Pruga (81 - 85)

- 81 -

Tog avgustovskog dana bijaše neobično toplo i sparno. Svi smo željno iščekivali prvu kišu da rashladi atmosferu. Odužila se ova suša i vrućina danju noću.

Oko osam sati zazvoni telefon. Zove Boćo iz prometnog ureda da hitno dođem tamo, da me traži neki stariji čovjek. Pitam se ko bi to mogao biti, da je mlađi možda bi bio neko od kolega iz srednje škole koji dolazi na ljetovanje i javlja se u prolazu, ali se ne mogu sjetiti ko bi mogao biti od starijih ljudi. Razmišljam tako dok prelazim kolosjeke pazeći na kretanje manevarke i na dolazeće vozove.

Ispred prometnog ureda čeka stariji, sjedi i proćelavi, sini čovječuljak u zgužvanoj bjeloj košulji i svjetloplavim ljetnim hlačama i sandalama na bosim nogama. Ne poznajem ga, možda je neko drugi u prometnom uredu kod Boće i htjedoh proći mimo njega kad mi se on obrati:

- "Vi ste kolega Mažibrada?"

- "Da." - prihvaćam pruženu ruku.

- "Ja sam profesor Rafajac, sa Ekonomskog fakulteta u Osijeku, rekli su mi kolege da radite ovdje." - predstavi se - "Imate li vremena za kavu."

- "Imam, Vama na usluzi." - rekoh i sjetih se da je to profesor dr. Oto Rafajac kod koga trebam polagati Financijsku i investicionu politiku, što sam planirao u novembru.

Sjedamo u "Bobisovu" baštu, odmah tu, nekoliko koraka od prometnog ureda, i poručimo po njegovoj želji lozu i kavu. Profesor je insistirao da mu pravim društvo u piću, jer on "...mora oprati grlo i odurni vonj iz voza."

- "Kad ćete kod mene na ispit?" - pita me.

- "Mislim da ću izaći u novembru, u septembru imam Njemački, a cjelo ljeto radim u ovoj ludnici, po ovoj vrućini, ne mogu prije."- rekoh mu.

- "Dobro Vi dajete ispite, možete i kod mene u septembru, već radite po toj materiji u firmi, neće biti problema. Kako vam je dobar ste Vi student!" - hvali me on.

- "Trudim se, nastojim shvatiti i ući u materiju, ne volim bubanje." - kažem mu.

- "Hvale Vas kolege profesori, nije bitna visina ocjene. Ona ovisi i o sreći. Uvijek se zna desiti da se izvuku neka nezgodna pitanja, a nema se vremena sa stdentom proći cjelo gradivo. Javite mi se kad dođete na ispit iz Njemačkog." - upozorava me.

- "Javiću se, svakako." - obećavam.

- "Od Vas mi treba mala usluga. Poslao sam željeznicom nekakav namještaj, doći će za par dana u Split Predgrađe, a ja idem sada u svoju vikendicu na Hvar, pa bi Vas molio da mi javite kad stigne pošiljka na ovaj telefon i ja ću doći da organiziram prevoz na Hvar." - pruži mi ceduljicu s brojem telefona.

- "Nema problema, ništa lakše! Možete i sa našim kamionom to prevesti na Hvar, nešto vam je jeftinije nego da uzmete "Jadrantrans" špeditera ili privatnika." - obećavam mu.

- "Zar se to može?" - začudi se on.

- "Da, oni će iz vagona pretovariti na naš kamion i vi nemate brige, samo ostavite adresu gdje treba dostaviti. Čudi me da Vam za tu mogućnost nisu u Osijeku rekli. Ja ću to srediti, dopišite ovdje adresu i ostalo je moja odnosno briga željeznice. Doplatićete kad Vam dovezu i istovare. Ne trebate dolaziti, ja ću to srediti i javiti Vam u koji dan će doći kamion s namještajem." - preuzmem obavezu.

- "Pa Vi ste zlato, evo podtaka." - pruži mi papir sa nabrzinu ispisanom adresom i brojem telefona i tovarni list pošiljke.

- "Odlično, samo se odmarajte, sve ću to srediti. Mi vodimo računa o trajektu, kamionu, utovaru i istovaru." - spremim papire u džep.

- "Čujemo se uskoro, a vidimo se u septembru. Puno Vam hvala." - pozdravlja se stari živahni profesor.

- "Svakako, dobro se odmorite." - pratim ga u pravcu trajektne luke.

- "Ko ti je ono, bato?" - pita me Boćo u povratku.

- "Profesor s Ekonomskog fakulteta u Osijeku." - smijem se.

- "Ono profesor, ko bi reka! Jesi li kod njega polagao?" -Boćo aludira na profesorov neformalan, skoro boemski, izgled.

- "Nisam, u novembru ću." - rekoh mu.

- "Računaj da si položio, ne moraš se mučiti. Spremaj neki drugi ispit." - bocka me Boćo prstom u slabine.

- "Je vraga, sve je to povezano. Dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji." - odmahnem rukom.

- "Ipak je lakše kad se poznajete, znaš da te neće srušiti." - uporan je Boćo.

- "Istina je, ali i obaveza, ne smijem se obrukati, da pred katedrom na ispitu ne ispadnem telac." - rekoh.

- "I to je istina, jebi ga, uvjek nekako moraš platiti." - slegnu ramenima Boćo i namjesti čuperak kose na prošaranoj ćeli.

A ja sam i sam znao da ću položiti ispit ako oko pošiljke sve bude kako treba, ali i to da ne smijem sebi dozvoliti da nepripremljen izađem na ispit i da se obrukam, a ta materija iz ekonomije i te kako mi je u struci potrebana, pa moram je naučiti sebe radi.

- 82 -

Bila je polovina avgusta, vrućina je bila nepodnošljiva. Danju je peklo kao pod pekom, a noću bi se vlažni lancuni ljepili za oznojeno tjelo. Ni često tuširanje nije puno pomagalo, kao ni hladni napici. A ja sam pripremao ispit iz Njemačkog jezika za septembarski rok. Rosa je imala sreće, otišla je u Kistanje da iskoristi polovinu godišnjeg odmora.

Te večeri dogovorio sam se sa Milicom da odemo sutra negdje na plažu. Doći će po mene "Fićom" oko devet sati, pa ćemo otići negdje dalje od obližnjih gradskih plaža Bačvica, Trstenika, Zvončaca ili Ježinca. Možda na Bene ili negdje put Omiša gdje ima hladovine i manje gužve.

Preko noći sam dokasna učio njemačko poslovno dopisivanje i zaspao tek kad sam osjetio dašak svježine od mora. Milica je bila tačna, u devet sam čuo bučni motor njenog "Fiće", pogledao s balkona da budem siguran i kad sam prepoznao auto sišao sam niz skaline na ulicu. Odlučili smo da odemo na Bene, tamo iza Instituta, pa je ona samo produžila vožnju u istom pravcu.

Bila je nedjelja i u to doba smo lako našli mjesta za parkirati auto, a plaža je bila poluprazna, pa smo odabrali mjesto u hladovini ispod borova koji su rasli uz samo more.

Skinuli smo se u kupaće kostime i smjestili se na već toplu ravnu stjenovitu ploču čiji se kraj gubio pod pjeskom u bistroj vodi. Tad sam je prvi put vidio razgolićenu kao i ona mene, mada smo se do sada često "gledali" prstima prilikom milovanja. Figura joj je bila skladna i popunjena na mjestima baš gdje treba i poklopila se sa slikom koju sam zamišljao dok smo se milovali.

Poslije popušene cigarete ušli smo u vodu, bila je mlačna i nije predstavljala Bog zna kakvo osvježenje, ali je koloko-toliko ublažila vrućinu. Oboje smo znali plivati, ja s Brestovače i Krke, a ona se naučila dok je radila u Poljoprivrednoj zadruzi u Dvornicama. Igrali smo se u vodi, ona je u početku pazila na frizuru, ali je poslije odustala kad je shvatila da joj to predstavlja zapreku da slobodno uživa u vodi.

Pričali smo o svemu i svačemu, nevezano, skačući s teme na temu, dok su na plažu pristizali kupači, parovi, a poslije i porodice s djecom.

Primjetio sam da bi se Milica ponekad, na tren, zamislila, a onda trgla i vratila započetom razgovoru. Već dugo se poznajemo, od poznanika smo postali prijatelji, a to se prijateljstvo produbilo u ljubav, tihu i mirnu, kao nešto što je samo po sebi došlo. Bili smo iz istog kraja, dobro poznavali tamošnje običaje i moral, pa da nismo mislili na ozbiljnu vezu ne bi ništa ni započinjali. Iako o braku i budućnosti skoro da nismo pričali obije smo podsvjesno znali da će naša veza tako završiti, a što to ne može odmah jedina je prepreka bila moja vojska, a želio sam do vojske i studije okončati. Nisam insistirao na seksu, čekali smo da to spontano dođe, obostrano, kao što je spontano došlo i do naše veze, bojeći se da bi takvo insistiranje pokvarilo svu ljepotu naše ljubavi. 

U njoj ja nisam gledao samo voljenu djevojku već i osobu s kojom ću djeliti zajednički život i stvarati porodicu, pa nisam želio da je bilo s kojim postupkom povredim ili je stavim u nezgodnu situaciju da se mora braniti od mene, ili pokvariti utisak koji je do sada stekla o meni, pa ipak su naša milovanja postala sve slobodnija i intimnija. Bilo je pitanje dana kada ćemo se i tjelesno sjediniti, a šesto čulo mi je govorilo da bi to moglo biti danas.

Oko podne se plaža napunila, mi još jednom odošmo u vodu, iskupašmo se, a tada popušimo po cigaretu dok se malo ocjedimo i prosušimo kostime, pa krenušmo kod mene kući. U stan smo ušli još mokre kose, skinuli odjeću i Milica se otišla prva istuširati i presvući. Ja sam pristavio kavu i pripremio ćikare i donnio sok iz frižidera, dok ona bude gotova u kupatilu.

Kava je bila na stoliću kad je ona izašla, pa ja odoh na tuširanje. Sprao sam so skoro hladnom vodom, ovlaš obrisao šugamanom krupne kapi vode i vratio se u sobu.

Milica je ležala gola na krevetu, postranice, podbočivši glavu rukom:

- "Dođi, ja sam se odlučila, spremna sam."- reče tiho, stidljivo drugom rukom pokrivajući gole grudi. 

Iznenađen zastanem tren, a onda se razgolitim i legnem pored nje. Sve moje iskustvo se tog trena izgubilo, ovo je bilo nešto novo. Raniji odnosi s curama su za cilj imali seks, javile bi se trenutne emocije, plitke i kratkotrajne, kojima smo obmanjivali sami sebe, a sada je u svoj svojoj punoći osjećaja bila angažirana i duša i tjelo. Emocije i strast su nadvladale razum i sve se odvilo kao u snu. Došli smo sebi oznojeni i zagrljeni, kao da se budimo iz nekog bajkovitog sna.

