- 21 -
U poduzeću se stalno radilo na nekim usklađivanjima sa ZUR-om. Uvođenje stimulacije u raspodjelu osobnih dohodaka tražilo je nabavku satova za evidenciju dolaska na posao i odlaska s posla za one koji su radili osamsatno radno vreme od 7 do 14 sati, a zakašnjenja su se novčano kažnjavala skidanjem stimulacije. Nisam bio oduševljen s tim, em što nije bilo tih satova za nabaviti pa su uveli knjige potpisa koje je šef službe potpisivao u određeno vreme tačno u minutu, a svi poslije njega potpisani bili su tretirani kao zakašnjeli, em što se tako za sitnicu, minut-dva, znalo gubiti i po pet posto plaće, a u mojoj službi bilo je dosta žena koje su kroz jutro razvozile djecu po jaslicama i vrtićima i koristile po par autobusa, pa hoćeš nećeš morale su kasniti, najviše radi lošeg gradskog prevoza. A za naše male plaće to je bio veliki iznos, pa sam izbjegavao potpisivati tu knjigu tačno u sekund. Ali se tako nešto uvjek pročuje, pa je dalo idealnu priliku Banu Jerku da me potajno kontroliše i da to iznese na stručnom kolegiju kod direktora:
-"To ne može ovako, kod Mile njegovi službenici dolaze kad ih volja, a ja svoje kažnjavam zbog minut zakašnjenja! Treba nabaviti satove i gotovo. Ja neću da mene moji psuju, a njega da hvale kako je uviđavan!"
-"Vidio sam da me kontrolišeš i sad te pitam otkud ti pravo, na osnovu čega i ko ti je to naredio? Koliko znam ja ti nisam podređeni, a niti ću biti, a ti špijuniraj kad i koliko te volja. Drugo, satova zasad nema, a kad ih bude ja ću ih nabaviti, a ako ne vjeruješ raspitaj se gdje treba i vidit ćeš da stoji naša otvorena narudžba, i to smo gotovi. A treće je, ja ne namjeravam za minut-dva zakašnjenja kažnjavati ženu koja je juče radila i popodne i tako danima, a niti joj je plaćen prekovremeni rad niti dati slobodni dani.Četvrto, ja sam krojio pravilnik i mjerodavniji sam od tebe da tumačim njegovu suštinu i intencije, a suština je da se to primjenjuje na neopravdana učestala zakašnjenja kod iste osobe, a ne da se za svaki sekund zakašnjenja radi kašnjenja vlaka ili autobusa ljudima skidaju plaće. Samo vi sitničari gledate čistu formu i na osnovu "strogosti" u njenoj primjeni gradite autoritet, a ne znanjem i radom. A kada si ti primjenio korektor za kvalitet rada u svojoj službi? Pravnici ti gube svaki spor na sudu, a to je koliko ja poznajem željezničke propise,a poznajem ih dobro, prava umjetnost. Kadrovici ti pišu rješenja zbrda-zdola i meni dostavljaju od petog do desetog, a trebaju do prvog u mjesecu, pa da ljudi ni krivi ni dužni ne bi gubili na plaći ja ih moram u službi dva puta obračunavati. Tako, da znaš ubuduće, vodi računa o svojoj službi,a ne o mojoj, svak za svoje je odgovoran i plaćen. A kad smo kod toga, zašto sam ja još v.d., dali i to ovisi o meni ili tebi i tvojoj službi?"- kontriram mu u jednom dahu.
Svi umukoše, a Ban se zapaprištio od gnjeva:
-"Meni moji prigovaraju, oni tvoje vide kad dolaze, i bune se što im ja skidam stimulaciju, a ti svojima ne!"
-"Onda im reci neka ih vide i kad odlaze, i neka vide koliko dana mjesečno rade prekovremeno popodne bez pare i dinara, dok tvoji spavaju ili šetaju. Nek se vidi početak i kraj, tad se sagleda cjelina i donosi pravi sud."- i ja podignem glas - " A za sljedeći kolegij donjeću po imenu i prezimenu koliko je ko i kada radio, pa im onda dajte slobodne dane ili platite prekovremeni, a ja ću ih onda kažnjavati za svaki sekund zakašnjenja. Dok god ih moram moliti da rade popodne i vikendom bez naknade ja ih neću za minut-dva zakašnjenja kažnjavati, nisam lud! A ti donesi datume, imaš u protokolu, kad tvoji radnici dostavljaju rješenja o rasporedu, plaćama, prekovremenim i ostalim promjenama što utiču na visnu osobnih dohodaka!" - predlažem mu - " A nije istina da ja ne primjenjujem korektore gdje treba, eno ti Lenke Kliškinić, ona je redovni pretplatnik, a imaš ih još, pogledaj evidencije i ne govori na osnovu rekla-kazala!"
-"Ne trebaju ti oni raditi popodne da rade kako treba kroz jutro!" - još se paprišti Ban i glumi sveznanje.
-"Nazovi bilo koji OOUR pa pitaj kako je kod njih, a ti se u to ne razumiješ i ne sudi o tome. Tamo su zakonski rokovi, niko te ne pita kad ćeš i kako ćeš, a ja ne bi tolerira tako nešto da se može obaviti do dva sata." - odbrusim mu - "Uostalom, svi OOUP-i imaju više radnika u ekonomskoj službi od nas, a sad mi reci zašto sam ja još v.d., zašto još nije raspisan natječaj i to okončano, tako nije dogovoreno?"
-"Pa ima vremena, v.d. može biti do šest mjeseci, čemu žurba?" - na tankom je ledu.
-"A što ti nisi bio v.d. šest mjeseci, ako je svejedno? Ne tražim ja ništa što ti sam sebi nisi dao, uostalom ja znam šta smo dogovorili, a ti me nećeš zajebavati svojim "mudrolijama", i nad popom ima pop!"- nastavim u istom tonu.
-"Istina Bane, to nije u redu, pretjerao si! Ti nisi plaćen niti je dužnost da kontrolišeš Milu niti njegovu službu, za to sam ja odgovoran, a i nešto znam o tim poslovima kao ekonomista. Ti to ne razumiješ ili nećeš, ali oni kasne radi drugih službi, a ne što ne rade. Eto, da tvoji daju na vreme rješenja oni ne bi duplo radili, ili da vremenici budu uredni i ispravno popunjeni oni bi bili brži, a tako je u tim službama u svim firmama, u zadnji moment se šalju dokumenta, a oni plaćaju ceh. A za ovo v.d. nema se šta čekati, ko ti je reka da otežeš s tim, to je odavno trebalo biti gotovo, nije Mile na provjeri, dobro znaš šta je dogovoreno s njim. A i ti u vezi stimulacije budi elastičniji, istina je ono što Mile kaže, treba je primjenjivati kad više ništa drugo ne koristi, kao zadnja mjera pred disciplinski postupak." - uključi se Saraga.
-"E moj Jerko, ti još nisi iziša iz JDŽ izvršne službe! Čovječe, to je davna prošlost, prilagodi se novim vremenima i metodama ma koliko ti se ne sviđale!" - prkori ga Ćiro.
-"Pizdiš Bane, pizdiš za sitnice, meni žena radi u obračunskoj pa znam koliko i kako radi, dođe kući svaki dan s glavonoljom. A ako njih treba kažnjavati vjeruj mi da bi onda u tom procesu trebalo duplo kažnjavati sve one ispred njih. Znaš li ti da šefovi stanica znaju vremenike dostaviti petog,a plaća treba biti osmog, i to takve kao da ih je ispisa polupismeni čovjek. A ima Mile pravo, većina ih radi pola mjeseca popodne, neće dugo proći dok ne zatraže neku nadoknadu. A to nije do njih, to je samoupravljanje, da ih još toliko uposliš isto bi morali raditi toliko i tako."- uključi se i Pribudić.
S kolegija Ban je otišao ljut ki ris, da ga je ujela šarka i ona bi se otrovala, a ja sam ostao da sa Saragom razmotrim plan financiranja stambene izgradnje:
-"Evo tabela, ovo su izvori financijskih sredstava po organizacionim jedinicama. Druga tabela je rekapitaulacija potreba po vrstama i organizacionim jedinicama, a treća je predlog raspodjele i ulaganja na osnovu prethodne dvije tabele." - objasnim mu sadržaj tabela i zapalim cigaretu dok ih on pregleda.
-"Znači, ne bi mogli godišnje nabaviti desetak stanova, pa to je malo.!?" - veli on nakon nekog vremena.
-"Kad se gleda statički tako je, i kad bi se gradili na jednom mjestu. Ali će Šibenčani tražiti svoj dio, pruga ulavnom traži stambene kredite za individualnu izgradnju, te bi Splitu ostalo oko pola. A sad pogledaj ovo, to bi trebalo ostvariti srednjoročno, ako se računa da je prosječno vreme izgradnje oko dvije godine." - dodam mu četvrtu tabelu.
Gleda je on i računa na digitron, pa još jednom nešto provjerava, a onda će:
-"E, ovo nije loše, samo treba proći zborove radnika sistem podjele na kredite i stanove. Znači, od solidarne izgradnje bi dobili uz naše minimalno učešće dvadeset stanova, a isto toliko od naših sredstava, i individualna izgradnja bi bila skoro u cjelosti podmirena. A imamo li rezerve za klizne skale i nešto slično?" - raspituje se.
-"Ima, ima, i za održavanje postojećeg fonda, a na službenim objektima gdje imamo stanove iz poslovnog fonda. Trebamo nastojati da dobijemo što veću kvotu od SIZ-a za solidarnu izgradnju, tada bi mogli rješiti duplo više potreba." - velim mu.
-"Dobro, ti pripremi prijedloge za zborove, a ja ću povući veze kod SIZ-a, pa ćemo to razmotriti na kolegiju i krenuti s tim." - složi se on.
-"Ima još nešto, to je samo naš OOUR, još bolje bi bilo da zajednički nastupe i ostali OOUR-i: ZOP, Vuča, Kola i SIT, pa bi bio veći pritisak na SIT i Općinu. Sada se gradi malo pojedinačnih zgrada, ide se na cjela naselja po dvije ili još više hiljada stanova." - sugerišem mu.
-"Razgovaraću s njima, to je dobro, pa se čujemo." - složi se on - " Evo ti papire."
-"Ne trebaju mi, imam svoje, to Vi još malo studirajte." - nasmijem se.
-"A meni ban o kašnjenju, jadna picajzla." - nasmija se Saraga.
- 22 -
U decembru je stigao poziv iz ŽTP-a da se dođe u Ormož na zajednički radni sastanak grupacije saobraćajnih OOUR-a radi izrade rebalansa plana za tekuću godinu. Navedeno je u pozivu da će se vršiti kompletni rebalans svih stavki plana, te da treba, shodno tome, izvršiti pripremu u OOUR-ima i donjeti potrebne podatke za proračune i verifikaciju na grupaciji. Sastanak će početi dvadesetog u osam sati, a okvirni rok za izradu i usaglašavanje predviđen je od pet dana.
Dogovorim se s Brankom Čičom, samostalnim referentom za plan i analizu šta sve treba pripremiti do odlaska i upozorim ga da se dobro pripremi, jer će tamo pored matematike i dokumenata trebati i lukavosti i politike i grupašenja, kako bi nam se ispunili svi zahtjevi koje ćemo tamo predočiti:
-"Ja bi volio da i ti ideš, tebe poznaju, a i ti njih, meni je to prvi put tako nešto, pa se bojim da nešto ne uprskam, da se neću u datom momentu snaći." - bojažljivo će on.
