- 31 -
Milica i ja smo ustali oko osam, a dočekao nas je vedar i sunčan dan, samo po mirisu se osjećala burica. Čuo sam stare kad su ustali i dogovarali u kuhinji, a nešto kasnije i Jovu kako pali frezu i odlazi na freziranje bašča. U kuhinji je sjedio Stevo i oštrio noževe,a Mira je skoknula do strine Mike na ćakule i kavu.
- "Dobro jutro, šta ćeš ti s tim?" - pitam Stevu.
- "Klaćemo prasad, ljepo je i burno vreme, nema se šta čekati." - veli on.
Prtistavim lončić za kavu na šporet i progaram drva i ugljevlje u ložištu:
- "Nećeš valjda sam, šta ne osta i Jovo?"- pitam ga.
- "Štra će mi, ti žeš pridržati žicu dok ja zakoljem, ostalo je moja briga. Mira i Milica će pomoći oko pranja." - objasni mi on.
- "Dobro, samo mi pokaži, ja sam dosad samo glaeda, nisu me to naučili raditi." - upozorim ga.
- "Neka, nema tu šta posebno, radićeš što ti kažem." - nasmija se on.
Popijemo rakiju, bocun i bičerini su bili na stolu, a tad dodam skuvanu kavu. Dođe tad i Milica noseći Jasenkinu robicu za pranje:
- "Šta je sad to, imaju li ovi ikad mira, nikad ni sveca ni petka." - veli ona.
- "Zar se nisi naspavala?" - pita je Stevo.
- "Ma jesam, ali me probudio Ćićo rano onom svojio glasinom, i kad šapće čuje ga se na kilometre." - osmija se ona.
- "Znaš ti njega, preskočiš to i spavaš dalje." - veli joj Stevo smijuljeći se, a tad se okrenu meni:
- "Ajmo sad Mile, vidiš ovu sajlu s ručkom i omčom, kad ja nabacim omču prasetu na njušku ti samo vuci sebi, ostalo ću ja." - objasni mi on.
Izađemo na betonsku stazu kod vatrene kuće i on pusti jedno prase iz svinjca mameći ga, a kad ono dođe na odgovarajuće mjesto on mu nabaci omču na njušku i ja povukoh sajlu k sebi. Ono se stade otimati nazad i sve više zatezaše omču i sajlu, a utom Stevo nožem ga pogodi u srce i ono se skljoka na beton.
- "Gotovo je, pomozimi da ga stavimo na ovu dasku." - reče on i to napravišmo - "Sad si slobodan sat vremena, ja ću sve dalje sam."
- "A ja i on ćemo do dućana u Kanazire, trebam dovesti šećera i još ponešto." - stvori se odnekud Ćićo.
- "Ajte, nemoje se dugo zadržavati, trebaćete mi kašnje." - veli mu Stevo.
Sjednemo nas dvojica u "Fiću" i ja vozim kuda mi on pokazuje. Putina je očajna, ali se polako nekako može voziti. Zadružni dućan je bio na osami ispred zaseoka Kanaziri, u zgradici zidanoj betonskim blokovima i s ravnom betonskom pločom. Unutra je prodavačica, srednjovječna žena, i nekoliko postarijih ljudi, razgovaraju i piju, ko rakiju ko pivo. Krstan se sa svima ispozdravlja i reče prodavačici šta mu treba. Kako ona to donosi ja stavljam u "Fiću", a kad to bi gotovo on reče prodavačici:
- "Koliko to iznosi, piši de, da znam koliko nuvaca trebam dunjeti."
- "Šećer, brašno, manistra, vegeta, pivo, riža, so, ulje,... evo toliko." - pokaza mu cifru na papiru - "Da pišem u knjigu?"
- "Aha, kad bude penzija smirićemo to." - kaže joj on.
- "Nemuj zaboraviti boce od piva dunjeti!" - prikriči mu ona.
- "A da, dajde mi još nešto za dječurliju, šta ćemo Mile?" - pita me on sjetivši se djece.
- "Čokoladice, evo baš su malene." - odgovori trgovkinja.
- "Daj i to, dvoje ih je." - veli joj on - "I nama dvojici rakije."
Pijemo polako rakiju dok Krstan promjeni koju informaciju s komšijama iz susjednih zaseoka, a tad krenušmo nazad po istom putu vozeći korakom.
- "Dobro je, sad ćemo i drugo zaklati." - dočeka nas Stevo - "Dođi Mile."
Milica i Mira su prale suđe i sortirale meso koje im je izbikarijo Stevo. Ja i on ponovišmo postupak i s drugim prasetom. Sada sam mu ja umjesto Milice i Mire asistirao da objesimo i očistimo prase, izvadimo iznutrice, prethodno ga ošubavši na dasci.
Mira je, čekajući posao oko drugog praseta, stavila da se friga džigerica za marendu, a Milica čistila salatu i kapulicu kod vanjske česme na avliji.
Djeca su još spavala, opio ih čisti bukovački zrak.
Sve je bilo gotovo oko podne, kad se svi okupiše kod kuće. Baba Sava odnosno Mama je ovce ostavila u nekom obližnjem ograđenom dočiću, Jovo je isfreza i druge dvije baščice, Slavko je iscjepa i složio drva, baba strina Mika je svarila ručak, a đed stric Triša je svoje ovce stjera u ogradicu nedaleko kuće da mu se klepka iz avlije čuje, Goran i Jasenka se probudiše i naveliko skaču po avliji baveći se svojim dječjim poslovima. Stevo je usolio meso, a Mira i Milica oprale drob, spremile ručak, mogli smo svi za trpezu.
Svi Trivići su glasni, a Krstan i Jovo su po tome ispred sviju, pa kad se razgovaraju neko bi sa strane, ko ih ne pozna, pomislio da se tu žestoko svađa. A Mama je tiha, no s vremenom je i ona nešto od njih poprimila, pa i ona zna na njihovu viku vikom odgovoriti usput odmahujući rukom uz već ustaljenu poštapalicu."Znala ga muka!"
Sada su joj tu ćer Milca i snaja Mira, koju je neobično cjenila i volila što je rano ostala bez majke a ova joj isto tako uzvraćala, pa joj ne daju ništa raditi, a ona nenaučena na taj nerad i mir, sva se spetljala i ne zna šta bi sa sobom, te premeće uprazno stvari po sudoperu, šporetu ili u kredenci.
- "Sjedi ti Mamo, mi ćemo to." - tjeraju je one, a ona sjeda na kraj stola do Ćiće i plete prstima položenih ruku u krilu.
Na ručku nam se pridružuje i Slavko, a zovu i Trišu i Miku, no oni govore da su jeli svoju hranu, kako oni nazivaju jela koja pripremaju po uputama doktora, naravno uz pilule koje piju čas za ovo čas za ono, a sve se svodi na juhicu, mljeko i lešo nemasno meso.Ali rekoše da će doći malo kasnije na "čašu razgovora" kad "isprave malo kosti".
I dođoše oni pri kraju ručka koji se bijaše odužio, a dođe i komšija Jovac, učitelj Golub i žena mu učiteljica Mara, komšija Nikola i žena mu Mikeša prezimena Garić, koji su se bavili opančarstvom i živili tu na početku zaseoka. Svi su oni očekivali goste, sinove i kćeri, koji su na školama, studijama ili poslu po Beogradu ili drugim mjestima tamo u okolini.
Pilo se vino i pivo, kuvala se kava i pričale lokalne priče, kojima sam nastojao uhvatiti konce, što je bilo prilično teško, jer su se koristili nadimci i lokalni toponimi, pa mi je Milica ponešto "prevodila" kako bi lakše razumio.
Triša i Krstan su odmalena bili "zaljubljeni" u kamen, stalno su nešto kreskali, zidali i kopkali. Dok bi drugi čvajući ovce nešto teslali od drveta, ženske plele kalce i džemper, njih dvojica su kresali kamenice, na ogradama zidali struge kao da su kućna ili avlijska vrata, i po cjelom kuvinu bilo je takvih dokaza. U avliji je to bila velika gusterna s kamenom krunom, pa ova kuća, Trišina u njegovoj avliji, i velika gusterna u Dočiću ispred zaseoka, kao gusterna i kućica u vinogradu na strani kod Sela.
Obojica su bili u partizanima, Triša kao obični borac, dok je Ćićo bio kuvar.
- "Nije mi bilo teško, više je bilo dana kad se nije nego kad se kuvalo, a kad bi šta bilo svariti svi su bili zadovoljni. Kako i ne bi, u vječnoj gladi se ne govori kakvo je, nego ima li šta jesti. Da sam i opančine svario bili bi zadovoljni, nek je samo toplo, a pura i kaša su bile prava gozba."- priča on kako je naučio kuvati.
I Mama je ranjena u Drugom ratu. S nekoliko žena tjerala je konvoj magaradi s natovarenim vrećama raznovrsne hrane i potrepština u Odred, primjetile ih ustaše tamo negdje na Velebitu ispod Gračaca i zasuli ih paljbom iz strojnica, pušaka i mitraljeza, te nju zakačilo po listu noge i iskidalo mišiće i vene, a ona zavila povezačom i travežom i polila rakijom, pa se poslije rata godinama lječila,a rane nikako da zarastu. Doktori digli ruke i računali da će se tako mučiti do smrti. Neko joj reče da uzme litru rakije i unutra stavi nekoliko što ljući feferona i da to odleži par dana, a tada da naveče natopi zavoj i previje noge preko rana i drži do jutra, pa ako treba da ponovi tako par puta. I ona to učini:
- "S početka žarilo, palilo, pa gorilo, mislila sam da osta bez nugu, ali sam trpila do jutra, njesam imala šta izgubiti. Ujutro skinem zavoje, krvarenje prestalo, a koža nagorila, bjelila se ki sir. Poslije petnajestak dana koža se obnovila, ma ostale su bjele maće, vrlo važno, ali krvarenje je otada prestalo. Kad sam došla doktoru u Šibenik on se čudom čudio i ja mu ispriča kako sam se lječila."E, narod sve zna, zna šta i mi ne znamo!" i zapisa i on tu ricetu."
Kad se počeše razilaziti Milica predloži da odemo "Fićom" do vinograda, da vidim kuda je ona išla u školu u Selu od petog do osmog razreda. Povedemo Jasenku i Gorana, a pridružiše nam se Jovo i Mira. Vozio sam lošom putinom skoro korakom, ni boljim ni gorim od ostalih po kraju i na sedmom kilometru počmemo se spuštati niz strminu prema Selu, kako su zvali centar Mokrog Polja. Stanemo na po strane i tu je bio vinograd, a na kraju parcele i kod zadnjeg reda panja bila je mala kućica od kresana kamena s pločatim krovom okružena s nekoliko stabala smokava. Ispred, uza zid, je bila kamena klupa za sjedenje, a unutra alat za obradu vinigrada, suđe za galicu i mašina za prskanje, te ognjište i gvozdeni krevet s slamnatim štramcem i biljcima.
Niz blagu padinu su u geometrijskom redu poredani panji loze, a na svakih tri-četri reda je napravljen podzidak da spreči eroziju zemlje kod povodanja za velikih jesenjih i proljetnih kiša. Uz kućicu je i bunar s krunom od kresana kamena, u kojem stalno, preko cjele godine, ima vode, ma kakva suša bila.
- "Pili odnekud kroz zemlju, a kako su našli žilu sam Bog zna, valjda rašljama." - objasni Jovo.
Na smokvama smo našli nekoliko osušenih smokava, a na panjima nekoliko čevulja grožđa koje su za trganja bile zelene ili sakrivene lišćem, te ih onako ušećerene dadošmo Jasenki i Goranu, što oni rado pojedoše ližući prstiće od preslatka ćuktera.
Tada se spustimo niz strminu do Centra. Ispred crkve Sv. Luke, Slave svih Trivića, nekih dvista metara bila je ozidana "Lokva" s tekućom vodom i izgrađenom kamenom česmom, a pretpostavlja se da je ta živa voda od Zrmanje udaljene sjeverno nekoliko kilometara, pa tim podzemnim pravcem teče do izvora Miljacke na Krci, odakle se crpi voda za kistanjski vodovod. Uz crkvu je groblje, a malo dalje Gostiona i Zadruga i nekoliko stambenih kuća oko njih. Niže prema jugu i Radučiću su bili Japundžići, zaseok gdje se rodila miličina kolegica Janja Japundžić i gdje joj živi mater Vaja, udiovica palog partizanskog borca.
Oni mi sve objašnjavaju, ali je sve te podatke teško odama popamtiti, a onad svraćamo u Gostionu koja jedino za praznike radi, da se Jovo i Milica jave svojim poznanicima, a oni nas starije tamo časte pićem i djecu bombonima, pa se poslije "po ure divana" vraćamo nazad, sada drugim putem preko zaseoka Durmića. Smrkavalo se kad smo se vratili i zatekli starčad u uobičajenim večernjim poslovima, te im odma pomogošmo, te se tada opet skupišmo u kuhinji.
