- 6 -
-"Diž' se! Ustajanje!" - probudi me glas dežurnog - "Ajde, žuri se, umivanje i jutarnja!"
-"Spavao si kao top, mislio sam da si umro." - sanjivo reče "doktor" Branko Manasijević.
-"Još bi, ali nema veze, može i ovako." - protegnem se i uzmem šugaman i toaletni pribor i krenemmo skupa u veliku umivaonicu.
Oko desetak špinja nad betonskim koritom tiskalo se puno vojnika, a iz dugog djela otpozadi i sa strane osjećao se zadah fekalija iz klozeta. Zapalim cigaretu i čekam s Brankom da se gužva koliko toliko smanji, a onda zajednički nad jednom špinjom u dva tri poteza se obrijemo. Branko ima tvrdu bradu i gaji brkove pa mu ide sporije:
-"Lako je tebi, ti si plav pa se i neprimjeti ako ponešto preskočiš, a meni ako ostane jedna jedina dlaka vratiće me sa smotre."
-"Nek vrati, bar ćeš se moći na miru obrijati."- smijem se ja i požurujem ga - "Brkove ili obrij ili ih naveče uredi prije spavanja, a mogao bi se tad i obrijati, pa ujutro samo malo popraviti." - posavjetujem ga, a on kimanjem glave odobrava.
Na poligon smo stigli među zadnjima, tri koraka ispred starješina. Komanda pade i mi trčimo u krug oko poligona za smotru ispod ogromnih platana. Trči kapetan i vodnik Anić, a ostali podoficiri se vratiše u prostorije.
-"Nije ovo za mene, imam ravne tabane i kurje oči na njima, i prestar sam za ovu zajebanciju ovako rano ujutro." - govorim Branku dok uporedo trčimo.
-"Radije se razbuđujem uz kafu nego uz ovo." - složi se on - "Nemam volje, a nisam ni trčao od početka studiranja."
-"Probaću desetak dana, ako ne bude boljitka tražiću na ljekarskoj izuzeće."- kažem mu.
-"Poslaće te da čistiš krug." - odgovori Branko.
-"Nema proplema, radije i to nego da nabijem nove žuljeve pored postojećih, neću moći normalno hodati." - velim mu u mislima već skovanu odluku.
-"Jeli ti to upisano u zdravstveni karton?" - pita me on.
-"Jeste, ravni tabani i naočare." - rekoh mu.
-"Onda će ti dati uloške, a zbog naočara te ne smiju slati na stražu." - podučava me on.
-"Otkud ti to znaš?" - pitam ga izmešu dva jaka izdisaja.
-"Čitao sam njihove zdravstvene propise, ima ovdje neka brošura-pravilnik, spremam se za sanitetlije." - teško diše i on.
Gledam dvadesetgodišnjake, oni skaču kao jarad:
-"Stari smo mi za ovo, druže."
-"Stari, nego šta! Nisu nas ni trebali u ovim godinama slati na služenje vojnog roka." - slaže se Branko oznojen kao i ja.
Idemo u četu brišući maramicama znoj s lica i vrata. Tamo pokušavam nakvašenim peškirom u hladnoj vodi obrisati torzo da se rashladim te obučem uniformu do kraja, po propisu. Sada se ide na postrojavanje za doručak. Standardna menzaška hrana: čaj, bjela kava, kakao,, maslo ili topljeni sir, marmelada, sve u malim pakovanjima, kao što je po hotelima ili đačkim menzama. Gledam na sat, do osam kad počinje obuka ima još petnaestak minuta:
-"Idemo na kavu u kantinu."- kažem Branku.
-"Baš sam na to mislio." - složi se on.
Za visokim pultovima zatičemo dosta vojnika, piju kavu i puše.
Sve je na brzinu, nema guštanja.
U osam nas uvode u kabinet. Duplo je više vojnika nego sjedala, pa sjedamo na pod naslanjajući se leđima na zid. Vojnici žagore, a dežurni stoji kod otvorenih vrata i izviruje na hodnik. Čeka dolazak kapetana i ostalih starješina.
-"Mirno!" - pa svi ustajemo dok oni ulaze.
-"Voljno!" - reče kapetan i ponovo sjedamo kako ko, na stolice ili pod.
On nas upoznaje sa organizacijom i zadacima čete: ima dva voda, vod radiotelegrafista i vod telefonista, svaki vod ima tri odeljenja, i navodi ko su komandiri odeljenja i vodova. Naglašava da se ne smatramo povlaštenima, jer u slučaju neprijateljskog napada mi smo prvi na udaru da se unište komunikacije za komandovanje, a kao granična brigada smo i kao cjelina na prvoj borbenoj liniji. Zato se od nas traži vrhunska osposobljenost, takva da možemo djelovati u svim uvijetima, danju i noću, na snjegu i kiši, kad nas ometaju i kad nemamo sve potrebne uvjete. I zato od nas se traži puna angažiranost na obuci, tim više, što je ova četa već godinama najbolja jedinica u brigadi i diviziji, pokazujući na pehare i pohvale u staklenim vitrinama.
Tako je prvi čas bio gotov, a nakon pet minuta pauze i popušene cigarete, počeo je drugi čas iz iz političko-moralne obuke. Opet je tu kapetan, zagleda u svoj priručnik i priča po ko zna koji pu tistu priču koju sam slušao u osnovnoj i srednjoj školi: o tekovinama NOB-a, o SKJ-u o samoupravljanju, narodnom suverenitetu, itd., itd. priča suvoparno i bez žara, napuštajući jednu temu i ne povezujući je s drugom, iako postoji logičan prelaz i veza između njih. Vojnici se umirili, vidim da jedni drže otvorene oči kao da pažljivo slušaju, a ko zna gdje su im misli u tom trenu, jer blenu u jednu tačku na zidu i ne trepću. I ja bi da me nije zaintrigialo kako će to kapetan na kraju sve povezati. Ili nije znao ili nije imao volje, on to okonča izjavom da nastavak sljedi idući dan.
Sada imamo pola sata pauze za marendu. Četni evidentičar Vlaić je donio šokoladice i podjelio ih na hodniku. Starija klasa ode tad po svojim zaduženjima, na kampanjole s radiourešajima, na radio farove i BTR, da održavaju uređaje, a nas nove radiste uvedoše u mali kabinet gdje smo donjeli svoje tastere-zujalice. Obučava nas zastavnik Branko Dragaš.
Pokazuje nam kako trebamo držati prste i šaku i počinjes znakom prvog slova: A = . - , i traži da ponavljamo za njim onako skupa, pa ide pojedinačno od jednog do jednog, gleda kako držimo šaku i ispravlja na položaj kako treba biti. Dođe red i na mene. Kucnem rutinski desetak puta isti znak s pravilnim razmacima. Zastavnik me odmjeri očima i nasmija se:
-"Jesli li ti bio radioamater?"
-"Ne, nisam." - kažem mu.
- " A gde si onda naučio Morze znakove, ne možeš sakriti, tako kuca samo profesionalac." - kaže mi.
-"U Željezničkoj tehničkoj školi, morali smo znati raditi na Morze telegrafu. Helovom dalekopisaču i teleprinteru. Samo mi nismo učili na sluh već na traku." - kažem mu.
-"Lako se prešaltati na sluh, već ti to imaš u podsvesti, samo nisi obraća pažnju jer si imao traku. Dede malo, opali, otkucaj nešto!" - veselo će on.
Kucam mu: " Ja sam Mile Mažibrada, rodom iz Kistanjama 11.05.1948. godine, došao sam odslužiti vojni rok u Suboticu u V.P. 5920/19."
Odgovara kucajući:
-"Odlično, imam pomoćnika!"
-"OK, kraj." - odgovaram mu.
On odgovori: kraj veze (- . -).
-"Eto vidite,kako to nije teško. Mili treba samo malo vježbe i on je već obučen, još samo da se upozna s radiouređajima. Tako ćete i vi ostali. To vam je kao učenje bicikla, kad ga voziš ne gledaš u pedale, noge same vrte. Samo ne smijete žuriti. Za danas vježbajte samo ovo slovo i pazite na pravilan položaj šake, od toga vam ovisi brzina kucanja. Kucajte polako brzina će sama doći." - opominje nas on.
Sada smo imali sat slobodnog vremena pred postrojavanje za ručak. Uzeo sam pisma sinoć napisana i ubacio ih u sandučić kod ulazne kapije. Dok sam se vraćao susretne me vojnik Željko Ladišić:
-"Stari, traži te dežurni čete."
U četi se javim dežurnom:
-"Ajmo kod kapetana, zove te."
-"Šta hoće?" - pitam ga.
-"Nemam pojma, samo je rekao da te nađem i dovedem kod njega." - nehajno će on.
Pokuca i uđe:
-"Druže kapetane, vojnik Mažibrada."
-"Voljno, slobodan si." - otpusti ga kapetan.
Stojim ispred vstola s kapom u ruci.
-"Mile, sedi. Razgovaraćemo, interesuje me nešto." - skloni nekakve papire na stolu ispred sebe.
-"Izvolite." - sjednem na drvenu katrigu sa strane.
