Pruga (86 - 90)

- 86 -

Trebalo je i učiti, pa sam se primorao da izađem na ispit iz Financijske i investicijske politike prijavivši se za početk novembra. O financijama sam već mnogo znao i svkodnevno sam ih prakticirao u firmi, ali me gradivo o investicijama baš zainteresiralo. Izložene metode u udžbeniku sam provjerio na konkretnim objektima koje je izvodio "ŽTP-Invest", što mi je pomoglo da uočim mane i prednosti nekih od metoda i "prizemlje" hvalospjeve o tvorcima tih metoda. Zaključak je bio, da je neophodno svaku značajnu investiciju dobro pripremiti, što brže staviti u funkciju, kako bi se u punoj mjeri isplatila. A kod nas se faktor vremena puno zapostavljao, gradnja se otezala unedogled, što je preko kliznih skala poskupljivalo investiciju, a često se dešavalo da zbog toga uložena sredstva daleko premaše početno planirani iznos i da zamišljena i ugrađena tehnologija u aktiviranju investicije već bude zastarjela. Rezultat svega je potpuni promašaj i proizvodnja gubitaka, pa onda vječito ulaganje novih novčanih sredstava u reprogramiranje proizvodnog programa i rekonstrukcije ili sanacije ugrađene tehnologije, ili kako se kaže "ulaganje u vreću bez dna". A u svemu tome veliku ulogu je imala politika i političke ambicije funkcionera koji bi na taj način sebi dizali spomenike.
Ispit iz predmeta bio je iz pismenog i usmenog djela. Na pismenom su se rješavali zadaci po nekoj od metoda, a na usmenom se odgovaralo na izvučena pitanja. Prof.dr. Oto Rafajac je izlazio ususret vanrednim studentima i na usmeni ispit ih primao odmah nakon pismenog djela.
- "Gde ste Vi kolega Mažibrada, očekivao sam Vas u septembru?" - srdačno se pozdravi samnom, na zaprepaštenje ostalih studenata, kao starim prijateljem.
- "Polagao sam druge ispite, Vaš nisam stigao najbolje pripremiti, a onda nastupio devetomjesečni obračun poslovanja u firmi, pa vreme brzo prođe." - pravdam se.

- "Pa ipak ste se trebali javiti, kako ste na tim ispitima prošli? Znate li da mi je onaj namještaj stigao odmah, treći dan, sve lepo dovezli pred kuću i istovarili i kad su čuli da sam Vaš prijatelj pomogli mi da raspakujem i unesem u kuću. Vole Vas radnici, kažu: " Kad je to za šefa Milu sve ćemo napraviti, on je jedini koji se kako treba odnosi prema nama običnim radnicima, iako je najškolovaniji od svih njih." A žena mi zinula i glada li gleda, ne veruje da je sve začas gotovo, mislila je da ćemo na podu spavati celi godišnji. A onda mi još napravili veselje, kupili vino i pržili ribu na gradelama, kažu da ionako do noći moraju čekati trajekt pa šta će drugo, tako im je najeftinije. Divni momci, divni ste vi Dalmatinci, uvek nađete razloga za veselje, niste sleđeni kao mi kontinentalci." - raspriča se profesor ne mareći što ostali studenti začuđeni služaju.
- "Drago mi je što ste bili zadovoljni, šta dugo da Vam kažem." - branim se od zahvalnosti i pohvala.
- "Investira li se šta u železnici?"- pređe on na drugu temu.
- "Slabo, uglavnom se krpaju rupe, otkloni jedno usko grlo, a naprave tri nova. Mi imamo planove i gotove projekte, ali država nikad nema para, drži nas na pozitivnoj nuli, da se ne ugušimo, a amortizaciju nam prelije u tekuću potrošnju, tako da je iz godine u godinu sve gore. Zapostavljeni smo, mnogi u vlasti misle da je željeznički saobraćaj prevaziđen i skup, pa forsiraju cestovni i avio saobraćaj, prvi za teret i putnički na kratke relacije, a drugi za putnički prevoz na srednje i duge relacije. Tipično centralističko i kabinetsko gledanje, a željeznica je nešto više od običnog prevoznika. Niko iz Zagreba u Split ne bi putovao osobnim kolima ukoliko bi vožnja vozom trajala četri-pet sati, a uz manje zahvate na trasi i vučnom sistemu to bi se moglo, i to će se morati napraviti kad-tad. Japanci su toga svjesni, Francuzi i Njemci takođe, rade brze pruge i vozove, jer je to najeftinije rješenje za brzi i masovni prevoz putnika, osobnih vozila na srednjim i dugim udaljenostima, a ekološki je čisto, nema zagađenja od izduvnih gasova automobila i nema zastoja na cestama od tzv. čepova u prometu. A kilometar moderne pruge je tri puta jeftiniji od kilometra autoputa."- pričam mu o željezničkim nevoljama.
- "Zagreb-Split za četri sata, to je stvarno dobro i brzo, zar imaju takvi projekti?"'- pita profesor.
- "Imaju, ali je cifra pozamašna. Kad je vide u republičkoj vladi samo odmahnu rukom ne ulazeći u detalje isplativosti investicije. Između Kaštele i Perkovića probio bi se tunel ispod Labišnice, u dolini Une trebalo bi kod Ličke Kaldrme napraviti smanjenje nivelete pruge, da li tunelom ili usjekom, postoje podvarijante, i još nekoliko povećanja radijusa krivina npr. kod Drniša, ojačanja kolosjeka cjelom trasom i elektrifikacija cjele trase. To bi omogućilo bzine 100-120 km i to je to. Uveli bi se autovlakovi u koje bi se u Zagrebu utovario auto u vagon, a punik u garnituru, koje bi imale i poslovne salone, i eto vas za četri sata u Spltu. Iz Zagreba krenete u osam, u Splitu ste u podne i idete svojim autom gdje vas volja. Ni avionom ne možete brže stići, ako se računa čekanje i prevoz do aerodroma i sa njega, a osobnim autom duže i nekonformnije putujete i treba računati i na zamor od vožnje. Ali za investiciju u željeznicu treba manje novčanih sredstava nego za jednu traku autoputa, i nema ekološkog zagađenja kao kod cestovnog prevoza, jer se koristi električna energija. To važi i za druge pravce, prema Rijeci, Osijeku, Varaždinu i Mađarskoj, dok bi magistralu Jesenice i Šentilj-Ljubljana-Zagreb-Beograd-Niš-Skopje-Solun, sa odvojkom od Niša prema Sofiji i Istambulu trebalo dići na brzinu minimalno na dvjesta kilometara da nam ne bi pobjegao međunarodni tranzit na italijanske trajekte od Trsta do Bliskog istoka ili preko pruga Mađarske-Rumunije i Bugarske. Ulaganja su velika, ali se isplativost investicije otplaćuje u kratkom roku, a šta je još važnije, dugoročno se zadržava tranzitni put, pošto bi mu bilo teško konkurisati bilo kojim vidom prevoza." - detaljno mu iznosim razmišljanja mlađih željezničkih stručnjaka.
- "I to nikog u republičkoj vladi nije zainteresiralo!?" - čudi se profesor.
- "Samo stručni dio ministarstva, politički dio to i ne razmatra, jer u našu granu šalju samo "islužene" kadrove, koji nisu puno zainteresirani da zagrizu. A ovdje se radi o investiciji za dvadesetprvi vjek, tamo gdje se postavi trasa donjeg stroja lako je ugrađivati nove tehnologije, koje će neminovno sljediti." - kažem mu.
- "Mi se zapričali, gdje Vam je indeks kolega, dajte mi ga."- pruži ruku i prihvati indeks.
Upiso je ocjenu, vrlo dobar, čestitao mi i još jednom se zahvalio na ljetošnjoj usluzi, a onda se obrati drugim studentima:
- "Vidite kolege šta znači primjena teorije u praksi, ovaj vaš kolega to već radi, ovaj ispit je on već odavno položio, ovo mu je sada čista formalnost." - sjede on za svoj radni stol i poče pregledati pismene zadatke prisutnih dok sam ja izlazio iz kabineta.
Uputih se tada u podrrumski studentski bife da proinađem ili se raspitam za Veljka. Niti je bio tamo niti je dolazio, vjerojatno je još kod kuće, obavjestiše me kolege.
Našao sam ga u podstanarskoj sobi kako zamotan dekom u krevetu uči.
-"Mura se, pritisnu i pripretio ćaća Mile, daće me vragu ako mu ne pokažem da sam od septembra položio ispite bar iz treće godine! Skratio uzicu, velim ti ja!" - smrzava se od nakupljene hladnoće, neda gazdarica još grijati.
- "Proša kurvin pir, treba raditi, zma ćaća Mile da te treba pogurati, previše si se bio oda "slatkom životu"- smijem se.
- "'Este, sreće mi, pripretio! Ovaj put nema šale. Kaže, "...za 29. kad budeš dolazio nemoj slučajno zaboraviti indeks, 'oću ja da ga vižitam. Preveliki si da bi mi jašio na leđima, muraš zapeti i strati se o sebi, proće ti vreme uludo, dozovi se pameti!" A i sam sam doša na to, dosta mi je ove studentske bjede." - priča Veljko protežući sve četri.
- "Ajde ustaj, idemo van, častim, položio sam kod dr. Rafajca." - požurujem ga.
- "Eto ti te vraže, tebi to ide ki po loju! Šta ti je dao?" - đipi on iz kreveta kao izbačen praćkom.
- "Popravljam se, četvorku, kolega." - hvalim se.
- "Čudo, zbilja si čudo, čestitam, svaka ti čast! Sramota me pred tobom, radiš i studiraš, i daješ ispite u roku, a ja ovdje nemam ništa drugo, pa mi se zanećalo. Ima pravo ćaća Mile! Veljko, nema ti druge nego zapeti!" - govori on čas meni, čas sabi, i gledajući se u malo ogledalo namješta kuštravu kosu.
- "'Oćeš ti, 'oćeš, vidim ja da te uvatila volja, slistićeš ti sve ispite u roku." - potpirujem mu volju.
- "I da znaš da imam volju, dosadilo mi je lunjati ki muva bez glave, boemisati sa malo para, a upozna sam i jednu curu, pravu, muram se uozbiljiti ako je želim zadržati." - oda se on.
- "Tu smo bato, to je taj iznenadni napad vrednoće, postavila mala uvjete, pa nema mrdanja! Kakvi ćaća Mile, kakvi bakrači!?" - smijem se.
- "Dobra je, ljepa, baš kakvu sam želio! Iz Vinkovaca je, ćer željezničara, ćaća joj je tamo neki referent, šta ja znam, ali je naša, ženiću se s njom, 'oću, majke mi! Dugo sam ja obleta oko nje, a sada se moram dokazati, jer ona redovno daje ispite, ne smijem biti gori od nje." - otvori se Veljko.
- "Ne smiješ nikako! Đe biti gori!? Eh, osta Bukovica bez još jednog sokola, eto ti nas vraže!" - krenem ja po Bukovački.
- "Jebi ga, tako je! A đe bi se ja dolje moga zaposliti, ono đe bi treba već odavno neko puštio žile, stvorili se klanovi i zapošljavaju svoje, a šta baš nemaju adekvatnu školu nije im važno. Ostaću ođe u Osijeku, već imam nekih planova i veza." - priča on dok se sprema za islazak.
- "Sve mi je jasno, ne trebaš mi pričati. Zamišljam, kako bi bilo sve nas tamo vratiti koji smo rasuti po cjelom svjetu, od Bukovice bi mogli napraviti Misir, toliko te pameti ima. A ovako, jedan ovdje, jedan ondje, drugi tamo, treći onamo, probijamo se kako ko zna i umije, teglimo i vučemo, drugi nas koriste i zapovjedaju, a Bukovici ne možemo ničim pomoći, ni novcem, ni pameću. Sve znamo, a ništa ne možemo ovako raštrkani, nikako ne možemo stvoriti zemljački klan i dočepati se moći, pa da pomažemo rodnom kraju." - govorim mu.
- "Dosta su naši bukovački politički predstavnici tome krivi, kao da im đavo iščupa jezičinu kad nešto za Bukovicu treba reći u Zagrebu, pa kud puklo da puklo, a oni ćute ki ribe. Njima i njihovima dobro, a za ostele u kraju nije ih briga. A bogme, maja neda sise, dok beba ne zaplače!" - veli Veljiko.
- "To je istina, od rata naovamo uvjek isti ljudi, samo se pomjeraju horizontalno s fotelje na fotelju i poltronski ponavljaju da Republika nema para. A ja sam siguran da oni i ne žele da se školovani stručnjaci tamo vraćaju, kud bi onda oni. Ovako je za njih bolje, pred narodom je viša vlast kriva, a oni su na miru, od nikoga im pozicije nisu ugružene. Da ne bi Savke ni ovaj Fond za razvoj Bukovice ne bi bio osnovan, pa opet s tim parama ne možeš ništa kad se podjele po malo općinama Benkovac, Obrovac i Knin. Tim parama oni sređuju komunalije u tim gradićima umjesto da se otvaraju proizvodni kapaciteti i zapošljava mladost da više ne odlazi. Trebalo je ostaviti općinu Kistanje i te pare usmjeriti namjenski tamo, onda bi nešto koristi od njih narod imao, a ovako se troše na pogrešnom mjestu i za pogrešne svrhe. Od izdvojenih 100 dinara u Fond Bukovuca ne dobije ni deseti dio, pa sve ostaje kako je bilo. Nema vode, nema struje, nema asfalta, a da o nekim tvornicama ili poduzećima ne govorim. Ne valja to, tu obavezno treba nešto mjenjati." - razglabam ja.
- "Tako je, potpuno se slažem, ali dok do toga dođe ja moram crnčiti u Slavoniji, a onda neću imati više želje da se vraćam kad se ovdje snađem, ki ni ostali." - realno sagledava stanje Veljko.
Izašli smo u centar, popili piće i kavu u prvom kafiću, a onda šetnjom otišli na ručak. Veljko je pio malo pravdajući se da mora učiti, a ja ga nisam potica poštujući njegovu volju.
- "Nema više onog Veljka, bezbrižnog studenta, boemskih i donžuanskih sklonosti! Uozbiljio si se, odrastao, više mi ličiš na zaposlenog i poslovnog tipa nego na apsolventa ekonomije. Zbogom mladosti!" - velim mu.
- "Znaš da se tako i osjećam! Jedva čekam da se rješim studija i da počmem raditi. Ništa mi nije više u studentskom životu interesantno, privlači me posao, porodica i dom." - slaže se on.
- "Ni tamo nije kako zamišljaš, obično bude gore od umišljene slike, ali to trebaš osjetiti na vlastitoj koži da bi se uvjerio. Vodi računa da život ne shvatiš preozbiljno, inače ćeš napraviti pakao od njega. A to je put koji svi prolazimo, iskustvo je najbolja škola, ali je previše skupa i gorka, gledaj da prođeš što jeftinije." - rekoh mu omamljen vinom i umorom od puta.
- "Šta ćeš ti dalje, šta planiraš?" - trgnu me iz omamljenosti.
- "U vojsku, pa ženidba, a usput ću gledati da nađem neko bolje plaćeno radno mjesto, možda nastavim i postdiplomski. Ma, vidiću, prvo dvoje je sigurno." - rekuh mu.
- "Imaš curu, ozbiljna veza?" - diže on obrve.
- "Imam, naša Mokropoljka, gotova stvar, samo da se rješim ova tri preostala ispita i vojske. Sazreli smo brate, nema se šta više čekati." - potvrdim mu.
- "Tako je, sve u svoje vreme, ako ne želimo ostati crne ovce. Brzo prođe, ali ne vredi osvrtati se." - ravnodušno će Veljko.
- "Ajmo ća, ja ću na stanicu, ti na učenje." - ustajem od stola.
- "Rano ti je još! Ima vremena." - zaustavlja me on.
- "Nisam se javio svojim željezničarima, malo ću s njima prodivaniti, utom će i voz." - objasnim mu namjeru.
- "Dobro, kako 'oćeš. Onda, idemo." - složi se.
Nisam mu dao da me prati na stanicu, nek uči, a ja sam laganim korakom krenuo Radićevom, razgledao izloge i oko sedam sam bio na stanici. Sa Mirom, Smiljom i Faikom popio sam kavu i u ćakulanju ubio sat vremena do polaska voza.
Žuta svjetla osječke vanjske rasvjete žmirkajući su ostala u jesenjoj izmaglici iza voza, dok je "Đakovićka" vukući drvene vagone grabila prema Vinkovcima.