U to doba godine dan je kratak, mrak rano pane, a s večeri se javi burica i bude prohladno. Djecu toplije obukošmo jer im još ne pada na pamet spavanje, a ni igranje po kući,te stalno pretrćavaju od nas do babe strine Mike i nazad. Kako se snoćivalo dolazile su komšije, pa se začas napuni puna prostrana kuhinja i opet pročeše priče i šale podmazane vinom. Prema meni se svi odnose kao tu rođenim, ma me mimolaze šale na moj račun, valjda što ne znaju puno o meni, valjda što se podsvjesno primjenjije nepisani zakon gostoljubivosti, što je slika karaktera i naroda u cjelom kraju. A svi oni mene i Milicu pozivaju da navratimo kod njih, makar na kavu.
I tako prođe i taj drugi dan praznika, u opuštanju i bez misli na posao i brige koje nas čekaju po povratku u Split.
32
I ovo jutro smo ustali ja i Milica "kasno", oko osam, i niz stepenice se spustili u vedar i sunčan, mada prohladan dan na rakiju i kavu u kuhinji, koju je skuvala Mira i pila u društvu Ćiće. Ona je odavno več sve sredila po kuhinji, od suđa do poda, a sad je u predahu pila kavu, kako reče "... do pranja posteljine i ostale robe umjesto Mame...".
Milica i ja nismo imali šta raditi, a Ćićo se sjeti da opet treba u dućan, pa nas dvojica odošmo "Fićom" do tamo po pivo, brašno, manistru i još neke sitnice za kuću. Usput popišmo rakiju s ljudima i ovaj put Ćićo podmiri i ovaj i prethodne račune. Naravno, tu su i čokoladice i bombone za djecu. Kad smo se vratili od dosade opet operem "Fiću" i prekontrolišem sve, jer sutra planiramo otoći na Vlaku kod mojih, a prekosutra kroz jutro prije gužve na cesti u Split.
Tada me Milica "povede" kod Nikole i Mikeše Garića. Ona se njoj kao curica divila, jer je Mikeša kako su je zvali, mada joj je pravo ime bilo Milica, bila najljepša cura u kraju, i uvjek ljepo obučena, uredna i čista, iako je bila iz sirotinjske kuće. No, njena udaja za Nikolu nije išla glatko kao ni Pepeljuguina iz bajke. Njena svekrva se ni do danas nije pomirila što joj je ona sna iako je od toga prošlo skoro dvadeset godina, te je više boravila u Beogradu nego ovdje u Mokrom Polju. Tamo je povukla i unučad, pa su Mikeša i Nikola bili ovdje uglavnom sami.
Nikolu sam preko Milice upoznao u Splitu, tamo je on na Pazaru prekoputa Više ekonomske prodavao opanke i sandale, a svakih sedam dana odlazio u Mokro Polje da donese novu pošiljku. I tako već dvadesetak godina. Mikeša je na selu držala nekoliko vunjači, kokošiju kravu i obrađivala bašče i vinograd, sve sama, a pomagala je i Nikoli oko izrade opanaka. Ona je bila od onih žena koje sve umiju i sve stižu bez vidljiva napora, pa je pored svega imala punu avliju cvjeća, a kuću namještenu, uređenu i čistu kao u gradu.
I Nikola je bio naočit čovjek srednjih godina, mirne naravi i spretnih ruku. Nije on više radio opanke kao oni ranije, pratio je modu i tako se prilagođavao tržištu, nasljedivši tako ćaću i stričeve, a unapredivši asortiman i količine prema potrebama tržišta. Bio je zadovoljan svojim poslom i prilično realan u procjenama budućnosti zanata kad je tvrdio da će ga plastika ubiti, čiju najezdu je već uveliko osjećao.
Popodne smo obilazili livade i piketiće s Jasenkom oko kuće, a s večeri se opet okupilo društvo i "trošilo vreme" prije počinka.
Sutradan poslije marende smo otišli u Istanje na Vlaku. Tamo za praznike niko od braće i sestara iz grada nije dolazio, mada su se roditelji nadali. Ćaća i mater su se bavili svojim svakodnevnim poslovima, a Duška i Mirko odmarali se "...od nauke...", koja im baš nije išla. Duška je zaostajala s ispitima na Ekonomskom fakultetu u Splitu, a Mirko otaljava vrlo traljavo srednju tehničku školu u Kninu. No, za sve su bili krivi drugi više nego oni. Nova vremena, nove generacije, novi običaji.
Ćaća i mater su odjednom postarili, mada po godinama ne bi trebali biti tako "pali". A i na Vlaci se dosta toga desilo dok sam bio odsutan, što u Vojsci, što u gužvi nakon nje.
Đuro Maričin, "Đuro s Vlake", je prošle jeseni umro, a par mjeseci kasnije i mater mu, baba Drama. On je nešto malaksa, otiša doktoru, pa u bolnicu, a priskočio i Duca i odveo ga na lječenje u Rijeku, ali nije bilo pomoći. Sve se brzo završilo, baš kako se kretao i živio brzo tako je i uvenuo.Ćuro Maričin, koga je cjeli kraj znao kao "Đuru s Vlake", umro je i svi su s uzdahom govorili "... e, neće takog pjevača i igrača skoro majka roditi...", a baba Marica, poznata kao baba Drama, se poslije njegove smrti od tuge razboli i skonča ubrzo za njim posred zime.
- "Jest, jest, on je uvjek, od rođenja, bio bolešljiv, pa ga je najviše pazila, a kad on umre ki da i njoj izmače se oslonac, te čisto svisnu." - ispriča mi mater sa sjetom na licu i otuđnim sjajem u očima.
Ali život ide dalje, Jobo Jolin se oženio s Marijom iz Šestanovca, onom curicom u "Vlapškoj robici" što ih jednom sretoh u Splitu, i dobi sina Sašu. A oženi se i Mile Ilin s Marom, učiteljicom, rodom iz Rudela, i sad očekivaše djete. Eto, u dvije godine se izdešava dosta toga, sve ki da neće, a onda se sve na mah izmjeni.
A ćaća je obnovio kuću, malo je produžio i pokrio ciglom, stavio u sobe brodski pod, pa je i na guvnu izmjenio salidž, ali na avliji nije ništa radio.
- "Za te pare moga si i bolje i više, kad si to već radio moga si s otpadnim šutom urediti i avliju da nije kod svake kiše puna blata i bljuzge, ali sad šta je tu je." - prigovaram mu.
- "E, sad ste svi pametni, a ja njesam muga drukčije i više, meni je dobro!" - iskostreši se on shvaćajući sada da je negdje pogrešio, ali se sada ne može ništa mjenjati.
- "Sobe su ti velike i dobre, ali kuhinja ti je mala, skučena, a tu se najviše boravi, a onu staru salidž s guvna treba si upotrebiti za staze na avliji, bar toliko."- glasno razmišljam.
- "Ne mugu ni ja sve, ovo je dosta za mene i mater, vi radite sebi kako oćete, ma vidim ja koja su vremena došala."- ljut je on.
- "Dobro, dobro, da završimo stotinu škola ti bi mislio da mi ništa ne znamo, uvjek bi radio po svome, pa nek' ti bude." - i ja prekinem diskusiju znajući da nema sile koja bi ga natjerala da prizna da nije u pravu.
Kad on izađe mater prizna da su mu to isto odmah govorili i ona i Mirko i Duška, ali on zapro po svome i nije nikako popušta, te je sad i ljut dok se to spomene, jer uviđa da nije bio u pravu, ali za živu glavu ne bi prizna da je pogrešio.
- "Ništa, ako bude zdravlja, doljeta ćemo uzeti one pločetine od guvna i posalidžati od avlijskih vrata ispred kuće do gusterne, a kod jare napraviti vrata za ovce i ostalu stoku da ne kaljaju tu pred kućom." - velim materi.
- "To rode napravi, neće un nikad, a tamo pločetine stoje bez potrebe."- podržava me ona.
Popodne sam, kao u stara vremena, naoštrio sve noževe, nožice i sikire, da es mater ne muči svaki put kad nešto sječe ili reže, jer se Mirko pokaza isti ki i ćaća, ništa ne bi napravio samoincijativno dok god ga se sto puta ne opomene ili izmoli.
I Duška se više bavila sama sobom nego problemima u okruženju, nije bila dobre volje.
- "Izgleda da ima nekog mumka, tako čujem, zasad mi ništa ne govori, a ovi mlađi njesu ki vi prije, stalno se na nešto paprište, neće ništa da rade i ničim njesu zadovoljni." - veli mi mater.
Dok je odanilo sutradan mi smo krenuli za Split, dosadilo mi je da svi pričaju o svojim problemima i neimaštini, a mene niti ne pitaju niti žele da čuju kako mi je i kako izlazim na kraj. A pošteno gledano, njihovi problemi su znatno manji nego moji, oni imaju gdje spavati i šta jesti, a ja sam tek na početku, gdje god se okrenem uhvatim se "...za ništa...".
33
Kad smo došli u Split na brzinu sam se prezbrojio, odnesi ovome, odnesi onome, ovamo, onamo, a ne dobivši ništa osim što Mama Jasenki dade od svoje mizerije od invalidnine nešto para za čokoladu. Shvatih da nešto nije u redu, ili ja ne znam prenjeti svoje probleme, ili se oni kojima to prenosim "prave ludi" i svoje muke i probleme vagajući s mojim uvjek prave većim i gorim, a moje im se čine sitnicama koje ja bespotrebno dramatiziram.
- "E, davno će me više viditi! Da bar saslušaju, neg' odama te začepe s svojim mukama, bolestima, nemoći, starosti, i šta ja znam čim ne još, a imaju sto puta više nego mi. Imaš petnaest godina, dobiješ kartu u jednom pravcu i snalazi se sam kako znaš i ne dolazi im sa svojim problemima,"...mi s tim nemamo ništa...". Lako je na taj način napraviti stotinu djece i prepustiti ih njima samima i svjetu, pa ko živ ko mrtav." - velim Milici.
- "Znam da Ćićo ima, ali neda da crkneš! A 'oće da ga obilaziš i pomažeš, ćaća mi je, ali je nikakav!" - i ona je ogorčena.
- "Kao i moj Mariša, ki da ih je ista mater rodila! Ako ne doneseš oni nemaju šta skuvati, reka bi čovjek da crkavaju od gladi. A više im kokošiju pojede lisica ili ovaca čagalj odnosno vuk nego što bi "štetovali" da nama daju. Imam osjećaj da mi njima smetamo, da smo im dobro došli ako nešto damo ili donesemo, a ako tražimo odmah se namuse i kukaju li kukaju, pa onda ti kažu još "...evo vam malo kapule, ponesite,..." da potvrde kuknjavu, kao da mi imamo mesa i ostalog berićeta i samo će nam ona trebati za zapršku. U pravu su ovi mlađi, Mirko i Duška, što im ne pardoniraju."- nastavim se i ja.
- "Ni svadbeni dar se nisu sjetili dati, a šta da pričam o drugome."- Milica će.
- "Bar znamo za ubuduće na čemu smo." - konstatiram - " Oni su nas davno otpisali sa spiska svojih obaveza. Ni od roditelja, ni od braće i sestara neće biti pomoći,"... use i u svoje kljuse...", tako nam se piše."
Izjadamo se tako i spremamo za sutrašnji dan, treba ići na posao, a Jasenku prije toga odvesti u jaslice. Ali neće život kako ti hoćeš ili želiš, jer Jasenka predveče dobi temperaturu i odma vidimo da je u pitanju grlo. I tako sutradan Milica i Jasenka idu pedijatru, a ja na posao.
Na poslu ništa novo, krajem decembra će biti rebalans godišnjeg plana i s Brankom pregledavam podatke o poslovanju i pravimo više varijanti procjena koje nam sve govore da ćemo i ovu godinu završiti nešto bolje od plana, taman toliko da nam plaće budu pri vrhu grupacije i da osiguramo dodatna sredstva za stambenu izgradnju, te ostatak u fondu zajedničke potrošnje za regres za godišnji odmor i pomoć sportskim društvima i sindikatu i omladini.
Posao oko planiranja stambene izgradnje bio je gotov, sredstva su izdvojena i uplaćena SIZ-u stanovanja Općine za solidarnu izgradnju i tako će se dobiti četrdesetak stanova, a podmiriće se i većina zahtjeva za stambene kredite. Na taj način će se moći rješiti oko šezdeset zahtjeva za proširenje, nove stanove i nužni smještaj, a to će biti više nego u prethodnih desetak godina. A tako će biti i sljedećih svake dvije-tri godine, ovisno o tempu izgradnje stanova u Općini.
