- 11 -
Sedam dana pred polaganje zakletve počele su intezivne pripreme regruta kako na poligonu tako i u kabinetima i ostalim prostorijama. U spavaonicama je ižican, namazan i izglancan parket, umivaonike i WC-e su čistili i dezificirali kiselinom, a svi prozori i vrata su oprani i uglancani novinskim papirom i starim lancunima.
Na poligonu se do perfekcije dotjerivao strojevi korak vodova, četa i bataljona i uvježbavale koračnice.
Osim ideološko-moralne poduke, od koje sam ja kao predavač sada bio privremeno oslobođen, sva ostala nastava je obustavljena. Sada su oficiri i podoficiri "recitirali" svoje napamet naučene "pjesmice" iz raznih priručnika. Najviše se pričalo na tim časovima o herojskim podvizima iz NOB-e, o veličini i moći JNA, o prednostima našeg samoupravnog socijalizma u odnosu na državni socijalizam u Istočnom bloku i Maov socijalizam u Kini, a kao crna rupa u takvim društvenim sistemima navođen je tvz. socijalizam u Enver Hpdžinoj Albaniji. Isto tako vršena je uporedba s raznim tipovima kapitalizma, od liberalnog američkog do realnog njemačkog. Uglavnom, mi smo po svemu bili najbolji, a to je trebalo čuvati i njegovati kao nježnu biljku koja je tek pupala.
Dolazili su i oficiri iz Komande da pregledaju da li je sve kako treba.
Vojnici iz Makedonije, Srbije, Crne Gore i BiH već su najavljivali posjete i prisustvo rodbine tom činu, dok većini iz Hrvatske i Slovenije niko neće doći, kao ni meni. A ja sam to smatrao običnom simbolikom, kad je već Ustavom i zakonima to sve do detalja uređeno, pa čemu sve te "parade". Veselilo me jedino to što će se poslije svečanog ručka moći izići u grad i što ću moći malo "probazati" po Subotici, za koju sam znao da je "najveće selo u Jugoslaviji".
Dan ranije smo svi išli na šišanje i kupanje. Što se tiče šišanja išlo je brzo, jer se nije imalo šta šišati poslije prvog šišanja prije dvadesetak dana, a kupanje je bilo poželjno čak je ovaj put bilo predviđeno više vremena pod tušem. Naveče smo pravili spiskove šta sve trebamo u gradu kupiti. Odlučio sam da kupim električni brijaći aparat "Braun" i mali radio-tranzistor pored još nekih sitnica koje se nisu mogle kupiti u kantini. Ipak, od svega mi je bila najveća obaveza da se učlanim u gradsku biblioteku kako bi mogao čitati nešto što nema veze s Vojskom već s mojim interesovanjem. Podrazumjevalo se i obavezno slikanje kako bi mogao poslati sliku kući i Milici, jer ovu što je neki podoficir napravio za "Bukvicu" nije bila nešto naročito, bila je previše mutna, "vodenasta" i bljeda.
Ujutro smo obukli svečane uniforme, koje su bile iste kao i one radne samo što su bile nove, još nenošene, čizme su bile izglancane da se na njih moglo ogledati, a brada duplo izbrijana, oči svjetle i lica nasmijana. Tog dana nije bilo redovnih dužnosti, jedino su stari vojnici očistili već izglancani krug, koji je ranijih dana čišćen i pran kao ogledalo. Doručak je bio svečarski, a postrojavanje u devet sati. Tu je bila cjela brigada, vojnici i oficiri, i prvi put sam shvatio njenu veličinu, a u goste su nam došli stari borci iz NOR-a i omladina iz grada preko Općinskog komiteta, delegacije AFŽ-a, Općine, Socijalističkog saveza, Saveza komunista i mnogih drugih društvenih organizacija. Sa strane je stajala i mnogobrojna rodbina mladih regruta. Iz razglasa su se čule partizanske pjesme, vojničke koračnice i rodoljubne pjesme u orginalnom ili moderniziranom aranžmanu, kao i pjesme koje su veličale rad, socijalizam i proletersku radničku klasu.
Vodovi, čete i bataljoni stajali su ispred svojih boravaka u četvororedovima i po utvrđenom redu stupali strojevim korakom i pjevali koračnice, pravili krug oko poligona i ulazili na poligon na već predviđeno mjesto. Pored vojnika, na svojim mjestima sa strane stupali su i oficiri, a sa razglasa je najavljivano koji je to vod, četa ili bataljon dok bi ulazio na poligon.
Mnoge radnje pojedincu budu teške, smješne ili suvišne, ali kad to radi veća grupa onda se potisne ono lično i popusti pred kolektivnom duhom. Tako sam i ja s punom energijom stupao i pjevao, a duša mi je bila puna nekog oduševljenja i popnosa, ne razmišljajući odakle ti osjećaji sada dolaze.
Kad smo se svi postrojili na poligonu razglas je utihnuo, a komadant brigade potpukovnik Đorđević je održao kratki, vojničkim rječnikom, govor, o Vojsci, narodu, rodoljublju i našoj predivnoj domovini. Tada su na binu stupili predstavnici boraca NOR-a, Omladinskog komiteta, AFŽ-a, Socijalističkog saveza, Općine i dr. i pročitali svoje protokolarne govore i čestitajući nam ovaj svečani čin.
Tada stupi na binu major i poče čitati rječi zakletve koju smo horski za njim ponavljali. Kad to završi začu se aplauz, a iz razglasa odjeknu:"Po šumama i gorama...", dok smo mi pojedinačno na malim stolićima potpisivali i primali tekst zakletve odštampan u formi diplome na tvrdom papiru smeđe boje sa likom vojnika i našim, krsanopisom upisanim, imenom. Omladinke su nam na revere stavljale crvene karanfile i čestitale poljupcima sočnih djevojačkih usana i dahom mladog proljeća.
A tada nasta gužva kao na seoskom sajmu, pomješaše se vojnici s rodbinom i ostalim civilima. Ja, Branko i Željko smo odlučili da odmah idemo u grad ne čekajući svečani ručak, s odlukom da se vratimo u kasarnu u zadnji tren. Šetaćemo, obaviti kupovinu sitnica, slikati se, a onda otići negdje u neki restoran na ručak, na "civilnu hranu", a poslije toga vidit ćemo, da li u kino ili će ispasti već nešto drugo.
Kao psi pušteni s lanca projurili smo kroz kapiju tratoarom pored zida kasarne prema centru grada. Nije nam se bilo teško orjentirati, išli smo tamo gdje su grupirane visoke zgrade, jer oko naše kasarne su bile samo niske dvorišne kuće kao i u ostalim vojvođanskim selima.
U prvoj birtiji, nekom malom oronulom bifeu u još oronulijoj zgradici na Brankov predlog zastašmo, da otresemo vojničku prašinu iz grla.
-"Tešik?" - kaže bucmasta konobarica-šankerica.
-"Vinjak, za svu trojicu!" - naruči Branko.
Ona polako, kao da presipa sveto ulje, nali u male bićerine s oznakom 0,5 vinjak i u nešto veće čašice vodu i gurnu ljeno na šank ispred nas.
Popišmo ga na eks sva trojica.
Vrelina alkohola protutnja nam žilama, a oči nam se zacakliše. Željko dade znak konobarici za još jednu turu:
-"Baš mi se pije, kao da je mlijeko!"
Pogodi našu misao, obojica komnemo potvrdno.
Ispišmo i ovu turu na brzinu, platimo i krenemo dalje. Konobarica je nešto govorila na mađarskom s jednim postarijim gostom, a po izrazu njena lica i tmurnu pogledu zaključili smo da joj nismo baš poželjni gosti.
Osjetio sam neku zimu iako ona kalendarski nije bila ni na vidiku.
Prpđemo ispod podvožnjaka i kod hotela "Patria" skrenemo prema centru grada. Stare, uglavnom smeđe, zgrade su dominirale u centrom. Ljevo, pozorište s imitacijom antičkih stubova na glavnom ulazu, preko puta park s platanama ispred Gradske vjećnice, izlozi raznih dućana naknadno ugrađeni i osvjetljeni neonskim svjetlom, ništa posebno da razbije tu jednoličnost. Naiđemo na prvu fotografsku radnju pa se uslikamo pojedinačno i skupno, a majstor nam reče da će slike biti gotove tek sljedeći tjedan, za nedjelju kad kad vojnici imaju izlaz u grad. Platimo unapred i uzmemo potvrde, a onda se nastavimo muvati okolo po ulicama i tako naiđemo i na Gradsku biblioteku, gdje se odmah učlanim i uzmem tri podeblje knjige koliki je bio maksimum. Bibliotekarki je bilo drago, ali me sumnjičavo upita:
-"Hoćete li to uspeti pročitati za petnaest dana"
-"Naravno, dvije sam već čitao, onako "preletom", a sada ću se samo malo podsjetiti, a ovu treću ću detaljno čitati. Čine cjelinu teme koja me interesira." - kažem joj.