- 87 -

Za 29. novembar, praznik Dan republike, odlučio sam da odem kući na selo, na Vlaku, u Kistanje. Praznik je zgodno pao, u ponedjeljak i utorak, tako da se moglo četri dana, skoro pet praznovati. Rosa mi reče da ona ne može, dežurna je, a od Dušana sam dobio neodređeni odgovor: "Vidiće, možda, kad naprave raspored dežurstva u "Slobodnoj Dalmaciji", ako uhvati vremena." Shvatiio sam da će doći s Katjom, Marijom i Damirom, a možda se još ko priključi od njihove klape, a to će ovisiti od vremena. Sjest' će oni u auto i napraviti đir, a za mene nema mjesta, tako sam ja to protumačio.
Dogovorim se sa šefom Franom Sunarom i odem poslije marende na vlak MZ ( More-Zagreb) da bi u Kninu uhvatio lokalac za Zadar, tako će mi biti najbrže, stići ću kući oko dva-tri popodne.
Tamo nisam odlazio od proljetos, sve odlažući od vikenda do vikenda, a onda je Rosa ljetos bila na godišnjem, pa je Dušan odlazio autom ne javljajući se meni, i tako je prošlo više od pola godine. Osjećao sam se ushićeno, kao da ću tamo zateći neke velike promjene, iako sam čuo od Rose u par škrtih rečenica da je sve kako je oduvjek bilo. Vreme je bilo vedro, prohladno i burno, poželio sam da tako i ostane, bar ću moći "napiti se" iskonske tišine i mira na Pištavcima, na vrhu Brine, gledajući na Manastir Sv. Aranđela.
Voz je bio krcat, svi su žutili na selo, kolju se posjeci, treba "građanske" zamrzivače i špajze napuniti za zimu. Pršute će ostaviti u salamuri i pod pizovima, đevenice i pečenice, rebra i pancete u vatrenim kućama, da ih "stari" suše na laganom dimu, a džigercu i nešto mesa ponjet će u grad, kao i žmare i svježe stopljenu mast. Nabraće se raštike, u torbe natrpati ljetošnje kapule i luka, orasa i bajama, i suvi smokava, a plastične dumijane i kante od "motornog ulja" naliti crnim vinom "za jačanje krvi". U povratku će te torbe, vreće i kese pucati od debljina, a sada ih većina, u odlasku, stoje utrpane jedna u drugu, na metalnim prtljažnicima u kupeima vagona. Iznad glava " pogospođenih" sinova i ćeri, snaja i zetova, na sjajnim kukama vise poluprozirne najlonske kese, u kojima se proviđa pakovanje najjeftinijeg keksa, kesice staklenih bombona, po koja kutijica ljekarije i kilo-dva cukra i kesica "Frank-kave". U posebne kese strpani su zamotuljci od novina, vjerojatno su tu neke stare iznošene cipele ili patike za preobuku, da se ne bi oštetile gradske cipelice na kamenim putinama, puteljcima i nogostupima, koji od željezničke stanice vode do kamenih potleušica tamo negdje u sivom i ogoljenom kršu.
Ja nisam nosio ništa, usput ću u Kistanjama kupiti cigarete za ćaću, cukra i kave za kuću, a Duški i Mirku možda dam koji dinar, prerasli su bombone i čokolade.
Pokušvam čitati praznički četvorobroj novina, ali mi se neda dalje od naslova, voz mi nešto sporo odmiče, pa kroz masno prozorsko staklo gledam poznati, stotinu puta viđeni, pejzaš uz prugu. Za Zagreb bi putovao noću, spavaćim kolima, pa se nije moglo ništa vidjeti dalje od oskudnog svjetla na stanicama, a sada vidim da se ništa ne mjenja, tek tu i tamo po koja divlja gradnja pod sivom betonskom pločom, ciglom složenom uz jedan zid, konopcem sa raširenim radničkim modrim trlišima, dječjim benkicama, pelenama i uredno obrađenom baščom oko građevine pune tamnozeleno-modre raštike, mlade kapulice, blitve i kojom glavicom prorasla kupusa. U zaklonici, na sunčanoj strani, u crnoj začađeloj bačvi već razgranati limun sa svjetlozelenim listićima i po kojim sjajnim žutim plodom kazuje da se tu rađa novi život, osniva nova familija u blizini pardjedovskog ognjišta.
Moje nekadašnje kolege, otpravnici vozova, posivili u licu od noćnih smjena, ramena im spuštena, ruke opušteno klate, u usijanim kangarnim modrim uniformama, praznim pogledom prate prolazeći voz. Većina se poženila i nekako "poseljačila", sve više se stapajući s okolinom, stanujući kao podstanari u predgrađima, na periferiji, ili sami, poslije noćne smjene, u divlje građenoj kućici pod pločom, koju će uspjeti završiti do kraja radnog vjeka, ako bude sreće da je ne sruše općinske vlasti. One su svakih nekoliko godina poduzimale akciju rušenja divlje gradnje, kad bi se nekom "glavonji" na položaju zaljuljala fotelja od onih odozgo, koji su odavno u svojim luksuznim kabinetima sa kožnim foteljama izgubili vezu sa stvarnošću u "bazi".
Mojim kolegama su se odavno rasule iluzije iz početničkih pripravničkih dana kao staklene perle među sporednim kolosjecima obraslim prljavim korovom, da će oni biti predvodnici nekog novog i naprednog poslovnog duha i povući učmalu sredinu za sobom. Da se nisam uhvatio studiranja sada bi i ja, na nekoj od ovih međustanica djelio njihovu sudbinu, u dugoj noćnoj smjeni da odganam nagon za snom računao koliko ću moći kupiti blokova i vreća cementa na dvogodišnji kredit, koliko mi treba betonske "šestice" ili "desetke", koliko prozora i vrata, sve u roku dok djeca ne prispiju za školu. Rad se nije računa, svak je bio svoj majstor, a za ploču su pomagale komšije i rodbina, što leđima, što pozajmljujući kašune i puntižele, fosne i mješalice, a tako im se dug i vraća. A ujutro bi, nesan od nespavanja i briga, išao skupa sa smjenom "oprati" grlo u neku od divljih točiona, tu iza stanične zgrade, jeftinom "domaćom" komovicom, da mi se vrati sjaj u očima i da snagu za "prčkanje" oko kuće.
- "A da li sam ja na dobrom putu? Šta ja imam od svega toga? Za po godine ću završiti fakultet, za godinu dana završiti vojsku, oženiti se tada, roditi se djeca, neću imati stana, plaća će mi biti nešto veća od otpravnika, ne značajno, pa da li je to vredilo tolikog truda i novca? Njihova djeca će poći u školu kad se moja budu rađala i dotle će im kućice biti pod krovom. Moje pare i trud odoše na studije, a njihove na kućice, "Fiće" i familiju. Da nisam iskoračio duži korak nego šta treba, pa ću ili slomiti kičmu ili pasti naglavice na put odakle se nikada neću uspjeći podići? Zar se može u jednom koračaju života od "golog" seljaka postati ugledni školovani građanin ili taj put treba ići preko više generacija tvrdo gradeći taj put?" - ramišljam prazna pogleda u masni vagonski prozor.
- "Nisam imao izbora, na selu nisam mogao ostati, izbačen sam u orbitu života, pa dokle doskočim. A eto, ja sam se u letu zakoprcao da uhvatim što veće visine, a kakav će biti doskok, vidićemo. O tome će reće vreme i ljudi, potrebno je da nastojim pasti što mekše, bez lomova. Ako bude sreće, pašću na meko, ako sudbina hoće, može biti i tvrdo, sve je u Božjim rukama. Sebi nemam šta prigovoriti, dao sam sve što sam mogao, i više od toga, a koliko će to drugi cjeniti ne mogu odrediti, sve će se znati u svoje vreme." - govori mi u mislima drugi glas, praveći ravnotežu u duši.
-"Šefe, i Vi na selo?"- trgnu me iz misli glas konduktera Marka Karla, oniska crnomaljasta čovjeka, koji se tek sad uspio probiti kroz gužvu pegledajući karte.
-"Idem, odavno nisam bio, a šta bi sa ova četri praznička dana?" - nasmijem se.
- "Neka, starci će se obradovati, a i Vama će dobro doći seoski mir. Uvijek smo mi jednom nogom na selu i tako će ostati dok smo živi." - obrisa maramicom oznojeno čelo i kao da je pogodio o čemu sam razmišljao.
- "Zato će našoj djeci biti bolje, ona se rađaju u gradu." - velim mu.
- "Imaju šansu, tko zna hoće li je znati iskoristiti, biće tu svega, kao i uvijek. Ako bi uložili pola našeg truda i volje mogli bi stići visoko, ali obično to biva, kad ti je put otvoren, ne vuče nit te tjera ništa, đavo ti neda. A svak plaća svoju cjenu, mi ovako, oni će nekako drugačije, neko odamalena, neko u strosti, ali nema prolaza lišo. Tako mu to dođe." - govori Marko da predahne i složi "bjelice" u torbi.
- "Ko to zna, čudni su putevi Gospodnji." - kažem mu da bi nešto rekao.
- "Baš je tako, idem dalje, sad će Knin, a ondje će opet navaliti putnici, treba izdržati danas do Zagreba." - namjesti on torbu ispred sebe i klještima pokuca na staklo susjednog kupea.
- "Preživićeš, nije ti prva." - nasmijem se za njim.
- "Dakako, svašta čovjek preživi, ovo je ništa." - uđe on u susjedni kupe.
Voz protutnji kroz Kosovo i ostavi odjek dizelkine trube na izlaznoj skretnici.
Dosta putnika se iskrca u Kninu, odatle će lokalcima za Liku, Bukovicu i Bosnu, na neku međustanicu na unskoj pruzi ili sa autobusima prema Grahovu, Duvnu i Livnu, te prema Polači, Vrlici i selima u Podrinju.
- "Đe si Žule?" - sustiže me u gužvi poznati galas.
- "O, Stevo "Kiklope"!" - opazim Stevu Milivojevića, mog druga iz srednje škole na peronu ispred kancelarije pomoćnika šefa stanice i krenu prema njemu, probijajući se kroz uzavrelu gužvu.
- "Ne zovi me tako naglas, sve ti vrag odnjo!"- obazre se da nije ko čuo od staničnih radnika, a kad se uvjeri da nema nikog u blizini pruži mi svoju ručerdu.
- "Šta su ti dlanovi tvrdi, ki magareće sadno, ne oreš valjda piketiće u Polači, ki Jason zmajeve zube?" - smijem se i tresem mu ruku desnicu.
- "Pušti, i gore od oranja!" - smije se on velikim jakim zubima.
- "Šta, nisi se valjda oženio?" - gledam uvis da mu uhvatim pogled čeličnosivih očiju ispod kosmatih obrva.
- "O, oho, otkad, već imam i djete. Gradim kuću, pa mješam beton, ziđem, štemam, a sve, znaš ti šta treba oko gradnje, ako se njesi pogospodio. Eto ti te vraže, uvjek si isti, ništa se ne mjenjaš od škole."- smije se on.
- "Kućiš se, kućiš, neka! A radi li ti žena, jel' još dežuraš, možeš li na kraj?" - uozbiljim se.
- "Radi, evo tamo u onom dućanu, ajmo tamo na piće. Upoznaću te, ona već zna sve o tebi, sto puta sam joj priča." - uhvati me pod ruku i povede prema montažnoj prodavnici nedaleko stanične zgrade - "A ja sam ti sad školski, skinu crvenu kapu, momentalno zamjenjujem pomoćnika šefa stanice."
- "A tako, šta ti bi? Nisi se valjda razbolio?" - pitam ga i zagledam mu visoku, krupnu i koščatu figuru.
- "Dosadile mi vukojebine po ličkoj pruzi, počeo me češće hvatati bronhitis, a onda se oženi, rodi se djete i kad sve zbroji i oduze više mi se isplati biti školski. Sada naizmjenice ja i žena čuvamo djete, ne moramo plaćati čuvanje, jedem normalnu hranu i ziđem kuću, a plaća mi je veća nego da sam tamo otpravnik vozova. Od pustih konzervi i salama počeo me mučiti želudac i to sve pomognu da donesem takvu odluku. Sjetim se i tebe i sve muslim: "Kad je to "Žuti" napravio sigurno je pametno."- priča on usput i zasta kod kioska:
- "Evo, ovo je moja žena, ženo ovo je moj kolega "Žuti" iz škole."
Stamena crnka duge kose nasmija se i pruži ruku preko pulta:
- "E baš mi je drago da smo se konačno upoznali! Moj Stevica stalno o Vama priča, te ovo, te ono, u najmanju ruku kao da ste mu spasitelj, ni ćaću toliko ne spominje." - rukovašmo se.
- "'Oće Stevica" - okeljim se ja Stevi - "da malo pretjeruje, davno je to bilo, pa mu sad ljepše izgleda."
- "Da nisi što pred njim izlanula, vidi ga kako pitomo gleda, a u njemu je sto đavola," - opomenu je Stevo da mu ne tepa - "a Boga mi, da te ne bijaše u trećoj godini, kad me ono izruži radi slabih ocjena, ja bi danas čuva ovce na Dinari. Sad ti mogu priznati da sam se gore osjeća nego da si me poliva vrelom vodom, ni od ćaćinih rječi nisam se toliko zasramio. I hvala ti po sto puta što mi onda pomože, ja se u sebi bio već pregorio i spremio se da napustim školu."
- "Bio se profrajerisa, šta li?" - pita mu žena.
- "Đavo će ga znati, bio se uhvatio tamo nekih frajerčića, ušla mu voda u uši, a ja, kad sam vidio da mu se negativne ocjene množe, uhvatim ga i spustim na zemlju podsjetivši ga na rodni kraj, dvorce, pusta polja i vinograde što ga u Polači čekaju i ćaćinu kesu punu zlatnika zakopanu između dvije litice kod đubra. Rekoh mu da se sa jednim gaćama, iznošenim cipelama, okrajačaloj jaketici i neispeglanoj košulji može u pakao, ali ne može nazad u Polaču, jer tamo nema rezervnih, a da ćaća neće dirati u zlatnike radi takvih sitnica. Hvala Bogu, trže se i uhvati knjige, a kad bi se požalio da se umorio ja ga podsjetim da je taj umor mnogo manji od bola u leđima, koji se osjeća kad se okopava vinigrad ili kuruzi u našem kamenjaru. Nije mi bilo teško, samo sam ga podsjećao ko je, odakle je, zašto je doša u Beograd i da drugu šansu neće imati. A on je toga bio svjestan, zanjelo se djete, ta bili smo djeca!" - pričam joj šta je bilo.
- "Pa i Vi ste bili djete, otkud Vam takva ozbiljnost?" - čudi se ona.
- "Stevo je prvi sin, mezimac, a ja sam četvrti, mene nisu imali kad razmaziti. Žao mi bilo da krene na pogrešnu stranu, a bistar, sirotinja ka i ja i još zemljak." - nasmijem se.
- "Pa nađite vremena, dođite kod nas, kuća nam je tu odma iza mosta, prema Polači." - pokazuje ona rukom prema cesti što vodi za Polaču, Kijevo, Civljane i Vrliku i dalje za Sinj, čiji dio se vidi sa stanice kako se penje uza stanu - "Reci Stevo, nagovori ga."
- "Hvala Vam, ali ništa ne mogu obećati. Navratiću, ako me put slučajno nanese, kad budem s bratom iša autom. Sad sam u gužvi, polažem zadnje ispite, pa ću u vojsku." - ne obećavam ništa osim slučaja.
- "Nemojte proći, a da ne stanete, u bilo koje doba dana ili noći. Nego, ti si pri kraju sa studijama?" - upita Stevo.
- "Još tri ispita i gotovo." - potvrdim.
- "Eto ti te crni vraže, brzo li ti to, kao redovni!" - potapša me po ramenu.
- "Čini se tebi! Ti se oženi, imaš djete, kuću gradiš, a vreme nam jednako prolazi." - rekoh mu.
- "Ma znam ja neke ovdje, studiraju više od deset godina, ko zna kad će završiti. Tebi knjiga ide, ja još nikog nisam sreo da brzo i lako uči kao ti i svakog đavala zna. Znam i neke fakultetlije, nemaju znanja u glavi koliko ti u malom prstu." - uozbilji se Stevo.
- "Ne hvali me, uobraziću se, pa ću gledati na svakog s visine." - šalim se.
-"Njesi ti taj tip! Znam ja neke, da imaju tvoje znanje i papire, tržili bi posilnog, a ti prema svakom ljepo. Pričale su mi naše vozovođe, dok si još bio otpravnik, da im se srce topilo od miline, što naš čovjek ima tako znanje i ugled među svim radnicima, kao da si im sin." - nastavi me Stevo hvaliti.
- "Ajde Stevo, dosta, eno i voz će mi. Hvala na piću, idem." - čujem najavu s razglasa - "Slušaj ženu, budi joj dobar."
- "Sredila sam ja njega, ne trebate se bojati." - smije se ona i mahnu rukom na pozdrav.
Uskočim u drvenjak, domalo "Đakovićka"zatrubi i voz napravi luk na ljevo i poče se penjati uz krševiti kanjon Krke kroz kratke kamene tunele.
Vagon je pun radnika i učenika, od žagora se ne raspoznaju rječi, već se ponekad začuje oštri povik gornjebukvčana ili pjevni donjana. Stajao sam u hodniku vagona i gedao kako Krka, bistra i plavozelenkasta odmiče prema jugu, milujući rubove malih luka punih glavica kupusa i spušteno granje vraba. Poslije osamnaestog tunela voz izbi na vrh Brine, a pred očima puče vidik na more zakržljale grabovine i Radučku glavicu desno od pruge.
Radučićani silazeći s voza zaškaljaše po tucaniku veselo se dovikujući, a voz odmah krenu dalje kroz plavosivi krš obasjan rumenim suncem iznad Benkovačkih brda. 'Voševačke vlake bjele se od stada ovaca, koje stari čobani ogrnuti iznošenim kaputima dobijenim od sinova iz grada, prigone kućama na noćivanje.
Vujasinovići, stajanje na trokut, i voz krenu. Usjek u kršu natjera svu buku u vagone, a onda zacviliše papuče i bandaži i voz stade u Kistanjama.
- "Zdravo Markice, stiže i ti za praznik." - prounjka kolega otpravnik vozova Pantelija-Pane Krneta.
- "Evo stiže Pane, kako ti?" - pružim mu ruku - "Šta ima novo u Kistanjama?"
- "Ništa Markice, uvjek isto, ođe je vreme stalo." - govori dok loparićem otprema voz.
- "Biće bolje, ajd' zdravo." - krenem cestom za grupom đaka srednjoškolaca prema centru mjesta.
Tu u maloj dolinici uz cestu, "Devorovoj dolini" kako su je zvali, stoji, ozidan od kamena iz obližnjeg krša, spomenik sa crnom granitnom pločom i već izbljedelim slovima imena streljanih od Talijana, mladića iz okolice, prvih partizana i simpatizera, kao osveta za izginule fašiste u napadu partizanskog odreda "Bude Borjan" tamo između Macura i Nunića. Oko kamenog obilježja izđikala i već se osušila travurina, a vjetar odgurnu lovorov vjenac sa crvenim trakama na nekoliko koraka od obilježja.
Cesta vodi pored Šarlijine kuće na osami, a onda između njiva do Osnovne škole "Jovo Mrtić", koja mi je sad kao zgrada nekako manja nego što je bila i u koju nisam ulazio otkad sam završio osmi razred. Tu je i stara zgrada od fino kresanog kamena "Stare općine", a prekoputa trospratni nekadšnji "Đački dom", "Raskršće" sa bjelim mramornim spomenikom partizanima i žrtvama rata i uklesanim zvjezdama, Pošta, Cvjetkovića kuće i pekara. Preko puta gusterna na sred platoa ispred crkve Sv. Ćirila i Metodija uokvirena starim razgranatim lipama.
Kod Nikice u trafici kupim "Drava" cigarete za ćaću, a kod Mirka "Vunara" cukar i kavu za kuću i čokolade za Dušku i Mirka, ne znajući šta bi drugo.
A sada krenem pored "Klanice" preko Perićinke, prekim putem, pa izbijem na "glavni put" kod Panine vinogradine.
Opi me zrak, udovi olakšaše, učini mi se da ću poletiti ka tica, "Svuda prođi, samo kući dođi.", zapjeva mi duša i ja pruži korak po škaljavoj putini.
Primjećujem da se smreka sve više zakopitila, tu i tamo njeni oniski grmići crne se i po Vlačinama, a u Tornicama izbila između grabove kokare i u Dujinoj ogadidici između smeđih rastića. Tumina pojata jedva se vidi od nje, propa joj slamnati krov, strše iz smrekovih žbunova oštre lastavaice od neobrađenog kamena kao krnjetci zuba babe Joke. Oko nekadašnje Zorkine, sada Miška Bjelanovića kuće, zaprcali se bajami, a na nekadašnjem đubru izđikala kopriva do pasa. A tada naiđem na veliku poklopnicu palu sa zida Zorkina okrajka i na njenoj hrapavoj površini crvenom bojom ispisano "Vlaka". Na stotinjak metara dalje, među golim granama kustelića i bajama virili su crveni i sivi kameni krovovi naših kuća, a svjetloplavi dim se kroz golo granje izvija i negdje visoko spaja sa plavim nebom.
Iz naše avlije crvenio se novi krov na nekadašnjoj sivoj kući pločanici.
- "Oho, šta je to, niko mi ništa o tome nije govorio!?" - prošapućem u sebi i ubrzam korak.
Pročelna strana avlije nanovo ozidana, nema više trošnih masivnih drvenih dvokrilnih vrata, a posred nje modra gvozdena kolska vrata sa ugrađenim manjim na pješačkom prolazu. Male baščice oko bajama grkaša više nema, sada je tu nova lastavica kuće. Odma se uoči da je stara pločana kuća produžena i podignuta, a kamene ploče na krovu je zamjenila pokrovna cigla. Svjetlosivi limeni oluci svode vodu s tog novog krova kroz salonitnu ukopanu cjev u šahtu ispred gusterne, gdje se filtrira kroz šljunak prije slivanja u gusternu. Na vanjskoj fasadi kuća je inkartisana svjetlosivim malterom, a dva oveća prozora i ulazna vrata čine joj oči i nos staklena pogleda na pročelju.
Po avliji oko drvenjaka ispred vatrene kuće čeprkaju kokoši, a iz svinjca iza vatrene kuće dopire skrika prasadi. Ulazim u kuću, mali hodničić vodi desno u roditeljsku sobu, napred su ostakljena vrata kužine i dnevnog boravka iza kojih trešti muzika s radija, a ljevo hodničić vodi u drugu, dječju sobu.
U kuhinji zatičem Dušku za stolom, kako lista neke knjižurine, i Mirka izvaljenog na švapskom gvozdenom vojničkom krevetu podbočena jastucima.
- "Zdravo, po vama bi mogao otpilati i odnjeti murvu ispred kuće!" - smanjim jačinu zvuka na radiju - "Šta radite?"
- "Ništa, slušmo radijo." - podignu se Mirko.
- "E, taman će to nekom na um pasti, šta će mu?" - nasmija se Duška i ustane da se pozdravi.
- "Đe su ćaća i mater?" - pitam ih.
- "Ćaća ode ovčinama u Sreke, a mater je tu neđe." - reče Duška i sklopi knjigu.
Čuše se vrata i uđe maja, brišući ruke o travežu:
- "Ma, Duška..." - zausti, a kad me ugleda - "Evo mog rode, kad stiže?"
Ljubimo se o obraz triput, po običaju:
- "Evo ovaj tren, radničkim. Šta si tako rumena?"
- "Otpretavala kruv, tek sad sam ga uspjela ispeći. Uvjek neka preša, njesam od jutros mugla stići. Ugrijala se oko peketine." - objasni ona i obrisa dlanom znojno čelo.
- "Šta ti ovo dvoje ne pomogne, sad kad imate novu kuću?"- osmijem se.
- "Oni, ma šta pričaš!? Drukčiji su oni nego što ste vi bili! Ništa im se neda! Što god kažem samo čujem: "Neću, ne mogu, ne znam!" Neće ovcama, kažu da tamo ne mugu učiti, od vinograda i bašči bježe ki od kuge, a po kući ne znaju gdje se šta nalazi, u sve im treba upreti prstom, i unda mi je lakše samoj napraviti.Evo ovako, razgglave to nesretno radijo, iz njega trešti ki da dave jarca i kažu da im je to ljepo, da ja to ne razumijem, da je to prava muzika. A sreće mi, ne razumiju se ni uni u to ki ni ja, samo jedno od drugog vidi i vintaju da im se to sviđa. Nekidan Marko, ćaća ti, vrti tu po radiju i ču se neka čudna, ali ljepa muzika, a ja ga upita čija je i un reče da je indijska. Eto, njesam razumila ni rječi i šta pjeva, ali nekako mi ljepa iako je tuđa, izdaleka. To i njima kažem: "Što je ljepo, ljepo je svakome, a ovo šta vi slušate,to dranje, to kričanje, to zavijanje, da je ljepo, bilo bi i meni, a ne samo vama." Ajde ti dokaži njima, uni po svome, a ja se ježim od te dernjave, ki da me uvatila groznica." - raspriča se ona.
- "Šta ćaća, zar ni njega ne slušaju?" - smijem se.
- "Ma kakvi, paprišti se, a njima svedno, ne prezaju uni ni od njega." - mater će.
- "Boga mi, razmazili ste ih, eto šta je." - gledam ja u Dušku i Mirka.
- "A kad ću, kad stignem iz Knina padne mrak, za sutra moram učiti, pa u zoru opet na voz." - brni se Duška.
- "Lakše je vama bilo u školi, jedna knjigica, jedna brigica i gotovo. A ja imam glavni, pa pomoćni udžbenik, pa vježbanku, pa testove, samo da ih prelistam nemam kad stići."- pravda se i Mirko.
- "A kad ste ovu kuću proširili i pokrili ciglom, ništa se ne hvalite?" - pitam ih - "Rosa i Dušan mi nisu ništa govorili."
- "Kad uno, u devetom, nešto poslije nego što je Rosa bila na godišnjem. Primo ćaća ti, kako ono vele, zaostatke penzije, pa dade za ovo. Njesi više muga od sramote, dolazite vi iz grada, nema se đe leći, a dimčina svuda. Tako napravi dvije sobe, promjeni krov, kupi ovaj električni šporet i ovu kredenčicu i frižider i odoše pare. Osta je nešto i dužan majstorima." - priča mater.
- "A nije meni ima za kaput, u ovo uvali tolike pare, ki da je ovo Bog zna što!" - prigovara Duška - "Moram u ovom Rosinom otrcanom ići."
-"Dobar ti je un, nećeš se još udavati! Važno je da te štiti od bure i leda." - tješi je mater.
- "Ne ideš ti u grad već ja! Ne mogu od sramote. Druge se modiraju, a ja idem u ovom čudu!" - ljuta je Duška.
- "Za sve oni imaju, čas za sjeno, čas za kuruze, čas brašno, a jedino nemaju nama za cipele, patike, jakete, gaće i drugo što nam treba. Uvjek ista priča, to njihovo je uvjek prešnije!" - sad se žali i prigovara i Mirko.
- "Ajde, šta kmečite, da su ovi stariji imali i deseti dio od ovog vašeg ko bi bio od njih sretniji. Uni su bili i goli i bosi, zakrpani na sve strane i gladni, a radili ki odrasli. A vi samo kukate, ni za šta nemate volje! Eto, i lošije učite od nji, a imate i struju i šporet, ne dimi vam i ne grize vas dim za oči ki nji, pa jopet su bili odlični. Ne znam šta je ovoj djeci danas, ništa im se neda, ni knjiga ni rad, samo čuješ:"Pušti me na miru!". Ja sam vas starije ćerala u krevet naveče, nije bilo petroulja, a vi bi čitali po cjeli dan i ne bi prestajali ni noću. A ovo dvoje samo po knjizi bezvoljno mulja, ko će tako nešto naučiti!?" - mater će i njima i meni.
- "Danas su drugačija vremena, drukčije se živi." - uglas će Duška i Mirko.
- "Kakva su da su vremena bez rada nema ništa, neće vam niko ništa dati na ljepe oči. A uni su radili i učili, a vi ni jedno ni drugo, pa se vi sad pravdajte do mile volje."- neda im mater za pravo - "Nego, oće li Dušan s Katjom i Rosa dolaziti?"
- "Rosa neće, dežura preko praznika, a Dušan je rekao možda, nije ništa čvrsto obeća." - rekoh joj.
- "A šta je s tobom, ima li šta nuvo?"- pita maja redom.
- "Ništa posebno, radim u kancelariji, imam još tri ispita i gotove studije. Sljedeće jeseni u vojsku i to je sve." - kažem.
-"'Balgo tebi, gotov fakultet! Jeli teška ekonomija?" - Duška će.
- "Kako kome, bilo šta da odabereš moraš učiti. Šta ti kaniš studirati?" - pitam je.
- "Ne znam! Još razmišljam, možda psihologiju, možda pedagošku, a možda i ekonomiju. Ovisi koliko će mi ovi moći dati para." - razmišlja Duška naglas.
- "Ima vremena dotle, odabraćeš, nekako ćemo se snalaziti." - mater će.
- "A ti Mirko, kako u školi?" - okrenem se njemu.
- "Dobro, čas dpbar, čas vrlodobar." - nehajno će on.
- "Đe ti planiraš, gimnaziju?" - izvlačim mu planove.
- "Vidiću, ma prije ću u školu za neki zanat, sada sve traju četri godine." - vidim da on nije puno o tome razmišljao.
- "Šta ti onako prasad skiče, čuješ li?" - pitam mater.
- "Neka skiče, džabe im, šutra će ih klati, pa i' večeras neću 'raniti." - objasni ona - "Nego, 'oćeš li ti jesti, gladan si?"
- "Neću sad, svari Duška kavu, a ti Mirko donesi rakije." - velim im - "Večerat' ćemo skupa."
- "Dobro, kako 'oćeš. Sad će i ćale, neće on okasniti, a i ne treba kad bježe ki divlje, neće da pasu ovu suvu travurinu." - objasni ona.
S prvim mrakom začu se klepka i ćaćino breštimanje:
- "Eto ti vraže sreću, kud ćeš tamo! Ma vidi vražine, oooo, poludila dabogda, drži je Šarko!"
- "Skoči Mirko, pumuzi de mu, vidiš da neće u avliju, podivljale, kažem ti." - "diže" mater Mirka s kreveta.
Ovaj se protegnu, pa mrtav ladan, ka da korača po jajima, uputi se iz kuhinje mrmljajući nešto sebi u bradu, a onda nešto jače da i mi čujemo:
- "Dabogda sve pokrepale ili ih vuk podavio ili ....., vi i vaše ovce, šta držite ove vražine?"
- "Stani tamo, nedaj im iza jare, ooo crkle dabogda! Ma, makni se, eno ode ti, eto ih vraže!" - viče ćaća na Mirka i ovce.
- "Šta ću im ja, ajde, crkle!" - pravda se i kopuni Mirko.
Nekako ih ućeraše u pritorak, Šarko poslušno od na svoju ponjavu ispod teze da čeka večeru, a ćaća baci odužu drenovu štapinu u nuglić između kuće i avlijskog zida, udahnu duboko dva tri puta i uđe u kuću.
- "Đe si čobane, nešto te slabo slušaju." - bacam ja na veselje.
- "Vrag ih zna, sve se iskvarilo, i ljudi i stoka. Kad ti stiže, rode?" - pozdravljamo se.
- "Radničkim popodne. Kažeš, iskvarile se!
A, Duška, da i one ne slušaju rok muziku, postale rokerke!?" - smijem se.
- "Biće, osjetile i one nova vremena." - smije se i ona.
- "Ja ne znam šta je i do čega je, ali su prije ovce bile poslušnije! Kreneš ih i mureš slobodno ići tamo i čekati ih, doći će sigurno. A ove danas uvjek kontra, ma ne mureš cigar popušiti da te puste na miru. Gore su od koza, da mi nije Šarka ja sam ne bi muga izaći na kraj šnjima." - žali se ćaća.
- "Stvarno je tako, muraš uvjek biti na nugama kad si kod nji." - potvrđuje mater.
- "Biće su site, pa biraju, a i znaju da ih u pojati čeka sjeno." - glasno pomislim.
- "Jeste vraga, mršave su ki kuje, a u ova doba bi trebale biti najdeblje. Nije to, nego bude u zraku nešto što kvari i stoku i ljude, a bogme i biljke. Svi su uslovi da bude bolje, da rodi kako treba, a ono iz nekog razloga neće. Eto, vinograd, na vreme škaran, okopan, đubren, mlađen, prskan, nije bilo krupe, kiša je padala kako bi čovjek poželio i jopet manji rod nego drugih godina. Jednostavno, nije se odmetnulo grozdova koliko je trebalo, a ja ne znam šta je razlog, a loza deblja od palca. Bjelo žito i kuruzi isto tako, stabljika duplo jača, a plod sitan i štur. Bajami, ni trećinu nisu rodili, a nit je bilo mraza, nit vjetrine, moga je sve do jedan, koji se odmetnu, ostati. A ovamo, sjekavac vinogradar,magarećak i ostali, drača i kupina, ova nesretna smreketina, rastu ka da ih neko okopava i zagnaja. To je nešto u zraku, kažem ti!" - obrazlaže ćaća "čudna" dešavanja svuda okolo.
- "Baš sam primjetio usput, smreka svuda obuzela, kao da je neko rasađiva! Raste i na Vlačinama, tamo gdje nikad ni jedne nije bilo. A da nije do toga što je manje stoke ili nešto drugo?" - pitam ih.
- "Istina je, stoke je manje, manje je i čobana, sve palo na stračad, pa kako ko onemoća proda stoku. Ali tome su pridonjeli i šporeti, nekada su se grančine ložile na ognjištu, a danas ih ostavljaju u šumi, uzme se samo deblo za cjepanice. A nema ni koza, one su dokturi za šikaru. Sjećam se, padne snjeg do pasa, a one brste smreku, uno šta viri iz snjega, vršiku, i ta više ne raste. A sad ne mureš proći od kokare kroz Karlov krš, Repište ili Kustelovaču. I neće niko da sječe, prije su dolazili Donjani i sjekli je za koce u vinogradu, a sada ni to, kažu da rade stupiće od betona, jeftinije je i trajnije i pogodnije za plantažne vinograde na sprat. Nema naroda na selu ki prije, kad mi starčad pomremo sve će ovo ostati pusto i zarsti u šikaru, porušiti se suvozidi, ka danas Laškovica. To ti je to!" - reče on.
- "Tako je to, ljudi su većih zahtijeva, a na selu i od sela se to ne može ostvariti, pored sveg truda." - velim mu.
- "Ne ide meni u glavu ta politika, šta će narod jesti kad nam opusti selo, a vani se neki đavo desi, pa nemaš odakle kupiti. Teško je zapušteno zemljište ponovo aktivirati, treba dosta truda i vremena da se nanovo pripitomi. Ne bi smjelo tako biti, trebalo bi nekako izjednačiti vrednost truda u fabrici i na selu, ja ti garantiram da bi se pola unih nekvalifikovanih radnika vratilo na selo i živilo od stoke i polja. A sada je stanje tako da najmanje zaradi seljak kad svoje prodaje, voše zaradi nakupac, trgovac, država, a vama u gradu jopet dođe preskupo to kupiti. A alatku ne moš kupiti, skupo i traže pare odjednom, a da se vodi računa trebalo bi davati na kredit i na dugi rok. Ko to mure razumiti, auto mureš kupiti na kredit, a traktor ne mureš!? Auto samo troši, a traktorom se proizvodi. I zdrava pamet ti govori da bi trebalo biti obrnuto. I kako to čojek da razumije?" - logično on kritikuje državnu ekonomsku politiku.
- "Vrag će ih znati šta oni hoće, nego reci mi jesi li konačno rješio penziju?" - pitam ga da se ne upuštam u makroekonomiju države.
- "Ma jesam, žali Bože sveg rada i muke. Znaš kolika je kad primam zaštitni dodatak! Njesu mi nižu mogli dati!" - nezadovoljan je -"Evo, Ile Ćilitov nema ni godinu staža, pa ima veću penziju od mene, priznalo mu borački staž, a sad penziju ima i Ruža Ilina, i una dobija više za njegu starog đeda Ćilita nego ja."
- "Jesu li tebi priznali šta boračkog?" - pitam ga.
- "Samo ono što su me mobilisali '44-te. Neka im je na savjest, prokleti liziguzi! Uno što su žderali od početka rata u ovoj kući se ništa ne računa! Ne računa se što sam ih skriva, što sam im dava skupljeno oružje, što sam bio odbornik. A ovi što sad odlučuju ladovali su do pada Italije po Jesenovcu i Laškovici i žderali muje žito i stoku. Uni koji bi mi mugli svjedočiti izgiboše, a ovi neće za inat!" - žali se.
- "Pa jeli ti Stevo "Pićina" svjedočio?" - upitah.
- "Ma jeste i un i drugi, kako treba i kako je bilo, ali se prizna samo uno što ti potvrdi ovdašnja boračka organizacija, a tu je Stevan "Rnjac" glavni, un neće iz inata, znam i zašto."- odamanu rukom.
- "Pa šta ima od toga da neda, kako reče Simo Dubajić, ovdje u Bukovici borački staž je zaslužilo i magare!?" - znatiželjan sam.
- "Zašto!? Pokojnog mi ćaću, đeda ti Jandrusa, pita za tetku Mandu, ćio se šnjom oženiti, a un mu nija da, pa se sad na meni sveti. To je jedini razlog. Reče mi:" Da ti je Maršal svjedok ja neću pečatirati, znaš ti zašto!" A un dobro zna da sam od početka bio u pokretu, samo što radi oka njesam pušku nusio." - objasni mi on.
- "Pa šta nisi tjera dalje, nije on jedini?" - pitam ga.
- "Šta mi vredi kad će za njega biti uni kojima je da papir, a ni unda ni sada njesu razlikovali ko je bio čija vojska. Uni njemu odrade par dana u polju ili vinogradu, un njima potvrdu i sada uni beru boračku penziju i što će nego biti na njegovoj strani. Tako ti to ide, jedan drugog štiti iz interesa, pa ti sad dokaži." - reče o uzaludnosti sukoba sa vlasti i birokratijom.
- "Est, Boga mi, tako je! Zanš li unu iz Drage, zaboravi joj ime, ima penziju ki da je prvoborac, a cjeli rat provela u Laškovici kod ovaca, kao udovica, muž joj pogibe odama početkom rata, kad se još nije ni znalo za partizane. Svi nusili neke pušketine, tek se kašnje čulo ko su partizani, ko četnici, ko žandari, ko financi, vrag će ih znati kako su se sve zvali." - uključi se mater.
- "Ma neka su joj dali, nije me briga, krivo mi je što tu nema nekog reda i pravde, i sve ovisi o ovo dvoje troje guzonja, koji njesu bili niđe pod oružjem ki ni ja. Tu, jesenas, dolje na Lukama vidim preko vode unog Milu iz Bogatića, pitam ga tako o svemu, a on reče da je dobio boračku penziju od '42-ge. "Ajd kvragu, kako, kad si bio u domobranima do pada Italije, a kašnje čuva ovce ka i ja, ođe u Brini?" "A moj Marko,"- veli- "dobili svi u selu, pa dali i meni. Kad daju šta bi se bunio?" Eto ti, uni složni, pa svjedoči jedan drugom i sada su svi borci i vuku penzije, mada ih je svuda bilo osim u partizanima. Čast izuzecima, ali ti je bilo malo! A ođe, gledam nesretnog Niku Jankovića, jedini sin doktor mu pogibe na Sutjesci, a ovi mu dali na ljute jade socijalnu pumoć. A sve mu kuće i pusto bogastvo prijeratno, kao kapitalisti, trgovcu, oduzeli, kao da mu je sin bio u fašistima a ne partizanima. Eh, sve uno što je valjalo izginu do kraja 43.-će, a ko je slučajno preživio poslije 1943. godine zaslužio je, oni su išli dobrovoljno, a za sve poslije ili je trebalo priznati svakome ili nikome, tad se znalo ko će pobjediti i išlo se mobilizacijom. To bi bilo pravedno." - zaključi on.
- "A šta ćeš, iskvarilo se! Šta je tu je, dobro su ti dali i to." - rekoh mu.
- "Kada bi dali da njesam podmaza! Odnjo na kuću doktoru pršut i dumijanu vina i odma se rješi. Ža mi je šta njesam prije. A ko je invalid, ako njesam ja? Kako ja sa jednim okom u ovim godinama mugu biti miner? To mi je i sam doktor prizna, ali su me ipak dva puta odbijali, dok njesam da pršut." - oda svoju tajnu.
- "Govorila sam ti ja, ali ti njesi posluša!" - prekori ga mater.
- "Boja sam se da će me odbiti, obrukaću se, a unda sam za vjeke propa. Njesam zna, neće niko da ti kaže da je to sad uobičajeno, da je sve išlo k vragu. Jopet se vratilo uno što je bilo i za Kraljevine, podmaži parama, pa sve mure. A to ne vodi dobrom, kad tad će pući, a unda nas spasi Sveti Aranđele." - pravda se on.
- "Ajde, ko zna šta će i kako će biti? Dobro si ovu kuću uredio, samo da dođe vodovod, trebalo bi onda kupatilo napraviti." - velim mu.
- "Rekla sam ja odma, a ko mene sluša!" - javi se Duška.
- "Mislio sam ja, ali bi me to koštalo više nego sve ovo. Ođe sam iskoristio stare prlje i sapone, a da sam radio to kupatilo treba bi kupiti duže, nuve, da produžim ođe iznad kužine krov, a prije toga iskopati kanale za vodu i kanalizaciju, pa septičku jamu i kupiti svu opremu. A, Bogme, nije bilo para, jedva sam izveo i ovo. Kad dođe vodovod muraće se i to, mislio sam da se ođe đe je prozor od kužine naprave vrata, jer tamo iza ima prostora kol'ko oćeš. Jamu će u ovom kamenu biti teško napraviti, trebaće ko zna kol'ko mina, a otom-potom, pomalo će i do toga doći." - obrazlaže on svoju muku i svoj plan.
- "Biće to na svetog drvenoga!" - promrsi Mirko.
- "Bilo bi i prije da ne dranjčite svaki dan za ovo, za ono. Svi bi ćeli da živite u Parizu, a kad treba zapreti raditi, e, tu vas nema. Bože, reče ja da ima nešto u zraku, niko ne bi radio, svak bi ćio imati sve i odma, i beljezgaju trebalo bi 'vako, trebalo bi onako, a ono što odrede bude naopako. U Kraljevini se znalo, kilo kruva košta koliko i jedno šišanje ili brijanje kod brice, litra rakije ki pet litara vina i tako redom. A danas za jedno podšišavanje muraš platiti ko za pet kila kruva i jopet je brico nezadovoljan, nezadovoljan i unaj ko ore, unaj ko prodaje stoku, unaj ko prodaje vino, unaj ko radi i prima plaću u trrgovini, unaj ko radi na građevini, unaj ko radi u ambulanti. I svi bi ćeli preko noći ozidati kuće, opremiti i', imati auto, vijađati, a niko ne bi zap'o da radi. Ljudi su se prije kućili doživotno, puno štedili i puno radili. Stari Janković, otac Nikin, io je puru i vareniku ki šta se jelo u seljačkoj kući, iako je napravio đardin i one puste kuće i magazine. Govorio je: "Ljudi moji, kad bi svaki dan io pečeno, kako neki misle, odma bi muga užgati sve ovo, ništa od posla, pa nek izgori u jednom danu, bolje je nego da se sramotim i bankrotiram." Treba naučiti da se ne smije više trošiti nego što se zaradi, ali to ljudima, naročito ovoj mladosti, ne ide u glavu. A izgleda ni unima što su na vlasti, a ne treba biti pametan da se izračuna đe to vodi." - energično će ćaća.
- "Treba ići ukorak s vremenom, ne možeš ostati na starom!" - Duška će.
- "Ma šutra bi ja proda Bećara i kupio traktorić, ali ajde, trebalo bi da imam deset taki konja da bi muga kupiti najeftiniji traktorić. Velim ti, uno šta mi prodajemo je prejeftino, skoro mukte, a ta sva mašinerija skupa, ma preskupa. A mene Bećar manje košta nego nafta za traktor. Un se napase u Gradini, a s traktorom i parama treba svaki čas na pumpu. Pa ajde ti u korak s vremenom, kad ti ne daju takim nakaradnim cjenama." - kaže on svoju računicu i muku.
- "Biće, treba biti strpljiv, šta je brzo to je i kuso." - umiruje mater strasti - "Ajmo mi jesti i spavati, treba šutra rano ustati, ako mislimo klati prasad."
Zaspa sam isti tren poslije večere, nije mi smeta radio na kojem su Duška i Mirko slušali "Radio Luksemburg" i muzičke novitete na zapadu.