A dinamiku izgradnje stanova u Općini će znatno poremetiti izgradnja objekata za Mediteranske igre. Papiri: projekti,razne dozvole i urbanistički planovi, se ubrzano dovršavaju, financiranje je definirano, odabrani su i izvođači, naveliko se vrše pripremne radnje kod građevinske operative, ali je radi toga ostala blokirana stambena izgradnja. "Ravne njive" će biti ubrzano uskoro gotove, ali će se znatno čekati na "Mertojak" i "Pujanke", naselja sa oko 2.500-3.000 stanova s punom infrastrukturom.
Ti poslovi su me znatno, pored redovnog posla, opteretili. Skoro svakodnevno sam sastančio po raznim stručnim sastancima kako u čvoru, ŽTP-u, tako i u Općini, od Privredne komore, Komiteta za saobraćaj, Izvršnog vjeća do Koordinacionog tima za izgradnju objekata za Mediteranske igre. Najveći teret je pao na mene i Paška Škrapića, na mene oko financiranja i tehnologije saobraćaja, a na Paška oko građevine. A Ante Skataretiko, predsjednik Izvršnog vjeća je nametnuo žestoki tempo, dok mu je predsjednik Općine Vjeko Viđak osiguravao političku podršku. Oni su ispočetka zvali direktore OOUR-a svih Sekcija ŽTP-a ali kad su vidili da su oni "tanki" u struci forsirali su mene i Paška, uočivši da po tim pitanjima mi vodimo glavnu rječ.A direktorima to i nije bilo drago, s jedne strane im se na takve sastanke nije išlo jer tamo nije bilo "mlaćenja prazne slame", ali su se s druge bojali da ćemo nas dvojica uskoro izbiti u prvi plan, ispred njih, pa su kiselo prosljeđivali pozive nama dvojici, a koja su u pravilu bila naslovljena na naše ime, ali s njihovim funkcijama. A kako su im olako stečeni položaji na ime svega drugog a ne struke i sposobnosti, bili previše dragi, nisu krili svoju zabrinutost takvim kretanjem stvari, pa bi znali i sarkastično podmetati neke primjedbe u stilu ciničnog oslovljavanja " direktore Mažibrada ", "a, on pije kavu s Skataretikom i Viđakom", te često ogovarajući naše stručne domete u stilu "...da se mene pitalo ja bi tako i tako to davno obezbjedio puno lakše i brže...", ne navodeći da su tako dugo na tim položajima i funkcijama i da im niko nije branio da to dosad naprave.
Ne obazirući se na te priče koje su posredsno dolazile do naših ušiju nas dvojica smo osigurali za ŽTP najveće investicije u Splitu poslije Drugog svjetskog rata. Izgradiće se putnička stanica u Splitu sa najmodernijim osiguranjem i peronima, drugi kolosjek do Split Predgrađa kroz Prokop, koji će se natkriti i što će omogućiti da oba kolosjeka od Split Putničke do Split Predgrađa budu u tunelu , a da se na taj način grad rješi "brklji" i dobije velike površine otvorenog poslovnog prostora u najstrožem centru grada. Iz Splita Putničke se izmješta Ložionica i Kolska radionica i sele u u novi "Dizel depo" u Solinu na mjestu bivše "Mramorne", a u Split Predgrađu se gradi nova tehnička stanica za pranje i snabdjevanje putničkih garnitura, te se tu gradi i nekoliko dodatnih kolosjeka za povećanje kapaciteta stanice. U Solinu se radi osam novih kolosjeka, a u Solin Luci - Dujmovači još dva, dok se u Kaštel Sućurcu povećavaju kolosječni kapaciteti izgradnjom dodatnih kolosjeka, a stanica Kaštel Stari produžuje skoro za polovinu tako da ubuduće neće biti usko grlo na pruzi Split-Knin. Na "Ravnim njivama" se gradi "Hotel za samce", "Prenoćište" i Ambulanta kao novi objekt, te se tako rješava stambeni i prehrambeni problem radnika samaca koji većinom rade u izvršnoj službi kao i valkopratnog osoblja koje je do sada spavalo u provizornim objektima u sklopu Ložionice u Splitu. Na našu žalost odustalo se od od elektifikacije pruge zbog izostanka dogovora ŽTP-a Zagreb i ŽTP-a Sarajevo oko "unske pruge", te kompletnog uređenja željezničke stanice Split Putnička u sklopu tranzitnog centra željeznica-cesta-more, najviše zbog oprečnih gledanja u samom Splitu oko načina rješavanja tog problema.Neki su bili za iseljenje željezničke stanice u Kopilicu, drugi su htjeli puno toga rušiti i sve nanovo graditi, a neki za kompromis, malo od jednog malo od drugog, ali su sve te varijante tražile puno, puno para, a za izvođenje radova trebalo je daleko više vremena nego što ga je bilo do otvaranja Mediteranskih igara. A grad je trebao još izgraditi i veliki centralni stadion na Poljudu, pa bazene, lučice, dvorane i igrališta u okolici Splita u manjim gradićima te proširiti kapacitete hotela, urediti pristupne ceste i ulice i još puno, puno toga.
Svakodnevno radeći po cjeli dan u brzom tempu, sa malo pomoći sa strane, što radi neznanja, što radi objektivnosti tzv. stručnjaka koji su mi trebali asistirati, osjećao sam se iscrpljeno i umorno, sve češće me je peklo u želucu kao da sam se najeo žara i mučili nenadni bolni grčevi u crijevima.
Kad bi se, onako u prolazu, požalio dr. Ivanoviću on bi mi preporučio da manje radim, da se ne nerviram, da ne pijem puno kave, da jedem laganu i nezačinjenu hranu uredno u više manjih obroka, te da su tome uzrok psihosomatski faktori, a onda bi mi prporučio "Fosolugel" ili "Gastal" šampone ili tablete, pa će sve biti u redu.
- "Osnovni uzrok tomu je psihosomatski, to je gastritis, pa će početi gastroenterokolitis, pa ulkus, pa sve skupa. Ne primaj posao srcu, pusti da i drugi rade i ne budi tako pedantan. Tek kad sam sebe ubjediš u to, kad spojiš želje i mogućnosti, i te boli će prestati." - savjetuje me on.
- "Lako je to doktore Vama reći, ali je teško u ovakvim uvjetima meni ostvariti. Dam ja da i drugi rade, trude se oni, ali ne naprave kako treba, pa mi tako prave dupli posao kad sve to njihovo moram ispravljati ili popravljati. A da dobijem bolje kadrove nema šanse, oni koji bi mi odgovarali neće da dođu na ovako male plaće, slabu perspektivu u napredovanju i teško rješavanje stambenog statusa. Ta znate Vi to već!"- velim mu.
- "Znam, znam, te koje imaš, to im je krajnji domet u karijeri i oni otaljavaju posao i rade na poboljšanju svog ekonomskog statusa na dugim mjestima, neko na selu, neko popodne kod privatnika, a neki na preprodaji odnosno švercu. A mogu tako, moraju tako,pa im odeblja obraz i stanji se moral, gledaju da ovdje gdje im je sigurna plaćica što manje rade kako bi im ostalo snage za "drugi posao". Ne može svak tako, nismo svi isti."- shvaća on o čemu se radi - " Ništa ti drugo ne prostaje nego da se i ti prilagodiš tome, ne sekiraj se, sve će se stići, pa neka ponekad ispadne kako ne želiš."
Jasno je to meni bilo, ali je mene sustizao na poslu problem za problemom, nalog za nalogom, zadatak za zadatkom, a često je dolazilo i do usijanja u službi jer se nije moglo stizati ispuniti terminski vezane naloge, koji nisu njičem služili nego da opravdaju posao administracije ili birokracije na nivou Općine, Republike ili Federacije.
Raspitao sam se kod drugih OOUR-a i saznah da su i njih mučili isti ili slični problemi, te su neki primili u radni odnos dodatne radnike, a drugi su bili u poceduri prijema. Prezbrojim sistematizaciju kod njih i kod sebe i vidim da ništa ni meni nije preostalo nego tražiti prijem novih radnika.
Kažem ti direktoru Saragi, a on me začuđeno gleda:
- "Pa preko sistematizacije!?"
- "Čujem da se nova radi na nivou ŽTP-a, trebaće tu dosta refernata i van moje službe, rasitajte se kod kolega direktora, to su neki već rješili."- ne navaljujem ali mu stavljam "bubu u uvo".
- "Koji referenti!?" - pita on kao da je pao s neba.
- "Za društveni standard, za protupožarnu zaštitu, za stambenu izgradnju, za ONO i CZ, sve to po odredbama ZUR-a i pratećim zakonima. Pokušaću dobiti radne materijale iz ŽTP-a, znam da tamo neke komisije rade na novoj organizaciji ŽTP-a, znači da ćemo imati novu sistematizaciju, nove pravilnike o svemu i svačemu, a i nova radna mjesta i nove službenike u svim službama jer izgleda da je u prednosti koncept regionalne organizacije SOUR-a." - rekoh mu.
- "Čujem i ja da se šuška o tome, ma se na sastancima kod Generalnog o tome ništa ne govori, krije se." - kaže on.
- "To je još nezvanično, gledajte da dođete i Vi do tih radnih materijala, trebamo se pripremiti, brzo vreme prolazi, da nas ne zatekne nespremne."- preporučujem mu.
- "Ne govori ništa ovim drugima, a za tebe, tvoju ekonomsku službu, ćemo gledati da dobijemo nekoliko novih ljudi prije toga."- obeća on svjestan da se radi i o njegovu budućem statusu.
- "Evo Vam jedan pregled, tu se vide radni sati svakog radnika po imenu, ako bi im dao slobodne dane ne bi trebali raditi naredna dva mjeseca, ako im platimo prkovremeni to bi izazvalo buru kod drugih službi, a ja garntujem da su to sve odradili zbog dodatnih poslova, jednostavno tako se moralo." - pružim mu tabelu - " Ako se sjećate ja sam taj problem na vreme isticao, ali ste svi mislili i shvaćali da pretjerujem, da sam previše mek prema podređenima."
- "Rekao mi je Slavko da ženu skoro ne viđa, gledaćemo da im nešto platimo, nek' RS donese odluku, a nešto nek' iskoriste kao slobodne dane." - složi se on da treba rješavati taj problem, ma nekako nevoljko.
- "I to hitno,otiće mi na bolovanje, a onda će sve kasniti, biće nam još gore." - opomenem ga.
- "Dobro, napiši prijedlog odluke za RS i obrazloži je, ja ću iza toga stajati, a u međuvremenu ćemo raspisati natječaj za nove izvršioce."- konačno se složi on.
- "Dobro, dobro, biće to u toku dana." - odem dok se on ne predomisli.
Pozovem Srećka, Maju i Vesnu i kažem im šta planiram napraviti. Oni se najprije začudiše, a tada predložiše najoptimilniju varijantu, dio da se plati, a dio da se iskoristi kao slobodni dani.
- "Svjesni smo da će ostale službe graknuti s drvljem i kamenjem na nas, treba da se na isti način branimo, a imajte na umu da će RS nastojati dati što manje. Ja ću ići s maksimalnom varijantom, pa kad umanje na manje od većeg biće za nas povoljnije, a nakon toga ćemo se prezbrojiti." - predložim im.
- "Važi, tako je najbolje." - pdržaše me oni.
- "A sad mi u sekund prikažite sate svakog pojedinačno, neću da izvije rat sad kod vas u poslovima za sat više ili manje među njima. Ja ovdje imam pregled, ali idem po onoj "...dvaput mjeri, ajednom sjeci...". - velim im.
- "Dobro, odmah ćemo se usaglasiti." - pristaju oni.
Sastali smo se opet za desetak minuta i usaglasili sate po imenu, a tad im rekoh:
- "Očekujem da će nam skinuti jednu trećinu, pa vi koristite slobodne dane od 20.decembra do 5.januara kad su blagdani, a naravno da neko mora ostati da prima i sortira poštu i odradi tekuće poslove, a 5. januara trebamo biti mkompletni i odmorni za novi tempo rada, znate šta nas čeka i ne računajte na isti način rješavanja problema." - nasmijem se.
-"Odlično, ja sam cjelo vreme tu." - kaže Srećko.
- "Napraviću raspored, a ako trebam i ja ću doći, nazovite telefonom ili recite Slavku." - veli Vesna.
- "Kod mene će biti Vinko, on ima najmanje slobodnih dana, koristio ih je već za ispite." - veli Maja - " A ako trebam i jazovite me, biću cjelo vreme kući."
- "A ti šefe?" - pita Srećko.
- "Šefovima se prekovremeni ne plaća, niti imaju slobodnih dana. Ja ću ovih dana na Rebalans s Brankom, još ne znam kad ni gdje, ali će biti sigurno do Božića."- velim im - " I ni rječi nikome do sjednice RS-a, moraćete izdržati još dva dana, tada je RS."