-"Vidim da si u SKJ primljen davno, 1966.godine, još u srednjoj školi, da si završio Ekonomski fakultet i da si završio neke Omladinske političke škole. Imao si funkcije u Omladinskom komitetu u srednjoj školi i opštini Split, a bio si i u Konferenciji SKH kao nestalni član. Znači, politika ti nije strana, a o tebi sve najbolje piše." - pokaza na papire - "Meni neko treba ko bi držao predavanja iz idejno-političke nastave, ti si kao stvoren za to, svi ostali su iz prirodnih nauka, ti si jedini iz društvenih nauka. Video si da ja tu nisam baš jak, ne leži mi, a to se po programu obuke mora odraditi. Hoćeš li se toga prihvatiti, to ću znati ceniti. Što se tiče literature imamo je koliko oćeš." - pređe on odmah na konkretno.
-"Dobro, ko je to do sada radio?" - pitam ga.
-"Isto jedan vojnik, skinuo se pred tvoj dolazak, sociolog iz Beograda." - reče on.
-"Dajte mi program, malo ću ga pogledati, pa ću početi od sutra. Ali bi nešto zamolio, ne tražite od mene po svaku cjenu da idem na jutarnju gimnastiku. Imam ravne tabane, a još je gore što imam kurje oči baš na njima, samo će mi se stanje stopala pogoršati. I star sam za to, drugačije se ja razbuđujem."- nasmijem se.
-"Isto smo godište! I ja sam ' 48. rođen. Otiđi na lekarsku, nek ti daju uloške, to će svakako olakšati problem, javiću doktoru, a na gimnastiku izađi kad ti je volja i kad budu kontrole odozgo, da izbjegnemo neprijatnosti. Čujem da znaš kucati, reče mi Dragaš, a imaš ovdje knjige i upustva za rukovanje i održavanje, pa proučavaj, da ti ne bude dosadno. Posle zakletve biće ti lakše, moći ćeš izlaziti u grad."- pristaje on.
-"Dogovoreno, vojnici mi neće kunjati, biće im interesantno." - obećam mu.
-"Evo ti program predavanja, a literatura ti je u mom kabinetu i ključ stoji kod četnog evidentičara kad ja nisam tu, ja ću mu reći da ga ti možeš koristiti kad god ti zatreba." - pruži mi neku vrstu školskog dnevnika i malu knjižicu tvrdih korica.
-"Dobro, bar ću nečim kratiti vreme, navikao sam raditi." - velim mu.
-"Ovo je naša tajna!" - nasmija se on.
-"Šutaću ka riba!" - i ja se nasmijem i odem bez vojničkih formalnosti.
Ručak, spavanje, pa popodnevna obuka u pet sati. Vodnik Jovčić nam je praktično pokazivao rasklapanje i sklapanje PAP-ovke (poluautomatske) puške i AP-ovke (automatske puške) na hodniku. Rasklapali smo, slušali objašnjenja i namjenu pojedinih djelova, čistili ih i podmazivali, a onda obrnuto. A onda sam uzeo ključ od kabineta i pripremio sutrašnje predavanje dok su drugi vojnici gledali TV u kabinetu, čitali ili pisali pisma.
- 7 -
I današnji dan je počeo kao i jušerašnji. Ustajanje, umivanje i brijanje, gimnastika i doručak, pa obuka. Samo danas su počinjala moja predavanja iz idejno-političke obuke.
Pregledavajući sinoć program nastave koji sam juče dobio od kapetana zaključio sam da je potrebna izuzetna vještina da se to ispredaje, a čelična volja i živci da se ostane budan dok se to sluša. Maksima da " Stvaralac norme mora da misli kao filozof, a da piše kao seljak!" je u priručnicima bila potpuno izvrnuta, pa je i predavač i slušalac bio izložen mentalnoj torturi zdravog razuma. Imajući u vidu da je većina vojnika završila srednju školu odlučio sam da im ta predavanja pretvorim u zabavno štivo iz kojeg će se vrlo lako izvlačiti zaključak o potrebi odbrane naroda, države, društvenog socijalističkog uređenja i na kraju krajeva samog sebe, po principu "...svi za jednog,jedan za sve...".
U kabinet su ušli vojnici i starješine i zauzeli uobičajena mjesta, a ja sam bi svjetan da je to neka vrsta provjeravanja mojih sposobnosti i "ideološkog stava". Kapetan je rekao par uvodnih rečenica i najavio da ću ja od sada držati nastavu.
-"Nadam se da ćete čuti dosta toga interesantnog, jedno vam je sigurno: nema ocjena, a ispitivati možete vi mene umjesto ja vas, kako ste naučili u dosadšnjim školama. A počeću, kao što se počinje u svim naukama, od praistorijskih vremena. Većina vas misli da smo mi danas puno pametniji i bolji od onih ljudi iz toga doba, i na primjerima koje ću iznjeti sami ćete zaključiti da li je to baš tako."-započeh.
Nacrtanam brojevni pravac na tabli sa oznakama neograničeno na minusu i plusu i postavim glasno pitanje:
-"Gdje je čovječanstvo danas , gdje smo ovdje mi?"
Okrenem se i pogledam po kabinetu. Niko više nije kunjao.
-"Pokaži ti!" - pokažem na vojnika u prvom redu. On ustade s poda i zbunjeno stavi ruku na polovinu pozitivnog broja pravca.
-"Jesi li siguran?" - pitam ga.
-"Pa nisam." - slegnu on ramenima.
-"A zašto si stavio tačku na to mjesto?"- pitam ga.
-"Pa, računam, ako je ovo nula, početak, onda je ovo hiljadu godina, ovo dve i to bi bilo otprilike to vreme gde smo mi danas." - objašnjava on svojom logikom kao da sve počinje od nove ere, rođenja Isusa Hrista.
-"Da li se slažete s njim?" - pitam ostale.
Neki "poletiše" da kažu svoju potvrdu, ali zastaše na po puta. Starješine su ostale na svojim mjestima, nisu po običaju otišli u svoju zbornicu, valjda je i njih zaiteresiralo šta će do kraja predavanja biti.
Pravim pedagošku stanku, da im zadržim pažnju, a tada nastavim monologom:
-"On je tek upola u pravu, drugu polovine nije. To bi se moglo reći za bilo koju tačku na ovom pravcu. Mi, kao čovječanstvo, naša nauka, naše saznanje, ni dan danas nemamo na ta pitanja odgovor. Niko ne zna zasigurno gdje je početak i gdje će biti kraj, ne zna se uopće da li te kategorije postoje, možda su početak i kraj jedno te isto. Kao što je to nepoznanica nama danas tako je bilo i prije oko desetak hiljada godina kad se pojavljuju prvi znaci, kako se danas kaže, " civilizacije". A kad se ne zna onda se "nagađa", kako to narod kaže, ili se prave razni teoretski modeli koji se nastoje potkrepiti matematičkim proračunima, biološkim, fizikalnim, hemijskim, i drugim naučnim dokazima, pa se usvaja onaj koji je najlogičniji tom vremenu i prostoru u kome je nastao. Ti nismo mnogo odmakli od naših pra-pra predaka, m koliko da smo u nauci napredovali i koliko je ona danas u odnosu na ta vremena razvijenija. Svi strai narodi imaju svoje teorije o postanku svjeta i svega šta je u njemu, a svima je isto, iako nisu međusobno komunicirali, što zbog prostorne što zbog vremenske udaljenosti, da je stvoren "po nečijoj svemoćnoj volji", koja se vezala za apstraktno svemoguće biće i koje se pod raznim nazivima može danas predstavljati pojmovima koje mi d koristimo: Bog, Jahve, Ra, Alah, itd. I da nam odmah bude jasno, većina ljudi i danas tu postavku smatra ispravnom!" - pravim retoričku pauzu od nekoliko trenutaka i šaram pogledom po kabinetu, osjećam da svi čekaju šta će biti dalje.
-"Mnogi se toga sjećaju iz osnovne i srednje škole, ali neće biti zgorega da se podsjetimo nekih od tih "priča". Ovo "priče" kažem pod navodnicima, jer na to mi danas tako gledamo, a u ono vreme to su bile znanstvene teorije za koje su njihovi tvorci vjerovali da će se u budućnosti samo nagograđivati, a ne negirati i pretvarati u bajke. Možda je to sudbina i naših današnjih teorija i proračuna. Tako su stari Egipćani, odnosno njihova nauka tvrdili, a to je doba skoro oko 7.000 godina prije Nove ere, da je ovdašnji svjet postao iz vodenog beskraja i općeg haosa, odakle su se izdvojile zemlja-kopno i nebo, na nebu sunce i zvjezde, a u vodi: moru, jezerima i rjekama život: biljke, životinje i ljudi.Za sve pojave, uzroke i posljedice, bili su zaduženi bogovi, od boga Ra, Nun, Šu,Tefunt, Gek, Neut, Oziris, Izis, Set, Amon, a često su i zaslužni pojedinci-ljudska bića, kao Imphotep, bili proglašavani bogovima. Prema hieroglifskim zapisima on je tvorac medicine, a zaprepašćujuće djeluje i danas, da su tada znali za hiljade bolesti i kako se one lječe, tako spremljeni ljekovi i danas su efikasni. Njihova doktrina vječnog postojanja ljudskog bića slična je današnjoj, čovjek nije samo tjelo nego i duh, a to znači da je život vječan samo što mjenja oblik i način opstojanja. Znali su mjeriti vreme, masu, udaljenost i obim. Imali su vrlo razvijenu matematiku i astronomiju. Iako nisu imali današnju tehniku znali su za okom nevidljive planete sunčeva sistema i daleka sazvježđa." - predahnem i napravim pauzu da vidim utisak. Nikome se nije kunjalo kao do sada.