- 88 -

Iz sna me trgnu skrika i samrtnički hropci prasadi, na tren ostado u sjedećem položaju i protrljam oči, pa bacim pogled kroz orošeno prozorsko staklo. Gole žućkaste grane murve ispred kuće osvjetljavale su prve zrake sunca koje je na tren zasjelo na vrh Promine i obasjalo cakleno nebo od burne vedrine do bjelih vrhova Velebita.
- "Majo!" - zovnem sjedeći na krevetu. Glas se izgubi u tišini kuće, niko se ne odazva, samo se Mirko promeškolji u krevetu i pokri biljcem preko glave.

Ustanem i obučem gradsku robu, jer nisam znao gdje se sad u obnovljenoj kući šta nalazi. Iz novog modro fabrički obojenog polivača s ugrađenim poklopcem ulijem vode u isto takav kajin i pljusnem se po licu dva tri puta, a tada mokrim prstima provučem kroz raščupanu kosu ogledajući se u novom zidnom ogledalu iznad kajina. Otvorim ulazna vrata i izbacim sapunjavu vodu na avliju, pa omućam kajin. U kući tišina, samo se čuje pucketanje smrekovih cjepanica u šporetu i zujanje vode u velikom plavom loncu s ušima, što stajaše na krajug grijaće ploče.
Na kuhinjskom stolu stajao je bocun s lozom i tri četri staklena bićerina, a isto toliko ćikara na pijatićima od kave, koju su rano jutros pili. Iz ostakljenog djela kredence uzmem čisti rebrasti bićerin od debelog stakla, dopola nalijem rakije, progrgutam u ustima i ispljunem je u pregradu šporeta dopola punu luga. Nalijiem ponovo bićerin i progutam rakiju na eks. Od peta me zatrese jeza, pa žestoko otpunem žestinu i smirim tjelo, a kuhinjom se razli miris lozovine. Upalim radio, nađem radiostanicu Zagreb, prvi program, i kuhinjom odjeknuše zvucu klavira i violina, neki isječak nepoznate mi simfonije. Pogledam na veliki budilnik "Insa" sa dva velika sjajna okrugla zvona, što je neumorno tiktaka u drvenom, najširem, djelu kredence, gdje je stajao i radio i vidim da je za minut sedam sati. Sa šporeta uzmem lončić s još vrelom kavom, nalijem ćikaru i sjednem za sto, paleći prvu jutarnju cigaretu.
Gong iz radija označi sedam sati. "Dobro jutro dargi slušatelji...." poče spikerica nabrajati pripreme za proslavu praznika 29. novembra - Dana Republike u mjestima širom Jugoslavije, te gdje će koji visoki funkcioner prisustvovati proslavi. Slušao sam je s pola uva čekajući da kaže prognozu vremena, i kad reče da će biti ljepo i prohladno isključim radio i izađem pred kuću, u avliju.
Uz betonsku ploču oko gusterne stajao je veliki masivni stol od debele borove daske, kojeg je ko zna kad pokojni đed Jandija kupio, a na njemu se pušilo maloprije zaklano prase, koje su sad šubali ćaća i Ile Ćilitov. Mire i Jole su sjedili na nekoj ponjavi na zidiću nedaleko nji. Polako im prilazim:

