utorak, 21. siječnja 2014.

Karijera - Putovanje u osrednjost (26-30)

- 26 -

Kod kuće je bilo sve u redu, Jasenka je napredovala kako treba, uveliko se smijala i plela rukicama i ritala se nogicama. Počeli smo joj davati i druga jela predviđena za tu dob, voćne kašice, juhice i sokove. Ponašala se kao velika, oko hrane nije pravila nikakvih problema.
Milica se posvetila njoj i kući, a posla je uvjek bilo te su joj dani brzo prolazili što nas je navelo da razmišljamo kako ćemo kad prođe porodiljski dopust i kada ćemo morati oboje raditi. Spomenuli smo teti Eti mogućnost da ona čuva Jasenku dok smo mi na poslu, ali je ona odlučno odbila:
-"Prestara sam ja za taj posa, velika je to za mene obaveza i odgovornost."- pravdala se ona. 
Bili smo u dilemi da li tražiti neku curu ili mjesto u jaslicama. Cure ka' cure, nisu pouzdane, a u jaslice treba djete nositi rano, kad najslađe spava. A skupo i jedno i drugo, što se toga tiče skoro da je svejedno. 
Ja sam položio testove u auto školi i prvu pomoć, sada sam išao na vožnju. Trebalo je u vožnji s instruktorom provesti četrdeset sati, po sat-dva sedmično. Instruktor mi je bio Marko Šolić, profesionalni vozač "Prerade", koji bi u zoru razvozio kruh po dućanima, a kasnije do kasno u noć radio kao instruktor u auto školi.
-"Što tako Marko, možeš li izdržati?"- pitam ga kad smo se malo upoznali.
-"Moram Mile, treba graditi kuću iz podstanarstva, a ženina plaća u "Jugoplastici" nikakva. Tu su i dica, škola, knjige, roba, a šta sve ne? A stan neću dobiti do sudnjeg dana!"- objašnjava on.
Bio je pet-šest godina stariji od mene, a kako mi ispriča ćaća ga je iz Ogorja poslije osnovne škole posla u grad "golog ki pištolj", nek se snalazi kako zna i umije. Sa šesnaest se zaposlio kao transportni radnik u "Preradi" i avancira do šofera:
-"A da sam ima di ostati, osta bi, ma sad tamo nema nikoga, ćaća i mater umrli, a braća i sestre se razišli po svitu ki i ja."
Poslije nekoliko sati vožnje Marko se uvjeri da to meni dobro ide, pa se provozamo malo kroz grad, a onda dođemo na Bačvice i vozamo uličicama. Kad dođem do neke raskrsnice Marko kaže:
-"Žmigavac, desno."

I tada ja vozim stalno desno, pa opet desno, a kad mi dosadi okrenem se i pitam ga:
-"Hoću li opet desno?"
A Marko spava li spava, pa na glasnije ponovljeno pitanje se trgne:
-"A dobro, sad vozi kući u Omišku."
Sat je trajao nešto kraće, vidi on:
-"Nadoknadit ćemo mi to, dobro ti ide, još mrvicu sigurnosti i brzine i biće dobro."
Drugi put smo išli u Kaštel Sućurac, naveče oko osam sati, na noćnu vožnju predviđenu po programu obuke. Od centra Sućurca smo krenuli prema željezničkoj stanici i Marko reče da parkiram kod nekog skladišta:
-"Stani tu čas, da se javim prijatelju."
Izađem iz "Fiće" i zapalim cigaretu, a Marko se izgubi u jednoj od baraka. Nema ga dugo, a onda se pojavi s još jednim čovjekom. Obojica su nosila po vreću brašna i on mi reče da otvorim suvozačeva vrata i spustiše te vreće na zadnje sjedalo.
-"Evala kumpare, vidit ćemo se uskoro." - reče on kompanjonu, a meni doda:
-"Ajmo Mile nazad u Split."
Ne pitam ga ništa, pazim na vožnju, a on se osjeti dužan da mi objasni:
-"'Jebi ga, moraš ovako, kad kradu oni "viši" na milione možemo i mi mali neku sitnicu."
-"To je brašno iz "Silosa"?"- piatm ga.
-"Aha, vozim ga od "Silosa" za ovu Zadrugu, pa ukrcamo vriću-dvi više, a oni mi daju nekad pare, nekad ovako, ali zato ne čekaju ka drugi danima na isporuku." - objasni on.
Od ranije sam znao da "Silos" u Solin Luci ili Dujmovači pripada "Preradi", jer je tamo žito dolazilo željezničkim vagonima iz Vojvodine za potrebe grada i šire okoline.
-"Ne bojiš se da će te uhvatiti!?" - pitam ga.
-"A tko, svi 'vako rade, šta bi ja igra poštenjačinu, ne triba pritirat, a ovu sitnicu knjiže na rastur, pakovanje vrića, poili miši, šta ti ja znam. A bia bi i sumnjiv da ne radim ka i oni!" - osmija se on.
-"Pa kud ćeš s njim, ko u gradu kupuje vreće brašna?" - čudim mu se.
-"Ih, tko!? Ti misliš na grad, a tu ne računaš one na "Kamenu", "Šinama", Žrnovnici i druge pri gradu. Tamo ljudi i danas kuvaju i peku kruv kod kuće ka i na selu odakle su "juče" došli. I da imam više moga bi za tili čas prodat, a prevoz me ne košta jer troškovi ovog "Fiće" idu na "Auto-školu". Jednim udarcem dvije muve, em se dobro obuči kandidat, em ja uzgred nešto zaradim."- oslobodi se on straha kad uđošmo u grad prolazeći bez zaustavljanja solinsku "Širinu" gdje je milicija redovito zaustavljala i kontrolirala auta - "Vozi ti do mog stana da ovo istovarimo, pa ćemo posli odvesti tebe."
Brašno smo iskrcali u garažu, a on će:
-"Idemo kod mene na piće, imam stranoga."
Popnemo se liftom na četvrti kat, tamo u stanu su mu bili žena i dvoje djece školaraca:
-"Ženo, ovo je moj učenik, skuvajde kavu." - reče on ženi prije nego nas upozna.
Ona se predstavi i ode u kuhinju, a Marko me ponudi:
-"Sidi Mile, evo viskija, pravi pravcati škotski." - pokaza mi puni otvoreni bar u regalu u dnevnom boravku.
-"Lipo bogami, malo ko to ima!" - velim mu.
-"Moj gazda, vlasnik ovog stana, je pomorac, plovi na "strancu", i uvik nešto donese kad dođe, za nas i dicu naročito. Mi mu čuvamo stan i dok je na kopnu peremo ga i hranimo, a on se revanšira na taj način. Ima on para, ne zna šta će od njih, a ja mu pomognem rasturiti ono što donese, pića, cigare, radija i TV, i štošta drugo. Dobro njemu, dobro meni, pa ide." - razjasni on.
-"Brzo ćeš ti kuću napraviti, vidim ja!" - nasmijem se.
-"'Oću,'oću, samo nek 'vako potraje. Jel' tako ženo?" - pomilova je po mišici.
-"Samo te nikad kući nema! Uvik si u skitnji, od zore do ponoći." - uz osmjeh prigovori ona.
-"Žensko!? Evo vidiš, nikad zadovoljno! Ja radim, a ona "skitam"!? Ne triba i' slušati, samo im zapovidati." - odglumi on strogoću.
-"Ni meni nije lako, posa i dica, tebe skoro i ne vide, ne znaju za ćaću." - i dalje mu ona prigovara.
-"Neka, neka, tribamo radit i steći dok smo mladi, kad ostarimo biće i viška vrimena za kuću, mila moja."- otpunu on na njen prigovor.
A tad mi spakova bocu viskija i krenušmo u Omišku:
-"Daj Milici, nek' se hvali!" - nasmija se.
-"Zar nećeš ti?" - ponudim ga.
-"Drugi put, čeka me još jedan "učenik"!" - namignu mi dajući do znanja da je žensko.