-"Slično je kod Sumerana i Asiraca i drugih naroda koji su živjeli u dolini Tigrisa i Eufrata, a kasnije je to sa modifikacijama prenjeto u antičku Grčku i Rim. Djelom to preuzimaju stari Jevreji, a kasnije hrišćani. Skoro istovremeno se pojavljuju civilizacije na Dalekom Istoku, Kini, Koreji i Japanu, a nešto kasnije u Srednjoj i Južnoj Americi. Eto, za sapun koji mi danas koristimo zna se da su ga koristili i stari Sumerani 3.000 godina prije Nove ere. A Indija, potkoninent, je posebna priča, o njoj ćemo drugi put, jer svi putevi o ljudkom rodu i izvoru znanja vode tamo, kao i o Africi, velikoj koljevci ljudkog roda."- predahnem.
-"Ako se uzme današnja geografska karta svjeta vidimo da su između tih civilizacija i za današnje pojmove velike udaljenosti, pa se isključuje mogućnost međusobnog uticaja i komunikacija da bi učili jedni od drugih. Kako to da su dolazili do takoreći istovjetnih saznanja o svjetu i životu, skoro istovremeno, ako znamo da do prije desetak hiljada godina ne znamo šta se dešavalo s ljudskim rodom-vrstom?
Kako vidite, Evropa i Sjeverna Amerika su u to vreme bile "Tera inkognita", a danas su najrazvijeniji djelovi svjeta. Da li je bilo to baš tako ili se radi o tome da su tadašnji ljudi na ovim prostorima koristili drugi materijal i način komunikacije?
Nađeni slabašni arheološki tragovi govore da je i na ovim prostorima postojalo pismo skoro 10.000 godina prije Nove ere, što potvrđuje Vinčanska kultura, Lepenski vir i Vlašac znani kao "Dunavska kultura", Lesni listići iz Ukrajine, Ertrurci na Apeninima, a za Kelte se zna da su nauku prenosili usmenom predajom u školama druida i šamana.
Zašto vam o ovome pričam? Nastojim vam predočiti da je od najranijih vremena društveni život ljudskog roda bio opterećen istim problemima kao i današnji. Da bi opstali morali su raditi i braniti se. A za to su bili potrebni alati i oružje, znanje i materijal. Lako je motovisati ljude kad se brane, to je čovjeku genetski ugrađeno u organizam po zakonu održanja vrste i strahom od smrti, ali su motivi bili drugi, njih je uvjek trebalo umjetno stvarati, kad se išlo u agresiju na druge ili osvajanja. Nekada je taj motiv bila nerodna godina i glad pa je trebalo ukrasti od drugog hranu, a nekada je to bila gola agresija da bi se tuđom mukom povećalo sopstveno bogatstvo. Rat je uvjek bio prvenstveno ekonomska kategorija, iako se to ni dan danas ne ističe kao prioritetan cilj. Kao cilj ratova se uvjek navodi nešto drugo, ekonomska korist se obično sakriva sa više slojeva "uzvišenijih razloga", kao npr. širenje kulture, borba protiv nevjernika, borba za ljudska prava protiv tiranina, preventivnim sprečavanjem namjera protivnika da nam odnese slobodu u skoroj budućnosti i sl." - zastanem na tren.
-"A za ratove su potrebni ljudi i oružje, a to čini Vojsku. I još nešto veoma važno, narod i hrana! Niko ne ulazi u rat da izgubi, pa se zato priprema vojna sila korištenjem svih vidova nauke i privrednih djelatnosti i izdvaja najveći dio društvenog bogatstva. Logika je bila prije i sada, sačuvaj svoje za sebe, ako to ne učiniš drugi će ti uzeti sve, od materijalnih dobara do slobode! Oduzeti nekom slobodu znači natjerati ga da radi za tebe, ustvari sisaš mu umnu i fizičku snagu ili kako se to u narodu kaže "sisaš mu krv".- zastanem i pogledam na sat, vidim da je za danas gotovo, prošlo je predviđeno vreme.
-"Tako je i danas, najveći prodor nauka ima u vojnoj industriji i tu se ulažu najveće svote novca. Sljedeći put ću govoriti o različitim pogledima na svjet, idealističkom i materijalističkom, o kreacionistima i evolucionistima, te o razvoju oružja i ratovima, vezano za to i zadacima koje u tom ima Vojska." - zaključim za danas.
-"Ovo je bilo dobro, prvi put vidim da vojnici ne kunjaju na ovim časovima."- ozareno će zastavnik Dragaš - "Čestitam vojniče!"
-"Služim narodu!" - nasmijem se parirajući njegovu veselu nastupu.
-"Svaka čast! I meni je bilo interesantno slušati. Neću propustiti ni sutra." - hvali me kapetan Konstandinov.
-"Odlična parabola! Baš me zaintrigiralo kako ćeš okončati čas, kad si počeo od brojevnog pravca. Mislio sam da ćeš završiti u zvjezdanim ratovima." - smije se Safet Kikić, općinski sudija iz Gradačca.
-"A šta sam mogao drugo? Da sam se držao priručnika mogao sam izbaciti par parola, pola bi vas zaspalo, a ja bi ostalo vreme morao torokati kao prazna mlinčina. Prođe vreme meni, prođe vreme vama, a to je najvažnije." - slegnem ramenima.
-"Imaš pravo, na tren sam zaboravio na vreme." - veli Marjan Lipovac, na dosluženju vojnog roka, nastavnik likovnog iz Murske Sobote.
-"A, nećete mi spavati, pomalo ću uključivati i vas." - zafrkavam se.
-"Ni za živu glavu ovako rano ujutro, ako bude popodne može, tad sam u formi." - okelji se Marjan.
- 8 -
Časovi radiotelegrafije za mene su bili dosadni, a za ostale teški. Zastavnik Dragaš bi, kad bi mu dosadilo, jednostavno digao ruke, raskrilio se kao avion, i zavika:
-"Mile, ti nastavi dalje, mozak će mi pući!"
A tada bi ja, strpljivo, slovo po slovo, obnavljao gradivo stalno opominjući kolege radiste da paze na položaj podlaktice i šake:
-"Opustite ruku, nek se lomi u zglavcima meko, ne forsirajte brzinu, ona dolazi sama po sebi uvježbavanjem. Bolje je otkucati trideset ispravnih znakova u minuti nego stotinu s dosta grešaka."
Napredovalo se mučno i sporo, ali se ipak napredovalo, sada, nakon mjesec dana, trebalo je ići na kucanje standardnih kratica koje se upotrebljavaju u radio komuniciranju i otkucavati tekst ili skupove brojeva, a to je bilo puno interesantnije nego stotinu puta ponavljati jedno slovo ili broj.
Dok se u kabinetima učila Morze azbuka na terenu se učio strojevi korak, prestrojavanje i pjevanje koračnica, a između toga rasklapanje i sklapanje oružja. Ono što je najdosadnije u vojsci, bar za mene, je bilo čišćenje čistog i podmazivanje podmazanog oružja. Nije mi bilo logično da gubimo vreme na radnje koje nemaju svrhe, nikako mi nije išlo u glavu da trebamo čistiti čistu i podmazanu pušku i to tako zvati, kad se jednostavno trebalo reći da je to uvježbavanje sklapanja i rasklašpa puške sa svrhom da bi vojnik bio osposobljen da to obavi u što kraćem roku i u svim mogućim uvjetima. Pregledavajući priručnik za obuku primjetio sam da se dosta toga u praksi preskače. Za mene je bilo važnije da se vojnik dobro obuči da rukuje svim vrstama lakog oružja nego da satima uvježbava strojevi korak. Ako je trebalo da se postigne da vojnik bude u dobroj fizičkoj kondiciji onda je trebalo i činiti takve vježbe kojima se to stiče, a ne kroz dosadne radnje koje podjednako muče i starješine i vojnike.
Do polaganja zakletve novi vojnici-regruti ne izlaze iz kasarne, a osjećaj zatvorenosti svakog deprimira, pa su jedina utjeha pisma koja dolaze. Ja sam primao pisma od koga sam i očekivao, od Milice, kojoj još nije "legglo" da nisam u Splitu, od kuće i od kuma Gojka i Maje, nešto rjeđe od Rose, a pošto se ona viđala s Milicom, redovito sam saznava novitade iz Slita, iz bivšeg okruženja.
Od kolega i kolegica iz firme dobio sam jednu razglednicu koju su svi potpisali i to je značilo da se drugoj ne trebam nadati, a od Dušana nije bilo ni traga ni glasa. Stevo i Ljuninka bi se javili s povećim zakašnjenjem, Ruža u svoje i Bracino ime takođe, te mi se obavezno pisanje pisama svelo na najmanju mjeru, a to mi je i odgovaralo.