- "Kod mene je neredovna perioda, zdravstveno je sve u redu, doktor mi je rekao da je to zbog kasnog puberteta." - reče mi mazeći se.

- "Postaće ona redovna. Ako ostaneš trudana samo malo će nam se promjeniti planovi." - brišem joj orošene sljepočnice.

Istuširali smo se i popili kavu smješeći se jedno drugom ispod očiju, kao mala djeca kad naprave neku nepodpštinu i samo ona znaju tu tajnu koju nikome neće odatii, iako ih straiji nastoje na sve načine nagovoriti da je odaju.

Ispratio sam je do "Fiće" uz dogovor da se sutra nađemo u stanu kod mene. Vraćajući se skalama pade mi na pamet događaj iz djetinjstva. Valjda sam tada imao sedam osmam godina kada smo na njivi iznad baba Aničine ulice, na "Vodenom", okopavali kuruze, u svom redu naišao sam na tek nikli čantrun. Imao je tek tri listića i ja svima obznanim:

- "Ovo je moje, da ga niko nije dirao!"

- "Taman će ti roditi, treba ga svaki dan polivati."- veli Braco.

- "E, da je vode, možda bi i rodio!? Pušti ga, vidićemo šta će biti, neka raste." - doda mater.

Ko zna kakao je ta sjemenka stigla tamo, dali sa sjemenom kuruza ili u đubru, ali sam svaki dan biljčicu obilazio i uređiva zemlju oko nje, a ona skoro da nije rasla ili se meni zbog svakodnevnog gledanja tako činilo. Kradom bi, kad bi zasušilo, odnio čakicu vode i zalivao je, a onda se napokon pojavi nekoliko žutih cvjetova i kad latice otpaše osta samo jedan plod. Mršava zemlja i suša nisu dali da se biljka, kako bi trebalo, razvije i da da više plodova. Ovaj jedan jedini čantrunić je rastao sporo, a kad je uzorio nije bio veći od krpenjaka. Jednog jutra ga otkinu s polusuve stabljike žaleći što nije veći, dugo sam promišljao da li da ga rasječem bojeći se da unutra neće biti ni malo crvenog. Ipak nije bilo druge, rasječem ga malim koričašićem i koliko god da je bio malen unutra je bio crven ki krv i presladak, a moja se duša napuni blaženstvom što se isplatio taj moj trud i strpljenje i ostvarila moja želja, a opet me istovremeno obuze tuga što nesta onih divnih snova koje sam ispočetka sanjao, zamišljajući da će čantrun biti velik kao bačva dvoektašica i pun slasnog crvenog mesa.

Tako sam se i sada osjećao, sretan što moja ljubav prema Milici ulazi u punu fazu, a nostalgičan za onom strepnjom i iščekivanjem kada će se to dogoditi i da li će se dogoditi.

I znao sam da je moj momački staž završio, sada počinjem život u dvoje tjelom, a jednom dušom.

- 83 -

U Osijek sam stigao 28. septembra rano ujutro i onako neispavan polagao ispit iz Njemačkog jezika već u osam sati kod prof. Vladimira Petrovića. Malo smo popričali kao prave Švabe, trica u indeksu, i tako su prestale moje muke.

- "Pa Vi ste kolega na kraju! I diplomski je gotov, ocjenjen." - lista on po indeksu.

- "Imam još četri ispita. Puno je to." - kažem mu.

- "Vodite računa da se to ne otegne, zna se tako nešto mnogima desiti. U svakom roku dajte bar jedan ispit, za pola godine ste gotovi. Znaju se apsolventi opustiti, a vi se natjerajte, postaje teže ako se otegne." - savjetuje on.

- "Nastojaću, hvala na savjetu." - rekoh i prihvatih ispruženu ruku:

- "Aufwiedersehen."

- "Aufwiedersehen." - nasmješi se on.

Prelistavam indeks do kraja. Stvarno je prof.dr.Zvonimir Benašić upisao ocjenu za diplomski rad, dobar, a d to nisam ni znao do sada.

- "Dobro je, nemam više muke oko toga." - pomislim i uputim se prema centru grada. Treba dočekati veče ovako neispavan. Veljko još nije stigao od kuće kao ni većina redovnih studenata, pa se uputih prema Dravi i poslije duge šetnje završim na ručku u "Beloj lađi". Tu sam dugo ostao gubeći vreme sporim ručkom i čitanjem novina od naslovne strane do malih oglasa.

Predveče se "klaj-klaj" uputim na željezničku stanicu, javim se kolegama iz KSR-a, popijemomo kavu,proćakulamo, i utom dođe vreme za voz.

Profesoru dr. Ratajcu se nisam htio javiti, nisam još ni počeo pripremati ispit kod njega, akamoli se prijavio na ispit. Nema veze, biću tu u novembru.

- 84 -

Početkom oktobra putovao sam u Zagreb na pripreme za periodični obračun za I-IX tekuće godine sa Srećkom Mešinom i Josipom Bilanom, koji su išli na neku sindikalnu konferenciju. Obojica su bila pišmena na flert sa zgodnim putnicama, pa su odmah po polasku voza prošetali po garnituri ne bi li naišli na zagodnu priliku. Ubrzo se vratiše, voz je bio poluprazan, a ono što su "na isnspekciji" vidili nije, po njima, zasluživalo truda.

- "Obojica kršite zakletve koje ste na vjenčanju dali, a ti Josipe duplo, kao građanin i vjernik!" - zafrkavam ih.

- "Tako je, to je mali grijeh, lako će to fratar oprostiti, tri četri "Zdravomarije", a lipo je malo prominiti." - brani se Josip.

Bilan Josip je radio kao strojobravar u Vuči vozova, u njihovoj radionici za održavanje lokomotiva, i bio je dobar meštar, a kao jak i brz na jeziku brzo se probio do sindikalnog funkcionerčića u OOUR-u. Visok i stamen umislio je da je pravi švaler, ali njegova rječitost je više otkrivala nego sakrivala nedostatke u općem obrazovanju, pa baš i nije imao nekog uspjeha kod žena, jer se njegova slika koju je stvorio o sebi nije adekvatno projecirala na suprotni spol. Ona prepotentnost koju posjeduje većina krupnih ljudi više je odbijala nego privlačila, a njemu nikako nije išlo u glavu da pored snažna tjela treba imati i duha da bi se uklopio u društvo, pa je nabusitim i tvrdoglavim svojim frazama odbijao sve argumente koji bi se iznosili kontra njegova mišljenja.

Nasuprot njemu Srećko je bio uglađen i duhovit. Besprekornim laskanjem, sitnim pažnjama i kavalirštinom nepogrešivo je pogađao šta odgovara suprotnoj strani i išao tim putem, pa je tako izvlačio korist i za sebe i za Josipa, pošto su stalno nastupali u tandemu.

- "A jeli to fer prema vašim suprugama?" - smijem im se.

- "Važno je da one ne znaju, a dok je tako ništa se nije dogodilo." - brani se Josip.

- "Vi religiozni ste gori od nas ateista i komunista, mi se bar možemo rastaviti ako zapne, a vi ste doživotno vezani dok vas smrt ne rastavi." - prebacuje mu u šali Srećko.

- "Bog sve prašta, ljudi su zlopamtila." - fratarski će Josip.

- "Tako crkva kaže, a crkva je institucija kao i sve druge, više greše njeni službenici nego običan svit," - Srećko će - " tim više što su se oni vjenčali s tom svetom kućom."

- "Da, Josipe, Crkva je jedno, a vjera u Boga drugo. Mnogo zla je običnom narodu nanjela Crkva kao institucija." - podržavam Srećka.

- "I popovi su ljudi, iako su "Božje sluge", ali Crkva je donjela isto toliko koristi u prosvjećenju, u umjetnosti, u moralu, ne treba gledati samo jednu stranu medalje." - protivi se Josip.

- "Da, dok je narod krepavao od gladi ona je dobivala svoje desetine, ona se pored ili skupa s državom dobano okoristila, pa nije bilo teško graditi velelepne katedrale i oltare okivati zlatom. Dobro je Marks rekao da je religija opijum za narod, onakva kako je intepretiraju popovi, a ja bi rekao i da razrađenim metodama popovi plaše narod strahom od smrti, strahom od bolesti, strahom od stravičnih muka u paklu u zagrobnom životu i obećanjima o raju nebeskom za koja ni papa ne može dokazati da se ispunjavaju. Niko ne zna šta je poslije smrti, mi materijalisti kažemo da nema ništa, a vi religiozni sve ste upakavoli u lipu bajku o raju i paklu, pa obećavate onome tko se za života muči da će u raj, a tko koristi sve blagodati za ovazemaljskog života da će u pakao. A za popove to ne važi, oni žive i ovdje i tamo dobro." - pali se Srećko.

- "Pa i komunisti obećavaju raj zemaljski u budućim vrimenima, radit' ćeš kol'ko 'oćeš, uzet' ćeš kol' ko ti triba, svi ćemo biti sretni i veseli, to mu dođe isto." - ne da se Josip.