-"Ajde, ajde!" - nasmijem se i gledam ga kako "otpraši" niz Omišku.
Na sljedećem satu Marko mi rekapitulira:
-"Mile, ostaje nam još četri sata pa bi tribalo biti polaganje pred komisijom. Na prvom polaganju ćeš pasti, to ti je "obavezno", a na drugom ćeš sigurno proć'. Morat ćeš uplatit još dodatna dva sata vožnje, takav je propis, a radi toga se i pada na prvom ispiu. Ispit će biti tek u septembru, a tada ćemo nešto prije ispita iskoristiti ova četri sata. Do tada ti pomalo vozuckajsvog "Fiću", naročito kad odete na selo da dobiješ još iskustva i rutine. Inače ti doro voziš, što se mene tiče ja bi ti odma da dozvolu. I još jednom ti napominjem i za sada i za ubuduće, ne žuri se, brzinom se ništa ne postiže, možda koji minut na sto kilometara, ali se ne isplati za pet minuta gubiti glavu, svoju i tuđu. Drži se onog što kažu znaci i ne gubi živce, pazi se i od sebe i od drugih još više,uvik moraš imatiotvorene četvore oči!" - savjetuje me.
-"Ispit tek tada, šta je reći!?" - pitam ga začuđen.
-"Znaš ih,ljeto, odmori, sezona, vrag i' zna, mogu kako oće! A ja ću ti javit datum na vrime."- veli on.
I tako nasta pauza u obuci do septembra. Vozio sam svoga "Fiću" po Omiškoj i okolnim sporednim uličicama kad ne bi bilo gužve, većinom nedjeljom ujutro kad bi održava auto ili predveče ostalim danima.
Za praznik "Prvi maj" išli smo u Kistanje. Milica je vozila, a ja sam na zadnjem sjedištu pazio na Jasenku. To je bilo njeno prvo putovanje kod babe i đeda.
Trebalo je ponjeti dosta toga, od odjeće do hrane, pri tom pazeći da ima i zimske i ljetne robice, za svako vreme, pa i ljekova za slučaj potrebe. Išli smo duljim, ali boljim putem, preko Vrlike i Knina, jer je tuda bar do Knina bio asfalt, a od Knina do Kistanja još je bio makadam iz Marmontova doba. U Kistanjama, na Vlaci, smo bili jedan dan i noć, tako i kod Miličinih u Savićima, zaseoku Mokrog polja, i na vreme je trebalo krenuti nazad da se izbjegne gužva na cesti od povratnika sa sela. I Jasenka i "Fićo" su dobro podnjeli put. Doduše Jasenka je malo povraćala u putu, malo spavala, ali sve u svemu sve su to bile uobičajene i očekivane reakcije male bebe.
U Bukovici,Kistanjama i na Vlaci se ništa nije promjenilo, sada je zaostajanje naroda i kraja bilo još veće u odnosu na druge krajeve i standard življenja, a tamo su i dalje carevala obećanja za vodovod, struju i asfaltiranje.
Marko mi se javio početkom septembra, ispit će biti za deset dana, pa smo "odvozali" još ona četri sata. Na dan polaganja ispita sam došao na Gripe, na parkiralište ispred dvorane košarkaškog kluba "Jugoplastika". Tamo je bio Marko i komisija. Kad je na mene došao red Marko mi je bio suvozač, a dva člana komisije su sjedila na zadnjem sjedištu. Krenuo sam po njihovoj zapovjedi s parkirališta preko četvorostazne ulice na Gripe, pa niz Partizansku i desno prema Balkanskoj, a onda uz Balkansku do semafora na AVNOJ-evoj i desno opet na polazno mjesto.
-"Dobro je, nije loše, ma još samo mrvicu." - kaže krupni milicioner - " Sat-dva biće dovoljno, Marko uvježbajte malo parkiranje uz rub."
-"Dobro druže Alduče, hoćemo, to je bilo malo trema, znate već." - ulizuje se Marko.
-"Ne smi biti treme, di bi stigli da je kod svih tako na cesti. Vidimo se za sedam dana." - strogo će drug milicioner.
Komisija ode, a Marko će mi:
-"Reka sam ti, nema veze, za sedam dana ćemo ponovo, ali tada ćeš sigurno položiti! Nije to ništa, drugi polažu po deset puta."
Uplatio sam još dva sata vožnje i po Marku je to bilo najvažnije, jer po vožnji koju sam pokazao već sam položio. 
Tako je i bilo. Na polaganju iz drugog puta sam prošao i sad je trebalo čekati da se obavi administracija i izda vozačka dozvola, a kako se administracija nikad ne žuri to se konačno rješi 13.10.1977. godine. I na taj dan sam stavio vozačku dozvolu B kategorije u džep, koja je važila za vožnju osobnih vozila, traktora, radnih strojeva i motocikala. 
-"E moj Marko, evo je, ajmo kod mene na kavu." - pozovem ga.
-"Dobro je, samo polako vozi, sad si sam i pazi, ti vozi po propisu, a onaj kome se žuri neka žuri, ne osvrći se na njihovo sviranje i vikanje. Mnogi se prevere pa pomisle kad dobiju vozačku da mogu voziti ka' oni što voze dvadeset godina, a ja kažem da se tako ne može, triba dvi-tri godine da dođe automatika pokreta u vožnji. To je tako, nekom manje, nekom više vrimena, ali otprilike toliko svima, ma i posli mora paziti, puno paziti." - i dalje on savjetuje.
-"Paziću, nego šta, prošle su me "lude godine".- obećavam mu.
-"Znam da 'oćeš, ma mi imamo drugih problema, posa, dica, fali novca, uvik neke brige, na to zaboravi dok voziš, sikiraj se prije i posli volana." - on će.
-"Jebi ga, tako nam je kad smo krenuli od nule, sve moramo sami stvoriti, i školu i zvanje, i plaću i stan, odjeću, obuću, za sebe i za djecu, tu su i obaveze prema roditeljima, ma šta ti pričam kad sve znaš." - kažem mu.
-"Znam, znam, ista meta isto odstojanje.Ti završi bar te škole, a meni će uvik biti ža šta nisam moga, a tako sam volio knjigu." - iskaže on.
-"Šta mi vredi sve to, plaća nikakva, firma isto, a tamo gdje su dobre plaće ne mogu se probiti, svako namješta svoga, neka manje zna, neka je neradnik, ali je njihov i jedan drugoga čuva u klanu. Moja plaća nije ništa veće od tvoje, a ni jedna ne pokriva nužne troškove života, ni moja meni ni tvoja tebi. Duplo radimo, a za to smo duplo manje plaćeni od "tatinih sinova i kćeri"."- jadam mu se.
-"Dobro kažeš, teško, ma nikako se odlipiti od tog tereta sirotinje. Ustajem noću, naradim se do jutra, po cili dan auto-škola, pa opet nema boljitka. Srića, pa sam upozna neke ljude, vidio si, pa od toga više zaradim nego od redovnog posla. A koliko tek oni zarade, ja teglim, rizikujem, dobijam sitninu u odnosu na njih, ali sam prisiljen i moram tako. A danas sutra mene će više odrapiti kaznom od nji' , ako ih uopće i kazne. Pare imaju i kupe sve što triba, od mene do sudije i milicionara. Tiši me to da će mi dici biti bolje, bar se ona neće patiti ka' ja." - raspriča se Marko.
-"I u našem socijalizmu neko ga ima više, većina manje, a mi smo ti koji smo žigosani sirotinjskim žigom i on se neće za našeg života izbrisati, valjda će djeci biti bolje." - rezimiram naše muke i tegobe s nadom u "ludom varalicom".