Moja predavanja iz ideološko-političke obuke su postala popularna, vojnicima je biklo interesantno, a pročulo se izgleda i dalje, pa su počeli dolaziti i oficiri iz Komande. Primjetio sam da vojnici koji su dolazili iz Makedonije, istočne i južne Srbije, a pogotovu iz istočne Bosne i AP Kosova i Metohije, izgleda, da su prvi put o tome čuli, iako su s uspjehom završili srednje škole. Desetar Dimitrije Najdov iz Bitole me u taj utisak i uvjeri:
-"Ja sam bio odličan učenik celo vreme školovanja, ali ti moram priznati da ja o tim stvarima prvi put čujem. Jeli moguće da si ti o tome učio u osnovnoj i srednjoj školi.?"
-"Kako ne, antičku istoriju me detaljno učili u petom i šestom razredu, kasnije srednji vjek i u osmom XIX i XX vjek. I To detaljno i opširno." - kažem mu.
-"I nama su nešto o tome pričali, ali naučiš jednu lekciju za ocenu, ostale ne moraš ni pročitati. Vidim da je kod vas bio daleko stroži kriterij." - priča on.
Tokom predavanja sam im rekao da ako nekog zanima istorija civilizacija prije Nove ere imaju dosta popularne literature o tome i da im preporučujem "Egipat" od akademika JAZU Grge Novaka i "Najljepše priče klasične starine" od Gustava Švaba, a ko hoće da uđe malo dublje u tu materiju neka uzme djela Olivera Mandića "Istorija religija". I da ima o tome još dosta autora i knjiga, ali da se o tome ne može govoriti ako se ne pročita "Biblija", po mogućnosti s tumačenjem pojmova, imena i zbivanja kao što je to u izdanju "Biblije" od izdavačke kuće "Stvarnost" iz Zagreba. Orginalne tekstove Starog i Novog zavjeta mogu čitati samo oni koji znaju aramejski, starogrčki, hebrejski i latinski jezik, a "Kuran" oni koji znaju arapski.
-"Treba imati u vidu da naučnike iz tog vremena ne možemo promatrati u današnjem značenju tog naziva odnosno rječi. Skoro do XVIII stoljeća to su bili "svaštari", oni ljudi koji su se podjednako razumili u cjelovitu nauku u današnjem smislu te rječi. Istovremeno su bili matematičari, geografi, fizičari, književnici, slikari i kipari, medicinari i izumitelji, jednom rječju filozofi s velikim "F". Zato se nemojte čuditi ako se stlno iz tih razdoblja spominje dvadeset-tridesetak imena u svim oblastima današnje prirodnjačke i društvene nauke. Neki od njih su postanak svjeta tumačili idejom, drugi su bili materijalisti, iako se to ni dan danas ne može oštro razgraničiti. Naučnici, kakav je npr. naš Nikola Tesla, Mihajlo Pupin i Milutin Milanković nikad nisu negirali vjeru, pa i među svećenicima imamo velike naučnike kao npr. Galileo Galilei, Kopernik, Džordano Bruno, i mnogi drugi. Pa i sami materijalisti pripadaju strujama kao što su evolucionisti ili kreacionisti. Mnoge te podjele ili dileme su več tada postojale, a u novije vreme su samo jače profilirirane. Kad smo tu, onda je "Biblija" nezaobilazno štivo, na nju se svi pozivaju, bilo da je uzdižu ili negiraju. Da se odmah razumijemo, "Biblija" nije samo vjerska knjiga nego baš ono što joj i ime kaže: "biblos" prevedeno "listići", znači skup mnogih mudrosti do njenog nastanka, a dobri poznavaoci će reći da tu ima i sumerske, asirske, staroegipatske, grčke i latinske mudrosti. Nije stvar u "Bibliji" već u njenom tumačenju, a ona je u mnogim stvarima i sama sebi proturječna. Glavna ideja Isusa Hrista je LjUBAV, a kad se čita Stari zavjet tu sve vri od žrtvi, ratova i sočnim jezikom opisanih grozota, a za "Pjesmu nad pjesmama" se može reći da je u nekim erotskim elementima uporediva sa "Kama-Sutrom."
Kako bilo da bilo, cilj svakog ratovanja je bio duboko zamaskiran, a osnovni cilj i ondašnjih i današnjih ratova je bila, bez ikakvih ograda, obična pljačka. Ratovi su u zemlju pobjednicu ili pobjednički narod donosili ogromno bogatstvo od zlata i drugih dragocjenosti do hrane. Nije Aleksandar Veliki ili Makedonci ratovao da proširi grčku antičku kulturu već da ratovanjem pokrije troškove samog rata i da u grčku maticu ulije ogromno bogatstvo ondašnjeg svjeta od Indije do Egipta, te da kroz kontrolu trgovine i dominaciju nad ostalim narodima prko poreza, prireza, carina itd. osigura blagodat svojoj matici i narodu, Antičkoj Grčkoj na dugo vreme. Prije njega su to činili stari Perzijanci, carevi Darije prvi i n-ti, a Trojanski rat je, zamislite, bio povedeen i vođen desetak godina radi ljepe Jelene, Menelajeve ljepe ženice, koju je oteo prepotentni trojanski prnc Paris. A ustvari, Troja i njen prirodni položaj, vojna snaga i sila su kontrorirali, što će reći imali koristi, od pomorskog puta iz Sredozemlja u Crno More, što se drugim grčkim državicama nije sviđalo, jer su im te dažbine Troji poskupljivale robu i odnosile zaradu. Još ciničnija su opravdavanja krstaških ratova, tobože da se Sveta Zemlja Palestina i Jeruzalem očiste od nevjernika, pa je usput bilo zgodno porušiti i opljačkati Zadar, Solun i zatim Carigrad. Mlečani, na čelu s duždom Dandolom su imali unapred napravljen spisak dragocjenosti koje trebaju krstaši za njih opljačkati, dovoljno je danas u Veneciji pogledati crkvu Svetog Marka, koja je ukrašena unutra i izvana dragocjenostima iz Carigrada odnosno Konstantinopolja, pa Duždevu palaču i čuvenu riznicu, gdje su čak i kresani kamen, stubovi i kipovi od mramora i bronce za njihovo ukrašavanje dovezeni iz opljačkanog grada, glavnog tržišnog centra tadašnjeg svjeta, Konstantinopolja. Pored pljačke bogatstva trebalo je to mjesto, grad, oslabiti kao konkurentni trgovački centar Veneciji i Đenovi, a idejno-relegijski centar Rimu. Napoleon Bonaparte je haračio Evropom i Egiptom iz istih razloga, iako je to s početka pravdano širenjem republikanske ideje i ideologije građanskog buržoaskog društva, pa mu kasnije nije smetalo, kad se napljačkao, da se proglasi carem i prihvati ideje onih protiv kojih se s početka svojih pohoda borio.
Isti motivi: pljačka i dominacija nad drugima narodima odnosno zemljama bili su uzroci i Prvog i Drugog svjetskog rata. Sudar englesko-francuskih interesa ( ne smetnite s uma da se te države ili narodi vole kao pas i mačka, ko zna istoriju zna da su stalno ratovali) s jedne i germanskih s druge strane bio je razlog nečuvenom pokolju naroda skoro cjelog svjeta, a to je Hitler pravdao "Lebensraumom" tj. životnim prostorom njemačke arijevske nadrase, koji joj nije bio u datim okvirima dovoljan, pa je trebalo pobiti i uništiti sve Jevreje kao vlasnike financijskog kapitala i Slavene kao vlasnike teritorija, da bi se germanska rasa arijevaca, "Übermenscha", mogla raširiti na tim prostorima i s tim opljačkanim kapitalom.
Danas se o tome malo zna ili se ne smije govoriti javno, ali ja kao ekonomista vam tvrdim, i u Prvom i u Drugom ratu Amerika je jedina država koja se obogatila. Financirala je ratne zajmove obiju strana u Prvom ratu, za Drugi "rodila" Hitlera i nacionalizam i dovela ih na vlast, a tada dala podstrek za "Drang an Osten", na Rusiju, a ne SSSR, a o tome sad neću, nekome je to isto, ali nije, nije, velika je razlika između ta dva imena.
Ni danas stanje nije bolje, imamo tzv. "hladni rat", koji predvodi Amerika ili SAD. U njenoj ekonomskoj politici prihodi od ratova tzv. "malog inteziteta" su značajna stavka, isto kao što je to bilo u doba Rimskog carstva. Rimljani su iz dalekih krajeva dovlačili robove, žito i ostalu hranu, dragocjenosti, a danas SAD izvlači novac, robu koju je najlakše transportirati, uz minimalne troškove. Istovremeno namjeste na vlast "svoje ljude" koji ih služe kao janjičari u Otomanskoj imperiji. Ulaganjem u vojnu industriju zarađuje se na više načina, proizvedeno oružje se prodaje drugima, obično ono zastarjelo, a onda izazivanjem lokalnih ratova i političkih pritisaka blokadama, sankcijama, se povećava umjetna tražnja tog oružja.
Ko ima koristi od ratova dobije se odgovor kad se prate tokovi bogatstva. Dovoljno je pogledati muzeje metropola Rima, Londona, Pariza, Madrida, Lisabona, Berlina, Njujorka i Vašingtona pa da se nađu umjetnički predmeti, efekti pljačke po cjelom svjetu. Tamo ćete moći viditi najznačajnije kulturno blago iz cjelog svjeta od mnogih naroda, a pljačkašima ne pada na pamet da to vrate vlasnicima.