-"Vidim da vežete temu, izvinite što sam bila radoznala." - reče ona.
-"Ništa zato, ne bojte se, volim knjige i čuvam ih."- nasmijem se.
-"Recite i drugovima, volim kad se knjige čitaju." - dade mi knjige spakovane u najlonsku vrećicu.
Uzeo sam od Pasternaka "Dr. Živaga", od Šolohova "Tihi Don" i od Isaka Dojčera ( Isak Deutscher) "Staljin - politička biografija", da sa tri strane promotrim ta vremena Velikog oktobra, kao ruski seljak, kao građanin iz intelektualnog kruga i kao promatrač - stranac.
-"Šta će ti to?" - pita me Branko.
-"Prošlost je i vama medicinarima patologija, pa je zovete caricom medicine, ta učimo se na greškama prošlosti. A ja mislim da je Oktobarska revolucija više uzdrmala zemaljsku kuglu nego išta prije nje, po svim aspektima društvenih odnosa. Ona je bila urlik bjede, urlik sirotinje, urlik potlačenih koji se tamo skupljao preko hiljadu godina, a kad sirotinja nije imala ništa drugo osim zuba onda je krenula sa njima da brani život, kao pas stjeran u ugao, pa ne može nigdje nego samo napred iskeženih čeljusti, pa šta bude!" - kažem mu razloge interesovanja.
-"Eh, vi "društvenjaci", samo komplikujete stvari!" - nasmije se Branko.
-"Ostavite se filozofiranja, ja sam gladan!" - prizemlji nas Željko.
Promuvamo se okolo i ugledamo iznad neugledna ulaza oznaku nekog restorana , nije nam se učinilo da je nešto posebno, ali uđemo pogledati. Unutra je bila ljepa i prijatna sala, diskretna tišina, a stolovi razdvojeni pitarima s cvjećem, sve sušta suprotnost na prvi utisak kad se mjeri po izgledu ulaza i natpisa.
Konobar se odmah pojavi dok smo sjeli za odabrani sto:
-"Izvolite meni, hoće li gospoda vojnici nešto za aperitiv?"
-"Vinjak, "Rubinov" i kisele vode." - rekoh mu.
On se nakloni i ode, tiho kako je i došao.
Gledamo meni i glasno biramo šta ćemo, pa se na kraju usaglasimo: krem juhu od povrća, mješano meso na žaru, srpsku salatu, crno vino "Žfdrepčeva krv", a za desert palačinke u vinskom šatou.
Konobar odmah donese aperitiv, primi porudžbinu i uz prijatan naklon ode, a na vratima restorana pojaviše se Škundrić Goran i Safet Kikić, malo nakon njih Đurkić Ivan i Antun Erent, pa Nijaz Šćekić i desetar Dimitrije Najdov, Josip Plavec i Marijan Lipovec, svi se smijući slučajnosti, što ispade kao da smo se dogovarali da će se ovdje naći odjeljenje radiotelegrafista.
Kao što je posluga bila divna, takva bješe i hrana, svježa i ukusna. Palačinke u šatou su bile specijalitet kruna restorana, što smo se svi složili. Kad nam konobar ispostavi račun bili smo iznenađeni malim iznosom, jer su cjene u najobičnijoj birtiji bile duplo veće, pa konobaru ostavimo dobar bakšiš:
-"Hvaka gospodo vojnici. Mogu li nešto pitati?"
-"Izvolite." - rekoh.
-"Koji ste rod, nikad nisam imao ovako uglađene vojnike za goste, obično samo piju." - smješi se profesionalnim osmjehom.
-"A to, veza, radiotelegrafija. Ovo su sve fakultetlije." - nasmijem se i Branko.
-"Ah, da! A ja se pobojao da ćete napraviti darmar, računam: pa vojska je to."- prizna on.
-"Zar ste tako nešto doživili?" - upitam ga.
-"Ne, ovdje retko zalaze vojnici, idu tamo gde je muzika i pevaljke." - reče on - " Ali tamo gde sam pre radio bilo je toga."
-"A gde toga ima, preporučite nam najbolje?" - pita ga Branko.
-"Tu nedaleko, preko parka u "Centrala" ili ovamo desno od nas u "Beloj lađi", ali oni počinju od osam, debet sati." - preporuči on.
Bilo je oko sedam sati, nas trojica besciljno lutamo gore-dolje, ljevo-desno, a nakon sat vremena javi se Branko:
-"Idemo polako nazad, sješćemo u onu kafanu na po puta, odande nam je lako stići u kasarnu, ne bi valjalo da prvi put zakasnimo."
-"Imaš pravo, počele su me boliti noge."- složim se.
-"Onda idemo "starci"!" - i Željku je dosta bazanja.
Mrak je pao, spustila se i magla, žute ulične svjetiljke plaču na sivim vitkim stubovima.
U maloj kafani, u polumraku, svirala je tročlana Ciganska banda: kontrabas, violina i harmonika. Naručimo "Ždrepčeva krv", a Branko se nešto dogovara s Ciganima. Violinista dođe k našem stolu i poče: "Zelene oči...", a nakon toga i neku pjesmu o nekoj Mariji.
-"Jesam li pogodio "u žicu"?"- pita nas otužno se smješeći.
-"Jesi brate, svaka čast."- promuklo mu kažem.
-"E, kad bi to čula moja Marija.." - poželi Željko.
-"Pola deset je! Ajmo momci." - ustajem od stola.
U deset sati bili smo u krevetu, šutljivi, svak sa svojim mislima je utonuo u san.
- 12 -
U četu je stigao dugo najavljivani poručnik Petar Ivkov prekomandom iz Novog Sada. Mlađi od mene dvije godine, poručnik Ivkov je predstavljen zvanično na smotri poslije doručka. On postaje komandir voda radiotelegrafista ikapetanov zamjenik, a zastavnik Branko Dragaš je sada komandir odjeljenja telegrafista na obuci, a drugom odjeljenju je komandir zastavnik Jerotijević. Kod telefonista se ništa nije mjenjalo, tamo je komandir voda bio stariji vodnik Svetozar Jovičić, a komandir odeljenja vodnik Anić. Trebao bi im još jedan vodnik, ali zasad od toga nema ništa.
Poručnik Ivkov je bio moje visine, svjetlosmeđe kose, bucmasta okrugla lica i vodnjikavih zelenkastih očiju. Odmah se među vojnicima pročulo kako voli popiti i da je to razlog što ga iz garnizona u Novom Sadu, sjedištu divizije, šalju ovamo na granicu, kao i da je to jedna vrsta kazne. Ćakule, kao ćakule, i dokaže se da tu obično ima više dima nego vatre. Uglavnom, poručnik se tih prvih dana nije ponašao drugačije od ostalih, čak možda više vojnički od njih, pošto je stigao u novu sredinu i što do sada nije radio s vojnicima, jer je do sada bio raspoređen u komandi divizije.
Njegovim dolaskom prestala je potreba da ja držim časove političko-moralne obuke, pa sam se s ostalim vojnicima ljepo namjestio na pod oslonjen leđima na zid kabineta i kunjajući slušao monotono predavanje predviđeno priručnikom poručnika Ivkova. Poslije nekoliko dana poručnik je nastojao održati budnost slušalaca iznenada postavljajući pitanja pojedincima, ali ni od toga nije bilo pomoći, jer upitanom vojniku je bilo svejedno hoće li dati dobar ili loš odgovor ili ga uopće neće dati, jer je znao da neće biti ni nagrade ni sankcije. A tada je on forsirao oštriju jutarnju gimnastiku nadsajući se da će tako razbiti jutarnju vojničku pospanost, ali ni taj ljek nije bio dobar za staru vojničku boljku pospanost, pa se vidljivo na njemu ogledalo nezadovoljstvo i nervoza, pa otvoreno jedno jutro upita vojnike u čemu je problem.
-"Vratite nam Milu!" - reče jedan od braće blizanaca Lalovića, Predrag ili Nenad, jer ih ja nisam razlikovao, onako bubnuvši iz duše, neposredno, Kozarački.
Ostali vojnici zagrajaše odobravajući.
On slegnu ramenima i promrmlja:
-"Videćemo." - i ode u oficirsku zbornicu.