- 27 -

Milica je počela raditi i morali smo Jasenku rano ujutro voziti u jaslice. Ona je bila napredno djete i zdrava kao dren do izbijanja prvih zubića, a nekako baš u to vreme počeše prvi problemi s njenim zdravljem. Ono uobičajeno dječje, upala grla s propratnim tegobama u vidu povišene temparature, slinjenje nosića i gubitak apetita. Sad je sve to bilo, od polaska u jaslice, sve češće i izraženije. Upala grla, pa antibiotici, lječenje sedam dana, pa opet jaslice desetak dana i sve ponovo kao po nekom nevidljivom planu. Sve što smo poduzimali i mi i doktori-pedijatri nije davalo promjene ritma Jasenkina razboljevanja. Milica više nije radi Jasenke radila nego je radila, a to je značilo i manju plaću mada se računalo da u takvim slučajevima nema odbitaka, a bilo ih je, jer se obračun svodio na prosjek plaće u prethodnom periodu, a on je uvjek bio manji od tekuće plaće radi visoke stope inflacije. A što je najčudnije, bar nisam mogao nikakvom logikom doći zašto je tako, ta Jasenkina razboljevanja su se dešavala uvjek preko vikenda, od petka popodne do ponedjeljka ujutro, kad su radile samo dežurne ambulante i apoteke.
Tako je bilo i ovaj put. Iz jaslica je u petak Milica dovezla zdravu, a naveče je već imala temparaturu. Opet grlo, nosić, slinjenje,plakanje i grintanje. Oblozi, čajevi, vitamini i andoli, pa sve u ciklusima cjelu noć. Pred zoru je zaspala,a ja i Milica smo spavali "na ušima" nadajući se da će se poslije sna stanje poboljšati, ali smo sve pripremili da idemo kod doktora čim se probudi i ambulante krenu raditi. I tada se nada iskaže kao varalica, Jasenka se probudi sva u vatri, mjerimo temparaturu a ona raste preko 40 stepeni. Hvata nas panika, tu je i teta Eta, masiramo alkoholom ali temparatura ne pada.
-"Treba na hitnu!" - neko od nas reče.
Milica je na brzinu oblači, a ja izletih da upalim auto, a ono prvi put neće. Vereglam, ali džabe, motor neće nikako da upali. Prilazi mi susjed, mladić od prekoputa i pita šta je:
-"Trebam bebu odvesti nahitnu a vidi ovoga vraga!" - ljutito lupim šakom po "Fići".
Milica izlazi sva izbezumljena s Jasenkom u naručju, a on se trže:
-"Gospođo, dajte ovamo, ja ću vas prebaciti!"
Upali svoj "tristać" i začas smo nas odveze na Hitnu, sestre i doktor odmah skočiše, razgolitiše djete i okupaše je alkoholom. Tad kontroliraju temparaturu, pa još jednom:
-"Biće dobro, nije bilo konvulzije ali je malo falilo!"
Djete plače dok joj on pregleda grlo:
-"Krajnici,grlo,laringitis, bronhitis,..." - piše doktor uputnicu za dječji odjel bolnice - "... sad ćete je odnijeti tamo, možda je zadrže nekoliko dana."
Sačekali smo da fibra padne, a onda je odnesošmo u zgradu prkoputa na dječji odjel, Pogledaju papire i doktorica na prijemnom kaže:
-"Zadržaćemo je nekoliko dana da se ispita sve. Nije strašno, ali bolje je da se sve ispita kad tako često poboljeva od grla."- pokušava nas utješiti.
Milica suzi, mada se okamenila od straha, i ja sam, samo "...muškarci ne plaču...", a ja ipak osjećam kako mi suze kaplju u duši i guše me, pa se bojim progovoriti.
Jasenku odnose na odjel, ona se "preljeva" na sestrinim rukama a mi gledamo za njom smeteni, izgubljeni i okamenjeni, bez rječi.
-"Bit će curici dobro, zovite na ovaj broj radi informacija." - sažalno nas gleda doktorica, a meni se čini da njen glas dolazi sa kilometarske udaljenosti.
Vraćamo se pješke kući s jasenkinom robicom, šutimo onom čudnom šutnjom koja je glasnija od najveće jeke. A u kući sve pusto i prazno, baš kao i nama u duši.
Teta Eta pokušava biti smirena i razumna:
-"Dobro je da je pod njihovom njegom, šat bi mi ovdi, tamo oni imaju sve, ma biće mala dobro!" - pa ne dobivši odgovor i ona sjede i zaplače tihim staračkim suzama:
-"Jadno moje pile, o Bože šta je mučiš?"- progrca i mrmljajući nastavi molitvu.
Javili smo Rosi šta se desilo i ona je otišla s onkologije gdje je radila na dječji da se raspita i vidi kako je Jasenka. Odmah se javila i rekla da je dobro, da joj je fibra pala i da prima antibiotike, a narednih dana će usljediti detaljni pregledi i da tamo rade neke njene kolegice iz škole i da nemamo razloga za brigu. Sve to dopire do razuma, ali ne i do duše, a svaki pogled na jasenkine "stvarčice" budi burne emocije koje začepe grlo i zatvore sve druge osjećaje i voljnost, a probude tugu, tugu kojoj nema mjere , pa preplavi sve pore duše i tjela.
Poslije sedam dana, dužih od "...sedam gladnih godina...", Jasenka je izašla iz bolnice, kako rekoše i napisaše bila je upala krajnika i grla s predkonvulzionim udarom, pa je trebalo nastaviti propisanu terapiju i svakih pola godine ići na kontrolu "na viklerima", da se vidi da nije ostala koja posljedica. Milica je dobila bolovanje radi njege, a ja sam išao raditi, nekako bezvoljno, ali se moralo.
-"Ma jebem ja ovaj njihov sistem! Zar nije bolje da malu djecu čuvaju majke do škole za po plaće nego da ih nosimo u cik zore u jaslice i vrtiće koji se isto toliko plaćaju, a tu najviše djeca trpe. Em su neispavana, em im je tamo hrana ispodprosječna, ma ne odgovara svakom djetetu, a dok se jedno plehladi za par dana se zaraze sva, pa davaj antibiotike, ličenje, i muke njima i cjeloj familiji. A ovim kurvačama koje imaju mame i tate, bake i djedove da im čuvaju djecu ovako odogovara jer im je dosadno u kući. Ja bi to vratio na staro: "...Daj djete materi dok ne pođe u školu...!" i gotovo."- kaže Branko kojeg slični problemi muče.
-"Slažem se i ja!" - doda Mišo.
-"Ja mislim..."- poče Jozo, ali ga Branko presječe:
-"Ti se ne mješaj dok ne stekneš iskustvo, pa onda komentiraj!"
-"Dobro, dobro, kolega." - odusta Jozo.

Kad se Jasenka oporavila i kad je izvršena kontrola opet je krenula u jaslice. Shvatio sam da će se opet ponavljati isto, ali šta mi vredi, tako se mora.
Slutnja je ono osjećanje koje proistekne iz razuma ili "šestog čula" ili instinkta. Zdrav razum zbroji, oduzme, pomnoži i podjeli podatke svih pet čula, a instinkt na to doda što je sve od postanka ugrađeno u nas, ali nemamo moći i snage da skrenemo s tog pogrešnog puta čije tegobe znamo i često predviđamo krajnji rezultat. S vremenom ona prelazi u strah, a u njemu se razum gubi i instinkt čini koliko je u njegovoj moći. A briga je paralelni pratilac jednoga i drugoga. Često se naknadno pitamo zašto nismo na vreme poduzeli nešto da sprečimo ono što nas je gadno "opeklo" u životu, ali narod je svojom mudrošću već na to dao odgovor: "'...svi generali su poslije bitke pametni...", a naknadna pamet može nam poslužiti za budućnost, ali prošlost ne može mjenjati.
Kad je u pitanju odgoj malog djeteta onda se te slutnje, strah, brige zamagle radostima ljubavi prema djetetu. Dovoljan je jedan anđeoski pogled, pućenje ustašcima, osmjeh krezubim desnima, gakanje, igranje dolje-gore na krilu, pa prve izgovorene rječi, puzanje po kući četvoronoške i na kraju prvi koraci, da otklone sve teškoće koje odgoj nosi. I ono podsvjesno: "... neće se to meni desiti...".
A Jasenka je sve to djetinje od srca neumorno činila. Onako krupna i bucmasta bila je pokretna i jaka i sve činila s puno srca i nezasitna od znatiželje da nas je oboje znala svakodnevno izmoriti, a ona bi još, još i još. Svi su procjenjivali da će ona onako bucmasta kasno prohodati:
-"Krupna je, takvoj djeci treba više vremena da prohodaju." - rekla bi teta Eta.
Ali se Jasenka nije obazirala na mišljenje nas starijih, ona se uhvatila posla ozbiljno. Umarajući nas igranjem ojačala je nogice, a tada je neumorno puzala po kući ili igrala u hodalici tako da je s deset mjeseci već prohodala, najprije se pomažući pridržavanjem za krevet, kauč ili zid, a za par dana i bez toga. Tako je brzo i progovorila, mada se dosta dugo vremena služila sa dvije-tri rječi:"mama", "tata", "daj", a onda odjednom, takoreći jednog dana, govorila kao i mi odrasli, postavljajući stalno neka pitanja sve dok ne dobije prave odgovore.
-"Vidi male brbljivice, šuti, šuti, pa odjednom ka stara starica, prkela li prkela!" - raduje se teta Eta.
-"Ona je učila šuteći, tako mi se čini. Sve dok nije skopčala smisao rečenica ona je šutila, mada se vidilo da razumije rječi i ono što se iskaže, a onda kad je bila sigurna da zna prešla na govorenje. Još to "r" i može u školu." - ponosan sam ćaća.
-"I "r" će ona brzo naučiti izgovarati, to samo dođe." - kaže teta Eta.
A da bi sprečili nezgode lako sam je naučio šta je vruće, a šta hladno. Uzeo sam joj šakicu i prinio vrućoj ringli na šporetu postepeno je primičući:
-"Hladno, toplo, vruće, peče!" - govorim joj, a ona to osjeća na šakici i fizički reagira.
Za hladno je poslužio frižider i tako je shvatila sve stepene hladnoće.
Što se tiče struje to je bilo složenije, ali za svaki slučaj sam nabavio kapice i stavio ih na utičnice, naučiće s vremenom da se svaka pasnost ne mora očima vidjeti.
U tom dobu su je okupirali "crtići" na TV i reklame, te sve ono što brzo promiče na ekranu. Za slatko,gorko,kiselo i slano postarala se priroda, na to je insinktivno reagirala.
Dobila je ona i slikovnice i bojice i pokušavala je nešto slikati, što smo mi odrasli zvali "šaranje", te je znala satima uporno oponašati "moderniste".
I to nije sve, ko bi pobrojao onih na hiljade dnevno posrtavljenih pitanja: "...zašto, kako, ko, šta, što, a ovo, a ono..." , i to često jedno za drugim po nekoliko puta.
Igračke su posebna priča. Kao i svakom djetetu su joj se najviše sviđale one za koje su straiji mislili da su neugledne i neinteresantne, a odbacivala je one koje su joj se kao "bolje" naturale. Majka priroda se i tu postarala da je ne interesuju motori, autići, oružja i alati, već ono što je više "na žensku žicu", bebe, mede, mačke, psi i ostale životinjice.
Uz tako neumorno i znatiželjno djete trebalo je biti stalno aktivan, ali mi to nije predstavljalo teškoću i muku, to je bio slatki odmor za dušu i tjelo, onaj spoj radosti i ljubavi koji ljudsko biće čini ushićenim i ponosnim da iz dna duše može uskliknuti:
-"Hvala ti Bože na ovakvoj sreći!"

- 28 -

Tekući posao u poduzeću je tekao mirno, novoraspoređeni radnici su se uhodali i samostalno radili, ali je posla bilo sve više. Donošenje zakona i službenih akata u poduzeću, SOUR-u i OOUR-ima je tražilo sve više administriranja. I sporedne i uzgredne radnje su se morale slati na razmatranje raznim Komisijama, Izvršnim odborima, Radničkim savjetima i Zborovima radnika. A po meni je to bilo samo bespotrebno gubljenje vremena i veći trošak papira i nepotrebno traćenje snage i pameti radnika na izradu, kao i na slušanje i razmatranje tih izvještaja, analiza i predloga. Često se moglo čuti od ljudi na Zborovima:
-"A šta će mi to, ionako to ništa ne razumijem, pa kako ću znati da li je to dobro ili loše, a od mene se traži da odlučujem. Pa ljudi moji, ja znam svoj posa, a neka direktori i šefovi rade svoj posa i bit će sve u redu." - rekao bi jedan.
-"Tako je, ja po plaći znam jeli dobro ili loše to poslovanje. Ako je plaća veća sve je u redu, ako pada, e onda oni gore dobro ne rade, pa ih treba mjenjati i to je to."- veli drugi.
-"Ma ljudi, kad mi to kaže šef Mile ja to sve razumim jer mu virujem, on se ne razmeće nekim nerazumljivim ričima, ali da mi neki drugi i za bilo kažu da je bilo, a za crno da je crno, iako vidim svojim očima da je tako ja im ne virujem, jer se nisu pokazali ka ljudi na drugim stvarima." - kaže treći.
I tako mi diskutujemo o izvještajima, a papiri bi završili manjim djelom u arhiv, a većim u smeće.

Nastojao sam da to svedemo na što manju mjeru i na probleme u poslovanju koji su bitni za sve i za čija rješenja treba široka podrška, ali su pravnici na čelu sa svojim šefom Banom tražili suprotno zastupajući tezu da je bitna i forma koliko i suština. Kao ekonomista to nisam mogao nikako prihvatiti, forma da kao pravilo igre, ali je u suštini bit iz koje prizlazi i potreba za formom.
Moj angažman je bio prioritetno usmjeren na rješavanje stambenih problema, kako ličnog tako i cjelog OOUR-a. Na sastanku s direktorima drugih OOUR-a u čvoru iznio sam svoje predloge za zajednički nastup prma Općini i njenom SIZ-ovima, a koji bi tamo imali kao takvi veću težinu. Sumnjičavo su me gledali pretpostavljajući da im spremam neku podvalu u korist svoje Sekcije-OOUR-a.
-"Mi bi mogli sami, ne vidim razloga da idemo skupa, a dosta radnika kao iz Vuče, TKP-a, SIT-a i Električari-jaka struja ima sjedište uprave van Splita, sumnjam da će se oni moći izboriti da njihovi učestvuju u ovom programu." - javi se Vaso Kutlača, šef ekonomske službe iz ZOP-a.
-"Ja sam sa svojima u Kninu razgovarao, oni nemaju ništa protiv da sredstva naša Radne jedinice Vuče ovdje angažiraju na taj način, ta dobije se duplo više stanova nego kako je bilo ovako, dosada."- podržava moje predloge ing. Rudi Krvavica, šef RJ Vuče.
-"Ja ovdje u RJ SIT-a imam dvadesetak radnika i s moje strane Milin projekt ima punu podršku. Znam da kod svih OOUR-a broj nerješenih problema nije isti, negdje je to kritično, negdje skoro da ih nema, ali jača i teža je rječ kad se kaže "željezničari Splita" nego li kad idu OOUR-ići ili RJ posebno. I ovako će nam reći:"...Vi ste republička firma, eno vam Zagreba!...", a mi imamo odgovor:"...Mi živimo i radimo ovdje i punimo vaš općinski budžet kao i ostale firme, pa vam to nije nikakav razlog za nejednako tretiranje!...". Radi naše nesloge i jeste nam tako!" - odlučno se mojim predlozima pridruži Božo Šimunović, direktor OOUR-a SIT Knin.
-"Imaju pravo Božo i Mile, nisu tu u pitanju samo stanovi nego i tretiranje nas željezničara i po ostalim pitanjima. Najobičniji, možda neadekvatan primjer: kad su nas pozvali na bilo koju pćinsku rroslavu? Zovu Poljoprivrednu zadrugu Muć, PZ "Motika" iz Labina s desetak zaposlenih, a nas ovdje radi preko dvije i po hiljade i zaništa nas se ne pita. Krenimo s ovim, pa treba i preko Sindikata, Partije, strukovnih udruženja, omladine, sportskih udruženja da tražimo naše veće učešće. Lako je između nas, ko koliko uloži toliko će i dobiti, tu je čista računica, a skupa s Općinom možemo više utjecati i na naše u Zagrebu. Zato sam i ja za ovo, neka Mile i Vaso srede i za ostale dokumentaciju i potpišu ugovore sa SIZ-om." - izjasni se Paško Škrapić, direktor ZOP-a, odustajući od Vasina stava, kojeg su vjerojatno ranije dogovorili.
Vasi ne bi pravo što mu direktor odstupa od njihovog prethodnog dogovora, sigurno su se unapred o tome dogovorili, ali je Paško vidio dalje od Vase pa se prilagodio jer ionako nije imao šta izgubiti, samo dobiti, a to se pokazalo na drugoj tačci dnevnog reda gdje se govorilo o predstojećim Mediteranskim igrama.
Tu se Saraga pojavio kao uvodničar, pa Paško, iznoseći da su imali neke neformalne razgovore s općinarima, a tad zatražiše da ja iznesem spisak naših želja prema Općini, ŽTP-u i Republici:
-"Ja ću iznjeti maksimalnu varijantu, a to je:
- elektrifikacija pruge Split-Zagreb preko Bihaća, zašto nisu potrebne investicije za gornji i donji stroj, nešto malo oko podizanja tunela, ali sve se to mkože izvesti u roku;
- natkrivanje "prokopa" Split Putnička-Split Prrdgrađe uz izgradnju drugog kolosjeka time se rješavaju mnogi naši i općinski problemi;
- rekonstrukcija Putničke stanice Split, kolosjeci, peroni, zgrade i moderno tehničko osiguranje;
- izgradnja tehničko-putničke stanice u Split Predgrađu s mašinom za pranje garnitura;
- izgradnja dizel-depoa i kolske radionice u Solinu, ova iz Splita Putničke bi se tamo preselila;
- proširenje kolosječnih kapaciteta u Split Predgrađu;
- izgradnja dodatnih kolosjeka u Solinu i Solin Luci;
- izgradnja dodatnih kolosjeka u Kaštel Sućurcu;
- rekonstrukcija stanice Kaštel Stari, treba produžiti kolosjeke za polovinu sadašnje dužine;
- izgradnja hotela za samce, koji bi u toku igara bio za smještaj sportaša, a kasnije naš za kritične kadrove;
- izgradnja nove ŽAT centrale u Split Predgrađu i polaganje TT i SS kabela uz prugu Knin-Split;
- u sve stanice ugraditi najmodernije elektromehaničko osiguranje skretnica i signala;
- i tu dolazi i oprema, namještaj i sve što ide uz nove objekte.
Razmišljao sam da predložim izgradnju nove stanice Split Putnička na način da se ova postojeća natkrije u cjeloj površini betonskom pločom, a na njoj odnosno drugom nivou locira autobusna i taksi stanica, te objekti za turističke agencije i komunikacije tranzitnih putnika željeznica-cestovni prevoz- pomorski saobraćaj, ali sam skeptičan što radi vremenskog roka, a još više što u Splitu postoji bar desetak idejnih varijanti kako urediti ovaj dio grada sa svim tim funkcijama, a tu bi se na rasprave utrošilo dosta vremena i energije za izbor varijante, pa bi se sve ostalo zakočilo, a onda bi mi željezničari izgubili ono prethodno pobrojano. Uostalom, to je više gradski nego naš problem, pa ako oni hoće i nama odgovara."- završim ja ukratko rekapitulirajući predlog naših zahtjeva.
-"Uh,majko moja, koliko li je to para, na miljarde dinara!" - javi se Rudi Krvavica.
-"Da dovršim, neću iznositi cifre, ali izvori para za Mediteranske igre su savezni i republički fondovi, te Općine i međunarodnih sportskih asocijacija. Sigurno će se nešto usmjeravati preko ŽTP-a i nas ovdje,a glavnina će ići mimo nas. S druge strane svi naši OOUR-i će tu moći imati velike prihode kao izvođači ili podizođači radova i prevoznici materijala i radne snage." - dopunim se.
-"Mile, ti imaš orjentacione cifre?" - insistira Paško Škrapić.
-"Imam, ali za objektivnost treba mi tvoja i Božina pomoć, tvoja za građevinske, a Božina za elektotehničke projekte, a Rudi će mi dati podatke za oprenu novog dizel-depoa kao mašinac, on zna koje mu mašine tamo trebaju."- kažem im - " Ne bi da bubnem cifru bez još jedne, zajedničke, stručne procjene."
-"Važi, ja ću ti dato odmah po završetku sastanka, sve sam već proračunao po fiksnim cijenama i tehničkim standardima, specifikaciji materijala, usluga i radne snage." - javi se Božo Šimunović.
-"I ja ću sutra zjutro." - kaže Paško.
I Rudi Krvavica obeća za sutra ujutro.
-"Dobro, onda ću prekosutra ovo umnožiti i svima dostaviti, a sad bi bilo dobro da se dogovorimo tko će nastupati u razgovorima s općinarima, ne možemo svi." - poidsjetim ih.
-"Pa nek budu Danko, Paško i Rudi, ja sam daleko, u Kninu, da budem na rspolaganju svaki čas, na glavne konce treba držati Mile, obrađivati podatke i pribavljati materijale za razgovore." - predloži Božo Šimunović.
-"Neka i Mile nastupa skupa s njima, oni su tehničkih struka, a Danko saobraćajac, treba tu i vrsni ekonomista kao Mile, on ima i stručnu i političku težinu." - javi se Ćiro Vučenović, šef saobraćajne službe.
-"I ja tako mislim, sve se na kraju krajeva svodi na pare, a Mile je od nas najkompleksnije obrazovan kad je u pitanju ženjeznica."- podrži Rudi Krvavica.
-"Da, da, i on u svemu tome mora biti na izvoru, direktno prisutan, lakše će mu biti graditi prijedloge i zastupati naše varijante." - složi se i Paško Škrapić.
-"Onda smo svi za to, neka tako bude." - složi se i Saraga.
-"Ma, dobro ljudi, tu će morati raditi šira ekipa, ovisi o čemu se bude pričalo i dogovaralo, svi ćemo imati i prviše posla. Ja ću kontaktirati na nižem nivou, a na višem će njih trojica." - javim se i ja.
-"Dogovoreno, tako ćemo." - javi se zaključno Saraga.
I tako su za mene već tada Mediteranske igre "Split 1979." počele.
Vratim se u kancelariju i nazovem "Jugobanku" da vidim šta je s mojim stanom. Oni mi javiše da su osigurali kvote na Mertojaku i Pujankama, gdje će se graditi nova naselja od oko 2.000-3.000 stanova s punom infrastrukturom i da su predugovori potpisani. A tada nazovem SIZ stanovanja i Stipu Biuka:
-"Stipe, sutra ti šaljem dokumentaciju za solidarnu stambenu izgradnju za sve željezničare u Splitu, molim te da tvoji to brzo odrade i pošalji mi što prije ugovore. Neka su Ravne njive, njudi previše dugo čekaju, a svaki dan ih je sve više."- rekoh mu.
-"Odlično, neće biti problema, stanova ima i da znaš da ti je to pametno, svi će biti gotovi brzo, a na drugo naselje će se morati pričekati jer će prioritet imati radovi za Mediteranske igre koji će angažovati svu splitsku građevinsku operativu." - kaže mi on.
-"Onda sam sam sebe zajeba, kad će moj biti gotov na Mertojaku?" - velim mu.
-"Nisi, godinu gore, godinu dolje, ali ti na Mertojaku će biti pravi, po novom načinu gradnje i novim standardima. Tamo će ti biti centraklno grijanje, za svako dijete soba, posebne sušione, liftovi, balkoni i lođe, posebni dnevni boravak, kuhinja i trpezarija, i dosta pješačkih zona, natkrivene garaže i parkirališta. I ja ću za sebe gledati da zamjenim ovaj za tamo. Da ne govorim da je to uz more, a Ravne njive su ti ka da si u Lećevici!" - razjašnjava mi on.
-"Dobro, ne dobiva se stan sto puta, onda je bolje sačekati." - kažem mu.
-"Jeste, nećeš se pokajati." - hrabri me on.
Šta je tu je, od svega će me sigurno dopasti puno posla, a ostalo, kao i do sada, skorup će pokupiti oni drugi, na višim položajima. Za sve će biti lako, samo da sa mojom Jasenkom bude sve u redu i da svojim čavrljanjem i radovanjem ispunjava naše duše i nameće veseli životni ritam.

- 29 -

Za Dan republike, 29. novembar, biće dosta dana praznika. Spojili su se praznici i vikend pa smo odlučili da odemo u Bukovicu. Vreme je ljepo mada je kasna jesen, a meteorolozi predviđju da će tako biti sve vreme praznovanja.
Ovaj put idemo preko Muća i Drniša za Knin, pa ćemo u Mokro Polje kod Miličinih roditelja, a od tamo ćemo navratiti na jedan dan i u Kitsanje na Vlaku kod mojih. Počinje se tako ostavrivati ona narodna "...odande si odkle ti je žena...". kažem to Milici u šali, a ona se smije i nalazi ozbiljne razloge:
-"Kod mojih je komotnije, a tamo kod njih nikako nismo bili."
-"Kako nismo, bili smo zadnji put."- podsjetim je.
-"Ono se ne računa kad tamo nismo noćili."- žene imaju uvjek spreman odgovor.
Meni je svejedno, od Mokrog Polja do Kistanja i Vlake desetak je kilometara, s autom je to desetak-petnaestak minuta, ali da je asfalt, a njega u Bukovici nema pa nema i ko zna kad će. A na sve strane je sve asfaltirano, eto i cesta Muć-Drniš je skoro obnovljena i asfaltirana, a narod priča da je to zato što je od Drniša rodom Milka Planinc, sada glavni političar u Republici, koju se za sve pita.
Svejedno mi je i zbog toga što sam zasićen svakodnevnom jednoličnošću življenja: posao-kuća-posao, briga oko djeteta, nema izlazaka, nema zabave, nema vremena ni za šta drugo, a i da ima svega toga ograničavajući faktor su novci. Živi se od plaće do plaće, kad se podmiri podstanarstvo, režijski troškovi, krediti, ne ostaje ni za hranu dovoljno, a često se mora pozajmljivati od prijatelja na kratko, pa vraćati odmah na plaći i tako unedogled.
Većina njih ima pomoć od roditelja ili rodbine, a mi nemamo ni s te strane, štaviše bi i njih trebalo pomagati, ta satlno kukaju da ne mogu na kraj,što od bolesti, što od starosti.
Muka s novcem u firmi, muka u kući, pa kažem Milici da je to za mene previše:
-"Dosta mi je natezanja s financijama u firmi, evo ti plaća pa radi s njom što znaš, raspoređuj kako znaš, meni je glava puna cifara po cjeli dan na poslu."
I tako je to počelo, ustalilo se i išlo dalje. Iako sam znao onu Marksovu da onaj ko ima novac ima i moć rado sam se oslobodio te obaveze u kući, jer mi se bilo teško prepaltati s miliona i miljardi u poduzeću na stotine i hiljade kojima se baratalo u kući, a bilo je skor nemoguće pamtiti sve obaveze, rokove i plaćanja na sve strane.
S druge strane mučilo me to stalno stanje duga i plaćanja u zadnji čas, koje je u najmanjoj mjeri bilo zbog mene ili moje službe, a u većoj zbog nemara i neažurnosti drugih, naročito onih u upravi ŽTP-a koji nikada nisu žurili i za najobičnije transakcije od pet minuta posla trebao im je cjeli dan, što nemi nikako nije išlo u glavu.
Svi smo znali da su plaće osmog u mjesecu, kod mene bi bilo gotovo sve dva dana prije, pa je trebalo čekati dostavu novca iz Zagreba na splitsku SDK. A to bi išlo ovako: oni danas dobiju našu cifru, pa sutra pišu dokumentaciju, pa čekaju potpise šefova, direktora i prekosutra ujutro, a to bi stvarno bilo oko podne, idu na centralu SDK u Zagrebu, a ovi onda dostavljaju nalog splitskoj SDK i bila bi velika sreća da novac stigne do četrnaest sati, a onda mi trči, podiži novac i popodne raznosi po isplatnim mjestima od Splita do Knina i Šibenika i sve u neplaćenom prekovremenom radu. Da ostaviš isplate za sutra nije se moglo radi sigurnosti novca, tu se radilo o velikoj sumi, a blagajne se nisu mogle osigurati po propisima koji su tražili čuvare s oružjem i dozvolama, a to po drugim propisima nismo mogli imati, pa je trebalo plaćati miliciju ili "Sigurnost",a to je opet bio dodatni trošak. I samo dan kašnjenja iplate plaća značio je proteste radnika, jer su oni morali u roku plaćati svoje obaveze, pošto je svako kašnjenje uvećavalo izdatke radi obračuna kamata, da ne navodim druge neugodnosti. Svaka administracija je troma, a sada po ovoj ZUR-ovskoj organizaciji je bila još tromija, i nikom nisi mogao objasniti da je to radi lošeg sistema, ta u ZUR se nije smjelo sumnjati, a ne radi nerada službenika. A bilo je i ovog drugog, ko je smio dirati u "tatine sinove i kćeri", koji osim dobre zaleđine nisu ništa drugo što bi ih kvalificiralo obično za šefovska mjesta ili ona izmišljena gdje se ništa ne radi, a ima dobra plaća. A ta "tatina djeca" su bila ubjeđena da tako mora biti, kad tata može tako zašto i oni ne bi mogli. Svako diranje u njih značilo je izazivati šikaniranje i neugodnosti na poslu, a naravno i kazne i smjene.
A kad čovjek ne može ili ne smije ispoljiti svoje osjećaje prema van onda ih guta u sebi i kad se prepuni s vremenom čaša onda dođe do narušavanja i fizičkog zdravlja. Sve je to medicini poznato i ona je to definirala kao psihosomatske bolesti. I mene to nije mimoišlo, počeo sam osjećati žarenje u želucu i grčeve u crevima neovisno o vrsti jela ili pića. Odem kod dr. Ivanovića, starog medicinara još iz Drugog rata, koji odavno radi kod nas u "Ženjezničkoj ambulanti", a on kaže da je to gastritis, kolitis, da treba paziti na hranu i biti smiren, dade neke ljekove za zaštitu sluzokože probavnog trakta i vozi dalje. Već dugo se znamo pa ga pitam:
-"Doktore, kako to kad sam bio u Vojsci, a Vi znate šta se tamo kuva i jede i kako se živi i šta se radi, nikada se ne bi prehladio ili me zabolio želudac i v creva? A bio sam često na terenu, spavao mokar u robi uz provizorno ognjište, po hladnoći ispod nule i tako to, pa ništa. A sada malo promaje, malo više kave ili začina i odama ne valja, prehlada ili želudac."
-"Eto, odamah na početku su vam tamo dali zaštitu, jel' tako, bockali su vas par puta u više navrata, zar ne? E, to traje dok si tamo i nešto malo duže, a sada te zaštite nema, taman ti je prošla."- kaže on.
-"Pa zašto se to ne čini i civilima kad je tako efikasno?"- pitam ga.
-"Prvo: skupo je, drugo: dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji. Tamo je mladost, pa ne osjeti loše efekte toga, ali se ne smije tako godinama, organizam bi izgubio prirodni imunitet, ustvari navika bi se na pomoć sa strane i izgubio sistem vlastitog prirodnog stvaranja obrambenog mehanizma. Znaš, svaki lijek je i lijek i otrov u isto vreme, jedno liječi a drugo truje." - smije se on.
-"Znači, ne sekirati se, biti smiren, paziti na hranu i biće dobro." - ponavljam njegovo - "A da li se to u ovakvom okruženju može postići?"
-"To sad po novom zovu "stres", a stari ljudi nisu za to znali.Novo vrijeme, novi tempo života, nove bolesti! Možda će se nove generacije na to navići, steći otpornost na te udare, ali mi stariji nećemo, mi ćemo patiti da bi oni u budućnosti imali u sebi razvijen antistresni obrambeni mehanizam. Bar tako uči Darvin." - zafrkava se on.
Sa svim tim iza sebe i u sebi sad ja vozim "Fiću" mada je Milica iskusniji vozač. Neka se odavno emancipirala i dalje smatra da je ipak normalnije da je muško za volanom, bar da se drugi ne zagledaju i pogledima rugaju:"...vidi, vidi, vozi ga žena...", ali joj to ne smeta da me u autu "podučava": "... sad dodaj gas, uključi žmigavac, lakše vozi, voziš djete..." ili nešto drugo.