-"Ići ću i ja, ali ti prolaziš vatreno krštenje, radi toga ti govorim, i sam znaš da su sve cifre koje se tamo verificiraju goli novac, pa moraš ući u detalje svake stavke, a svaki od njih će tražiti za sebe da što više izvuče iz zajedničke kase." - objasnim mu.
-"Dobro je, sve ću studiozno pripremiti, a onda ćemo zajednički sve pregledati prije polaska, zar ne?" - on će.
-"Hoćemo, a i Saragu ću uključiti da bude u toku." - kažem mu.
Tad smo specifirali sve što treba pripremiti i ponjeti, a trebalo je dosta podataka od drugih službi, kako o radu, radnicima, troškovima, porezima i doprinosima, sve razrađeno do u detalje po kvantitativnim i kvalitativnim pokazateljima u prošloj i ovoj godini te proračunima za narednu godinu. Odmah sam shvatio da će se tamo brzo raditi i da će se raditi dan i noć kako bi bilo gotovo do katoličkih blagdana, jer pet dana za toliki posao nije dovoljno.
Na taj dan je bio stručni kolegij pa sam ih upoznao s tim poslovima i zatražio da sva dokumentacija mora biti brzo i uredno dostavljena kako bi mogli sve to objediniti u planskoj službi i zajednički razmotriti prije odlaska na izradu rebalansa. Direktor Saraga je svojim autoritetom strogo zatražio da bude po mome, jer je bio svjestan da dobar rebalans znači pozitivno poslovanje OOUR-a na kraju poslovne godine.
Nazvao sam Zvonka Mehakovića, svodnog referenta za plan u ŽTP-u:
-"Pa što u Ormož, tamo Bogu iza leđa, baš ste našli destinaciju!?"
-"Navalili Varaždinci, te nikad nismo bili u njihovu kraju, a Novak je obećao da će biti dobro i da je hotel prve klase." - smije se on.
-"Znam da tamo ima dobra cvičeka i štrukli, ali tamo su Slovenci, nisu baš oni izdašni, a i meni je dug put u to blato i zimu." - kažem kroz šalu.
-"Brže ćemo biti gotovi ako bude loše, a Antun je obećao da ćemo biti prezadovoljni. Nek mu bude, svuda je bolje nego na šufitu u Mihanivićevoj u Zagrebu."- smije se on - " A i vidjet ćeš malo snijega, da znaš da je stigla zima, inače vi Dalmatinci ne bi ni zali da je zimsko doba."
-"Dobro, doći ćemo nas dvojica, reci i drugima da ne dovode velike ekipe, brže ćemo biti gotovi." - kažem mu.
-"Rekao sam im, a vidjet ćemo, ne daj da zagrepčani otežu i muvaju, znaš ti Vlatka i Čedu, nikad im dosta." - reče on.
-"Ma znam ih, biću na tvojoj strani, neću dozvoljavati izuzetke." - obećavam mu.
-"Kako je sad kod tebe?" - upita on.
-"Dobro je, puno bolje nego kad sam došao, ali treba se to sve uhodati, sve je priučeno, zakrpano, da bi moglo samostalno raditi."- rekoh.
-"Hoće, strpi se, vidimo se u Ormožu."- završi Zvonko.
Milica nije bila oduševljena kad je čula da ću na put i toliko dana, pa joj rekoh da pozove Rosu ili Janju da budu kod nje ako se boji biti sama s malom bebom. Naime, Danica Mandić, Jekina kolegica iz "Dalme" je prije par dana otišla raditi u Kninu, a po svemu sudeći ona i Miličin brat Stevo, sobraćajni milicioner u Kninu, su stupili u ozbiljnu vezu, pa se mogla očekivati i svadba u skoro vreme.
Nakon priprema u službi ja i Branko smo otišli kod direktora Sarage i zajednički pogledali najznačajnije stavke rebalansa, i on se složio s našim viđenjem stvari i pozvao nas da se javimo ako nešto zapne na našu štetu da on intervenira kod direktora ekonomskih poslova ŽTP-a Ivanuše ili čak generalnog direktora ŽTP-a.
-"Branko, pnesi PL- obrazaca, računsku mašinu, dosta pisaćeg pribora, za odjeću znaš i sam i vodi računa da je tamo snjeg i prava zima, a ove ćemo materijale podjeliti da nam bude lakše nositi i vidimo se večeras na vozu."- rekoh mu na odlasku s posla.
-"Sve je pripremljeno, donjeću odjeću i ove papire potrpaćemo večeras i nema ništa više."- pogleda on još jednom po stolu da nije šta zaboravio.
Putovali smo spavaćim kolima preko Like, vani je tmurno i marčno, malo smo popričali i išli spavati kad se van već ne može ništa viditi. Iz Zagreba za Varaždin smo imali šinobus u osam sati, a u podne iz Varaždina slovenski šinobus za Ormož. Dobro smo se naspavali uz truckanje točkova po šinama slabo održavane ličke pruge i stigli u Zagreb sa sat zakašnjenja. Na Glavnom kolodvoru smo popili kavu i na poziv iz razglasa krenuli u šinobus za Varaždin. Magla se spustila do prljavog snjega na tlu, a u šinobusu nije radilo grijanje:
-"Vidi budala, pa kako mogu pustiti da u sred zime voz ide bez grijanja!?" - drhćem od hladnoće.
-"Kad stoji nešto i grije, ali dok krene negdje prekida i evo, svi se smrzavamo." - žali se kondukter.
-"To oni namjerno čine, da se otrezne Kumeki koji ujutro dolaze na posao." - šali se Branko pomodrjela lica.
-"More bit, da znate kak v jutro smrdi na pijaču." - smije se i kondukter.
I pored hladne promaje još i sada se osjećao miris jeftinih pića u vagonu ili je to bilo dašenje od onih rjetkih putnika što ulaze na međustanicama. Ni van se ne može ništa zanimljivo viditi od magle, tek snjegom pokriveno tlo uz prugu.
-"Ma pizde, šta nas ovamo vuku, zar nisu za sve mogli naći zgodnije mjesto?" - cvokoće Branko.
-"Ovi iz Uprave ŽTP-a žele da izvuku zagrebačke OOUR-e sa njihova bunjišta, znaš da se oni natežu oko svega, a odavde im je teže komunicirati s OOUR-ima, a nama ostalima je svejedno, kad nije kod nas svuda gdje idemo dug je nam je put. Valjda radi toga, vidićemo uskoro." - kažem mu sav promrza.
-"Ih, i ovo Zagorje je zapušteno, džabe im što se tu rodio Tito!?" - kroz smrznuti prozor oslikava Branko.
-"Tako ti je kad si uz veći centar, sve im odvuče Zagreb, industriju i ljude, a ovo šta je ostalo tavori uz male okućnice. Kmeti ostaju kmeti, samo se gazda mjenja!" - rekoh mu pri ulasku u varaždinsku stanicu.
Tamo presjedošmo u slovensku garnituru motornjaka, bila je nova i čista i grijalo je tako dobro da se ubrzo otkravišmo. Putnika je malo, a razgovara se kajkavsko-slovenskom mješavinom govora. U Ormož smo stigli na ručak, svi ostali su već bili tu i odrediše da rad krene odmah poslije ručka, nikog nije bilo briga za našu putničku torturu.
Ispozdrvaljamo se sa svima, ja ih uglavnom sve poznajem pa Branka upoznajem s njima. Tu su Čedo Pavlović iz OOUR-a Zagreb 1., Vlatko Grgić iz OOUR-a Zagreb 2., Mile Karapandža i Vlado Tomić iz Rijeke, Miro Vučković iz Osijeka, Mijo Bakarić iz Vinkovaca, Pejo Kuprešak iz Slavonskog Broda, Josip Kanceljak iz Karlovca i Gojko Rašković iz Knina. Ima ih još po ekopama, a najviše ih je iz zagrebačkih OOUR-a, po pet-šest, te odmah zaključih da će oni imati na stotine novih zahtjeva radi "nekih specifičnosti" u poslovanju kod njih.
I tog popodneva rad poče u 16 sati. Uvodno je Zvonko Mehaković, kao svodni referent, iznjeo smjernice i način rada kako bi što prije bili gotovi. Svi smo se složili da se radi od osam ujutro do kasno naveče samo s pauzom za ručak.
Krenulo se od rada, kvantitete i kvalitete, plana i ostvarenja do sada i prognoze do kraja godine koja je na izmaku za desetak dana. Tu je išlo glatko, svi su imali podatke, a cjela saobraćajna grupacija je imala ostvarenje nešto veće od planiranog, te smo zauzeli stav da se tu ništa ne mjenja iako su iz ŽTP-a tražili da se plan poveća kako bi ostvarelje bilo jednako planu. Svi smo bili svjesni da bi to izazvalo odlivanje novca iz naše grupacije u grupaciju vuče, pruga i ostalih, a oni su ionako, po materijalnom položaju, bolje stajali od nas iz osnovne djelatnosti, te im nismo htjeli dati još više na našu štetu. To je bila pobuna protiv sistema u kojem su sporedni djelovi firme bolje zarađivali od radnika iz osnovne djelatnosti od koje je firma živila, mada smo znali da će "oni na vrhu" opet njima dati prednost i tako ostati sistem u kojem je "šegrt bolje plaćen od majstora".
Tako smo mirno završili taj dan, a sutra ujutro će se razmatrati radna snaga po svim aspektima i tu sam očekivao puno više problema, jer će zagrebčani tražiti veći plan radnih sati zbog prekovremenog rada pravdajući ga nedostatkom radnika u izvršnij službi. Provjeram te sumnje kod Zvonka i on mi ih potvrdi:
-"I ti se javi s istim problemom, Rijeka će to isto tražiti, a kod vas troje taj problem i realno postoji, što ovi ostali nemaju."- diskretrno će on - " Imaš li računicu?"
-"Imam, nema problema." - kažem mu - "Dođi poslije večere u moju sobu na pravo vino."
-"O, doneo si, sbaka čast, hoću." - drago mu je što sam donio korčulabskog plavca - " Kakav ti je Branko?"
-"Sve je u redu, ne može biti loš ako je završio i radio što i nas dvojica, a diskretan je, bez brige." - rekoh mu.
-"Neka, imaćeš ti dobru ekipu." - reče - "Vidimo se kod tebe poslije večere."
Na večeri meni i Branku za stolom se pridružiše domaćini Varaždinci, šef službe Novak Antun i njegov referent plana Martin:
-"Slobodno kod vas?" - fol upita Novak.
-"Kako ne, nek se spoje sjever i jug Hrvatske." - nasmijem se -"Istina, više bi volio da ste vi došli kod nas na more, toplije je i ljepše vreme."
-"Istina, ma neće vam ni ovde biti loše, postaraćemo se mi domaćini." - raspoloženo će Novak.
-"Daj Bože da se vreme bar malo razvedri, ova magla me nervira." - velim mu.
-"Da, vi niste vikli na to, mi domaći je i ne primećujemo." - veli Martin.
-"Pa kud baš ovdje, kod Slovenaca, šta niste organizirali u Varaždinu, Varaždinskim Toplicama, ili negdje bliže gradu, valjda ima nekakvih hotela?" - pitam Novaka.