-"Idi kvragu Nenade, sad si me gurnu u govna!" - ljutito rekoh Laloviću.
-"Ja sam Predrag." - on pretvara zabununu u šalu.
-"Koji si da si, šta ti je to trebalo! Rekao si čovjeku da ne zna, a moju kožu stavio na šiljak, sad će me posvuda gnjaviti, gdje god stigne, da povrati autoritet." - dovršim misao.
-"Pa ne mislim samo ja tako, misle i ostali." - buni se on.
-"To je poručniku posao, a meni nije! Nije nikome drago čuti da je neko bolji od njega, naročito ako taj drugi nije profesionalac i stručnjak u njegovoj struci." - velim mu, ali ne dovrših misao, pozvaše me u zbornicu.
Tamo su bile sve starješine.
-"Mile, poručnik kaže da vojnici žele da im ti držiš predavanja?" - kapetan će.
-"A, čuo sam, neugodno mi je i nije fer prema poručniku Ivkovu, on je to dobro radio." - rekoh im.
-"Pa zašto onda hoće tebe, u čemu je problem?" - pita poručnik.
-"Kapetan i ostali ovdje znaju kako ja predajem, dam im lizalicu u vidu pričica, a uz to proguram i ono "gorko" iz priručnika, kao što se djetetu daje ljek. A ja sam Dinarac, mi kroz priču od buve napravimo slona ili obrnuto, po potrebi skratimo ili produžimo, već prema "govoru" slušalaca, da bi na kraju dali "naravoučenije", a tu sposobnost vi "ravničari" nemate, to je kod nas već genetski nasljeđeno."- objašnjavam prebacujući na šalu.
Stariji vodnik Jovićić i zastavnik Dragaš se smiju i povlađuju.
-"Problem je u tome što dolazi pukovnik iz Novog Sada, iz divizije, propitivaće vojnike na časovima, pa će po tome oceniti našu obuku." - kaže kapetan.
-"Neka dođe, one koji ništa ne znaju i nikada to neće shvatiti rasporedite negdje na teren, a imamo dosta fakultetlija i srednjoškolaca , znaćemo mu na podosta toga stručno odgovoriti." - velim im.
-"To, kapetane, to! Tako treba!" - oduševljeno skoči zastavnik Dragaš sa stolice.
-"Nema nam druge, a ti Mile "uli" im više onoga gradiva po programu." - složi se kapetan Konstabndinov.
-"Kada se predviđa ta "posjeta"?" - pitam ih.
-"Ovih dana, ne znamo tačno." - veli kapetan.
-"Dobro, onda ću i ja biti u "publici", ma biće dobrih odgovora i odlična ocjena za četu." - nasmijem se obećavajući.
Svih tih dana svi redovni poslovi su udvostručeni. Ja sam više poučavao o patriotizmu, samoupravljanju, NOB-u, općenarodnoj odbrani i o tome kako svako pravo znači ujedno i obavezu, bratstvu-jedinstvu, o datumima državnih i vojničkih praznika i njihovu značaju što sam ispisao na tabli i tako je cjelo vreme tamo stajalo kao podsjednik. Naravno da sam sve to upakivao s nekom šalom, legendom ili "sličicom" da se ono ključno lakše upamti.
Prozori, hodnik, spavaonice i sanitarni čvor su čišćeni svaki sat vremena, a puške, čizme i ostala oprema su očišćene i složene do savršenstva. Po kabinetima su složeni eksponati, popravljeni i očišćeni uređaji, a ispisane su i nove parole umjesto onih na kojima se uhvatila prašina ili im je moto bio "zastario". Nijaz Šćekić, mašinski inžinjer, je tehničkim slovima po cjeli dan nešto ispisivao koristeći tuševe u boji.
Došao je petak, već smo računali da nam je propao vikend i izlazak u grad, kad banu nepoznati pukovnik u pratnji komadanta brigade potpukovnika Đorđevića i svite oficira viših činova iz Komande u prostorije naše čete. Kapetan Konstandinov preda raport na hodniku gdje su ga zatekli, a onda dobi naređenje da okupi vojnike u kabinet za obuku gdje će im se obratiti drug pukovnik.
Naređeno, učinjeno!
U kabinet su ušli svi oni koji su bili predviđeni da budu prisutni, a slabi poznavaoci moralno - političke nauke su glancali agregate i uređaje na kampanjolama i BRT-u tamo kod hangara u zadnjem djelu kasarne.
Potpukovnik Đorđević je predstavio vojnicima prisutne oficire i rekao nam da je svrha njihova dolaska da vide i čuju šta mi vojnici radimo, mislimo o Vojsci, sistemu obuke i da slobodno iznesemo svoje mišljenje i da se ne bojimo posljedica zbog kritike, pa ma na koga ili što se ona odnosila.
-"Svi smo mi vojnici, svi imamao u svom domenu zaduženja jednaka prava i obaveze prema našem društvu, državi i narodu i trebamo ih kolektivno i dobro obučeni da izvršavamo." - završi on svoje kratko obraćanje.
Kako to biva u takvim prilikama niko se nije javljao za rječ, u kabinetu je vladao duboki tajac, kao da tu sjede mramorni kipovi, a ne živi i zdravi ljudi.
Pukovnik probi led:
-"Što je momci, zar nema niko ništa reći?"- pa nastavi o tome da je naša Armija nasljednik partizana koja za osnovno načelo ima duboko razvijeno drugarstvo, što znači da je to ona moralna snaga koja je jača u odnosu na profesionalne veze i odnose kakve su uspostavljene u armijama drugih zemalja.
-"Drugarstvo, to treba razvijati i uspostaviti, to je jače od najsavremenijeg oružja!" - završi on i pokaza na Safeta Kikića:
-"Šta ti kažeš?"
Safet vojnički ripi sa stolice, ona se skoro prevrnu:
-"Druže pukovniče, vojnik Safet Kikić, u potpunosti se slažem s Vama!"
Pukovnik se nasmija:
-"Ne treba ustajati, razgovarajmo kao drugovi. Odakle si Safete, šta si u civilu?"
-"Sudija Opštinskog suda u Gradačcu." - kratko će safet.
-"Pa ti si od tih Kikića. Čuveno je to prezime, iz KPJ i NOB-e, nemoj ih osramotiti, a šta ja pričam, znam da nećeš, nije malo u tim godinama biti sudija. Kako si se snašao ovde?" - očinski će pukovnik.
-"Dobro je druže pukovniče, nije teško, a za mene je i interesantno, ova radiotelegrafija, dobro mi dođe nešto iz prirodnih nauka, za promjenu." - Safet će mirno.
-"Odlično, to je najbolja kombinacija, kad se poklopi interesovanje i program lako je i vojniku i oficiru." - kima polako i značajno glavom pukovnik.
-"A kako je tebi brko?" - obrati se Goranu Škundriću koji je sjedio do Safeta.
-"Dobro je druže pukovniče, moj otac je penzionisano vojno lice pa sam odmalena navikao na Vojsku." - reče Goran, a kad primjeti značajne poglede zastavnika Dragaša prisjeti se - "Oprostite, Goran Škundrić, radiotelegrafist."
-"A tako, Škundrići su iz Like, od Gračaca, jel' tamo živiš?" - raspituje se pukovnik.
-"Ne, roditelji žive u Gradačcu, a ja radim u Sarajevu kod Pošte kao elektroinžinjer u projektnom birou." - kratko će Goran, kaoko su nam preporučivali naše starješine.
-"Stari je bio u partizanima, u kojem činu je penzionisan?" - interesira se pukovnik.
-"U činu pukovnika, da, bio je u partizanima, a "uda" se u Gradačac, pa tako sad živi tamo." - okelji se Goran.
-"Onda ste ti i Safet školski drugovi?" - znatiželjan je pukovnik.
-"I više, živimo u komšiluku, moja mater je od Kikića, znamo se i prijateljujemo od malih nogu." - slobodno će Goran.
-"Neka, to je dobro da ste skupa ovde, nema ti veće stvari od prijateljstva. Čuvajte to, prijatelj je često čvršća veza nego rođeni brat, prijatelje biraš, a braća su ti data."- dade mu znak da sjedne.
-"Šta ti kažeš vojniče?" - pogleda u mene.
-"Vojnik Mile Mažibrada!" - ustanem, a pukovnik mi daje znak da sjednem - " Dobro je, meni ovo dođe kao veliki godišnji odmor. Starješine su nam dobre i stručne, a imamo dosta literature, pa i sami možemo dublje zalaziti u struku." - rekoh.
-"A šta si radio u civilstvu?" - pita on.