-"Ili ćuti ili vozi, ja ništa ne govorim dok sam suvzač!" - prekidam je kad mi prekipi.
A ona zaćuti, pa opet nakon nekog vremena "Jovo nanovo". Sreća da je Jasenka nečim okupira, pa mi manje dosađuje.
Lagano vozim, Klis, Kočinje brdo, Prugovo, Muć, Vrba, Kljaci, Kričke, Drniš, Siverić, Kosovo, pa Knin. Navratimo kod brata joj Jove i žene mu Mire, a tu je i sin im, mali Goran, dvije godine stariji od Jasenke. Oni žive u maloj betonskoj kućici i planiraju graditi pravu, tu na istom terenu dok skupe nešto para.
Jovo je godinu dana mlađi od mene, mije je visine, ali je krupniji i jak kao bik,a dok govori glas mu zvoni, a oči smiju, veselo čineći cjelo rumeno lice. Kosa crna i blago ricasta, a zubi zdravi i bjeli ki bjelokost. Škola mu nije išla, a i da jeste isto bi mu bilo,pa ga poslaše poslije osmogodišnje da ide kod brata od strica na Umku da zarađuje za sebe radeći skupa s njima opanke dok ne nađe nešto drugo. tako idući za poslom u Tovarniku upozna Miru i ubrzo se oženi s njom, pa dođoše u Knin gdje se on zaposli u TVIK-u. Pored toga Jovo bi radio svuda za nadnicu gdje bi mu se ukazala prilika, a njih je bilo dosta jer je on radio, onako snažan, srčan i jak, za dvojicu.
Mira je bila prava Sremica, omalena, bucmasta, i blage naravi, ljepa bjela tena i spretna u svemu, a naročito u heklanju,kuvanju i pravljenju kolača. Ona se rodila u Tovarniku, ali njeni su tamo doselili poslije Drugog rata. Rano, kao curica, osta bez majke, a otac, brat i sestra su nastavili živiti dalje. Jovinu "ojačku" narav je lako podnisila, svakom bi se on sve glasnije vičući suprostavlja dok ne istjera svoje, a Mira bi ga umirila sa dvije rječi i pogledom, za tren bi iz njega izašla sva vatra.
-"E, hvala ti Bože, i vi navratili!?" - zagrmi Jovo izdaleka, odozdo ispod kućice dok smo parkirali "Fiću" na ulici iznad koja je bila u ravni s krovom njegove kućice.
Tu kućicu je napravio Krstan na zemljištu sa sjeverne strane Spasa koje je kupio dok je radio kao građevinski radnik u Kninu. U ljevom uglu na najvišoj tačci čestice je ozida tu kućicu, u kojoj su dolje bili kuhinja s trpezarijom i kupatilo, a s vanjskim stepenicama se išlo na sprat u spavaću sobu, čiji je krov, betonska ploča, bio u visini ulice koja je prolazla iznad čestice dalje uzbrdo prema višim djelovima kosine brda. Ostatak čestice Jovo je koristio kao bašču praveći svaka tri metra podzitke na kosini da voda kod povodnja ne odnese zemlju.
Jovo preskače po tri stepenice penjući se k nama ususret, Mira izlazi iz kućice i čeka nas sa osmjehom gledajući na malog Gorana koji nešto "meštri" iza vanjskog WC-a i špajza nedaleko kućice.
-"Nećemo dugo, idemo u Mokro Polje, pa navratili da vidimo da li će ići neko od vas, ima u "Fići" mjesta." - reče im Milica poslije pozdravne cermonije.
-"Ajte, sjerdite, popijte kavu i ručajte, nije preša, ićemo i mi, baš je dobro ispalo." - veli Jovo upućujući nas u kuhinjicu, a tu je sve minjaturno, i mala plava kredenca standardna za ono vreme za sve kuhinje radnika i seljaka, sto za četri osobe četri katrige, šporet na drva za kuvanje i grijanje, što je sve Mira ukrasila svojim rukotvorinama i držala čisto ki apoteku.
-"Ma koji ručak, Jasenka nije gladna, a i ne dajem joj da jede da joj se ne smuči u autu, popićemo kavu pa idemo." - veli mu Milica.
-"Ko zna šta ima tamo jesti znaš da je Mama neđe kod ovčina, a Ćićo uvjek nešto majstoriše,a dok se spremi ručak to će biti kasno, pa ću ja nešto narezati da se bar marenda dok se mi spremimo. Mure li tako?"- radi on po svome - " Ima kod Jove pršuta, pancete, kobasica, a u bašči kapule, salate, kupusa, ma nema što nema, nu vidite, sve se zeleni i buja li buja, mi to nemuremo ni potrošiti."
Mira posluži lozu i kavu, a Jasenki i Goranu dade neke kolače:
-"Jaso, malena, pa kako ci ti meni?"- štipnu je za obraščiće, a djeca ki djeca, vode svoje razgovore.
Nareže Jovo pršuta i pancete, stavi kobasice i kapulicu ka' za desetoro, pa popi na eks svoj bićerin loze i već nam svima liva drugu:
-"Ajte, zete, privati se, kako ćeš raditi ako dobro ne jedeš!?" 
-"Polako ti mali, ima dana." - opomenu ga Mira na račun rakije.
Jedemo pomalo, polako, dok se oni spreme a oni to čine uz jelo, trpajući rutinski u torbu šta im treba za selo, Mokro Polje. Ima tu robice za Gorana, alata i hrane, kao da su unapred znali da ćemo naići.
-"Meni je dosta, nisam navika jesti ovako rano." - kažem im.
-"Jedi ti, jedi, ko zna kad će biti ručak!" - nutka Jovo i liva žutinu zlatnožute boje, pitku ki varenika.
-"Jesi li da kokošima?" - pita ga Mira.
-"Ih, dašta, imaju za deset dana i rane i vode!" - kaže Jovo dok trpa u vreću najlon kese napunjene salatom i kapulicom. - "Ne znam kakva je una tamo, biće su je starci zapustili, pa nusim za svaki slučaj."
Krenuli smo poslije sat vremena,nas šestero smo se strpali u "Fiću", a ja samk vozio. Sad Milica nije pogotovu htjela voziti, da se ne vidi da žena vozi muža.
-"Kako služi "Fićo"? - pita me Jovo.
-"Dobro, nije dosad bilo problema." - kažem dok smo prelazili mostić na Butižnici.
-"Sad ćemo ga viditi uz Bulinu starnu, do kraja je opterećen, ja imam stotku, Mira i Milica stopedeset, ti Mile sedamdesetak i ova dječurlija dvadesetak, aha, nek se iskaže uz stranu, unda je pravi!" - zvoni Jovin glas slažući računicu.
Ja prešaltujem u drugu i "Fićo" prede bez napora, na po gornje serpentine prebacujem u treću i on kliznu brže bez muke uz brdo. Kad stigošmo na vr strane javi se Jovo:
-"Dooobaar! Dobar je zete, ma "Fićo" je pravo auto, vidijo sam ja i jače koji ođe stanu."
Prolazimo krivinom pored Stare Straže i geološkog nalazišta, a tada kroz rastovu šumu makdamom truckamo prema Oćestovu. Iza nas je oblak bjele prašine što zabavlja Gorana i Jasenku svojim promjenama oblika od lagane burice. Moram polako voziti, makdam je dobar, ali ima ponegdje i krupnih kamenih izbočina ili ovećih rupa što su islopali teški kamioni, pa se mora voziti cik-cak da se ne probuše gume ili ošteti nešto drugo na autu. Stižemo u Radučić i kod "Radučke krčme" skrećemo desno prem Mokrom Polju "rudaricom", a sada je cestica još gora, rupa do rupe, a škaljinu nabacali teški kiperi što voze boksit uz rub i vozim skoro korakom. Ispred mokropoljske udoline u kojoj je centar sela s crkvom, grobljem, zadrugom i gostinicom skrećemo uljevo na šakaljovitu putinu što vodi uz suvozidine ograda i poslije tri-četri kilometra stižemo u zaseok Saviće gdje je Miličina rodna kuća. Na početku zaseoka je seoska škola na sprat s dvije učionice u prizemlju i stanom učitelja na spratu. Sada je pohađaju djeca do četvrtog osnovne, a poslije idu u centar sela udaljen oko sedam kilometara da završe ostala četri razreda. Poslije pedesetak metara stajemo pred Krstanovom kućom, što djeca jedva dočekaše.
-"Ooo Ćićo, ima li koga!?" - viče Jovo zvonkim glasom da ga se čuje na kiklometar daljine - " Evo ti gostiju!"
Od tamo se niko ne javi, samo zareva magare u obližnjoj livadi.
-"Ih, sreću mu vrag odnjo, ko mi se javlja!"- okelji se Jovo.