-"O tome ćemo posle, prošećimo posle večere nas dvojica, imamo nešto razgovarati." - nagnu se Novak k' meni.
-"Važi, ali idemo od mene poslije večere u sobu, popićemo čašu plavca, doći će i Zvonko." - i ja mu utiho kažem.
-"Odlično, fino, kako ste putovali, tri vlaka, a?"- glasno okrenu temu Novak.
-"Smrzavali smo se u šinobusu od Zagreba do Varaždina, nisu grijeli ni malo." - požalih se.
-"To su zagrebačke garniture, sebi za lokalce daju nove i ispravne, a nama šalju ove krntije, ma šta da ti pričam, svaki dan se oko toga vodi bitka. To Vlatku Grgiću stavi pod nos, to bi njegovi trebali raditi." - žali se Novak.
Večera je bila tipično hotelska i slovenska, elegantna posluga, posuđe i pribor, a jelo bez ukusa i mirisa, servirano uz plastični osmjeh suviše poslovnih i hladnih konobarica, koje su na svaku rječ odgovarale "Seveda".
Hotel je bio nov, prilično skučenih prostorija i serijskog namještaja iz "Slovenijalesa", mada je izvana izgledao elegantno te bi se moglo reći da je arhitekti projektantu bila važnija vanjština nego interijer i funkcionalnost objekta.
Vrativši se u sobu sačekali smo da dođu Zvonko Mehaković i Anun Novak, koji ubrzo dođoše, pa popišmo po čašu kkrčulanskog plavca iz Čare.
-"Ima dobrog cvičeka, rizlinga, graševine, merlota, ali nema do dalmatinskih vina, bar za mene. U svakoj kapi osjećam sunce i more, a ova ovdašnja su mi hladna i mirišu na zimu."- kaže Zvonko.
-"Slažem se Zvonko, od ovog su puna usta, a naša kontinentalna vina podsjećaju na razređen ocat." - pridruži mu se Novak - " A sad vas dvojicu vodim na jedno mesto, trebamo se nešto dogovoriti." - doda utiho Novak meni i Zvonku.
Branko je shvatio da on ne treba ići pa se sam javi:
-"Ja ću nešto čitati i odoh spavati, vlak meni ne može zamjeniti krevet."
Nas dvojica, Novak i ja, krenušmo skupa, a Zvonko zasta:
-"Idite vi, sustićiću vas malo dalje od hotela, da ostali ne vide, znate da bi odmah mislili da se nešto dogovaramo mimo njih." - veli on.
-"Ovako Zvonko, od hotela ideš desno trista metara, tamo ima jedan restorančić, mi ćemo biti tamo u separeu, niko nas od ostalih neće vidjeti, samo se javi na šanku, gazda je moj prijatelj."- uputi ga Novak.
-"Još bolje, idite vi, doći ću uskoro." - ode on u svoju sobu da se obuče za vanjski izlazak.
Noć je, magla je prigušila ulično osvjetljenje, dok se raskvašena peko dana bljuzgavica okorila i smrzla, pa idemo oprezno da ne proklizamo. Novak se javlja gazdi i srdačno se pozdravljaju, vidi se da su dobri prijatelji, i on nas uvodi u mali, ljepo namješteni, separe sa stolom po sredini za šedt osoba.
-"Komodajte se, a ja idem doneti piće, šta ćemo Antune?"- pita gazda.
-"Donesi viskija i konjaka, ma najbolje po tvom izboru, a treba nam doći još jedan drug za par minuta."- veli mu Novak.
-"Odlično, pijuckaćemo dok on ne dođe..." - otvori gazda mali bife ormarić i izvuče čaše i boce - "...pa ćemo nešto gricnuti."
-"Šta ćeš piti Mile?" - pita me Novak pokazujući na piće.
-"Konjak, mada ni viski nije loš." - odlučim se.
-"Sve je orginal, a i ja prferiram konjak." - kaže gazda.
-"Onda ću i ja." - pridruži se Novak.
Utom šanker uvede Zvinka u separe, pa nam se i on pridruži u izboru.
-"Sad mi dečki recite šta bi za jelo, da kažem kuharu da pripremi?" - pita gazda, čovjek naših srednjih godina, srednje visine, s početnim znacima gojenja - "Svega ima, samo recite."
-"Imam običaj da gdje god dođem da probam domaće specijalitete, sad mi je žao što sam jeo one splačine u hotelu." - nasmijem se.
-"Ono je kao i da nisi, šta kažeš Zvonko?" - pita ga Novak.
-"Kao što Mile kaže, vi gazda odaberite." - Zvonko slegnu ramenima.
-"Dobro, tako ćemo, nema problema." - ode gazda u kuhinju.
-"E, Mile, da sad kažem zašto sam izabrao Ormož. Samo zato da mi ni oni moji ne smetaju, ni meni ni vama. Da sam organizirao u Varaždinu oni bi mi po celi dan vislili, direktor i ostali, i smetali meni i svima vama. On misli da se političkoim govorima rešavaju problemi, a drugo ništa i ne zna, a pravi se da zna. Radi toga između mene i njega traje konstantno tihi rat, baš smo dosta u hladnim odnosima. A Zvonku sam pomogao da ga Čedo i Vlatko ne gnjave prko svojih direktora koji imaju jake veze u vrhu ŽTP-a. Žao mi je što ste vi izdaljega dugo putovali, ali i vama koristi da vam vaši ne vise nad glavom dok radite." - objasni Novak svoje razloge.
-"Ma neka, da nije ovoga ko zna da li bi ikada ovdje došao." - rekoh mu.
-"A s vama dvojicom bi razgovarao baš o stanju u svome OOUR-u. Kod mene se ne zna tko pije,a tko plaća. Dirtektori službi se bore za pozicije, a ništa ne rade i posao se otaljava vrlo traljavo, po inerciji. I taj nemir se prenio na radnike, svaki im nešto obećava ne bi li ih privukli na svoju stranu. A sve se to lomi na mojim leđima, jer ja za sve ispadam kriv, pošto radnici misle da ja nedam veće plaće, da nedam pare za najnužnije troškove poslovanja, a ovi šefovi više potroše na reprezentaciju i dnevnice negoli cjeli OOUR za obrasce i osvjetljenje. Svaki ima svoje službeno auto, pa se i službeno i privatno vozaju, a kad zatreba za posao onda su im uvjek u kvaru. Mislim da ste shvatili o čemu se radi?"- jada se Novak.
-"Jesi li diplomira na ekonomiji?" - pitam ga.
-"Samo što nisam, a bi, da nije ovako stanje na poslu, već odavno." - veli on.
Zvonko se zamislio, otpi iz čaše, a onda upita:
-"Kako ja tu mogu pomoći? Po podacima ostvarenja poslovanja tu si negdje kao i drugi, i osobni dohoci, i troškovi, nemam baš puno manevarskog prostora."
-"Zaostajem za Koprivnicom, to mi stalno stavljaju pod nos mada imamo skoro istu kvalifikacionu strukturu radne snage, u plaćama i u stambenoj izgradnji. Da se bar s njima izjednačim." - skromno će Antun.
-"Za to nema problema, to ćemo srediti, no pripremi materijale za radnu snagu, a za stambene probleme više će ti reći Mile, on je nešto po tom radio." - kaže mu Zvonko.
Gazda Vlado je iznio na sto svega po malo, od šunke i purice, domaćih kobasica i šnicli do štrukli, a od pića je ponudio njegov domaći cviček za kojeg garantuje da je prva klasa i da ga kod kuće prigodno pije:
-"Nema ga puno, od straih je trsi, pravljen po starinski!"
Nismo htjeli mjenjati ništa, a ja sam usput Novaka uputio kako da pokrene stambenu izgradnju. Kod njega je bilo najviše zahtjeva za stambene kredite te je mogao brže i masovnije podmirivati ih u odnosu na stanje kod mene u OOUR-u.
-"Ovde neće stanove, njih dajemo mlađim radnicima, a oni čim napola izgrade nešto hiže vraćaju ih na raspolaganje OOUR-u,ako im pomognemo preko kreditiranja dovrđiti kuću."- objasni on.
Kao da su rješene sve njegove muke Novak se opusti i poata veseliji:
-"A da te pitam Mile, poznaješ li Mirka Božića, on je došao od tebe k nama, sada je šef jedne međustanice i imam s njim puno problema, uvek nešto traži i zakera?"
-"Kako ne, znam ga, bio je otpravnik pa onda šef u Primorskom Dolcu. Tamo je došao negdje iz Bosne. Ispočetka je bio dobar, odličan prometnik, poslije i šef, a tamo je s porodicom i stanovao u službenom stanu u staničnoj zgradi. A onda počeše s njim problemi, bar tako sam čuo, da ga verbalno i fiziki napadaju neki seljani iz Doca, na nacionalnoj osnovi. To je bilo u doba "maspoka", pa mu se djelom može i vjerovati, jer je bilo tamo dosta "žestokih Hrvata", i nekako je u to doba i otišao od nas. Ili mu nisu vjerovali, ili su mislili da pretjeruje, ali on nije imao strpljenja ili hrabrosti da tamo ostane. Znaš kako to ide po međustanicama, on je bio pedantan, a skretničari su iz sela, pa traže da im se gleda kroz prste, a on nije zna biti elastičan te se onda nadoda na te problemčiće i ovo drugo i eto ti vraga. A da je on Srbin nisam ni znao dok nije otišao, ko je to prije gleda do "maspoka". A sad mislim da nije pretjerivao, poznato je to selo po tome, u Drugom ratu tamo nije bilo ni jednog jedinog partizana, a među prvima su osnovali podružnicu "Matice Hrvatske" pod zaštitom župe Sv. Ante i lokalnog fratra, poznatog kurvara u cjelom kraju. To sam naknadno čuo, jer tada nisam bio u izvršnoj službi, a ni u centralnoj upravi OOUR-a." - ispričam im.
-"Vrag na to gleda ovde, znaš ti kakvi su Zagorci, a naročito sada." - kaže Novak.
-"Nije on nacionalno opterećen, da jeste ne bi došao ovamo kod vas već u Srbiju ili Bosnu. Mislim da je ovo drugo u pitanju, on je krut i pedantan, neće da se kao šef "srodi" s njima, a lokalno podređeno osoblje i sam znaš kakvo je, pa tu pucaju konci. A onda on vodi bitku za sitnicu, od buve pravi slona."- rekoh mu.
-"Biće da je to, moram priznati da je pedantan, sva dokumentacija mu je u svakom trenu u redu, a hteo bi da mu stanica bude za uzor, pa traži farbanje, nov namještaj, čas ovo čas ono, ma nema dana da nešto ne zahteva."- priča Novak.
-"Znam takve ljude, oni misle da je još stara JDŽ, i šteta što nije, bar se onda znao red, i dobri su željezničari, ali ih ovaj način nove organizacije ubi, sve što poduzmu ponište im razne komisije ili Radnički savjet, pa oni ispadnu krivi, a krivcima i neradnicama ovo je bogomdano vreme. Bio sam šef stanice, znam šta se onda moglo. Pored redovnog posla skretničari su održavali parkiće i cvjetnjake, česme, javni zahod, čistili stanicu, ložili peći i sve ostalo šta šef naredi, a probaj sada tako i gotov si! Tako ti je i s tim Božićem, znam ja da mu nije lako ako se ne slaže s podređenima, a to opet znači da neće dobro obavljati svoj posao, podmetat će mu gdje stignu svaki dan po malo."- prokomentira Zvonko.