Iz takvih društvenih odnosa profilisao se kroz istoriju uvjek jedan paralelni pokret širokih masa osiromašenog naroda. Sirotinja od ratova nije imala blagostanje ni na poraženoj ni na pobjedničkoj strani, ona je od vlastodržaca tretirana na isti način kao što se tretira npr. top, puška, sablja, pod ciničnim nazivom "živa sila". Ginuli su im najdraži, a još su morali plaćati dodatne ratne namete kroz ratne poreze, prisilni rad ili druga odricanja. Pa tako imamo religiozne, humanističke, socijalističke, komunističke i druge pokrete, čiji je cilj bio da povećaju blagostanje širokih narodnih masa odnosno najsiromašnijih i najmasovnijih slojeva društva. Ne mogu ulaziti sada u koncepcijske razlike između tih pokreta, neki su za evoluciju, drugi za revoluciju, ali bolji život naroda kao cjeline im je konačni cilj. Između njih postoji veća sličnost nego razlika, socijalna komponenta hrišćanstva je takoreći jednaka komunističkoj ili socijalističkoj, dok ga Crkva kao institucija nije deformisala i prihvatila utopiju socijalne pravde na "onom svjetu", a na ovom počela propagirati, ulagujući se sili državne vlasti strpljenje i uzdržanost. Mi danas živimo u jednom takvom društvu gdje su klasne razlike svedene na najmanju mjeru, gdje je svakom pojedincu osigurano zaposlenje, stan, zdravstvo,školovanje i podjednak socijalni status, a budite da to ne odgovara zapadnim kapitalističkim ideolozima, jer nože postati zarazni primjer da tako nešto i kod njih stanovništvo traži. A da bi očuvali svoj status, svoju samostalnost, svoju slobodu, mi moramo imati odbrambene oružane snage, gdje je JNA samo najelitniji i najosposobljeniji dio te snage, da izdži prvi udar i tako organizacijski omogući svenarodnu odbranu.
Poslije ovoga preći ćemo na naše državno i društveno uređenje i ulogu oružanih snaga u njemu." - završim ovo predavanje.
I ovog puta vojnicicima se nije dremalo, a kapetan prve klase iz komande Grujica priđe i šestita mi:
-"Svaka čast, mada bi se naši "ideolozi" naježili na samo spominjanje "Biblije"."
-"Zar u Vojsci nije osnovna maksima da treba dobro poznavati neprijatelja da bi mu se moglo adekvatno odgovoriti?" - nasmijem se.
-"Slažem se, ma vidjećeš, u Vojsci je više onih koji nisu ništa drugo pročitali osim pravilnika i upustava i toga se drže kao pijani plota. Nemamo mi više erudita kao što su to bile vojskovođe iz ranijih vremena, koje su bile kompletne ličnosti."- potapša me po plećima.
-"Današnja tehnologija traži veću specijalizaciju, brzinu i timski rad, pa je teško pojedincima ići u širinu, otkuda to?" - pokušavam definisati uzroke stanja koje on iskaže.
-"Ali bi tada vođa tima trebao biti široko obrazovan da bi znao to objediniti, a tu su ulogu kod nas, pa i u svijetu, preuzeli političari! Kažem "preuzeli", a to ne znači da su osposobljeni. Politika je sve više poza, estrada, privilegije, a sve manje strategija i društveno-državna odgovornost. Oni žele kontrolisati sve, a da njih ne kontroliše niko, nego se kontrolišu tobože međusobno. No,to je velika tema, možda ćemo o tome nekada razgovarati kad budem dežurni u kasarni."- priključi se on grupi starješina i svi odoše u oficirsku zbornicu.
Meni je bilo važno da je prošlo i to prijepodne, a izgleda i mojim klasićima. Bolje i tako nego obijati tabane vježbajući strojevi korak i pjevajući koračnice na kaldrmi oko poligona za postrojavanje.
- 9 -
U odnosu na druge vojnike ja nisam imao nikakvu protekciju, niti sam je tražio, bar zasad. Meni ta redovna zaduženja nisu padala teško, više su mi služila kao sredstva za skraćivanje vremena, pa mi je bilo svejedno da li ću čistiti krug, umivaonik ili zahod, hodnike ili kabinete, spavaonicu ili prozore, te da li ću biti požarni. Ta promjena u odnosu na dosadašnji život mi je prijala, o ničem bitnom nisam imao potrbe posebno razmišljati sve je bilo propisanio i osigurano. Nisam bio ni gladan, ni go, ni bos, a ako ti nešto posebno zatreba onda se javiš i drugi to rješavaju.
-"Blago tebi, kako ovo tako sve mirno podnosiš!?" - javio bi se Branko, on se još nije mogao pomiriti sa nepravdom koju su mu nanjeli u Vojnom odsjeku u općini Preševo.
-"Slušaj, ja sam od petnaeste godine otišao od roditeljske kuće, morao sam sam ići napred kako znam i umijem, ništa nisam u životu dobio na dar, sve sam morao svojom glavom i ovih deset prstiju napraviti i zaslužiti. Ovo mi ovdje dođe kao predah i svi ovi problemčići koji se javljaju su sitnice u odnosu na ono što me čeka. A da je nepravdi bilo, bilo ih je, itekako: "Vukova nagrada" poslije srednje škole mi je izmakla zbog jedne četvorke slučajno zarađene prije njenog uspostavljanja, a da ti o načinu raspoređivanju radnika po radnim mjestima u firmama ne govorim. Studije sam plaćao iz vlastitog džepa zarađenom plaćom dok su drugi dobijali stipendije i provodili se, a nakon toga bolje plaćeno radno mjesto od mene. Pokušao sam, ne jednom, da se kao Don Kihot borim s vjetrenjačama, pa vidio da od toga nema koristi i nekako sam se pomirio s tim, i sad koristim ovu godinu dana služenja vojnog roka da "stavim mozak na pašu" i nadoknadim sve one izgubljene godišnje odmore radi studija. Tebi savjetujem da ne grizeš svoje mentalno zdravlje, upao su u ovu koltečinu, i najbolje ti je da umjesto "ispravljanja krive Drine" uhvatiš se knjige i položiš te preostale ispite, a poduzmi i nešto konkretno: razgovaraj sa zastavnikom Dragašem o svom premještaju u sanitet, ako ti on ne može pomoći ovi viši sigurno neće, oni su puni sebe , zar ne vidiš da se šepure kao paunovi. A on je čovjek iz naroda, neće te napuvano gledati kao oficiri koji misle da su uhvatili "Boga za muda" pošto su završili vojnu akademiju. Vidiš li da su toliko zaljubljeni sami u sebe, kao Narcis, da ne znaju gdje su šuplji." - smirujem i savjetujem ga.
-"Da, to si dobro rekao, ja ih samo gledam, hodaju kao paunovi i niko od njih ne misli da među vojnicima ima školovanijih i pametnijih ljudi." - nasmija se on - "U pravu si, razgovaraću ja sa zastavnikom, on zna stanje u njihovoj "firmi", pa ću viditi šta će on reći."
-"Tako ih uče, sutra da se zarati pola bi ih otpalo ili na neki drugi način se izmaklo, sa vojnicima bi ostale aktivirane rezervne starješine ili ovi jadni podoficiri kao što su vodnik Jovčić ili stari zastavnik Dragaš."- velim mu.
-"Po meni, oni bi u kasarni trebali biti u radnim uniformama i raditi s vojnicima sve one vježbe, a ne gledati kako da ne isprljaju kangar i cipel." - slaže se Branko.
-"Prošla su vremena kad su oficiri komandovali " Za mnom!" i davali vojnicima primjer idući u prve borbene redove, sada oni komanduju iz zaštićenih položaja, tobože radi čuvanja školovanog oficirskog kadra, što državu skupo košta, ka' da je ne košta isto jedan elektroinžinjer ili pravnik ili doktor medicine? Kad je general Bonaparte postao car Napoleon primjenio je istu taktiku, pa se zna kako je prolazio i na kraju završio." - pričam mu svoja prva opažanja o Vojsci.
-"Nema mi druge, moram se uhvatiti knjige i pripremiti ispite, ako mislim da mi uzaludno ne prođe ovo vreme." - odlučuje se Branko.
-"Gdje ste "starci", o čemu vi raspravljate?" - priključi nam se naš komšija iz spavaonice Željko Ladišić i baci se kod Branka na krevet. Ovaj mu napravi mjesta:
-"Mali, već si se zaželeo mame i tate?"
-"Pa znaš i da jesam, ovdje sam kao štene na vežnji." - prizna Željko.
On je tek završio srednju školu u Karlovcu, pa je želio da odmah odsluži vojni rok, a onda se zaposli u "Jugoturbini", gdje mu je već radio otac. Visok, štrkljast, tek se počeo brijati, više se volio družiti sa nama starijima nego sa svojim vršnjacima, jer se tamo morao boriti za prestiž u grupi, a ovdje sa nama je nalazio na skoro roditeljsku ili starije braće pažnju i nije sakrivao da mu to prija.
Leži tako uz Branka pa mu okrene lice i čupka mu brkove:
-"Kad će meni narasti tako čvrsti brkovi?"
-"Kad se budeš brijao svaki dan i kad prestaneš drkati i počmeš jebavati! " - zafrkava ga Branko - "Od pičje masti najbolje rastu."
-"Ja se tim ne bavim, a brijem se svaki dan!" - kopuni se ka pjevčić Željko.
-"Ih, tebi je dovoljno da vidiš sliku gole žene u "seksi štampi" i pokvasiš gaće, znam ja to, bio sam u tvojim godinama."- smije se Branko.
-"Sad ti se ne diže, 'oćeš reći!?" - uozbilji se Željko.
-"Ne diže se na sliku, neće više od kad se navikao na "čorbu i meso"." - smije se Branko grohotom Željkovoj zabrinutoj faci.
-"Ti mene zajebavaš, vidim ja?" - čupnu mu Željko malo žešće brk.
-"O, mamu ti tvoju balavu, beži od mene!" - gurnu ga Branko i od oštre boli skoči s kreveta gurnuvši ga na pod.
-"Izvini "doktore" omaklo mi se, jel" te puno zabolilo?" - grli mu s poda koljena kao Antički pribjezi svome domaćinu.
-"Šta da radim od njega, koja budala posla ovo sisavče u Armiju?"- hladi se Branko.
-"Znaš šta, prvi put kad izađemo poslije zakletve naći ćemo mu jednu "tetu" Mađaricu nek ga dobro izmuze, inače od njega nećeš imati mira." - pridružujem se njihovoj igri.
-"Nađi je sebi, ako još možeš "starče"!" - brecnu se na mene Željko.
-"Nebi bilo loše da tako nešto ispane." - namignem ja Branku ne obazirući se na Željka.
-"Ne bi, pravo kažeš, moramo malom naći neku da mu u po cene da da joj promeša sise, ionako od njegove jebačine ne bi bilo ništa, preplašio bi se mali "vune", a gaće bi mu mogao cediti." - miluje mu Branko kratko ošišanu kosu kao bebi.
-"Idite vi "starci", znate već gdje!" - skoči se` Željko tpbože naljućen, napravi krug po hodniku, pa se opet uvali u krevet kod Branka.
-"Nećemo više ljutiti našu mazu."- namignu mi Branko.
-"Nećemo dosta mu je njegove muke."- složim se.
Tako smo nas trojica postali nerazdvojna trojka, nas dvojica "starijih" primili smo Željka u društvo kao mlađeg brata, strpljivo podnoseći njegove dječačke nepodoštine izazvane viškom mladelačke energije, a on strpljivo slušajući naše savjete i zadata ograničenja.
- 10 -
Čišćenje kruga oko glavne ulazne kapije u Prvu kasarnu i ispred ulaza u komandu bila je dužnost naše čete, a na tom platou se postrojavao stražarski vod s dežurnim oficirom na čelu da dočekaje ujutro komadanta brigade potpukovnika Đorđevića.
Bio je on osrednje visine, crne kratke kose s visokim zaliscima, da li od šapke ili početka ćelavosti, stroga asketska izraza lica i prodornih očiju ispod gustih crnih obrva. Na tom mršavom čovjeku to lice se najviše isticalo, nekim svojim paćeničkim izrazom da li od briga ili neke boljke psihosomatskog porjekla, pa nisam mogao ni zamisliti kako bi mu pristajao osmjeh ispod crnih tankih odnjegovanih brčića. Malo je i govorio, čuo sam ga kako izdaje samo neke komande ili kratka naređenja. Pokazalo se da je prema starješinama oštar kao ustra, a prema vojnicima je bio blag kao otac. Otuda i panika kod mojih starješina u četi da se taj dio kruga čisti i umiva kao da će doći sam Maršal iznenada tog jutra, pa se ni zrnce prašine, akamoli listić, može tu zateći. A bilo je i prašine i listića! Uz kasarnu je prolazila glavna cesta prema Paliću i mađarskoj granici, pa je bilo dovoljno da neki šleper projuri nešto brže i ospe onom vjetrinom od jurnjave prašinom i lišćem nakupljenom u jarcima uz rub asfalta taj plato na ulazu u kasrnu, a o platanama da se ne govori. Bilo da je ljeto, jesen, zima ili proljeće uvjek je sa njih otpadalo lišće i kao po nekoj vražjoj zamisli najviše je napadavalo na taj dio kasarnskog kruga. Mi, vojnici, smo poslije dugih logičkih diskusija zaključili da je te platane neko zasadio po kasarnama samo da se vojnicim ne bi dalo ni trenutka mira, jer se često dešavalo da smo morali čistiti listiće i nekoliko puta dnevno, koji bi napadali začas, kao da tu danima nije čišćeno.
Starija klasa se već znala izvući od tih poslova, pa je "gušterima" pripadao taj dio posla i naravno "požarstvo" u četi. Kad sam mogao birati ja sam se uvjek javljao da čistim lišće, a na požarstvo sam išao po "rasporedu", pa kako ispane. Oni koji su bili zaduženi za čišćenje kruga obično ne bi išli na jutarnju gimnastiku, jer kako bi koji od viših činova dolazio, pregledao bi urađeno i našao neku zamjerku, pa smo čistili nanovo sve dok ne bi došao komadant Đorđević. Pošto se nije imalo šta čistiti očišćeno mi smo se sjetili Mikelanđelovog trika o popravci nosa na nekom kipu nezadovoljnoj mušteriji i samo bi malo prašili okolo dok "zvezdice" ne bi ušle u Komandu, a utom bi prošla i jutarnja gimnastika i došlo bi vreme za postrojavanje za doručak.
Požarstvo je bila druga dosadna stvar mada nije iziskivala nikakav napor, bar meni. Ta dva sata bi protekla brzo, taman dok bi se zasitio listanja novina, kojih je kod vojnika bilo raznih vrsta i datuma. Uzeo bi stolicu, namjestio je na ugao gdje se lomio hodnik, tako da sam na oku imao oba kraka, i mirno čitao. Puškama na soškama niko nije mogao neopaženo prići, što je bilo najvažnije, a kabineti i kancelarije su ionako bili zaključani.
Ove večeri nije bilo tako! Kapetan Konstandinov je bio dežurni oficir u kasarni, pa je već oko deset naveče došao u svoju kabcečariju da obavi neku zaostalu admiunistraciju, a pomoćnika dežurnog je ostavio u sebi dežurnog oficira kod ulaza u Komandu. To popodne je cjelo vreme u četi bio i stariji vodnik Jovičić, što je bilo neuobičajeno, ali nikakvih posebnih razloga nisam nalazio zašto je tu ostao i popodne, jer je ionako većinu vremena provodio u kantini gdje mu je radila žena kao konobarica-prodavačica.
Ja sam bio požarni od osam do deset naveče, kad je nastupao Branko Manasijević, a njega je od ponoći do dva noću smjenjivao Škundrić Goran, pa je opet sljedeća dva sada požarstva pripadalo meni i tako redom do podnevnog postrojavanja i nove grupe zadužene za požarstvo.
Nešto prije deset pozva nas kapetan kod sebe u kancelariju gdje je već bio i stariji vodnik Svetozar Jovičić:
-"Vas sam za noćas posebno odabrao za požarne jer u četi imamo jedan veliki problem. Ovo šta ću vam reći čuvajte kao najstrožu tajnu! Među novim vojnicima došao je i vojnik Demaći Ekrem, Šiptar s Kosova, hemijski inženjer, koji se svaku noć zapiša u krevet, ma koliko ga puta noću požarni budili. Lekari smatraju da on to simulira ne bi li ga oslobodili služenja vojnog roka. Sumnja se od lekara da on potajno uzima neke diuretike koji izazivaju učestalo mokrenje, sve u dogovoru s bratom koji radi kao lekar u prištinskoj bolnici kao urolog. Mi smo zaduženi da to noćas pratimo i da vidimo da li će to i noćas napraviti. Treba ga buditi svaki sat vremena i pratiti u toalet i sigurno se uvjeriti da li se pomokrio i tamo i ovamo. Ja ću ga sada o tome obavestiti, a vas molim da ga svaki sat budite i uvjerite da li se pomokrio u krevet i toalet. Podneću sutra izveštaj, pa neka se danje lekarske komisije o njemu brinu."
-"Nema problema, budićemo ga, ako treba, i češće!" - reče Branko.
-"Svaki sat, tako su lekari rekli!" - precizno će kapetan - "Do sada su ga požarni budili na smeni, svaka dva sata, a krevet bi ujutro opet b io mokar."
-"Ja mislim da on simulira, da to namerno radi, ako su mu svi lekarski nalazi uredni i ne vidi se da je nečega bolovao, niti je sad bolestan." - kaže vodnik Jovičić.
-"Što se tiče medicinske dokumentacije sve je u redu, išao je po nalogu lekarskih komisija na sve specijalističke preglede, sve analize krvi, mokraće, psihjatra i dr. jednodušno kažu: sposoban fizički i pšsihički. Tamo o političkim pogledima ništa ne piše, ali bezbednjaci kažu da ni on ni društvo u kojem se kreće nisu ljubitelji ove države, da potajno propovjedaju separatizam Kosova i stvaranje Velike Albanije. Neki iz njegova fisa su i u zatvoru bili ili su i sada tamo radi toga."- dodatno objasni kapetan.
U deset naveče kad je su vojnici legli i ugasilo se svjetlo u spavaonu uđe kapetan i pozva Demaćija da izađe iz sobe. Nas trojica smo znali o čemu se radi, a drugi su ko zna šta mislili, jer ih je većina koš bila budna.