- "Eto na, još i šutiti!?" - namijaše se Maja i Vesna - " Ali hoćemo!"
- 34 -
Na moju, a i Miličinu radost, rebalans godišnjeg plana je bio od 15. decembra u hutelu "Palas" u Kaštelima. To mi je blizu pa u slučaju potrebe uvjek mogu skočiti do kuće. Otežavajuća okolnost je da me smatraju domaćinom i uvjek moram biti na usluzi, od organizacije prevoza pri dolasku i odlasku, a i za organizaciju "tajnih večera" za odabrane ekipe iz SOUR-a, kako bi lakše progurao svoje predloge i zahtjeve za dodatna novčana sredstva za OOUR.
Prije dva dana na sjednici RS-a je odobrena isplata 70% prkovremenih sati službenicima u mojoj službi, kako sam i očekivao, uz veliko protivljenje Jerka Bana, šefa opće službe, i nekoliko njegovih "glasača" u RS, uz pretnju da će i on isto tražiti za službenike u svojoj službi, jer su i oni tobože radili prekovremeno ali im on ne dozvoljava ni da im se plati niti da koriste slobodne dane.
- "Nemam ništa protiv, obračunaj, traži i dokaži ljudima na RS! Moje računice su za moje ljude pred vama a možete ih uporediti sa istim službama od Knina preko Zagreba do Osijeka, pa ćete viditi da je tako stanje i kod njih. Novi zakonski propisi su donjeli mnoge nove poslove u odnosu na ranije sisteme obračuna, evidentiranja i izvještavanja radnika i društvenih službi od SDK, Općine i raznih fondova do Republike i Federacije, što nije moja izmišljotina, a ja neću dozvoliti da oni na čelu sa mnom odgovarju za neizvršavanje obaveza i neodržavanju rokova. I sami znate da ste prije primali listu sa satima i iznosima dinara, a sada imate stotine brojki gdje su vam prikazana sva izdvajanja iz osobnih dohodaka i na osobne dohotke. Da li je to potrebno ne pitajte mene nego zakonodavca, a ako sada ne odobrite ovaj zahtjev odobrićete ga za par dana kad plaće i knjigovodstveni obračuni ne budu napravljeni na vreme." - rekoh na primjedbe tipa "... ne radi se, piju kave i ćakulaju...".
- "Direktor Mile je u pravu, znam po sebi, prije sam ja za jedno popodne sve obračune u Stambenoj zadruzi napravio, a sada po zakonu moramo imati blagajnika i računovođu i jedva stižu sve obračune i papire napraviti i dostaviti. Neka se sada ovo plati,a za dalje treba primiti nove radnike."- predloži predsjednik RS Marjan Mustapić.
- "Neka im se neda za sve sate sada, da se ne osile i namjerno otežu posa i prave prekovremene sate, da se vidi da i mi vodimo računa o smanjenju troškova poslovanja." - javi se Mirko Mrčela iz "Banova klana".
- "Dobro, neka bude 70% od ovoga obračuna po svakom, a ostatak ćemo vidjeti poslije Nove godine." - nastoji Marijan okončati dugotrajno mudrovanje - " Tko je za?"
Većina je glasala za taj predlog i takva je odluka donjeta, baš kako sam i predviđao, ali sam dao do znanja da nisam zadovoljan:
- "Kako 'oćete, isto vas čeka svaki mjesec dok se ne primi dodatni broj radnika."
U obrazloženju odluke RS zaduži Opću i pravnu službu da pod hitno raspiše natječaj za prijem novih radnika u zajedničkim službama Sekcije kako ne bi dolazilo do prekovremenog rada na postojećim radnim mjestima i za popunu novih radnih mjesta koja se trebaju sistematizirati po novim zakonskim propisima.
Rješivši taj problem mogao sam se mirno prihvatiti poslova oko Rebalansa plana, a to je za OOUR bio najvažniji događaj koji je određivao poslovni rezultat na kraju godine. Tada su se sagledavali svi radni, trroškovni i financijski rezultati i vršilo ujednačavanje na nivou SOUR-a da ne bi bilo velikih odstupanja u plaćama radnika, ali da se ne bi dospjelo u uranilovku dozvoljavala se stimulacija za ostvareni kvalitet rada.
- "Sutra stižu "kontintalci" na rebalans, trebaće ih prevesti do "Palasa"." - kažem Saragi.
- "Dobro, za ove iz SOUR-a ima "Arđenta", a za ostale ćemo dati kombi ŽAS-a, a neka ZOP-ovci prvezu svoje iz grupacije."- složi se on.
- "Iz SOUR-a će doći Vlado Višnjić, šef planske službe, i desetak referenata, možda dođe i Ivanuša, direktor ekonomije, to će mi javiti tokom dana, pa bi bilo dobro da i ti navratiš u "Palas" oko 10 sati, kao domaćin, da kažeš koju na početku rada." - predlažem mu.
- "Jel' to potrebno, SOUR je organizator!?" - ne ide se njemu.
- "Paško Škrapić će sigurno biti tamo, Božo Šimunović isto, a trebaće izvesti Višnjića i Ivanušu negdje na ručak ili večeru, tako svi čine, zato dobro i prolaze mimo službenih kriterija." - kažem mu.
- "A tko će to platiti?" - on će.
- "Pa naša Sekcija, to je već moj problem, znaju hotelijeti kako se to naplaćuje, u papirima će biti sve u redu."- velim mu.
- "Neće valjda ići na reprezentaciju?" - boji se on da bi kasnije mogao ispaštati radi rastrošnosti na rukovodećem mjestu.
- "Ma kakvi, ide na "ostale razne materijalne troškove ili usluge", a sve će to pokriti većim ciframa u rebalansu na toj stavci tako da neće biti ni tamo prekoračenja." - objasnim mu smijući se njegovoj bojazni.
- "Eh, sad mi je jasno otkud mnogi tako rade, a mi nismo imali ni za kavu, pa sam se stalno pitao kako oni mogu a mi ne." - sad i njemu sine da "dobre veze" znaju biti korisnije od insistiranja na dosljednoj primjeni propisa i metodologije.
- "Zato trebaš doći i nek' se nažderu, ne misli kako će to knjigovodstvo izvesti, daće na ime toga i duplo više u rebalansu." - velim mu.
- "Kad je tako, hoću, volio bi da dođe i Ivanuša."- prista on.
- "Insistiraj na stambenoj problematici, tamo traži više para, a ja ću pokretati ostalo."- velim mu.
- "Znači, oko 10 sati?" - utvrđuje termin.
- "Da, tada će zvanično početi, ti samo reci par rječi dobrodošlice, itd. itd."- sugeriram mu.
- "Dogovoreno, ti si sutra ujutro ovdje?" - raspituje se.
- "Da, Branko će ići s kombijem, a ja ću s "Arđentom", a onda ću je vratiti po tebe i Ivanušu."- dogovaramo se.
Već u šest sati bio sam na poslu da dočekam osoblje iz Zajedničkih službi SOUR-a, referenti odoše s Brankom u kombiju, a Višnjića i Ivanušu povedem kod Sarage na kavu, pa se sva četvorica oko osam uputimo u hotel "Palas" u Kaštel Stari.
Direktor Ivanuša se treba vratiti s "Marjanom", poslovnim vozom, u 15 sati za Zagreb, ali će ostali ostati, kako se planira, sedam dana.
- "Onda ćemo na ručak u podne, spremiće se nešto dalmatinsko." - oprezno će Saraga.
- "Nije neophodno, ručat' ću u hotelu." - dvoji se Ivanuša.
- "Kakav hotel, nemaju oni ništa drugo neg' oni u Zagrebu, svi se unificirali, a mi ćemo ići u jednu konobu u Kaštelima, poznata je po dalmatinskim specijalitetrima, pršut, sir, prstaci, škampi, riba po izboru s gradela i dobro domaće kaštelansko vino." - ohrabri se Saraga.
- "Neće ih biti mnogo?" - Ivanuša će.
- "A ne, Vi i Vlado, Mile i moj direktor komercijale Pribudić, možda direkrori Škrapić i Šimunović." - nabroji Saraga.
- "Dobro onda, šteta što moram odmah nazad treba voditi računa da ne okasnim na vlak."- složi se Ivanuša.
- "Zato ćemo naručiti za podne, do polaska "Marjana" ima dosta vremena." - Saraga će.
- "U redu, onda nećemo dorukovati Vlado?" - nasmija se Ivanuša.
U "Palasu" se društvo okupilo, tu su već bili Škrapić i Šimunović te im Saraga reče za ručak, a oni jedva dočekaše. Nazovem Pribudića i rekoh mu o čemu se radi i da to organizira kako treba:
- "Ništa lakše, doći ću tamo u pola dvanaest, znam di ću ih odvesti, lipo je i sa strane, a usput je. Doći ću sa svojim autom, neće "Arđenta" biti dovoljna."- Slavko zdušno prihvati zaduženje.
Cjelo juto hoću da pitam što nema Zvonka Mehakovića, a nikako da uhvatim pravi moment da pitam Višnjića. Nešto prije deset, dok smo se smještali na plenarni sastanak konačno ga upitah.
- "Bolestan je, završio u bolnicu, ima lom ruke, ali nije samo to u pitanju, nervi i srce mu nisu baš u redu. Pričaćemo posle, baš ću ga zvati popodne." - reče on na brzinu, u prolazu.
Saraga je sjedio s Ivanušom i ostalim direktorima, a ja se pridružih Branku kod kolega iz saobraćajne grupacije. Umjesto Zvonka su troje mlađih, jedna djevojka i dva mladića, i na brzinu se formalno upoznašmo, ali im u toj gužvi ne zapamtih imena.
Sastanak je otvorio Višnjić kao šef planske službe SOUR ŽTP-a ukratko rekavši šta će i kako se raditi, a zatim dade rječ Ivanuši Bartolu, kao direktoru ekonomskih poslova SOUR-a, koji iznese poslovno stanje ŽTP-a i probleme s Izvršnim vjećem Republike oko utvrđivanja iznosa kompezacije koja treba ŽTP-u da se dodjeli iz budžeta, te očekivanjima, radi čega će se raditi tri varijante, minimalistička s poslovnim rezultatom na "pozitivnoj nuli", optimistička s prosječnim fondom zajedničke potrošnje na nivou Republike i maksimalistička sa investicionim fondovima za narednu godinu. Koju će IV Republike usvojiti ne zna se, ali će se u SOUR-u zalagati za maksimalističku. Naglasi da će se sve tri varijante raditi po centralističkom i po regionalnom principu organizacije ŽTP-a kao podloga za buduću reorganizaciju SOUR-a, a koja bi trebala usljediti za dvije godine.
Iz kuloara nama je to sve bilo poznato, a ovo je prvi put da neko "s vrha" zvanično govori o tome, alo nam je svima bilo jasno da ćemo se morati boriti za svaki dinar za svoje OOUR-e s područja buduće RO, jer će ovi podaci biti jedna vrsta diobene bilance. A ja i Branko smo bili spremni, već smo imali podatke razrađene po svim organizacionim jedinicama do najmanje sitnice, kako količinski i kvalitativno tako i financijske podatke.
Pogledam Branka:
- "Šta sam ti rekao?" - kažem mu pogeldom.
- "Bio si u pravu." - i on prizna pogledom, jer se bio opirao "nepotrebnom detaljisanju" kad smo na tome radili pripremajući se za rebalans.
Saraga se javio poslije Ivanuše s formalnim frazama o dobrodošlici i uspješnom radu, a tada je data pauza da se dvorana preuredi za rad po grupacijama.
S Brankom sam tada donio papire, mašine i ostali pribor za rad, a onda sam se priključio direktorima u holu hotela i sačekao Pribudića koji je sav ushićen rekao svima da se može ići na ručak i prije vremena koje je dogovoreno. Ovi su to jedva dočekali, a ja sam jedva stigao reći Branku da nastavi sam bez preuzimanja čvrstih obaveza dok ja ne dođem popodne.
Sa dva auta, službenom "Arđentom" i Slavkovim privatnim, smo došli u Kaštel Kambelovac u neku konobu u staroj kamenoj kući uz samo more, uređenu po starinski, okićenu mrežama, ostima, lućernama i ostalim raznim ribarskim priborom, ali diskretno opremljenu modernim tehnološkim sredstvima na struju i tekuću vodu, s dosta ukusa i namjene za posebne prilike. Sve je podsjećalo na strainski mukotrpni život ribara i pomoraca, ali je maskirana moderna tehnika sve to na kraju krajeva svodila na kič i lažni sjaj prošlosti, kamin nije bio kamin, vatra nije vila vatra, dim je dimio kroz neonske cjevi, a mreže su bile imitacija od plastike.
Ali je jelo bilo pripremljeno u pmoćnim prostorijama, to se vidilo po izgledu i mirisu česmine koja se koristila za gradele, te vonju maslinova ulja na kojem se nije škrtarilo.