-"Kad smo već kod toga šta se priča o novoj oraganizaciji ŽTP-a Zvonko tamo u "šutoj kući"?- pita ga Novak.
-"Malo se petljam u to, a nešto načujem preko uha, vode se rasprave o nekakve dvije varijante, ukratko: jedni su za pogone i da ŽTP bude RO, a drugi za teritorijalnu organizaciju kao nekada kad su bili mali ŽTP-i, samo bi sada bili RO, a ŽTP SOUR. Po svemu sudeći pobjedit će ova druga varijanta, pa ćete biti veći šefovi ili direktori nego sada i s puno više ovlasti. A imali bi samostalne žiro račune i prihode preko Interne banke ŽTP-a SOUR-a. Tako se priča, a još je dugo do toga, za godinu-dvije, dok se političari i klanovi dogovore." - ispriča novosti Zvonko.
-"Lepo Boga mi, zar nema i sad previše službenika, režijskog osoblja, a i troškova!?" - pita se glasno Novak.
-"Tako traži ZUR, to ti je neposredno samoupravljanje!" - cinično će Zvonko.
-"Znači: Zagreb, Rijeka, Varaždin, Koprivnica, Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Karlovac, Knin i Split će biti RO sa OOUR-ima, pa će svaka imati Zajedničke službe, a SOUR svoje, pa Interna banka, pa ERC, pa Invest, pa "Gredelj", "Končar", i "Đuro Đaković" djelom, uh Majko Božja, to će značiti desetak hiljada radnika više od sadašnjeg broja i to 90% režijskog osoblja, a kapaciteti ostaju isti, rad isti, pa gdje ti ljudi žive, ko će to sve podmiriti tarifama prevoza, nemoguće!" - glasno ugrubo računam.
-"Računa se na kompezaciju djela prihoda iz republičkog budžeta, tako kažu." - doda Zvonko.
-"Dok daje Republika ne piše nam se dobro, kad podmire sve za nas željezničare neće ostati ništa, opet ćemo biti najbjedniji po svim pokazateljima." - rekoh im.
-"Donjet će se zakon o željeznici na Saboru, tako kažu." - smije se Zvonko.
-"I sada imaju zakoni, ma tko ih poštuje!? Tu i jeste problem, ne ispoštuje se zakon i nikom ništa." - Novak će.
-"Neka i vi osetite tržište kao i ja." - smije se gazda Vlado - "Ako nećeš platiti porez moraš platiti političare, mi smo "mala buržoazija", a oni su "crvena buržoazija", gde vi živite!?"
-"Po strani, u zapećku." - rekoh im.
Vratili smo se u hotel oko ponoći, Branko je tvrdo spavao, nije ni osjetio kad sam došao.
- 23 -
Ujutro je već najranije počela rovovska bitka. Čedo Pavlović, šef službe OOUR-a zagreb 1. imao je pregršt zahtjeva za rebalansiranje svojih stavki u planu, u stopu ga je pratio Vlatko Grgić iz OOUR-a Zagreb 2., a onda im se priključio Mile Karapandža iz Rijeke. Mi ostali smo pažljivo pratili njihove zahtjeve i nadmudrivanja i nismo na to pristajali.
Nisam se uključivao u raspravu, čekao sam, shvaćajući motive zagrebačkih OOUR-a, a koji su se svodili na to da imaju veće plaće od ostalih iz "provincije" radi toga što su tobože troškovi života u Zagrebu veći. Kod glasanja sam stalno bio protiv, ponekad i usamljen.
-"Šta je sad, što ti Mile ne pristaješ?" - buni se Čedo, a Vlatko ga potpomaže.
-"Ništa neću nego valjane argumente,a to što vi tražite za sebe i na koji način argumentirate krši se s pravilima struke i noramativnih akata ŽTP-a. Po vama bi svakog radnika u Zagrebu na bilo kojem radnom mjestu trebalo platiti 10-15% više nego kod nas,a troškovi života vam nisu argument, jer nisu ništa viši od onih u Splitu ili Rijeci. Ajmo definirati deficitarna radna mjesta i za njih naći mogućnost većih izdvajanja, a za ostala nema potrebe ni kod vas ni kod nas, neka se plaćaju isto za isti rad. Zašto bi vaš knjigovođa primao veću plaću od moga kad rade isti posao? I još jedna stvar, kod mene je iskorištenost kapaciteta preko građevinski optimalnog, što znači da je intezitet rada maksimalan i to kaže da se mora investirati u nove kapacitete,ali o tome ćemo kod novih investicija. Predlažem da se utvrde deficitarna radna mjesta i da tu nađemo rješenje, a već vidim da su to manevristi i skretničari u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Knin. Tako ćemo rješiti problem." - odgovorim im s protupredlogom.
-"Slažem se, to je pravi put." - podržava me Gojko Rašković iz Knina koji se do sada nije javljao u raspravi.
I ostali pristadoše, pa se prešlo na računanje novih cifara, a Čedo i Vlatko su pristali jer su bili zatečeni, mada nisu znali koliko im novca ovakav izračun donosi. Popodne su proračuni bili gotovi i Zvonko je pročitao broj radnika i iznose po OOUR-ima. Svi su bili zadovoljni sem Vlatka i Čede, ali se ni oni nisu puno bunili, tek toliko reda radi, da se ne shvati kako su pretjervali u ranijim zahtjevima, iako su dobili upola manje.
Tako je bilo i po drugim stavkama troškova poslovanja, enormni zahtjevi za povećanjem sredstava od Zagreba 1. i Zagreba 2., kojima se onda pridruživala Rijeka i još poneki, a ja sam čekao pat poziciju i davao svoje predloge vodeći računa da imam za sebe koristi i kad mi treba i kad ne treba, od viška glava ne boli. Kad je došlo finale gdje se sagledavala cjela bilanca uspjeha vidjelo se da sam ja za svoj OOUR relativno povukao najviše sredstava, ali je sad bilo kasno da se vraćamo na početak. Bio je katolički Badnjak i svima se žurilo kući na proslavu narednih blagdana.
U pauzi, za ručkom, prilaze mi Čedo i Vlatko,a malo kasnije pridruži se i Mile Karapandž, da mi čestitaju.
-"Mi lajemo, žuč puijemo, živce trošimo, a ti tiho i mirno svačijem zahtijevu bio prirepak i od svih najbolje prošao! Svaka čast, ali ćemo drugi put voditi računa o tebi." - smije se Čedo.
-"Priznajem, sve si nas preša, odlična ti je taktika." - pridruži se Vlatko.
-"Kurve su ovi Dalmatinci, sve čeka da mi ispjenimo, pa bum, može ovako, a on najviše zgrabi za sebe." - i Mile mi čestita.
-"Jasno mi je bilo da ćete se vi "veliki" natezati između sebe, a kad se Čedo javi sa investicijskim i redovnim održavanjem zgrade Glavnog kolodvora znam koliko je sati. Na papiru je ta zgrada kao Skadar na Bojani, uvjek se gradi, a ona svake godine sve gora. Znači da pare idu za nešto drugo, a po svemu sudeći preliju se za stambenu izgradnju, zato i nemate toliko problema oko stanova kao ja dolje u Splitu. A na to Vlatko reaguje kao "dobar susjed", hoće isto što i Čedo, a onda se Mile Karapandža javi s "magazinom 33" u Rijeci. Da ne bi uzbunili druge vi mi dajete pomalo, računate da je bolje tako nego ništa i to je to. Kolege, studirali ste ekonomiju,a tamo ima i predmet "...o ljudskim odnosima u poduzeću..." i kako se postupa u datim situacijama. A ovi naši "dogovori" su idealna prilika da se tamo naučeno primjeni."- smijem se.
-"Sad bi mogao častiti, imaš debele rezerve u planu, važi?" - uskače fakinski Vlatko.
-"I bez toga ću, sretni vam Blagdani, pa se vidimo na izradi plana." - raspoložen sam ja.
-"Otkad ti komunista čestitaš komunistama Badnjak i Božić!?" - šali se Mile Karapandža.
-"Što ne, ako ga ja ne slavim ne zamjeram onima što slave, a draži su mi oni koji ga slave otvoreno nego krijući."- kažem u šali,a mislim ozbiljno.
-"Imaš pravo, on ka' ne slavi, ali mu slavi žena ili roditelji, obična dvoličnost!" - kaže Čedo.
-"Ja na to gledam više kao na tradiciju, na običaje od davnina, u tim danima slavile su sve religije od šamanizma, paganizma i druge cikluse prirodnih zbivanja, pa do današnjh monoteističkih religija, koje su da bi se dodvorile pastvi stavili u ta godišnja doba imena svojih najznačajnijih svetaca i tako se prilagodile tradiciji. Ništa novoga, tako su Antički Grci "krali" od Sumeraca, Asiraca, Babilonaca, Perzijanaca i Starih Egipćana i još mnogih drugih i prilagođavali sebi, Rimljani od Antičkih Grka, srednjovjekovni narodi od Rimljana, komunisti i socijalisti i druge moderne ideologije od svojih prethodnika uzimajući ono što im paše i tako to ide i ići će i ubuduće." - pričam im polušaljivo dok ispijamo piće.
-"Komunisti od nekoga!? Pa zar oni nisu materijalisti, ateisti, protivnici svega toga!?" - uozbilji se Vlatko.
-"Nisu oni to izmislili, ateizam i materijalizam je postojao još u Antičkoj Grčkoj, a velike li mi razlike u socijalnoj politici i pravdi između komunista i učenja Isusa Hrista. I tako se uzima od svakog pomalo, zgodno ukomponira u nekakvu cjelinu i propovjeda u masama u korist svoje ideje i interesa trenutne elite. Tako svi rade, radili su i radiće!" - rekoh im.
-"Da te čuju tebe bi napali i komunisti i popovi, a imali bi dosta argumenata." - veli mi Mile Karapandža.
-"Zato je i izmišljena metafizika, nešto iznad svega, po kojoj je sve moguće, a to je već čista filozofija, mogli bi danima o tome. Eto, npr. iako se znalo za antički ateizam i materijalizam kršćanstvu je trebalo više od hiljadu godina da ih prihvati , a do tada mu je više odgovara Ptolmejev sistem geocentrizma nego li heliocentizam za koji su znali u staroj Grčkoj i obnovljen po Koperniku. Mnoge su glave pale radi materijalističkog učenja od inkvizicije, a sada se samo malo pomole za oprost greha i kao da nije bilo ništa. Zato narod kaže ".... da prvi nastrada pjevac koji prerano zakukuriče..."- nasmijem se.
-"Ti se Mile zajebavaš, a meni je glava puna tekućih problema, e sad da još i o metafizici da raspravljam!" - iskapi Vlatko čašu do dna.
-"Ima on pravo, sve je na ovom svjetu povezano kao pasja crijeva, od najmanje sitnice do najveće stvari, nikad se ne zna šta će prevladati i prihvatiti se sile da svoje nametne, a tada prestaje tolerancija i razmjevanje drugih i drugačijih." - zamisli se Karapandža.
-"U tih par rečenica on dosta toga reče. Kad bude prilika baš ćemo razgovarati, i mene to dosta zaokuplja." - reče Čedo -"A sad se idemo spremiti, brzo će vlak, sretni vam Blagdani."