Demaći je bio omalen crn, okrugloh suvog sitnog lica i slabašna tjela, ali sjajnih očiju i prodorna pogleda. Odabrao je donji krevet u samom ćošku spavaonice, nije se sa nikim družio, a kad bi ga neko nešto upitao trgao bi se i promrmljao nešto na šiptarskom, kao da ne razumije srpski, pa si mu morao motama objašnjavati, na šta bi on sljegao ramenima i produžavao dalje kao da ga se ništa ne tiče.
U četi je bilo još nekolko Šiptara, oni su se između sebe svakodnevno družili i stalno jedan za drugim "trčali", a on je i na njih s prezirom gledao, režući njihova pitanja kratkim oštrim rječima na šiptarskom.
-"Odjebi budalo!" - reče mu jednom prilikom Ademi Embrli, Šiptar iz Skoplja, koji je radio kao slastičarski radnik u Splitu, u kiosku "Kod mosta" na Pazaru.
-"Šta te ljuti, sugrađanine?" - upitam Embrlija.
-"Pusti cukuna, on će mene ućiti kakvi su ljudi! Mene, koji sam od dvanaeste godine prošao Beograd i Zagreb, Ljubljanu i Sarajevo, Rijeku i sada Split. S nikim nisam imao problema zato što sam Šiptar, samo sa ovakvim "pravim" Šiptarima koji se niju makli dalje od Prištine."- uzrujao se Ademi.
-"Šta ti može, svoj si čovjek." - velim mu.
-"Ne razumiješ ti to, može me ogaditi tamo kod rodbine, pa sam najeba! Nije to kao kod vas, radiš za sebe i svoju familiju, ženu i djecu, već moraš i o svoj rodbini voditi računa. Ako me ocrni nigdje i niko me neće pomoći od bliže i daljnje rodbine, a ja nemam kapitala da radim samostalno." - kratko mi objasni on, sve gledajući da ga neko od njegovih sunarodnika ne čuje ili vidi.
Tako te noći poče to neobično požarstvo. U dva sata noću probudi Goran mene da ga smjenim i Demaćija otprati u WC. Ubrzo se vratiše:
-"Mamu mu jebem, piša kao da je popio bure vode prije sat vremena, a Branko reče da je tako bilo i kod njega."
-"Nek' ga vrag nosi, upiša se ili ispiša, baš me briga." - nasmijem se - "Probudiću ga za sat vremena, pa ako njemu paše i ja sam zadovoljan."
-"Odo spavati, jedva gledam." - odjuri Goran u krevet.
Odem do umivaonika, zapljusnem se vodom da se razbudim i nastavim šetati hodnikom gore-dolje, a tada nađoh neke novine i namjestim se na svoj ćošak. Taman kad sam se spremao biditi Demaćija naiđe kapetan Konstandinov:
-"Kako ide?"
-"Po dogovoru, kažu da stalno piša." - nasmijem se.
-"Mamicu mu, rešit ću ga se ja, pa ga zadržali ili otpustili, u četi mi neće biti." - odlučno će on - "Neću da mi kvari ocenu čete!"
Demaći se odmah ustade dok je vidio da dolazim kod njega. Šutke, u pidžami, krenu ispred mene između vojničkih kreveta, odakle se čulo hrkanje, stenjanje i neki glasni snovi, i uputi se u WC, a kapetan i ja sa njim. Pustio je nekoliko kapi i reče na čistom srpskom:
-"Ne mogu više kad vi gledate."
-"O, znaš i govoriti, kad pre nauči?"- cinično će kapetan.
-"Pa, znam malo, ne dobro." - sad poče izgovarati sa specifičnim šiptarskim naglaskom.
-"Dobro, videćemo se sutra, sad će te buditi svakih pola sata." - reče kapetan - "Da vidim jel' suv krevet."
Uđemo u spavaonu, kapetan upali svjetlo,, neki od vojnika počeše ustajati misleći da je već buđenje ili uzbuna, a kapetan ih vrati kratkim:
-"Lezi!"
Otkri ćebe i gornji čaršaf Demaćijevog kreveta i ne bijaše nikakve mokre fleke. On kimnu zadovoljno glavom i doda:
-"Svakih pola sata."
Izađemo iz spavaone ja pr izlasku ugasim svjetlo te krenem s kapetanom do kraja hodnika. On zastade, pogleda prodorno u mene:
-"Šta ti misliš, jel' to namjerno radi?"
-"Po onome što znam izgleda da je tako, ali bi medicina trebala dati konačnu rječ. Može nešto biti na psihičkoj bazi." - slegnem ramenima.
-"Predložiću komadantu da ga upute na VMA i da ga ovamo više ne vraćaju. Ako utvrde da je sve sa zdravljem u redu neka ga šalju gde je sto puta teže, ako je bolestan neka ide kući. Ne možemo mi ovde svaki dan menjati posteljinu. A da je psihički bolestan svestan sam, ali od mržnje. Možeš li shvatiti kolika je ta mržnja kad je on u stanju trpiti toliku sramotu i poniženje!? Ima njih, već sam imao s njima posla, koji ne vole ovu zemlju i društveno uređenje, ali se nisu toliko ponižavali kao ljudi. Držali su do svog mišljenja, ali su izvršavali svoje ovbaveze kao i ostali vojnici. Budite ga svakih pola sata, da vidimo šta će do jutra biti." - iznese on svoj sud.
Poslije pola sata probudim Demaćija, ovog puta je bio zaspao, teško i sporo protrlja oči i ustade, a onda odlučno zatreska glavom i krenu prema WC.
Opet nije mogao mokriti:
-"Ne mogu sad."
-"Ne može, ne može, ajde spavati, ako ti se isplati." - kažem mu.
-"Da, za sat vremena je buđenje." - pogleda na ručni sat - "Neću spavati!"
-"Onda mi čini društvo, hoćeš cigaretu?"- ponudim mu.
-"Hvala, slabo pušim." - prihvati i zapali je.
-"Nije mi jasno zašto nisi nešto ranije napravio ako si želio izbjeći vojsku, ne misliš da je moje srce puno radosti što sam ovdje?" - velim mu.
-"Jesam, ali me slali na posebne specijalističke preglede, dospio sam čak i do VMA, nije uspelo." - kaže on.
-"Ponekad čovjek mora prihvatiti stvari onakve kakve jesu, takav je život. Sad će te još više zajebavati." - kažem mu.
-"Znam, izdžaću!" - odlučno će on s fanatičnim pogledom.
-"Ti si, ipak, školovan čovjek, ovo ti nije trebalo, čemu taka primitivna tvrdoglavost koja te vuče u sve teži položaj!?" - govorim mu.
-"Ti si iz kulturnijeg kraja, ne znaš ti šta se sve radi na Kosovu!" - podiže pogled prema plafonu.
-"Možda znam više nego što ti misliš, ali znam i to da ste vi Šiptari, Albanci, Arbanasi, Arnauti ili kako vas već zovu dosta zatvoreno društvo u kojem skoro da nije dozvoljeno pojedinačno mišljenje. Koja država, koji kapitalizam, koji socijalizam ili komunizam, kad još važi patrijahalno uređenja na bazi Lekina zakonika. Humanizam i renesansa, prosvjetiteljstvo, industrijska i buržoaska revolucija su protutnjale mimo tih krajeva i tog naroda, upali ste u neku vrstu "Enverovog komunizma", koji ni on sam ne zna definirati. A cilj svih albanskih partija, pokreta, udruženja još od 1878. gorine i "Prizrenske lige" je stvaranje Velike Albanije. Kakvo će društveno-političko uređenje biti, kako će se zvati, nije bitno, ionako će ostati složenost naroda u plemena, bratstva i fisove i običajno pravo u vidu Lekinog zakonika. Eto, imate rigidni komunizam Envera Hodže u Albaniji, samoupravni socijalizam u Jugoslaviji, kapitalizam u Grčkoj, a svuda sanjate san o "Velikoj Albaniji". Mali narodi su kao mala djeca, žele da budu veliki i da ostare, a kad ostare kaju se što ne ostaše mali i maženi. Vi kao nacionalna manjina na Kosovu i Metohiji imate već prava i standard nego matični narod u Albaniji, ako vi niste njima matični narod, ali od vas se ne čuje javni glas da bi takva prava trebali imati Srpska, Crnogorska, Makedonska i Grčka manjina u Albaniji, a znate da se one tamo nasilno asimiliraju i albaniziraju. Kako se nešto može tražiti za sebe, ako to pravo ne priznaš drugima?"- predahnem i opet zapalimo.
-"Drugima oko nas dali su naše krajeve, a naš narod razbacali po tim državama, gde trpe tuđu vlast. Ako su svi većinski objedinjeni zašto to i mi ne bi bili? Nismo mi tamo od juče, već odvajkada, kao ostaci starih Ilira. Južnoslavenski narodi su došli na naš teritorij i zauzeli ga, mi imamo nasljedno pravo na te krajeve i pravo da živimo kako 'oćemo. Režim Envera Hodže je prisiljen da bude takav, za ono što malo daju svi puno traže." - obrazlaže on, od uzbuđenja smušeno, svoj stav.