- "Dobro jutro ljudi! 'Oće li to?"
- "O, Miško, jesi se naspava?" - otegnu Mire, a na neobrijanom licu mu se zacakliše bjeli zubi, i pruži ruku.
- "Jesam, nego šta." - rukujem se.
- "Kako si rode?" - pruži Jole ruku - "'Oće li muj Jovica doći?"
- "Vjerojatno 'oće danas, šta će u Splitu četri pet dana?" - rekoh mu.
- "O momčino, đe si ti?" - prekinu Ile šubanje i pruži mi ljevu manje krvavu ruku, savivši šaku na dolje, da se rukuje podlakticom.
Prihvatim ga za nadlanicu:
- "Tu sam, biću ođe za praznike." - nasmijem se.
- "A, sjete se svake prestupne godine, kada je Split preko svjeta." - prekorno će ćaća.
- "Imaju pravo, šta će ođe! Momci su, imaju uni sad preča posla u tim godinama, jel' tako rode?" - namignu i zvicerski se osmija Ile.
- "Nego kako, kad ćemo, ako nećemo sada?" - urotnički se i ja nasmješim.
- "Jebem ti Nediljicu, gledam ja u gradu, veštica do guze! A golo, kada je nema! Zove brate: "Uzmi, ajde, šta čekaš?". A butine natekle, zrele, Bože dragi ko im mure odoliti!? Meni, ovako starom, nije lako to gledati, akamoli momcima u punoj snazi! E, he, đavolska posla." - uzdiše Ile i oštrim zamasima noža skida strunju s praseće oleđine.
- "To su im krivi ćaća i mater, šta im dozvole?" - ćaća će.
- "Ajde Mariša, šta pričaš!? Nije to jedna nego sve! A šta će tu ćaća i mater, kad su jači i mlađi, ne mureš i' ni tući nit' im zabraniti. Pokri se ušima i ćuti, šta drugo?" - Ile će.
- "Mure, ako 'oće! Neće da sluša, e unda idi svojim putem, ja to u kući neću trpiti i gotova stvar!" - ćaća presjeca.
- "Šta ja mugu mom Milanu, veći je za glavu od mene, u najboljoj snazi, u zubima me mure nusiti. Mure raditi šta ga volja, a ja mugu samo ronjati ili ćutati, a čini mi se da je ovo drugo bolje. Svaka generacija ima svoje ludosti, pa i njiova, koje mi stariji ne muremo svariti. Proći će i nji sila kad se uvate u koštac sa životom." - govori Ile dok vješto nožem od prekovanog vojničkog bajuneta skida strunju oko prasećih očiju.
- "A dakako, ne muš' ti tu ništa! Muj Stevo i Jovica, tvoj Stevo, Braco i Dušan oženiše se, kada i kako su ćeli, ništa nas nisu pitali niti smo znali dok nije bilo gotovo. A to prije njesi muga zamisliti! Meni je lakše, sam je odbra, sam nek kusa kašu koju je skuva. A da sam mu ja odabra, pa da krene loše, kud bi unda? Po meni je 'vako bolje, pa kako im je tako im je." - pridruži se Jošo.
- "Vidili ste šta je bilo kad sam se ja ženio. Ja sam unda bio spreman ići pod Pištavce spavati i živiti, niko me unda nije bio u stanju od muje namjere odvratiti. Sad vidim da nije trebalo onoliko "vatre", ali se ne kajem što sam Maru odabra. Jopet bi, ali tada nije bilo razuma, muga si mi govoriti šta 'oćeš, a ja sam čuo samo sebe i ko bi god šta reka i u najboljoj namjeri, a nije se slagalo s unim šta ja oću smatra sam ga krvnim neprijateljem. Čeljade prosto poludi, šta li?" - uključi se i Mire.
-"Dodajde Mile uže!" - zapovjedi Ile, poveže zadnje noge praseta ispod tetiva i papaka.
Dodam mu i drvenu zarezanu polugu crnu od čađi i on je uvuvuče u proreze, nabaci uže i reče:
-"Ajmo ljudi objesiti! Skluni se Mile, zakaljaćeš se, mužemo je nas četvorica i pojesti."
Pomakoše stol do ispod jake murvaćove grane, Ile prebaci uže preko grane i poče vući, dok mu ćaća, Mire i Jole podižući posjek pomažu. On tad zaveza uže, a oni izvukoše sto i prase se zanjiha.
- "Mile, doneside rakiju! Ružo, đe ti je una vangla za drob?"- povika ćaća prema vatrenoj kući.
Donesem bocu loze i bićerine i djeleći ih svakom nalivam do vrha. Ćaća i Jole otpiše, pa zapališe cigaru, Mire otpi i postavi bićerin pored sebe, a Ile ga sunu odjednom u grlo:
-"Aha,"- otpunu - "dobra je!"- otegnu promuklo -"Ajde Rujka, požuri, treba klati i uno drugo!"
-"Evo, evo, letim!"- žuri mater iz vatrenice - "Mućnula sam je malo, od žita je."
Ile uze nož i razreza trbušinu, stavi nož u zube i poče lagano izvlačiti drob. Ja i mater smo držali vanglu stojeći svak s jedne strane njega. Zapuši nas miris sirovog mesa, Ile uze nož u ruku i zavika.
- "Mire, privati, Mile se mure iskaljati!"
Mire se skoči i preuze od mene ručku vangle, a ja upita mater:
- "Đe imaju stare gaćetine, presvući ću se.?"
- "Naćiću ti ja kašnje, samo da ovo zgotovimo." - odloži ona.
Žilavim podlakticama zavrnutih rukava Ile iskreće polako drobinu u vanglu, topla utroba se na oštrom zraku puši, a miris sirove utrobe domami mačku koja poče sužavati krugove oko nas umiljato mjaučući. Šarko samo podiže glavu ležeći na ponjavi pod tezom, a kad niko na to ne obrati pažnju, on zatvori oči i spusti glavu među prodnje noge i nastavi spavati.
- "E, šta ti je život, sad te ima, sad te nema. Do maloprije je groktalo, a sad je samo komad mesine." - izbaci Ile i zadnji komad utrobe, dok Mire i mater odnesoše vanglu kod kamenog korita, i tad poče nožem narezivati da izvadi džigericu.
-"Tako i jadni Sakan, smija se do zadnjeg časa!" - reče Mire - "Ko bi reka da će un to napraviti?"
- "Sakan!? Šta mu se desilo?" - začudim se.
- "Ti ne znaš!? Utopio se!" - veli Mire.
- "Utopio!?" - gledam ga zabezeknuto - "Od svakoga bi to očekiva, a od njega ne bi!"
- "Njesi se ti jedini iznenadio. Kad su to javili svi su mislili da je un nešto smislio da se naruga." - veli Ile.
Sava Mažibrada "Sakan" bijaše oniži zbijen čovjek, vječito s bukovačkom crvenom kapom kićankom na okrugloj glavi, kojom je pokrivao ćelu, i popodrugljivim poluosmjehom na mesnatim usnama. Nemirne, vesele, plave oči su se stalno smijale, a jezik bio uvjek spreman da se naruga na svoj ili tuđi račun. Drugačijeg Sakana niko ne pamti, bilo grmilo ili sjevalo ili bio vedar i topli dan, oralo se i kopalo ili ležalo negdje u debeloj ladovini ispod kustelića, bila zora ili mrkla noć. Sin mu Mile bio je od najljepših momaka u kraju, a mlađi Mirko otresit i vredan od malih nogu, ali ni jednom škola nije bila prirasla srcu. Žena mu Milica nije bila razgovorljiva, oštra pogleda i lisičje face suzbijala je svačiju namjeru da se sa njom upušta u razgovor, akamoli da je šta pita. Preživljavali su gajeći nešto vunjači i obrađujući ono malo polja, ni lošije ni bolje od drugih, a niko nije zna niti su oni iznosili da se nešto loše u njihova četri zida događa. Malo se digla larma o njima kad je Mile zapeo da se ženi Darom, Marketinom najmlađom ćeri, čemu nije bila sklona ni njena ni njegova familija, ali kako to biva, kašnje se to sve smirilo. Tad se Mile zaposli kod željeznice kao pružni radnik, a Mirko ode u grad "trbuhom za kruhom".
- "Kad je to bilo, nedavno?" - hoću da znam pojedoinosti i glasine.
- "Ima tu nešto više od mjesec dana. Još je bilo ljepo i toplo vreme. Sreli ga ljudi kod više mjesta, unim kod Steve Šukića vinograda na Manastirskoj cesti reče da ide po ovce u Pločama, unima kod Orasa da ide na Kulu, da su mu se neke ovce pomješale s manastirskim. Zadnji ga je vidio otac Nikolaj i đaci kad je krenu mimo Manastira ka vodi, oko deset sati, i upita ga:
- "Kud ćeš ti Savo u ovo doba?"
- "Idem se oče utopiti."- odgovori mu on ne stajući.
- "Božji čovječe, šta govoriš!?- začudi se otac Nikolaj misleći da se šali poznajući mu narav.
Un se ne zaustavi, veselo odmanu rukom i ode ka catari.
Poslije malo vremena upita otac Nikolaj đake za njega, a uni mu rekoše da ga njesu vidili u povratku, a un, da umiri svoju crnu slutnju što mu tad prostreli pamet, posla ih vodi i đaci tamo nađoše samo sakanovu kapu, pa doletiše ocu i javiše mu to. Dadoše se u potragu prema Donjim lukama i nađoše ga zapetljanog za vrbovo granje na karaju Benta. Kažu da je izgleda ka živ, vesela lica, kao da će sad progovoriti i reći neku svoju pošalicu. Eto, tako završi naš Sakan, niko ne zna šta je razlog ili koja ga je muka na to naćerala. Neko govori ovo, neko uno, nagađaju ljudi, ali parva istina se ne zna niti će se saznati." - ispriča Ile, proreže grkljan i pruži džigericu ćaći, pa je omota bjelom maramicom od sala.
- "Čudno da niko nije ništa primjetio?" - ne ide mi u glavu.
- "Ukućani kažu da nije bolova niti se na šta žalio, sve bilo ka i ostalih dana, uni koji su ga sreli na Manstirskoj cesti rekoše isto, a otac Nikolaj da neće nikad prežaliti što mu ne povjerova, iako je način na koji je uno reka i ponašanje govorilo suprotno. A un je, eto, govorio istinu, ki šta je istinu kaziva i kroz svoje šale, ka šta je un to zna na svoj način, da nikog ne povredi." - zagleda se Ile u daljinu.
- "Pokoj mu duši, zaslužio je raj, mada je okonča na taj način." - veli ćaća.
- "Ima čojek svoju muku, drža je u sebi za života, pa šta bi je iznosio u smrti. Uja mu se život, n to je bio jedan jedini razlog, eto to." - reče Jošo i popi svoju rakiju.
- "Neka un počiva u miru, ajmo mi zaklati ovo drugo, dok se ovo cjedi."- poziva ih Ile.
Mater mi dade staru robu i ja se presvvlačim, dok prase skriči znajući da mu je kraj kad ga zgrabiše. Ile izvuče nož, i oni ga prestaše držati. Iz njuške mu krenu krvava pjena sa zadnjim izdisajem, zatrese dva tri puta nogama, zadnji put zakrklja i smiri se.
Ile obrisa nadlanicom orošeno čelo:
-"Dajde rakije Mile!" - popi je odmah, srza se i vrati mi prazan bićerin:
-"Ne volim ovo raditi, a mura se! Prase ti je skoro ki čeljade, uvjek me sjeti na jedan dan u ratu, koji sam znao nućima i nućima sanjati, kad smo naišli na popaljeno selo i pobijeni živalj tamo na Kordunu od ustaša."
Podigoše prase na stari stol, a ja sa materom donesem s veriga veliki crni lonac vrele vode, pa sa čakicom poljevam prase. Ćaća poliveno pokriva nekom starom mutapinom, pa poljevam i preko toga. Kad se para razišla veliku strunju čupamo rukama i stavljamo na jedno mjestu.
-"Jel' još otkupljuje "Strunjar" ovo po selima?" - pitam ih.
-"Vrag zna oće li ove godine dolaziti. Ostario je, pa ako dođe do Božića daću mu je, ako ne, bacićemo je na đubar." - veli ćaća.
Još jednom polijem vrelom vodom i Ile poče šubati:
- "Ajde i ti Miško sa zadnje strane."
Uzmem od ćaće nož i počmem šubati:
- "Nije ti baš najoštriji, pola preskače."
- "Evo ti brus, mani ga malo, zaboravi ih jesenas odnjeti Duji da ih prekuje, zadebljali su." - veli on pružajući mi brus za oštrenje kose.
Na brzinu navučem oštricu, sad je išlo ki ustrom.
-"O, dobro ti to radiš, pravi si majstor." - sokoli me Ile.
-"Gledam i učim od vas, nije teško." - rekoh, hvtajući ugao oštricom da brijem do dna dlake.
Okrenemo drugu stranu i nastavimo raditi isto.
- "Šta ti ono reče o ratu?" - podsjetim Ilu.
- "A da," - zastade jedan tren - "to je bilo u ova doba, tamo na Kordunu. Stže kurir u zoru i prenese naredbu da muramo odma krenuti i dočekati u zasjedu neku ustašku satniju, što je krenula na srpska sela. Tamo su, isto ki ođe, sela mala, zaseoci okolo, a onda neđe između nji državne zgrade, crkva, dućan i gostiona. I pored sve preše, više smo letili nego odali, kasno smo stigli. Ustaše su bile došle s kamionima, pa mjesto zasjede nasta juriš. Iznenadili smo i' silinom napada jurišom, odvojili i' od kamiona, odma ih je dosta pobijeno u borbi, a nekoloko i zarobišmo. Uspjeli su zapaliti nekoliko zaselaka i pobiti sve što su stigli: ljude, žene, djecu, pa i stoku. Bože dragi, i do tada sam gleda poginule i ranjene, i naše i njiove, četnike i Talijane, Švabe, domobrane i ustaše, a to mi je bio prvi put da vidim zaklanu čeljad, starčad, žene i djecu. Vidiš mrca u uniformi, nekako ti je to normalno, vojska je, zna se da gine, ali ovo je nešto drugo. proleti ti kroz glavu: koja stoka ovo mure činiti, iživljavati se na nejači? A unda vidim jednu curicu, nema više od desetak godina, ležala nekako potrbuške, uz plot, ne vidi se rana ni krv, ka da je tu zaspala, okrenem je, a ono zjapi presječeno djetinje grlo, ni krv se još nije skorila, a plave okice širom otvorene, ukočile se, bez sjaja, zure u nebo. I danas vidim, kad zatvorim oči, bjeli trag varenike na gornjoj usnici. Jadnica, iznenađeni bili, od stra ni usta nije uspjela obrisati. Nedaleko, na par koraka, razdrljeni i iskasapljeni leš mlađe žene, sigurno matere joj, a u istoj avliji nađem i preklano dvoje starčadi, đed i baba, a u žbunju iza kuće nađemo klapčića od šest -sedam godina živog, a okamenjenog, od preživljena užasa ne mure ni plakati. Zanjemilo djete, ni ime nezna reći, samo mu čuješ cvokotanje zubića. Dugo, dugo, ni nući ni danju, ta mi slika nije izlazila iz glave, i danas mi se u snu javi ponekad, poslije toliko vremena. I tad se probudim okupan u ladnom znoju." - priča on nesvjestan da je zasta s poslom.
-"Šta ste radili s tim zarobljenim ustašama?" - pitam ga.
-"A šta, da je mene ili bilo koga od boraca se pitalo pobili bi i" odma, ali se nije smjelo. Odveli su ih na ispitivanje u štab, valjda su im tamo sudili, razmjenili ili streljali, vrag zna. Gledaš tu bagru, krv ti prokuva, zubima bi i' čojek zakla, a uni se pokunjili, pozelenili, zuba ne bjele, reka bi čojek da ni mrava ne bi mugli zgaziti. Odjednom im nestala sila i drčnost, zanju da im je doša sudnji čas. Stoka je čojek, i gore od stoke, da se marva ne uvredi!"- nastavi Ile oštrim pokretima šubati prase.
-"Tamošnji srpski krajevi su puno stradali!" - kaže Jole.
-"Mi smo ođe dobro prošli pod Talijanima, pa i Švabama, da je ovo bio ustaški teritorij ne bi osta ni kamen na kamenu, kao ni tamo. Oni tamo koji su ostali živi preživili su paka, a šta će ti taki život? Nema familije u kojoj nema poginulih, ustvari veći broj ih je nastrada nego li je ostalo na životu."- potvrđuje Ile.
- "Čita sam negdje da je neki Srbin, stariji seljak, tamo na Baniji, kad su ih ustaše klale i na njega doša red reka ustaši komšiji: "Samo ti sinko radi svoj posa!" Jel' moguće da ljudsko biće u takvim situacijama iskaže takvu mirnoću i prisebnost?" - pitam Ilu.
- "Svašta je moguće, ne bi čojek sam sebi vjerova kako će se sve ponašati! To nam je priča u jedinici jedan Banijac, da je bio u toj grupi i da je to stvarno istina. Un je uspio pobjeći iz reda, nekako olabavio žicu, zgulo je svu kožu i meso do kosti, na ljevoj ruci mu se vidio veliki gadni ožiljak, nalik na zakrpu na starim gaćama. Ustaša ga je uspio bajunetom probosti sleđa kad je mimo njega jurnu bježati, pokaziva je ožiljak među plećkama i na prsima, a ima je sreće da ga ni jedan metak nije pogodio kad su za njim pucali. A neke mu žene suknenim kuncem zakrpale ruku i voštanim platnom začepile rupe na leđima i prsima i osta živ. Za nevjerovati, ali tako je bilo! Kažeš, mure li čojek biti miran kad smrti gleda u oči? Ne znam smije li se to nazvati mirnoćom, svak se drukčije ponaša, ali ja sam u takim situacijama bio ki u bunilu, poslije bi mi to ličilo ki da sam sanja, ka da to nije bila stvarnost." - priča on.
- "A kad si osjeća najveći strah, đe ti je bilo najteže?" - interesira me, koristim priliku, jer nije baš volio o tome pričati.
- "Na Katarini, tamo kod Rijeke! Znaš, bližio se kraj rata, pa su te zadnje bitke bile za podnjeti najgore. Računaš, do sada sam se uspio sačuvati, ne bi valjalo sad na kraju da mi se desi zlo. A na Katarini se ginulo, Bože dragi, koliko ih je poginulo! Švabe se utvrdile, tuku svim i svačim, nezgodan teren, ne mureš im prići, a topovi i nešto tenkova ne mugu im nauditi. Ginuli u blizini mene ki muve. Gađali valjda naš tenk, bacilo me jednom u blato, samo mi oči virile iz njega, a svi okolo izginuli, a tad tenskista otvori poklopac i zovnu da brzo uđem u tenk. Ja se iskobelja iz blata i naglavačke upanem u tenk, još se poklopac do kraja nije spustio, a ono začvakaše meci ki krupa po caklu. Uspjeli su nekako izvući tenk iz kaljuže i uvatiti zaklon, da smo ostali još koji tren na unom mjetu raznjeli bi nas granatom, živi bi izgorili. Kad sam tu uspio ostati živ ništa mi se neće desiti do prirodne smrti, šta radio da radio i živio kako živio. Jedini sam iz svoje čete osta živ." - dovrši on priču.
Sada smo i ovo prase objesili o granu i Ile izvadi drob i džigericu. A mater je zvala na marendu.
- "Da te sad zovu bili iša?" - pita ga Mire.
- "Hm, em ti Nediljicu," - nasmješi se jetko - "bi li iša? Đavo bi iša, a ne čojek! Unda sam bio mlad, a ludo i mlado su braća, kada sam nešto zna, a mislio sam da znam sve. A svuda čojek ide đe mura, samo sad znam da je to velika ludost, a jopet se mura braniti, ako misli ostati čojek. Bolje je biti gladan i žedan nego ratovati, ali ako ni taka uzdržanost ne pumaže mura se od zla braniti. Sam đavo ga zna šta je gore: biti ubijen ni kriv ni dužan ili ubijen u obrani sebe i svojih, svakako je s tobom gotovo. A ljudski je ovo drugo, sad razumijem onog nesretnika što je reka: "Samo ti radi svoj posa!", jedino se tako muga braniti i umreti ka čojek. Ne daj Bože da dođem u tu situvaciju, otkloni to od nas!" - traži Ile odgovor zatečen pitanjem.
- "Ma ostvate se toga, ajte jesti, ima u životu i veselijih stvari." - požuruje nas ćaća.
Mater je na tavi pofrigala džigericu i komadiće krtog svježeg mesa, što je Ile pri obradi posjeka odbacio u bjelu kalaisanu teću.
- "Đe si Mariša kupova ovu prasad, njesu masna, a panceta će imati dvije pruge crvenog, dobra je vrsta?" - plita između zalogaja Jole.
- "Tu na Placu, dogunio unaj Srbijanac, vidio si ga i ti. Pita ga ja da mi odbere mesnate, garantova je da će biti, i nije slaga." - kaže mu ćaća.
Pred avlijom se začu zvuk auta, Mirko javi:
- "Stigli su Dušan i Katja!"
Mater se ozari i uspaniči i poče se obazirati po kužini. Znao sam da joj je drago što su došli, ali isto joj je toliko muka od nereda koji će zateći.
Ljudi poustajaše i odložiše prazne čaše od vina, a Ile će Mariši:
-"Ajmo Marko uno izrezati i strpati u salamuru, pa kako mu Bog da."
-"Ja ti više ne trebam, odo ovčinama." - javi se Jošo.
-"Idem i ja, obeća sam Mari i ranije doći." - poruči Mire.
Čujem ih kako se pozdravljaju sa Dušanom i Katjom dok pomažem materi da skloni suđe sa stola u veliku vanglu.
-"Bože nereda, šta će Katja reći!?" - požuruje mater da prebriše sto.
- "Šta će reći, vidi da se radi! Kakva si ti to svekrva kad se snaje bojiš?" - rugam joj se.
- "Ajde ćuti, dosta mi je muje muke! E, kad bi ja mugla biti ki one stare šta su bile. Katja je naučila na gradski život, a ođe je sve na grabovu metlu." - pravda se ona.
- "Sad ćete vas dvije oprati drob, biće ti lakše udvoje."- podbadam je.
- "Ajme meni, šta je tebi? Ti se zafrkavaš, a ja u zemlju propadam. Kakav drob, šta se una u to razumije?" - uspušeno će mater.
- "Zdravo vas dvoje, šta vi radite?" - javi se s vrata Dušan, Katja se smješi iza njega.
- "Pričamo nešto o pranju droba." - smijem se i gledam u mater dok se pozdravljaju.
- "Ma pušti ga, uvjek nešto spera!" - zajapurila se mater.
- "Mogu li ja tu pomoći?" - nudi se Katja.
- "Ma kakvi, to ću ja sama, puno smrdi, možda kasnije kad budem u druoj vodi ispirala." - maja blago otkloni Katjinu ponudu da je ne povredi.
- "Duško, ti se presvuci, pa pomozi šta triba, vidiš Milu." - opominje ga Katja.
- "Ma hoću, kasnije, da vidim šta treba." - obećava on po običaju.
- "Jeste li gladni, hoćete li da postavim jelo?" - mater će.
- "Ja ću popiti samo rakiju, a ti Katja?" - Duško će.
- "Ima varenike, skute, kiselog mljeka, ovog isfriganog mesa, jaja." - nabraja mater.
- "Ja ću samo ćikaru kiselog mlika, nisam još gladna. To će mi biti dosta do ručka." - javi se Katja.
- "Gdje ćeš s Bećarom i kravom? Neće valjda cjeli dan biti za jaslama!" - pitam mater.
- "Išćeraj i' tu u Do, neka idu na zrak, danas sam tamo puštila i ovce, trebamo ovo oko mesa danas obaviti, nema i' ko paziti u kuvinu, a ko zna đe bi završile do večeras." - objašnjava mater svima nama.
- "Mile, i ja ću s tobom." - popi Katja mljeko na brzinu.
- "To je odmah tu, ajde, sačekaj da ih izvedem." - rekoh joj.
- "Ne preši Katja, uzmi još mljeka, vidi kako je dobro." - nutka je mater.
- "Ne mogu više, a stvarno je lipo i pravo, posli ću." - Katja kreće za mnom.
Uđem u vatrenu kuću, tamo iza velikog žitnog kašuna bile su jasle za Bećara i kravu. Vidivši me na vratima predgratka Bećar lagano zarza kao da hoće reći:
- "I vreme je više."
-"Đe si momčino!" - pomilujem mu bjelu pjegu na čelu, a on me oprezno pogura njuškom po prsima.
Kravi Zekulji skinem omču oko rogova i istjeram je van, a Bećar sačeka i krenu za mnom. Ulijem im vodu iz gusterne u vidru i oni istovremeno piju, ožednili od noćašnjeg sjena. Kad su izašli iz avlije upute se parama Aničinoj ulici, a ja povičem: "U Do ćemo!" i Bećar stane, a kravu Zekulju sam mora svrnuti prema struzi. Bacim grančine na stranu i krava žurno prođe, dok Bećar kao pravi gospodin kavalirski je propusti, pa se lagano uputi za njom.
- "A to je ovdje, a ja mislila da je negdje dalje." - Katja će razočarano.
-"Ako želiš možemo do Brine, ionako nemamo šta raditi." - kažem joj.
-"Ne mogu u ovim cipelama." - pokaže pogledom na poluvisoke talijanske cipelice.
-"Idemo onda do vinograda, nije daleko i ravno je." - kažem joj.
-"Tribam se razgibati, ukočila sam se sideći u autu po ovoj putini." - pristaje ona.
Njive "Iznad ulice" i "Ispod Lavanuše" čekale su proljetno oranje, red je bio na kuruzu, a na okrajku između njih se modrio sjekovac vinogradar i bjelili cvjetići mrazovca. Lagana, jedva osjetna burica s Dinare zašuškala bi u suvom smeđom lišću na granama mladih rastenjaka, poigrala se s Katjinim svjetlosmeđim uvojcina poluduge kose i umivši njeno zarumenjelo lice odjurila prema moru.
- "Šta je lipo, živeći u gradu izgubiš osjećaj za prirodu." - ushićena je ona.
- "Mi smo sve izmješali, običaje i sela i grada, Istoka i Zapada, a ne stižemo ništa kako treba napraviti. Svi koji žive u gradu trebali bar jednom mjesečno ići u prirodu da se izluftiraju, a ovi sa sela bi trebalo da navrate u grad radi kazališta, kina, muzeja i takvog nečeg sličnog. Ovako živimo kao dva svjeta, paralelno jedan s drugim, a po pedesetak godina vremenski daleko jedan od drugog." - kažem joj.
- "A tko to može kad su nam ovakve ceste, dva sata putuješ stotinjak kilometara, a da je asfaltirano to bi bilo manje od sata." - veli ona - "A koje je ovo drvo?"
- "To je glog, glogić, ima bodljike i za plod te male crvene bobice, budu u grozdovima." - pokazujem joj osušeni komad glogova grozda.
- "Jel' se to jede?" - pita ona.
- "Sada ne, mogu se jesti kada su zrele, no nema se običaj. Kažu da je glog dobar ljek za srce." - objašnjavam joj.
- "A ovo?" - pokazuje na košmuru sličnu lozi.
- "To je diviloza, slični su joj listovi kao kod vinove loze, a i plod joj je tamnomodri, no ne jede se. Ako bi privila list na kožu i držala neko vreme, pocrvenila bi i izbili bi plikovi, pa i rane, kao da si se opekla vrelom vodom." - objašnjavam joj.
- "Da li je ona ljekovita?"- raspituje se ona.
- "Jeste, no ne znam zašto. Trebalo bi viditi u onoj travarskoj knjizi." - kažem joj - "Svaka biljka je za nešto ljek, samo ja ne znam sve, stari su to prije znali i koristili."
- "A ovo?" - pokazuje ona na dva žbunića na okrajku.
- "To je bukavac, a ovo grkica. Bukavac koriste za potpalu vatre, on lako plane na najmanju iskru, a od grkice prave metle." - sad izigravam botaničara.
- "A ovo je hrast?" - provvjerava ona svoje raspoznavanje drveća.
- "Da, hrast, ima ih više vrsta, a ovo je cerić, a ono obični dalmatinski htast. Pogledaj ovaj žir, on je od cerića i ima na kapici ove resice, a ovi drugi su bez toga. Ovu koru od cerića upotrebljavaju za ispiranje rana, a može i od hrasta. To možeš kupiti i u apoteci, obično za ispiranje žena poslije porođaja. Tom vodom u kojoj se natopi hrastova kora skidaju se žuljevi, bradavice, zadebljenja na tabanima i petama, pa čak i neke stočne bolesti kopita odnosno papaka kod stoke." - govprim joj što znam.
I tako joj cjelim putem objašnjavam, a ona jedva da raspoznaje dvije tri vrste drveća, a o travama da se ne govori, jedva da zna o kojima se radi. Kažem joj da se od smrekovskim bobica može praviti rakija klekovača, da je to nekad Zadruga otkupljivala, da je od drenjina najbolja marmelada, a od divljih šipuraka odličan čaj za srčane bolesnike, od bjelušikinog korjena da izađuju bruškine za ribanje tepiha i podova, a kad smo došli do Velikog rastića pričam joj kako kako smo se tu ka djeca verali i gledali okolinu. Njoj je to sve interesantno, a meni budilo uspomene iz djetinjstva.
- "Znači, ovo je vinograd, zašto je ograđen ovim suvozidom? - pita ona.
- "Da ne bi stoka ulazila, sve bi polomila kad vinograd olista, a da o grožđu ne govorimo. To smo kao djeca radili, dovlačili sav taj kamen iz okolnog krša, a Mire zida, muka živa." - pokazujem joj rukom po dužini zida.
- "Sve sami, jeli i Duško tu radio?"- pita ona.
- "Nije, on je bio u Šibeniku u školi, ćaća na grdilištu, samo ja, Stevo i Braco, naravno i mater." - pričam joj.
- "Uh, pa koliko se to dana radilo? Ogroman je!" - čudi se ona.
- "Oko mjesec dana! Tako je tad bilo, djeca na selu odmalena rade, od starijih nema sažaljenja i od djece pekmeženja kao danas."- objasnim joj.
- "Jeli ono trešnja?" - pita me za veliko razgranato drvo u đetolini pored vinograda.
- "Jeste, rana vrsta, to sam usadio prije par godina, bio sam treći srednje. Kao mladica nije bila veće od po metra. A tu joj je dobro, crvena zemlja, i brzo je napredovala." - potvrdim joj.
- "Smokve raspoznajem, a ovo su breskve?"- pokazuje na omanja stabalca i grmove uz kraj vinograda.
- "Da, praske, ovdje kažu, vinogradarke, uzore krajem avgusta ili u septembru." - objasnim joj.
Zavirujemo u "Veliku bašču" uz vinograd. Nekoliko glavica kupusa, grmića raštike i samonikle blitve, dugačko zeleno lišće od prorasle kapule i ljutike i mesnato tamnozeleno mlado lišće od zaboravljenog krompira čini zelenu oazu u jesenjoj tamnosivoj okolini.
- "A koje je ovo cviće?" - pita me pokazujući na mrazovac.
- "To je mrazovac, mrazova sestrica, kako ko zove. A ima i jedan ružan naziv, nek' ti Duško kaže. To je neka lukovica i cvjeta u kasnu jesen kad se jave prvi mrazevi. Otud im i ime!" - smijem se.
- "A nećeš mi reći to "ružno" ime, zašto?"- smije se i ona.
- "Neću, pitaj Duška. Evo!" - uberem joj dva cvjetića i smijem se.
Vratimo se u avliju, a ona odmah pokazuje cvjetiće, a ovaj joj šapće na uvo. Smiju se oboje gledajući u mene. Sam đavo zna zašto u narodu to cjeće zovu i "mačja muda".
Dok smo ja i Katja šetali mater je isprala drob, pa me zaduži da se popnem na brašnjavi kašun i naćve i da ga objesim na šprulje učvršćene uz prlje na sušenje i dimljenje, a sa Katjom je počela sjeći na sitnije komadiće krtinu, slaninu i češljeve luka i nadjevati đevenice. Dušan je sa ćaćom i Ilom trpao repnjaču, pancete, oglavine i pršute u salamuru, a pečenice su osolili i dodali mi ih da ih objesim na šprulje na dimljenje i sušenje.
Kad smo to zgotovili Duško me pozva:
- "Ajmo montirati televiziju."
Donesemo TV aparat iz auta, RIZ "Grand" i napravimo mjesta u kuhinji. Upalim je, radi.
- "Jesi li donjo antenu, onu sobnu?" - pitam ga.
- "Nisam, samo bjeli kabel, hoćeš li moći nešto napraviti?" - lupi se ovlaš dlanom po čelu.
- "A hoću, samo da nađem neki štap ili letvu, a ti donesi taj kabel." - rekoh mu.
Nađem neki kantinel i napravim dipol antenu, probam, slika dobra:
- "Sreća, repetitor "Ćelavac" s Velebita se golim okom vidi, slika je odlična."
- "Bojao sam se da će se pokvariti od treskanja u autu. Inače bi ej ranije dovezao." - pravda se Dušan.
- "Zaboravio bi ti da te nisam podsjetila." - prekorava ga Katja, a ja se sjetim da je to obećao skoro prije dvije godine kad je odnio iz stana.
- "A šta ćeš, sad je tu." - odmahnu on rukom ka' da to nije toliko važno.
Ćaća je zadivljen, jer će sad omiljeni dnevnik gledati, a ne samo slušati na radiju.
- "Sad će Marko kasnije ići leći, a mene unda čekaju ovce rano uzoru. Ljepo je imati, ali s druge strane krade dosta vremena." - mudro zaključuje mater, ujedno prekoravajući ćaću za teško jutarnje ustajanje.
- "To će biti ispočetka, poslije bude kao svaka druga stvar u kući, zasiti se čovjek." - kaže Dušan.
- "Neće se on zasititi, znam ja njega," - kaže mu mater - "kad tu daju uvjek nešto nuvo."
- "To vam je cjena civilizacije, u nečem koristi, u nečem šteti." - nasmijem se.
- "Eto, prije nam stiže televizija nego li vodovod i asfalt! Stalno obećavaju, ali oduži se!" - veli Ile.
- "Da bar asfaltiraju glavne ceste, ovaj kilometar do kuća bi nekako i trpili. Eto ti ih vraže, šta misle i đe te puste pare troše!?" - podržava ga ćaća.
- "Biće i to, neće zadugo! Govori se da će asfaltirati cestu Knin-Zadar "Hidroelektra", važno je da krenu, onda će asfaltirati cjelu ili neće ništa." - daje im nadu Dušan.
- "Ma, u jednu i ne treba, možda je bolje 'vako. Kad asfaltiraju navaliće puste autine, mladost-ludost će brzo voziti i ginuti, a nedaj Bože da nešto zakuva eto ti tenka pod prozor začas, nećeš stići ni gaće obući, uvatiće te onako gologuza."- nasmije se Ile.
- "Ma šta ti je! To da će navaliti auti, to sam siguran, a kako se kod nas ništa ne napravi i ne poštuje do kraja, ginuće se sigurno. A tenk će ti i ovako i onako stići ako do toga dođe. Hvala Bogu, ako se išta gradi temeljito i moderno unda je to oružje, uno šta služi za zlo."- djelimično ga podržava ćaća.
- "Ko o čemu vi o ratu! Kakav rat, nema toga više ljudi, cjeli svjet bi izgorio od atomskih bombi!" - otkalanja Dušan i pomisao na takvo nešto.
- "E muj Dušane, ti si čita i znaš o svemu tome više nego mi, ali smo mi to osjetili na vlastitoj koži. Ne mureš zamisliti kako rat lako plane i na koje se gluposti zaljepi ljudski um. Bio sam klapčić kad su ubili karlja Aleksandra, već tada su stariji ljudi govorili nama mladima da je rat na vratima, a mi njesmo vjerovali, i nije prošlo ni pet godina i on poče i sve se zapali. Dok je Tito živ imamo neku garanciju da ga neće biti, a vidićemo kašnje, kad un umre, kako će se otimati za njegovo nasljedstvo, a rat je unda tu."- zamisli se Ile.
- "Sjećam se ja dobro, baš je tako bilo. I za života kralja Aleksandra političari su se svađali, ali bi un presjeka, a kad je un poginu nije više bilo nikoga ko bi lupio šakom o sto i utiša svađe. Unaj nesretni knez Pavle nije zna šta radi, ugodi ovom, ugodi unom, ova vlada danas, druga šutra i stvori se nered u državi, pa kad dođe rat raspa se država u par dana kao kula od karata." - složi se s njim ćaća.
- "Vrag ti je narod, zapali se lakše od pljeve. Kad se sjetim govora čisto mi ispada da sam glup bio, kako sam muga u to vjerovati. A danas su se neki obogatili, postali imućni, a samo prije deset-petnaest godina bi i' ćerali na robiju. A šta će biti tek kad Tito umre, biće bogatiji nego nekada Jankovići, Budimir, Iso Trbojević, Krnete, Cvjetkovići i ostali trgovci u Kisatanjama." - dodaje Ile.
- "Razlika je u tome što su ti prije koje si pobroja radili dan-nuć, a ovi ne rade ništa, a pare im se samo slivaju u džepove. Nema toga ko me mure ubjediti da je to stiglo na pošten način." - veli ćaća.
- "Ima toga, vidi se to, donose se neki zakoni koji omogućavaju ispitivanje porjekla imovine. Oduzeće država ako se vidi da je od lopovluka." - kaže im Dušan.
- "Nema od toga ništa, kasno je za to! Ti su zasjeli na vlast, niko u nji ne smije dirati, a oni će jedan drugog štititi, kao i do sada kad su sticali to bogatstvo. Zakačiće to nekoga ko ne pripada njiovu krugu, da narod vidi da se nešto radi, a unda će s vremenom ići po starom i još na gore, i nikom ništa. Vlast iskvari ljude, nema tu ljeka na taj papirnati način." - ne očekuje ćaća od tog zakona ništa posebno.
- "Ma da, sjećate li se šta je Tito u Splitu govorio, pa šta bi od toga? Gore nego prije." - vrti glavom Ile.
- "Otimačina, brate, zavladala. Zavladala na sve strane, stotinu papira treba za svaku sitnicu i opet ne napraviš kako bi trebalo.To ti je znak da u državi nešto ne valja, kad radi svako što ga volja i kako ga volja i da se činovništvo namnožilo preko mjere. A to sve treba naplaćati." - razočarano će ćaća.
- "Ajde, ajde, nije tako sve loše, dolaze nove stvari, običaji se mjenjaju, to je tako normalno." - smiruje ih Dušan.
- "U tome i jeste vrag, neka nuvo dolazi, ali onog dobrog, pa neka je i iz starih vremena, ne treba se rješavati. Ne bacaj opanke dok ne nabaviš cipele!" - veli mu ćaća.
- "'Oćemo li mi ručati?" - pita ih mater.
- "Postavi, evo nas." - kaže joj ćaća.
- "Katja i ja smo postavili odavno." - veli ona.
Za ručkom se govorilo o svakodnevnici, skačući s teme na temu, tek da se priguši zveckanje žlica i pinjura o pij