Nikad nisam uživao u takvim grupnim gurmanskim sjedeljkama, a naročito ako se sve odvijalo na brzinu, kao na tekućoj traci, iako je sada pršut bio pravi, masline kako treba, a livanjski sir se topio u ustima. Lozu kao aperitiv niko nije htio mjenjati za neko drugo piće, mirisala je na stare čokote još starijeg vinograda.
Tad usljediše pizdice, prstaci i škampi, pa škarpine i zubaci na žaru s prilogom od mješana povrća, uz crni kaštelet vino, a umjesto kruva iz društvene pekare bila je pripremljena kukuruzna pogača, tek skinuta s vatre. Suve smokve, bajami, masline i rogači su cjelo vreme stajali na stolu.
Tu sam bio najmalađi,a zadužen za sve što što društvu treba, te sam u prekidima učestvovao u razgovoru, naknadno povezujući segmente u cjelinu. Uglavnom su se svi dodvoravali Ivanuši, svak na svoj način da po nečemu ostane zapamćen, a sve ih silno iznenadi njegova izjava da smo pohvaljeni od Općine Split za doprinos na izgradnji objekata za Mediteranske igre, te posebno isticanje mog imena, pa su mogli steći utisak da sam je ispao na čelu ekipe koja je sve to odradila. Da mi je laskalo, jeste, ali po licima ostalih, većih po funkciji od mene, preleti sjenka zavisti, što mi nije obećavalo miran rad u budućnosti, pošto sam bio svjestan koliko je ta sujetna skupina osoba naučena na dugogodišnje sjedenje na foteljama bez prevelika truda i uloga bila spremna da brani protekcijom stečene pozicije.
- "Vidi ih, koje su to pizde." - šapnu mi Božo Šimunović, koji je sjedio za stolom do mene, direktor SIT-a Knin.
- "Ćuti, pričaćemo večeras, ostaješ u "Palasu"?"- odglumim normalan razgovor.
-"Oću, trebaš mi nešto pomoći."- doda on široko se osmjehujući.
Oko pola tri se raziđošmo, za Split odoše Saraga, Ivanuša i Škrapić Slavkovim autom, a mi ostali se vratišmo "Arđentom" u "Palas".Tamo se čuo žagor iz sale gdje su se već počela voditi stručna nadmudrivanja o zahtjevima za povećanje troškovnih stavki.
Sjedem do Branka i utiho ga upitam kako ide i on reče da mi još nismo došli na red, a sa pročelja spojenih stolova probi me prestrašeni pogled mlade crnooke referentice dok su njeni pomoćnici zabili pogled u papire pišući nekakve bilješke po govorima predstavnika OOUR-a s početka abecedne liste grupacije.
- "Ne može ovako kolege, nećemo nikad stići obaviti posao." - iskoristih predušak u govoru kolege iz Koprivnice.
Crnokosa i crnooka referentica se trznu i pretrnu, a ostali krenuše pogledima prema meni.
- "Ovdje ne trebaju priče i govori, samo papir i olovka, argumenti i računica, metodologija je ista za sve, a na sve to pismeni odgovor i mišljenje stručnih službi ŽTP-a. Bude li svako od nas "pričao priču" nikad nam kraja, a ja na demagogiju neću "pasti". Zvonka nema, a ja neću dozvoliti da se mlada kolegica teroriše vašim bajkama, znamo se mi već."- odlučno nastavih.
- "Mile je u pravu, Mijana dajte pauzu pola sata, u tom roku neka svaki od nas specificira dodatne zahtjeve van metodologije planiranja, pa ćemo mi donjeti odluke na licu mjesta, ovako radeći nikad stići do kraja."- podrži me Gojko Rašković iz OOUR-a Knin.
Iz zagrebačkih OOUR-a su novi predstavnici, Čedo Pavlović i Vlatko Grgić su postali šefovi ekonomskih službi u svojim OOUR-ima, a ove nove još nisam upoznao.Od starijih kolega tu su Gojko Rašković iz Knina, Miro Vučković iz Osijeka, Novak Antun iz Varaždina Franjo Zirdum iz Koprivnice te gospođa Snježana iz Slavonskog Broda. Ostali su bili novi i nepoznati mi, ali sam znao da ćemo se dobro upoznati ovih dana.
Nastupi pauza te mi stari znanci pođošmo na kavu, a tamo se više sazna nego na oficijelnim sastanicima i iz zvaničnih govora.
- "Šta ima novo Gojko?" - pitam Raškovića.
- "Ništa posebno, sve je sračunato, samo treba kunjati i čekati da se "junoše" ispušu. A evo nam nove "šefice"."'- veli on okrećući se da propusti referenticu iz zajednikih službi SOUR-a - "Dali ste se upoznali?"
- "Nisam imao čast, tek maloprije sam čuo da neće doći Zvonko." - rekoh da oboje čuju.
- "Ja sam Mijana, zamjenjujem Zvonka, a za Vas sam već čula." - pruži mi ruku.
- "Drago mi je, a valjda ne vjerujete u ono što ste čuli sad kad ste me vidili?"- smijem se.
- "Baš sam zbunjena!" - iskreno će ona - " Jedni su rekli opasan, drugi fin i pametan, a Zvonko Vas je preporučio za pomoć ako mi šta zatreba. Sad ne znam šta je pravo, ili sve skupa izmješano, ko zna!?" - nasmija se i ona.
- "Obično je tako, no vidit ćemo! A što se tiče pomoći biće onako kako je rekao Zvonko. Vi ste gore napravili svoje proračune u više varijanti, zar ne?" - rekoh joj.
- "Da, ma ima puno zahtijeva sa svih strana za dodatna sredstva, a po nijednoj se to ne može uklopiti u okvire bilansa." - ona krši nesvjesno ruke.
- "Ništa za to, Vi samo čekajte naš dogovor, pa ga upišite, a na kraju ćemo s jednim koeficijentom sve srezati u moguću bilancu za grupaciju. Evo, ja i Gojko ćemo pomoći." - ohrabrujem je.
Mijana je crnka duge ravne kose do ramena, krupnih sjajnih crnih očiju s dugim trepavicama i tankim obrvama, vitka i skoro moje visine, obučena u ljubičastu dolčevitu koja joj ističe ljepe curske grudi i u zimsku suknju na falde krupnog karo dezena skopčanu oko tankog struka širokim kajišem s velikom ukrasnom kopčom. Skoro da nije našminkana, a usne su joj pune i crvene, a osmjeh joj krase biserne niske bjelih zuba. Dok sjeda za sto na kavalirski ponuđenu stolicu primjećujem da je đon na jednoj crnoj čizmici znatno deblji od onog na drugoj, a nisam primjetio da šepa, pa se pravim da i dalje ništa ne primjećujem.
- "Otkud takva ljepotica na željeznici," - šalim se - "i to u saobraćajnoj grupaciji među ovim vukovima?"
- "A, niste vi tako opasni! Slučaj, tako se desilo, a ni u snu nisam sanjala da ću raditi u planu i analitici, i to odmah na ovakvim stručnim dogovorima." - brani se ona.
- "Možda je bolje odmah upasti u vatru, jeste teško, ali se brže ispeče zanat." - kažem joj.
- "Lako je, Vi ste od malih nogu na željeznici, poznajete taj sistem u malom prstu, a ja sam došla iz građanstva, to su za mene sve "španska sela", sreća da je Zvonko sve napravio prije nego je završio u bolnicu." - pravda se ona.
- "Kako je njegovo zdravlje?" - pita je Gojko.
- "Pao je i slomio ruku, a kažu da nije samo to. Srce i nervi, tako sam čula, nisu mu dobro, pa računaju da će duže biti na bolovanju."- veli ona.
- "Držite se njegovih proračuna, a za vanredne zahtjeve ćemo naći ješenje mi dogovorom." - velim joj ponovo, a Gojko potvrđuje kimanjem glave.
Tako je poslije i išlo, svi iznesu zahtjeve, a onda se sve svede u zacrtane okvire jedinstveni9m kooeficijentom, i prema tome utvrde nove planske stavke. Mi iskusniji smo znali za taj metod pa smo nuvjek tražili bar duplo više i kad se cifre smanje opet budemo na dobitku i za dvadesetak postotaka više od realno potrebnog. Isto tako smo znali da će na kraju viditi da je neko išao za trdesetak postotaka, a neko ništa, ali je tada kasno za preispitivanje i kretanje ispočetka, pa im se ponudi par postotaka na cjelokupnu cjenu koštanja, a nama ostalima koriguje se za upola manji postotak i naoko budu vuci siti i koze na broju.
Kako smo brzo napredovali pobojali smo se da ćemo puno brže završiti posao od drugih grupacija te smo usporavali puštajući nekog novajliju da obrazlaže svoje zahtjeve na dugo i široko, do u tančine, a usput praveći šale na njegove neargumentirane zahtjeve postavljali vrlo stručna pitanja i potpitanja dovodeći ga u položaj da sam sebe demantira.
Tako se često javljao srednjovječni predstavnik iz Varaždina, potkresanih brkova, proćelav, i da pojača dojam znao bi vikati kao da je na nekom narodnom mitingu.
- "Novače, ko ti je ovaj?" - pitam Antuna.
- "To ti je novi direktor OOUR-a Čakovec, tamo kod nas se već dele, a inače je bio aktivan u sindikatu, pa je zato i došao ovde da se bori za svoj budući OOUR. Ma budaletina jedna, ne veruje meni da ću profesionalno odraditi posao." - šapuće mi on na uvo dok Čakovčanin bubnja.
- "Jeste li napravili diobenu bilancu?" - pitam Novaka.
- "Ma jesmo, ali za njegove zamisli ne bi bila dovoljna sva sredstva ŽTP-a, akamoli ono što ga pripada po diobenoj bilanci s Varaždinom." - kiselo se osmjehnu Antun.
- "Gojko, dosta je govorio, kako bi bilo da to sad konkretizira?" - okrenem se Raškoviću koji je sjedio s moje desne strane.
- "E, baš!" - odloži Gojko "Politiku" iz koje je isčitiva sada male oglase - " Kolega, za sve to šta ste ispričali koliko treba para, pa da se to rješi, da idemo dalje?" - obrati se on Čakovčaninu.
Ovaj se na čas smete, trebalo mu je sve ono šta je govorio kvantificirati u brojkama odnosno novcu, a za "velikog govornika" je to uvjek bio problem, te sad poče zamuckivati i na pomoćnom papiru zbrajati nekakve cifre.
- "Evo, za prvu ruku: magazin ŽAT-a 10 u tisućama, pa radionica ŽAT-a 20, pa carinski magazin 20, pa službene prostorije za carinske magazinere 20,...." - poče on nabrajati cifre "iz rukava".
- "Dobro kolega, to ćeš rješiti kroz nove investicije preko ŽTP Investa, a mi smo ovdje došli radi tekućih troškova poslovanja za ovu poslovnu godinu, dajemo ti podršku, a sad nas pusti na miru s govorancijama, za to tvoje sada nije ni mjesto ni vreme." - odmahnu rukom Gojko uz odobravajuće geste svih nas ostalih.
- "Ja ne mogu tako, Čakovec je do sada celo vreme iskorištavao Varždin, a bez ovoga ne može startovati naš OOUR!" - usprotivi se Čakovčanin.
- "A ko kaže da će i startovati!? Onaj ko misli da tamo treba OOUR neka mu i osigura sredstva, a da će bolje stajati od nas ostalih nemojte ni sanjati." - uključim se i ja i time rasprava na prečac završi.
Bilo je već vreme za večeru, u susjednoj sali već su konobari zveckali s pijatima, pa se više niko nije osvrtao na glasne proteste Čakovčanina.
Poslije večere smo prošetali rivom, a tad se uputih ka recepciji i javih se Milici i odoh do sobe da čitam i ranije legnem, dok su "kontinentalci" ostali da uživaju u blagodetima dalmatinske klime. Ovakvi skupovi su me nekad veselili razbijali svakodnevnu monotoniju posla, a sada su mi postali zamorni i dosadni.
- 35 -
Dnevne novine sam poslije preletanja naslova odbacio u koš, a tad se prihvatih čitanja Galbrajta koji je pisao o problemima zapadne ekonomije. Ništa novo, sve poznate stvari, ljepo upakovano u prigodnu ambalažu, koja ne prodire u suštinu stvari. Autor ispada ka' disident u "zapadnom društvu", a ustvari je svoj protestantski odgoj od malena pomalo dopunio Marksom i eto profita od toga da je malo drukčiji. Gluposti, podvala plaćenika "zapadne demokratije", takvi su i na "istoku" i "zapadu" kao disidenti bili enormno plaćeni, svi pravi naučnici su prema njima bili anonimni i sirotinja.