- "Sve ideologije se zasnivaju na željama i snovima, neke uže neke šire obuhvataju ljudsko bivstvovanje, ali se s vremenom iskurvaju. Kršćanstvo je počelo više kao socijalni pokret u okviru judaizma i tako sirotinjom omasovilo članstvo, a poslije, protekom vremena, prilagodila svoju osnovnu ideju s vladajućim krugovima ili državom na obostranu korist, obiju institucija. Država je imala fizičku prisilu, a crkva moralnu, pa se to kombiniralo da bi se opljačka narod, koji je opet ostao izigran. Isus Hrist je propovjedao ljubav, solidarnost, socijalnu pravdu, kolektivno bogatstvo i blagostanje, skromnost, odustajanje od sile i svih poroka, a to je i u osnovi komunizma, jedina je razlika što komunizam to svodi na ovozemaljski život, dok kršćanstvo, kao i ostale religije to odlažu na zagrobni život. A i jedni i drugi su primjenjivali silu, i to nastoje umanjiti i opravdati tenutnim ekcesima, incidentima itd., itd. Sjetimo se samo križarskih ratova i pape Urbana drugog koji ih je pokrenuo, gdje su kršćani katolici vršili pokolje, paleži i pljačke hrišćana pravoslavaca od Zadra, Soluna, Carigrada do Palestine i Jeruzalema. Najmanje štete su nanjeli onima protiv kojih su pošli, "nevjernicima muslimanima", da od njih olobode sveta mjesta, Jerusalim, Hristov grob i druga. I sad se postavlja pitanje,ako svi hrišćani prihvataju učenje Isusa Hrista zašto je došlo do podjele na katolike i pravoslavne, na zapadno i istočno ortodoksno učenje Biblije, pa nešto kasnije na bezbrojne protestantske frakcije kršćanstva. Po meni su te podjele prouzrokovali svi drugi razlozi osim religijskih. Tako se vjekovima katolici uče od klera da su hrišćani pravoslavci šizmatici, krivovjerci, a pravoslavni kler svoje vjernike da je katoličko tumačenje Isusa Hrista prilagođeno cezaropapističkoj državnoj doktrini Vatikana. A tko strada u tom sukobu? Narod, koji bogato hrani i jedne i druge! A cjena je previsoka, plaća se životima nevinih, baš onih koje je Isus Hrist štitio. A kler pere ruke od zločina koje je izazvao, potakao ili tolerirao praveći radi svog povlaštenog statusa usluge državnoj eliti. Dovoljno se sjetiti Drugog svjetskog rata gdje katolička crkva ne priznaje grehe svojih slugu od Stepinca pa naniže za genocid nad Srbima, Židovima i Ciganima u NDH, te kako su oni kao božje sluge bile iznad svega toga, molili se za duše nevinih i dozivali Božju milost da prosvjetli um ustaških krvnika. A gdje ima duše bez tjela? A znate li vi tko je i šta je radio Stepinac? Rođen je 1898.godine u Krašiću, na selu, i završio je gimnaziju u Zagrebu i kao vojni obaveznik Austrougarske 1916. godine oficirsku školu u Rijeci te poslat na talijanski front gdje je ranjen i zarobljen, a onda kao dobrovoljac otišao na solunski front na koji je stigao poslije proboja fronta, a 1919. godine domobilisan u činu potporučnika i postao rezervni poručnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Upisuje 1919.godine Agronomski fakultet u Zagrebu, ali i postaje član katoličkog društva "Domagoj", sve to napušta 1920. godine i vraća se u rodno selo Krašić gdje radi na očevu imanju do 1924.godine, a tada se upućuje na teološke studije u Rimu do 1930. godine i gdje je zaređen za svećenika. Odmah dolazi na visok položaj, za cermonijara nadbiskupu dr. Anti Baueru, a 1934. godine je imenovan nadbiskupom koadijatorom "Cum iure succesionis", da bi po smrti nadbiskupa Bauera 1937. godine preuzeo upravu nadbiskupijom zagrebačkom, znači sa 39 godina starosti, što se u crkvenim krugovima smatralo da je premlad, da mu fali " actas-dob" i propisani kanonski staž, ali i da mu je pomoglo to što je solunski dobrovoljac, jer je za njegovo imenovanje trebala privola Kralja Aleksandra. Pokazao se gorljivi privrženik Vatikana, tvrdio je da je apolitičan, a nekad je govorio da podržava HSS i dr. Vladka Mačeka. Vizija mu je bila katolička Hrvatska, u kojoj bogobojazni puk marljivo radi, živi na tradicionalani način i sluša svoje duhovne i svjetovne poglavare, a "da se malo bolje najede i razonodi" dostatni su mu Crkveni praznici i svetkovine. Klerikalno je bio netrpeljiv, a to je provodio preko klerikalnih organizacija u sastavu katoličke akcije, čiji je on bio predsjednik. Tu mu je duhovni otac bio Pije 11, čija je svraha bila "obnova kršćanskog javnog života", a to je po njemu značilo uvlačenje crkve kao moralnog arbitra u sve pore i djelatnost društva - dvovlašće države i crkve. Tu njegovu djelatnost Krleža je označio kao " Mrak mraknje mračne mrakonje". Nije potrebno navoditi da je bio gorljivi antikomunista, pa ih čak denucira vlastima po imenu i prezimenu i kaže da se on toga ne stidi. A šta su onda radili njegovi potčinjeni svećenici, kad se time njihov nadbiskup ponosi, a naročito odmah po okupaciji zemlje 1941.godine sarađuje s ustašama, 12. aprila 1041. godine on priznaje "vojskovođu" Slavka Kvaternika i čestita mu na uspostavi NDH, 16. aprila 1941. godine ide da "pozdravi poglavnika" Antu Pavelića, a 18. aprila 1941. godine izdaje okružnicu katoličkom svećenstvu da sarađuje sa ustašama, a 26. aprila 1941. godine predvodi katolički episkopat u audijenciju Paveliću i u svoje ime i ime svojih svećenika nudi iskrenu i lojalnu saradnju.

Nije onda čudo što su katolički svećenici sarađivali s ustašama i okupatorskim snagama, kad im to rade poglavari nadbiskup Stepinac i Papa Pije 12. Neki čak postadoše organizatori i funkcioneri ustaškog aministrativnog i vojnog aparata, kao Vilim Cecelja, župnik u Vrapču, fra Didak Čović u Jaski, Vilim Nikšić, župnik u Ogulinu, Dragutin Marjanović, kapelan u Slavonskom Brodu, don Mate Moguš, župnik u Udbini, fra Petar Berković, župnik u Drnišu, fra Ivan Hrstić, u Sinju, fra Stanko Milanović, u Imotskom, fra Radoslav Glavaš i franjevci u Širokom Brijegu, i mnogi, mnogi drugi u Duvnu, Livnu, Sarajevu, Šamcu, Višegradu, Doboju i gdje sve ne.

Katolička društva iz Katoličke akcije kao npr."Veliko križarsko bratstvo", "Veliko križarsko sestrinstvo" i "Domagoj" postaju stub i srčika ustaške vojske i vlasti, po njegovoj uputi i pozivu.

Tradicionalne vjerske svečanosti u Mariji Bistrici 1942. godine pretvara u političku manifestaciju za ustaše i Pavelića, a 1944. godine on veliča NDH kao državu hrvatskog naroda i protistira protiv savezničkog bombardiranja ustaških i njemačkih položaja.

Od 1941. godine svakog 10.aprila on služi svečanu misu u slavu NDH, a praznik Sv. Antuna pretvara u veličanje krvnika Ante Pavelića.

Odmah nakon okupacije 1941. godine počinje ustaški teror nad Srbima, Jevrejima i Ciganima, a tada po Stepinčevim uputama poče i sramno prekrštavanje Srba da ih ponizi u nacionalnom i ljudskom dostojanstvu prije fizičkog istrebljenja. Nisu to bili samovoljni akti katoličkog klera, već organizitrana akcija Katoličke crkve na čelu sa Stepincem i vrhbosanskim nadbiskupom Ivanom Šarićem. Tu je bio "odbor trojice" na čelu sa Stepincem, pa "izvršni odbor" koji je radio na terenu, a on izdaje okružnicu nižem svećenstvu " da se vjerski prijelazi što hitnije i bez zapreka obave." Svjesni zločina cinično se pokrivaju rezolucijom da se prijelazi na katoličku vjeru mogu obavljati samo slobodnom voljom i unutrašnjeg katoličkog uvjerenja, dok je to vršeno u nazočnosti ustaša koji su poslije te cermonije jednostavno vršili pokolj, često u pravoslavnim crkvama, jer je eto duša spašena.

Tog "vrlog nadbiskupa" Vatikan 1941. godine postavlja za vojnog vikara ustaške i domobranske vojske, a ovaj svoje zamjenike svećenike-ustaše Stipu Vučetića i Vilima Cecelju, čiji je zadatak bio da u toj tzv. vojsci NDH "podižu borbrni duh i moral", a da su to uspješno radili zna se po žrtvama pokolja nedužnog stanovništva po selima i gradovima i logorima diljem "lijepe naše".

Fra Miroslav Filipović-Majstorović, Zvonimir Brekalo, Čulina, Cvitan, Lipovac, Josip Vukelić, Ivan Miletić, Josip Bujanović, fra Dionizije Juričev su bili istaknuti dušebrižnici i visoki časnici krvavih ruku koji na duši imaju hiljade nevinih duša.

Naravno, 1945.godine poziva svjetsku javnost da zaštiti hrvatski narod od progona komunista, a naročito svećenika koji su poštivali samo jače naglašenu volju svog naroda za oživotvorenje 1300-godišnjeg sna o vlastitoj državi, pa zato niko nema prava optuživati bilo kojeg građanina hrvatske države, pa ni hrvatske biskupe, što su poštivali tu volju, kad on na to ima pravo po Božjim i ljudskim zakonima. Istovremeno u nadbiskupskom dvoru pohranjuju arhivu Ministarstva vanjskih poslova NDH i govor Ante Pavelića na gramofonskim pločama, tobože da ih spasi od bombardovanja, a ustvari da ih ne nađe narodna vlast.

Dok šalje apele u inostranstvo poslije rata, u isto vreme u nadbiskupskom dvoru stvara ustaško-križarske jezgre na čelu sa svojim tajnicima Lackovićem i Šolićem, svećenicima Šimečkim i Marićem, te "vjernicima" Gulinom i Crnkovićem, koji se preko ustaških špijuna povezuju sa križarskim grupama na terenu, a prima u svom dvoru ustaškog pukovnika Eriha Lisaka i još neke ustaške oficire, pisma ustaškog generala Moškova, a 20.septembra 1945.godine saziva Biskupsku konfernciju i šalje svjetskoj javnosti "pastirska pisma", gdje protestira protiv slobode djelovanja katoličke crkve u Jugoslaviji i navodi da je mrtvo 243, 169 u zatvorima i 89 nestalih ili ukupno 501 svećenika od komunističkih vlasti. Tu navodi da su franjevci iz samostana Široki Brijeg, njih 28 poubijani bez suda, a niko od njih nije uzeo pušku u ruke, akmoli bio protiv NOB-a. 

A od početka okupacije 1941.godine do ove Biskupske konferencije 20.septembra 1945. godine ni Stepinac ni hrvatski episkopat nikada nisu izdali nikakvo pastirsko pismo u kojem javno osuđuju ustaške ratne zločine. Za njih Hrvati u NOV i POJ-u nisu bili Hrvati, već samo neprijatelji komunisti, za Srbe da ne govorim.

Sam Tito im je odgovorio otvorenim pismom 25.oktobra 1945.godine, gdje kaže da nije istina da se oduzima imovina crkvi, već se sprovodi agrarna reforma, da se kažnjavanje krvoločnih ustaških koljača koji su bili svećenici ne mogu identifikovati s progonom crkve i pita gdje su sa takvom poslanicom bili za vrijeme ustaškog Pavelićevog režima i okupatora Njemaca i zašto se nisu bunili protiv ljudske klanice - logora u Jasenovcu itd., a dodaje da oni nastavljaju sijati mržnju među narodima, ne samo radi vjere, već i radi političkog opredjeljenja, a podržavaju ostatke krvavog režima u vidu križara koji ubijaju mirne građane i seljake i da nova država ima zakone koje je svatko dužan poštivati, pa i gospoda biskupi.

Na suđenju 30.septembra 1946. godine Stepinac izjavljuje da se neće braniti i da mu je savjest čista, javljajući se ipak tamo gdje mu je odgovaralo, a gdje su iznošene činjenice šutio je kao zaliven.

Branio se stavom kao da se radilo o običnim konvencionalnostima i da je to što je činio ne znači da je ideološki bio uz ustaški režim, nastojeći da prikaže kako je protiv njega poveden proces iz ideoloških motiva, a ne radi utvrđivanja njegove odgovornosti za saradnju njega, njegove katoličke akcije i brojnih svećenika sa ustaškom državom.

Za prisilno pokatoličavanje pravoslavnih Srba brani se da je on osobno bio protiv toga i da je katolički episkopat 17.novembra 1941.godine izdao okružnicu svećenstvu kako to treba činiti, a to je da bude slobodnom voljom i po unutrašnjem uvjerenju i da " prelaznici su imali zdravu pamet i slobodnu volju da to učine ili ne" , a kad se zna da u uvjetima ustaškog terora nije moglo biti govora o slobodnoj volji, čega je i on bio svjestan, lako je i bez dokaza zaključiti: da se je Stepinac svjesno pridružio ustaškom prekrštavanju i preko svećenstva koje mu je bilo podređeno to provodio u djelo.

A oduvjek se i po domaćim i međunarodnim propisima takvo nešto smatralo teškim krivičnim djelom.

Da je to vršeno prisilom svjedočilo je 50-tak svedoka, a i samo Stepinčevo pismo Piju 12. od 18.maja 1943. godine i da to nije dalo rezultate, jer su ih Nijemci natjerali da s tim prestanu jer narod masovno odlazi u partizane, a onda su osnovali nekakvu " hrvatsku pravoslavnu crkvu" na čelu sa nekim episkopom Germogenom u Zagrbačkoj mitropoliji, a na čelo sarajevske nekog Mifku.

U pogledu optužbe da je bio vikar Pavelićeve ustaške vojske, Stepinac se brani da ga je tu postavio papa Pije 12. i da se toga posla morao prihvatiti. Branio se da on nije bio ustaša, da je morao NDH priznavati kao državu jer je bila priznata kao takva od Vatikana, a da je oko predaje vlasti Mačeku u proljeće 1945.godine bio angažiran jer mu je Maček bio "politički šef".

Sve u svemu, njegova odbrana, da je bio pozivan, da je morao po protokolu sarađivati sa okupatorom i Pavelićevim ustaškim režimom, da je morao vršiti prekrštavanje jer su to pravoslavni Srbi to tražili i čak smrću prijetili župnicima koji su s tim otezali i da je ova vlast za njega od 8. maja 1945. godine i nema mu pravo suditi za ranije dešavanje i normalno napada komunizam kao zlo čovječanstva.

Ispada po njemu da što je bilo u ratu, desilo se i ova vlast nema prava da o tome sudi. Po tom bi i Hitler i njegovi podređeni i Pavelić i svi ratni zločinci trebali biti van domašaja ovih poslijeratnih zakona." - dovršim im priču.

- "To je verzija sadašnjih vlasti, a ni njima nisu ruke baš čiste, u ratu se svšta čini. Čitao sam ja i druge verzije."- uključi se Josip.

- "Ovo su činjenice, ne može biti neko vojni vikar, a da ne zna šta mu ta vojska čini, ne može se biti nadbiskup, a da se nezna da je prisilno prekrštavanje teško krivično djelo i da se ono vrši pod motom "da je važno spasiti dušu, a grešno tjelo nije ni važno." Niko Stepincu nije sudio kao nadbiskupu i katoločkom vjerniku, već kao aktivnom saradniku ustaških i okupatorskih vlasti u sprovođenju zločena. Kako je mogao visoki katolički prelat Dominik Mandić znati o čemu se radi i samo po njegovim pismima nadbiskup Stepinac je mogao znati za sva divljaštva ustaša i njemu podređenih svećenika. A on se pravda da ništa nije znao, da je slušao glas i provodio volju hrvatskog naroda, da je izvršavao naredbe Vatikana na čelu sa papom Pijem 12., za kojeg se zna da je bio simpatizer Hitlera i Musolinija i njihovih ideja. To činjenje nema veze s vjerom, već ga i samo Sveto pismo osuđuje kao satanino djelo. A komunisti su bili saveznici sjelog antifašističkog svjeta ujedinjenog u borbi protiv fašističkog i nacističkog zla. To ne isključuje da je bilo osvete, da je bilo pojedinačnih ispada, ali svima je poznato da se tako nešto kod partizana strogo kažnjavalo i za manje stvari, dok je ono za šta su Stepinac i društvo osuđeni bilo sistematsko državno uništenje kao ratni cilj, jednog naroda samo zato što je druge vjere i nacije. Uostalom, Stepinac ne računa u Hrvate brojniju većinu hrvatskog naroda koja je bila na strani NOB-a." - dodajem..

- "A što su ti partizani potaracali Široki Brijeg i pobili tamošnje fratre, nisu im oni bili neprijatelji s oružjem?" - provocira Josip.

- "Ti si čitao knjišicu "Široki brijeg", gdje su među pobožne pjesmice ubacili "istinu" o rušenju i pustošenju Širokog brijega prilikom oslobađanja i pogibije 29 fratara? Koliko ja znam reći ću ti:

Utvrđivanjem Lištice s desne i Nevesinja s lijeve strane Neretve Nijemci su branili Mostar i dolinu Neretve kojom su se povlačile grupe armija "E" iz Grčke. U tim mjestima za obranu su skoncentrirali značajne svoje i ustaške snage na koje su napadale 29.udarna hercegovačka divizija i 8. dalmatinski partizanski korpus. Samostan "Široki Brijeg" je bio utvrđeni vojni položaj oko kojeg su se borbe vodile dva dana i dvije noći, a svaki objekat, znači i onaj nevojnih namjena, ako se iz njega puca je po ratnom pravu legalna vojna meta. A samostan "Široki Brijeg" je u narodu slovio kao poznato ustaško leglo, u kojem je i Gestapo držao svoju špijunsku radiostanicu, iz kojeg potiče niz fratara koji su bili podstrekači i neposredni izvršitelji ustaških zločina, a tu se školovao i Andrija Arttuković, Pavelićev ministar, potpisnik i tvorac rasnih zakona, Joso Dumandžić i fra Radosav Glavaš, itd. Najgori među njima su se povukli s Njemcima i smjestili u franjevački samostan u Zagrebu, iz "Širokog Brijega" 14-torica. Naravno, nisu svi fratri u "Širokom brijegu" bili ustaše i saradnici okupatora, ali je autor te knjižice "zaboravio" reći zašto su se ti fratri zadržali u samostanu, iako su vidjeli da su ga ustaše i Nijemci pretvorili u tvrđavu, da je ljaga njihovih sudrugova pala i na ostale, da se tim ostali nisu distancirali od svojih sudruga zločinaca i kako su partizani mogli znati da su oni tu u samostanu zajedno s ustašama i Nijemcima, i da je u toj bici poginulo ili ranjeno 350 partizana.

A mogli su se autori te knjižice sjetiti i onoga šta se dogodilo i s benediktanskim samostanom na brdu Monte Kasino u Italiji, kojeg su Nijemci u toku Drugog rata pretvorili također u tvrđavu, i kojeg je Angloamerička artireljija i avijacija u toku pola godine, koliko su se vodile borbe, pretvorile u hrpu kamenja odnosno do temelja razorile. I tu se ne postavljaju pitanje. A šta je bio cilj izdavanja ovakve knjižice?

Izdavanje knjižice na svjetlo dana u 1971.godini u doba kontrarevolucionarne nacionalističke djelatnosti tempirano je da se euforija pojača i zaogrne religioznim plaštom, namjerno iznoseći nepotpune i iskrivljene podatke o pogibiji fratara u pobožne narodne pjesme, a istovremeno da se, ako se utvrdi da je i jedan fratar nevin stradao u borbi za Široki Brijeg, pravednost zahtijeva da ga se moralno rehabilitira, a time se posredno postavlja i pitanje rehabilitacije Alojzija Stepinca, te se tako na mala vrata načme presuda koja mu je izrečena. Tim više što Vatikan i katolička crkva i danas tvrde da su narodne vlasti i jedinice NOVJ nevine svećenike i vjernike osuđivali na smrtne kazne i kazne zatvora samo zato što su bili dobri katolici, iako sam fra Aleksa Benigar pišući Stepinčevu biografiju kaže da "Sovjetski komunizam je gipkiji nego što je bio postupak francuskih revolucionara. Marks, naime, polazi od stanovišta da je vjera organska i zakonita povjesna pojava u stnovitom razdoblju ljudskog društva. Stoga on sebi ne postavlja uništenje vjere kao najbliži cilj, nego kao daljnji cilj, koji se ima ostvariti u daljnjem povjesnom razdoblju. U početku je preuzeo lozinku zapadnjačkog socijalizma: vjera je privatna stvar svakog građanina - država i crkva su rastavljeni." A cjeli svjet zna da je naša verzija samoupravnog socijalizma daleko od rigidnog sovjetskog tipa. A autori te knjižice Široki Brijeg nikako da se okane zle krvi. Srećko zna da su bili naprvanjeni spiskovi na željeznici, a tako i drugdje. Šta misliš radi čega?" - ispričam im ono šta znam.

- "Jeste, spiskovi su napravljeni, po imenu i prezimenu, školskoj i stručnoj spremi i po narodnosti. Čudno mi je to bilo, jer narodnost odnosno nacionalnost se do tada nigdje nije unosila, pa ni u Izvod iz knjige rođeenih, ali sam ispočetka mislio da je to nešto novo u duhu izmjena Ustava, tek poslije sam shvatio da se to traži za druge, najcrnje, namjene. Trebalo je ljude mjeriti prvenstveno po tom nacionalnom opredjeljenju, praviti kvote zapošljavanja po nacionalnom ključu i sve ostalo, možda i likvidacije. Nikad sebi neću oprostiti što sam tako naivno sudjelovao u tome, ali danas vidim da su vrhovi u SKH napravili savez sa najgorim kleronacionalistima i šovinistima, ne radi naroda, već radi ostanka njihove klike na vlasti." - otvoreno će Srećko.

- "Ja sam običan vjernik i radnik, sa mnogo toga se ne slažem kada je Crkva i kler u pitanju, ali i sa onim što rade partijaši, mnogo je i među njima kvarnih i drže ih na visokim položajima samo zato što su članovi SK. To ja gledam kao običan radnik, koji sa svojih deset prstiju zarađuje kruv. Što se ide više u hijerarhiji više se pokvarilo, pa se samo između njih mjenjaju fotelje, niko se ne vraća tamo odakle je pošao na funkciju, iako se tamo nije dokazao, jer jednostavno zato nije sposoban. A to bi trebalo biti normalno, biran si, istekao ti mandat, napravio si to i to, a mogao si to i to, ajde ti za stroj jer si bolji strojovođa nego predsjednik sindikata, ti više ovoj zajednici koristiš kao radnik u struci nego kao funkcioner u politici, i to je to. Često pomislim da su Kinezi sa "kulturnom revolucijom" bili u pravu, nisu dozvolili da se formira i učvrsti "crvena buržoazija", kao što je to kod nas dozvoljeno. A sa Milom se slažem, nikako ne mogu "svariti" ono zlato i dragocjenosti po crkvama i svećeničkim odorama ,istovremeno slušajući iu njihovih usta rječi Isusa Krista koji je propovjedao skromnost u svemu, ljubav prema svemu i svakomu, davanje a ne srebroljublje. Za umjetnička djela imaju galerije i muzeji, za knjige i spise knjižnice i arhivi, to pripada cjeloj društvenoj zajednici, pa bili oni vjernici ili ateisti, samo ih treba učiniti dostupnim i na korist svakomu. Ja kao vjerujuće biće ne mogu biti protiv drugih vjera, vjerujućih ljudi, a isto tako ni protiv nevjernika, sve su to Božji stvorovi koji imaju ista prava na svoje mišljenje i ubjeđenje kao i ja na svoje. Ne moramo se slagati, ali se možemu uvažavati, zar ne?