-"Radim na željeznici, pet godina kao otpravnik vozova, a tri godine kao diplomirani ekonomista u planskoj službi, jer sam vanrednim studiranjem završio ekonomski fakultet." - rekoh mu.
-"Onda ti znaš šta je uniforma i kako to ide, jer je i kod željeznice neophodna disciplina i red da bi se postigla potrebna sinhronizacija između radnih mjesta ili struka. Šta bi trebalo ovde poboljšati?" - pita me on.
-"Opremu, uređaje, ali to ne ovisi od nas ovdje, znam da to košta, ali se mora ići ukorak s razvojem tehnologije u svjetu. Brzina prenosa informacija se iz godine u godinu povećava i taj tempo i mi moramo pratiti, htjeli mi to ili ne htjeli, a to opet nameće potrebnu specijalizaciju, vještinu i brzinu u rukovanju i obradi informacija, što će biti presudno u vojnim operacijama. Trend je da je prisutno sve više moderne tehnike, ratovanje će se voditi na daljinu, broj vojnika biće manji ali školovaniji, a logistika mobilnija i veća. Vreme pješadije u klasičnom smislu prolazi, ona će imati zadatak da poslije sukoba pokriva i obezbjeđuje teritorij." - pogledah u zastavnika Dragaša kome su izbijale graške ledenog znoja po čelu od davanja mota - " Ali sam siguran da o tome vode računa naši vojni planeri, mi, sudeći po starješinama ovdje imamo dobro školovane i obučene kadrove."
-"U pravu si Mile, naš ograničavajući faktor je ekonomska moć države, inače u svemu pratimo svetske tokove. Naravno, mi niti hoćemo, niti trebamo, niti možemo imati atomsko naoružanje, ali za naše potrebe odbrane koristimo najmodernija tehnička dostignuća. A oslanjamo se na domaću industriju, vrlo malo kupujemo od drugih, pa nas niko ne može ucenjivati rezervnim delovima, a tako i zapošljavamo našu industriju i obezbeđujemo radna mesta, jer se od toga dosta izvozi u "treći svet". Tako stvari stoje, ali ne vredi oružje ako nemamo moralnu snagu, kako Njegoš kaže:
-"Boj ne bije svijetlo oružje,
Već ga bije srce u junaka..."
Zato, drugovi moji, čuvajte jedan drugoga i u miru i u ratu, drugarstvo i sloga čuda postižu, kako su to već naši partizani dokazali. Ne smemo biti gori od naših predaka."- obraća se pukovnik svima.
Tada ustade, a ostale starješine za njim i uputi se u oficirske prostorije. Mi vojnici smo bili slobodni, a šta oni tamo rade nije nas puno bila briga.
Nakon sat vremena pukovnik i njegova "svita" su otišli, a širokog osmjeha krenu prema nama zastavnik Dragaš:
-"Odlični je ispalo, toliko nas je hvalio da me je bilo sramota."
-"Biće koja nagradica, koji čvarak više?" - zatarliša dlanovima Goran Škundrić.
-"Ćuti mali! Za mene je gotovo, jedna trakica više i penzija, tako da neću ni dana s tim biti aktivni starješina. Mi podoficiri ne možemo dalje." - osmjeh mu se preli sjetom.
-"Dobićete neku nagradu, važno je da su pare tu!" - proba ponovo Goran.
-"Vi mladi gledate samo na pare. Nije sve u parama djeco, znaćete to kad dođete u moje godine, ne vredi vam to sad objašnjavati, ne bi razumjeli." - odmahnu on rukom, a tada se okrenu meni:
-"Šta me ti prepade! "Kud će ovaj, kakva tehnika, kakva modernizacija, kakvi bakrači i kakvi Markovi konaci?"-mislim se dok si govorio, a ledeni znoj me obliva -"Šta ako pukovnik počme pitati o uređajima, u kakvom su stanju, kako se sa njima rukuje i tako?" - Srećom, pa ne krenu tim putem!"
-"Zar nije bolje da sam ga naveo na te vode nego da propituje jednog po jednog? A svi ti "viši" znaju se zanjeti svojim vizijama i držati predavanja, a da se krenulo na politiku ni tu ne bi bilo problema, bio sam i ja u nekim višim forumima Partije, znam šta se tamo događa." - smijem se njegovu strahu.
-"Zna on to, pregledavao je vaše papire i sve viče: "Oho, vidi ti ovo, sve sami intelektualci, lako je vama raditi sa njima, ma ipak ih jednako tretirajte kao druge vojnike, da se ne osjete privilegovanim." - oda nam zastavnik Dragaš njihove razgovore.
Iz kancelarije izađe kapetan i dežurnom naredi postrojavanje pred ručak i šitanje dnevne zapovjedi. Poslije čitanja rasporeda dužnosti kapetan Konstadinov naglasi:
-"Pukovnik je pohvalio stanje u četi i ja vam to prenosim te vam se svima zahvaljujem za to. A to znači da i dalje moramo biti na visini postignutog i boriti se za još bolji rezultat, šta znači da nema opuštanja. Nagrada za ovo će biti izlazak u grad duplo većoj grupi vojnika za vikend, a od ponedeljka idemo po starom."
-"Nije mi jasna ova njihova logika: loše se radi, treba se potruditi da bude bolje radiš dobro, treba raditi još više da bude bolje; umjesto nagrade stalno dobiješ veći rad!?" - smije se Safet Kikić dok u grupi idemo na ručak.
-"Ne traži u Vojsci logiku, kao i sve institucije imaju stav, mi i naši: činovnici, svećenici, oficiri, itd. smo uvjek u pravu i vi nemate šta tu da pitate, vaše je da radite po našem stavu, mišljenju, naređenju, propisu, itd." - objašnjava mu Goran.
-"Još ćemo mi za nagradu na stražu, pošto smo dobri!" - nasmješim se znajući da to ide po onoj narodnoj "... da se na mirna magarca najviše tovari...".
- 13 -
Taj jesenji dan počeo je kao i prethodni, čišćenje kruga oko ulaza u Komandu, jutarnja fiskultura, doručak i obuka u kabinetima. Morzeou azbuku smu cjelu prošli, sada se uvježbavala brzina kucanja rječi i brojeva. Zastavnik Dragaš je i dalje vodio časove radiotelegrafije iako je poručnik Ivkov bio tu. Starom zastavniku je bilo lakše u toplom kabinetu nego li na prohladnom poligonu kod kampanjola s radiouređajima i BTR-a. Strpljivo je, kao učitelj prvog ratreda, slušao "škrabotine" prvašića i stalno opominjao:
-"Sporije, ali tačno, brzina će sama doći, nemojte da vas ruka vodi, zađavla vam onda te glavurde!"
Između tih "pi, pip" zvukova kroz poluodškrinuta vrata kabineta poručnik Ivkov proturi glavu i upre prstom u mene ne govoreći ništa da ne remeti radnu atmosferu. Tiho ustanem i krenem na prstima van iz kabineta gdje me dočeka poručnik rječima:
-"Idemo kod kapetana, trebamo nešto poverljivo razgovarati, zato o tome ne govori nikome ništa!"
Kimnem glavom, a kroz mozak mi proleti pitanje:
-"Vidi vraga, šta je sad to, o čemu se radi?"
Uđemo kod kapetana Konstandinova, komandira čete, a ovaj nas dočeka rječima:
-"Sedite, nas četvorica se imamo nešto dogovoriti. Ovo je kapetan Ostojić, komandir čete vojne policije. On će nam nešto reći iz njegova resora."