Bacim pogled na ručni sat odložen na kantunalu i vidim da je deset sati pa nastavim čitati samo da mi prođe vreme, činilo mi se da je još rano za spavanje, a ni knjiga me nije uspavala, baš obrnuto, razbudila me. Tad mi se učini da netko lagano zakuca na vratima sobe, pa sačekah da se ponovi, jer je u hotelu još uvjek bilo živahno i stalno su se čula neka lupkanja, potmuli glasovi i škripanja vrata.
Kucanje se ponovi, mekano i bojažljivo, te ustanem poluobučen s kreveta i pođem prema vratima usput pitajući:
- "Ko je, otvoreno je."
Prihvatih kvaku ljevom rukom da otvorim vrata ali se ona spusti s pokretom s vanjske strane i lagano otvoriše:
- "Ja sam, jel' slobodno?" - skoro šapatom reče Mijana i hitro uđe u sobu.
Zastadoh iznenađen, ali se instiktivno pomakoh ustranu dok je upadala i zatvorih vrata:
- "Uđi,uđi, ..." rekoh joj zbunjen.
I ona, crvena u licu, siskajući nekakav zamotuljak u rukama zasta, kružeći pogledom po sobi:
- "Sam si?" - nekako izusti.
- "Da, sam sam u sobi, sjedni di ti paše."- pokažem rukom na male hotelske polufotelje.
Ona odšepa ta tri-četri koraka tamo. Tek tad primjetih da je u dugačkoj kućnoj haljini i papučama koje joj kao čizmice nisu mogle sakriti šepanje. Ona sjede i ostavi zamotuljak na stolić, malo se pribra i nasmeši:
- "Baš sam blesava, ponašam se kao šiparica! Da počnem ispočetka: "Dobro veče."."
- "Dobro veče kolegice ili bolje reći Mijana, koje dobro te vodi k meni?" - sjednem i ja na drugu polufotelju nasuprot nje. Leđa su nam bila uz zid, a djelio nas je mali niski stolić s pepeljrom i njenim zamotuljkom.
- "Ništa posebno, pitala bi par stvari u vezi posla. Svi odoše van u šetnju te ostah sama, a vidjela sam te da i ti ode u sobu i pomislih da je zgodan momenat da me uputiš za dalje, za sutra i naredne dane. Ovo sve je za mene novo, ne shvaćam baš sve, a ni ekipa mi nije baš verzirana."- poče ona nepovezano.
- "Dobro, dobro, lako ćemo za posao, zasad ide sve kako treba, ti i tvoja ekipa ćete imati gužvu zadnja dva dana da to sve računski uskladite, a ni to nije ništa teško, treba zbojiti bilance i uskladiti kolone po OOUR-ima i svodnu rekapitulaciju. To je tehnika, a svaki od nas će ti dati svoje bilance i tako ćeš imati sve usglašeno. Pa danas smo napravili pola posla, sutra će biti gotovi troškovi, a dohodak ćemo skupa računati prekosutra i to bi bilo to."- pokušavam joj predočiti dinamiku rada.
- "Uh, uh, tebi je jasno, ali meni nije! Kad ti pričaš sve ispada jednostavno, ali za mene tu ima puno magle."- priznaje ona.
- "Čekaj, da li ste skrojili tabele u Zagrebu?" - pitam je.
- "Da, to je još Zvonko napravio."- ona će.
- "Onda nema problema. Jeste li tamo u "pomoćne tabele" unjeli danas dogovorene cifre?" - pitam je dalje.
- "Jesmo, ali nismo napravili svodne bilance."- objasni mi.
- "I ne treba, zasad samo "pomoćne tabele", a kad završimo troškove možete olovkom unositi dogovorene iznose u svodne tabele, a ako nešto nije jasno to će se razjasniti odmah. Dali vodiš zapisnik?" - govorim joj.
- "Da, vodim detaljno." - ona će.
- "Odlično, na pravom si putu, biće sve kako treba. Tu smo svi da ti pomognemo." - nasmijah se kad vidih olakšanje na njenom licu.
- "Ne svi vi, Zvonko mi je preporučio tebe! A vidi mene, sva sam se zbunila, ovo je za tebe." - uze ona zamotuljak i otvori ga - " Malo viskija, pravi je, orginalni."
- "Oho, neću ga sam piti, skupa ćemo ga probati. Orginal "Johni Woker", nabavila u Zagrebu?" - čitam etiketu.
- "O, ne, u Njemačkoj, tamo sam bila kod svojih. Čekaj da donesem čaše iz kupatila." - skoči se ona hitro i odšepusa tamo. Kad se vraćala uspori korak i zastade:
- "Tebi ne smeta što šepam? Obično me o tome pri upoznavanju pitaju."
- "Ne, zašto!? Ti si i takva zgodna djevojka, žena, svi mi imamo po neku "manu", vidljivu ili na prvi pogled nevidljivu, ma svejedno."- pogledam je duboko u oči.
Stavi čaše na stolić i sjedne:
- "Znam, ali mnogi tako ne misle! Da se rješim toga reći ću ti odmah, to je posljedica saobraćajne nesreće. Kad sam bila djevojčica, sedam godina, udario me auto, tamo u Njemačkoj, i tako ostala posljedica. Ja sam se navikla, pomirila, i s tim živim, a tako sam navikla da me o tome pitaju i da im odmah na početku kažem, inače bi cjelo vreme misllila na to, kad će me pitati ili dokle će fingirati suosjećanje, znaš onu žal "...eh, kakva lipa cura, šteta..." "- naliva nam viski u čaše.
- "Ne bih te pitao, sama bi mi rekla kad bi ti bilo zgodno, kao i sada. Po meni nisu ljudi samo ono što se vidi očima, gledam ih u cjelini, i tjelo i dušu. A vidim da si ti ljepa, zgodna i dobra cura, obrazovana osoba, a šta ćeš, ta mala mana ne može potirati sve vrline koje imaš. Da li si se udala?" - kažem joj.
- "Zvonko je bio u pravu, divan si čovjek! Ne, nisam udana i tko zna kada ću, da li se ti to meni udvaraš?"- kucnemo se čašama uz njen široki osmjeh.
- "Ma ne, šta ti je, ja sam sretno oženjen čovjek." - osmjehujem se i ja.
- "Šteta za prvo, za drugo me me nije briga." - skupi osmjeh i duboko me zavodnički pogleda.
- "Eto, vidiš da i ja imam "manu"." - nastojim održati šaljivi ton.
- "Tu "manu" ja cjenim, cjeni na rječima svatko, ali život je nešto drugo, puno puno malih laži ima koje prihvatamo kao istinite, znaš to?"- ona se tugaljivo osmjehnu.
- "Znam, ne malih nego i velikih laži, istina je relativan pojam. Šta da radim s tobom?"- sad sam ja u dilemi.
- "Ja "ovakva" moram napadati! Ipak sam dvije trećine života provela u Njemačkoj, oni nisu takvi moralisti kao ovi kod nas, naročito u ovim našim dinarskim krajevima." - pomilova mi prste desne ruke.
- "I ti si rodom iz krša?"- pokušavam okrenuti temu i suzbiti njene namjere.
- "Iz Zabiokovlja su moji, na granici Imotske i Vrgoračke krajine, Pavlinovići." - i danje mi, sad čvršće, se igra s prstima.
- "Pavlinović, čuo sam za don Mihovila Pavlinovića, političara i svećenika, s kraja XIX i početka XX vjeka, i on je negdje od tamo." - nastavljam drugu temu.
- "Da, on je iz moga roda, priča se da baš nije poštivao mantiju dok je bio mlađi, a i kako bi kad kažu da je bio naočit, više 'ajduk nego pop, a poslije "ribanja" u Vatikanu, uspona u političkoj karijeri i crkvenoj hijerarhiji okrenuo list i postao "uzoran" borac za katoličku vjeru i velikohrvatstvo. Kad je njemu Bog oprostio i tebi će." - ona je sve agilnija.
- "Čitao sam nešto o njemu..." - prekinu me ona sjedajući mi u krilo i nježno me ljubeći.
U meni dodir njenih oblina izazva vrenje krvi, zagrlim je i prihvatim ljene poljupce.
- "Čekaj malo,..." - skoči se i zaključa vrata - "... zaključana su. Neće ovdje niko doći, iako je soba dvokrevetna?"
- "Neće, sam sam u sobi cjelo vreme." - rekoh joj i ustanem na njeno potezanje obema rukama.
Grli me rukama oko vrata, a ja osjećam svaku njenu oblinu svojim tjelom. Tad je podigoh i odnesem na krevet. Ona odveže svoju haljinu i otkri bujno i vitko djevojačko tjelo u svilenom mini kombinetu bez riđipeta i gaćica, a duga crna kosa joj se rasu po jastuku.
Skinem se do gola i legnem do nje. Ona se stisnu uzame i poljupcem mi zatvori usta dok su me njene nabrekle sise bole prsa. Rukom instiktivno krenuh u njeno međunožje i prste zapetljah u svilenu kovrčavu dlaku, a ona jeknu kroz nos:
- "M,m,.mm... žari...".- i u jednom hipu me me zakorači iskusno usmjeravajući nabrekli ud u međunožje. Zagiba se par puta i razli se po meni:
- "Izvini, gotova sam..." - izgovori između dva duboka daha.
Pričekam da dođe do daha milujući joj zatiljak ispod mokre kose i ljubeći je među oči.
- "Daj mi ruku, kakav je to žar u tvojim prstima, kao da si mi spalio piku, dok si me taka kao da mi je struja prošla kroz tjelo." - miluje mi i ljubi prste - " Ovo mi se još nije desilo, svršila sam brzo ka' kunica, a ti?"- nastavi isprekidano duboko udišući zrak.
- "Nisam, ima noći." - rekoh joj dok joj jagodicama prstiju klizim niz kičmu od potiljka do guze - "A mnoge mi rekoše da mi je šaka "magična", da li je to neka bioenergija u meni ili prevelika želja partnerke još ne znam, ili jedno i drugo. Uglavnom, sve bi već pri dodiru svršavale, a neke nisu ni išle dalje, to im je bilo dovoljno."
Ona se začas odmori i poče se maziti usnama mi ljubeći podbradak i ušne školjke, a kad poče uzbuđeno disati okrenu se na leđa:
- "Uzmi me po svome." - promuklo prozbori grčevito me stiskajući po leđima i vukući na sebe.
Prodrem u nju naglo i grubo pa zastanem, ona se zgrči, zabaci glavu i butinama mi obuhvati slabine:
- "To, tako, slomi me svu...".
I lomili smo se silovito, snažno i dugo, dok je hotelski krevet žalosno cvilio. Ona je zavrtala glavom širom otvorenih usta i nosnica kao zmija na ognju, ječala i kričala dok sam ja hroptao. Sve se završi u zajedničkom kriku užitka.
Dugo smo ležali isprepletenih udova bez rječi, samo se čula žestoka borba pluća za zrak i glasni otkucaji srca u tišini hotelske sobe.
Osvjesti me poljubac u obraz lagan i nježan kao dodir leptira i umilni šapat:
- "S nikim ka sa svojim."
- "Šta pričaš, nismo rod, kako svoji?"- šapatom odgovorim.
- "Nego šta smo, daleki daleki rod, od istih gena, loze, predaka, istog kraja, plemena, naroda, i bez rječi nam se tjela instiktivno razumiju." - raširi se po krevetu - "Vidi me, osjećam da mogu poletiti ka' tica lastavica, ka' da sam od zraka. To dosada nikad nisam osjetila, ni jedan jedini put. Znaš i sam da mi ovo nije prvi put, ali kad bi mjerila po zadovoljstvu onda je ovo ono pravo prvi put! Hvala ti što mi da da doživim tu sreću." - suznim očima mi ljepi poljupce po licu.
- "Znao sam da ćeš večeras doći, od jutros, iz tvojih očiju." - kažem joj.
- "Zar sam tako otvoreno buljila u tebe, možda su i drugi primjetili?" - prenu se ona.
- "Ne vjerujem, taj poziv je bio upućen meni, oči su ti govorile da mi želiš dati sve. Instinktom lovca sam ranije išao u sobu i očekivao u zasjedi da dođeš, a kad sam te vidio na vratima bez gaćica bio sam siguran da mi se "čeka" isplatila. Srna je došla sama u unapred namještenu zasjedu."- šalim se dok joj mućkam sise.
- "Bez gaćica, kako, kako si primjetio?"- sad se i ona smije.
- "Mi muškarci prvi pogled bacamo na ženske guze, pa onda na sise, a onda na ostalo. Tanka linija od laštika nije se vidila ispod tvoje kućne haljine, a bradavice su ti bole platno. Ista sila instinkta što je tjerala tebe k meni mene je tjerala da te čekam, telepatija, šesto čulo ili neka nama nepoznata sila kojoj još nismo dali naučno ime, iako je iskonska, dovela nas je ovdje, u zagrljaj jedno drugom." - govorim joj milujući joj pupak i dlkavi donji trbuščić.