A onda se raziđošmo svak na svoju stranu.
Uputim se kod Milana, čulo se turiranje nekog auta kod njegove garaže:
- "Đe si majstore, zar za tebe nema praznika?"- vičem mu da nadjačam buku motora.
- "Moram ovo dovršiti, uvjek neka preša." - viče dok stiska polugicu gasa na karburatoru dajući mi znak rukom da čas sačekam.
Sjednem na trupac ispred garaže, kojim bi on podcokava auta kad bi bilo potrebno. On dade još dva-tri puta for gas i ugasi motor.
- "Evo ga, nek ide kvragu on i gazda mu. Kako si Miško?"- priži mi podlakticu, šaka mu je bila crna od ulja i gareži.
- "Gura se, a ti?" - prihvatim mu ruku.
- "Evo ovako, uvjek mi doćeraju ove krntije u zadnji čas i 'oće isti tren da bude gotovo. Sada sam sam svoj gazda i tu nema određenog radnog vremena." - smije se on.
- "Ima li koristi, vidim da imaš posla?" - pitam ga.
- "Pa ima, držim umjerene cjene i dobro obavim posa, a onda to ljudi cjene. Idu mi na ruku ove naše putine, tu bi se i tenk na pređenih 5.000 km raspa." - okelji se.
- "Onda ne žudiš za asfaltom?" - velim mu.
- "A onda će voziti brže i lupaće se, a i biće više auta, meni će posla uvjek biti dovoljno. Sad najviše trošim na alat, hoću da ga imam za sve vrste kvarova, pa ću i glavu motora brusiti, znači raditi "tuto-kompleto"." - pokazuje mi škancije koje je sam namontira na garažnim zidovima.
- "To ti je dobro, misli i na elektriku, kod novih tipova auta ima sve više elektronike, to znaš."- upozoravam ga.
- "Vidio sam, bio tu jedan "Jugošvabo", kad sam mu reka cjenu opravke on mi plati duplo i još reče da bi ga to u Njemačkoj koštalo deset puta više. Obeća je da će kod mene dolaziti svaki put kad dođe kući na servisiranje auta. A i zašto ne bi, bolje mu napravim, a manje ga košta." - ispriča on.
- "A cure, ima li šta? Misliš li i na to?"- nasmijem se.
- "E, i tu se nešto kuva, pričaću ti."- zagonetno se nasmijulji - "Ajmo mi popiti čašu vina, baš sam ožednio."
- "O, vidi, vidi, uredili ste avliju!" - gledam novi niski zid s ugrađenim gvozdenim stubićima i razapetom žičanom mrežom. Vrata metalna, ofarbana u plavo, a od njih vodi betonska staza do pred kućna vrata i spaja se sa tratoarom ispred kuće. Kuća je na sprat, ispred je po cjeloj dužini veranda na vitkim stubovima, a između betonskih staza nanesena plodna zemlja po kojoj je zasađeno cvjeće i mladice voćaka. Vatrena, novozidana kuća, je na dnu avlije do Njiva, a uz sjevernu lastavicu kuće je konoba ukopana u zemlju, tako da je nadzemni dio namjenjen za špajzu, a u ukopanom smještene su bačve vina. U posebnom djelu avlije je pojata pod pločanim krovom, a na nju se naslanja garaža uz sam put, pod betonskom pločom.
Bjela kućna dvokrilna vrata ukrašena su ornament staklom, tu se ulazi u hodnik sa stepeništem za sprat, a ljevo je kužina s trpezarijom, a desno spavaća soba. Na spratu su dvije oveće spavaće sobe.
- "Kupatilo, WC, vešarnicu i za još ponešto ziđemo u produžetku južne lastavice, a iza njih ćemo napraviti drvarnicu. I to bi bilo to, kako ti se čini?" - pita Milan na kraju obilaska.
- "Odlično je, dobro ste to izveli, ljepo je, kao da je u gradu." - kažem mu - "Možeš se ženiti!"
- "To mu i ja kažem." - javi se đed Ćiko što sjedi kod šporeta i žarka vatru.
- "Kako si đede, jel' ovako bolje nego dimiti se kod ognjišta?" - pružim mu ruku.
- "Muram priznati, Bogami jeste 'vako, ali šta vredi kad meni starost smeta, pa mi niko i ništa ne mure ugoditi. Kako si ti rode?" - pruža on staračku ruku puštajući da mu štap padne u krilo.
- "Kad ćeš doći u Split, u "Dinare", po cipele?" - pitam ga.
- "A neću više dolaziti! Imaju muje kalupe, sami mi pošalju, a prošle još njesam ni obu. Manje 'odam, pa manje i trošim, tako je to." - kucne đed štapinom po ortopedskim cokulama.
- "Sluša li te ovaj mangup, znači, treba ga ženiti!?" - pokazujem ja na Milana koji iz dvolitraša naljeva vino u čaše.
- "Dobar je un, i Milica, a treba se ženiti, i ti rode, nemate šta čekati. Ne valja se puno kasno ženiti, teže se kašnje privići, treba i na to gledati." - smije se đed.
- "A ja moram još u vojsku, Milan je to rješio, može on prije mene." - smijem se i ja.
- "A jesi li završio svoje škole, kad ćeš u vojsku?" - pita đed.
- "Još malo, dogodine u ova doba biću u vojsci." - velim mu.
Milan nazdravi i mi popišmo vino.
- "Dobro ti je, pravi si domaćin." - hvalim mu vino.
- "Tako je s loze, nema cukra i ostalih gluposti. Konoba je dobra, ne može mu ništa biti." - pojasni on.
- "Jeli došla naša Bodulka Kate, i Dušan?" - raspituje se đed.
- "Došlo su, javiće se oni." - rekoh mu.
- "A dobra je una, odma se to na čeljadetu vidi, mirna i ljepa, duševna. Ma zamisli, kupila mi cigare!" - hvali je đed.
- "Jeste, baš je takva. Pažljiva je, može sa svakim." - begenišem je i ja.
- "Neka joj Bog da sreću, vredna je toga." - veli đed.
- "Milane, đe ćeš večeras?" - pitam ga.
- "Skočiću autom do Rudela, imam dogovor." - veli mi, zagonetno se smijuljeći.
- "A to je to, neka, neka! Zna li đed koja je?"- ne krijemo ništa pred đedom.
- "Da i ne kažem saznali bi! Čudno je to, tajiš, a ono se sve sazna. Ime joj je Mara, možda znaš Marka Grčića, njegova ćer. Profesorica je srpskog i književnosti." - oda se on.
- "Dobro, 'oće li ona htjeti živiti ovdje?"- smijem se.
- "Nego šta! Bolje joj je ovdje nego da živimo kao podstanari u Kninu ili Kistanjama. Struja ima, auto ima, valjda će uskoro doći i vodovod i asfalt, radio i televizija ima, a tišina i priroda svuda okolo. U kući imamo posebne prostorije za sebe, šta fali? Čak se priča da ćemo i telefone uskoro dobiti." - objašnjava Milan.
- "Ne fali ništa, samo se neke uspuntaju, pa misle da ih u gradu čeka med i mljeko i da će svako veče ići u kazalište, kino ili na neki drugi provod, a ne misle da se i tamo treba raditi i da se s parama jedva izlazi s kraja na kraj."- velim mu.
- "Nije ona takva, ne žudi za gradom, ima šansu da se zaposli u školi, a ne mora odmah, može čekati, nije nam nužda. A znaš da pričaju da će se ovdje napraviti neka tvornica, kao pogon TVIK-a, i dosta mladih računa da bi se tu mogli zaposliti. Govori se o nekih dvista-trista radnika, što muških, što ženskih."- informiše me on.
- "To je trebalo odvano! Koliko bi maldih ostalo, a Kistanje i ovaj kraj bi živnuo. Ljudi bi radili, a okućnice bi isto obrađivali i bilo bi bolje živiti nego u gradu. Teško je živjeti familiji samo od jedne plaće, a samo od polja i stoke nemoguće." - baš mi je draggo da to čujem.
- "Mora da su se glavešine trgle, ako se to asfaltira, dođe voda i telefoni i napravi ta tvorničica, kraj bi se preporodio. Ovo kod nas ne valja ovako, a da vidiš kako je tek tamo prema Erveniku, kao da je rani srednji vjek. Niđe nijednog čeljadeta, samo djeca i starci. A izgleda da će škole po selima zatvoriti, nema dovoljno djece, pa će ih voditi u Ivoševce, Đevrske, Kistanje i Ervenik. Neće biti onih četvorogodišnjih škola u Grulovićima, Nuniću, Bjevčenu selu i ostalim mjestima đe su dosad bile. I sad djeca moraju patiti, što nikako nije u redu. Lakše je slati učitelja nego mučiti djecu." - priča Milan.
- "Kako će biti djece kad nema mladih ljudi! U muje vreme cjeli kraj je zuja ki varica, svud ovce i čobani, a ljeti puna polja mladosti na mobi. To danas ne valja, mjesto da je više djece kad je lakše živiti uno je obrnulo, jedno-dvoje, troje, ako se kome omakne. A šta će ti to sve bogastvo kad nema naroda. Ne znam šta je to vama mladima u glavama?"- uključi se đed Ćiko.
-"A šta ćeš đede, nova vremena, novi običaji. To je svuda, nije samo ovdje." - kažem mu.
-"Znam sinko, ali ne znači da tako valja. Čojek život mure produžiti samo preko djece, unuka i potomaka, a šta će mu život kad unapred zna da će mu rod izumreti. Život se nastavlja kroz potomstvo, to trebate imati na umu. Jedno ki nijedno, dvoje samo odgoda, troje već nešto znači, a više, to je tek uno pravo. Što je krošnja veća ljepše je drvo, tako i život čeljadeta." - svjetuje nas đed.
-"A sad svi 'oće da imaju odma sve, kažu: jedan je život." - razmišlja naglas Milan.
-"Ima njega dosta, samo ga treba pametno rasporediti! U preši se uvjek nešto zaboravi, ša je teže ispravljati nego nanovo graditi, i jopet neće biti kako treba. U svemu ima red, tako je Bog odredio, pa i to da roditelji uče i odgajaju djecu, i da im u svemu ne udovovoljavaju pa postanu njihovi patnici. Čuvajte se toga, djeca uvjek puno više žele nego šta im treba, a ako do toga lako dođu unda ne znaju cjeniti muku i trud, olako rasipaju uno što su generacije ispred njih s mukom sticale. Tako to ide, kad ne znaju cjeniti trud tuđi, svoj preuveličaaju, mukte dobiveno olako krčme, a svoje nikad ništa ne stvore." - poučava nas đed Ćiko.
- "Istina je to đede, pogledaj šta je s djecom ovi' naši funkcionera, nijedno ne završi neku veliku školu, a mogli su birati šta 'oće, bila bi im ispunjena svaka želja. Većina i' ne radi ništa, na kraju ih gurnu na neko činovničko mjesto, a kad izgube roditelji moć i podršku pajtaša, lupaju se po čelu kukajući za propuštenim prilikama i uludo propuštenim vremenom." - veli Milan.
- "Pa to vam i ja govorim!" - prikriči đed.
- "Idem ja ća, a ti se Milane spremaj, trebaš to ulje oprati sa sebe, zar ne?" - smijem se.
- "E, mora se, ulje, naftu, tovatnu mast." - smije se i on - "Ne sviđa se taj miris curama."
- "Kad odlaziš, rode?" - pita me đed.
- "Prekosutra, ima četri dana praznika. Vidićemo se još." - velim mu, a Milan me ispraća do avlijskih vrata.

Zatičem kod kuće sve osim matere kako gledaju televiziju.
- "Di si ti, šetaš okolo, sidi, evo prenose centralnu proslavu praznika." - pravi mi mjesto Katja.
- "Samo vi gledajte, idem ja u skitnju, ovdje mi gledanje televizije nimalo ne paše." - kažem joj.
- "Di ćeš sad?" - pita ona.
- "Idem do Brine, do Pištavaca, nisam tamo dugo bio." - kažem joj.
- "Kad ćemo Duško nazad, šta planiraš?" - pita ga Katja.
- "Možemo večeras, a ako želiš možemo sutra prije podne." - veli joj on.
- "Kako večeras, prenućite, ima đe spavati!" - zadržava ih ćaća.
- "Šta kažeš?" - Dušan traži Katjino mišljenje.
- "Onda idemo sutra, a ja ću s Milom u šetnju kad je ovako lip dan." - odluči se ona.
- "Duška, gdje su ti patike, daj Katji, lakše joj je u njima hodati."- pitam Dušanku.
- "Ako odgovara broj, sad ću ih donjeti!" - skoči se Duška po patike.
- "Dobre su Duška, nosimo izgleda isti broj." - Katja obu patike - "Eh, ovako je bolje, idemo Mile, hoćeš li ti Duško?"
- "Samo vi idite, malo ću ovo pogledati, da čujem šta govore, a poslije ću pomoći mami." - ne ide se njemu.