-"Tako govori Radio Tirana, često je dolje u Dalmaciji slušam, čuje se bolje nego Radio Zagreb. Normalno je da svek o sebi misli sve najljepše, kako pojedinac tako i kolektiv, društvo, narod ili nacija. A mislim da ti je poznata ona srpska narodana, parafraziram:" Ko se puno hvali toliko se i kvari!" To što pišu vaši istoričari, od toga da vi potičete od Dardana, od starih Ilira, niko drugi u svjetskoj nauci ne tvrdi, pa se takva tvrdnja bez činjenica ili pouzdanih dokaza može smatrati pukom mitologijom. Koliko je meni poznato većina drugih istoričara svih profila drugih naroda tvrdi da ste doseljeni za vreme Osmanlija tamo iz istočne današnje Turske, gdje je i ostao jedan dio tog naroda, u ove puste i krševite brdske predjele da se bavi stočarstvom i ujedno bude oslonac vlastima za kontroliranje pokorenih ovdašnjih naroda. Meni se logičnijim čini ovo drugo, pošto se za to Albansko, Arbanaško, ili Arnautsko ime i jezik zna u toj vašoj istočnoturskoj prapostojbini, dok su imena sela, gradova, brda, planina i ostalih toponima na današnjoj teritoriji gdje žive Albanci uglavnom srpskog ili grčkog porjekla. Druga činjenica u prilog tome je da su Albanci tek u simboličnom procentu hrišćani, a većina tadašnje državne vjere, muslimani, odnosno islama. A vjeruj mi da bi Vatikan imao podatke o tome da ste s kršćanstva prešli na islam, koji je, kako nam je obojici poznato, počeo širenje kao vjera u šestom vjeku Nove ere, dakle skoro šesto godina kasnije od dolaska hrišćanstva u ove krajeve. Znači da albanska inteligencija sanja i danas romantičarski san o naciji i njenoj veličini, kao što toga ima i kod Slovenaca, Hrvata, za koje neki njihovi pojedini tzv. naučnici tvrde da su iranskog porjekla, Makedonaca, da potiču od antičkih Makedonaca i ondašnje Makedonije Filipove ili Aleksandrove, Srba, da su ovdje živili i u doba kada su Etrurci živjeli na Apeninima, Bosanskih muslimana, da potiču od bogumilskog plemstva i što je još interesantnije da su živili baš na istim teritorijima i da ih je neopravdano potisnuo, asimilirao ili pokrstio njihov komšijski srpski narod. Eto, jednu istorijsku ličnost kao Skenderbega veličaju Albanci kao svoga junaka, pod imenom Juraja Kastriota katolici Albanci i Hrvati, a kao Đurđa Kastriotića Srbi i ostali pravoslavci, a toga ima još koliko god hoćeš. Nemam ništa protiv mitologije, ona je kolegtivni narodni san i pamćenje, ali ne valja kad se se taj san pokušava pretvoriti u stvarnost na silu, snovima je bolje da ostanu snovi i pustimo ih da nam uljepšavaju stvarnostmislimo na budućnost i radimo da nam ona bude što bogatija i ljepša. A to ćemo morati kad tad, tehnološki procesi vode u tom smjeru i sile nas na to, kao što su i do sada činili. Prije hiljadu godina skoro da u Evropi niko nije zna za Kinu ili Japan, a danas je to sramota ne znati." - ugasim dogorjelu cigaretu.
-"Ipak svako ima svoju posebnost, a nama se ona na Kosovu negira, velike su represije milicije, UDBE i Vojske nad Albancima. Isto je prilikom školovanja i zapošljavanja, mi moramo učiti srpski, a Srbi ne moraju albanski." - ugasi i on svoj pikavac.
-"Vjerojatno i toga ima, kao i svuda u jješanim sredinama. Svako vuče svoga, protežira ga. Nekako mi je nelogična tvoja tvrdnja da morate učiti srpski, po meni to nije moranje nego potreba. Da si u Sloveniji morao bi učiti slovenski kao i ja, da smo u Americi učili bi obojica engleski i nikom to ne bi bilo čudno. A dok to govoriš zaboravljaš ili smatraš normalnim da nacionalne manjine u Albaniji su morale čak promjeniti i svoja nacionalna imena i prezimena, akamoli da uče i studiraju na svom jeziku kao što vi to možete na Kosovu i Metohiji. Uostalom, ja smatram i volio bi znati što više jezika, kažu da čovjek toliko više vredi koliko više jezika govori. Kad o represiji govoriš pitam te: ima li je od albanske većine nad nealbanskom manjinom u Autonomnoj pokrajini? A koliko su Šiptari vršili represija nad nealbancima i nemuslimanima za vreme Osmanlija, pa za vreme Prvog i Drugog rata, sjetimo se šta su sve tada radili iz "Bali kombtara" i da je tamo bila oružana pobuna sve do 1953.godine. Oko 1900. godine na Kosovu i Metohiji nije bilo više od od 50% Šiptara, a danas ih je više od 70% s tendencijom da se taj procenat povećava, jer se Srbi i ostali nealbanci iseljavaju, a razloui nisu baš ekonomske prirode. Pa Tirana rastura po svjetu mapu "Velike Albanije" koja obuhvata pored Albanije Kosovo i Metohiju, polovinu Crne Gore s Podgoricom ili Titogradom, južnu Srbiju s Vranjem, Leskovcem, Preševom, Medveđom, čak i Niš, dvije trećine Makedonije sa Skopljem i Velesom, sjeverozapadnu Grčku, pa u Srbiji još Rašku oblast s Tutinom i Novim Pazarom i da li smatraš da je to realno, da se to može ostvariti? Koje svjetske sile će to podržati i radi kojih ciljeva bi to podržale? Niko ne ulazi u rat, a zu bi morao biti rat, a da ne računa da će biti pobjednik i da će od toga imati koristi da pokrije ratne troškove i još ostvari veliku ratnu dobit. A danas mjenjati granice suverenih država znači svjetski rat, rat do istrebljenja, jer bi se koristilo atomsko oružje. Ne vidim da bi se neko za to odlučio radi albanskih snova, ili srpskih, ili bilo kojeg drugog malog naroda na Balkanu. Svima nama je bolje da se okrenemo nauci, kulturi, ekonomiji, i zajedničkom mirnom suživotu, voleći svoje i poštujući tuđe, a ostavimo se romantičarskih snova o veličini nacije i države. Na kraju krajeva svi se rađamo kao ljudska bića, a ostalo sve naknadno stičemo, i dobro i loše u nama." - pogledavam na sat, još malo pa će buđenje.
-"To je suviše idealistički, humanistički, život i stvarnost su nešto drugo!" - ustaje i Demaći s police za čizme.
-"Ni na jedno pitanje mi nisi odgovorio iz svoje glave, samo si ponavljao dobro znane propagandne parole. Reci mi da li se ti smiješ oženiti bez pristanka roditelja, sa djevojkom koju želiš?" - pitam ga pri kraju razgovora.
-"Nije to dobro, nije preporučljivo, kidale bi se veze s porodicom i rodbinom." - začudi se on.
-"Vidiš, ja smijem, a to ne znači da ne poštujem roditelje i rodbinu, već sam sebi krojim život. Imam ličnu slobodu da živim kako hoću i mogu, a ako mi ne valja sam sam kriv, a ako je dobro sam sam za to zaslužan. To je lično pravo i lična odgovornost, ali koja ne smije ugrožavati tako nešto isto drugome. Kad ostvariš tu ličnu slobodu, kad se izboriš za nju, onda se možeš boriti i za druge, za kolektiv koji će to svakom garantovati. Ni tvoj narod ne može mimo ostalog svjeta, kako kažu naši bosanski muslimani:"Kud svi Turci tu i mali Mujo!" Hodžina Radio Tirana je postala seoski razglas danas, a sutra će još više biti satelita da ćeš moći gledati i slušati što te volja, a on tu neće biti najglasniji. Počinje informatička era koja će kuglu zemaljsku pretvoriti u "globalno selo". Taj voz mi moramo uhvatiti, inače ćemo zaboraviti i vlastito ime i porjeklo." - krenem prema spavaonima i upalim svjetla budeći vojnike.
Demaći se polako oblačio, on nije radi poštede išao na jutarnju gimnastiku. Ja sam poslije doručka odspavao do iduće smjene, a kad sam preuzeo sljedeću smjenu požarstva on je prenosio svoju opremu kod četnog evidentičara da mu se tamo čuva:
-"Idem na VMA u Beograd, možda se neću vratiti ovamo, a celo vreme razmišljam o našem razgovoru. Istina je da imam teške tegove prošlosti oko toga, bojim se da se neću ili mi neće dati da ih skinem. U svakom slučaju drago mi je bilo čuti i tuđe mišljenje i cenim i volim da si mi to u lice rekao. Želim ti sve najbolje." - pruži mi ruku.
-"I ja tebi, pa kamo god krenuo. I savjet: ti si hemičar, ljepa je to i interesantna nauka, nauka budućnosti!"- prihvatim ruku.
U četu se nije vratio, jedni su govorili da su ga proglasili nesposobnim, a drugi da su ga prebacili negdje u pješadiju u planine Slovenije. Kapetan Konstandinov je bio zadovoljan, rješio se problema koji bi umanjio ocjenu čete.
Nema komentara:
Objavi komentar