- "Bože, tvoje ruke, prsti, imaju neki žar u sebi, dok me takneš dolje prođu me trnci od pete do glave, odmah se upalim." - uze mi šake i ljubi mi prst po prst.
- "Valjda je i to radi toga što smo "svoji". Zar nisu Švabe kao i mi, čak govore da su tamo na Zapadu kulturniji, bolji, humaniji od nas odavde?" - rekoh joj u šali.
- "Priče, reklama, epp, samohvala, sve same laži. Tamo sam prošla pubertet, mladost, sve je to lijepo pakovana politika, a suština nikakva, od ljudi do hrane. Oni su plastične jeftine lutke koje nemaju svoje ja ka' naši ljudi. Sila je kod njih glavna pokretačka snaga, na njoj su stvorili bogatstvo pljačkajući druge, po njoj žive svi kao jedan, na bazi nje im je i narod i kad vide nas samosvojne, individualce, pucaju od zavisti i ljubomore, ali to skrivajući pokazuju se s visoka i kude, ocrnjuju to javno kroz propagndu i tako se liječe, a kad moraju onda kupuju kod nas "glupane" i "dižu" ih u svoje prijatelje, pa ovi prljaju ruke umjesto njih kao sluge im. Kakvi smo, takvi smo, ali smo po svemu bolji od njih, naročito kao ljudska bića."- raspriča se ona.
- "A mi takvih "prodanih duša" imamo puno, bar u vlasti, kulturnoj eliti, i od njih se stalno forsira "zapadna kultura", civilizacija, radne navike, a šta sve ne, kao da kod nas naše ništa ne vredi. Eto, ja sam Srbin, ti si Hrvatica, oboje potičemo iz kamena, krša, zraka, ti maločas reče "svoji smo", a opet se odavno pravi razdor među nama kao da smo "ljuti neprijatelji", kao da ne govorimo istim jezikom, kao da nemamo iste običaje, narav, pa kako ti sama reče i svoje instinktivno razumjevanje i u seksu, gdje nema "plastičnih dodira" već živa, prava, prirodna jebačina. A ta naša "elita" da svoj narod cjeni i služi mu ne bi ga stalno za tu "zapadnu munitvu" ponižavala i gadila, a rjetko se kad ko javi da ih osudi i ocrni i tad ispadne žrtva, od Grgura Ninskog do današnjih dana." - nadovežem se na njeno razmišljanje.
- "Spominjao si mog pretka don Mihu Pavlinovića, moji Hrvati, naročito popovi, se hvale njegovim djelom, a niko od njih neće da kaže da se i on prodao za dukate, vlast i gospodstvo. Svi u našem kraju znaju da smo mi porjeklom Srbi, prvoslavci, da se prešlo na katoličanstvo iz raznoraznih razloga, neko radi vlasti, neko radi dukata, neko radi gospodstva, ali i dan danas se potajno pale svjeće za Slavu, ide u pravoslavne crkve da se sjeti predaka i drži do povjesnih ličnosti. Guslara ima, gusle se prave, pjeva se o Kosovu i Kraljeviću Marku, Banu Srahinjiću i Milošu Obiliću, ma se javno to ne pokazuje i da se ne bi odali gresi predaka sve pripisuju nama Hrvatima, a prave pravoslavne Srbe od kojih smo potekli smatraju otpadnicima od "prave vire". I dođu tako dukati od stranaca: Vatikana, Švaba, Habsburga, Ugara, Mlečana i eto ti vraga, udariš na svoga da se dodvoriš gazdi. Valjda zato što smo isti da bi se pokazali gazdama bolji i drugačiji zato i jesmo gori prema svome nego prema tuđinu, otud toliko krvi i iživljavanja nad nedužnim žrtvama da se čovjek grozi." - hladnim tjelom se ljepi uz mene.
- "Ti si čula o don Mihi Pavlinoviću od svojih Hrvata, iz katoličke literature i sličnih "nezavisnih autora". Ja sam čitao i jedno i drugo, i njegova djela i djela Natka Nodila i Save Bjelanovića, njegovih savremenika. On je tipičan Hrvat katolik i Vatikanska sluga. Dok je bio mlad bio je jedno, Cetinje i Beograd su mu bili centar svjeta, a kasnije kad je uz pomoć dalmatinskih pravoslavnih Srba došao na vlast i popeo se u crkvenoj hijerahiji počeo je pljuvati na sve srpsko i pravoslavno, veličajući hrvatsku zapadnu kulturu i kudeći srpsku bizantijsku , a spomenuti su mu savremenici u lice rekli da pljuje samo na sebe. Ako te interesira pogledaj "Narodne novine", "Srpski list" ili "Srpski glas" iz Zadra od 1870. godine pa nadalje, saznaćeš o njemu dosta stvari, a to će biti bez "patine vremena". Ja se ne protivim nikom da se izjašnjava kako hoće, da vjeruje u šta hoće, da drži do sebe i svog mišljenja, uz samo jedan jedini uslov da se to dozvoli i meni, ni više ni manje i da se o svemu treba otvoreno razgovarati, dogovarati i u zajedničkom interesu djelovati. Eto, ove tvoje guze, sise, ovu ljepotu je rodila Hrvatica i napravio Hrvat, katolici, a ljepo se slaže s "Rkaćem', Srbinom, pravoslavcem, da se drugačije ljepše ne može zamisliti." - blago, od milja, pljesnem je po tvrdoj i obloj guzi.
- "Stavi mi šaku, onu vatru, među noge." - prošaputa ona.
- "Polako mala, dodaj malo viskija, duga je noć."- liznem joj nabreklu bradavicu.
Skoči se kao srna, nije od preše imala kad ni šepati:
- "Iz boce, a?" - nagnu i proguta gutalj.
- "Da, iz tvojih usta." - spojimo usne.
- "Po naški ćemo." - namjesti se na leđa i širi butine.
Ovaj put smo polako, kako nas je instinkt vodio, ne štedeći se do zadnjeg atoma snage. Kad smo zajednički dostigli vrhunac razlišmo se po krevetu mlohavi, opoćeni i poluugušeni.
- "Majko moja, što sam sretna..." - poče ona dahćući.
- "Ćuti ludice, još malo..." - začepim joj usta poljupcem zahvalnosti.
- "Boli me pika, slatko boli, što si joj napravio!?" - šapće mi prebacujući nogu preko mene.
- "Nek je slatko, pa nek i malo boli. Ti si prava ždrebica, a mene slatko boli cjelo tjelo."- sklanjam joj mokri čuperak kose iza ušiju.
- "Malo ćemo viskija, nek dođe snaga." - pruži ona ruku po bocu na kantunalu i sipa mi kap po kap u usta, a zatim i sama otpi.
A tad zašuti i poče plakati, tiho jecajući, dok su joj krupne suze kvasile trepavice i klizile niz obraze.
- "Mijana, zašto, šta je sad?" - pijem joj poljupcima suze.
- "Od sreće što sam doživila i od tuge što neće više biti tako." - projeca.
- "Ne kmezi, ti si iz kamena, imaš ti snage." - pokušavam je sirovo tješiti.
- "Jeste, dobila sam te prije drugih, dokazala sam sebi da to mogu i sad sam svjesna da te više nikad neću imati, a tako bi to volila."- projeca.
- "Mijana, ljepa si, školovana si, pametna si, zgodna si, ljudsko si biće, napravila si što si želila, bilo nam je ljepo, a jedan tren, jedna noć neće rješiti probleme za cjeli život ni tebi ni meni niti bilo kome. Kako ti mogu olakšati?" - tješim je.
- "Jel' znaš kako je bilo meni, kakva se bitka u meni vodila dok sam dolazila tebi? A znam da te sve ženske pikiraju, od cura do udatih žena polovnjača? E, tu sam ih prestigla, ali me opet plaši njihovo ogovaranje, znaće one da se među nama nešto desilo, pa će lajati, ogovarati, pucajući od zavisti. A ovo treće, to je sudbina, krivo mi je što sam ti napravila problem." - smiruje se ona.
- "Znam kako ti je bilo, ali nisi ponižena, prava si žena koja zna šta želi i zna se za to boriti, a za ćakule kolegica baš te briga, sve ostaje među nama, samo naše, a treće, to je moj problem rješit će se ćutanjem."- kažem joj.
- "Kako ćeš to rješiti?" - gleda me bez treptanja krupnim vlažnim očima.
- "Vidiću, sad neću o tome, za sve ima rješenja, pa i za ovo. Ovi trenuci su naši, sada i zauvjek, ne misli na posljedice, one se ionako s vremenom izlječe i pređu u nešto uobičajeno." - poljubim joj vrh nosića.
- "Baš tako, o tome ćemo misliti sutra." - osmjehnu se s tragom suza na rubu očiju, ovi ruke i noge oko mene i poli mi podbradak vrelim djevojačkim dahom.
Ćutimo i uživamo u milini dodira.
- "Znaš šta, ispričaću ti nešto, važno mi je." - unese mi dah u obraz.
- "Reci, ako će ti biti lakše, u nirvani smo." - kroz sljepljena tjela čujem joj potmule otkucaje srca i dah u plućima.
- "Zvonko mi je rekao da si čovjek, pravi duševan čovjek, da si mu ti dao snage da dođe sebi poslije svega šta je preživio, da su bile dovoljne tvoje dvije-tri rječi da shvati u čemu je pogrešio u životu, mada si mlađi od njega trećinu života i uputio me da se oslonim na tebe u poslu. Ali sada shvatam da je on dalje mislio, da je on shvatio moje nevolje i preporučio mi te kao "vrača" da ih iscjeli. I nije pogrešio, sad sam mu zahvalna. Sad se pitam otkud mi snaga da dođem polugola kod tebe u sobu i da se nadam da ćeš me prihvatiti kao normalnu ženu, voditi ljubav samnom i dokazati mi da sam stvarno normalna, a mene moja "maća" suzbija cjeli život da krenem u "prvi plan"...." - poče ona ispovjed.
- "Čekaj mala, o čemu ti to..."- prekinem je.
- "Ćuti, da kažem do kraja..." - prstićem mi pritisnu usne - "...dosta sam ja do sada glumila, ulagala prviše napora da bi bila u ravnini s drugima, a sad vidim da je ta moja "maća" više opterećivala mene nego druge i da me taj teg vukao prema podu iako sam u svemu bila bolja i sposobnija od drugih. Kad si se pravio da ne vidiš moju "maću" pomislila sam da evo još jednog koji će me poniziti kao biće, ali me Zvonkove rječi iz podsvjesti tjeraše da idem do kraja i da ti dođem u sobu, pa šta bude. Najviše što sam očekivala bilo je da me iz samilosti saslušaš i protokolarno otpremiš, jer sve ove ženske "piškaju" na tebe, od onih mladih do polovnjača koje jedva čekaju ovakve skupove da se "sjete mladosti", a ti me prihvati uz veliku osobnu žrtvu kao princezu i cjelo vreme me "dižeš u nebesa". Svi moji kompleksi odoše pod krevet, van iz mene, i ja se poslije sedme godine, od nesreće, prvi put osjećam slobodna i "normalna"..." - šireći prste kao lepezu lagano i nježno kao da perjem ide pređe preko mog lica - "...a za to si ti kriv "moj vraču". Stavi tu magičnu šaku u moju "vunicu", da osjetim žar u tjelu, da me udari grom i munja odjednom." - podiže se i prekri mi lice kosom, a usne začepi jezikom.
- "Tako i treba biti, tako se i trebaš osjećati i ponašati, tako živiti, ništa nema zašto bi se "samoponižavala", ja te gledam "muškim očima", a sve na tebi, sise, struk, butine, guza, oči, kosa, a naročito ova "vunica" me "pali", vidi sama."- vučem joj šaku do nabrekle muškosti, a ona je miluje s hladnim prstićima kao najskupocjenuju relikviju.
- "I da znaš..." - uzbuđeno poče dahtati - "... jebemo se normalno, kako je uredila priroda, zgadilo mi se kad mi je Švabo liza pičku pa me htio ljubiti u usta, a fratar na selu balio u ime "vire i Boga" po cjelom tjelu, a bez kurca, koji mu se nikako nije moga nabreknuti od pića i debljine, pa me zavitova da o tome ćutim, ne vodeći računa o mom poniženju i sramu, i samokrivnji što sam mu naivno nasjela na "očinska milovanja"." - izreče u dahu.
- "Ej,ne ispovjedaj mi se, to mi izaziva ljubomoru."- začepim joj usta poljupcem, a ona zgrabi muškost među butine i poče je s njima silovito gnječiti.
U mešunožju joj osjećam potop, i dlake i butine su joj bile vlažne, a na moj pokret tjela se bezumno namjesti na leđa šireći poluskupljene noge:
- "Snažno, polako i nježno, ne štedi me..." - promuklo izreče kontadiktornosti i uvali mi jezik u usta.