U to doba dana, nešto iza popaska, vreme se lomi. Sve se umiri, i granje na murvi ispred kuće, i šuštanje suvog kupinova lišća između spletenih bodljikavih traka granja i u pukotinama suvozidova.
- "Uvijek se čudim ovom zidinama, koliko je vrimena i truda tribalo da se sve to napravi!? I otkud tolike kamenčine kad ih na tim njivicama još jednako ima." - gleda Katja plosnate posivjele kamene ploče, pločice i babulje uzidane u zidove Aničine ulice.
Nasmijem se od srca:
- "Šta ti to pade na pamet, pa ovo je Dalmacija, a u njoj je skoro sve od kamena. Vidiš ovu ulicu, od svih babulja po njoj se jedva hoda, pa ovu njivu "Iznad ulice", uvjek na njoj kamena. Uhvatili bi nas djecu da to krčimo, svaki kamenčić veći od franje bio bi pokupljen, a dogodine bi bilo isto. Stari kažu da kamenje "izvire", i to je istina, nikad ga ne možeš do kraja iskrčiti. Za ovo sitno, recimo da nije sklonjeno iz ko zna kojeg razloga nekako se i može razumiti, ali kad se ore naiđe se na ove velike ploče, tako velike da ih jedva dvojica sklone kad ih plug izbaci, i sigurno je da nisu bile na toj plitkoj površini kod prošlog oranja. Valjda voda od kiša povuče zemlju negdje u dubinu, a tako se odozdo izbacuje kamenje, i tako ga se nikako ne možeš rješiti." - pokušavam joj razjasniti taj fenomen dok prolazimo ulicom.
- "Da, jadni ljudi uvijek se mučili da sačuvaju to malo zemlje i otud te velike gromile i zidine. Da im je bar tako žito rađalo kao što rađa kamenje?" - sjetno će Katja.
- "Ne treba ih žaliti, njihovo življenje ne možemo današnjim metrom mjeriti. Imali su deblje živce nego mi danas, nisu trčali kao mi da postanu bogati preko noći, jer su znali da se bogatstvo ne stiče u jednom pokoljenju, već su nastojali da očuvaju nasljeđeno i po mogućnosti da nešto dokupe ili dograde i tako daju svoj doprinos u tom porodičnom lancu. A do bogatstva se uvjek dolazilo silom ili "srećom" po onoj narodnoj: " Dok se nekom ne smrkne, drugom ne svane."- započinjem raspravu.
- "Zar nije "...čovjek kovač svoje sreće..?"- Katja će.
- "Zavisi od toga šta se postavi za cilj, pa kad se ostvari čovjek bi trebao biti sretan. Mali ciljevi, mala sreća, veliki ciljevi u većini slučajeva ostaju neostvareni, pa onda nastaje razočaranje i nesreće. To bi ja tumačio u tom smislu. A ja govorim o onoj "sreći" koja pada "iz vedra neba". Neko se obogati preko noći i ljudi kažu: " Balo njemu, sretan li je!", i tako sebe zamišljaju u njegovoj koži. A ko zna jeli taj uopće sretan, možda je nesretniji nego što je prije toga bio. Možda mu duh nije skrojen za takvo " iznenadno", brzo stečeno, bogatstvo. Čula si za mnoge slavne i bogate ličnosti koje su napravile suicid, a gledajući sa strane nisu imale razloga. A velika bogatstva se stiču ratovima ili krađama, narodski rečeno, jer će pravnici naći stotinu izraza odnosno pravnih formulacija da to zamaskiraju. U ratu pobjednik bogatstvo stiče silom, a debelekošci s obe sukobljene strane koriste mutna vremena i u tim nenormalnim uvjetima, što silom, što prevarom, dolaze do bogatstva, obično pod otkriljem vlasti koja drugačijim aršinom mjeri "svoje" obične ljude. Izuzetak je kad nasljediš rodbinu, a takvih sretnika je malo. No, to nas neće nikamo odvesti, knjige su o tome napisane, i za i protiv, ja pokušavam sve to skratiti i pojednostaviti do načina na koji običan svjet to razumjeva." - odmahnem rukom.
- "Tako je, na ovom lipom mistu ostavimo se teških tema. O, tako se lagano osjećam, kao da sam od perja!" - Katja se okrenu oko svoje osi.
- "Zrak je to, nema onog tvorničkog smrada kao u Vranjicu. Šteta što su upropastili ono mjesto gradeći tvornicu salonita, ono je trebalo pretvoriti u turističku atrakciju, kao Sveti Stefan." - kažem joj.
- "To su nam podvalili Splićani i neke naše budale. Dobili smo radna mjesta, ali smo izgubili vrtove i polje, a ta radna mjesta smo mogli dobiti i u turizmu. A sad je to teško ispraviti." - slaže se ona.
- "Zato ovdje ništa ne grade, sve je skoro isto kao što je bilo za Austrougarske, samo je manje pravde i više činovnika nego onda." - kiselo se nasmijem.
Došli smo do Brine, na Litičinama smo.
- "Ovo bi tribalo proglasiti Nacionalnim parkom, dok je još očuvano. Šteta bi bilo nakaziti ovu lipotu." - glasno razmišljlja Katja.
- "Ne bi narod imao ništa protiv, ma bi trebalo napraviti i asfaltirati pristupne puteve, neće niko strani da vozi po ovako lošim putinama. A time bi se sprečila izgradnja prljave industrije ili nečeg sličnog." - slažem se.
Stigli smo do Pištavaca, pogled puca pema sjeveru i jugu kanjona. Ne sjedamo, naslanjamo se leđima na zgodane ispupčine litice.
- "Čuješ li, šta ono šumi?" - pita Katja.
-"Lagana, tiha burica probija se kroz kanjon, još se nije podigla gore uza stranu."- razjasnim joj.
- "I ti poznaješ sve ovo, u detalje?" - pita Katja pokazujući široko rukom okolinu.
- "Ne samo ja, svi smo to obišli pješke, bez žurbe, čuvajući krave ili ovce. Ovo su Vezala, ono su Pećine, ovo gdje stojimo su Pištavci, one stjene tamo su Gradine, u onoj dragi izvire Česma, ondje niže, kod onog bujnog drveća, izvire Javornik, ondje iznad Manastira je izvor Vrelo. Vidiš li onu veliku krošnju kod Luke, to je divlja jabuka, ona strana ispod Manastira je Donja brina, a ono gusto krošnjato drveće su Brestići, a ono pri dnu Donje brine, gusto krošnjato drveće, je Lukin lad." - pokazujem joj rukom u pravcu označenog.
Katja gleda u kanjon, mirni tok Krke i dva gnjurca uz ševar pri Bunjevačkim lukama. Sjena joj preleti preko očiju, a lice poprimi otužan izraz.
- "Nešto si, odjednom, sjetna?" - upitah tiho i bojažljivo.
- "Da, brinem se. Bojim se da neću imati djece. Nema ni Marija, teško mi se pomiriti s tim."- reče jedva čujno.
- "Šta kažu doktori?" - pitam.
- "Kažu: treba čekati, i meni i Mariji. Marija već ide na neke preglede, a to dugo traje, a ja ne trebam još dok ne prođe po njima predviđeno vreme u braku. Bojim se da me samo tješe, kako oni to već znaju." - reče bezbojno.
- "Što bi lagali, mladi ste, imate vremena za djecu, a ni medicina nije bez nekog rješenja. Sigurno će poduzeti sve, tu treba biti strpljiv i imati povjerenja u lječnike, a ne odmah dići ruke i predati se apatiji." - hrabrim je.
- "Borit ću se, ali se uvjek vrzma pitanje u glavi: zašto se to dešava baš meni?" - trgnu se.
- "Oni dolje u Manstiru rekli bi da je to sve Božja volja." - kažem joj.
- "Lako je njima, što god da se dešava oni to pokriju Božjom voljom. Ali ja to dite želim! Pa kud isti problem kod obe? Kakva je to "sreća"?"- ironično će Katja prema sudbini.
- "Tu želju zadrži, ali ljutnju na sudbinu stišaj, od te ljutnje imaš samo štetu. Moraš biti strpljiva, smirena i uporna. Nekad i najjednostavniji problem izgleda nerješiv samo zato što ga gledamo kroz koprenu panike. A rješenje je tu, pred očima, samo ga od koprene ne vidimo." - tješim je.
- "A, vidit ćemo! Hvala ti na savjetu." - stisnu mi ruku.
- "Treba ti podrška, od mene ćeš je imati, šta Duško kaže?" - zagrlim je.
- "Otprilike što i ti, imam njegovu podršku." - reče mi.
- "Onda je dobro, zajedno ćete to lakše prebroditi! Hoćemo li polako nazad, pada veče, biće ti hladno." - kažem joj prihvatajući je za ruku.
- "Idemo, malo sam se smirila." - reče i krenušmo.
- "Eto vidiš, kako se može! Čovjek ponekad zna sam sebi biti najveća smetnja i najljući protivnik. Tu bitku moraš dobiti, a to možeš samo uz pomoć strpljenja i hladnog razuma. Bilo kad da ti zatreba moja pomoć tu sam." - govorim joj dok izlazimo na proplanak ispod Gradine.
- "O, hoću, potrebna mi je podrška. Hvala ti." - pogleda me zahvalno svpjim krupnim smeđim očima, a lice joj poprimi smiren i veseli izgled, tugu i brigu je potisnula negdje duboko u sebi.
Hodali smo šutke stotinjak koraka, a tad ona zastade:
- "Nećeš reći mami?"
- "Ne, nikome, neka ostane naša tajna. Prepuštam sve odgovore tebi i Dušku." - obećam joj.
- "Tako je najbolje, zašto da se i ona brine." - složi se ona.
Bura se javi u vrškama drveća, a sljedeći nalet zanjiše i prizemne grane i mi ubrzašmo korak. Iznad Promine zasja Večernjača.
- "Vidi što sija! Kako je krupna!" - ushiti se Katja.
- "Biće i sutra ljep dan!" - rekoh joj i pokažem na rumeno nebo iznad Benkovačkih brda.
Večer smo proveli u razgovoru, gledanju TV i piću vina, pa kako to biva kad se radi više stvari istovremeno ni jedno nije bilo odrađeno temeljito, razgovor je bio istrzan, na ekrenu TV se gubila nit radnje nekog filma, jedino je vino dobro obavljalo svoj posao.
Dušan i Katja su spavali u gostinjskoj sobi, ćaća i mater u svojoj koćeti, a Mirko i Duška na velikom krevetu iz pradavnih vremena, čiji je madrac bio punjen čemušinom, a ja dobio mjesto na gvozdenom krevetku u kuhinji. Zaspao sam uz zadnje pucketanje smrekovih žiškica u šporetu, a probudio se kad je mater ustala da istjera ovce iz pojate:
- "Spavaj ti, još je rano." - tiho će ona.
- "Neću više, baš se lagano i naspavano osjećam." - ustanem i obujem stare cipele, jer sam spavo onako obučen u robi, što mi je bilo posebno zadovoljstvo - "Kud ćemo s ovcama?"
- "Krenuću ih u Smreke, nek se bar izodaju." - govori tiho da ne bi nekog probudila.
- "Ja ću, ti loži vatru." - ustanem i krenem na avliju.
- "Obuci jaketu, ledeno je!" - pruži mi staru poveću ćaćinu jaketu što visiše na vješalici pribijenoj na zid hodničića.
Ona izađe za mnom po drva za potpalu, a Šarko se diže sa svoje ponjave ispod teze i krenu prema pritorku. Drvena, polutrula vratašca pritorka podigoh rukom da bi ih otvorio, a Šarko jurnu unutra u pojatu i začas istjera ovce. Ovan klepčar krenu napred, a po nekom utvrđenom poretku u stadu ovce za njim. Kad su osjetile da idu prema Aničinoj ulici i Smrekama ubrzaše korak i začas stigošmo na "Vr Dola". Krenem ih pravo prema Manastirskoj njivici i vratim se nazad, dok Šarko sjede na južnu stranu smrekova grma i ostade pažljivo gledati na svoje stado.
Sunce je bilo pozlatilo snježne vrhove Dinare i kapu Promine, a kroz granje, kao šapat, strujila je slabašna bura. Vrane i gavranovi iz kanjona Krke su već izletili i sada su već bili na po puta ka svom cilju negdje na južnim obroncima Velebita. Letili su visoko, nije im se čulo graktanje, a po povremenom kvarenju redosljeda u letu moglo se naslutiti da je gore bura jače duvala, a što znači da će biti ljep dan.
Kad sam ulazio u avliju veliki šareni pjevac zalupa krilima i glasno, iz sve snage, kukuriknu. Mater izleti iz kuće i poluglasno zavika na njega, mašući rukama:
- "Iš, iš, jesi li poludio, sve ti vrag odnjo, sad si se sjetio kukurikati!"
- "Pusti ga, nek se dere, došlo mu." - smijem se.
- "Probudiće dječurliju, kud će ranije ustajati. Još se ni kuhinja nije ugrijala." - tiho će ona.
- "Jesu ti dječurlija, svi se briju i šminkaju, šteta ako im malo mrak uđe u oči. Ta vidiš li da svanjiva!" - zagrlim je oko ramena i ovlaš zaljuljam.
- "Šta će ranije, nek se naspavaju, ne čeka ih nikakav posa. Zar im nije dosta svaki dan rano ustajati. Pa šta, ako ste odrasli vi ste uvjek moja djeca, tako je to." - ona skoro šapuće dajući mi tako do znanja da i ja utišam.
U kuhinji je vatra veselo pucketala u šporetu, a voda za kavu prokuvala u lončiću:
- "Jesi li stavila cukar, ja ću zakuvati." - kažem joj.
- "Njesam, svari ti po vašem "gradskom", mi ođe kuvamo blažu." - pokaže mi u kredenci keramičke tegle za kavu i zukar.
- "Ja idem u vatrenu kuću zakuvati kruv i naložiti ognjište nek se grije, ranije ću ispod peke kruv ispeći." - prepusti ona meni brigu oko kave.
Uzmem ćikare i poredam ih na pijatićima po stolu, nalijem kavu da u svakoj ima podjednako smeđe pjene, a tada dohvatim litrenjak rakije, izlijem par kapi na dlan i pređem preko neobrijana lica, a tada nalijem u bićerin, polovinom tečnosti isperem usta, a drugu polovinu ispijem. Upalim radio i kuhinjom se razli laka instrumentalna muzika Radio Zagreba, prvog programa. Sjedem za sto, pripalim cigaretu i guštam u prvoj jutarnjoj kavi, čekajući da se ostali probude.
Začuše se vrata od sobe i u kuhinju uđe Katja:
- "Već si budan, što me nisi probudio. Dobro jutro."
- "Već odavno, bio sam i na jutarnjoj šetnji, istjera sam ovce. Sjedni, kava je gotova, sada sam je skuvao. Dobro jutro."- pokažem joj na stolicu.
- "Prvo ću se umiti." - reče ona.
- "Ja sam se umio malo rakijom, voda ti je tu na hodniku kod kajina."- kažem joj.
-"Kako rakijom?"- čudi se ona.
Objasnim joj:
- "Poslije ću se brijati i umivati vodom. Kažu da je ova naša lozovača dobra za ten, skine masnoću s kože i dezificira je."- nasmijem se.
- "Pa, vonjaću na rakiju, misliće da sam se zorom napila." - smije se ona.
- "To se ne računa kao neugodan miris, naročito ako ispereš usta i malo gucneš." - šalim se.
- "A neću, radije ću vodom."- odmahnu ona rukom smijući se i naliva vodu u kajin - "Di je mama?"
- "Tamo kod ognjišta, zakuvava kruv i sprema se za peći ga ispod peke." - rekoh joj.
- "Trebam li joj pomoći?" - briše se šugamanom.
- "Možeš gledati, neće ti dati da se zabrašnaviš ili zalužiš, znaš nju?" - i dalje se smijem.
- "Drugi put ću ponjeti staru robu, volila bi naučiti kako se to radi u ovakvim uvjetima, na starinski način." - reče ona.
- "Lako je to, jednom vidiš i gotovo." - rekoh joj.
- "Imaju tu neke finese, ovaj mamin kruh je poseban, meni nikad u Vranjicu ne ispadne kao njen." - reče - "Probale smo ja i Marija nekoliko puta."
- "Treba znati kad dovoljno dokisa, pa ga tada opet raskuvati, a onda dobro procjeniti kolika je temperatura ognjišta, ne valja ni da je prevruće ni prehladno. To se stiče iskustvom. Takođe, treba ga znati i ohladiti. Naoko je jednostavno, a sad i ja vidim da nije. Pokojna baba Anica je za to bila čuveni majstor, maja je od nje naučila." - pričam joj.
- "E, te finese, te sitnice, to bi htjela pokupiti." - reče Katja i ode u vatrenu kuću.
A sad se počeše izvlačiti iz soba i ostali, pospani i raščupani, kao miši iz osjevina. Sunce je već skočilo iznad Promine i ja upitah Dušana ključeve od "Renoa-12":
- "Daj da ti vidim vodu i ulje."
- "Zar ti to znaš?" - začudi se.
- "Pa kakav bi ja bio saobraćajni tehničar kad se ne bi razumio ponešto u motore!?" - rekoh mu.
- "Evo ti, rezervno ulje i destilirana voda ti je u gepeku, ako ti zatreba." - dade on.
Otvorim haubu i pogledam šipku, ulja je falilo oko po centimetra ispod minimuma, tad skinem čep i dolijem do crte optimuma, a tada kišnice u hladnjak, podmažem sajle gasa i kumplunga i vlažnom krpom obrišem motor. Izvadim filter zraka i istresakam ga tuckanjem o kamen i ponovo vratim na mjesto. Tad očistim metlicom i mokrom krpom auto iznutra, a tada donesem vode u siću i operem ga izvana. Sad se bjelio kao nov.
- "Šta me nisi zvao, mogli smo skupa, ja sam to htio sređivati kasnije kad otopli." - pojavi se Dušan ispred avlije.
- "Nema veze, ionako nemam šta raditi. Sjedi i upali ga." - rekoh mu.
Auto upali iz trećeg puta.
- "Jeli tako stalno?" - pitam ga.
- "Uglavnom, možda zato što je hladno." - reče on.
- "Izbaci iz brzine i otvori haubu motora." - kažem mu. On posluša i ja pojačam diznu ler gasa i motor ravnomjerno i mirno zabruja.
- "Sad ugasi i sačekaj tren, pa ponovo upali." - relkoh mu.
Auto upali odmah:
- "Eto, dobro je, neće ti se gasiti kad staneš i odmah će paliti."
Uzmem destilirane vode i dopunim akumulator:
- "Jeli ko gleda ovo auto skoro?" - pitam ga.
-"'Nije niko već dugo. Damir reče da će, pa se oduži, nikad da uhvati vremena."- pravda se on.
- "I ti bi se treba ponešto naučiti, za ovo ti ne treba majstor." - prekoravam ga.
- "To su za mene "španska sela". Nemam ja sklonosti prema mehanici i majstorisanju." - prizna ono što smo svi znali.
- "Onda plaćaj majstore, auto se mora redovno servisirati. Problem je kad se nešto pokvari na putu. I na prvoj pumpi provjeri pritisak u gumama, a ja ću ih sada malo dopumpati, vidiš da su poluprazne."- slegnem ramenima i spustim haubu te se uhvatim pumpe.

Marendali smo kad se razdanilo. Bećara i kravu sam istjera u Do, a poslije činio društvo Milanu kod njegove garaže. On se uhvatio posla da skrpa neku "krntiju" od "Stojadina".
- "Sad bi uzo macu i stuka ga! Đavo odnjo njega i gazdu mu. Rekao bi čojek da ima sto godina, a tek mu je četvrta. Nekim ljudima ne treba dati volan u ruke. Mašinu moraš paziti ka i stoku, a i sve ostalo, inače je đavo za tren odnese."- ljuti se Milan.
- "Čiji je to?" - pitam ga.
- "Ma, nekog seronje iz Nunića, otvorio tu kafić, pa glumi gazdu i parajliju."- veli Milan.
- "Biće da ima para kad ga tako tare."- velim.
- "Ima on vraga i ludu glavu. Zašto onda traži da mu popravim na poček? Oni koji imaju lovu bolje je čuvaju od ovih manitaša što glume da su neke gazde."- otpetljava Milan žičetine kojima je vezean prednji branik i baca je ukraj, među stare djelove.
Traži u kašeti odgovarajuću maticu i kotramaticu i namješta branik kako treba.
-"Šta mu je mogu, zakrpaću koliko se može, neću mu ja na dug generalku raditi. Reći ću mu koji mu djelovi trebaju, neka kupi i donese, pa ću mu onda raditi. Ili to, ili neka proda nekome ovaj krš, pa kupi novi, nema mu treće." - priteže odreda sve šarafe i matice na rasklimanoj šasiji.
-"Večeras ćeš tamo?"- pitam ga.
- "Aha, tako je." - veli, zna o čemu ga pitam.
- "Ozbiljno si zagriza, a ?" - velim mu.
- "Ozbiljno, Boga mi!" - potvrdi.
- "Dobro, vidimo se sutra, odlazim onim popodne." - rekoh.
- "Vidimo se." - reče i podvuče se pod auto.

Prolazeći između Jokine njive s desne i njenog Dočića s ljeve strane puta u duši me nešto sjecnu. Ovo bijaše prvi put da se moji puti sa Milanovim razilaze. On će večeras kod Mare, a ja ću kud me volja, bez nekokg cilja. Od malih nogu bili smo skupa, nikad, ni kao mala djeca se nismo posvađali ni rječima ni djelom, jeli smo i igrali se gdje nam se svidilo, nije bilo važno da li kod njegove ili moje kuće, a znali bi i skupa zaspati preko ljeta za popaska na nekom guvnu u zaseoku. Ako bi neko vidio jednog znao bi da je tu i drugi, tu u blizini, pa su nam se rugali da smo tamo neki Ćejo i Vujo. Nisu nas ni mogli posvađati, ovi striji su to htjeli sto puta, ta " ...porvite se da vidimo ko je jači...", ali se nismo dali. U igri, kada bi žrebom ispali protivnici u ekipama odma smo tražili da se žreb ponavlja ili bi se odstupalo i pravila izmjena da nas dvojica igramo u istoj ekipi, jer se znalo da "... Mile i Milan će namjerno zabušavati, neće htjeti dati gol, izgubiće namjerno loptu...", a imali su i pravo, jer se tako i događalo.
Nas dvojica između sebe nismo trbali ni puno razgovarati, znali smo jedan drugom čitati misli. Kad bi nešto gradili dovoljno je bilo pružiti ruku, ovaj drugi bi dodao baš onaj kamen koji treba ili napravio radnju koja sljedi bez izgovorene jedne jedine rječi ili pokazana mota. Slobodno bi se moglo reći: bila je to jedna duša u dva tjela, pa između sebe nismo niti smo mogli imati tajni, dok prema braći i sestrama smo, iako su nam bili krvni rod, znali imati.
A sada, eto dođe vreme, to se mjenja.
Nesvjesno sam zasta kod Ćilitova orasa obuzet tim mislima, i sjetan instiktivno se okrenuh: Milan je stajao kod auta i gladao za mnom. Podigoh ruku i mahnu, on isto odgovori. Znao sam da se i on u tim trenucima jednako tako osjećao, prošla su "stara vremena", počinje nešto novo. Požurih kući, da se on ne predomisli, teg prošlosti je težak ma koliko bio ljep.
Život mora ići dalje!

Dušan i Katja su otišli poslije ručka u Split, a ćaća u Smreke kod ovaca. Mirko se namjestio i glada TV, a Dušanka u sobi pokušava nešto učiti.
Pomažem materi oprati i složiti suđe u vanglu kod gusterne. Ona zasta, pa upita:
-"Mile, znaš li azšto uni nemaju još djece?"
-"Ne znam majo, valjda još ne žele." - slagah joj.
-"Šta imaju čekati, ako ih misle imati muraju se starati, prešli si oboje tridesetu. Što stariji dobiju biće im teže."- govori ona.
-"A ne znam, trebala si nji pitati." - rekoh joj da ne posumnja da ja nešto znam.
-"Upita ja uzgred Dušana, un reče da im se ne žuri, a meni je to sve sumnjivo, mura da imaju neki problema. Šteta bi bilo, Katja je tako ljepa i mila žena. I drago mi je što je onako smirena i nije uznosita, ničeg se ne libi, ki da je rođena ođe na selu." - nastavi ona prati i režentavati pjate.
-"Stvarno ne znam kakvi su im planovi, oni mi ne govore, ja ih ne pitam, valjda će se odlučiti, znaš kao to danas rade, jedno, doje i gotovo." - tobože razjašnjavam da razvodnim svoje laži.
- "E, to danas ne valja! Ne mureš imati djecu i živiti ki da nisi rodila. Nema za ženu veće radosti od djeteta! Ne mugu razumiti šta to mure i kako mure biti nešto draže. To danas ne valja." - govori ona i dodaje mi pijate i teće da ih brišem.
- "Nova vremena, novi običaji! To se danas tako radi i na selu.- kažem joj.
- "Jeste, vrag ih lude odnjo! Brzo se zaraze unim što ne valja!" - zaključi ona.

Oko jedanaest krenuo sam na voz. U Split sam stigao odmoran i čio, pun one snage što se nakupi samo u rodnom kraju samim dodirom nogu s rodnim tlom i pogledom na tako ljepe i poznate ljude, stvari i okolinu.

- 89 -

Ovih dana decembra Milica je bila u punoj neizvjesnosti. Rad na određeno veme u Centru "Mate Golem" je isticao, a očekivala je rezultat konkursa za deviznog referenta u "Jugobanci". O čemu god pričali opet bi se vratili na ovu temu, što nije bilo ni čudno, od posla se živilo. Ja sam glumio optimista, a ona se ničem dobrom nije nadala: "Kao da se lako zaposliti u "Jugobanci"!? Ako me prime biće to kao da je ćorava koka ukljucala zrno!", često bi znala reći.
Oboje smo znali da se u banke i SIZ-ove primaju supruge, kćeri i rodbina funkcionera i gradske elite, da su tamo prilično dobre plaće, ali me tješila luda pomisao da i tamo neko treba nešto raditi. Pa što se toga tiče ne bi trebalo biti problema, ona je dobro poznavala knjigovodstvene i financijske poslove, ta na njima je radila već osam godina.
A meni je polovinom mjeseca stigao iz Zagreba poziv za izradu Plana poslovanja za 1975.godinu. Ove godine za te potrebe izabrane su Stubičke Toplice. Nama izdaljega, Splita, Knina i Rijeke bilo je odmah jasno da tu zagrebčani nešto mute, pa smo se telefonski dogovorili za istovjetnu taktiku i međusobnu podršku našim zahtjevima, kako ne bi ostali kratkih rukava. A tu je trebalo biti tvrdoglav i uporan, jer se dogovor oko svega morao donjeti konzensusom između OOUR-a iako se nije smjelo probiti dogovorene parametre iz Poslovne politike kaja je usaglašena sa Republičkom vladom o visini kompezacije. Znači, da bi dobio više neko mora dobiti manje.
Radeći po cjeli dan napravio sam sve pripremne radnje i dogovorio se sa direktorima službi u OOUR-u i direktorom OOUR-a o načinu kontaktiranja i paralelnim vezama prema SOUR-u u slučaju da zatrebaju dodatni podaci ili pritisak, te naveče spavaćim kolima krenem u Zagreb. Na Glavnom kolodvoru Zagreb sastao sam se po dogovoru s kolegom iz Knina Gojkom Raškovićem, pa smo se zajedno uputili na autobus za Stubičke Toplice gdje smo zatekli ostale koji su još sinoć stigli.
Iz zagrebačkoih OOUR-a bili su Čedo Pavlović i Stevo Kalinić za Saobraćaj 1., a za Saobraćaj 2. Vlatko Grgić i Ivanka Šimić, za Varaždin Antun Novak i jedan mladi referent, iz Koprivnice Josip "Blek" Blažeković i Franjo Zirdum "Bosanac" i mlada referntica Anika, iz Osijeka Miro Vučković, iz Slavonskog Broda Snježana Stanić i Pejo Kuprešak, iz Vinkovaca Mijo Bakarić i dvije referentice Milka i Vera, iz Rijeke Vlado Tomić i Mile Karapandža, iz Karlovca Stevo Dadasović i Josip Kanceljak, a od zajedničkih službi SOUR-a šef planske službe Vladimir Višnjić, te referenti plana Milutin Reljić, Zvonko Počuča, Milan Kleut, i šef raspodjele Valent Galinec i referenti Božo Dabić, Božena, Ankica, Vera, i još neki pripravnici i pripravnice, te naš svodni referent za grupaciju saobraćaj Zvonko Mehaković.
Atmosfera je bila tmurna, među ljudima što su znali da će se morati raditi mučno i brzo, uz dosta natezanja i improvizacije, a ipak će ih ovdje zateći katolički Badnjak i Božić, a van što se po okolini spustila gusta magla na prethodno napadali snjeg, pa se od bljuzgavice i blata nigdje nije moglo prošetati.
Pod električnim osvjetljenjem se radilo cjeli dan, prvi se usaglašavao obim i kvaliteta rada. Procjene sa terena, iz OOUR-a, kad su se zbrojile bile su za četvrtinu niže od zacrtanih poslovnom politikom. Mi od svoga nismo odstupali, pa je Vlado Višnjić, šef planske službe, smijući se, odlučio:
- "Ovo vaše se prihvata, a da bude vuk sit i koze na broju, svakome se rad podiže linearno za postotak koji proizlazi iz odnosa količine po poslovnoj politici i vašeg zbira, uz prijedlog zaključka Radničkom savjetu SOUR ŽTP-a da se izvrši rebalans plana nakon prvog polugodišta tekuće poslovne godine."
Niko nije imao ništa protiv iako smo bili svjesni da je to odlaganje problema, te da će biti natezanja u planiranju i isplati osobnih dohodaka na terenu. Uostalom, šta bi mi "ispravljali krivu Drinu", koju je rukovodstvo SOUR-a dogovorilo sa republičkim Izvršnim vijećem prihvatajući predimenzionirani obim rada koji su birokrate u sekreterijatu za saobraćaj odoka, pripremajući budžetske stavke, iskrojile, da bi bila što manja kompezacija prihoda ŽTP-u.
U hotelskoj sobi bio sam sa Gojkom Raškovićem. On je donio punu demižanu svog domaćeg vina pa smo tajno pozivali svoje stare kompanjone poslije večere na piće. Tako su nam se priključili Vlado Tomić, Mile Karapandža, Zvonko Mehaković, Vlado Višnjić, Čedo Pavlović, Vlatko Grgić i Josip "Blek" Blažeković. Igralo se briškule i trešeta, pilo vino i pričale dogodovštine. Tu je Vlado Tomić bio nenadmašiv. Sve kao da neće, sa ozbiljnom facom, taj okošti Goranin s podrugljivim smješkom na rubu usana nikoga nije štedio, počinjući od sebe. Onaj koji se najviše smijao njegovim "nevoljama" ubrzo bi postao predmet Vladine šale, i bio bi sretan ako bi se izvukao te večeri, pa i narednih dana.
Oslikavjući društveni život na Rijeci, odnos došljaka i domaćih, slavenofila i talijanaša, te prilagođavanje i transformaciju seljačkog odgoja u gradske navike, bolje reći u "malograđanski" mentalitet, započe priču o svom mačku Anti.
-"Kad su mi djeca odrasla i odletila iz gnijezda mojoj gospođi Mariji postade dosadno. Ja na poslu, a ona nema šta kod kuće raditi, zbog slabog vida presta šivati i kukičati, pa se izmiri sa susjedom Antonijom, Talijankom, u čijoj obiteljskoj kući smo poslije rata dobili stan na privremeno korišćenje na katu, i možete zamisliti koliko nas je ona volila. To na privremeno korišćenje sam dobio kao bivši partizan i invalid, pa kad smo i mi i vlasnica Antonija shvatili da će to privremeno poduže trajati stanje se primiri, ali hladni odnosi ostaše. A sada odjednom Marija i Antonija postaše kao nokat i meso, pa po cijeli dan bistre gradske ćakule." - baci on zadnju kartu, privuče dobitak sebi, sve usporenim pokretima, i mješa li mješa karte, a kad poče nova partija nastavi:
- "Šjora Antonija je držala mačke, čistila ih i kupala, vezvala im oko vrata fjokiće i zvala ih po imenima poznatih glumica ili pjevačica: Mina, Milva, Điljola, Tina, Dona i tako nekako, pa nagovori moju ženu da i ona nabavi bar jednu mačku, da će joj to biti zabava i obaveza i da će joj tako ublažiti dosadu. Nema mi druge, morao sam pristati i nabaviti mačku, ali uz pogodbu da je ja odaberem i donesem kući. Žena prista, jer ni njoj se nisu sviđale one od šjor Antonije, koje su sve bile boje sladoleda: krem, vanilija, bjela i tako nešto slično, blijedunjavo." - opet Vlado baci štih na stol, privuče dobitak pred sebe i poče mješati karte bez žurbe.
- "Ajede Tomiću, ispričaj to više, da igramo ka ljudi!" - bubnu Vlatko, očito nezadovoljan što gubi.
- "Eto, kad kninski Vlaj postane zagrebački Purger, sve pomješa i uvijek pogrešno nastupi." - skreće sa teme Vlado.
- "Ćuti Vlatko, ako ga prekidaš nikad neće stići do kraja." - pomirljivo će Čedo iako tako stanje stvari nije odgovaralo njegovu temparamentu, a još više kao Vlatkovu partneru u kartama.
Vlado podjeli karte kao da nije bilo upadica i nastavi:
- "Odem ja preko vikenda svojom starom "Bubom" u Gomirje, u posjet kod brata i uzmem jednog domaćeg mačka, mladog, što se proljetos omacio. Znate kakve su naše domaće mačke na selu, poludivlje, ne ulaze u kuću nego im se hrana da, ako se same nisu snašle, na avliji. A ovaj mačak je bio pokrupan, pravi mali tigar, takvo mu je i krzno bilo, glava crna, po leđima debela crna pruga, a rebra mu isto tako išarana crnim prugama. Strpa mi ga brat u nekakav krtol i zašije odozgo ono debelo juteno platno od vreće kukuruza da ne progrize. Donesem ga kući i kažem ženi da zatvori sve prozore i vrata i da pazi nekoliko dana da joj ne pobjegne, jer taj 'ajduk nije naučio živjeti u zatvoru već u šumama Gorskog Kotara loviti puhove i zečeve." - opet Vlado baci štih na stol i pokupi dobitak, a onda stane polako mješati karte i djeliti. Letimično baci pogled na sat i počeša se po zglavku ljeve ruke, kao da ga kajiš sata žulja.
U sobi je sad takva tišina da se izvana čuje pucketanje grana na topolama od mraza.
- "Ženi se svidje mačak, ta i ona je nekad bila seljačka cura, ali joj se ne svidje njegova narav, jer je žestoko ogreba dok je otšivala ono platno s krtočića:
- "Ovo ti je Vlado divlje, tko će ovo pripitomiti!?" - prigovara ona, a ja joj kažem:
- "I ti si nekad bila takva, pa si se pripitomila, ne pada ti napamet da bježiš nazad na selo. Tako će biti i sa njim, kad osjeti blagodeti grada."
- "A kako bi ga nazvali: Feliks, Toni?" - predlaže ona.
- "Ma kakvi, to je domaća rasa, treba mu dati neko domaće seljačko ime: Ante, Petar, Luka, Jakov, Marko, Pavao, Ivan!" - predlažem ja.
- "Dobro, zvaćemo ga Ante, ova druga imena su apostolska, ne bi bilo zgodno, a Ante je ipak svetac nižeg ranga od njih, a biće drago i Antoniji što smo mu dali ime njoj u čast." - složi se ona.
- "Otkad ti posta religiozna?" - začudim se ja, ta bila je skojevka i partijašica, doduše nije više išla na sastanke u Mjesnu zajednicu.
- "Nezgodno je radi Antonije, ona bi sigurno prigovorila." - obrazloži ona.
I naš mačak Ante se malo po malo priviknu, počeo je izlaziti i na balkon, ali se nikako nije dao puno maziti. Okrupnja on, posta duplo veći, a dlaka mu se presijavala na svjetlu kao da si ga kupa u maslinovu ulju. A i kao ne bi, žena je prije hranila njega nego mene, mene bi dopalo ono što je njemu ostalo. Zato sam ja tako suv." - opet on baci zadnji štih na stol i privuče novac sebi.
Vlatko pogleda Čedu, partnera u igri, a ovaj nemoćno slegnu ramenima, što se moglo razumiti: "A zar nisi vidio kakve su mu karte!?" Mile Karapandža, Vladin partner, se ukipio na stolici, ni očima ne trepće, samo mu obrazi porumenili, a čelo orosilo siznim kapljicama pota, iako u sobi nije bila bog zna kakva vrućina. Mora da je od nečega trpio veliki pritisak, pa se s mukom suzdržava da ne reaguje.
Vlado poslije dugog i sporog mješanja podjeli karte i nastavi:
- "Moj Ante nije obraća pažnju na gospođice šjore Antonije sve do veljače. A onda poče preko cjele noći mjaukanje gospođica i udvarača iz komšiluka. Sjedimo tako jedno toplo popodne na verandi, žena mi, šjora Antonija i ja i pijemo kavu. Ante spava na prostiraču, a gospođice mačkice mjauču li mjauču i provlače se ispod naših nogu i nožica od stola i stolica. Odjednom se odnekud stvori neki komšijski mačak, iste vrste kao i gospođice, i poče igrati igru oko mačaka: te kako ste fine, lipe, slatke, kad odjednom se skoči moj Ante, frknu na njega, a on jadnik od straha skoči dolje u vrt s prvog sprata, srećom u neko grmlje pitoma trna." - opet Vlade položi zadnji štih i povuče novčanice na kraj stola ispred sebe.
Sad se i Vlatko počeo po čelu znojiti, a obrazi mu crveni, čini se da ga takneš po njima da bi krv potekla. Čedo se skroz umirio, kao da mu ništa nije jasno, a Mile samo što se nije pretvorio u mramorni spomenik.
Opet Vlado promješa i podjeli karte:
- "A tada priđe jednoj, čini mi se da se zvala Milva, šapom joj razdera uvo, zgrabi je zubima za vrat i skoči na nju. Ona se dere ka usrano Ciganče, a šjora Antonija poče zapomagati:
- "Brzo šjor Vlado, udavi mi Milvu, brzo pomozi!"
Ja se digoh i polako krenem u špajzu po metlu, a kad se vratih Milva se mazi uz Antu, a moja Marija tješi Antoniju:
- "Nije joj ništa, samo joj je prvi put, uplašila se jadnica."
Šjora Antonija popi čašu vode, smiri se, i gleda Milvu kako mazi Antu:
- "Pa vidi ovo, ma biži od tog razbojnika, zar ne vidiš da je pravi ustaški poglavnik! Kako te jadnu raskrvario, uh, morat ću te vodit veterinaru na šivanje."
- "Ne teba njoj veterinar šjora Antonija, do kraja veljače ponoviće se to tko zna koliko puta, a i ostale gospođice će dobiti svoje. Trebamo mi noću stavljati bumbak u uši, neće se od njihove deračine moći spavati." - nasmijem se ja i pogledom premjerim obe.
- "Baš ste vrag šjor Vlado, uvik na šporkačinu mislite!" - pripreti mi prstom šjora Antonija, vjerojatno se sjetila svoje mladosti, a čuo sam od komšija da su se i oko njene kuće kupili macani dok je vrtila repićem. A da ste vidjeli na ljeto, puno dvorište nekakvih šarenih mačića čudnih nijansi boja, neka čudna Goransko-Talijanska kombinacija, baš ka što su domicilni Riječani. Evo momci!" - baci on štih i uze novac.
- "Kvragu i ti i tvoj Ante! Vidiš li ti Čedo da nas oguliše do kraja! Ma nu, Isukrsta ti, pa mi nismo sastavili ni jedan pošten štih."- grmnu Vlatko i baci karte, a Čedo se kiselo nasmija.
Mile Karapandža se od smija zacenio i pao sa stolice.
- "Vlado, nije mi žao šta sam izgubio, nego mi reci jel' od toga išta bilo istina?"- pita Čedo.
- "Cjela, cjelcata, do zadnje rječi! Žao mi je tog mačka što nesretno nastrada, nikad više takvog nisam imao. Ovi mu potomci nisu ni izdaleka bili kao on, sve nešto kilavo, kao današnja mladost." - ozbiljno će Vlado.
- "Šta mu se desilo?" - Čedo tjera do kraja.
- "Ti ne vidiš još!? Pa on nas zajebava cijelo vreme i kupi pare, odnese nam đavo pet dnevnica." - inati se Vlatko - "Vrag odnio i jebača Antu, Tomićeva mačka!"
- "Treće godine, kad je podmirio harem, nosio ga đavo u komšiluk, u ljubavne avanture. Pročulo mačje žensko društvo da je dobar jebač pa se otimale o njega, i zgazi ga neki luđak autom, baš ispred naše kuće. Poznali smo ga po njegovim tigrastim šarama."- tužnim izrazom lica će Vlado.
- "Mile, ma jeli to istina?"- kivan je Vlatko.
- "Jeste, vidio sam ga, mačak i po!" - uozbiljio se Mile Karapandža, povratio se od smija.
- "Jeste, nije, dobro ću ga zapamtiti! Od tih para Tomiću možeš mu sutra platiti veliku misu, dobro si na njemu večeras zaradio!" - nasmija se konačno Vlatko pomirivši se sa sudbinom.
- "Ako ti je krivo možemo revanš, no večeras je kasno." - pogleda Vlado na sat.
- "Sutra ćemo, ali da ne otvaraš usta." - uvjetuje Vlatko.
- "E, to nije fer, nismo mi profesionalci, ovo je ipak igra." - ne slaže se Vlado.
- "Onda ništa, tko tako s tobom može igrati, odnjeće ga đavo!" - povlači se Vlatko.
- "Ajde ne kukaj, toliko bi te koštalo da si platio turu pića u hotelskom baru, a opet ne bi bilo dobro kao ovo Gojkovo vino." - tješi ga Čedo.

I sljedećih dana radili smo pocjeli dan, a poslije večere jedne večeri predložim Gojku da odemo na bazen, da se malo razgibamo.
- "Koji bazen, među ovim babetinama gadi mi se banjati, a nemam ni kupaće gaćice." - odbi on.
- "Imaju oni, a mi ćemo na vanjski bazen, vidio sam, tamo se mladi kupaju."- nagovaram ga i dalje.
- "A snjeg, zar nije ladno!?"- čudi se on.
- "Ma kakvi, jesi li vidio da je para visine bar jedan metar. Kad mogu oni možemo i mi." - velim mu.
On konačno pristane i mi pođemo. Na garderobi uzmemo gaćice i kape i uskočimo u toplu mineralnu vodu, čije su kapi od težine bježale sa naše kože kao s guščjeg perja, a topla magla od isparenja pravila je sloj iznad vode koji nas je štitio od zimske hladnoće.
- "Dobro si se sjetio. Ovo je odlično za razgibati se poslije cjelodnevnog sjedenja." - uživao je Gojko.
A onda su nam se narednih večeri priključili i drugi iz ekipe.
U nedjelju je izvedralo, a snjeg se otopio, pa su mene i Gojka te ostale "južnjake" Varaždinci i Koprivničani pozvali da idemo u obilazak Gornje i Donje Stubice, Muzeja Seljačke bune i Gupčeve lipe.
U jednim kolima bili smo ja i koprivnička ekipa: Josip "Blek" Blažeković, Franjo Zirdum i Anika, a u druga su se ukrcali ostali. Josipa i Franju poznavao sam odranije, a Anika je sada došla prvi put. Josip je bio šef službe, Franjo šef knjigovodstva, a Anika je odskora postala samostalni referent za ekonomske poslove, poslije kadrovskih rokada u službi tamošnjeg OOUR-a. Sve troje su bili moje dobi, pa smo se tako, po onoj "...svaka ptica svome jatu leti..." i grupirali. Jedina razlika među nama je bila što su njih sve troje bili u braku, a ja neoženjen, ali na ovakvim skupovima svi su se ponašali kao "slobodni strelci".
"Blek" je ovdje već dolazio pa mu je ovaj kraj bio poznat, naime, vodio je sindikalce iz Koprivnice kao njihov predsjednik podružnice na izlete. Vozeći svoj "Reno-4" nije zatvara usta ne skrivajući antipatiju prema Zagorcima, što mi nije bilo baš jasno, pa ga pitam:
-"Izgleda da se vi Podrvci ne podnosite sa Zagorcima?"
-"To ni meni nije jasno iako sam u Koprivnici preko desetak godina!" - smijulji se Franjo.
-"Šta tu treba biti ili ne biti jasno. Mnogi i nas trpaju u Zagorce, a mi smo po svemu različiti od njih: mi smo poslovni, liberalni, poduzetni, društveni, komunikativni, a oni sve to nisu. Škrti su, lijenčine, tvrdoglavi, neaktivni, cugaroši, ma zaostali u svemu. Tko prođe Podrvinu i Zagorje odmah uočava razliku po izgledu kraja. Naša su sela, mjesta i gradovi čisti i uredni, dvorišta uređena i polja obrađena, a kroz njihova sela od smrada đubrenjaka ne možeš proći. Ne znaju nego za kravicu, štalicu, lozje i cviček. I uvijek tjeraju neku "pravicu" i kad zapnu ne odstupaju od svoga, nikakvi argumenti ih ne mogu ubjediti. A kod nas Podravaca se zna da ako ne daš ne možeš ni dobiti." - priča "Blek" dok vozi ka Gupčevoj lipi.
- "Zato se Franjo tamo tako lako uklopio?" - nasmijem se.
-"Ja sam rodom iz Bosne, od Kaknja, izgleda da sam imao sreće što sam završio u Koprivnici."- šeretski se nasmija i on.
-"Šta misliš da bi kod Zagoraca u Varaždinu kao stranac postao šef knjigovodstva. Ja sam bio kod njih u Varždinu i vidio im službu, mogu ti reći da jedino Novak nešto vredi, ostali su Bože sačuvaj. Sve neke babe i starci pred penziju, ne znam da li imaju redovnu srednju školu, non-stop nešto mudruju i teško Novaku sa njima. Poludiće tamo! A u Varždinu ima Viša ekonomska škola, niko se od njih nije potrudio da je završi." - priča "Blek".
Parkira on auto na slobodno mjesto nedaleko ogromnog drveta pored neke male drveno-zemljane kućice:
-"Ovo je ta lipa, kažu da je tu Matija Gubec držao svoje govore, a tamo se vodila bitka s Tahijevim vojnicima." - pokazuje nam Josip.
-"Jesi li ti Zagorka?" - pitam Aniku.
-"Taman posla, čistokrvna Podrvaka!" - prostreli me sjajnim plavim krupnim očima.
-"Zar Anika nije često zagorsko ime?" - zadirkujem je.
- "To možeš znati samo ako probaš." - javi se Franjo šeretski se keljeći krajičkom usana.
-"Franjo!" - lupi ga ona šakom po leđima.
-"Ja tako činim s vinom, a ono opija kao i žene." - smije se i izmiče se.
-"Ja sam sretno udata i majka dvoje krasne djece." - veli ona.
-"I ja sam sretno oženjen, otac dvoje djece, ali sam ovdje slobodan kao dečko, kao da sam se podmladio ili vratio nekoliko godina unazad. Kako da mješaš porodicu sa ovim vukovima koji se grabe oko što više para, a što manje rada. Grijeh je ta osjećanja unositi među ovaj čopor, bolje ti je da se osjećaš kao profesionalac i slobodnjak." - mudrije Franjo.
Razgovor prekinu dolazak ostala dva automobila sa ostatkom društva. Ulogu kustosa sada je preuzela Ivanka, koja je tu nedaleko rođena.
-"Ima li tu koji kiosk ili birtija, da se kupi neki suvenir ili razglednica i popije neko piće?" - upita neko iz grupe.
-"Nažalost, zatvoreno je sve, ta nedjelja je." - javi se drugi.
-"Tipična zagorska pamet i poslovnost! A kojim to danima ljudi imaju slobodna vremena da obilaze muzeje!?" - poluglasno komentira "Blek".
Iz pristojnosti sačekašmo da Ivanka završi svoju kustosku priču pa posjedašmo u auta i dođošmo do Augustinčićeva monumetalnog spomenika Matiji Gupcu i drugovima na bregu nedaleko Tahijeva svorca. Ogromni bronzani Matija se raskrilio u razdrljenoj košulji mrka pogleda i opuštenih brčina kao da hoće zaštititi svoje mužeke na brončanom reljefu iza sebe. A tu su i Krležini stihovi iz "Balada" koje izgovara Petrica Kerampuh s pjesničkog mjesta na kraju reljefa drndajući po svojoj tamburici.
-"Više mi liči na Kraljevića Marka nego na vođu seljačke bune!" - kažem koprivničanima.
-"Ote mi rječ iz usta!" - složi se Franjo.
-"Tko će dati ovako kršna Zagorca, ovakvi likovi postoje samo u dinarskim krajevima." - priključi nam se "Blek".
Razgledam likove na reljefu i primjećujem da je kipar među koplja, kose, vile, grablje i druge alatke pored likova zagorskih seljaka ubacio i likove iz novije hrvatske elite.
-"Jeli ovo Miroslav Krleža?" - pitam Franju.
-"Izgleda da jest'! Ma, jeste, takva mu je skica bila u mojoj čitanci." - prisjeti se on.
A to malo kasnije potvrdi i Ivanka, u ulozi kustosa, pokazujući likove banova, biskupa, nadbiskupa, književnika, političara i drugih pripadnika hrvatske, uglavnom purgerske, elite, koje je kipar Augustinčić prikazao kao zagorske mužike.
-"Izgleda da je ovdje najmanje pravih seljaka, onih koji su zaslužili spomenik. Em što su im ove "veličine" za života pili krv sad im je nastaviše piti i na spomeniku!" - probudi se u "Bleku" sindikalska krv.
-"Tako ti je to, kod nas u Bosni kažu "Kadija te tuži, kadija ti sudi!", a ja to prevodim za ovu priliku da ni onda ni sada seljake niko nije nizašta pitao, uvjek se neko nađe da im pokupi skorup." - veli Franjo.
Uputimo se u Tahijev dvorac, ali je i on zatvoren. Odnekud se pojavi čovjek srednjih godina sa zelenim škrlakom na glavi i sjekirom za cjepanje drva koja mu je služila i kao štap za podbačanje. Ivanka sa njim nešto brzo govori po kajkavski i svi čušmo poslije žešće rasprave:
- "Dobro, budem donesel ključe za lokote!"
Ona nam objasni da i ovo drže nedjeljom zatvoreno, da je ono čuvar kojeg je jedva nagovorila da otvori obećavši mu platiti iznos koji bi trebali dati za ulaznice, a da on to sutra sredi s upravom.
Iz male kućice nedaleko dvorca vrati se čuvar, sada bez sjekire, pa nam otvori ulazna vrata.
- "A ima li u podrumima vinčeka?" - pita ga "Blek".
- "Budem donesel gospon." - obećava mu čuvar.
- "Dok mi budemo razgledali gore ti nali u kupice dole u podrumu, desetak će trebati, a nek bude i rezerve!" - pruži mu "Blek" novac.
- "Sve bu kak treba!" - poskoči veselo šepavi čuvar i hitro se spusti niz podrumske stube.
Išli smo za Ivankom slušajući njena objašnjenja o likovima na ogromnim portretima, namještaju, zavjesama i tapiserijama. Dvorac je bio obnovljen i dobro uređen, pa je i danas u svojoj raskoši i sjaju djelovao kao da je iz bajke u odnosu na sumornu okolinu.
Spustivši se na kraju obilaska u ogromne podrume pune buradi, čija je sadržina mogla mjeriti hiljadama litara, "Blek" nadglasa žamor:
- "Ne bi nam valja izlet da ne probamo vino iz ovih kupica!" - pokaza na dugački masivni stol koji se protezao po sredini podruma.
Šareno obojene kupice spojenih repića bile su napunjene vinom, pa su partneri u "pijači" morali zauzeti poseban položaj tjela da bi se vino moglo piti. Moj partner je bila Anika, zagrlili smo se i uspješno ispili kupice.
- "Vino je dobro, ali mi je draži tvoj zagrljaj, tako divno mirišeš, od toga sam već pijan, a šta će tek biti kad i vino počme djelovati."- šapnem joj.
- "Ništa ti neće biti, ni jedno nje otrovno. Pređivjet ćeš." - koketno se nasmija krupnim plavim očima.
Društvo je živnulo, počele su šale i smjeh, a Anika se nije povlačila kod diskretnih nehotičnih dodira. Ispili smo po još jednu kupicu slobodnije se grleći nego prvi put, a tad smo svi veseli krenuli nazad u hotek na ručak. Idući prema autu Franjo uspori korak i brzo i tiho mi reče:
-"Nemoj propustiti šansu, puno se raspitivala o tebi, a sama je u sobi. Ja bih rado, ali znam da sam ja za nju domaći i nisam joj interesantan, a i znaš kako je to, pročulo bi se kad tad i eto ti vraga. A ti si daleko, to i njoj odgovara."
- "Stvarno je udata i ima djecu?" - pitanm ga.
- "Nije valjda da ti to smeta!?" - ukoči on pogled.
- "Ma kakvi, mlada je pa mi malo čudno." - velim mu.
- "Rano se udala, vidiš li je, živa je vatra, samo ti napravi svoje i sve će biti kako treba."- požurimo da ne izazovemo sumnju.
U autu, na povratku, kažem im da ću poslije ručka ići na vanjske bazene.
- "Dobra ideja, i ja ću." - javi se Anika.
- "A ja ću malo odremati, tako sam navikao." - veli Franjo.
- "Onda ćemo skupa sanjati, zar ne cimeru?" - izjasni se "Blek".
Restoran je bio pun. Pored nas stalnih bilo je dosta vikendaša iz Zagreba. S Gojkom se vratim u sobu i presvučem u trenerku, pa se uputim na bazen. Anika još nije bila došla pa naručim kave i sjednem u hol ispred bazena da je sačekam. Ona i konobar stigli su istovremeno.
- "Ja sam naručio kave, želiš li možda nešto drugo?" - pitam je.
- "Ne, dobro si napravio, baš će mi prijati." - učtiva je ona.
Zapalimo cigarete i pušimo pijući kavu:
- "Kako ti se sviđa planiranje?"- započinjem razgovor.
- "Lako mi je uz Josipa i Franju, bojim se kako će biti kad budem sama kao ti." - izrazi ona bojazan.
- "Nemaš se čega bojati! Uostalom, tu su svodni referenti iz Zajedničkih službi ŽTP-a, oni ne smiju dozvoliti da neko bude zapostavljen." - hrabrim je.
- "Ma, kad čujem one verbalne duele učini mi se da ništa ne razumijem, ta me galama zbuni." - slegnu ona nemoćno ramenima.
- "Nije to ništa posebno, a ovi stari se vole nadmudrivati. Dugo se oni poznaju, pa tu bude i nešto ličnog, borbe za prestiž. Imaš svoje proračune, iza njih stojiš, a šta pričaju baš te briga, ne smiješ popuštati na prvu. Biće sve u redu, ostavimo to, danas je slobodan dan, iskoristimo ga." - ustajem i pružam joj ruku.
Ona je prihvati i koketno ustane. Skinemo se u kupaće kostime i ostavimo odjeću u garderobi. Od željezničara nije bilo nikog, u bazenu su bila samo dva mlada para, svaki u svom djelu bazena.
Voda je topla, a bjeli dušek pare kupi se odmah iznad površine tako da se ne vidi dalje od dva metra.
- "Dođi, pogrešno si zavezala kostim, daj da namjestim." - pozovem je.
- "Oh, žurila sam, odmah mi se učinilo da nešto nije u redu." - priđe, uspravi se i okrenu mi leđa.
Odvežem joj gornji dio kostima i krenem rukom ispod pazuha da ispravim usukanu traku i osjećam kako joj tjelo drhti od uzbuđenja, a grudni koš nadima od dubokih uzdisaja. U šaci mi se nađe njena bujna i tvrda dojka.
- "Nemoj ovdje, plivajmo sada." - tiho izusti dok rukama pridržava košarice kostima.
- "Mogu li doći kod tebe večeras?" - šapnem joj u uvo dok ispravljam i zatežem traku.
- "Aha, poslije večere ići ću odmah u sobu, pripazi da te tko od naših ne vidi." - reče promuklim glasom.
Zavežem traku i okrenem je prema sebi i usne nam se spojiše u dugi poljubac da potvde dogovor.
Anika je bila za glavu niža od mene, veselih plavih očiju i duge valovite svjetlosmeđe kose, bujnih grudi, pupastih bedara i kukova i oble zategnute guze. Po tvrdom i tek malo ispupčenom trbuščiću niko ne bi pomislio da je rodila dvoje djece. Način na koji je hodala, gledala i smješila se govorio je da je puna života i da su joj dragi muški pogledi koji je skidaju do gola u svojoj mašti. Ona je bila svjesna svoje ljepote i dobro je znala šta kod muškaraca izaziva ključanje krvi.
Preplivavali smo bazen uzduž i popreko da odgodimo nagon do večeri umorom od plivanja, a tada bi zastajali uz rub bazena, ljubili se stasno i milovali po svim djelovima tjela. Kad bi nas počela hvatati omaglica od strasti bacali smo se u dublji dio bazena i ponovo plivali žestokim tempom. Nismo ni primjetili, zauzeti sami sobom, kada su ona dva para otišla, a po svjetlima iz restorana smo zaključili da je večer blizu.
Izašli smo iz bazena, obukli se i otišli u sobe zasebno, da ne budimo sumnju. Gojko se šetkao po sobi čekajući me da skupa idemo na večeru.
- "Ima li još onig tvog vina?" - pitam ga.
- "Ima, tri četri litre." - pokaže on na demižanu.
- "Treba mi jedan litar, noćas idem u goste." - kažem mu.
- "Uzmi sve, pozlatilo ti se." - okelji se on.
- "Biće dosta ovaj bokal." - rekoh mu.
- "Samo tako rode, nemoj mi samo zakazati, ne smiješ obrukati pokrajinu." - smije se on.
- "Daću sve od sebe, a ti ostavi sobu nezaključanu." - velim mu.
- "Oću rode, samo se ne štedi!" - lupi me šaketinom po ramenu.
Večerali smo polako, ispod oka sam vidio kad je Anika otišla.
- "Samo polako, neka čeka, biće žešća." - šapće mi Gojko mada mu nisam ništa pričao niti me on pitao o kojoj se radi, a i sada mu zagonetnim smješkom niti potvrđujem niti demantujem sumnje.
Kad je počela muzika i ples vratim se u sobu, nalijem vino u bokal i oslušnem kod vrata, na hodniku je bila mrtva tišina. Oprezno krenem ka Anikinoj sobi pazeći da me ko ne iznenadi i prstima zagrebem tiho po vratima, ona ih odmah otvori kao da je čekala iza njih, pa ih brzo zatvori zamnom i zaključa. Stavih bokal na stolić, a ona u svilenoj spavaćici mi šutke priđe i poče skidati odjeću s mene. Oči su joj gorile kao žive žeravice, a nozdrve širile kao u preplašene srne.
Raspuštene kose i gola tjela ispod prozirne spavaćice na prigušenom svjetlu ličila je na neku antičku boginju i u meni isti čas prvri krv. Za tren sam bio gol, a roba razbacana svuda po podu sobe oko nas. Odvežem joj spavaćicu i ona kao zmija kliznu niz njeno ljepo oblo tjelo.
Usne nam se spojiše strasno, a ona se izdiže na prste i gurnu mi jezik do ždrela. Krupne natekle bradavice na tvrdim sisama su mi bockala prsa, a čuperak tvrde kovrčave dlake na brežuljku češkao mi ukrućenu muškost.
Zajedno, u zagrljaju, se spustimo na razmješten krevet. Kleknem na koljena, obuhvatim je oko slabina i izdignem joj guzu. Muškost silovito prodre u vrelinu vulkana. Lagano sam je privlačio i puštao, a ona se uvijala kao glista na udici, iz širom otvorenih usta krkljala joj je vrela para, a bradavice na sisama su joj drhtale kao kuglice čokolade na pudingu.
Izbezumljeno ispruži ruke prema mojim prsima i privuče me na svoje nabrekle sise, a bedrima me čvrsto obgli oko kukova, izdiže guzu od kreveta i tako zadrži muškost duboko u sebi, ugura mi jezik u usta i poče se usitnjeno tresti cjelim sklupčanim tjelom. Dok se sjeme u mlazovima izlivalo u nju ona je promuklo vrištala uz moje uvo.
Mlitava tjela ležao sam na njoj, lice mi je bilo zagnjureno među njene znojne sise, a kosu mi je pržio njen vreli dah.
Prevrnem se i legnem pored nje, ona prebaci svoju nogu preko mog trbuha i stisnu se uzame. Šutili smo dok se znoj na nama hladio i sušio, a srce i disanje smirivalo.
Poljubim je u bradu, ona se mazno nasmješi:
- "Nadam se da ti je bilo ljepo kao i meni."- šapnem joj.
- "Uh, bilo je fantastično, odavno nisam ovako uživala." - poljubi me u podbradak.
- "Pa ti si u braku, ne nedostaje ti valjda seksa!?"- kažem joj.
- "Već odvno nema strasti, pretvorilo se u neku formalnu obavezu, a i djeca su uvijek tu, smetaju. Kad ti padne napamet ona se pojave sa svojim potrebicama, nisi nikad opušten. Uostalom vidjet ćeš kad budeš u braku. A sad se osjećam kao da sam u krađi u tuđem voćaku!" - mazi mi rukom prsa.
- "Jeli ti ovo prvi put van braka?" - milujem joj butinu laganim nježnim pokretima prstiju.
- "Jeste, priznajem da mi je lijepo, kao da sam se vratila u djevojačko doba." - ljubi me u usne dugim poljupcima, pa se lagano penje na mene.
Nismo dalje o tome razgovarali, ostavili smo filozofiranje i moralne norme na stranu, iz ove hotelske sobice smo istjerali vanjski svjet, jedno drugom je bilo dovoljno da zadovolji samo svoje "niske strasti".
Te noći je Anika u tuđem vinogradu nastojala da natrga što više grozdova. Najveća pauza je bila dok smo pili kavu koju je skuvala u malom plastičnom espres lončiću sa ugrađenim električnim grijačem i vino, onako direktno iz bokala, ne koristeći hotelske čaše.
Rastali smo se tiho u rano jutro, kad se već čulo otvaranje vrata hotelskih soba i čuo žagor hotelskog osoblja iz jutarnje smjene.
Na opću radost u osam sati, kad smo se okupili na plenarnom sastanku, šef planske službe Vlado Višnjić nas obavjesti da možemo ići kući, jer su tako odlučili direktori u Zagrebu kad im je predočio veliki raskorak između naših OOUR-skih proračuna i parametara iz poslovne politike dogovorenih s RIV-om. Odlučili su da će opet ići na pregovore s republičkom vladom i da ćemo se ponovo sastati u drugoj polovini januara iduće godine o čemu ćemo biti pismeno obavješteni.
Niko to nije javno spomenuo, ali smo svi znali da je glavni razlog prekida rada nadolazeći katolički Božić i Nova godina, jer ovakvim tempom rada ne bi mogli izbjeći rad i preko tih crkvenih blagdana. Uostalom, ta "javna tajna" će se lako potvrditi ako se ništa ne izmjeni u poslovnoj politici.
Svi su se odmah razišli po sobama da pakuju dokumenta i odjeću za put. Varaždinci, Koprivničani i Zagrepčani su odmah otišli službenim automobilima, a mi izdaljega smo krenuli na lokalni autobus za Zagreb.
Aniku sam vidio u koprivničkom autu, diskretno mi je mahnula prstićima i osmjehnula se velikim vragolastim očima.
- "Sve ti vrag odnjo, zadovoljna je, njesi obruka racu i pokrajinu! Tako treba!" - izmjeri me Gojko pogledom od pete do glave.
- "Otkud znaš da je bila ona?" - pravim se naivan.
- "Po tebi ne, a svi smo vidili da od prvog trena nije skidala pogled s tebe. Piždrila u te ka mačka u pršut!" - okelji se Gojko.
Nas dvojica smo u Zagrebu, u restoranu "Branimir", usput i na brzinu marendali girice i popili čašu vina i ukrcali se na "Liku-ekspres" za Split. Nije nam se dalo čekati večernje vozove i spavaća kola. Ja sam ionako zaspao odmah, a Gojko se zabavlja čitanjem štampe.
- "Ništa čovjkeka ne izmori kao dobra jebačina." - reče mi kad me probudi da se pozdravi u Kninu gdje je izlazio.

