "To i moj razum meni kaže, ali đavo u meni me radi toga grize,češće je to jače od mene. Pokušavam, nastojim, borim se, potisnem na stranu, a onda se opet javi onaj đavo i jede li me jede." - odmahnu on rukom.

- "Bori se za sebe i svoje zdravlje kao što se boriš i za posao. Ovo prvo, vjeruj mi, je važnije." - potapšem ga po ramenu.

U staroj staničnoj zgradi nije bilo ništa za veću popravku osim onog redovnog održavanja, dok se Vice svađao sa stanarima sstambene zgradice u blizini prvog bloka oko pituranja stanova. Oni su htjeli na trošak poduzeća, a on im je objašnjavao da je to njihova dužnost, ta oni su stambena a ne poslovna zgrada.

- "A kako firma pituraje one u stanici? I tamo stanuju familije!" - uporni su oni.

- "Ono su službeni stanovi, dok su na tom radnom mjestu oni ih koriste, kad ih premjeste oni ih napuštaju i idu u podstanare, a vi te koristite vječno. Pa sve pare grada Splita ne bi bile dovoljne da svake godine pituraju privatne stanove. Niste ni vi izuzetak!" - nadjačava Vice galamu udruženih stanara.

Do ukrsnice Koprno trebalo je dovesti vodovod od Perkovića, kopati kroz ljuti krš oko pet kilometara, a tada kompletno urediti zgradu.

Unešić je bio najveće selo između Perkovića i Drniša. Stanična kamena zgradica je napravljena kad i pruga, sada okružena talijanskim betonskim zgradicama i bunkerima iz Drugog rata, a peko puta koji je vodio u centar sela je nešto veća kamena zgrada ZOP-a u kojoj je stanovao šef pružnog odsjeka Ante Pranić. Svuda okolo škaljasta ravnica obrasla kržljavom grabovinom i rastovinom, dračom i kupinom, po kojim jasenićem i rašeljkom, a u malim plitkim dočićima bile su kraške njive na kojima je rađalo nešto ječma u kišnim godinama.

- "Mile, već odvano sam te htio pitati, zašto u nekim stanicama stoje štivani pragovi, novi i stari, i šine?" - pita Mišo.

- "To je takozvani MATREZ, materijalne rezerve, koje se posebno evidentiraju i troše. Ustvari, to ti je "ratna rezerva" koju svaka firma mora imati, recimo cementara cement, "Dalma" prehrambenu robu, "Prerada" i "Silos" brašno i žito, itd. Stalno se drže u istoj količini na način da se odavde uzima i ugrađuje, a ista količina nadomješta novom i svježijom robom. Tako je roba u MATREZU uvjek u roku trajanja. To se vodi u posebnim evidencijama, a zakonom je propisano tko, šta i kada troši." - ukratko mu objasnim.

- "A to je to! Jasno mi je! Tako i u građevinarstvu se pri projektiranju mora na određen broj stanova izgraditi sklonište, hidrofori i agregati. To je ustvari isto, a meni nikako u glavu." - nasmija se Mišo.

- "Iskreno kolega ni ja to nisam zna, mislio sam da to ZOP-ovci pripremaju za remonte pruge, a znači to ide na taj način." - prizna Vice.

- "A šta rade sa starim pragovima i šinama?" - pita Srećko.

- "Stare pragove prodaju na licitacijama. One bolje ugrađuju na sporedne pruge, kolosjeke i industrijske kolosjeke, gdje su manje brzine. One koji su skroz dotrajali kupuju seljaci za vinograde, prave od njih koce, a šine idu u čeličane na pretapanje." - objašnjavam im.

- "Kako to s jedne pruge na drugu, pa zar i tamo nisu istrošene da nisu za upotrebu nigdje?" - nije jasno Vici.

- "Magistrala Zagreb-Beograd npr. je rađena za brzine od 120 km/sat, a ova Splitska pruga za oko 60/80 km/sat. Kad se remontuje magistrala one šine i pragovi se prebacuju ovamo, a tamo se ugrađuju skroz nove, a ono što se skine s ove pruge ide na djelove pruga gdje je brzina i osovinski pritisak manji, recimo do 60 km/sat, a s te skinuto ugrađuje se na sporedne stanične i industrijske kolosjeke gdje je brzina 10-15 km/sat. Normalno, to se sve pregleda i što nije za ugradnju prebacuje se u nižu klasu. Kad se završe radovi onda prođu "mjerna kola" da se vidi jeli sve u redu, tu se ne smije rizikovati. Jeli ti sad jasno?" - pitam Vicu.

- "Sve kod nas mora biti komplikovano!" - čudi se Vice.

- "To je logično, nećeš na jednak način graditi kuću i svinjac, zar ne?" - nasmijem se.

- "Tako je, i jeftinije je." - prizna Vice.

- "Vidi se da si Imoćanin, odama on o transakcijama i novcu." - bocka ga Srećko.

- "A, nu, kad ZOP-ovci prodaju te polovne šine za remont recimo lučkih kolosjeka koliko naplaćaju?" - preču Vice Srećkovu bocku i nastavi u trgovačkom tonu.

- "Skoro kao nove, projekt ugradnje, ugradnja i testiranje i šta ja znam šta još." - kažem mu.

- "A kako ovi pristaju? Bolje im je da angažuju nekog tko će ugraditi novo." - Vice će.

- "Nisu kupci neznalice. Znaju oni cjene. Ovo im je jeftinije, a održavanje prebace na ZOP uz nadoknadu. Da im to radi neka građevinska firma onda bi ih koštalo duplo. A kad vagon isklizne onda firma čiji je kolosjek prebaci krivnju na ZOP, ZOP kaže da nije do kolosjeka, TKP kaže da nije do vagona i onda se sve svali na manevru, da je prebrzo vozila ili nešto slično, i tako osnovna djelatnost plaća štetu. Zato ZOP-ovci nemaju stambenih problema, kao ni drugi na održavanju, a saobraćajci neznaju kako da ih rješe, nema novca a puno zahtjeva. Sve je povezano kao pasja creva." - nastojim im objasniti.

- "Pa zašto naši sobraćajci na to pristaju, što se to ne mjenja?" - nije jasno Srećku.

- "Nije to samo kod nas, svuda osnovna djelatnost, u svim poduzećima, lošije prolazi od sporednih i servisnih djelatnosi. Iskoči vagon, od ZOP-a dolazi građevinski tehničar, od TKP nadzornik pregledača, a s naše strane magaziner, poluobrazovani niši slušbenik. Školska sprema ti sve govori, oni ga tehničkim detaljima prevedu žednog preko vode, a tako je i u rukovodećim strukturama i zato je to tako." - velim im - "Muzu nas brale!"

- "Dokle će to trajati?" - pita Mišo.

- "To su problemi u našoj kući, željeznici, mjenjaće se kad saobraćajci kadrovski i stručno ojačaju. Veći je problem što preko nas, željeznice, država vodi ekonomsku politiku, ako treba na kome uštediti prva je željeznica, pa pošta, pa tek ostali. Uporedi samo plaće na željeznici, pošti, elektroprivredi, brodogradilištu, cementarama, pa mi smo upola manje plaćeni, tamo se za dvije tri godine rješi stambeni problem, pogledaj im samo besplatna odmarališta i niko ih ne dira. A zašto je to tako? Zbog rukovodstva! Nama šalju propale, izraubovane i zglaizale političare u rukovodstvo, a u elektroprivredu idu oni sa funkcija i još aktivni političari. I dok bude tako, tako će nas i tretirati." - pričam im o malo široj problematici dok se treskamo u "Fići" makdamskom putinom preko Planjana ka Žitniću.

- "Odavde su Mujani." - pokazuje Srećko na raštrkane kuće po buljucima na kršu među zakržljalom grabovinom.

- "Otkud ime Žitnić?" - pitam ih.

- "Vidiš da se neko naruga, ovdje svega može biti samo žita ne!" - nasmija se Vice.

- "Ćiro mi je priča da ima tri vrste Mujana, pjevači, snagatori i munjeni. Prvi pjevaju ka slavuji, drugi se junače snagom, a trći, po kojima su izgleda svi dobili prezime, su veliki "filozofi". Zajednička im je crta: neradnici." - kažem im.

- "Ta mu je dobra, i stvarno je tako, koliko ih ja znam, tačno se tako mogu svrstati." - smije se Vice.

- "A odavde su i pravoslavci Beaderi, Kašići, Generalovići, katolici su još Barišići, nešto danje i niže odavde Bakovići, ne mogu se sjetiti koji još ima." - nabraja Srećko.

- "Znači, svake dvije tri kuće drugo prezime?" - pita Vice.

- "Tako nekako, živilo naroda kolko se moglo od stoke uzdržavati, koliko je kuvin može podnjeti." - tumači Srećko kao kao da se osjeća obaveznim pošto je rodom iz tog drniškog kraja.

U samoj željezničkoj stanici se nismo dugo zadržavali pošto je nadzorni šef za Žitnić bio onaj iz Drniša, pa ćemo se tamo dogovarati.

Tu, kilometar dalje,izbišmo na asfaltiranu cestu Šibenik-Knin, pa kao da se opustišmo po mekom krevetu u odnosu na dosadašnju vožnju po makdamu. "Fićo" presta drhtati i bučati, jer mu motor poče presti kao mačka uz preklad toplog ognjišta.

U Drnišu šef stanice Mirčetić nam je lično pokazao ono što je pismeno tražio, a ostavljeno je pitanje niskih perona da se rješi kroz plan ZOP-a. Na željezničkom terenu nedaleko stanične zgrade planirala se izgradnja poslovno-stambene zgrade s dva stana na katu, a dolje bi bile kancelarije pružnog odsjeka ZOP-a i tako bi se porušile one privremene gradnje koje se ružile izgled stanice. Drniš je ipak centar općine, mali dalmatinski gradić.

U Siverić nismo ni svraćali, tamo je samo trebalo piturati službene prostorije i produžili smo direktno za Kosovo. Pitomu kotlinu od Moseća, oko Drniša i na istok uz korito Čikole zovu Petrovo polje, pa dođe mala uzvisina prema sjeveru kao sedlo obraslo kršom, i spuštamo se u Kosovo polje, sa zapadne strane omeđeno Prominom, a sa isočne Polačkom visoravni. U sredini polja mala uzvisina, na njoj pravoslavna crkva Lazarica okružena čempresima i platanama.

Šef stanice Dušan Mioković nam je pokazao kamenu staničnu zgradu popucalu za potresa, za koju je projekt sanacije napravio ŽTP Projekt, ali radovi nikako da krenu. Trebalo je raskriti krov, ugraditi armiranobetonske nosače i poprečne grede. Šef je ukazao na neke manjkavosti u projektu, a Mišo je preuzeo obavezu da će tokom izvođenja to korigirati jer će on biti nadzorni organ.

Napustili smo pitomu kotlinu s grupicama zasoka na rubovima polja i vozili se pravo u Šibenik. Bilo je oko podne, Mišo je žurio da stignemo to popodne obaviti obilazak po Šibenskom čvoru.

Stigošmo kod gostione u Konjevratima uz cestu, a tmo gdje se odvajala cesta za Skradin. Vice predloži:

- "Stani Mišo, ovdje zna biti dobre i jeftine spize."

Mišo parkira uz niski zidić bašče.

Vice stručnjački pogleda boju janjca na električnom ražnju:

- "Gotov je za po sata, ovo se ne smi propustiti!"

Sjednemo van, za plastični stol, ispred gostione. Izađe gazda, nosi kuhinjsku krpu preko podlaktice:

- "Izvolite godpodo, piti, isti ili oboje?"

- "Ovo je gotovo za po ure?" - provjerava Vice svoju procjenu pokazujući na janjca.

- "Baš tako, po ure, a ako se žurite ima i gotovo." - nudi gazda, grmalj rumenih obraza.

- "Donesi lozu, pripremi salatu, kapulicu, žutinu, kruv ispod peke i plećku od ovoga kad bude gotovo. Ima li glavica od onog prvog janjčića da grickamo dok čekamo." - Vice uzeo stvari u svoje ruke.

- "Ima, ima, odmah donosim lozu i glavicu, a ovo, vidićete kad skinem biće slatko i vruće!" - drago gazdi pa požuri, pršti šoder ispod njgova krupna i teška tjela.

I vrati se odmah s bocom loze, bićerinima i pečenom janjećom glavicom presječenom napola na limenoj tacni. Vice je zgrabi, odvoji pole, baci dva tri zrna soli na mozak:

- "Na, uzmi malo, ovo je lipo da otvori apetit!"

- "Ja neću kvariti, draže mi je gledati kako se peče i čekati." - nalivam rakiju u bićerine.

Neće ni Mišo ni Srećko.

- "Sve ti vrag odnio, jedeš u svaka doba ka galeb, a nikad kilo nabacio. Blago tebi, ja u zadnje vreme se napijem vode i dobijam na kilaži." - žali se Srećko.

- "To ti je neznanje! Triba uvik isti po malo, nikad se prežderavati, onda nema stra od debljanja. A ti gladuješ pa se nakrkaš i eto ti kila i nevolje." - govori Vice preko zalogaja i čupka li čupka glavicu pečenog janjčića.

- "Ajmo baciri jednu, dvije, dok bude gotovo." - predloži Mišo gledajući balote pored zidića.

- "Ajmo." - ustašmo ja i Srećko.

- "Igrajte, bacite, sad ću ja!" - Vice kruži zubima ka pas uz kost.

Bacimo mi, red je na Vici. On usta od stola, nosi po glavice u ljevoj ruci i baci balotu desnom.

- "Pa ostavi to na sto, neće ti je niko!" - kaže mu Srećko.

- "A ne, ja sad ovo moram pomalo čupkati dok vruće ne dođe, ako prekinem neću više moći isti." - pravda Vice svoju naviku.

Bacili smo dvije partije dok je gazda donio pečenje, zelen i žutinu. A mi oprašmo ruke na vanjskoj špinji i navališmo na vruće janjeće pečenje.

- "Lipo li je, lipo, sve, sve valja, ali nema do janjetine!" - begenava Vice dok mu kapulica cvili među zubima dok je pregriza.

Nas trojica jedemo ćuteći.

- "Nešto mi govori da je ova janjetina iz Bukovice." - javim se poslije prvog znaka sitosti.

- "Može biti, oklen da je pravi je specijalitet, topi se u ustima." - hvali je Vice masnim ustima.

- "Pitaćemo, gazda će nam reći. Stvarno, odavno nisam lipše ija." - "davi se" i potvrđuje Srećko.

Kad navrati gazda da provjeri trebali šta pitam ga:

- "Ova janjetina mora da je iz Kistanja, a žutina iz Đevrsaka.?"

- "Jeste, baš je tako! Janjad su kupljena u petak na Placu, a žutina je iz Varivoda, od Rakića. Kako znate!?" - čudi se on.

- "Ja sam od tamo, rođen, odma sam pozna." - nasmijem se.

- "Nema bolje žutine od one iz Bukovačkog krša, a o janjetini ne triba ni govoriti, nema joj premca. Tamo se ja stalno snabdivam i svi gosti, ne da su zadovoljni, hvale je i nanovo radi nje dolaze, a i ja garantiram da nema lipše. A virujte mi, ispeka sam i' na iljade komada, i vina proda na stotine barila." - zadovoljan je gazda što mu hvalimo jelo i piće.

- "Viruj mi da nisi skup, svaka ti čast!" - pohvali ga Vice kad ovaj podnese račun.

- "Tamo su janjci jeftini, jadni narod mora držat nisku cinu ako misli doći do dinara. Svuda su upola skuplji, nije pošteno. A mora tako, nema od čega drugog zaradit. Mole me da im otkupim, e da vidite koliko ih se s Placa vrati neprodatih, a ovdi po mesnicama skupo da to familija ne more sebi priuštiti. Svakom bolje nego onom jadniku što se oko nji muči." - priznaje gazda nepravdu prema seljaku.

- "Pa kol'ko je janjetina u mesnici?" - pita Mišo.

- "Skoro kol'ko kod mene pečena, moreš zamisliti kol'ko oni zarađuju!" - izračuna gazda.

- "Svak guli sirotinju, tako je to!" - složi se Vice i pogladi po drobu.

- 70 -

U Šibenku, na željezničkoj stanici, kod šefa čvora Šibenik Velimira Guberine bili smo oko pet sati popodne. Da na njemu nije bilo besprekorno uredne željezničke kangarne uniforme pomislio bi čovjek kad ga vidi da je to neki akademik. Srednje visine, od sjedina bjele uredno potšišane kose, šlank stasa i onih karakterističnih crta lica koje odmah kažu da je neko gospodin i intelektualac. I ponašanje mu je takvo, svakog pažljivo sasluša do najmanje sitnice, ne upada mu u rječ, a onda iskaže svoje mišljenje. Raspon izraza kojim detaljiše svoje misli i izgovara s lakoćom još više potvrđšju dojam koji ostavlja izgled. Poznavao sam ga iz viđenja, dolazio je na Radnički savjet, pa po dopisima koje je službeno slao, ali i po pisanju u listu "Željezničar" i "Željezničke novine", gdje se ponekad javljao svojim prilozima na razne teme.

Obrazložio sam mu naše namjere i mogućnosti OOUR-a i zašto ćemo se zalagati na nivou zajedničkih investicija ŽTP-a koje bi se trebale realizirati u Šibenskom željezničkom čvoru.

- "Odjavnicu u Primorskom Vrpolju ćemo graditi novu od čvrstog materijala, ova drvena se ne isplati krpati, spojne kolosjeke Šibenik Luka-Ražine projektuju u ŽTP Projektu, a pregovori o prvozu fosfata između "Luke Šibenik", "Tranšpeda" i tvornica u Kutini, Subotici, Novom Sadu i Šapcu su pri kraju. Prvi kolosjek koji treba izgraditi u Ražinama je u fazi projektiranja i financijskog proračuna. Vi bi mogli pomoći toliko da u općinskim službama u Šibeniku se ne čeka dugo na papire i dozvole, pretpostavljam da poznajete odgovorne ljude za to." - izložim mu ukratko.

- "Neće oko toga biti problema, samo trebam biti u toku." - kaže on.

- "Slaću Vam kopije "na znanje", to je najbolje." - obećam mu.

- "Slažem se, kolega Mažibrada lako je s Vama raditi kad ne komplicirate stvari, odamah date svoje mišljenje, odluku i obrazloženje." - laska mi - "Pogledajte, ovo su kopije dopisa koje sam slao. U Vašoj fascikli nema ih na čekanju, bez odgovora, a pogledajte ovu, od stotinu dopisa jedva je na dva odgovoreno. Tko tako može raditi, ili je ljenčina ili ne zna svoj posao, svakako ga treba skloniti." - pokazuje on uredno složene fascikle u svom kancelarijskom ormaru.

- "Ima nas svakakvih, ja kao i Vi ne podnosim obećanja ili ne rješavanje problema kad se pojavi. To me opterećuje, grize, i van radnog vremena, a neko se jednostavno "prešalta" i svejedno mu. Ponekad poželim da sam i ja takav." - kažem mu.

- "Da, kod nas se sve počelo mješati s politikom, i rukovođenje i upravljanje i izvršenje. To ne valja, da, to nije trebalo djeliti i nitko dosad nije ni djelio, ali izgleda da to većini nije jasno, a naročito političarima koji žele da se njih za sve pita. Meni je lako, brzo ću u penziju, teško onima koji dolaze." - odmahnu on nemoćno rukom, a ja shvatih njegove aluzije na ZUR i samoupravljanje.

- "Ne vjerujem da ćete biti neaktivni." - nasmijem se.

- "Imam ja svoju klapu, svoj hor, to mi je dosta." - zadovoljno se osmjehnu.

Krenuli smo iz Šibenika oko devetnaest sati, već je bio mrkli mrak. Vice se uzvrtio kad smo prolazili Brodaricu:

- "Tribalo bi ovdi pogledati, imaju lipe ribe."

- "Zar si gladan, pa zar ti nije bilo dosta jagnjetine!?" - čudi se Srećko.

- "Uh, kad je ono bilo, za ručak, a triba i večerati! Lako je tebi, tebe čeka žena i večera kod kuće, a mene ništa, jel' tako Mile?" - traži Vice podršku "golog" samca.

- "Tako je, ali ne bi trebali dugo ostati, treba sutra raditi." - upozoravam ih.

- "Doći ćemo u Split do deset, to nije kasno." - računa on.

- "Navratit ćemo u Rogoznicu, tamo ima lip restoran." - predlaže Mišo.

- "Dobro, kud vi tu ću i ja." - složi se Srećko.

- "Uglavnom, posao smo obavili, sutra ću to sistematizirati, vi supotpisati, a u ponedjeljak ide na kolegij." - velim im.

- "Važi, drugi bi to radili danima." - hvali nas sve Vice.

Na maloj uzvisini, sred borove šume, bila je nova kuća na sprat, na prizemlju restoran, gore na spratu pansioni i stambeni dio.

Od svježe ribe bilo je samo ljepih komada mola, a ostalo je bilo iz leda. Naručili smo mol na gradele, i da se od jednog skuva juha. Srećko i ja izađemo van, a Mišo i Vice ostaše unutra igrajući briškulu i trešet, dok se večera spremi.

- "Vidi sad ovo, a prije je to bila ljuta sirotinja!" - veli Srećko gledajući grozdove svjetala oko zaliva.

- "Preporodi ih magistrala, dođe struja i voda, počeše se graditi vile i vikendice, dođoše turisti, sve se živo proda, od kreveta za noćenje do zadnjeg lista zeleni u vrtu. Vidiš šta dobra saobraćajna veza znači." - kažem mu.

Srećko šuti, vidim da nešto želi reći, ali se skanjuje. Šutim i ja, dajem mu vremena da se odluči.

- "Kole, znaš da si bio u pravu onda na Komisiji OOSK?" - očepi.

- "Šta konkretno, ne sjećam se?" - naslućujem na šta misli ali hoću da se sam izjasni.

- "Ono kad si rekao da sam morao znati šta pravljenje onih spiskova znači. Mislio sam šta i ti, ali nisam vjerovao da bi se ušlo u realizaciju na silu. A sad sam siguran da bi ga provodili na silu, poslije iskustva sa upadom one ustaške bande u Bosnu i Dalmaciju. Oni su obmanjivali kad su nam govorili da će se to rješavati prijemom novih radnika radi odlaska radnika u penziju kroz par godina, na duži rok. Sad znam, recimo, da ne bi primali radnike srpske nacionalnosti iako imaju bolje kvalifikacije za ta radna mjesta, već hrvatske nacionalnosti ma kakavi bili, a šta je to nego diskriminacija. Koja sam ja budala ispao, kako su me mogli zanijeti one lipe priče o hrvatstvu, o tisućljetnoj državnosti, o izrabljivanju Hrvatske u Jugoslaviji, o ugroženosti od Srba i svake druge gluposti. Evo vidi ovo okolo, sve se novo gradi, a vidio si kako je oko Drniša, o Bukovici i Lici da ne govorimo." - otvori se on.

- "Vidiš Srećko, taj "maspok" je otvorio mnoga pitanja, ali se ni do danas nisu dali pravi odgovori, već neki koji odgovaraju trenutnoj interesnoj grupi na čelu sa Savkom i Tripalom i onima u sjeni iza njih, a ja mislim da iza njih stoje neki jači, nije to tek tako ovima dvoma palo napamet jednog jutra a da nisu imali podršku tih iz sjene. Ja sam se rukovodio onom dilemom koju su ljudi imali početkom rata 1941. godine. Postavio sam sam sebi pitanje: zašto su ljudi, narod, iz mog kraja, Sjeverne Dalmacije ili Bukovice, masovno išli u partizane, a ne u četnike ili ustaše? A tu su po nacionalnosti bili i Hrvati i Srbi. Možda nije ispravno što sam zaključio, ali zasad sam u pravu: krenuli su da brane svoje živote i porodice, slobodu, ponos i čast, od stranca koji im je došao u kuću zapovjedati, krenuli su protiv siromaštva i nepravde koju su do tada trpili, a šta su ustaše ili četnici nudili? Četnici su nudili da ostane onako kako je bilo. Ustaše težiše da se stvori rasno čista hrvatska država gdje bi živili samo "arijevski Hrvati", a ostale treba istrebiti na sve moguće načine, nudili su prošlost umjesto budućnosti, ili bolje rečeno budućnost stvorenu na ognju i maču zalivenu potocima nevine krvi "nearijevaca". Nije se postavljalo pitanje: šta mi vredi da sam arijevac kad sam gladan, a komanduje mi onaj koji je pobio i poklao nevin narod i obogatio se pljačkajući njihovu imovinu? Za mene su večći Hrvati Natko Nodilo, Frane Supilo, Ivo Trumbić, Ljudevit Gaj, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Grgur Ninski nego li Stepinac, Pavelić Ante, ustaški poglavnik, Radići i Maček, Mile Budak, Andrija Artuković, Ante Starčević i Josip Frank, da ne nabrajam dalje. Srbi ovih prostora imaju Nikolu Teslu, Petra Preradovića, Stojana Jankovića i Iliju Smiljnića, Gavriloviće, Pribičeviće, Bjelanovića, Šantića, Branka Ćopića i ko zna koliko još cjenjenih i od Hrvata. Naravno da je bilo i onih koji su se na klerikalno šovinističke napade s hrvatske strane bili istovjetnih odgovora s druge strane. I šta se radilo: izvlačeni su negativni ekstremi i onda se oko toga prepucavalo i trovalo narod, a niko nije spominjao ove pametne i ispravne ljude za oba naroda širokih vidika. Mnoge stvari koje spajaju narode se kriju ili minimiziraju, iskrivljuju na način da je neko nekome nešto ukrao, a ne da su živjeli zajedno i ispomagali se. Neka po nacionalnosti bude tko šta hoće, neka ga radi toga niko niti protežira niti diskriminira, neka poštuje svoje i cjeni i poštuje tuđe u istoj mjeri, ali ako to bude jedno od mjerila pojedinca onda mora doći do vaganja koja je nacija bolja i eto ti vraga. Uostalom, svi smo se rodili kao ljudska bića i kao takvi imamo jednaka prava da živimo život, a sve ostalo se nadograđuje naknadno, nekad kao plus nekad kao minus. Čovjek je čovjek ma koje rase, nacije, vjere ili društvene zajednice bio, a nečovjek je nečovjek i za jedne i druge i treće, za sav ljudski rod. Ne može biti moj krvnik tvoj heroj ili obrnuto, ako ničim drugim nisam nego rasom, vjerom, nacijom ili mišljenjem dao povoda da me uništavaš kao ljudsko biće." - rekoh mu.

- "A ja se poveo za autoritetima u Partiji i vlasti, pa onda sam mislio da su Keršić, Saraga, Sunara i drugi nešto pametniji ili bolje informirani od mene i da treba ići u tom smjeru, a sada kad sam vidio i drugu stranu, znaš da se crvenim pred ogledalom. Roditelji su me odgajali po onoj, vjerojatno kao i tebe: "Što ne želiš sebi ne poželi ni drugima.", a ja na to, priznajem radi karijerizma, zaboravio. Jednostavna rečenica, jednostavan savjet, a toliko ispravan i često zaboravljen." - pokajnički će Srećko.

- "Čitaj Srećko, provjeravaj u knjigama, o svemu ima na stotine mišljenja, pa ćeš doći do svoga zaključka, ništa ne primaj zdravo za gotovo, lako se u životu okliznuti na nizbrdici da se nikad ne uspneš, ni u sopstvenoj savjesti ni u društvu." - skratim jer nas Mišo i Vice pozvaše da uđemo u restoran.

- "Ajmo, zovu." - Srećko će hitro.

- "Samo tren: jesam li i ja bio na tom spisku?" - upitah ga.

- "O, da, pri samom vrhu, em Srbin, em pravoslavac, em komunista, em sposoban i školovan! Jebi ga, tako je bilo." - pocrveni on - "Nemoj više, sram me, gadim se sam sebi."

A njemu kao da je laknulo, ispovjedio se i sad se zafrkava s Vicom o događajima iz mladih dana, a u "Fići" smo pjevali sve do Splita, usiljeno i ja i Srećko, ali bolje je i tako pjevati nego se podsjećati zla iz nedavnih godina.