- 30 -

Kuća Krstana Trivića je na sprat. Ozidana od kresana kamena i pokrivena ciglom. Po sredini je gornjim spratom natkriven kolni ulaz, ljevi dio od ulaza kuće je Krstanov, a desni je brata mu Triše. Na donjem djelu je jedan omanji prozor, a na spratu ih ima svaka soba, i to je lice kuće prema svjetu.
Kad se prođe kroz ulaz ljeva strana avlije je Krstanova, a desna Trišina, u produžetku je vatrena Krstanova kuća, a pored i malo iza nje i drvnjaka su svinjci i kokošinjci. Ispred kuće, u kraju avlije je gusterna s krunom od kresanih kamenih pragova s pločatim guvnom. Avlija ispred kuće je betonirana,a ogradni zidovi nadograđeni žičanom mrežom. Tu su obavezen murve i odrina, te cjeće, ljetna kužina sa šporetom na drva i priručnim stolićem. U prizemlju kuće je bunar s ugrašenim hidroforom, ispred kojeg je česma, a u sitoj prostroriji je smješten i alat i priručni materijal za domaćinstvo. Iza te prostorije je velika špajza čiji prozorčić ka puškarnica gleda prema selu. Kuhinja i dnevni boravak i trpezarija s plavom tipskom kredencom, frižiderom, šporetima na drva i struju, kao i veliki masibni sto za desetak-petnaestak osoba sa sjeđama s obe strane, su smješteni tu u prizemlju, zaklonjeni od ljetne vatre i zimske bure nastrešnicom ispred i krošnjama murvi malo odalje. Kod Triše je slično, a na spratu su sobe na koji se dolazi vanjskim stepenicama i preko verande nad kuhinjom. S južne strane je soba starčadi, sa sjeverne su za ostale članove familije, kad dođu, kad navrate. Opremljene su nejednako, što starinskim što novim namještajem, ali su povelike i komotne i čiste ki u gradu.
-"Reka sam ja, ođe nema nikoga, ma njesu daleko dok je sve otvoreno, a šporet gori. Sad će se neko od nji dovući odnekud." - govori Jovo dok ulazimo u poveću kuhinju i unosimo svoje stvarčice stalno prateći djecu kojima ne pada na pamet da ulaze u kuću.
Na velikoj stolini nekoliko tećica s zaklopcima, a na šporetu na drva vari se kiseli kupus u ovećoj lončini. Jovo diže s tećica zaklopce, u svakoj je ponešto jela, od juhe do kuvane bravetine:
-"Nu ti ovo, od preše ni ne jedu! Uvjek im je neka preša!" 
Tad pogleda u frižider smješten na betonskom postolju u nuglu kuhinje:
-"Ola, ima skute, varenike, sira, ko zna jel' ovo valja!?" - proba na vr jezika jedno po jedno - "A, nije kvarno, mure se jesti."
Tad spazi u staklenom djelu kredence mali bocunić do vr'a napunjen žutom, ko žeženo zlato, tekućinom:
-"A, evo rakije, drži je Ćićo pri ruci!" - uze bićerine i nasu meni - "Dobo došli u Mokro Polje, posebno ti zete!"
Iskapišmo je, bila je lozovača:
-"Kako je ovako žućkasta?" - pitam ga.
-"To Ćićo stavi malo kore od jabuka kad je peče, da mu je ljepša." - nasmija se on.
Izađošmo ispred kuće pod verandu, Milica i Mira se razišle po avliji i gledaju cvjeće:
-"Ih, Mama to slabo poliva, skoro je sve suvo." - komentira Mira izgled cvjeća u pitarima i maloj gredici uz dvorišni zid.
-"O Jovo, jesi li to doša?" - pjevušećim glasom javi se starica u bjeloj povezači s dna Trišine avlije. 
-"Jesmo strina, ja i Milica, svi smo došli, i djeca." - javi joj se Mira.
Strina Mika je trišina žena, većinom boravi po kući i oko nje i tako pazi na obe avlije, a Triša odgega ovcama dok joj se najmlađi sin Slavko bavi težim radovima: poljem, vinogradom, baščama, drvima i raznim popravkama po kući i imanju.
-"Strina, đe su muji, Ćićo i Mama?" - upita Jovo - " kako ste ti i Triša?"
-"Tu su neđe, Mama je kod ovaca, a Ćićo se muta tu neđe, sad će uni." - veli ona - " Ih, kako sam, ki cura, zar ne vidiš!?"
-"Dobra si ti, dok mureš o sebi, samo polako, nemuj letiti." - šali se Jovo.
Jasenka i Goran se igraju kod drvenjaka, s rasrovih grana skidaju babuške i bacaju ih betonskoj stazi. Baba Mika otvori metalna vratašca:
-"O Gorane, o Jasenka, ajte amo kod babe, daću vam nešto." - zove ih strina Mika kad se s nama ispozdravlja.
Milica i Mira se uhvatile pospremanja po kuhinji i avliji, jedna opra suđe, a druga grabovom metlom čisti opalo lišće po avliji. Jovo se presvvlači u radnu robu i kontrolira frezu dio po dio.
-"Muraću im uzorati bašče dok je ljepo vreme, nek su spremne za zasad." - veli mi.
Pred ulaznom kapijom zagrebunaše opanci po šoderu, a sjedokosi starac s "francuzicom" na glavi se nakašlja, da da znak da je tu, a u jednoj ruci nosi drenov štapić, a pod drugom miškom pregršt zelene travurine.
-"Evo nam Ćiće! E muj Ćićo ne dočekuje se tako zet, a bome ni ja, sin!" - zazvoni Jovo svojom glasinom kroz volt.
-"E, muram ja raditi kad neće niko, cjeli dam kidam ovu travurinu, šteta da propane." - kiselo će Ćićo.
-"A šta si se s tim mučio, jesam li ti reka da ću ja bašče srediti, sad ću odma ići." - Jovo će mu.
-"Znam ja, ti bi frezom sve ovo isjeka i zaora, a magare neka ođe gladno krepava. Svi vi sada tum-bum, začas, ma više od vas štete neg' koristi!"- iskosi se zvonkim glasom Ćićo i tresnu travurinu kod drvenjaka, reka bi čovjek sa strane da će se sad pobiti.
-"Ajde, ajde, neće ni to magare spasiti od gladi. A šta ga i držiš, ničim ti ne koristi, kad si ga zadnji put natovario? Nego, kako si ti meni?"- ublaži malo Jovo.
-"Kako ću biti u ovim godinama, stara drtina.Eto, tako!" - i Ćićo ublažava.
Ispozdravlja se s nama svima i obazre se po avliji:
-"A đe su djeca?"
-"Kod Mike, odmami i' tamo." - veli mu Mira.
Krstan Trivić, odnosno "Ćićo" kako su ga sva rođena djeca i stričevići zvali, rođen je tu 1910. godine, doduše u drugačijoj kući i familiji, koju su prije desetak godina srušili i na njenu mjestu ozidali današnju kuću i podjelili familiju. S vremenom se dograđivalo, kuhinja, stepenište, naslon ovdje i ondje, naročito kad su ojačala djeca, te se pomalo nabavljalo i nešto namještaja i naročito alata. Sada je bio u penziji, kao invlid rada, spojivši borački i radni staž, ali je i dalje drža ovce, kravu i magare, te prasad za poseke. On i žena mu Sava, koju su zvali "Mama", su se bavili tim domaćinstvom dok su im se djeca razišla po svjetu. Najstarija Janja otišla u Vojvodinu na sezonski rad pa se nije ni vratila, udala se u Kuli za Dragu Kordića, Hercegovca Hrvata iz Tihaljine, koji je tamo doša iz istih razloga i po istom poslu. Oboje su radili u Poljoprivrednom kombinatu "Đuro Strugar" u Novoj Kuli ili "Kozari", on kao traktorist, a ona čas na njivi čas kao trgovac u lokalnoj prodavnici. Drugo djete Milica poslie četri razreda osnovne škole ovdje u zaseoku ostale razrede omogdinje završi "gore u Selu", kako zvali centar Mokrog Polja, a tada Ekonomsku školu u Kninu, stanujući i gladujući s bratom Stevom u onoj betonskoj kućici gdje sad živi Jovo s familijom. Tada poče raditi u Zadruzi u Mokrom Polju, a nakon godinu dana ode u Zadrugu u Dornice kod Rogoznice, pa u Osnovnu školu u Klisu, a tada pređe, poslije par mjeseci na zamjenama po raznim firmama, u "Jugobanku" i uda se za mene. Stevo je bio treće djete po redu, pođe s Milicom u Ekonomsku školu Knin, pa mu se u četvrtom razredu nešto zaneća i da mu ne propne godina poslaše ga u Kulu kod Janje da dovrši školovanje, a on tada ode u miliciju u Sremsku Kamenicu kod Novog Sada, gdje po završetku obuke posta saobraćajni milicioner, a prije tri-četri godine ga po molbi pemjetiše u u Knin, gdje i sada radi isti posao. Četvrto djete bio je Jovo, o kome ponešto već rekoh, a peto Luka, koga poslaše na Umku, tamo završi za zidara, a kasnije uz rad za građevinskog tehničara, pa radeći na raznim građevinama od Beograda, Benkovca, i po Vojvodini završi s "Kongrapom" u Rusiji. Šesto djete je bila Jelena-Jeka, koja poslije osnovne škole u Mokrom Polju završi za trgovca u Splitu, zaposi se u Robnoj kući "Dobri" firme "Dalma", a sada radi u Robnoj kući iste firme u Kninu po molbi, a sedmai najmlađa Dara završi ugostiteljsku školu i zaposli se na Hvaru kao konobarica u hotelu "Sirena". 