Često sam ulazio u duele s "velikim katolicima i pravim Hrvatima" radi toga. Ništa nama pravoslavci Srbi nisu krivi, mi smo krivi sami sebi. Uvijek smo pod tuđinom, Krešimir i Zvonimir nas "prodaše" Vatikanu, pa onda dođoše Mađari, Mlečani, Austijanci, Ugari, Francuzi, samo smo mjenjali gospodare misleći da će pod onim narednim biti bolje. Nismo se nego ujedinili na ravnopravnoj osnovi s drugim Slavenskim narodima poslije Prvog rata, i odemah počešmo kmečati da nismo ravnopravni, da smo izrabljivani, da nam se više uzima nego daje, itd.itd. Mile ti si tu u toku, šta govore ekonomski pokazatelji, statistički podaci?" - obrazlaže Josip svoje mišljenje.

- "Svakom je poznato da je industrijski najrazvijenija Slovenija, pa Hrvatska, onda Vojvodina u Srbiji, itd. tako je sa bruto društvenim proizvodom i nacionalnim dohotkom, osnovnim pokazateljima razvijenosti privrede jednog društva. Savka i društvo su govorili da se Hrvatska pljačka i da je ona u Jugoslaviju ušla kao razvijenija od ostalih i da sada zaostaje u razvoju zbog sistemskog odliva dohutka u druge republike. Po meni nije istina da se pljačka na bilo koji način, a da je ušla nešto industrijski razvijenija je istina. A tu su hrvatski nacionalisti prešućivali jednu činjenicu, da je kod ulaska Hrvatske u južnoslavensku zajednicu u ukupnom broju stanovništva bio veći postotak Srba nego danas i da su toj razvijenosti i oni značajno pridonjeli, i da u tu zajednicu su ušli radi velike koristi. Zamislite da su Hrvatska i Slovenija morale plaćati reparacije Srbiji i ostalim pobjednicima reparacije kao poražene u Prvom ratu!? Pa ne bi im ostao ni kamen na kamenu! A i da nadoknadi ono šta je napravila NDH u Drugom ratu!? I da navedem samo jedan primjer: Savka i njeni trabanti su, a i danas se to može čuti, govorili da hrvatski turizam zarađuje devize i njih po jeftinom odnosno nerealnom kursu daje Narodnoj banci Jugoslavije, ali zaboravljaju reći drugi dio rečenice, da hrvatski turizam uzima iz Vojvodine i ostalih djelova Srbije, Makedonije i BiH hranu po niskim administrativno određenim cjenama, a ti proizvođači hrane bi bolje prošli da je direktno izvoze po svjetskim cjenama i tako bi dobili više deviza nego što dobijaju kroz subvencije za proizvodnju te hrane. Šta bi bilo s hrvatskim turizmom da se posluje po čistom liberalnom kapitalističkom modelu? Propao bi, jer bi cjena koštanja bila veća od ostvarenih prihoda.Troškovi za hranu, vodu, struju, infrastrukturu, i dr. bi bili veći od zarade kad bi se primjenile svjetske cjene, jer iz mnogo razloga u toj grani ne možemo konkurisati Francuskoj, Italiji, Španiji, Švicarskoj, Grčkoj, itd. A zašto? Oni imaju ceste, vodu, prateće usluge, a mi to trebamo tek izgraditi. Niko neće dolaziti tamo gdje osim sunca i mora nema ništa više, gdje su ceste loše, a vode ima ili nema. A za infrastrukturu su potrebne ogromne pare, Hrvatska ih sama nema, pa cjela Jugoslavija u to mora ulagati, što vlastita investicijska sredstva što mešunarodne kredite za te namjene. Tako je napravljena Jadranska magistrala, a vi znate kako je bilo uz more prije nje i za domaće stanovništvo i za malobrojne turiste. Neki se bune što "Emona", "Geneks", "Ineks" i druge firme rade hotele i odmarališta, kao da te pare ne ostaju ovdje, kao da se ne zapošljava ovdašnja radna snaga i da od toga ovdje ima najviše koristi. Savka nije govorila da su mnoge tvornice iz Srbije za vreme rezolucije "Infombiroa" bile prebačene na zapad zemlje, iz Zemuna u Sloveniju TAM i još neka, U BiH "Soko" industrija i mnoga vojna poduzeća, a o mlinovima i prehrambeno-prerađivačkoj industriji da ne govorim, koji su prije toga čak i Enver Hodži u Albaniji poklanjani.

Isto tako "maspokovci" su zaboravili da Hrvatska nije plaćala reparacije ni poslije Prvog ni poslije Drugog svjetskog rata, a oba puta je bila na gubitničkoj strani. Ostali, prvenstveno Srbi su joj to oprostili, a kolika je veličina "dara" i velikodušnost oprosta može se shvatiti kad se zna da je u Prvom svjetskom ratu Kraljevina Srbija izgubila 1.500.000 stanovnika ili 43% od ukupnog broja, većinom radne dobi, a u Drugom svjetskom ratu je, i sami znate, poginulo oko 1.700.000 bića, a najmanje dvije tećine su srpske nacionalnosti. Govorili su da su prvoslavni Srbi u migracijama kroz povijest "okupirali" Hrvatsku, od 16., 17. stoljeća, što je notorna laž. Ako usvojimo tvrdnju da su Slaveni ovamo došli u šestom stoljeću, kako tvrdi germanska historijska škola u šta ja ne vjerujem, onda se oni kao narodi u današnjem smislu nisu razlikovali, i bili su više plemena, bratstva i rodovi koji su imali zajedničku vjeru, jezik i kulturu. Nekako istovremeno su primili kršćanstvo i prve kršćanske knjige koje su napisali Ćirilo i Metodije na slavenskom jeziku, pismom koje su za taj narod stvorili, glagoljicom i nešto kasnije ćirilicom, koje je cjeli slavenski korpus naroda od Egeja i Jadrana do Baltika i Urala razumio. A danas se "pravi" Hrvati naježe kad im se spomene ćirilica ili glagoljica! Trebalo bi da vide Poljički statut, Baščansku ploču i druge najstarije dokumente i spomenike za koje tvrde da su hrvatski i ustanove na kojem su jeziku i pismu. E, o tome se ne oglašavaju! Ili bar da se prisjete što je i zašto prošao krčki biskup za vreme fašističke italijanske vladavine između dva rata. A do 1.059. godine kršćanstvo na ovim prostorina je bilo kanonski ista vjera, a tada su po Vatikanu pravoslavci postali šizmatici, osuđeno učenje Sv. Metodija, uvedena "latinština" u hrvatsku crkvu i stroga veza sa Vatikanom i papom.

Smatra se da je glagoljicu u hrvatsku crkvu umjesto ćirilice uveo ninski đakon kasnije episkop Teodosije za vreme vladavine kneza Branimira koji je postao knez ubivši prethodnika kneza Sedeslava 879. godine. Dalmatinski gradovi radi uzurpacije kneževskog trona nisu priznavali kneza Branimira već ga tužili Carigradu jer su bili pod vlašću Bizantije. Taj đakon ninske crkve Teodosije da bi napredovao tako da dobije episkopiju, a Branimir oprost, ponude uniju Vatikanu, dok je cjela dalmatinska crkva na čelu sa splitskim arhijepiskom i mitropolitom Marinom, romanskog porjekla, bila pod carigradskim patrijarhom. To papa Jovan jedva dočeka i postavi Teodosija za episkopa ninskog, a kneza Branimira prizna za legalnog. To Teodosiju nije bilo dovoljno, želo je postati glavni u Dalmaciji, jer papa mu nije dao neovisnost od Splita i iskoristi priliku kad umre arhijepiskop splitski Marin, ali pošto je bio vezan za papu i Rim, nije preko njih mogao postići cilj, već se obrati carigradskom patrijarhu Fotiju i preko njega to ostvari. On je uvodio narodni slavenski jeziik u bogosluženje i postavljao takve svećenike na ključna mjesta. To je izazvalo proteste romanskog sveštenstva i tužbe protiv njega, a kako to nisu mogli preko Carigrada, obrate se Rimu i papa Stevan 6. (885-891.) ih podrži, koji je inače bio protivnik slavenskog jezika u bogosluženju, a Teodosije da bi se održao na vrhu dalmatinske crkve obrati se istom papi Stevanu, ali nije uspio. Pobjedilo je romansko sveštenstvo, a on je postao opet običan episkop Ninski, gdje je i dalje bio narodni jezik u bogosluženju.

Romanski arhijepiskop splitski Petar je 891. godine bio protiv toga i preko kneza Branimira je isposlovao da se uvede bogoslužje po zapadnoj crkvi, da se napusti ćirilica, a uvede glagoljica, i tako je hrvatski narod prevaren, jer njemu je bilo dovoljno da bogosluženje nije na latinskom. Teodosija je nasljedio Sveslav (Adalfred) 890. godine, a Branimira knez Mutimir koji je vladao od 912.-914. godine, i koji se priklonio splitskom romanskom arhijepiskopu u sporovima ninskog episkopa i splitskog arijepiskopa.

Nasljednik episkopa ninskog Sveslava postao je Grigorije (Grgur) i još žešće se borio za hrvatsku crkvu i bogosluženje na narodnom jeziku i za neovisnost od Splita i ispočetka je imao podršku kneza Tomislava koji je vladao od 914.- 940. godine.

Knez Tomislav je uspio objediniti hrvatski narod od mora do Posavine, a onda je želio i dalmatinske gradove koji su bili pod Bizantom, te uspije postati carigradski prokonzul, ali je da bi umirio romansko svećenstvo i stanovništvo u tim gradovima morao otkazati podršku Grguru Ninskom, jer je težio postati hrvatski kralj i tu mu je trebala romanska podrška. Papa Jovan 10. (914.- 928.) sazva crkveni sabor u Splitu 924. godine gdje se ukinu bogosluženje na narodnom jeziku i tako bi uništena hrvatska narodna crkva, zabranjena služba u crkvama na narodnom jeziku i ukinuta ninska biskupija, a Grgur posta običan eparh.

Narod se bunio, ali je sila bila jača, i još dugo se zadržao narodni revolt, a rezultat toga je bilo ubistvo kralja Svinimira ili Zvonimira "u petih Crkvah u Kosovu, posljednjeg hrvatskog kralja". "Od toga doba djele se Hrvati od Srba na crkvenom polju, a to je odjeljenje imalo upliv i u narodnom pogledu sve do današnjeg dana.", kako piše B. Kalaj u svojoj knjizi "Geschichte der Serben" izdatoj u Budimpešti 1878.godine.