U vozu za Varždin sjedio sam s Brankom, Gojkom Raškovićem, Zvonkom Mehakovićem i Antunom Novakom.
-"Puno si mi olakšao Mile, svaka ti čast." - prizna Zvonko.
-"Uz njega sam i ja dobro prošao, a i ostali "mali OOUR-i". Da je dozvoljeno onoj trojici da pokupe sve mi ništa ne bi dobili, a da se ne probiju planirana sredstva predviđena za grupaciju." - veli Novak.
-"Oni su nezajažljivi i bezobrazni, namjerno su išli s prevelikim zahtjevima da dobiju bar upola. Znam ja njih." - doda Gojko.
-"Ali nisu prošli kako su htjeli, sad će napadati na "višem nivou" da dobiju veća sredstva, ali bar vama neće pogoršati položaj. Za to je Mile zaslužan, dobro će ga pamtiti." - nasmija se Zvonko.
U Zagreb smo došli predveče, a za Split smo putovali spavaćim kolima preko Like. Kroz san smo čuli kako Gojko izlazi u Kninu, a nas dvojica smo spavali sve do Kaštela. U Splitu nas je dočekao divan sunčani dan.
- 24 -
Rebalans plana je dozvoljavao da izdvojimo za Fond zajedničke potrošnje jednak iznos "po glavi" kao i ostali u ŽTP-u, dupli iznos za stambenu izgradnju, a i veličinu obračunskog boda za plaće skoro veću za 50% nego kad sam prije četri mjeseca došao iz Vojske. Gdje god bi krenuo svi bi mi odavali priznanje, od običnih radnika do šefića i šefova. I Saraga mi reče da mu zavide drugi direktori na dobrom poslovnom stanju OOUR-a po svim segmentima poslovanja i da se raspituju kako smo to uspjeli izboriti:
-"Pa ljudi, radi se, kapaciteti su nam maksimalno iskorišteni." - kažem im.
-"Ne zajebavaj Danko, pričaju da imaš sposobna momka koji ti vodi službu, da i ovi iz ŽTP-a se boje ući s njim u klinč, da ih slisti mrtav-hladan u par rečenica." - kažu mi - " A Ivanuša mi isto reče, da se dobro vladaš materijom, pročuje se to, znaš."
-"Neka, neka, bolje da nas se boje nego da ih molimo. Dosta znanja, dobra taktika, i biće nam i ubuduće dobro." - kažem mu.
To on priča na pretprazničkom proširenom kolegiju ispred drugih šefova i predstavnika SK i Sindikata i oragana radničke samouprave. Svi su zadovoljni poslovnim rezultatima, a naročito stanjem Fonda zajedničke potrošnje i osobnim dohocima. Tako nešto nisu ni u snu sanjali prije četri mjeseca.
-"A mi držali Franu tolike godine, a iz godine u godinu bilo sve gore.Po njemu bi do sada ukinuli nap OOUR." - kaže Slabko Ćiri.
-"Reka sam ti ja još davno, kad ga je Keršić raporedio s Višom ekonomskom za prometnika u Solinu, da ga rsapoređuje kako hoće, ali dok sam ja tamo šef stanice da neće nositi crvenu kapu! On mi tad napravi par analiza, a ovi u Zagrebu pali na guzicu,pitaju me: tko ti je to radio? A Tomo Ivezić mi reče, a to i sami znamo, da je Mile bio čudo od đaka u Beogradu." - hvali me Ćiro.
A ja sam bio umoran i jedva sam čekao da se ovo završi i da idem kući. Bar ću se odmoriti preko Novogodišnjih praznika. Već se šaporkalo da će izrada plana biti u januaru, odmah poslije praznika, šta će se naknadno dogovoriti i utvrditi.
Za praznike nigdje nismo išli. Ovo doba godine nije za odlazak na selo s malom bebom, a ni po tuđim kućama. Zvali su Gojko i Maja da budemo skupa za doček, ali nismo pristali, treba nositi hranu, pelene i štošta drugo što je potrebno za bebu, a i ona bi se uznemirila u novoj okolini. I tako smo uživali u miru doma gledajući televiziju, igrajući se s Jasenkom i spremajući po kući.
A Jasenka se počela smijati i gakati. Uveliko nas je prepoznavala i odmah započinjala igru rukicama i pletući nogicama. Puštali smo je da "pliva" po velikom krevetu, a njoj je to očito godilo. Tada bi je okupali, prsvukli i nahranili i ona bi odspavala svoj bezbrižni san, pa onda opet isto.
Milica je u međuvremenu plela ili heklala, a ja bi čitao tjednike ili knjige. Dobro, baš dobro sam se odmorioa kad začas prođoše praznički dani teško mi se bilo uputiti na posao, ali mora se, takav je život.
Odmah po preznicima krenulo se po Zborovima radnika sa predlogom plana stambene izgradnje. Išao sam na par većih Zborova u Splitu, Solinu i Šibeniku, saslušao šrimjedbe i predloge, a tada su stigle primjedbe i s ostalih zborova. Sve sam to rekapitulirao i pripremio za sjednicu Radničkog savjeta. Na osnovu razgovora po zborovima suštinskih promjena nije trebalo biti i to mi je puno olakšalo posao.
Čak mi i Velimir-Vešo Guberina, stari šef stanice Šibenik, željezničar od glave do pete starog kova oda priznanje:
-"Kaže se da je čist račun duga ljubav, a Vi ste šefe prvi iz Splita koji je uspio to napraviti, i odajem Vam priznanje, dosta uspješno. Do sada su stalno muljali ili Split ili Zagreb, ovisno gdje je bila uprava, a mi u Šibeniku smo stalno izvalačili tanji kraj. Sad znamo unaprijed godinama šta nam pripada i s čim možemo raspolagati tako da nas niko ne može obmanjivati kao do sada."
Šef Guberina Velimir je odavno bio šef stanice Šibenik. Bjele osjedele kose, uvjek u urednoj uniformi, i pored godina laka koraka i vitke vanjštine, bio je poznat širom ŽTP-a i kao šef i kao široko obrazovan čovjek. Često se javljao člancima ili komentarima o svemu i svačemu u našim novinama "Željezničar" i po tim prilozima se odmah moglo zaključiti da ih piše čovjek široke kulture. "Vešo" kako su ga od milja svi zvali, je bio aktivan i u svom rodnom Šibeniku po svim pitanjima, od politike do pjevačkog društva gdje je od djetinjstva bio član hora. On je pripadao onoj starijoj gardi Šibenčana koji su neizmjerno volili svoj grad, ali poštujući i druge naravi i običaje.
-"Tvoja Bukovica, i Kistanje su uvjek bile usko vezane sa Šibenikom, a kako i ne bi, spaja nas naša ljepotica Krka, a u ovim mistima su i i vaši i naši najveći krišćanski centri u Dalmaciji, tamo je Manastir Krka, Sv. Arhanđela, a ovdi je u Šibeniku sjedište vladike. A u Šibeniku je odavno bilo puno pravoslavaca, što trgovaca, činovnika, svećenika i intelektualaca. Sad ih je nešto manje, selili se na sve strane u svit, pa prema Zagrebu i Beogradu, izmišali se brakovima, ali bi se Šibeniku uvik vraćali. Tako je i pjesnik Mirko Korolija, Kistanjac, ovdje u Šibeniku 1934.godine ispraćen na vječni počinak. Pa i naši partizani su preko Bukovice išli u veće jedinice, tamo ih je narod prihvata kao svoju dicu, pa nisu stradali kao Solinjani i Splićani koji su išli kroz hrvatske krajeve i sela. A Savka i Mika, e njega sram bilo, što zaboravi da su mu Bukovica i tamošnji Srbi hranili guzicu i čuvali glavu za rata, te sad su to tili zaboraviti i iskidati odavno uspostavljene ljudske veze. A ja znam da su Srbi mnogo pridonjeli hrvatskoj kulturi od Save Mrkalja do Vuka Karadžića, Preradovića do Desnice, a zar se i Gotovac nije proslavio "Erom" na račun dalmatinskih Srba, nepošteno pripisujući kola i pjesme Hrvatima vrličkog kraja, a zaboravi da su ti vrlički Hrvati pokršteni Srbi za vreme ćesarovštine koja protežiraše "carsku katoličku viru".
-"Vama Šibenčanima nisu baš dragi Split i Zadar, često to čujem s njihove strane." - nasmijem se.
-"Da, ima tu višestoljetni rivalitet. Kad je Šibenik bio grad Split je bio malo težačko misto. On je posli Prvog i Drugog rata izrasta na račun Salone, Solina pripisujući njenu slavu kroz povijest sebi, a Zadar su podigli i forsirali s romanske strane, ta on je do Drugog rata bio njihov, a Šibenik je bio uvik dalmatinski, hrvatski i srpski, katolički i pravoslavni, kako hoćeš. Znaš, ja gledam u geografskoj Dalmaciji tri Dalmacije: katoličku-hrvatsku, katoličku-romansku i pravoslavnu-srpsku kad je u pitanju stanovništvo i kultura. Sve tri su podjednake, u ravnoteži, i jedna i druga i treća su doprinjele u svim sferama života i njene osobenosti kao kraja. Hrvati teže ka Zagrebu, Srbi Beogradu,a Romani Rimu, ali svi ne bi svoju Dalmaciju mjenjali ni za žta, ona im je uvijek prva u srcu. To ti je nešto kao redosljed: mater i ćaća, familija, rodno misto,zavičaj pa Dalmacija, a onda sve ostalo. A Dalmacija ne bi bila ono šta jest da nema ta tri dragulja u kruni, raditoga je vole i stranci i tko god pokuša tu simbiozu narušiti naudiće i sebi. Teško je to budalama shvatiti, naočito "krojačima" sa strane, a to je svakom običnom čoviku ovdi jasno." - opet u širinu ode Vešo.
-"Priča se šefe o novoj organizaciji ŽTP-a, i Šibenski čvor bi trebao postati OOUR." - velim mu, da promjenimo temu.
-"Čuo sam za to! Nije me briga, ja odlazim u penziju, a i nisam ti pristalica tog samoupravljanja, bar na željeznici, po meni će to na njoj uništiti tehnološki proces. Kako ne može biti samoupravljanja u vojssci i miliciji tako ne može biti ni na željeznici, zar to oni iz fotelja ne vide, a po svemu što čine oni to ne znaju. Nije željeznica fabrika postola ili manistre di se radi po grupama, nema posla na željeznici koji nije timski sa stotinama sudionika, a dok je tako mora se znati tko pije a tko plaća, tu nema vremena za ćakule već samo za naredbe i izvršenje. Tako diktira tehnologija i tu se ne može sastančiti prije otpreme svakog vlaka! A neće ni to dugo, doće iz glave u guzicu, samo će se dotle tehnološki dosta zaostati dok se to shvati. A ja odoh u penziju, nije me za to briga, a i radi toga mi je drago da odlazim." - veli on odmahnuvši rukom.
Na Radničkom savjetu je usvojen predlog tako da je plan stambene izgradnje posato zvanični dokument, a sada je trebalo napraviti dogovor s ostalim OOUR-ima u čvoru da se zajednički nastupi prema Općini i SIZ-u stanovanja.
-"Oni još kasne, do kraja mjeseca su obećali, do tada ćemo ih čekati, a ako ne naprave ništa mi idemo sami." - reče mi Saraga.
-"Da li ste razgovarali sa nekim u SIZ-u ili Općini?" - pitam ga.
-"Načelno, bune se da neće biti dovoljno stanova, velika je potražnja, planiraju se graditi tri kompletna naselja: Ravne njive, Mertojak i Pujanke, još su u fazi projektiranja, prostornog plana i šta ti ja znam, ništa konkretno." - on će neodređeno.
-"To je sve još ledina, sporo će ići, izgleda da ih je uspavao Split 3 u samozadovoljstvu, ali život teče dalje, moraće." - kažem mu.
-"Nešto se šuška da bi u Splitu mogle biti Mediteranske igre 1979. godine, pa čekaju znak, to će im biti prioritet. Čini mi se da se o tome radi." - veli on.
-"Jadne budale, pa to moraju iskoristiti, za to se otvaraju međunarodni, savezni i republički fondovi! Trebaju se maksimalno angažirati i izvući što više para iz njih. A i mi ovdje trebamo na tome dobro zapeti, skupa s Općinom mogli bi urediti ovaj čvor i još štošta drugo." - kažem mu.
-"A što to? Kako misliš?" - on će zatečen mojom idejom.
-"Ako budu u Splitu Mediteranske igre onda gradu treba glavni stadion, pa zgrade za smještaj sportaša, pa još manjih igrališta za druge sportove, pa bazena za plivanje i vaterpolo, pa manjih dvorana, pa kapaciteti za prihvat sportaša i publike, itd.,itd. A mi bi onda trebali skupa s Općinom tražiti da se pokrije "Prokop" i polože u ljemu dva kolosjeka, uredi splitska stanica samo za putnički saobraćaj, a Kopilica proširi za teretni, tamo nek se naprave postrojenja za čišćenje i pranje garnitura, a "Ložionicu" prebaciti u Kopilicu ili Solin, radi toga treba u Solinu i Solin Luci izgraditi još kolosjeka, produžiti stanicu Kaštel Stari, napraviti novu staničnu zgradu u Kaštel Sućurcu, a treba razmišljati i o hotelu za samce, kritični smo sa manevristima, skretničarima, strojovođama i drugim kadrovima u izvršnoj službi zašta znate da sama plaća nije dovoljna. Jedna zgrada koja bi se radila za smještaj sportaša trebala bi ostati nama za te namjene, a željeznica bi trebala odrediti lokaciju na svom terenu. To mi prvo pada na pamet." - na brzinu s brda dola nabrajam.
-"Oho, dosta ti toga nabroji, nema šanse da se toliko investira, grad će dati pare prema svojim prioritetima, a sudeći po onome kako su se do sada prema nama ponašali malo ćemo izvući, mi smo im zadnja rupa na svirali." - skeptičan je Saraga.
-"Nije to ništa, dosta para će stići iz međunarodnih fondova, od država sudionica i sportskih asocijacija, samo treba biti mudar i sve to ukomponovati na način da ti objekti poslije služe i drugoj svrsi. A to što sam pobroja je sitnica prema novom stadionu i bazenima. Možda bi trebalo insistirati da se konačno Split-Putnička uredi kako treba, da se poruše ove "krpljačine" i izgradi željeznička i autobusna stanica, hotel i prateći sadržaji za tranzitne putnike voz-autobus-brod-trajekt. To bi tek bilo ono pravo." - velim mu zanesen idejom.
-"Ideja je izvrsna, ali neće pristati, velike su to pare." - i dalje je sumljičav Saraga.
-"Na tom sastanku s OOUR-ima treba i o ovom razgovarati, ako se sad propusti prilika neće se skoro ukazati nova." - nagovaram ga.
-"Hoćemo, a ja ću se još o tome detaljnije raspitati." - obeća on.
Odem od njega u svoju kancelariju i nazovem Stipu Biuka, direktora SIZ-a za stambenu izgradnju s kojim sam se odranije poznava, a njegova žena Nevenka je bila moja kolegica s Više ekonomske škole. Poslije par konvencionalnih rečenica pređem na stvar i kratko mu iznesem svoje stambene probleme i razmišljanja.
-""Ravne njive" će se prve graditi, kompletno naselje s oko 2.000 stanova, većinom iz solidarne izgradnje, do proljeća će biti natječaj i možeš računati da ćemo tebe odnosno tvoju firmu u cjelosti rješiti, ta znamo se. A za Mediteranske ti mogu reći da sam 90% siguran, pa će se i za to uskoro zvanično znati. To će ubrzati izgradnju "Ravnih njiva", ali će usporiti Mertojak i Pujanke.A to za vas, željeznicu, sam sve zapisa, pa ću razgovarati s općinarima, nek' im uđe buba u uho, to će ionako plaćati ŽTP odnosno Republika,a od viška glava ne boli. Biće oni za to, siguran sam, zvaće oni vas uskoro da dođu do podataka, vidit' ćeš!" - i on je "kupio" moju ideju.
Sad je trebalo čekati, a kad krene onda će svi biti u vremenskoj stisci, a ja sam bio duševno zadovoljan, iako sam unapred znao da će se lovorikama zakititi neko drugi.
- 25 -
Pod kraj januara trebalo je ići na izradu plana za cjeli ŽTP u Crikvenicu u hotel "Ad tures". Branko me zamoli da ide dan prije, on bi putovao preko Like, navratio s ženom kod njenih, a tada bi produžio u Crikvenicu i na vreme stigao tamo.
-"Ja ću spremiti dokumentaciju i mašinu i nositi sa sobom." - doda on.
-"Ma kakvi, spremi i ostavi tu, a ja ću to ponjeti tu do autobusa, čuo sam da on staje baš kod hotela, pa neće biti teško nositi desetak metara obe torbe." - kažem mu - " Gdje ćeš ti to vucarati tamo na selo, pa na voz, autobus, nema potrebe."
-"Ići ću "Škodom", neće mi biti problem." - veli on.
On je nabavio "Škodu", ali nije imao vozački ispit kao ni ja, pa smo skupa išli u auto školu, što me začudi.
-"Onda nećeš pogotovo nositi, nećeš valjda ti voziti!?" - pitam ga.
-"Ne, Stojankin rođak, pa će se oni skupa i vratiti kad ona iskoristi godišnji iz prošle godine, taman dok se ja vratim iz Crikvenice." - objasni on.
I tako se dogovorimo, a ja tada odem u ZOP kod šefa ekonomske službe Vase Kutlače da vidim ko će od njih ići i da predložim da putujemo skupa.
-"Ići će Fićo i Tomo, neću ja." - reče Vaso s tonom kao da je taj posao ispod njegova nivoa.
Vaso Kutlača je bio rodom iz Radučića i radio je u Kninu kao referent u knjigovodstvu u "starom ŽTP-u Knin", pa ga uputiše u Visoku privrednu školu u Zagreb na tri godine i tu steče diplomu ekonomiste i visoku stručnu spremu. Kod jedne od bezbroj reorganizacija preseli se sa ženom Vjerom, Hrvaticom rodom od Drniša i dvoje djece za šefa ekonomske službe u Sekciji za održavanje pruga (ZOP) Split. To njegovo studiranje, preseljenje i šefovsko mjesto pripisivali su šurjacima koji su visoko kotirali u splitskim građevinskim poduzećima i Zavodu za izgradnju grada. Oviši čovjek, desetak godina stariji od mene, smeđe kovrčave kose i ljepa tena lica, sada malo ugojen, bio je oštar na jeziku i ciničan kao i svi prepotentni ljudi u čijim očima si mogao viditi podrugljivo pitanje:-"Ma ko si ti, šta ti znaš, vidi mene kako sam uspio:visoka sprema, šefovsko mjesto, odama stan na Splitu 3, auto, vikendica, a da se nisam nikad umorio od posla, samo sam zna prave ljude?" - i na taj način maskiran glumio veliko znanje i sposobnost, naročito vodeći računa da dođe u situaciju da nešto iz struke detaljno objašnjava ili tumači što je prethodno pročitao prije drugih u "Informatoru" ili nekom drugom stručnom časopisu ili priručniku.
Iako smo bili zemljaci ( Radučić je od Kistanja udaljen desetak kilometara prema Kninu) nije pokazivao nikakav interes da o temama vezanim za zavičaj samnom razgovara, a naročito pred ljudima koji to nisu znali. I sada mu je brat bio poštar u Radučiću, a ranije ćaća im je bio boljestojeći na imanju držeći tamo seosku gostionicu.
Njegova ekonomska služba je bila uhodana od ranije s iskusnim kadrovima "pečenim" u "starim malim ŽTP-ima", ali koji nisu pokazivali volju da pomognu ili pouče već otvorenu odbojnost prema službenicima iz moje službe kad bi ih upitali za neki stručni savjet. A takav je bio i Vaso, s razlikom što je on to činio da prikrije svoju površnost, a oni što su imali strogu zabranu od njega i direktora Škrapića da se ne bi saznalo za njihove "mućke" i "tajne načine kalkuliranja" u Sekciji s djelatnostima, koje bi se mogle slučajno omaći.
To je bila Sekcija, a sada OOUR, koji nije imao stambenih problema, čak bi se moglo reći da su ih unapred rješavali, poslujući kao uslužni OOUR osnovnoj djelatnosti, OOUR-ima kao što je bio moj, sobraćajne djelatnosti. Oni su se izborili kao grupacija da imaju četri djelatnosti: osnovnu za održavanje pruga, skretnica i druge fiksne građevinske infrastrukture za koju dobijaju pare iz zajedničke kese, pomoćnu djelatnost kao uslužnu za osnovnu djelatnost s kojom su ostvarivali čistu dobit održavajući željezničke objekte kao monopolisti u toj djelatnosti, sporednu djelatnost preko koje su kao monopolisti održavali industrijske kolosjeke privrednih poduzeća i gdje su staro i raubovano s osnovne djelatnosti, kao npr. šine i pragove, prodavali kao novo i opet zarađivali dobit koliko im je bilo potrebno, jer su u rukama držali pravo da kolosjeke zatvore zbog "nesigurnosti" ukoliko im to održavanje ne plate, te neindustrijsku djelatnost gdje su proizvodili djelove za prethodno navedene djelatnosti, opet od materijala koji bi nabavljali preko osnovne djelatnosti, a prodavali kao vlastitu proizvodnju i tako udvostručavali dobit. To sam ubrzo shvatio i razumljiva mi je bila njihova "zatvorenost" za kolegijalne stručne informacije.
-"Onda idem kod njih, da putujemo skupa, lakše je u društvu." - velim mu.
-"A šta misliš o poslovnoj politici za ovu godinu?" - on će.
-"Ništa naročito, mislim da je to nešto privremeno, kad se priča da se već radi na novoj organizaciji ŽTP-a. Rutinska stvar, forme radi, rekao bi." - kažem mu neodređeno.
-"Pa što ideš onda i ti, neka ti idu referenti."- kao čudi se on.
-"Neiskusni su, tek su počeli raditi na tim poslovima, nikog tamo ne poznaju. Nisu kao tvoji, Fićo je na tim poslovima stari vuk." - rekoh mu.
-"A tako, da, imaš pravo, i ja bi iša da je tako kod mene." - reče reda radi - "A šta ono mislite o stambenoj izgradnji?"
-"Da nastupimo kao željeznica prema Općini svi skupa, smatram da će nas takve bolje slušati, oni ne poznaju našu organizaciju poduzeća."- velim mu.
-"A tako, nemam ništa protiv ako je tako, kad nema preljevanja novca između nas." - on će.
-"A ne, ovako ćete i vi upasti u kvotu, a da sami idete ne bi, jer imate poslovne pokazatelje iznad onih koji se tamo za uslov postavljaju." - velim mu.
-"Otkud znaš, nismo ni mi iznad općinskih prosjeka!?" - buni se on.
-"Samo jedan je dovoljan da ne upadnete u kvotu, npr. tamo se traži da ima preko 70% nerješenih zahtjeva, a vi niste tu, kod vas je taj postotak daleko niži, a kad nastupate s nama onda svi možemo "ući" u kriterije."- velim mu.
-"A jest, tako je, onda ćemo skupa nastupati." - složi se on kad im je u korist.
-"Znao sam, što ne bi kad vam se skoro mukte nudi." - nasmijem se.
-"A koja je vaša korist?" - zamisli se on.
-"Pa kad nas vide pojedinačno reći će: "...izvršite preraspodjelu u okviru ŽTP-a i ujednačite standard...", a što se neće nikada desiti,"...a ne da vas Općina subvencionira." " - rekoh mu.
-"Tako je, ići ćemo skupa, ne moraju oni znati šta je i kako je u našoj kući." - i on se sad okelji.
Odog do Filipa, samostalnog referenta za plan i analizu, i pitam ga kad ide u Crikvenicu:
-"Večeras, ja i Tomo. Ideš i zi?" - odgovori i pita.
-"Da, idem. Vi ste jednom bili tamo, pa da ne lutam." - rekoh mu.
-"U osam polazimo, rječki "Autotrans". Tomo je već za nas uzeo karte." - kaže on.
Nisam bio iznenađen, oni su i do sada bili dovoljni sami sebi.
-"Dobro, sad ću i ja uzeti za isti bus, vidimo se večeras." - rekoh mu i otiđoh na autobusnu i kupim kartu.
Filipa Buzova sam poznavao odranije, zajedno smo sudjelovali na izrdi plana i prethodnih godina ali nikada nismo bili posebno prisni. On je bio stariji desetak godina, njegov otac je iz Petrova polja od Drniša doselio u Kaštela, jer je radio kao pružni radnik za Kraljevine, tu sagradio kuću i kupio nešto polja i zasnova vinograd, pa je Filip bio više Kaštelanac nego Drnišanin. Završio je građevinsku školu na željeznici i neko vreme radio kao nadzornik pruge na pružnom odsjeku sa sjedištem u Unešiću, tu se i oženio učiteljicom, razbolio na bubrege, pa su ga premjestili u Split kad je njegov prethodnik s plana otišao u penziju. Srednje visine, svjetlosmeđe rjetke kose i vječito kisela raspoloženja što mu se jasno pokazivalo na izrazu lica, pedantan,uredan i sitničav, pa mu je sve smetalo i za sitnicu bi planu. To je bila njegova svakodnevcn maska, ali su drugi pričali da je to zbog žene koja je glumila veliku damu i da je na njenu zapovjed prestao raditi kao nadzornik pruge gdje je plaća bilo znatno veća a uzgredna zarada prilično velika, a ipak je ona volila da joj muž bude "gospodin službenik" nego da se bakće s "onim neotesancima" pružnim radnicima. Stanovali su na "Sutjesci", što je govorilo da nije bio baš puno cjenjen ni u svojoj Sekciji, jer su svi ostali "od ugleda" imali stanove po elitnijim područjima grada od "Sutjeske", koja je tada bila daleka periferija. A vidilo se da je on druge naravi baš na satancima van Splita, gdje bi volio zaigrati karte i popiti po kou s društvom, pa i zapjevati, što u Splitu nije bilo ni zamislivo. Na poslu je bio pedantan i uredan, kao i svi stari građevinci pisao je tehničkim stilom slova i slagao tabele za izložbu. Što zbog čuvene ZOP-ovske "zatvorenosti", što zbog kisele naravi niko se s njim nije družio bez preke potrebe, a niti je on za nekim druženjem težio.
A Tomu Pavelina, referent za raspodjelu u ZOP-u, nisam dobro poznavao, on je tek nedavno došao iz građanstva raditi na željeznicu. Znao sam da je rodom iz Kaštela i da se zaposlio ovdje uz pomoć Vase. Vidjelo se odmah da je nasamostalan, što se tada pripisivalo njegovu neiskustvu, pa je više ličio na Vasinog potrčka nego li n areferenta. Bio je par godina stariji od mene, crnomanjast, zunjena izraza lica i pretjerane hinjene uslužnosti, što je oslikavalo njegovu nesigurnost i nesamostalnost.
Našli smo se na sutobusnoj stanici i na vreme krenuli prema Crikvenici. Vani je bilo mračno, a kiša je lila kao iz kabla. Vozač rječkog "Autotransa" je pusti tihu muziku i mi smo poslije desetak minuta razgovora o vremenu i putu počeli kunjati.
Milici nije bilo drago što opet idem na duže vreme, tim više što se od dnevnica nije moglo uštediti ništa. Bile su toliko mizerne da je poslije pokrića beneficiranig cjena hotela jedva ostajalo za cigarete i novine tako da se poslije obračuna naloga za službenio putovanje nije moglo očekivati ništa osim pokrića podignute akontacije. A nama željezničarima nije bilo dozvoljeno da se koristimo drugim prevoznim sredstvima osim željeznice. Autobus se mogao koristiti samo ako nije bilo željeznice tamo gdje se putovalo, a o avionu ili službenom autu se moglo samo sanjati. To su mogli koristiti samo visoki rukovodioci, izuzetno!
U Crikvenicu smo trebali stići oko ponoći, ali zbog jake kiše autobus je nešto kasnio. Pitam Filipa:
-"Da li se izlazi na autobusnoj u mjestu ili on staje i kod hotela"?
-"Staje u mjestu, ali će nama stati kod hotela, rekao sam šoferima, oni su obećali da hoće." - siguran je on.
-"A koliko otprilike ima od autobusne do hotela"?- raspitujem se.
-"Tu, negdje oko tri kilometra, ali po ovoj kiši i to je dug put." - otegnu on.
Kad autobus stade na autobusnoj opet ću ja Filipu:
-"A da podsjetiš šofere da stanu kod "Ad turesa" "?
-"Ma nema potrebe, obavezno stanu tamo!" - ljutnu se on da me umiri.
Kiša pada li pada, vani se ništa ne vidi, autobus vozi li vozi ne smanjujući brzinu. Gledajući na sat meni se čini da su odavno prošla tri kilometra:
-"Filipe,pa kad će stati, meni se čini da smo prošišali?"
-"Ništa se ne vidi, čekaj da pitam?" - on se sad uspaničio i od kod šofera. Vidim kako mu se na slabom svjetlu od instrument table mjenja boja lica od crvene do bljede, pa opet crvene kad požuri k nama do sjedišta:
-"Sad će stati, malo smo prošli, zaboravili su! A i ti Tomo si moga paziti, bio si ovdje!"- sad okrivljuje Pavelina.
Autobus stade na nekom ugibalištu, nigdje nikakva svjetla u blizini, dolje niže od ceste more se pjeni, a s neba kao da neko ljeva vodu velikim sićem:
-"Baš ljepo, gluvo doba noći, ko zna koliko treba pješačiti nazad!?"- bjesan sam.
-"Nema puno, čini mi se da je iza onog uzvišenja hotel."- neubjedljivo će Filip.
-"Bolje bi bilo da smo produžili do Rijeke, pa se vratili prvim sljedećim autobusom, vidi kiše!"- rekoh ljutito.
-"Za po ure mi smo u hotelu." - šljapkajući po vodi što se sliva s brda iznad ceste preko asfalta govori kiselo mokri Filip.
Tomo šuti kao zaliven i bori se s kišobranom protiv juga i kiše.
Tu i tamo prođe koje auto i mi se sklanjamo uz rub ceste da nas ne "pokupe" po ovako slaboj vidljivosti, a ko bi očekivao da po ovakvom vremenu i u sitnim noćnim satima neko pješači po cesti.
Prođošmo prvu uzvišicu a hotelu ni traga, tek iza treće žmirkaju neka jedva vidljiva svjetla. Već smo mokri do gole kože pored mantila i kišobrana:
-"E jeste mi vi neki, lud sam što ne izađoh na autobusnoj, bolje je i tri kilometra od centra po kakvom tavom svjetlu nego li ko zna koliko u ovoj nedođiji po mrklom mraku."- javim se da razbijem mukli šum juga i kiše.
Njih dvojica šute i pušu što od bjesa što od tegljenja torbi punih papira. Poslije sat vremena prilazimo nekakvim svjetlima, ali to nije hotel nego neka krčma uz cestu koja je odavno zatvorena.
-"E, sad znam di smo, ima još jedan kilometar." - javi se Filip.
-"Tvoji kilometri su noćas nešto podugački!"- cinično ću ja.
-"Ako ja nisam opazio treba si ti Tomice, ni na šta se čovjek ne može na tebe osloniti!" - opet Filip krivnju prebacuje na Tomu.
-"Ja sam bio samo jednom, po danu, a ti si ovdje bio tri-četri puta. Valjda ti bolje zanaš di je šta!" - konačno se otrese Tomo kad smo mogli pročitati neonski natpis na hotelu.
Onako pokisli uzešmo ključeve od soba na recepciji i ja požurih u sobu da se presvučem, te siđoh poslije do šanka i popih vreli čaj, a tada odoh na spavanje. Bila su već tri sata, zora, i svi po hotelu su odavno spavali.
Sutradan u osam počeo je plenarni sastanak, a Branko je stigao na vreme. Upravo nam prilazi Filip i donosi piće i kavu:
-"Izvini, ja se oslonio na šofere i smotanog Tomu, pa gadno iskisnušmo. A taki je i u poslu, bolje bi mi bilo da sam sam."
-"Šta je to bilo?" - začudi se Branko.
-"Ništa posebno, oklada." - rekoh mu, a Filip me zahvalno pogleda, nije očekiva da ću o noćašnjoj nevolji ćutiti.
Tada se podjelišmo za rad po grupama, većinu družine sam poznavao, ali je sada bilo dosta novih i mlađih referenata koji prvi put sudjeluju na ovakvim radnim sastancima.
Iz Uprave ŽTP-a pored Vlade Višnjića, šefa planske službe tu su i Valent Galinec, šef službe raspodjele, pa Zvonko Mehaković s pomoćnicima Milanom Kleutom, Božom Dabićem i Zvonkom Počučom. A u raspodjeli su neke djevojke koje je masa ljudi opčinila ili ih je Valent Galinec, poznati paničar, preplašio intezitetom i količinom rada.
U saobraćajnoj grupaciji rad je dobro odmicao, sve smo lako usaglašavali, ali su se očekivali problemi u dogovaranju s drugim grupacijama, vuče,ZOP-a, SIT-a i matičnih OOUR-a u ŽTP-u. Radi toga smo podjelili uloge po pojedinačnim segmantima plana gdje je svaki od nas trebao nastupati na plenarnom sastanku s ciljem da izborimo što povoljniji položaj za cjelku grupaciju, a pošto smo poslije desetog dana rada bili prvi kao grupacija gotovi imali smo cjeli dan na raspolaganju za šetnju po okolini.
Dan je bio ljep i ja i Branko se spustišmo do "Talasoterapije" i hotela "Omorika", pa se uz more uputimo do centra gradića. Sve je djelovalo pusto kao u većini primorskih mjesta preko zime, ono malo mještana se bavilo svojim svakodnevnim poslom, a fureštog svjeta sem nas nije ni bilo. U centru mjesta, iz jednog kafića kroz stakleni zid nam se javlja Čedo Pavlović i još nekoliko njih i motiraju nam da im se pridružimo. Kad tamo još Vlatko Grgić, Mile Karapandža, Vlado Tomić, Vlado Višnjić i još njih pet-šest kao jedini gosti.
-"Dogovaramo se da večeras idemo na "Cajku", tamo prema Bribiru, hoćete li i vas dvojica s nama?" - pita nas Čedo.
-"Što da ne, kud svi Turci tu i mali Mujo!"- velim im - " Samo to je malo dalje, kako se prebaciti do tamo?"
-"Riječani imaju aute, to je njihova briga, prevešće nas u dva tri-puta, zavisi koliko će nas ići?" - kaže nam Čedo.
-"Dogovoreno, poslije večere?" - utvrđujem termin.
-"Tako je!"- reče Karapandža.
Vraćamo se opet šetnicom uz more ne žureći, a zamalo nas sustižu djevojke koje smo viđali u hotelu, Vinkovčanke i Brođanke, te u drugoj grupici one iz Uprave ŽTP-a. Branko se oblizuje i smišlja kako će im se obratiti, a ja se držim povučeno, sa strane.
-"Svake godine željeznica sve ljepša, i vreme je!" - obraća im se Branko.
-"I treba tako, zar ne?" - ozbiljno će jedna od njih utegnuta u mini suknju i bjelu rolku-džemper, na visokim štiklama, što joj sve naglašavaše skladne obline.
Branko se upoznaje, pa predstavlja mene.
-"Znamo mi njega, rekli su nam naši." - reče zgodna Milka, a ostale potvrdno uz osmjeh kimnuše.
-"Po dobru ili zlu?" - nasmijem se.
-"Kako su o Vama pričali zamišljale smo da je to neki dvometraš, bariton glasa i velikih brčina koji jede malu decu."- nasmija se žarko nakarmisanim usnama Milka.
-"A stvarnost?" - okrenem se prema njima i podignem napola obe ruke.
-"Mlad, bezopasan, miroljubiv, fin..."- nabrajaju one.
-"Nemojte mi se udvarati, oženjen sam, malo ste zakasnile." - smijem se.
-"Ih, šteta, baš šteta." - koketno uzdahnuše.
-"Ipak vas pozivam večeras na malo zabave da zaboravimo brojke, ide se poslije večere na "cajku". " - kažem im.
-"Odlično, hoćemo!"- zagrajaše one pošto se međusobno pogledaše - "A gde je to?"
-"Kažu u Bribiru, to je par kilometara u brdima, prevoziće Riječani, biće malo domaćeg svjeta i nešto nas željezničara."- objasnim im.
-"Hoćemo, hoćemo, neho šta!" - vesele se one uglas.
-"Vera, mogu biti Vaš pratilac?" - kažem srednjovječnoj gospođi koju poznajem već par godina kao i njenog muža inžinjera Nikčevića koji je radio u odsjeku za izradu reda vožnje.
-"Kako ne, baš sam Vas htjela zamoliti." - smije se ona na zavidne poglede malađih cura.
-"Nije pošteno tako!" - šaljivo protestuje bucmasta Slavonka Miroslava.
-"Nas dvoje smo u barku, imamo djecu, naše teme vas ne zanimaju." - pravdam nas oboje - " Vi imate momaka koliko hoćete, s njima djelite vaše "problemčiće"."
Utom smo stigli do hotela, razišli se po sobama i spremali za večeru, a tada dođoše Mile Karapandža i Vlado Tomić i odvezoše prvu grupu na "cajku". Branko se utrpao s curama, a ja sam bio u grupi s Verom, Ivkom, starijom gospođom iz Riječke vuče, Gracielom, također Riječankom, šeficom knjigovodstva, i Snježanom, šeficom službe iz Slavonskog Broda, majkom troje djece, u četrdesetim godinama. Vozi nas Vlado Tomić stariji gospodin "bečke škole", obučen u besprekorno odjelo i diskretno namirisan muškim parfemom.
-"A što Vi Mile niste išli s mladima?" - piat me pedesetogodišnja Ivka.
-"Činim niži prosjek godina našem muškom društvu, zar ne Vlado?" - šalim se.
-"Tako je, ja i ti po četrdeset godina, taman za vas dame." - Vlado prihvaća šalu.
-"Mile nam se oženio, zar ne znaš Ivka, ima malu kćerkicu." - kaže joj Vera.
-"A tako, pravi vjerni mladi muž, lijepo je biti takav." - pohvali me ona.
-"Sve u svoje vreme, tako treba živjeti, svaki drugi način čini od čovjeka karikaturu." - slaže se Snježana.
Razgovor prekida dolazak pred neku montažnu kuću-baraku iz koje je odjekivala narodna muzika kafanskog tipa sve u šesnaest. Tamo su već "naši" bili na veliku radost gazde i napraviše nam mjesta za spojenim stolovima. Na njima posluženo vino, pivo i kisela voda, ali se od buke nije moglo ni glasno razgovarati. S desne mi je strane Vera, a s ljeve Snježana i motima ih pitam za koje su piće. Obje su za crno vino, pa ga točim i njima i sebi. U pauzi pričamo o djeci, Snježana ih ima troje, od deset, sedam i tri godine, a Verina su već velika, sin studira mašinstvo, a kćerka ekonomiju.
Obje su se obukle kao da idu na prijem u neku ambasadu, diskretno našminkane, frizura obnovljena, lakirani nokti i obavezni nakit: lančić oko vrata, rećine ,brošić, i zaručnički i vjenčani prsten.
-"Uvjek se iznova čudim vama ženama: kako uspijete sve to spakovati, a torbe vam nisu ništa veće od mojih? A ja jedva strpam i ono što mi je nužno!" - komplimentiram im.
-"Nagužvamo, ponesemo peglicu i fen, i eto to je to. A ženska torba je čudo, svašta tamo stane!" - smije se Vera.
Ona je moje visine, približava se pedesetoj, svjetlosmeđe kose i svjetlog tena, s blagim izrazom lica i veselih plavih očiju. Sva je profinjena i pedantna, ni najveće zakeralo ne bi na njoj moglo naći neku sitnicu koja bi se mogla zamjeriti njenom odjevanju i ponašanju.
Kad prsta "ćirilica", "da se odmori cajka", domaći lokalni sastav je svirao dalmatinski melos.
-"Mogli bi zaplesati Vera, ovo je naša muzika?"- pozivam je.
-"Hoću, kad sam več tu." - ustaje i idemo prema podiju.
Lagana je koraka i divno pleše:
-"Svaka čast, mora da ste išli u plesnu školu?"
-"Da, to je bilo obavezno u naše vreme I ti nisi loš." - smješi se ona.
-"Išao sam i ja u srednjoj školi, ali sam po prirodi krut, a rjetko i plešem, nije u Dalmaciji kao kod vas u sjevernim krajevima." - pričam joj.
-"Istina, kod nas svake nedelje, naročito u Zagorju ima neki ples, kao obaveza, i ja često s mužem odlazim tamo." - kaže ona.
Muzika nas nosi i šutimo, poslije druge igre ona će:
-"Za mene je dosta večeras, molim Vas ispratite me."
I pratim je na mjesto, sjedamo i liznemo vino.
-"A Vi sjedite, zar nećete plesati dok je ova lagana muzika?" - pitam Snježanu.
-"Pa mogla bi." - dvoumi se - "Dozvoljavate Vera?"
-"Hajde Snježo, da ispadnu one brojke iz glave."- potiče je Vera.
Snježana je zgodna pupasta četrdesetogodišnjakinja, punih sočnih usana i krupnih smeđih očiju, svjetla tena i biserno bjelih zuba. I ona pleše lako s prefinjenim osjećajem takta i prepuštam se da ona vodi:
-"Ko bi rekao da ste Vi rodili troje djece?" - komplimentiram joj.
-"Da se Vi to meni ne udvarate?"- nasmija se očima i usnama.
-"Da Vas prvi put vidim i ne znam ništa o Vama i bi vrlo rado." - šalim se i ja.
-"A ovako Vam ne pada na pamet?" - izaziva me.
-"Čemu činiti nešto zanajući unapred da je to osuđeno na neuspjeh? Vi ste divna žena i dobra kolegica, volite svoju djecu i muža, da nije tako već bi osjetio i primjetio, i zašto da kvarim naše dobre odnose? Zar nije tako?" - odgovaram kontrapitanjima.
-"Jeste, tako je, ne volim nasrtljivce. Hvala na komplimentima." - zaigra joj svjetlo u očima.
-"Ako budete išli na more prko Splita javite mi se. Rado ću Vam pomoći." - rekoh joj.
-"Hoću, unaprred hvala." - laganim pritiskom prstiju na lešima mi pojača zahvalonost.
A tada opet poče "cajka" i "ćirilica":
-"Ja ne igram kola, ne ide mi." - rekoh joj.
-"Ja da, ali sve manje, otpratite me." - uze me za ruku i povede na naša mjesta iako je znala da bi to obavezno učinio.
Natočim im još vina, one se bune:
-"Ne, ja bi malo kisele!" - reče Vera.
-"I ja vode, napit ču se." - Snježana će.
-"U ovo vino ne ide kisela, a ni voda nije poželjna, neće vam biti ništa tu sam ja!" - smijem se.
-"I ovo dosad me je ošamutilo!" - Vera će.
-"Jako je, uhvatit će nas!" - prigovara i Snježana.
-"Bolje ćete spavati djevojke, kad izađemo van na hladnu buru u glavi će se odma razbistriti." - tješim ih.
Vlado Tomić je plesao s Gracielom i Ivkom, kao i ja naizmjenice, a dosta njih se tiskalo oko cura, dok su drugi sjedili i pili uz glasnu galamu i smjeh.
Oko ponoći Vera mi reče:
-"Mile, ja bi išla, pitaj Vladu da nas prebaci."
Vlado upita Gracielu i Ivku i one kimnuše glavom. Ustanemo i izađemo na buru čekajući Vladu da doveze auto s parkirališta. Začas smo bili pred hotelom.
-"Uh, baš je hladno, ništa od vina." - nasmija se Vera.
-"Bura, bura, čista žena." - zapjevušim poslovicu.
-"Bilo je fino, baš sam se lepo provela!" - kaže Snježana.
-"Hvala pratioče." - poljubi me ovlaš Vera u obraz.
I Snježana joj se pridruži, te odoše u svoje sobe.
Ja i Vlado smo sjeli u bar i čekali kad će nam doći cimeri. Uskoro su i oni stigli, po grupama.
-"Izdajice!" - prekori me Milka iz curskog društva.
Sutra je bio zadnji dan , popodne će se ići kućama, plan za ovu 1977. godinu je bio gotov.
Dolazak je bio kišan i nervozan, a odlazak sunčan i smiren.
I ja sam bio smiren i zadovoljan, bilo je onako kako sam želio i očekivao.
Nema komentara:
Objavi komentar