Krste je bio mlađi od Triše i doskora, do smrti matere im, su živili zajedno u porodičnoj zadruzi. Trišina djeca isto tako kao i ostalih iz kraja odoše u svjet, te im osta samo najmlađi Slavko, da se stara o dvoje starčadi, a i ponešto o Krstanu i Mami. Imanje su podjelili bez svađi i zakeranja i stalno su ostali u dobrim odnosima. Sva djeca, i Trišina i Krstanova su odrasla u zadruzi pa bi se i sada jednako javljali i roditeljima i stricu i strini, a ovi stari su isto tako ih i primali, kao jednake i svoje.
-"Ajmo u kuću, jesi li zeta Milu nudio rakijom?" - pita Ćićo Jovu.
-"Zveknuli smo po jednu, ma mugli bi još, a Mile?" - okelji se Jovo.
Milica i Mira su skuvale kavu i sredile kuhinju, pa sjedošmo za onaj velikački sto, a Jovo donese iz kredenčice bocunić i bićerine, pa svi popišmo rakiju i kavu.
-"Ručaćemo kad dođe Mama, ovo treba variti još malo."- reče Mira.
-"Unda ja odo časkom isfrezati ovu bašču kod gusterne." - diže se Jovo.
-"Idem i ja pregledati "Fiću" " - digoh se i ja.
Ćićo s ženskima osta u kuhinji, ali zamalo se ču njegov zvonki glas, bolje rečeno vika, po avliji i udarci sikire na drvenjaku.
Pogledam gume, vodu i ulje, otvorim poklopac motora i pregledam remenje,dinama i hladnja i sve je bilo kako treba, jedino je auto trebalo oprati od nakupljene kamene prašine s makdama. Upitam Milicu ima li gdje guma da je spojim na česmu i ona me uputi kod natkrivenog bunara i hidrofora. Uđem s "Fićom" ispod volta, spojim gumu na česmu i začas ga operem, onako umiveni bio je kao novi.
-"Dobar ti je, a?" - pita Ćićo.
-"Služi, zasad nisam imao problema s njim, ta novi je, tek se razradio." - velim mu.
-"Neka, samo naše putine ne valjaju, treba polako i pažljivo voziti, ima velikih kamenčina samaca po putu, to zna razbiti nešto na njemu." - podučava i savjetuje on.
-"Znam, i ne možeš drukčije." - potvrđujem mu.
-"Nek' ostane auto tu, vani znaju naići prasad pa će ga češući se isprljati ga." - veli mi Ćićo.
-"Ako ne smeta čemu, može." - slažem se.
-"A šta bi smeta, mure se proći." - veli on i odnese nekoliko cjepanica u kuhinju.
Ne znam šta bi radio, niko mi ništa ne govori, a ja se još ne snalazim, jer svaka familija ima svoj način organizacije radova koje svi domaći znaju, pa ako niko ništa ne kaže ne preostaje ti nego čekati da te se sjete. Tad odem na drvenjak i uzmem sikiru i cjepkam drva do ručka, a to se nekako oduži, mrak već pada, a od njih niko ne pomišlja na ručak. Kad mi dosadi cjepkanje unesem iscjepkano u kuhinju i bacim u sanduk kraj šporeta, i opet s Ćićom pijem rakiju. Dođe i Jovo s frezom:
-"Evo Ćićo, gotova ti je ova, šutra ćemo une druge, pa sadi šta te volja." 
-"Luk sam posadio, vidio si, blitve ima, na proljeće ćemo saditi bob, salatu, kapulu i kumjere, vidiću šta ću još." - Ćićo naglas planira.
-"I gra, da imaš kosica, a unda i pomidora, obavezno." - dopuni ga Jovo.
-"Oću, ma se njesam odma sjetio." - veli on.
-"A đe je Mama, da ručamo." - sjeti se Jovo.
-"Sad će, samo šta nije, trebala je već doći s ovčinama." - veli nam Ćićo.
-"Unda ćemo pričekati i nju, idem dati prasadima i stjerati kokoši." - veli Jovo.
Mira i milica su spremale neke kolače i hranu za djecu koja su se zabavila kod strine Mike, a ja upalim televiziju, ma slika nije baš dobra, pa namještam antenu i nešto je poboljša.
Začu se klepka i Mamin glas pred avlijom, a zatim i zvuk motora nekog auta, pa malo zatim Stevin glas. Pojata je bila u livadi ispod kuće i tamo su sagnali ovce,sve to potraja nekoliko trenutaka i tad se oboje pojaviše u avliji ispred kuće.
Mama je koščata starica, skroz bjelu kosu upletenu u pletenice pokrila je bjelom povezačom. U crnom vuštanu je i teget bluzi preko koje je obukla crni vuneni džemper,crnim vunenim čarapama, kožnim opancima, a preko ramena i pleća ovlaš je prebacila nekakvu mušku jaketinu iz čijeg džepa vire pletaće igle i vuneni konac, a u jednoj ruci joj drveni štapić dok u drugoj drži nekoliko struka grkice za praviti metlu kojom će čistiti ispod ovaca.
-"Evo Mame! Đe si ti dosad, kako si?" - zazvoni Jovin glas.
-"Znala ih muka, nikako ih skupiti, trče za žirima, i evo vidiš, padae nuć dok ih skupi i doćera."- ukratko će ona i sjede do šporeta da ugrije kosti.
-"Ajde Miro, Milica, stavljajte ručak, Mile je ogladnio!" - zapovjeda Jovo.
-"I ja sam, koji ručak, ovo je večera." - doda Stevo kad se prethodno se ispozdravi sa svima.
-"Pa i njesmo toliko gladni, nije kasno." - veli Ćićo.
-"Oni ti svi zabure u ormarić, frižider ili tećice, ponešto zakuse, a ti čekaš na red za jelo. Ođe ti toga nema, snalazi se kako znaš, ki i uni." - smije se Stevo.
Dođe i Slavko i dvede djecu:
-"Evo i' naigrali se, a biće i ogladnili. Jeli su nešto kod Mike i prevrtali po kući, pa im dosadilo."- veli on.
Sjedošmo svi za sto, svaren je kiseli kupus i suvo meso, a nakuvano za još ovoliko ljudi. Jovo iz konobe donese dvolitraš žutine, a Stevo isreže kruv ispod peke. Jelo se polako,pa su čak i Jasenka i Goran brljali po svojim pijatićima praveći se važni što sjede skupa s odraslima na sjeđama, mada su im se iznad stola vidile samo glavice. Mira nađe neke podmetače pa ih podiže na njihovu veliku radost što su tako porasli.
Stevo sjedi do mene i učestvuje u razgovoru o svemu i svačemu, a potiho me pita kako je u Splitu.
-"Dobro je, spremaju se Mediteranske igre, pa se o tome najviše govori i piše. Inače uobičajeno, male plaće, ZUR, OOUR-izacija, reorganizacije i te gluposti." - kažem mu - " A šta je s tobom, kad se ženiš?"
-"Vidiću, a bićete na vreme obavješteni." - nasmija se on.
-"Danicu, a?" - pitam ga.

-"Aha, a trebam raditi i kuću, s Jovom se dogovaram da radimo zajednički ondje na placu, u dnu, prekoputa željezničke zgrade, do Cvjetanove." - objasni on.
-"Trebaće puno para, kako stojiš s tim?" - pitam ga.
-"Najviše krediti za materijal, a ja i Jovo ćemo većinu radova sami izvesti. Po fazama,podrume, prvi i drugi sprat, pa potkrovlje i krov. Od podruma bi zasad adaptira sobu i kužinu da ne plaćam podstanarstvo, a ostalo bi kako se financijski može. Treba bi dobiti i stambeni kredit od milicije, iće će već nekako." - objašnjava mi.
-"Ajde neka, trajaće godinama, ali bolje i tako nego plaćati podstanarstvo i čekati godinama stan." - hrabrim ga.
Sjedilo se tako do kasno u noć uz žutinu i priče i šale, čas na račun ovoga, čas onoga, a najviše na Ćićin. On je to stojički podnosio i uvjek ima spreman odgovor.
U spavaćim sobama je bilo hladno, ali su tu bili biljci, ispod njih se moglo i na avliji spavati. Poslije par trenutaka drhtavice sve troje smo zaspali kao topovi.

Nema komentara:

Objavi komentar