Kapetan Ostojić, visok, atletski razvijen čovjek srednjih godina, okrenu se od prozora kroz koji je do tada gledao, nasmješi se da razbije ozbiljnost na mom i poručnika Ivkova licu:
-"Prije svega da naglasim da o ovome trebamo znati samo nas`četvorica, o ovome ne treba nikome ništa govoriti, a sada ćemo se dogovoriti kako da taj zadatak obavimo." - zastane praveći akademsku pauzu - " U ovu četu je došao Ivan Đurkić, agronom, rodom od Vinkovaca, Šokac odnosno Hrvat po nacionalnosti, koji ima u dosijeu neprijateljske aktivnosti iz 1970. i 1971. godine u vreme "Maspoka" u Hrvatskoj. On je bio "kurir" odnosno veza između krugova u Zagrebu, gdje je tada studirao, i ustaške emigracije u Evropi, naročito u Španiji. Milicija odnosno DB je vršio istragu, zna se s kim se tamo sastajao, a organizatori su njegova kurirska putovanja pokrivali tobožnjim studentskim naučnim seminarima ili stručnim druženjem studenata agronomije odnosno obilaskom poznatih instituta za poljoprivredu u tim zemljama. Njegova "pošta" je vješto ubacvana u stručnu literaturu, skripte, ili razne druge stručne brošure. On se branio da o tome ne zna ništa, ali je priznao da se sretao s tim ljudima i u Zagrebu i po Evropi. Nije mu se moglo dokazati da je to svjesno radio, i radi toga nije ni procesuiran, jer se branio da je tamo išao pošto se zainteresovao za primjenu novih metoda u proizvodnji hibridnih sjemena i nekih novih genetskih istraživanja u sjemenarstvu, a pošto mu je fakultet odnosno Sveučilište u Zagrebu snosilo troškove putovanja i seminara, da je to rado koristio. Ili je on vrlo vješt i intelgentan ili je tako dobro obučen, samo na osnovu toga nije se moglo ništa osim kontakata dokazati, a on je priznavao sve to, samo nije priznao da je u tome svjesno učestvovao. Postupak protiv njega je tada formalno obustavljen, ali je i dalje intezivno praćena njegova aktivnost od DB-a. Izgleda da sada ima zadatak da ideološki sa osnova hrvatskoh nacionalizma djeluje i postepeno i neprimjetno prikuplja simpatizere za svoje ideje i njegovih vođa koji djeluju iz duboke konspiracije. Vama je poznato da osuda "maspoka" i njegovih vođa nije bila drastična, samo nekoliko sporednih figura se našlo u zatvoru, pa i sada, mada konspirativno, djeluju, u čemu im Katolička crkva služi kao dobar zaštitnik.
Naš je zadatak da pratimo njegovo kretanje, druženje, kontakte s ostalim vojnicima u kasarni i prilikom izlaska u grad, tako da ne može ovdje nesmetano djelovati, a kad odavde ode eto ga DB-u, pa nekao oni rade dalje kako ih je volja. Vas dvojica ga rasporedite na zadatke na način da ne bude stalno s istim vojnicima u grupi, a Mile će me izvještavati s kim se najviše druži u slobodno vreme i naročito kuda se kreće i s kim se druži prilikom izlaska u grad. O načinu i pojedinostima ćemo se ja i Mile dogovoriti, a vi mu nemojte praviti teškoće oko toga." - završi on očekujući našu reakciju.
-"Dobro, neće biti problema." - složi se kapetan Konstandinov.
-"Što ja, nisam baš u tome vješt!?" - slegoh ramenima.
-"Nije to ništa naročito, ja ću ti reći na što i kako treba usmjeriti pažnju, a gledajući tvoje karakteristike ti si najpogodniji. Ti si doživio " maspok", bio si član komisije za utvrđivanje odgovornosti "maspokovoca" na željeznici u Splitu, znaš šta se tamo radilo u Općinskom komitetu i Konferenciji SK, a i u Zagrebu. Uostalom, član si SKJ od 1966. godine, a ovo je i partijska stvar. Kao takav znaćeš odvijiti bitno od nebitnog, a uz našu pomoć neće biti to teško obavljati. Ako treba nešto poduzeti, a kosi se s dnevnim rasporedom, ti samo reci svome kapetanu ili poručniku, oni će te pokriti. O detaljima ćemo razgovarati, dođi kod mene u Komandu poslije ručka, tamo ćemo se dogovoriti." - reče kapetan Ostojić dajući mi do znanja da se puno toga zna o meni.
-"A, dobro, treba li doći u određeni sat?" - pitam ga.
-"Ne, ja ću biti tamo celo popodne, dođi kad ti bude zgodno, da drugi ne primjete." - nasmija se on.
-"Dobro, idem na čas, vidimo se kasnije, poslije ručka, mogu li ići?" - upitam.
-"Možeš, tako je najbolje. Ako te upitaju šta te kapetan tražio reci da si mu dao neke savjete oko nekog ekonomskog izvještaja koji se podnosi Komandi. Ti si ekonomist, izgledaće sasvim razumno da se kapetan s tobom posavjetuje iz te struke." - kaže kapetan Ostojić.
Vratim se na čas gdje je uvježbavanje kucanja Morzeovih znakova teklo i dalje, tiho sjednem na svoje mjesto, a misli mi odlutaše daleko odatle:
-"Je li Đurkić svjesno učestvovao u tome "maspoku" ili je bio dio mase zanjete vještom i agresivnom propagandom iz "stožera", kojoj nije bilo teško "opiti" mladića tog uzrasta? Je li bio toliko glup i naivan da nije znao s kom se sastaje ili je to izvedeno tako da se sastaje s istima "u rangu" u kojem je i on bio, a "velike ribe" i glavni organizatori su bili iza nekoliko kulisa do kojih ga nisu puštali? Gledam ga, to sasvim obično lice, svjetlosmeđe skoro žute prorjetke kose, proćelava tjemena, i učini mi se odnekud poznato odranije. Sjetim se: Đuka Begović u interpetaciji Fabijana Šovagovića, isti pokreti, iste mote, tanke usne s urođenim cinizmom, spreman iz časa u čas ići iz krajnosti u krajnost, tjelo kao napeta tamburaška žica spremno da svaki čas zaigra šokački bećarac. Da, bilo ga je lako motati oko malog prsta: par uzvišenih rečenica "o hrvatskom rodu, tisućljetnoj težnji hrvatskog naroda za svojom državnošću, povjesnom državotvornom hrvatskom pravu, itd." , pa malo pjesama o "Vili Velebita" i hrvatskim junacima Zrinskima, o hrvatskim kneževima i kraljevima, pa onda o parolama "Bježte psine preko Drine" i "Mučenicima Blajburga" i "Križnog puta", pa montiranom političkom procesu "blaženom kardinalu Stepincu", i tako, naročito sveučilištarce prirodnih nauka, koji misle da bolje poznaju društvene nauke na bazi pročitana dva tri skripta iz sociologije i političke ekonomije od studenata i profesora društvenih nauka i eto ti tjesta za mjesenje nacionalističkog kolača kakvog hoćeš. On pomišlja da je neko i nešto, a ustvari je žrtveno janje kojeg će se "gazda " prvom prilikom osloboditi. Da li se Ivan "otreznio", to ću morati ustanoviti, ali to neće ići lako, sada je iskusan i dvostruko oprezan. A i baš me briga, imaju profesionalce koji su zato plaćeni, pa neka rade svoj posao, ja tu slabo mogu pomoći, a i ne želim da čovjeka ocrnim ako zato nemam debele dokaze, od tuđe nesreće ja ne mogu imati koristi, pa da me cjeli život progoni savjest."
Iz toga zbrkana razmišljanja trgnu me glas da je čas gotov i tutnjava stolica drugova koji su izlazili iz kabineta.
Poslije ručka s Brankom i Željkom navratim u kantinu na pivo, ono odoše spavati, a ja se izgovori da idem Milici pisati pismo i uputim se u kabinet, a tada se povratim u kantinu na kavu i promatram odatle kad mi je najzgodnije diskretno ući kod kapetana Ostojića.
-"A, došao si, sedni, slobodno se raskomoti." - pokaza mi on na polufotelju, jednu od nekoliko njih raspoređenih oko klub stolića - "Imam i rakije, ovdašnje domaće dudovače, jesi li je kad pio?"
-"Nisam ali sam čuo za nju." - rekoh.
-"E, onda ćemo probati, to je od mojih roditelja. Oni su ovamo u Vojvodinu stigli kao kolonaši iz crnogorskih brda, pa su evo, umjesto lozovače, dudovaču počeli peći." - smije se on.
-"Pa kako to da Vi krenušte u Vojsku, izaberete vojnički poziv, iz ovako bogatog poljoprivrednog kraja? Zar nije prirodnije da ste završili neku struku iz poljoprivrede ili prehrambene industrije?" - pitam ga.
-"Teško se sirotinji odljepiti od zemlje, vinuti uvis! Puno nas u familiji, pa se rasporedišmo svuda po malo, mene poslaše na akademiju i eto posta oficir. Nije mi krivo, valjda su još jaki geni iz onih crnogorskih brda." - podignu on čašicu za zdravicu.
Kucnemo se, osjeća se miris murve, ili kako ovdje kažu duda:
-"Jaka je, ide li u ovo šećera?"
-""Zasole" malo, ne bi valjala da nije tako." - objasni on - " A sad da se mi dogovorimo:ne čini ništa posebno, nametljivo, neka ispada sve spontano, i druženje i razgovor. Svakih mjesec dana napiši na ceduljici ono što ti se učinilo važno, a ako treba i prije. Cedulju predaj vojnom policajcu, oni stalno dežuraju ovde, a ako ispadne nešto hitno isto im se javi. Izaberi nešto za šifru, jer se nećeš potpisivati imenom i prezimenom, nešto što ćemo samo ja i ti znati."
-"Vlade.", to mi je jedan drug iz djetinjstva." - kažem odmah.
-"Dobro, sa "e" na kraju." - ponovi on.
-"Probaću i to, mada mi to liči na doušnika." - velim mu.
-"Ne, od tebe ne očekujem da javljaš sitnice, već političke stavove, za to će se drugi pobrinuti." - kaže mi on.
-"Dobro kapetane, učiniću što najbolje mogu, mada mislim da se on neće ovdje "razmotati", čuvaće se on!" - rekoh i uz dozvolu kapetana odem u četu.
Na tmurni dan se spustio mrkli mrak, vanjska svjetla su odavno gorila rasipljući žute zrake u kudjelje magle.
- 14 -
Pisma na relaciji Subotica - Split i obratno išla su dva puta sedmično. Milica je javljala da pored rada u "Jugobanci" popodne pomaže u Centru " Mate Golem" da dodatno ponešto zaradi, ali više iz moralne obaveze što su joj pomogli kada je ostala bez posla i primili je da radi na određeno vreme. Kako je javljala tako je lakše podnosila samoću koja je mojim odlaskom u Vojsku nastala, a u zadnjem pismu je javljala da postoji mogućnost da mi dođe u posjetu kada bude išla na Konferenciju SK "Jugobanke" koja se održava u Beogradu, ali da će javiti naknadno da li i je li to konačno tako, kada bude sve detaljno i sigurno znala. To me je silno obradovalo pa sam željno čekao njeno pismo s rasporedom putovanja i ostalim detaljima. Prolazili su dani, a pismo nije dolazilo, nastala je preduga pauza, a neizvjesnost je kod mene rasla iz časa u čas. Nisam izdržao, ponovo sam pisao da saznam o čemu se radi, a tek za desetak dana stigao je odgovor kojim mi objašnjava da od posjete nema ništa jer se na putu razbolila, nešto u vezi s prehladom i visokom temparaturom, pa je ostala dva dana kod sestre Janje u Kuli da odleži i skine temparaturu, i onako poluzalječena je morala nazad u Split na posao. I još sada pije antibiotike da izlječi tu jaku upalu grla.
Svjetlo radosti koje se pojavilo nagovještajem posjeta ovim pismom se ugasilo kao silnim orkanskim naletom bure, ali sam joj predložio da planira posjetu za Novogodišnje praznike kako bi na vreme mogao ovdje sprovesti veliku proceduru da bi uspio dobiti izlaske tokom tog posjeta, pa je to očekivanje ublažilo tamu u duši koja je bila u nju pala.
Njen odgovor je stigao brzo, za Novu godinu 1976. će svakako doći, a moja obaveza je da rezerviram hotel, jer je izračunala da će moći ostati tri dana, i ja joj trebam javiti kada da putuje, sve precizno, kako nas ne bi iznenadila neka nepredviđena okolnost. Odgovarajući sve sam to obećao, samo je trebalo do toga proći nešto više od mjesec dana, a ko zna šta ovdje u kasarni sve planiraju i šta se može dogoditi.
I nije trebalo dugo čekati, plan obuke za decembar je objavljen na dnevnoj zapovjedi. Trebalo je ići na manevre, tamo negdje u okolini Šapca, na rjeku Savu. "Stara vojska" je bila obavezna prema zapovjedi, a od nas na obuci mogli su ići samo dobrovoljci.
Kasna je jesen, vreme tmurno i hladno, jutra su svjetlucala bjelim mrazom, a vojnici su po kalendaru počeli nositi šinjele. U zgradi se nije grijalo, ne zbog toga što nije bio rok grijanja, nego zbog toga što su radovi oko montaže centralnog grijanja kasnili. Gizane peći na ugalj i drva su bile iznjete i stajale su složene između kantine i deponije uglja za toplanu. Prolazeći pored njih čeznutljivo smo sanjali žuti žar u mrkim ložištima i bilo bi nam još hladnije.
-"Hoćemo li na manevre?" - oduševljeno će Željko.
-"Ja neću, vas dvojica kako hoćete." - rekoh njemu i Branku.
-"Neću ni ja, hladno mi je i ovdje, a mogu zamisliti kako će tek biti tamo noću na otvorenom terenu pored vode."- veli Branko.
-"Neće nam ništa biti, primili smo sve vakcine!" - hrabro će Željko.
-"Vakcine su pojačale imunitet organizma, ali to ne znači da se ne možeš razboleti u ekstremnim uvetima, a treba i vremena da te vakcine "prorade"."- objašnjava nam Branko, kao medicinar.
-"Ajmo momci na "kupanje"." - priđe nam zastavnik Dragaš, misleći na manevre na Savi.
-"Nije mi do toga po ovom vremenu." - nasmijem se.
-"Imaš pravo, ako ne moraš ne srljaj napred. Ja moram, a rado bi ostao ovdje. Išijas mi ne fali, ali ko te pita!" - zakrene on glavom uljevo.
-"Pa šta planiraju manevre uvjek po lošem vremenu, zar je teško ih odgoditi?" - pitam ga ja.
-"Eh, ko zna kad je to planirano, a one "guzonje" će biti u toplom, baš ih briga za moje kosti." - veli zajedljivo zastavnik.
-"Ko od starješina ostaje ovdje?" - pitam ga.
-"Kapetan Grujica Uskoković iz Komande, čućete to danas na dnevnoj zapovjedi, večeras se kreće." - reče zastavnik i ode spremati opremu za teren.
-""Stara vojska" i "mladi dobrovoljci" zadužiše vreće za spavanje, bunde i drugu zimsku opremu i odoše u sumrak.Mi ostali smo se muvali po kabimnetima i spavaonama, od hladnoće se nije moglo na mjestu umiriti.
Po dnevnoj zapovjedi odrediše me za dežurnog čete, određeni su i požarni i higijeničari, a pored toga trebao sam se starati i za obuku telegrafista. Kapetan prve klase Grujica Uskoković će biti dežurni u garnizonu pa će samo povremeno navraćati. Dok se oni ne vrate sa manevara nema izlaska u grad.
Kad oni odoše nasta tajac u četi, tamo gdje je još do maloprije vladala vika, žagor i zveckanje oružja i opreme. Košava je počela još jače duvati noseći po koju pahulju snjega, a onda kao iz pokdane vreće poče sipati jaki snjeg. Pahulje nošene vjetrom su igrale kolo na betonskom poligonu za postrojavanje, pa završavale u smetovima uz zidove kasarne. Spavaone i kabineti su se pretvorili u jedan veliki zamrzivač. Vrativši se s večere okupim vojnike i predložim im:
-"Črtvorica neka donesu peć, neku ispravnu, s lagera, druga četvorica nek donesu uglja i drva, a dvojica neka nađu koljena i cjevi za dimnjak."
-"Željko, ti si metalac, vidi kako stoje stvarai kod kupatila i hangara, pogledaj one cjevi i koljena što sprovode vodu od oluka prema kanalizaciji, čini mi se da će odgovarati." - šapnem Željku.
-"Razumijem, ajmo Mijo, već ćemo nešto naći." - obuče Željko šinjel i ode s Mijom Maločom.
Za pola sata sve je bilo montirano i vatra je veselo pucketala u jednoj spavaoni. Tada smo prenjeli TV aparat i magnetofon iz kabineta i tamo montirali. Vojnicima iz druge spavaone sam rekao da će i oni ovdje spavati, a soške s puškama smo zaključali u jedan kabinet te je požarni samo povremeno izlazio i provjeravao prostorije čete. Kako to već kod vojske biva našlo se i pića i kave, pa je postalo veselo i toplo, muzika je postala glasnija, a pratio je ispočetka tihi, pa sve glasniji hor vojnika.
-"Dolazi dežurni kapetan!" - uleti požarni koji je bio maloprije izašao na obilazak prostorija čete.
Piće je sklonjeno, muzika utišana, vojnici se malo uredili, tek toliko da nije napadno uredno, da se ne da do znanja da smo znali da dolazi dežurni.
-"Druže kapetane, u četi veze je sve u redu!" - raportiram mu, a on zaokruži strogim pogledom po spavaoni, pa se na kraju okrenu ka peći:
-"Oho, vi se grejete, odakle vam ovo?"
-"Sa lagera, tu pored kantine. Bilo je previše hladno, a šta da se smrzavamo kad tamo stoje i peći i ugalj?"- kažem mu.
Strogo kimnu glavom, a onda se otkravi:
-"Dobro ste se snašli, pazite da se što ne zapali!"
-"Neće, tu su požarni." - kažem mu.
-"Neka ovaj krevet bude slobodan, neću se ni ja tamo smrzavati." - odluči on pokazujući na prvi krevet do peći.
-"Slobodan je, samo izvolite!" - rekoh - " Sve vojnike sam skupio u ovu spavaonu, ima mjesta."
Pođem za njim da ga ispratim do izlaza i objasnim mu da smo puške i ostalu opremu s hodnika zaključali u kabinet i da je sve pod nadzorom dežurnog i požarnih.
-"Dobro je, mada nije po propisu, ali mi je drago kad se vojnik u datim prilikama sam snađe. Idem obići ostale čete pa ću doći kod vas." - nonšalantnim pokretom ruke otpozdravi.
Tako smo se grijali cjelo vreme dok su se naši drugovi smrzavali na manevrima i drugim jedinicama u kasarni, a pred njihov povratak presta snjeg i košava, pa smo iznjeli peć i vratili je tamo na lager, a ostalo namjestili kako je bilo prije njihova odlaska. Zastavnik Dragaš je bio bolestan, primao je inekcije blokade protiv išijasa, a većina vojnika sa manevara se vratila prehlađena i mrzovoljna. Niko nije bio raspoložen da priča kako je bilo na vježbi, a mi nismo trebali ni pitati, bilo nam je sve jasno po prljavštini i blatu kojima su bili obljepljeni kampanjole i BTR.
- 15 -
Za Dan armije većina vojnik je imala izlaz do ponoći, a ja sam iz kasarne izašao već oko deset sati ujutro. Kapetan Konstandinov me je poveo na svečani prijem i ručak u Dom JNA. Vozili smo se njegovim novim "Opelom".
-"Nije loše, isto smo godište, a Vi već imate rješeno stambeno pitanje i vozite ova dobra kola. Stara se ovo društvo za vas vojna lica!" - gledam u nova bjela kola.
-"Ne mogu se žaliti, ali je mom standardu dosta pridonjela moja supruga, zapravo njeni, jer su dobrostojeća mađarska familija. Ustvari, ova kola su njihov svadbeni dar, samo su tek sada stigla. A stanove ovde na granici dobijamo odmah i plaća nam je veća radi toga. I treba tako, nije lako raditi s vojnicima, a kad zagusti prvi smo na udaru, takav ti je vojnički poziv." - kaže mi kapetan.
-"Jeste, to je sve istina, ali kad zagusti vi ćete biti na komandnom mjestu, a ja na prvoj vatrenoj liniji. Istina je i to da tada niko nije pošteđen, istina je i da neškolovan čovjek ne može biti dobar oficir kao školovani za taj poziv, ali mi se čini da bi trebalo više para ulagati u moderniju opremu i specijalnosti u vojnoj strukturi negoli na masovnost u ljudstvu. Možda se varam, možda nisam dovoljno ušao u problem, ali šta će Vojsci npr. poseban lanac trgovine samo za vojna lica i njihove familije, posebni hoteli i odmarališta, a to važi i za razne bogatije firme. Daj čovjeku radniku, vojniku i ostalima plaću, pa neka on sam bira šta hoće po svojoj volji šta će i gdje kupiti i gdje će se odmarati, a trgovine, hoteli, odmarališta i ostalo neka rade po tržišnim principima. Bolje je tako i pojedincu i državi, on raspolaže s više novca, a država ubire više poreza. Treba znati da se ovako u globalu više potroši za te namjene nego li kad bi bilo onako kako maločas rekoh, po tržišnim principima i zarade i troškovi." - govorim mu dok se vozimo kroz gradske ulice ka centru.
-"Ko će ga znati moj Mile, znam da tvoja željeznica loše stoji, a zašto, e, to mi nije poznato. A i u ekonomiju se slabo razumem, bar na tom makro nivou." - veli on.
-"Nama za rukovodioce šalju islužene političare, ljude bez ambicija i znanja, a takvi nit hoće nit se znaju izboriti za povoljniji status željeznice u vrhovima vlasti. Dok Japanci i Francuzi prave pruge i vozove za brzine preko trista kilometara na čas i tako konkurišu avio-kompanijama na srednjim relacijama, a siti vozovima na kratkim relacijama auto saobraćaju i komforom na dugim relacijama kod nas još taljigamo prosječnom brzinom od 60 km/čas vagonima dobijenim od reparacija poslije Drugog rata." - objašnjavam mu.
-"Kad ti očekuješ dobiti stan?" - pita on očito bježeći od političkih i ekonomskih tema.
-"Ljudi prosječno čekaju 30-40 godina, ovisno o gradu i Republici. Kakvo je danas stanje tamo kod mene u Splitu ako ga dobijem za dvadesetak godina biće dobro." - odmahnem rukom.
-"To ne valja! Čak toliko dugo!? Traži drugu firmu kad završiš vojsku." - savjetuje on.
-"To i mislim, vidiću šta se može." - govorim svoje namjere.
-"To je kod nas, bar za oficirski kadar dobro sređeno, mada ni za ostale nije loše. Tako bi trebalo svuda, po svim firmama i gradovima u cjeloj zemlji." - lakonski zaključi on.
Parkirao je ispred Doma JNA, a tamo su sa svih strana pristizali oficiri u svečanim uniformama i postariji civili u svečanim odjelima. Moja obična vojnička uniforma izgledala je još jadnije u tom blještavilu.
-"Što li ga seru,a vojniče?" - nagnu se prema mom uvu mršavi sjedi ovisoki čovjek potamnjela i izborana lica, koji je stajao desno od mene u velikom holu.
-"Posao im je da mlate praznu slamu." - nasmijem se i tiho mu odgovorim gledajući ga u još uvjek sjajne čelično plave oči.
-"Da smo mi u ratu toliko pričali rat bi još trajao, a da su nam držali ovakve isprazne govore niko se ne bi od kuće ni maknu. K vragu, sve je drugačije od onoga što smo mi sanjali i zašto smo se borili. Jebeš ga, opi ih vlast, pa zaboravili na ono što su tada govorili i zašta se tada ginulo. Mi pobjedišmo Švabe, a nas naša pozadina! A odakle si vojniče?" - upita na kraju stari borac.
-"Dalmatinac, iz Kistanja." - odgovorih.
-"O, tako izdaleka!? Bilo je tvojih Bukovčana sa mnom u partizanima.Tihi, dobri i skromni, i sve teškoće su lako podnosili, a u poslu temeljiti, postojani i uporni, u borbi prisebni i hladnokrvni,nema šta! Jedino je Simo Dubajić bio grlat i otresit, nije dao predase! A mi Crnogorci smo grlati, naprasiti i preki, više smo se junačili i radi toga ginuli više nego ostali. Često uludo i bez potrebe. A kako ti je ođe, u ovom ledu i magluštini?" - uhvatio se on mene, govornike i ne sluša.
-"Nije loše, navikao sam se. A čini mi se da je i narod nekako hladan kao i ova klima." - velim uz smješak.
-"E, to si dobro primjetio! Dašta nego hladan! Mi južnjaci vičemo, galamimo, svađamo se i uvijek nešto divanimo, a ovi ovdje se omusili kao da ih je ova magluština opila, nit zbore, nit zuba bijele. Svak se zavuka u svoja četri zida, nit se jada nit se hvali, komšija komšiju dva puta godišnje vidi, a kamoli da jedan drugom u kuću zalazi. I ne vjeruju u to "...da razgovor ljudsku dušu liječi, bolje nego neka ljekarija..." - prekinu on govoranciju kad nas pozvaše da pređemo u restoran na svečani praznični ručak.
Stolivi su bili spojeni u obliku velikog ćiriličnog slova P, te su visoki oficiri i politički funkcioneri sjeli na čelo, a mi ostali najniži po rangu sjedili smo na dnu krajeva. "Moj Crnogorac" je sjedio po sredini jednog kraka i već diskutovao s komšijama do sebe i preko puta sebe, često podižući čašicu i nazdravljajući čas ovom čas onom komšiji.
Do mene je sjedio s ljeve strane tihi sitni prosjedi starčić rumenih jagodica i nosa i vodnjikavih očiju, a s desne vodnik Gare iz inžinjerijskog bataljona, koji je bio smješten na istom spratu zgrade u kojoj je bila i četa veze, samo u suprotnom krilu.
Pio se aperitiv, po volji i izboru, a onda je posluženo hladno predjelo: šunka, sir, salame raznih vrsta, zapaprene kobasice, kiseli krastavci i paprike.
-"Kad sam u ovakvim prilikama uvek izgubim apetit, inače mogu pojesti vuka." - nasmija se vodnik Gare i nabode na čačkalicu komadić šunke - "Izgleda da ni tebi ne prija, ili jelo ili atmosfera."
-"Po tome smo isti, uvjek ostanem gladan na ovakvim prijemima ili sličnim proslavama. Imam osjećaj da to nisam zaradio ili zaslužio, tako nešto, a gledam druge: kao da su iz logora došli, tako žderu." - potvrdim mu.
-"Po ponašanju ljudi na ovakvim prijemima tačno možeš proceniti karakter čoveka! Tu se vidi ko je debelokožac, ko je spreman zgrabiti tuđe bez imalo grižnje savesti, ko je naučen da je skromnost vrlina, a još su interesantnija obrazloženja onih koji grabe kao da su preležali tifus. Hvale kako je dobro ovo, odlično ono, pikantno ovi i ono, pa ispada da je sve bolje od boljega, a pritom ne vode računa da su porcije namjenjene za grupu,a ne za njega samoga. To mi se zgadi, pa nemam volje ni živaca da sjedim u blizini takvih, pogotovo da jedem s apetitom. To je vrsta onih ljudi koji će s tobom stotinu puta popiti piće, a ni jednom se neće sjetiti da oni plate, i poslije, iza leđa, će govoriti kako si budaletina, a on pametan. Reći ćeš: to su sitnice, a ja ti kažem da nisu, jer takvi se tako ponašaju i kad je u pitanju i nešto veće i ozbiljnije, nešto što u životu znači kao plata ili stan ili radno mjesto. Takvi su u stanju da se prihvate svakog položaja i funkcije iako znaju i oni i oni oko njih da za to nisu ni stručni ni sposobni. Oni će gnečiti, trati sve ispred sebe i bez grižnje savesti prisvajati tuđi rad i pamet hvaleći se da je to njihova mudrost, pamet i zasluga." - raspriča se vodnik Gare.
-"Ja sam mislio da toga ima samo kod nas civila, u privrednim poduzećima, da je to kod vas u Vojsci sve precizno regulirano, da se u svakom momentu zna gdje je kome mjesto." - otkrivam mu svoju zabludu.
-"Ma vraga, svuda je to isto! Imaš ti utecajnijih vodnika nego generala, imaš onih koji su stalno na terenu pod šatorima sa vojnicima kao ja i sa manjom platom od onoga koji se nije maknuo iz Komande i grada. Ti dobijaju i menjaju stanove na najatraktijivnim lokacijama, a ja jedva i saznam kad je bio natječaj, i kad ću kad sam stalno s vojnicima i mašinama negdje na terenu, na gradilištima u vukojebinama, gde neće nijedno građevinsko preduzeće da radi, jer im se ne isplati. A kad preko zime dođem u kasrnu onda trči i vodi brigu da se te mašine poprave i servisiraju. A tvoj kapetan Konstandinov svako jutro se upicani kao maneken pa paradira po Komandi uvlačeći se višima u guzicu da što prije napreduje. Svuda je to isto!" - nešto je ogorčen vodnik Gare.
-"Kažu da se oženio bogatom Mađaricom, da mu otuda visok standard." - navodim ga da me upozna s pojedinostima.
-"Istina je da mu je žena iz "visokog društva", a i to da je on iz neke vukojebine na bugarskoj granici, ma naočit fizički, ali je isto istina da je "šupalj" i radi toga ulizica, jer se pameću i znojem ne može probijati. Dobro se snalazi u tim krugovima i taj napredak u karijeri on će i ostvariti, jer oni gore vole one koji im se dive. Samo mora voditi računa da kako se lako penje tako lako da može i sletiti, bolje rečeno trosnuti, a tada će i Mađarica tražiti drugu "partiju". U toj igri kad gubiš, gubiš sve." - priča Gare.
-"Vi vodniče niste oženjeni?" - pitam ga dok obojica brčkamo po pijatima supe od povrća.
-"Nisam, mada bi trebao i na to misliti, prošao sam tridesetu. Možda i "poludim" ove zime, ima neka Mađarica." - nasmija se on.
-"Šta je to, sve same Mađarice!?" - smijem se i ja.
-"Ta zar ne vidiš da je ovde u Subotici sve mađarsko, prvo te pitaju na mađarskom, pa ako vide da ne znaš onda okrenu na neki mađarsko-srpski. A dobre su Mađarice, kad se udaju posvete se familiji, a dotada tako-tako." - namignu on šeretski - "A ti, jesi li oženjen?"
-"Ne, ali nisam daleko, dok završim vojsku, sljedeću jesen ću se ženiti, dvadesetosma mi je." - smijemo se.
Nas dvojicam smo zbrzali s ručkom, popoili "Palićko bjelo" i otišli ne čekajući desert i kavu. Oštar zrak i prizemna košava skratili su nam šetnju po Centru, pa smo sjeli u kafanu na samom rubu Centra i tamo naručili kavu. Gledajući kroz ostakljeni zid uočavamo da masovno pridtižu vojnici iz obe kasarne, a kad se pojaviše Branko, Željko, Safet i Goran damo im znak da uđu k nama. Vodnik Gare, videći njihovu suzdržljivost, oslobodi ih:
-"Momci, zaboravite da sam vodnik, ja se više volim družiti s vojnicima nego sa starešinama. Od vas mogu dosta naučiti, a od njih baš ništa."
Naručeno je žestoko, pošto je pao dogovor da ćemo otići u jedan poznati restoran na večeru koji je preporučio vodnik Gare, a tamo će naveče biti i muzika:
-"Imaju dobru pevaljku, skoro je došla u Suboticu." - objasni nam on.
Ne žureći krenuli smo u taj restoran slušajući usput vodnika Garu koji se uživio u ulogu turističkog vodiča, koji je pored naziva pojedinih zgrada i lokacija znao ubaciti i neku pikanteriju vezanu za ta mjesta, pa ga je bilo interesantno slušati.
U restoranu-kafani njega su dobro poznavali pa su nam dodjelili stolove uz sam podij za orkestar. Konobari su zdušno služili znajući da će biti dobre napojnice sudeći po jelu i piću koje smo naručili. Veče je rano došlo, mrak je uplovio u magloviti dan, a dok su kelneri odnosili upotrebljeno suđe i pribor od jela i donosili drugu turu vina počela je i muzika i visoka dugonoga plavuša u mini suknjici oko bujnih bokova i prozirnoj svilenoj bluzi s dubokim dekolteom počela zagrijavati sentimentalnom baladom duše gostiju.
-"Večeras ću se napiti, tako mi Boga!" - odluči Branko.
-"Samo izvoli, pred nama je cela noć. Niko vas neće dirati, ni vojna policija, ja sam tu." - garantira vodnik Gare.
A ona je pjevala hit za hitom, koje su u orginalu pjevali drugi pjevači narodne muzike, ali ni ona nije zaostajala za njima u interpetaciji. Vino se pilo kao voda, a Branko se raskopča i dade znak pjevačici da nam priđe, šapnu joj nešto na uvo i gurnu oveću novčanicu u dekolte i ona poče:
-"Zelene oči bile su moje..."
Kad završi Branko popii čašu na iskap i pokloni se pjevačici. Da potvrdim svoju sumnju tiho ga upitam:
-"Neće doći?"
-"Neće! Nema veze, zapamtiću joj to!"- reče on promuklo.
Sad mi je bilo jasno, dobio je pismo: Verče iz Skoplja neće doći za Novogodišnje praznike kako je Branko bio planirao.
-"Onda se napij, istjeraj taj jed iz sebe." – šapnem mu.
-"I hoću, donesi vina, konobar!" - visoko podignu ruku, a oni jedva dočekaše.
I te noći pjevačica je pjevala za nas, po našoj želji, a ostali gost se nisu bunili, jer smo birali hit za hitom po ukusu od Jesenica do Đevđelije, a nismo pravili nikakav nered, kako se to od vojnika očekivalo.
Oko tri ujutro smo krenuli put kasarne, oštar vazduh je brzo istjerao vino iz nas tako da smo u četu došli skoro trezni. Dežurni desetar Najdov se nasmija:
-"Nisam vas prijavio dežurnom oficiru, računali smo vas na sšavanju."
-"Bratko, pravi si!" - potapša ga Branko po ramenu i odgega do kreveta i onako obučen se baci na nj. Ja i Željko mu skinušmo čizme i pokrijemo ga ćebetom. Odmah je zahrkao, Verče je mogla mirno spavati tamo daleko u Skoplju, bilo joj je oprošteno.
Nema komentara:
Objavi komentar