- 90 -

U Splitu me dočekala predblagdanska atmosfera. Katolički je Badnjak, od ranog jutra kupuje se riba, a iz restorana osjeća se vonj bakalara. Većina ih u poduzeću posti, a pauzu za marendu koristi za nabavku još koje sitnice za sutrašnji Božić. Jutros u osam sati na stručnom kolegiju sam podnio izvještaj sa službenog puta sa osnovnim elementima plana naglašavajući da hitno treba reagirati kao kolegij, jer je obim rada preambiciozan kako za OOUR tako i za SOUR koji se neće moći izvršiti, a to bi nam tokom cjele godine ograničavalo plaće i izazvalo gubitak, pa o fondu zajedničke potrošnje iz kojeg treba investirati u stambenu izgradnju nema govora. Predviđenom poslovnom politikom predviđeno je povećanje cjena prevoza, a to će još više otjerati robu i putnike od željeznice, i to znači da se neće ostvariti planirani prihod, a kako je kompezacija od Republike uvjek problematična, kako po visini tako i po terminima plaćanja, onda nam se loše piše.
Moj predlog je usvojen, pa je bilo kao i uvjek, donjet je zaključak da ja to stavim na papir, a direktor OOUR-a Saraga će potpisati.
Brzo sam napisao koncept, pročitao ga svom neposrednom šefu službe Frani Sunari, a on slježući ramenima, doda:
- "Čini mi se da je proštro, možda bi to trebalo malo mekše, da nas ne uzmu na zub oni gore."
Rekoh mu da se ne slažem, treba izvršiti pritisak oštrim kvalifikacijama problema, jer će oni u Zagrebu smatrati da sme se, eto, samo malo ljutili, ali da ipak, iako nevoljko, pristajemo.
- "A vidi šta misli direktor Saraga, on će potpisati." - otkloni on problem od sebe.
Saragi se dopis svidio:
- "Odlično, treba onim "slaninarima" pokazati zube, dosta mi je njihovog uvlačenja u guzicu republičkim funkcionerima radi mirnog sjedenja u foteljama na čelu ŽTP-a."
- "Generalni direktor Crnošija Vam je s Ugljana, lako je Vama, on će Vas od drugih zaštititi." - nasmijem se, drago mi je da se slažemo.
- "Šta reče Frane, nemoj tako?" - smijulji se.
- "Samo što nije pao u nesvjest, slegnu ramenima, pa me posla kod Vas. Pere ruke." - velim mu.
- "Jebem ga strašiva, ja sam jutros poslije kolegija govorio s Crnošijom, on i sam želi ovako nešto da stavi svojim "stručnjacima" pod nos. Kaže da si me odlično informisao i da je baš tako. A sad ću zvati direktora ekonimije Ivanušu da mu osolim Badnjak, neka to Anica otkuca, pa ćemo poslati." - reče on.
Anica je otkucala, on potpisao i dopis je otišao isti tren. Ja sam svoje obavio, neka drugi rade svoje.
Poslije marende većina ih je našla razlog da ode ranije kući. Mišo i ja smo otišli na piće u "Bobisa" preko puta kancelarije, nigdje nam se nije žurilo. On je bio loše volje, presuda zbog "Bakra" je predviđala zatvor, uložena je žalba radi forme, ali se nije nadao ničem povoljnom.
Sa Milicom sam se našao to veče, malo smo prošetali kroz centar, a kada nam je dosadila blagdanska gužva otišli smo kod Gojka i Maje. Ona je bila raspoložena, vesela, primljena je u "Jugobanku" i tamo počinje raditi od prvog na određeno vreme s obećanjem da će to preći u stalni radni odnos, a kancelarije su joj na samoj Rivi, između velikog "Bobisovog" kafića s ljetnom baštom i ekspoziture IKB Split.
Kao i uvjek, Maja je vodila glavnu rječ interpelirajući svoje stavove u superlativima i nastojeći da njena uvjek bude zadnja.
- "Jesi li vidio danas gužve? Svi kukaju kako im se brani slaviti Božić, a u dućanima ne možeš od gužve doći na red. I oni koji su komunisti ga slave pravdajući se da su im žene vjernici!" - načinje ona temu.
- "Pa nek slavi onaj kome se slavi! Šta te briga?" - prekida je Gojko.
- "Mrzim tu dvoličnost! Ako si komunista budi komunista i provodi svoje ideje, ne pravi ustupke ni sebi ni drugome. Ne branim nikome da bude vjernik, al' ne podnosim da bude i jedno i drugo, kako se mogu pomiriti dvije isključivosti!?" - ne slaže se ona.
-"Umiljato janje dvije ovce sisa!" - zafrkavam je.
-"E, to Mažo ovdje ne važi! Ti što su jedno i drugo nisu umiljata jagnjad nego najgori soj karijerista, koji kad treba ospu drvlje i kamenje na vjernike, a kad im koristi onda ližu oltare. Ja pravog vjernika jednako cjenim kao i pravog komunistu, ali ne podnosim one koji gledajući ličnu korist muzu dvije koze.Taj će sutra, već prema potrebi, postati fundamelist jednog ili drugog, već prema tome di je veća korist." - paprišti se Maja.
- "Takvih je većina, šta se tu može? Muž u Partiji, žena u Crkvi, ako želiš mir u kući moraš praviti kompromis. Kako bi tebi Gojko maga zabraniti da slaviš vjerske praznike da si kojim slučajem religiozna?" - kontriram joj.
- "Lipo se to može! Idi u crkvu i slavi, ja svoje slavim u svojoj osnovnoj organizaciji. Kuća je bez tvoga i bez moga. Eto kompromisa!" - ona lako pronalazi rješenje.
- "Komunizam i religija su pogled na svjet, dobro razrađene ideje. Nije to članstvo u društvu ferijalaca, ispuvaš se tamo, pa se može ostaviti van kuće tamo doživljeno, iz svakodnevnog života. Ako bi svak insistirao na svome onda tu nema zajedničkog života. Ali iznad jednog i drugog, tih razrađenih ideja, je nešto više, osjećanje koje nazivamo ljubav. A u nju se kunu oba shvaćanja, komunističko i religiozno, samo što je različito tumače i zlorabe. Gdje je ona, ljubav, na pijedastalu međuodnosa onda neće biti problema, vladaće tolerancija." - tek malo joj ukazujem na složenost problema.
- "Ih Mažo, da je moj Gojko vjernik, ma koliko mi se sviđao, ja se za njega ne bi udala, ne bi se mogli podnositi u kući. Jednostavno, tako sam odgojena." - tvrdoglavo će ona.
- "Znam da nije vjernik, komunista je. A ti tako govoriš jer nisi bila u tom iskušenju. Njegoš reče: "... stotinu će promjeniti vjera, da ispuni što joj srce žudi...", ne misleći samo na žensku ćud. Tumačim to kao da je ljubav jača od uvjerenja, i ni ti ne bi bila ni prva ni posljednja kojoj ili kome se to desilo."- tjeram po svome.
- "I ti se slažeš da komunisti slave religiozne praznike!?" - unosi mi se u lice.
- "Nemam se ja šta slagati ili ne slagati, takva je partijska politika, a ona to toleriše, i ja kao disciplinirani član SK poštujem demokratski centralizam. Mislim da je greška odavno napravljena, i to kad je KPJ postala SKJ. Išlo se u krajnjost, da se mase pokomuniziraju na brzinu, a ustvari je došlo do poreligiziranja članstva SKJ-u. Praveći vino napravila se bevanda! To se najbolje moglo viditi 1971.godine kada su "crveni kardinali" nastupali na mitinzima sa nacionalno-religiozno-komunističkom demagogijom, pozivajući sve da uđu u SK. Nećeš valjda reći da nisu mislili na dobar prijem kod mase? Koliko mi je poznato KPJ je u Drugi svjetski rat ušla sa oko 12.000 članova i imala program koji je većina naroda podržala i krenula s njima. A onda je ta čista komunistička masa 1948. godine desetkovana u tzv. borbi protiv "Informbiroa". Od oko 400.000 članova KPJ njih 240.000 je istjerano iz Partije, na hiljade ih je završilo na robiji, Golom otoku i drugdje, i evo ti danas rezultata: ulazi u SK ko god hoće, a da ni slovo iz Statuta SKJ nije pročitao. Bolje bi bilo, bar po meni, da je ostala KPJ sa pravim komunistima, a da su se u Socijalističkom savezu okupili svi svjetonazori. Ako komunisti imaju prave programe i dosljedno ih ostvaruju narod će ih podržati na vlasti baš kao i 1941.godine kad je za njima krenuo u oslobodilačku borbu, a ako nemaju ili ne vode ka boljitku sviju neka snose posljedice. Ovako je sadašnjoj vrhuški lakše: imamo vlast, nađimo modus vivendi prema potrebi i vremenu, važno je da se mi ne pomjeramo i da dalje koristimo privilegije koju vlast nosi. Da bi napredovao u društvu, kakvo je danas, gleda se sve više nego stručno znanje: nacionalnost i kvote, poslušnost, ulizivanje, poltronstvo, itd. i članstvo u SK više nije broj jedan. Eto, kod nas na željeznici primaju u radni odnos i jednako tretiraju fratarsku gimnaziju-bogosloviju kao i svjetovne srednje škole. Prije to nisi mogao ni zamisliti, jednostavno su se takvi tretirali kao osobe sa osnovnom školom. I tako, dok se komnistička ideja razvodnjava Crkva ostaje nepromjenjena, strpljivo čeka svoj moment i sve više se uvlači u državne strkture i "elitu" vlastodržaca. Sada preko ovih "polovnjaka", a sutra će imati svoje ljude,"misionare", na ključnim državnim položajima.I stalno tvrdi da se nje svjetovne stvari ne tiču, da su oni zaduženi za dušu čovjekovu, dok su većina svećenika bogataši na "ovom svjetu", a vođe im, biskupi, kardinali, mitropoliti i vladike, patrijarsi i pape optočeni zlatom i dijamantima. A ti pitaš šta sam ja? Kad sam primljen u Partiju primljen sam radi odličnog učenja i dobrog vladanja, a pravo da ti kažem da mi se tada Partija činila mnogo ljepša i pravednija nego danas. Divio sam se onim sekretarima SKOJ-a, koji poginuše za svoju ideju, Ivi-Loli Ribaru i njegovom bratu Jurici Ribaru, Bošku Buhi, Nadi Dimić, Radi Končaru, Stevanu Filipoviću i mnogima, mnogima drugima, divio sam se ideji da se Jugoslavija brani od Triglava do Đevđelije, bratstvu-jedinstvu, ravnopravnosti naroda po svim pitanjima, a šta imamo od toga danas. Po Ustavu šest odnosno osam država u državi, konzensus i veta, republičku državnost, izmješanu ideologiju i državna pitanja, ugovore i samoupravne dogovore, uvode neke nove termine koji ništa ne znače jer se tumače kako kome padne na pamet, ustvari nekakav komplicirani sistem kojeg ni njegovi tvorci ne razumiju, a šta je ješ gore veoma skup sistem. Često se desi da se potroši više na donošenje nekakve odluke nego što ima para koje bi se po toj odluci trebale utrošiti za predviđenu namjenu. Tako se ne može daleko! Po čemu sam ja danas komunist? Samo zato što imam člansku kartu SK i plaćam članarinu. Niko me za ništa ne pita ni u Partiji ni van Partije, sve odozgo dođe gotovo, čak ne moram ni da se borim za sprovođenje toga. A ja takvog komunistu nisam zamišljao! Sada slobodno mogu reći da sam ljevičar,humanista, koji daje pravo svakom da bude što hoće, da radi šta hoće, da vjeruje u šta hoće, samo da tim svojim ne ugrožava mene ili bilo koje ljudsko biće kao čovjeka na bilo koji način." - ispraznim se, nisam očekivao da ću tako daleko otići.
- "A zar Tito kao komunista ne vodi glavnu rječ?" - Maja će.
- "Tito vodi glavnu rječ kao Tito, kao državnik, kao karizmatska ličnost, niko u njemu ne vidi više komunistu, ni kod nas ni u svjetu. Njegova ličnost nadilazi njegovo ideološko opredjeljenje. Dok je tu među nama nema snage koja može njegovu nadvladati, a poslije, e, kao to biva, vidićemo kako će se njegova ideja poštivati. Obično nasnjednici takve jake ličnosti ne budu na visini svog vođe, jer su u njegovu blizinu došli kao poslušni poltroni." - gledam na to malo drugačije nego Maja.
- "Pa kako je on uspio tako da omađija narod, šta misliš?" - opet će Maja.
- "Nije to magija, to je sticaj okolnosti u kojima se on dobro snašao. Osnovno je da se od njegove pojave kao vođe išlo napred i još se danas ide u društvenom i materijalnom smislu. Kad bi se stalo ili nazadovalo ne bi bilo tako. Vidite slučaj Perona u Argentini, Sukarna u Indoneziji i takve slično. Kako su brzo došli tako su brzo i otišli! Kod nas ni poslije Tita neće biti problema ako se bude išlo napred kao i do sada, ali ako se zastane biće škripanja koje može dovesti do pucanja po svim šavovima, državnim, političkim i moralnim. Čerčil je iz rata izašao kao gromada, narod je bio opijen pobjedničkom ratnom slavom, ali kad je došla poslijetarna kriza radi prelaska sa ratne na mirnodopsku proizvodnju i način života, njegova svjeća se odmah ugasi. Tako mu to dođe, što viši uzlet to teži pad!" - pokušavam ukratko objasniti što ni mnogo veće i obimnije knjige nisu objasnile.
- "Nek' nam je on živ i zdrav, duže što duže!" - poželi Maja.
- "Slažem se, ali volio bi da je mjesto Tita, kao čovjeka, karizmatske pojave, nešto drugo, neki čvršći temelj, kao npr. jake državne institucije. Crkva za to ima Boga, pape i patrijarsi se mjenjaju, a ona ostaje netaknuta. Tito je sve samo nije Bog, a koliko će se do njegove ideje i uspomene na njega držati to samo Bog zna. Nova vremena donose nove ideje i ljude, koji nastoje da uzdignu sebe iznad prethodnika, a dok se one i oni ukorjene u narodu kao opće najpovoljnije stanje, ima dosta pretumbacija, patnji i odricanja za "sitniš", narod, koji sve na kraju krajeva plaća." - nasmijem se nastojeći da okončam raspravu.
Upomoć mi je priskočila mala Tamara, javila se sa svojim potrebama, nju nije zanimala politika i filozofija, jer je imala svoje životne prioritete, koje je Maja morala pod hitno podmiriti da bi bio mir u kući.
Već je bilo kasno i Milica je prenoćila kod mene, pa smo sutra zajedno išli na posao iako smo znali da većina uposlenih neće doći. Ta katolički Božić je!