Tad počinje Vatikanski pritisak na unijaćenje pravoslavnih, a vjera je bila jedina podjelnica među ta dva naroda, jezik i običaji i porjeklo znamo da su isti. I preko vjere dosta se srpskog naroda prevelo u Hrvate. To samo potvrđuje činjenica da se još u 18. i 19. vjeku statistike hrvatskog stanovništva djele na Srbe pravoslavne, Srbe katolike i Hrvate. A jezik, prezimena i imena, pjesme i igre, nošnja, uopće kulturni i društveni život, kod Srba i Hrvata su isti, naročito ovdje u Dalmaciji, Ličkoj, Banijskoj, Kordunskoj i Slavonskoj krajini. Samo sljepci i zadrti kleronacionalisti to ne vide.

Strani faktor je na ovim prostorima uvjek sijao parolu "podjeli pa vladaj", a mi smo "narodi budale" koji su radi koristi stranaca i naših prodatih predvodnika krvlju zaljevali i leševima gojili tu mržnju, pa i sada kad imamo šansu da ostvarimo san najpametnijih ljudi s ovih prostora: zajednički život u slozi, naspram germanskih, romanskih i angloameričkih interesa.

Malo se udanjih od teme o ekonomiji, a htio sam samo to povezati s onim što se ranije događalo, a sve se i tada svodilo na interese i vlast, pa možemo reći da ovo što se danas dešava nije ništa novo i nepoznato. Kako vidite, iz ekonomije, iz povjesti, iz kulture, vjere itd., itd. se vadi i potencira samo ono što je u trenutnom interesu određene grupe koja se bori za vlast, a prava istina sakriva, jer bi ih demantovala po svim osnovama." - završih im priču.

- "Vrag te odnio, otkud ti to sve znaš?" - Srećko se začudi.

- "Treba čitati, ne jednog nego više autora ili izvora, i misliti svojom glavom, ne primati ništa zdravo za gotovo. A stalno treba imati na umu da je objektivmnost relativan pojam i isključiti emocije. Činjenice jesu surove, krute, gorke, a takva je i istina. Većina je ljekova gorka, ali suzbija ili lječi bolest. Takva je i istina, gorka, a lječi usijane glave! A ljudi su kvarna roba, drago im je čuti ono što im je milo, što potajno žele samo za sebe, pa nije čudo što "sto puta ponovljena laž postaje istina", parafraziram Her ministra trećeg Rajha Gebelsa." - rekoh mu.

- "Stvarno, to što reče više mi liči na istinu od onih hvalospjeva o "tisućugodišnjem kraljevstvu Hrvata". Ja nemam pojama o povjesti Srba, pa i ostalih Slavena na jugu, o Zapadnim i Istočnim da ne govorim." - iskreno će Josip.

- "Znam, mi u mješovitim sredinama učimo i svoje nacionalno i svoje domovinsko, i po krvi i po tlu. A vas baš briga za ćirilicom, ne morate je znati, a ja moram i jedno i drugo. Zato kažu da moraš poznavati i svoje i tuđe, da bi svoje volio i tuđe poštivao, da bi bio bolji i za sebe i svoje i plemenitiji prema onome što je tuđe. Ružeći i negirajući tuđe nećeš se uzdići, već nisko pasti i kod svojih i kod tuđih." - rekoh im.

- "Ali srbijanski političari nisu shvaćali zajedničku državu kao Hrvati. Radić je bio za republiku, a Srbi za monarhiju, pa su preko monarhije nastojali da nametnu uniju i centralizam, dok je većina Hrvata i Slovenaca bila za federaciju. Tako su Srbi uvijek imali glavnu riječ, namećući svoje stavove i šireći moć kroz kapital koji su na račun drugih gomilali." - Josip ponavlja stare teze.

- "To je više propaganda nego istina. Kad se pogledaju vlasnici najvećih firmi u Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, ustanoviće se vrlo brzo i lako da su one bile u rukama stranaca. Eto, italijanske firme su bile cementare u Solinu i Kaštelima, aluminijska industrija i Lozovac su isto bili njihovi, zadarske firme da ne nabrajam, bakarna industrija, rudnici u Boru i Majdanpeku su bili u rukama francuskih kapitalista, Trepča, znači olovo i cink su bili u njemačkoj koncesiji, "Simens" je držao elektroindustriju u Zagrebu, znači, sve krupno i strateško je bilo pod strancima. I Srbi su imali republikance, a Radići se zalažući za republiku istovremeno veličaju Tomislava i ostale hrvatske kraljeve i kneževe. Političari dobro znaju da moraju imati masu i novce, to im daje moć, pa će se i za vraga zalagati da tu moć ostvare. A Hrvatska je bila teritorijalno najveća pod tobožnjom srpskom dominacijom, treba samo viditi granice Banovine Hrvatske, koju je knez Pavle Karađorđević darivao Mačeku. Prvi put u povjesti teritorij Dubrovačke Republike postaje hrvatski teritorij, po meni bi bilo bolje da je to bila autonomija, kao danas Vojvodina i Kosovo i Metohija. Vicko Krstulović je iskliznu iz visoke politike jer se zalagao za autonomiju Dalmacije, znao je dobro što znači podleći pod purgersku centralističku zagrebačku politiku, a iznosio je iste argumente kao i Vojvođani, mješavinu naroda, vjera i kultura. I vama je poznato kao i meni da su se ovdje ljudi obje vjeroispovjesti izjašnjavali više kao Bunjevci, Rišćani, Boduli, Vlaji, a svi kao Dalmatinci nego li kao Hrvati ili Srbi. Uostalom, Dalmacija je bila sve do Prvog svjetskog rata kraljevina u istom rangu sa Slavonijom i Hrvatskom, imala je svoju vladu i Sabor i neku vrstu samostalnosti u odnosu na centralnu vlast u Beču, Budimpešti ili Mlecima.

Pogledaj stanje stvari danas! Najveće plaće su u Sloveniji, pa Hrvatskoj i dalje "što južnije to tužnije". Kaže se da tako mora biti zbog većih troškova života, veće produktivnosti, itd. To su gluposti u jednoj državi gdje postoji zajednička ekonomska i monetarna politika, a gdje roba može stići od granice do granice za jednu noć. A još jedno, ako uvažimo da je to istina kad to tvrde, zašto su plaće u Zagrebu veće nego u Splitu, ako se zna da recimo žito stigne iz Vojvodine u Zagreb za tri-četri sata, a u Split za dvanaest sati, znači manji su im troškovi transporta, i to znači manju cjenu, pa na primjeru kruha, mljeka i ostalih svakodnevnih potrepština koji imaju nižu cjenu koštanja tamo nego ovdje oni bi trebali imati manje plaće.

Ili pogledaj ovo, otiđi u dućan i pogledaj cjene televizora, "Gorenje" i "Iskra" su skuplji za trećinu od "EI Niš", a kad pogledaš unutra u kutiju vidićeš da je 90 % djelova proizvedeno u "EI Niš". Slovenci prave samo drugačiju šasiju, ne znatno moderniju od "EI Niš", ali zato imaju jači EPP u novinama, radiju i televiziji. Zašto je skuplji njihov za trećinu? Zato što su ugrađene veće plaće, a one se pravdaju većim troškovima života, što nije ozbiljan razlog, jer nemaju ekonomskog osnova kad ti troškovi nisu veći od onih, recimo, u Splitu. Ili Josipe, znaš kolika je plaća na tvom radnom mjestu, zašto onaj koji to isto radi u Ljubljani ima skoro duplo veću plaću, u Zagrebu za četvrtinu, a u Beogradu manju za trećinu? Ista škola, ista praksa, ista firma, isti uloženi rad, a razlike su takve? To nema veze s ekonomijom nego s onom narodnom "...kom je Bog otac, lako mu je biti svetac...". Ili pogledajmo plaće, recimo knjigovođe, kod nas na željeznici i onog u IKB ili "Brodomerkuru". Tamo je duplo veća, lakše dobijun i stan, a govori nam se da banke rade s parama privrede, znači obrću naše pare i papreno naplaćuju svoje usluge i ne znaju šta bi sa ekstra zaradom. A kome vrše plasmane tog novca? Opet privredi, nama, ali po kojoj kamatnoj stopi ? Na naše depozite kamate skoro da nema, a nas deru s 7% stopom najmanje i ostvaruju šest puta veću razliku samo na tom vidu poslovanja. Tu sindikat treba imati stav, džabe je donositi samo zaključke, ako se ništa ne mjenja. Ako su u ekonomskim odnosima stvari čiste i poštene, onda je sve ostalo lako rješavati, pa i nacionalno i vjersko pitanje, kulturno i jezičko i sve ostalo. I uvjek ima onih koji vodu mute. Ne harangiraju crkve i kler na komunizam radi naroda nego sebe radi, smanjuje im se broj vjernika, a smim tim i prihod i bogatstvo, a s bogatstvom moć i uticaj na javno mjenje. Uvjeren sam da u tvom Dugopolju župnici najbolje žive, imaju najviše novca, sluge, auta, provod i zabavu." - velim im.

- "A, tu si u pravu, koliko ih znam svi žive kao bubrezi u loju, a kad se nagrabe po župama odoše u grad na više položaje u svojoj hijerarhiji. A priča se da "vižitaju" i najljepže žene, bilo udate, bilo cure."- smije se Srećko.

- "Kako ne bi, mladi, u punoj snazi, a slatkorječivi i bezbrižni. A znaju oni i grije opravdati." - smije se i Josip.

- "K vragu i povjest i politika i nacije, mlatimo praznu slamu, a kad se pogleda unazad više vremena se ratovalo i obnavljalo porušeno nego mirovalo i gradilo, pa opet se ništa nije naučilo. Izgleda da onu latinsku " Historia est magistra vite." svi vole citirati, ali je ne vole primjenjivati. Ajmo mi malo odspavati, za tri sata smo u Zagrebu." - rekoh im gledajući na sat.

- "Imaš pravo, ako ništa bar nam je vrime brzo prošlo." - složi se Josip i prebaci osvjetljenje na noćno modro svjetlo.

A nad plitvičkim šumama već se bjelila izmaglica i prigušivala tutnjava dizelke koja pokatkad pospano zatrubi.

- 85 -

Te jeseni vreme je bilo ljepo, ustalilo se Miholje ljeto i odvuklo duboko u oktobar. Na poslu je bilo uobičajeno, najavljeni rebalans plana poslije devetomjesečnog obračuna odložen je za decembar, a ja sam na miru pripremao ispit iz Financijske i investicijske politike kod prof. dr. Ota Rafajca, ne naprežući se previše, znao sam da ću ga svakako položiti poslije ljetnog poznanstva i učinjene usluge profesoru. Sa Milicom sam se nalazio skoro svako veče, prošetali bi, ponekad navratili kod Gojka i Maje i tamo se raspričali o svemu i svačemu, a onda završili kod mene u stanu. Nekad bi Milica ostala cjelu noć, pa bi ujutro išli zajedno na posao, a ponekad bi je otpratio do Prvoboraca ulice, stanovala je kod tete Anđe gdje sam i ja nekada stanovao. Njoj je rad na određeno vreme u Centru "Mate Golem" isticao krajem godine i to nam je bila najveća briga. Trebalo je naći novo radno mjesto, pa se javila na oglas "Jugobanke" gdje su tražili inokorespodente, ali još nije dobila nikakav odgovor.

Gojko i Maja dobili su bebu, malu Tamaru, pa smo im nas dvoje bili neki "prozor u svjet", jer od bebe nisu mogli nikamo. Gojko bi išao na posao, pa direktno kući, a Maja je bila na porodiljskom dopustu i skroz se okućala. Na njihovu primjeru smo vidili šta je brak i koje su u njemu sve obaveze. Podstanarstvo, jedna plaća je išla gazdi za stan, a s drugom se moralo sve ostalo podmiriti, od hrane do dječjih potrepština, a o nabavci nečeg za familiju od neophodnih stvari za kuću ili odjeće moralo se ići na potrošačke kredite, čije rate bi tada umanjivale onaj dio namjenjen za hranu. Tješila ih je sreća da će uskoro dobiti stan preko Maje, koja je radila u "Elektroprivredi", i već dobila papire za nj, pa će proći daleko bolje nego drugi mladi bračni parovi koji su na stan čekali i na desetke godina.

U tim dugim večernjim razgovorima Maja je vodila glavnu rječ, a kad bi nešto isuviše forsirala nije znala niti htjela odstupiti ili malo ublažiti, iako je bila svjesna na osnovu od nas iznjetih činjenica da ono što tvrdi nije tako. A onda bi se javio Gojko i presjekao kratko i jasno:

- "Ajde, pusti, molim te, ti možeš voliti ili ne voliti, ali pretjeruješ!" - pa bi se ona tek tada nevoljko povukla.

A on je bio neumoran, od malo rječi, "zlatnih ruku" i "zlatne naravi" stizao je svuda, obavljao sve sebi i drugima, nimalo se ne štedeći. Kad bi mu Maja prigovorila on bi jednostavno rekao:

- "Pa šta, nije to nešto naročito, trebalo je čovjeku i pomogao sam mu." - i nastavio tako dalje.

- "Ali nisu oni dobronamjerni kao ti! Primate istu plaću, a tebe duplo tovare, tebe uvjek zovu i noću i popodne, kad si dežurni i kad nisi, pa nisi ti jedina osoba koja zna otkloniti kvar!" - grintala je Maja.

- "Lakše mi je da odem i noću, i popravim, nego da sutradan otklanjam dva kvara, onaj pravi i onaj koji je nastao od krpljačine dežurnog. Tako je to, a ne određujem ja plaće, određene su pravilnikom." - branio bi se on.

- "Pa šta držite te, koji ne znaju ili neće da rade. Znaju primiti istu plaću, a ne znaju raditi.?" - opet će Maja.

- "Puno "zašto", a ja odgovora nemam. To je tako i to Gojko ne može promjeniti, pa šta ispravljati krivu Drinu. I u tvojoj firmi na jednog koji zna i koji radi ima bar dvojica koja ne znaju ili izbjegavaju, pa mjenjajte tamo." - na da se Gojko, prihvaćajući stanje takvo kakvo je, svjestan da ne može sam ništa promjeniti.

- "A ja ne bi išla, pa nek sve stane!" - tvrdoglavo će Maja.

- "Vlakovi moraju ići i ja to ne mogu napraviti! A što ti to ne napraviš u svojoj firmi kad stalno pričaš da tebi donose najviše materijala na prekucavanje, dok druge zjakaju u prazno?" - kontrira Gojko.

- "Kažu da ja najpedantnije radim i radije čekaju po par dana, nego da daju kolegicama koje im uvijek nešto zabrljaju, pa moraju rukom opet praviti ispravke. A opet neke dan rade, a dva su na bolovanju, može im biti, a ja nemam kud." - ona će, povlačeći se, shvaćajući šta Gojko hoće reći.

- "Eto vidiš, to je isto! Ako ja ne odem i ne napravim posao onog trena kad me zovu, onda ću ga duplo duže raditi i teže napraviti sljedećih dana. Tako je i kod tebe, donesu i ti pedantno obaviš svoje i zadovoljna i ti i on, ako tako ne napraviš već to naprave tvoje kolegica i zbrlja, opet dođe taj posao do tebe. A uvjek je teže greške ispravljati nego napraviti novi posao kako treba. Ima ljudi koji otaljavaju posao kako bilo i mirne savjesti idu dalje, a ja ne mogu mirno spavati ako ne napravim kako treba, takav sam i gotovo." - Gojko mirno dovodi vodu u zajedničko korito.

- "Nema ga kao moj Gogi!" - ponosna je Maja i mazi svog Gojka.

A on, kakav je na poslu takav je i u kući. Gojko se razumije i hoće sve. On zna i popravi sve, ali on i skuva, opere suđe, previje malu Tamaru, očisti i usisa po kući, i ništa mu nije teško, nikom i nikada se ne žali ni na što, i uvjek je dobre volje. A i sve mu stoji! Kad ga vidiš da radi neki "ženski posao" ne pada ti napamet da je to ponižavajuće za njega ili muškarce uopće, već izgleda kao nešto sasvim normalno i uobičajeno, kao da je odvajkad bilo tako. Ti njegovi prsti i šake jednakom su vještinom rukovale s macom od nekoliko kila pri popravljanju skretnica ili signala, kao što su prale pijate i ćikare za kavu ili prevrtale žičice i tranzistore u utrobi TV aparata.

Maja samo u jednom nije popuštala, nisi joj smio dirati u Tita:

- "Drug Tito mi je na prvom mjestu i nema toga što bi ga odatle skinulo. Mala Tamara, moj Gojko, tata Jure, mama, dva strica prvoborca, brat Ivan, su mi najbliži, a od njih ni druga Tita ne djelim. Zato će njegova slika u mojoj kući uvijek stajati na počasnom mjestu. Da nije njega tko zna šta bi bilo samnom i bratom Ivanom, ustvari sa svima nama. Pod njegovim vodstvom postali smo neko i nešto i kao ljudi i kao narod i kao država, svima nam je dobro, a da bi možda trebalo biti bolje, treba biti svjestan onoga odakle nas je izvukao. Ja sam se školovala, brat također, otac mi ima penziju, mala Tamara će moći birati život kakav hoće, a di to ima? Neka samo Stari što duže poživi, svi ćemo ići naprijed!" - ona bi se zajapurila i izgovarala u jednom dahu odbacujući sve aluzije da drug Tito nije onakav kakvim ga se predstavlja.

- "Sve je to tačno, ali ni od druga Tita ne treba pravitis sveca, a od njegove slike ikonu. Uostalom, to i on sam kaže." - smijem se.

- "Neka ona stoji tu na zidu, to mi je jedini "svetac" kome ja vjerujem. Svi ostali nisu mu ni do koljena i kvare ono što on dobro zamisli. Sve te greške treba pripisati njima, a ne njemu. Ne može ni on svaku sitnicu sam rješavati." - brani ga Maja.

- "Ima on uspjeha kod žena, mulac je to, zna šarmirati." - kaže Gojko.

- "Da, zna se za Ruskinju, pa zagrebačku Židovku Hertu Has, pa onu iz partizana Davorjanku Paunović, sada Jovanku, to su bile što vjenčane što nevjenčane žene, a o ostalima, kako se priča, ni broja se ne zna. Svaka mu čast, dobro se tu snalazio." - kažem im.

- "Sa Ruskinjom je ima djecu, živ je samo Žarko, a za Jovanku zna svako. A koje su to druge dvije?" - pita pomalo iznenađena Maja.

- "Herta Has mu je rodila Mišu, govori se da se kasnije spetljala s Andrijom Hebrangom i njegovim "klanom", a Davorjanka Paunović mu je bila sekretarica i ljubavnica u ratu, umrla je od TBC nekako poslije rata, a bila je tridesetak godina mlađa od njega. Rodom je bila negdje iz istočne Srbije. Jovanku je oženio poslije rata, ona je bila partizanka, to mu dođe kao neki politički brak, u ime bratstva jedinstva." - kžem im.

- "Vidi vraga, a kako tog Hebranga i tu Hertu nisu ustaše likvidirale, a on komunista i visoki funkcioner, a ona Židovka? Čudno je to?"- pita Gojko.

- "Vrag će ga znati, to je obavijeno tajnom, izgleda da je napravljena neka razmjena s ustašama, ali je Hebrang likvidiran za vreme "Informbia",tobože je bio Staljinova alternativa Titu, a izgleda da je on znao i za neke tajne vezane za Tita i ove sadašnje iz vremena borbe za položaje u SKJ prije rata i oko dogovora za razmjene s ustašama tokom rata. Tako su istim hicem rješena dva problema, a Herta i danas živi u Zagrebu, nije luda da nešto iznosi u javnost, zna šta je čeka." - ispričam im šta sam znao.

- "Otkud ti to znaš odakle ti ti podaci?"- ne vjeruje Maja.

- "Pa to su pisale "maspokovske" novine, a kad svakog vraga čitaš onda nešto i povežeš. Zar vam nije upadalo u oči da "maspokovci" nisu napadali već veličali Hebranga, iako je on slovio kao tvrdi staljinista. Ali nijedna strana nije baš puno obrazlagala zašto ga je Pavelić pustio iz Jasenovca i to sa ženom Židovkom. Izgleda da je on bio "komunista-nacionalista" nasuprot zvaničnom veličanju komunističkog internacionalizma, kao i Staljin tokom Drugog rata. A to "nacionaliističko" opredjeljenje Hebranga izgleda da mu je spasilo glavu i omogućilo dogovor s Pavelićem o dugoročnoj strategiji rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja. Izgleda da su mnoge njegove zamisli izgovorene kroz Savkina, Tripalova, Pirkerova, Bjelićeva i drugih "maspok- komunista" usta za vreme "hrvatskog proljeća". Tito je to sigurno znao u detalje, ali je svjestan realnosti, "sklonio" pjevce koji su zapjevali prije zore. Titu se ne može pripisati nikakav nacionalizam, pa on je svuda više živio nego u Hrvatskoj, i otuda njegov internacionalizam i shvatanje da je nacionalističko opredjeljenje najveće zlo za ove prostore, ako se postavi kao glavno mjerilo odnosa i poravnanje računa. Uostalom, to povjest potvrđuje i tu je potpuno u pravu." - kažem im šta znam o tome.

- "Taj "Informbiro", Goli otok, šta se tada stvarno dogodilo?" - pita Maja, koliko radi sebe toliko i radi oca Jure, svekra Bože i stričeva koji su bili u to vreme oprženi tim istočnim plamenim vjetrom.

- "Duga je to priča! Ukratko i u najkraće bi to mogli nazvati "porodičnom svađom". Staljin je tokom Drugog rata stvorio moćnu komunističku imperiju SSSR okruženu zaštitnim satelitima-državama istočne Evrope, sve skupa objedinjeno u ekonomski i vojni savez SEV kao odgovor na takav zapadni savez NATO. Zasluga za takvo stanje pripisuje se Čerčilu kao tvorcu "gvozdene zavjese", odmah nakon okončanja Drugog rata. Ustvari, iz Drugog svjetskog rata izašle su dvije velesile, SAD i SSSR, a Velika Britanija je kao imperija otpremljena u historiju, postavši američka savezna država s velikim stepenom autonomije i kao mostobran na evropskom tlu. Svak je ostao u svojoj avliji prema dogovoru na Jalti, lajalo se preko avlijskog zida i podvaljivalo gdje ko kome stigne, ali je atomsko oružje na obe strane bilo garant tzv."hladnoratovske" ravnoteže. Sporazumom na Jalti Jugoslavija je bila podjeljena na "fifti-fifti" zonu uticaja Zapada i Istoka, a to je Tito znao vješto koristiti. Kad je Zapad htio pri kraju Drugog rata preko UNRE uzeti više Tito je povukao za šinjel Staljina i dobio oružje i čvrstu podršku, ali smo izgubili mjesto u Maršalovom planu poslijeratne obnove Evrope, a kada je Staljin htio svoje naplatiti šaljući "stručnjake" da rukovode sa SKJ i Jugoslavijom, Tito je rekao da ne želi u svojoj kući nikog iznad sebe i da je mala zemlja kao što je Jugoslavija u ratu puno pomogla SSSR-u držeći na svom teritoriju velike Hitlerove vojne snage i tada platila veliku cjenu životima i razaranjem imovine. Naravno je da je imao na umu da će ga Zapad u takvom potezu podržati pozivajući se na onih svojih 50% uticaja. Ima tu svega: ideoloških, političkih, državnih i čisto ličnih razlika i netrpeljivosti. Takvo naglo zahlađenje i svađa nije bila razumljiva običnom narodu. Do juče se ginulo sa Staljinovim imenom na usnama, a danas nam je najveći neprijatelj!? Kako to, komunista može svom drugu kroz kritiku reći šta god želi, a otkud sad to da radi kritike glave lete!? A data je direktiva: ili za Tita ili za Staljina! Ako si za Tita to ćeš još dokazati, ako si za Staljina ideš na robiju, prevaspitaćemo te da vidiš gdje si pogrešio. Tome teba dodati još i to da su mnogi na ternu iskoristili takvu situaciju i uklonili ispred i iznad sebe prepreke u karijeri pokazujući prstom ili lažno svjedočeći da su ti i ti staljinisti i uklonili ih sebi s puta. Interesantno je to da je tih "informbiroaca" bilo najviše među Crnogorcima, Srbima i Dalmatincima, a u Sloveniji i Zagrebu sa Zagorjem skoro da ih nije bilo. Danas se zna da je većina tih ljudi bila nevina, što radi neobavještenosti što radi podmetanja i da je Goli otok najveća mrlja poslijeratne povjesti. Staljinističke metode su primjenjivane prema poštenim ljudima, uništivši ih duševno i fizički, koji su sve dali za narod i državu tokom rata. Uglavnom, svaki koji je danas na visokoj političkoj sceni sklonio je svoga konkurenta na poziciju, Tito Hebranga, u vojsci Žujovića i drugove današnji generali, a interesantno je, skoro smješno, da niko nije dirao Ivana "Stevu" Krajačića i Kopiniča, koji su tokom cjelog Drugog rata, a i danas, sovjetski špijuni i agitatori. Tako je to i u politici, ti podmećeš meni, ja tebi, pa ko će prvi koga. A ulozi su veliki, životi! Najgore je to što u tim obračunima stradaju nevini, ni krivi ni dužni. Što je tvoj Jure znao u Grabovcu o zbivanjima između Tita i Staljina, ili Božo u Gošiću, kad je pred tu noć hapšenja još uz Titovu visila i Staljinova slika na zidu javnih prostorija?" - skratim ja priču pitanjem.

- "Moj ćaća Božo je u ciglani u Strmici tri mjeseca pravio ciglu, a njegova je sreća da je i onoga koji ga je potkazao, potkazao drugi, pa je taj otišao na Goli otok umjesto njega. Ali i ta tri mjeseca su mu bila dosta, uništili su ga doživotno, o politici i ratu nikad ne priča i kloni se ljudi, živi kao vuk samotnjak." - uključi se Gojko.

- "Mog Juru istjeraše iz zadruge, nađoše mu tobože manjak, mater se razboli, a on propi, i najviše ga pogađa to što su na vlasti oni protiv kojih se u ratu borio i njihovi sinovi i kćeri." - tiho će Maja.

- "Najgore je to što su te kazne "nasljedne", koliko pojedinac toliko je kažnjena i njegova familija, sva vrata su zatvorena, svaka pomoć otkazana i biljeg nose doživotno: "Ovo je onaj što mu je ćaća stanjinista i informbirovac!". Sada kad Staljina više nema, kad se zna šta je,zašto i kako bilo, Tito i SKJ bi trebali imati snage i te ljude rehabilitovati. Neće im se tako vratiti izgubljeno zdravlje i otplatiti muke, ali bi im lakše bilo u duši, koliko-toliko bi im se vratio ponos i vjera u ljude." - kažem im.

- "Ma kakvi, moj Božo jednom reče da je dao sve, da se odlazeći u partizane pregorio, ništa nije tražio za uzvrat, a to što su mu napravili neka njima ide na dušu i od njih ne želi ništa, da bi prije crkao od gladi. A to ovi na vlasti neće ni napraviti iz prostog razloga što bi rehabilitirajući te ljude otkrili svoje prljavo rublje, a onda bi im bilo sa karijerama i položajima gotovo. Taj soj ljudi i ćaću bi žrtvovao da se popne za stepenik više u vlasti. Nema od toga ništa." - Gojko će.

- "Da, nema od toga ništa! A koje smo muke ja i moj brat Ivan preživjeli. Jeste da smo odgojeni od stričeva i strina, ali opet oni nisu tata i mama. Nema para i rječi s kojima se to može platiti ili nadoknaditi. A što će mi sada njihovo izvinjenje. Daleko im kuća!" - priključi mu se Maja.

- " Eto Majo, zašto sam rekao da od Tita ne treba praviti sveca, za sve dobro treba mu odati priznanje, ali je bilo i loših stvari, koje treba osuditi kao takve." - kažem joj.

- "Vagala sam ja to, ali kad pomislim što bi radili ovi drugi oko njega onda sam sretna da on vodi glavnu rječ. Ovi oko njega su obične ulkizice i mediokriteti, koji bi začas sve ovo šta imamo upropastili. Sigurna sam, dok je on tu da ćemo ići naprijed, a poslije šta će biti, sam Isus zna. Zato neka on poživi što duže, prosto mu za greške bilo." - ozbiljno će Maja.

- "Većina nas misli tako, svi znamo da poslije jakih vođa ostaje na puškomet daleko neki sposobni politički nasljednik. Ne može svak postati karizmatična ličnost, karizmu stvaraju neobični splet okolnosti, vremena i događaja. Ko god dođe poslije Tita ne može računati da će steći njegov ugled u narodu." - velim im.

- "Zbilja, to je stvarno tako. Šta to bude?"- Maja prelazi na drugu temu.

- "Knjige su napisne o tome, pored svih razloga navode se osnovna. Trebaju se dešavati veliki događaji i iz njih izaći kao pobjednik, a onda taj oko sebe ne dozvoljava jednake sebi, koji misle svojom glavom, nego angažuje poslušne koji izvršavaju i misle njegovom glavom. Recimo, da u NOB-i nije poginuo Ivo Lola Ribar sada bi bio u životnoj dobi i po ondašnjem stepenu popularnosti bi mogao biti Titov nasljednik. Ali se priča da ni njegova pogibija nije slučajna, da je suviše toga u toj pogibiji bilo slučajno. Slučajno je da mu je pilot bio prebjegli ustaša, slučajno je jedini ustaški avion znao vreme i mjesto odakle će njegov partizanski avion poletiti, slučajno mu je šef obezbeđenja bio Vladimir Velebit koji je bio veoma zainteresiran da vodi međunarodnu politiku i za koga se priča da je radio za Engleze i prije rata. Puno slučajnosti koje nijedna matematička metoda ne može objasniti. Vreme će pokazati kome je smetao, a onako mlad, zgodan i školovan mnogima je ugrožavao pozicije i ambicije.

I sad ti poltroni oko jedne ličnosti sve pozitivno uveličavaju, a negativno ne spominju. Tito ovo, Tito ono, do najmanje sitnice je znao i napravio i odlučio i to je pozitivno, dobro itd., a Tito nije znao za Goli otok, Tito nije znao za prisilne otkupe, Tito nije imao pojma o seljačkim radnim zadrugama, itd.

Nije to naša specijalnost, tako se svuda radi. Poslije Oktobra u Rusiji je izašlo na javnu scenu dosta poznatih ličnosti, pa Staljin jednu po jednu "skloni" poslije Lenjinove smrti: Buharina, Zinovjeva, Kamenjeva, Trockog, i dr. i tko osta? Staljin uz poltrone koje je svako malo mjenjao.

I u Americi nije ništa drugačije u suštini, tamo je senator Makarti imao zadatak da od ratnih saveznika Sovjeta napravi crne đavole, a za to je trebalo mnoge ocrniti i u Americi, naročito popularne ljude, kao npr. Čarija Čaplina. I danas je u Americi lakše ako te proglase Sotonom negoli komunistom. Englezi su to usavršili do perfekcije, npr. u kolonijama ne upotrebljavaju policijsku palicu nego posebni drveni štap, naime, policijska palica je za ljude, a štap za magarce, stoku. Normalno, po Čerčilu je to demokratija i zašto bi to škodilo njegovu imidžu. Imaju sudovi, a pitanje je ko može doći do pravde bez para, jer nje nema bez velikih para. Nije ona tu da štiti siromašne i nemoćne nego da brani bogate, moćne i one na vlasti. Sve je to svuda u suštini isto, samo je ljepše ili ružnije pakovano. Diktatura ili demokratija, u čemu je razlika kad i jedan i drugi režim provode tiraniju, kod prve je tiranija pojedinca, kod druge tiranija grupice. To se zna još od antičkih vremena.

Znači da bi karizma bila neka magla oko neke osobe koja je umjetno stvorena, pa bila ta ličnost pozitivna i negativna prema narodu." - razglabam, dosta mi je političkih rasprava.

- "Ajde Mažo, ženi se, šta čekaš, zajedno ćemo voditi djecu u šetnju!" - i Maji je dosta politike.

- "Polako, čemu žurba, učim od vas dvoje. Ako se pokaže dobro kod vas, zašto ne?" - smijem se.

Tako bi do kasno u noć raspravljali o svemu i svačemu, a ni mala Tamara se nije bunila, svojim plavim okicama gledala je iz svog krevetića i čudom se čudila našem mlaćenju prazne slame.