Opet je cvilio hotelski krevet, a ona je grčila cjelo tjelo ko da je pod strujnim udarima namještajući se da muškost prodre što dublje u nju ne dajući da joj pobjegne ni milimetar. Kad osjeti mlaz sjemena zgrči joj se trbuščić i ona u grču cjelog tjela i kriknu u moje uvo:
- "O majko moja, živote moj..."
I nasta tajac, samo se čulo duboko i rjetko dahtanje i teški i mukli otkucaji srca u tišini hotelske sobe. Grašci znoja su klizili niz našu kožu i spajali se u potočić hladne studene vode na lancunu.
- "Mile... šta bi napravio ako ostanem trudna?"- duboko uzdahnu.
- "O, Bože, ne znam..., otkud ti sad to?" – prestraši me.
- "Ja imam kuću, vilu u Zagrebu, na Dubravi, u Frankfurtu isto, maraka na milijune, ništa cijeli život ne bi trebala raditi, da li bi živio sa mnom?" - tiho i sporo prošaputa.
- "Ne, ne i ne, znaš da sam oženjen, da imam djete, da se ne prodajem za bogatstvo!" - izrekoh glasno u panici.
- "Oh, još si mi draži takav! Ne boj se, pijem pilule, a znala sam da ćeš tako reći. Molim te, reci mi šta te tako čvrsto veže sa ženom, mnogi bi se prodali?" - umiljava mi se nježnim poljupcima.
- "Ljubav, duboka, ona bez puno rječi, koju osjećaš u govoru, dodiru, brizi, pogledu, telepatiji misli, šestom čulu, sigurnosti i povjerenju, ma teško je to objasniti, ali znaš da je čvrsto, trajno i vezano debelim uzejamnim vezama." - nagađam definiciju.
- "Blago tebi, blago njoj, i ja takvo nešto želim. A da nisi oženjen, da smo se ranije sreli, bi li živio sa mnom?" - opet se propituje.
- "Mijana, maloprijre smo o tome pričali, ti si ljepa, zdrava, poželjna žena, pametna i obrazovana, a sad čujem i bogata, pa ne vraćaj sebi stare komplekse. Ništa, ništa, ama baš ništa ti ne fali, bolja si puno od umišljenih ljepotica prazne glave koje misle da je ta ljepota vječna i dovoljna." - rekoh joj.
- "Da ostanem s tobom trudna ne bi ti ni rekla, ali bi bila sretna da je moje dijete tvoje srpske krvi, materine katoličke vjere, a njemački protestantsko pragmatični državljanin, svjetskog bogatstva, a šta bi to lijepo bilo?" - smijući se glasno razmišlja.
- "Ne igraj se s tim, svako pitanje očekuje svoj odgovor, kad-tad, a odgovor na to tvoje bio bi gadan za sve."- nije mi do smjeha.
- "Ma, ne boj se, pijem pilule, a i znam kalendar, baš sam blesava što to rekoh, samo sam glasno razmišljala, ni u snu ti ne želim ni najmanju neugodnost, vražiji moj višak misli i želja, shvaćaš to?" - pravda se ona.
- "Shvaćam te, rekli smo da nećemo o budućnosti, da je ovo naša, samo naša noć, obostrana tajna za vječnost. Uživaj u trenu, sutra je novi dan, ko zna šta nosi."- vraćam je u svakodnevnicu.
- "Da budeš siguran reći ću ti, udajem se po Novoj godini za nekog mješanca, pola Švabo pola Hrvat, muca na našem, a radi po švapski, biće fer, s poštovanjem, a o ljubavi, ovajkvoj na naš način nema govora. A sve bi to promjenila da budem na mjestu tvoje supruge, da imam to što ona ima, i da sam bez sveg svog bogatstva. I da znaš, iz daljine i tuđine se više voli svoje, majka, otac zavičaj, mentalitet naroda a i osjetila sam na svojoj koži i u svom duhu i tjelu tko sam i odakle sam. Sad da kažeš da puzim, da te ližem, da te služim, da ti budem ropkinja, ja bi to odmah radila i bila bi sretna. Sad razumijem majku, one žene iz kraja, kako su i zašto živile onakvim životom. Žensko biće i muško žive paralelno, jedno uz drugo, susretnu se i daju novi život, a da nikada ne shvate do kraja jedno drugo ni psihološki ni biološki. Vi muški nikad ne možete doživti žensku slast kad ulazi vaš ud u nas, a mi žene nikad ne možemo shvatiti, tek naslutiti, erekciju i slast izlivanja sjemena iz mošnica. A opet uzejamno znamo šta kome čini zadovoljstvo, nagonski se usklađujemo i zajednički uživamo u stvaranju novog života. Dva svjeta, jedan uz drugi, a opet zajednički kao cjelina, ne mogu jedan bez drugoga opstati."- raspriča se ona.
- "Ode ti u filozofiju, metafizčke misli, pomješa malo srpskoga, malo hrvatskoga, malo liberalno njemačkoga, malo muškog, malo ženskog, a sve se svodi na moje i tvoje tjelo i nagone, i sve se rješi u zajedničkom grču zadovoljstva. Evo tebi srpske šake na hrvatsku pičku, a ti daj svoju katoličku rukicu na pravoslavni kurac, da rješimo sve filozofske dileme. Ostavimo se tih gluposti, prije svega smo ljudska bića. Šta kažeš imenjakinjo?" - igramo se rukama, nije mi do "ozbiljnih tema" koje ona započe.
- "Uh, šta si vulgaran! Zar to nisi mogao lijepše reći?"- zasmija se očima.
- "Otkud sad, u intimi, posta malograđanka? Samo sam tjelesne organe nazvao pravim imenom. U čemu je razlika, bar za tebe i mene visokoobrazovane da sam rekao penis i vagina? Naš je problem što se svoga stidimo, a tuđe olako, bez kriterija prihvatamo, od rječi do običaja.Tako ih nazivaju i na selu gdje sam odrasta, bez lažnog srama, čak im daju i pridjeve od milja, prema prigodi, i to bez ikakva lažnog srama." - podignem glavu i gledam je u dubine zenica.
- "Ma, šalim se, malo viskija, nek i Škoti nešto zarade?"- maši se ona za bocu s kantunala i ustima me poji.
A tad nam je ponestalo rječi, sve su govorili dodiri golih tjela.
Zaspali smo spletenih udova, ohlađeni od iparavanja pota. Probudi me njen uznemireni glas u mrtvoj noćnoj tišini:
- "Mile, četri sata je, morala bi u sobu da se spremim za posao."
- "Ih, ima još vremena, počinje se u sedam." – momentalno se razbudim.
- "Onda mogu još malo spavati, ti ćeš o satu voditi brigu." - pospano će ona savijajući se uz mene.
- "Spavaj, spavaj, bez brige." - rekoh joj već usnuloj.
A ona se sljepila uz mene sklupčana kao beba u majčinoj utrobi čvrsto pritiskajući glavom moju mišicu dok su joj se nosnice ravnomjerno širile udišući noćni zrak. Duga crna kosa rasula se po mom ramenu i jastuku sjajeći uglancanom paklinom na slabom noćnom hotelskom svjetlu. Ličila je na malu noćnu leptiricu povremeno trzajući onom kraćom nogom s jedva vidljivim ožiljcima od operacije. Bilo mi je milo, u duši mi se razli slatko blaženstvo i ja se razbudih kao da sam danima spavao.
U pet je probudih poljupcem, ona se osmjehnu sretna zatvorenih očiju, ljepša od svih mojih snova:
- "Još malo, a..." - rasteže se ljeno.
- "Ni sekund, budi se..." - prekinem je nježnim poljupcem- "... ajde malena, treba i raditi..."
- "Hoću, hoću, samo zora je, a u to doba meni nešto treba, znaš to..." - kao čigra se baci na mene i zgrabi me za muškost - "... a ovo mi treba, da budem čila i vesela."
- "Mijana, ti si nezasitna...."- branim se.
-"Ćuti, ćuti, ne govori ništa, samo mi se podaj..." - govori dok me zakorači i ukrućenu muškost gurne u vrlo i vlažno međunožje.
Sve ono što se može sanjati i budan i u snu ona je radila i za sebe i za mene, a kad osjeti mlaz sjemena u sebi zacvili i razli se po meni.
Oćutašmo trenutak, a ona mi tad poče ljepiti poljupce gdje stigne. Odgovaram joj mlako, umorno i sanjivo.
- "Istuširam se, pa idem na posao, a ti si šef, kako te volja." - skoči se lagana kao ptica i odleti u kupatilo.
- "Mijana, koju muziku voliš, od koje doživljavaš trnce u tjelu i duši?" - pitam je dok se pojavila mokre kose i gola iz kupatila.
- "Uh, šta ti bi? Onu noćašnju..." - nasmija se široko - "...čekaj, svu volim, a rang lista bi bila: našu dalmatinsko-mediteransku, pa "ćirilicu" izvornu, pa grčku, pa klasiku, šansone, kancone, romanse, ma svu lijepu."- šugamanom suši kosu.
-"Ne, ne, nisam mislio na modu, već na onu što te dirne u dubinu bića?" - rekoh joj dok ona širi zjenice i gleda me u čudu.
- "Pa, pa, moda je sad ovo, sad ono, uđe u uvo, a da budem poštena srce mi zaigra na ovu našu iz kraja, gangu i ojkalicu, gusle, diple, frule i klape, gdje me i muzika i rječi diraju u dušu, od Gevgelije do Triglava, pa volim i grčku muziku, i onu s Istoka od Perzije do Indije, i neku klasiku koju osjećam ali baš ne razumijem,pa svašta, svašta... šta ti bi u ovo doba da me to pitaš, čemu to?" - uzbuni se na kraju.
- "Ono što smo noćas pričali, kad čujem indijski sitar, njemo dinarsko kolo, naše narodne pjesme, one koje su stoljećima aranžirane, osjećam trnce od pete do glave, a ovo moderno sintetičko i strano mi se djelom sviđa, ali ne "ulazi" na isti način u mene, a najviše poneka kompozicija bez rječi, instrumentalna, me pomalo dira, a opet ne onako kao ona jednostavna, vokalna, iz našeg kamena..." - govorim joj razloge, a ona me prekinu:
- "Baš tako, tako je, sad mi je bistro što imam osjećaj da se odavno znamo, od pete do glave. Strana pomodna muzika služi našim pomodarima do ponoći, a poslije se i oni vraćaju korjenima, usrani pozeri! I vidi šta napravi od mene, laka sam kao perušina, sretna i odmorna, a šta sam sve od tebe noćas radila, naporno radila. I noga mi je ova malo narasla, skoro da ne šepam." - gleda se i pravi piruete onako gola.
- "Ne ljuti se, Smoje Miljenko je parafrazira našu narodnu mudrost: "Ko nije jeba cotu taj ne zna šta je pička!", a to si ti noćas potvrdila, i te kako dobro, svaku žuntu si mi ispila, jebaću te opet mala." - smijem se.
- "Bog te čuo, a hoćeš i to večeras cjelu noć, da potvrdimo moju sreću, otjeraš moje more i utvrdiš moje snove, ma ja sam ti jutros nova osoba." - poče se onako gola i osvježena libiti uz mene.
- "Ajd' ća, eno ti brojke pa ih slaži, a ja ću doći tamo na vreme." - tjeram je.
- "Bože, svi će viditi da sam se jebavala, ne može se to sakriti od ženskih, a i kako bi kad se osjećam veselo i sretno, sad bi poletila."- sad se šaljivo brine.
- "Reci im da sam te ja povalio, da je to bio Raj, a kad me vide znaće da se hvališ i da im konkuriraš i u ništa neće biti sigurne, ma snađi se, napad je najbolja odbrana, ne priznaj ništa i radi svoje, a večeras ćeš mi pričati dogodovštine. Sad se gubi, moram se i ja "maskirati"." - pljesnem je po goloj guzi dok oblači kućnu haljinu i veže njen pojass.
- "Uh, jedva čekam veče!" - poskoči veselo i ljubnu mi nosnice - "Sve mi je jasno u struci, a preko dana samo poslovno, ne poznajemo se intimno, budi na distanci." - stavi mi prst opomene na usne.
- "Gadiću tebe, ŽTP i sve, cjeli dan, pretrpi!" - upozoravam je.
- "Samo tako, da ti se večeras mogu "svetiti", vidi, više skoro i da ne cotam." - otvori tad vrata i odleprša u nedaleku sobu kao noćna leptirica što bježi od danjeg svjetla.
Istuširam se, obučem i namjestim facu te se spustih u restoran na kavu. Tamo su pričali o braojkama, parama, muci i nevoljama u poslovanju, a ja sam slušao i kimao glavom, mada sam bio daleko, daleko od sve te stvarnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar