- 36 -
Naredne dane sam radio po cjeli dan kako za svoj OOUR tako i za saobraćajnu grupaciju pri čemu sam umor i iscrpljenost pokrivao strogom pragmatikom i "golim činjenicama". Mijana je trpila izlive "mojih argumenata", ali je shvatila da će ovaj rad i njoj donjeti "pozitivnu ocjenu" po okončanju posla, kako od onih "odozgo" tako i "kolega s terena".
- "Šta to radiš Mile, svi se vrte oko tvog malog prsta, sumnjiva mi je ta tvoja velika vrednoća?" - pita me Gojko Rašković iz Knina.
- "Tebe se ne može prevariti, ali ćuti dok ti ide dobro, a ja znam da dobro stojiš, jel' tako?" - rekoh mu ledene face.
- "To jest' , ali se pitam da li ćemo ovakvi proći u "sudaru" s drugim grupacijama?" - sumnjičav je on.
- "Hoće,hoće, vreme je da i oni počmu cjeniti ruku koja ih hrani, svi žive na račun naše grupacije, znaš i sam to, samo što smo do sada imali "jake kadrove", pa nas stalno pljačkali." - velim mu.
- "Znam to, ali ti si mi ipak sumnjiv, zašto te dobro slušaju ovi iz SOUR-a?" - namignu on ne bi li dopro do pozadine događanja.
- "Moraju, došao je trenutak da se stvari stave na pravo mjesto, konstelacija kadrova i trenutka se tako složila." - zagonetno se nasmješim.
- "Nek' ide tako, meni odgovara." - povuče se kad udari u zid tajanstvenosti.
Priđe nam šef planske službe SOUR-a Vlado Višnjić:
- "A, krojite po svome, neka, drago mi je da je proradila saobraćajna grupacija i solidarnost u njoj."
- "Sređuje Mile stvari, sad nemoj samo ti kvariti popuštanjem drugim grupacijama, budi neutralan, biće samo preraspodjela među grupacijama, a tebi kao SOUR-u je svejedno, sve će ti biti u okvirima projicirane bilance." – kaže mu Gojko.
- "Neka, pa i ja sam "saobraćajac", drago mi je da tako ide, a Mile to dobro čini i biće sve u redu. Malo buke, malo vike, ali se brojke neće bitno promjeniti." - nasmija se Vlado.
- "Odlično, idemo dalje, samo da vi gore izborite realnu kompezaciju!?" - velim mu.
- "Prema Ivanuši sigurno će se naša računica prihvatiti s 99% izgleda, a to je puna šaka brade." - nasmija se on - " A kakvi su moji "novi" referenti?"
- "Malo zbunjeni, ali dobro im ide biće oni dobri, samostalni i realni." - velim mu neodređeno.
- "Neka, neka, kad ih vas dvojica učite ne mogu biti loši!" - zamaskira on svoje sumnje stvorene na bazi dojava "šefovskih podrepaša" govoreći u množini mada sam znao da nije bio ni blizu stvarnosti koja se noću odigravala u mojoj sobi.
On ode ki vjetar da obavi protokolarnu dužnost obilaska, a mi se vratišmo poslu.
Poslije kraće šetnje poslije večere ja se povukoh u sobu uz izgovor da sam prumoran, a svi su to pravdanje lako prihvaćali jer su se isto tako osjećali.
A kad bi u hodnicima "pukla" tišina Mijana bi se nečujno uvukla u moju sobu.Zaključala bi vrata za sobom i idući do kreveta pobacala bi svu robu sa sebe po podu:
- "Malo maženja poslije ovako napornog dana." - savija se oko mene i skida mi odjeću.
I šutke bi padali u strast do iznemoglosti. A ona je, bar mi se činilo, bila sve seksepilnija, sise su joj bilo stalno nabrekle, a guza sve oblija te koža po cjelom tjelu glatka i zategnuta, dok joj je lice sijalo nekim blaženim sjajem.
- "Tako sam sretna, pucam od sreće, i sama se sebi čudim što pred tobom nemam nikakva stida, kao da smo u braku godinama. Bože, da mi potraje ovako!" - šapuće mi u podbradak.
-"Da se nisi zaljubila Mijana? Ne bi to bilo ni za tebe ni za mene dobro." - pitam je.
- "Ja sam od prvog trena kad smo se sreli kao gromom ošinuta, ali sam svjesna svega. Za moju patnju nećeš ni ti ni iko drugi znati, ovdje ću to duboko sakriti dok sam živa, naučila sam tako." - vuče mi šaku na ljevu sisu.
- "Rekla si da se udaješ po Novoj godini, biće ti poslije ovoga teže?" - pitam je.
- "Drugi kraj, drugi narod, drugi običaji, sve ovo će mi ličiti na san, lijepi san. Ima u meni ponešto švapske pragmatičnosti koja će tamo ojačati. Sad neću na to misliti, ni ti nemoj, imamo vremena za kajanje." - zagrli me i nježno ljubi.
- "Da li si popila pilulu?" - pitam je.
- "Jesam, jesam! Iako bi volila da ostanem trudna s tobom u ovim sretnim trenucima. Ja bi se s tim lako nosila, ali sam svjesna da ti ne bi. Ne želim da me proklinješ, ta nisi to zaslužio od mene, a nikada ti neće biti jasno koliko si mi koristio u životu, kao posljedni lijek bolesniku od neizlječive bolesti, slučajno pronađen uzadnjem trenutku. Ma gdje bio, ma šta radio, uvijek kad se sjetiš mene znaj da si postao dio moga bića i da te tvoje mjesto u mom srcu čeka..." - melanholično će ona, pa me poče grliti i ljubiti da sakrije suze.
- "Dobro, dobro, samo ne želim da nam trenutna slabost ne zagorča život." - velim joj zbunjen višestrukim proturječnostima želja, nada, htjenja i stvarnosti.
- "Samo radi tebe se čuvam trudnoće, a da se ja pitam rodila bi ih desetoro s trobom. Ali sam realna, ti imaš svoj put, ne želim ti ga otežavati." - podigne glavu i krupnim očima s odlučnim pogledom bode mi zjenice.
Izdiže se s kreveta i kad ugleda viski na kantunalu skoči se kao srna i onako gola ga donese:
- "Poludimo malo, a ?" - otpi dobar gutalj iz boce.
- "Već smo ludi, ponekad ni to nije loše!" - i ja gucnem.
- "Hoćeš li ženi pričati o ovoj avanturi?" - iznenada me upita.
- "Bože sačuvaj, neću, nikada!" - odlučno rekoh.
- "Jesam li ti ja "prvi ilet" od kad si u braku?"- nastavi se ona.
- "Aha, prva! Nisam zamišlja da ću ikada ovako nešto napraviti, a eto, desilo se." - otežem neodlučno.
- "Ni ja, ali dok sam te vidila upiškila sam gaće, htjela sam, željela sam i žudila sam da me samo takneš, a ispalo je da sam završila na sedmo nebu i zato sam presretna. A ti ćeš se kajati, znam, takvi ste vi muški, a nemaš zašto. Ipak nas žena ima više od vas muškaraca, i duže živimo, te po matematičkim zakonima morate biti nevjerni, a mi se moramo međusobno za vas boriti, pa neke dobiju cjeli kolač kao tvoja žena a neke mrvice kao ja." - okreće na šalu.
- "Potisnuću ovo duboko u sebe, valjda mi to neće smetati, a da priznam, nikada!" - velim joj.
- "Znam, i moj ćaća je imao ljubanice i prigodne izlete, znaš kakve su Švabice kad vide naočitog "divljeg Balkanca", sa jednom ima i dijete, ali mu ne smeta. I ja i mama to znamo, ali on nikada nije ništa priznao,ma ne bi da mu srce čupaš, pa i mi moramo da mu vjerujemo, valjda je i nama tako lakše miriti se s tim. Da prizna odavno bi već sve puklo. Uostalom, nas žene treba lagati, pametno i uporno lagati, ne radi vas nego radi nas, ali istovremeno i dati nam neku sigurnost i zaštitu, pa sve praštamo. Tako i ti, ne priznaj nikada i nikome i biće sve u redu, pa ni sebi samom ne priznaj, potisni u snove i neće biti ni samooptuživanja ni krivnje." - savjetuje me ona.
Čudne ste vi žene, kao da ste drugi, posebni svjet, a opet ne možete bez nas kao ni mi bez vas." - rekoh tek tako u raskoraku misli.
- "Tako je! Dva paralelna svjeta, ali u stalnom dodiru ili bolje reći u povremenom sudaranju na tren, da bi se u letu odbili svako na svoju stranu, do nekog novod dodira. Stvaran i banalan primjer: šta bi ti kao muško osjećao da ti neko do po utrobe utjera komad žilavog,tvrdog i ružnog mesa i još izlije čašu ljigave sline u tebe? Znam, gadi ti se i sama pomisao na to, a meni, nama ženama to je najveće zadovoljstvo. Valjda je to naše zadovoljstvo mjerljivo s vašim nagonom i zadovoljstvom da ga baš utjerate i u nas prospete sjeme. Vidiš, na samom susretu mi kontra mislimo i osjećamo, isti događaj doživljavamo različito, a opet svako od nas s neizmjernim zadovoljstvom. A kad kažemo da o tome isto mislimo odmah lažemo i sebe i drugoga. To su suprotnosti koje se privlače, sjećaš se onoga plusa i minusa iz matematike, jona i anjona iz fizike, itd,... i tako je laž antipod istini, a istina je laž u drugom pakovanju, kako kome odgovara i odakle na to gleda. Nesretne relativnosti ne mogu zamjeniti apsolutnost, kad je nema. Bože, ode ja u filozofiju, radije ću malo viskija." - maši se ona za flašu, gucnu, pa je dodaje meni.
- "Načitana si ti mala, vidim, vidim?"- rekoh joj kratko da ne ulazim u tu filozofsku igru.
- "Šta bi jedna "cota" radila u pubertetu, da dođe sebi? Moralo se, trebalo mi je dugo da tu muku prevaziđem."- mazi me ona - " A da ja vidim šta radi "moja kontra"! - punom šakom obugvati mi genitalije.
- "Ne forsiraj! Znaš ti i bolje, nemoj mi već sad biti liberalna Švabica, budi ti meni naša, tako nam je bolje." - milujem joj sise nabrekle kao šipak poslije prve jesenje kiše.
- "Pritisni me cjelim tjelom, snažno i nježno, mogu ja to sve podnijeti, neću se polomiti, imam svoj "hrvatski" obrambeni položaj za tvog "srpskog hajduka", ajde mili." - glatka kao zmija, nateklih oblina, navlači me na sebe.
- "To, tako, silovito i duboko..." - zagrcnu se u strasti i poče se uvijati kao guja cjelim tjelom, a svaki njen pokret me dražio sve više dok me je širokim zjenicama gledala sa sedmog neba. Svršili smo istovremeno, skoro onesvješćeni od nedostatka zraka, a onda smo dugo šutili i tražili izgubljenu svjest da stignemo do koliko-toliko razuma.
- "Mijana, jesi li živa?" – dođoh do daha.
- "Tek malo, bila sam u sedmom nebu, i sanjam slatke snove...., pusti me da umrem sad..." - savi se u moje krilo glasno dahćući - "Drži me čvrsto, da ne odletim previsoko, stopiće mi se krila kao Ikaru, od miline."- uplete mi prste u kosu kao da traži oslonac.
- "To "srpsko" i "hrvatsko" te stalno muči, meni nije stalo do toga, računam da sam to prevazišao, da sam visoko iznad toga." - kažem joj.
- "I ja sam iznad toga, ali mi dosadiše priče "...bolji naši nego vaši...", a naročito kad se to odnosi na nas mješance novijeg doba i one odranije. Ubiše nas te male razlike iz inata i interesa koje stvaraju "elite" praveći narcisioden slike o sebi i svojima, a omalažavjući istovremeno "one druge" koji su po svemu isti sem možda vjere ili narječja. A isti smo po svemu, od naravi, gena, krvi, govora, dobra i zla u nama, i šta je najgore mrzimo se više nego što se od tužina traži. Treba živiti van,među strancima, bar neko vrijeme sve dati u ruke tuđinu da vidimo koliki nam je prijatelj, pa da se zna cijeniti sebe, svoje, kraj i narod, i draču i kamen, sušu i povodnje, i muku življenja u tom okruženju, mada smo ih imali kroz povjest i ništa od nje nismo naučili. Dokaz je nas dvoje, kao magnetom privučeni jedno i drugo odazvali smo se zovu krvi, a ona nije voda."- razli se ona po krevetu da se hladi.
- "U tome i jeste problem, isti smo pa tražimo razlike i gdje ih nema, i budala zna da po popisima Mletaka, Francuza, Austrijanaca i koga sve ne još, onih koji su nam jašili na grbači, vidi se da na ovim prostorima živi jedan narod istog govora, običaja i fizičke konstitucije, mada raznih vjera silom nametnutih nuždom, ratovima, pohotom i ambicijama naših odroda, a to prizvede te "male razlike" kako ti reče, koje veličaju narcisiodnost svake strane na račun gađenja druge. A sve to proizvode naše tzv. elite koje plaćaju stranci, a ustvari su one obične odrođene grupe i pojedinci školovani u tuđim školama koje samo pare i strana sila drži u vezi sa svojim korjenima i u krajevima da im služe. Valjda neće biti ubuduće tako, ipak se vremena mjenjaju!?" - kažem joj.
- "Ma, biće i gore! Kako nam se narod urbanizira tako se gasi i tradicija i moral, staro dobro se odbacuje, a novo tuđe se nekritički prima, nema nadogradnje boljeg na dobro, sve se ruši bez kriterija i poprima novo i tuđe bez kriterija. I danas je već sramota biti rodom sa sela u društvu umišljene malograđanske i od stranaca kupljene "elite". Pogledaj samo zagrebačku "kremu", pravih Purgera skoro da nema, a ovi pridošli da bi se dokazali veći su Purgeri i Hrvati od onih pravih, samo da bi prikrili svoje korjene i opanke roditelja ili tradiciju predaka. A nije tako kod Švaba, oni drže jednako do svog Bauera i Von-a, važno je da je Njemac i da se time ponosi." - zagrija se ona za temu.
- "Kod nas su se "zaturuili" podaci otprije, Hrvati rade ono što žele i treba im i ide u korist, a tako i ostali, mada su činjenice sasvim drugačije, dovoljno je viditi podatke Price, Kostića, Mletačke popise, Austrijske, Ugarske, Francuske, pa Šafarika i drugih, pa da se vidi da se svuda kaže da smo isti narod, mada su nas stranci zvali kako im je trebalo, Bunjevcima, Šokcima, Slavima, Racima, Morlacima, Vlasima itd. itd. , samo da ne bi bili Srbi, jer se radi ratova i nesreća hrvatski narod raselio, izgubio na povjesnim vjetrometrinama kao malo slavensko pleme, asimilirali ga drugi veći i jači narodi uz pomoć Vatikana.Svi oni spominju isti narod katoličke vjere, ortodoksne ili pravoslavne a poslije i muhamedanske. A da masovno ne bi bili jaki svak ih je svojim imenom zvao, ali se vidi i mi znamo da su Srbi bili najveće slavensko pleme odnosno narod, rasadnik iz koga su nastajali drugi narodi na ovim prostorima. Hrvata, nakon Kolomana, takoreći i nema, samo su ostali poneki nazivi i kasnije u devetnaestom vjeku kad je Vatikanu odgovaralo da se preko tog imena širi katolička vjera poče se sve katolike zvati Hrvatima. Nesta Vlaha, Bunjevaca, Šokaca, Rasa, Rišćana, sve posta "goli Hrvat katolik". I od sveg ovog jedno je istina, isti narod podjeliše stranci-okupatori radi svojih interesa, a stalno, pa i danas podgrijavaju te razlike. A veće su razlike od sela do sela, kraja do kraja, bilo koje iste vjere, nego između Srba i Hrvata kao cjeline. Valjda će mlađi biti pametniji i više svoji kad vide kako se to rješava u svijetu, kod onih koji nas razdvajaju, a te metode koje važe kod njih za njih ne daju da se primjene kod nas." - odušim i poljubim je u obraz.
- "A kako to ne ojačaše Jugoslaveni? To baš nikome ne negira lokalno!?" - upita me ona.
- "Ljepa ideja plasirana je od ljudi kojima se pod tim imenom krio drugi interes. Štrosmajeru prozelitizam, Aleksandru Karađorđeviću unitarizam i centralizam, a oni "pravi" nisu imali moći. Na karju je ispalo po onoj "... da je i put u pakao popločan dobrim namjerama...". A šteta je, velika šteta, što nije realizirana, pa bi sada bili kao Italijani, Njemci, Francuzi moćni, a baš tim "velikim nacijama" sa zapada to nije odgovaralo iz njihovih interesa. Bojim se da nakon Ustava iz 1974.godine od te ideje neće biti ništa, opet su ojačale centrifugalne snage kod nas potpomognute masovno sa zapada. Vidiš, Slaveni od nosno njihove države u svojim temeljnim nacionalnim ciljevima osvajanja tuđih teritorija nemaju kao ni sredstvo ni kao cilj. Historija nam govori da su se oni u ratovima stalno branili, a Germani, Anglosaksionci, Romani baš suprotno, ratovali da bi osvajali, porobljavali i pljačkali. Otud im bogatstvo kojim se hvale,a ne spominju da je stečeno pljačkom. Svako ratovanje je pljačkanje, a pobjednici pišu historiju i po njoj ispada da je njihova uvjek bila u pravu. Takav mentalitet i politika je proizašla iz vjere, i Katolička crka odnosno Vatikan je organiziran kao nasljednik Rimskog carstva, cezarizam je njoj svojstven, a oboje znamo šta to znači. Germani i Anglosaksonci se vode istim principima preko protenstantizma, jedne frakcije katolicizma, dok su pravoslavci privrženi ortodoksiji, izvornim principima hrišćanstva, u kojoj nema mjesta nasilju. I danas se pitamo kako to jedna Engleska, evropski otočić na Atlantiku, posta "... imperija u kojoj Sunce nikad ne zalazi...", a recimo jedna Rusija, i ljudskim potencijalom i teritorijem i bogastvom na njemu, osta stalno u istim granicama. Sve ideje i pokušaji da se Slaveni nekako ujedine su propadale od Ivana Panoniusa do današnjih dana, a sve radi i postupaka zapadnjaka od Vatikana, Germana, Anglosaksonaca, Nordijaca, do sada Amerike, čiji interes je oduvjek isti, jer gdje bi oni bili kad bi pistojala nekakva Slavenska unija, federacija, konfederacija,zajednica ili nešto slično? Tako je i s jogoslavenstvom. Tu ideju su najmanje dvije frakcije drugačije shvaćale, jedni iskreno u romantičarskom duhu, drugi interesno radi ostvarenja svojih ciljeva. Rekoh da je biskup Štrostmajer imao tu ideju kao cilj da širi katoličku vjeru, Kralj Aleksandar da ima veću državu i moć, pa su se preko takvih i njihovih grešaka stranci infiltrirali i stalno podsticali sukobe. Vatikanu se sviđalo Štrosmajerovo djelovanje, ali u stilu one "... bolje vrabac u ruci nego golub na grani..." podsticao je drugu frakciju kleronacionalista, koja prevlada i 1903. godine sve katolike na biskupskoj konferenciji proglasi Hrvatima, što bijaše nastavak odnosno finale politike vatikanskog Rimskog carstva i carske vjere u KundK-a. I da se ne zavaravamo, ta njihova politika i interesi se i dalje sprovode drugim metodama i sredstvima. Nismo toliko glupavi da ne znamo da su testirali snagu Titove vlasti 1972. godine slanjem grupe ubica čak iz Australije, obučavali je i naoružali, a da tobože o tome pojma nisu imali!? Ma možemo o tome danima pričati, i u ovih par rečenica je dosta kazano." - velim joj zamoren.
- "Uh, nećemo više o tome zabolit' će me glava, imamo mi svoga "posla", a?" - opet ona gucnu viskija i pruža bocu meni.
- "Tako je, mali smo da to mjenjamo, ali većina tako, "malih" kao nas dvoje, razmišlja, samo nema moći, ona je tamo gdje su pare, kod vlastodržaca." - otpijem i vratim joj bocu.
- "Zašto ne pređeš u Zagreb raditi, tamo se spremaju velike promjene?" - pita me - " Naveliko se priča o novoj organizaciji ŽTP-a, a naravno i o novim rukovodiocima."
- "Ovdje u Splitu čekem stan, na papirima je sve sređeno, a ja sam ipak Dalmatinac, ne odgovara mi ona klima tamo, meni treba puno sunca." - kažem joj polušaljivo.
- "Da, istina je, što se klime tiče. Ali i ona "purgerska klima" među ljudima ni meni ne odgovara. Previše je hinjenja i pozerstva, a ispod maski se krije obična malograđanština koju hoće predstaviti kao gospodstvo i kulturni nivo. Radi toga ću i ja radije u Njemačku kad već ne mogu biti "u kamenu".- složi se ona.
- "Ko zna, vidićemo šta život nosi, ako se bude isplatilo možda i dođem."- velim joj.
- " Ja ne, odoh u Frankfurt, čvrsto sam odlučila, stranac tamo, stranac u Zagrebu, tamo će me bar po struci i radu uvažavati, a to u Zagrebu ne bi imala."- ona se odlučila - " A kad se zaželim mogu doći kad me volja u Zagreb, a još rađe u zavičaj."
- "Da uzmeš snage, kao onaj antički div." - našalim se.
- "E, baš tako, snagu ovdje, u zavičaju, najprije povratim." - ona se libi uz mene i ušuti, a tad zaspa kao janješce.
Pokrijem je lancunom i zaspah i ja poslije odužeg buljenja u plafon na kojem su igrali odsjaji valova kaštelanskog zaljeva.
- "E, nećemo tako, tek je ponoć." - probudi me poljupcem.
- 37 -
Danas je bio finalni dan izrade plana, usaglašavale su se grupacije i bilo je povuci-potegni, ali je sve završilo skoro kako sam zamišljao. Položaj saobraćajne grupacije je bitno poboljšan u odnosu na ranije godine.
- "Uspjeli smo Mile, biće još larme na kolegiju direktora ali se neće imati vremena mjenjati." - kaže mi šef plana ŽTP-a Višnjić.
- "Reci Ivanuši da će mu ovakvu konstrukciju biti lakše pravdati na Izvršnom vjeću kod određivanja visine kompezacije, jer se više daje na našu osnovnu djelatnost nego na održavanje i "prirepke ŽTP-u"." - sugeriram mu.
- "Tako je, govorio sam maločas s njim telefonom, i on tako misli." - veli on.
- "Onda dobro,vreme je već da se povede računa o osnovnoj djelatnosti željeznice." - saglasim se.
- "Ajd' dođi u Zagreb raditi, ja ću vjerojatno za šefa ekonomske službe u Zagreb 1., a Čedo Pavlović bi trebao doći umjesto Ivanuše, a Ivanuša ide u Privrednu komoru. I za glavnog direktora treba doći Božičević, a tebe bi sigurno postavili za šefa plana i analize. Šta ćeš u Splitu?" - priča mi on kadrovsku kombinatoriku.
- "Čekam ovdje stan, već sam ga n papirima dobio, a tu mi radi i žena u "Jugobanci", djete je malo, teško mi se radi svega toga odlučiti. Pa i radi klime, nisam baš za kontinentalnu klimu, ne volim maglu, snjeg i zimu. A sve je, opet, neizvjesno, treba imati pravu ekipu, ma sve to već znaš..." - nabrajam ja teškoće za donošenje odluke kad me on prekinu.
- "Lako je za sve to, u roku pola godine ćeš tamo dobiti stan, ženu ćemo ti prebaciti u zagrebačku poslovnicu "Jugobanke" ili kod nas, a ostalo kao i drugi. Razmisli, bit' ćemo u kontaktu." - potapša me po plećima okončavajući razgovor.
Navečer je bila "svečana večera", častili su splitski OOUR-i u dogovoru s hotelom. Sjatili su se i svi direktori OOUR-a i pravili dogovore o budućim poslovima i saradnji, a ja sam kao "operativni domaćin" bio svuda po malo, i među "vrhuškom" i među "običnim radnicima".
Razlaz je bio prilično kasni, tek poslije deset odoše "ugrušani" direktori, a ja se prilično izmoren povukoh u sobu dok je dosta kolega ostalo da se "opušta" uz vino i muziku.
Cure iz Vinkovaca, Osijeka i Slavonskog Broda me presretoše na hodniku i "veselo" nagovaraše da ostanem na plesu, a ja se izgovorih obavezama, što nije sprečilo Milku iz Vinkovaca da cinično dobaci:
- "Ne sme od žene, najgori su ovi mladi muževi, duša im je u nosu od "bračnih obaveza".
Nasmijem se i u pokretu vratim:
- "Bravo, tako je to kad si pod ženskom komandom, priznajem, nemate od mene koristi." - i pobjegnem na sprat do svoje sobe.
Raskomotim se i složim papire, a tada se pošteno i na tenane okupam. Dok sam sušio kosu Mijana se bez kucanja ušulja u sobu noseći neku tacnu prekrivenu salvetom:
- "Malo hrane i vina sam donijela, trebat će nam."- osmjehnu se požudno.
- "Ni malo nisi umorna?" - pitam je gledajući je ispod oka.
- "Umorna!? Tek sad sam se opustila, posao je gotov, uspješno je sve provedeno, šef me pohvalio, a ja znam kome trebam zahvaliti." - priljepi se uz mene i uvlači mi rukku pod piđamu.
- "Langsam, langsam, Freulein..." - izmičem se gaseći fen - "...nezasitna si, znaš?"
- "Zadnja nam je noć, i sada i zauvijek, a tako mi je žao zbog toga, no život ide dalje, iskoristiću je za pamćenje." - ustuknu ona.
- "Tako je, život ide dalje, ostavi patetiku mada je ona sada iskrenija nego trenutna stvarnost. A tako je to, mi drumom, život šumom, ili obratno, vjećna priča." - podignem joj kosu i poljubim u vrat.
Ona ošuti, zaključa vrata od sobe te se na brzinu skinu u veš bacajući robu na stolicu uz mali hotelski stolić. Tad otkri poslužavnik i uze prošek i nali nam u čaše, a tamo su još stajali škampi, prstaci i kamenice, salata od hobotnice uz bocu crnog kašteleta.
- "Mala, sve same delicije, da nisi to platila?" - prkorim je.
- "Ma ne, ide sve na račun, ali šta te briga i da jesam, imam zašto, uživat ćemo malo." - doda mi čašu, kucnušmo se i kad otpišmo malo privi se uz mene:
- "Mazi me, puno me miluj ...ljubavi..."
Prekonem je poljupcem:
- "Bez velikih rječi, sve znam, sve osjećam, ne tražimo čudo malena."- rekoh joj.
- "Dobro, dobro, prevarilo me..." - ne dovrši već me grli čvrsto i strasno ljubi navodeći me namještanjem tjela da joj skidam režipet i gaćice istovremeno mi skidajući pidžamu.
Sve neizgovorene rječi se pretočiše u strast sudara mladih tjela i u bolnu slatku nježnost iskonskog užitka.
- "Daj Gospe... da umrem ... sada..." - izgovori kroz dahtanje iz dijafragme, kriknu i opusti se nakon snažnog grča cjelog tjela kad osjeti vrelinu sjemena u sebi.
Ćutali smo dok su nam se tjela sušila od pota i pluća borila za zrak.
- "Puna sam "žapčiča"." - nasmješi se mazeći mojom šakom svoj donji trbuščić.
Oćutim i umjesto odogovora ovlaš joj poljubim bradu.
Ona počeka, a tad se skoči:
- "Ješst ćemo malo i pijuckati, treba nam snage." - dohvati poslužavnik na krevet i hrani nas naizmjenično u poluležećem položaju.
- "A vino ne može ovako, podigni se." - namjesti mi jastuk iza leđa, pa mi se uvali u krilo dodajući čaše.
- "Šta si se zamislio?" - zirnu mi duboko u oči - " Ako je radi žene rekla sam ti da ovoga od sutra nema, nije ga bilo niti će biti. Živimo ovaj tren, sutra je drugi svijet oko nas i u nama. Čitala sam da i neke životinje vječno žive u parovima, labudovi i još neke ptice, itd. i ipak u zgodnoj prilici prevare jedno drugo kad je seks u pitanju, pa zašto ne bi i ljudi, shvati to, ne daj da te muči savjest." - otvori ona priču.
- "Znam, znam, ma nije lako to u savjesti prihvatiti, ali se desi." - rekoh s prizvukom kajanja.
- "Ih, moralisto, izuzetak potvrđuje pravilo! I da znaš, sve sam poduzela da ne zatrudnim, a ako se to ipak desi ti nećeš znati, samo ja i crna zemlja, i niko više!"- hrabro će ona.
- "Šta, zar nisi sigurna u tablete!?" – podigoh se s jastuka.
- "Ma, jesam! Tako piše u uputama, ali ni kemija ne može biti jača od čovjeka, a po onome kako se osjećam slutim da i ovo drugo može biti. A ja to tako žarko želim, i dušom i tjelom, volila bi da me se primi, da budem u onih 0,1% gdje tablete ne djeluju." - osmija se ona.
- "Mijana, jesi li svjesna toga, šta pričaš?- panično joj kažem.
- "Znaš, ako ostanem trudna pored svega, biću sretna i rodiću to dijete, a ti za to nećeš znati, neće ni ono jer će imati formalnog oca, važno da bude živo i zdravo. Ti plav, Švabo plav, neće ni sumnjnjati.Srpska krv i geni, hrvatsko-njemački odgoj i njemačko državljanstvo. Idealna kombinacija, kozmopolit po rođenju."- smješi se ona.
- "Ili kako naši kažu "janjičar", veliki Švabo, pa Hrvat, a sve na srpskoj podlozi. O Bože, ne straši me." - velim joj.
- "Pa većina Hrvata je tako postala, od Srba pravoslavaca po nuždi u raznim vremenima i pod vlastima raznih tuđinaca, a što to zvanično ne priznaju druga je stvar, ali svima zaigra srce kad čuju našu "ćirilicu", lako "s guštom" prihvate zov svoje iskonske naravi i sretni su tada. A i Švabe nisu ništa bolji, veliku većinu Srba su germanizirali što milom što silom tokom vremena, pa njihovi veliki umovi i ličnosti su bili germanizirani Srbi, te se smatra da su Prusi većinom germanizirani Lužički Srbi, od Bizmarka do brojnih generala i umjetnika.Ne mislim da će to biti, tako nešto ne predviđa farmacija, ali nikad se ne zna, mi smo ipak nekog posebnog kroja i sastava što ni najveći naučnici ne mogu predvidjeti. Možda je moja želja bila jača od sve ove hemije,ja se sad osjećam punom duševnog zadovoljstva, sretana sam, i tjelo mi je nekako jedro, a koža glatka i zategnuta. Baš mi sve prija, odgovara, čini mi se da ću od sreće ovako lagana poletiti put neba."- grli me i ljubi pripijajući se uz mene od pete do glave.
- "Kako možeš tako, pa i mene bi se to ticalo!?"- rekoh joj.
- "Znam, tvoje je sjeme, ali budi pragmatičan. Što ne znaš ne postoji, a ja ću se postarati da bude čovjek, kao ti, kao ja, da voli ovaj kamen i krš, to ćer mu biti u genima, a ti... ti...pa daleko od očiju....daleko od srca...ćuti. Samo pričamo, ne boj se, ta pričam gluposti, tako želim, a planer sam...profesionalna deformacija."- otklanja ona neubjedljivo moje sumnje.
A pod mojim prstima, opomenut od nje, čini mi se da joj je koža zategnutija, glatkija, tjelo joj pupasto i kao da zove "...samo me oplodi..." ili kaže "...sjeme se primilo...", i ja se uzbuđen od njena milovanja zaboravi i prepusti zadovoljstvu "branja grožđa". Mijana kao da je to očekivala, želila, htjela, i umjela se predati uživanju kao da joj je to zadnji put.
- "O Bože, o Djevice što sam sretana..." - euforično se, oslobođena svih stega, dahćući teško i duboko, savijala oko mene doživljavajući orgazam za orgazmom.
A ja ćutim udvojenih misli, pitajući se ko li sam i kakav sam to ja. Pragmatika da, obraz da, a šta i kako ukoliko se sudare, kao sada, u mojoj stvarnosti i duši?
- "Šta si se zamislio, ne budi na kraj srca, ne kvari mi sreću, kaj se kasnije...ljubavi moja..." - mazi se i ohrabruje me.
A ja i dalje ćitim, skoro da je ne čujem, sve mi se čini da je ovo san a ne java:
- "Mijana, strah me samog sebe, ne vidim izlaz iz problema, ako ostaneš..." - prekinu me popljupcem obuhvativši me kao izvajanim po antičkim mjerilima golim tjelom.
- "Lako ćeš ti to, vi pravoslavni Srbi imate "ono nešto" našta smo mi katolici zavidni, ljubomorni, inadžije što i mi ne možemo tako sputani od "starog odbjegličkog greha" od korjena. Vi možete uvjek reći i vlak i voz, i januar i sječanj, hleb, hljeb, kruh, kruv, sat, ura i čas, i šat je najvažnije, a radi čega se Hrvati ježe, kažete da je to sve vaše. Ma koliko se mi upinjali da budemo posebni, bolji, kulturniji, duhovniji, vi kao od šale to s nekom posebnom lakoćom potarete. Dajete, a ispada da posvajate. Dok mi pjenimo od bjesa vi to s šalom progutate i gotovo, vaše je. Liči mi sve to na odnos najstarijeg brata i mlađe braće, ma koliko se mlađi upinjali da ga stignu ili prestignu, stariji uvijek je korak ispred, nedostižan. A ako ostanem trudna, što svim srcem želim, nećeš znati, zavjetujem se Djevicom Marijom, ni ti ni iko drugi, samo ja i crna zemlja, a srce će mi biti puno i sjećanje na tebe, sada u snovima, najsvetija ikona. Cotava sam, s tim živim dugo, a ti si mi prvi dao krila, da se osjećam kao i drugi, a još dite da dobijem, uslišile bi se sve moje molitve..." - iz krupnih očiju skliznuše niz obraze dva bisera i ona ih pusti da klize kao da nije svjesna da plače.
- "Ne plači, šta bude biće, tako je htio Svevišnji." - tiho joj rekoh svjestan da ništa ne mogu promjeniti i popijem joj suze poljupcima.
Umiri se u nastalom ćutanju i zaspa s osmjehom na usnama i rasutom dugom kosom po mojim grudima.
Sutradan ujutro Mijana je s Zagrepčanima otputovala "Mediteranom" te odnjela tajnu sa sobom. Više se nismo sreli, otputovala je u Franfurkt odmah po Novogodišnjim praznicima.
Poslije godinu dana dobio sam Novogodišnju čestitku iz Frankfurta na adesu firme:
-"Glückliche Neujahre, von Bismarck!", štampanim slovima bez potpisa.
- 38 -
Angažiranje na poslovima oko "Mediteranskih igara" i dalje je bilo intezivno, Zbog radova vozovi su išli do Kopilice, a na stanici Split Putničkoj su se rušili objekti stare "Ložione" i "Kolske radionice", gradili novi kolosjeci i peroni s novim osiguranjem, te se natkrivao "Prokop" sve do Kopilice. U Split Predgrađu se gradila "Trhnička putnička stanica", a u Solinu "Dizrel depo" i kolosjeci. Sastanci su bili svakodnevni,kratki i operativni, na nogama, ali se sve odvijalo po planiranoj dinamici.
U skladu s odredbama ZUR-a i Ustava iz 1974. godine svakodnevno su donošeni novi pravilnici, upustva,tumačenja i odluke, pa se svako malo primao u radni odnos neko od pravnika ili ekonomista, te inžinjera i drugih službenika za zajedničke službe po svim OOUR-ima. Doslovno, administracija je bujala od OOUR-a do vrha Republike i Savezne države. Kako administracija sama sebi stvara posao da bi opravdala svoje bujanje i postojanje stalno su izmišljani novi poslovi, statistika i evidencije za sve i svašta, da se i s tako povećanim brojem službenika jedva stizalo zadovoljiti potrebe SIZ-ova, OSIZ-ova, SDK, općinskih, republičkih i saveznih statistika koje su brdima papira snabdjevale stručne i društveno-političke organe države na svim nivoima i paradržavnih oragna i udruženja.
Svakodnebno mi je stizala na stol stručna literatura, razni "Informatori", "Računovodstvo i financije" ING-ovi i TEB-ovi, tumačenja i upustva za primjenu zakonskih propisa. Da sam samo to čitao ne bi stizao ništa drugo raditi cjeli dan, a trebalo je i ostale referente i službenike stručno podučavati svemu tome.
I tako me imenovaše u Komisiju za stručnu ocjenu radnika koja je trebala Komisiji Radničkog savjeta da da stručno mišljenje o kvaliteti kadrova koji se primaju u radni odnos. Tu je, naravno, bi i Jerko Ban, te predstavnik Sindikata i SK.
U to vreme primiše u radni odnos i pravnike Križan Birđu i Galić Hrvoja, te ekonomiste Živković Milana, Perica Ivanku, Trbljan Mariju, Ivu Bućana, te nekoliko službenika u financijsko i materijalno knjigovodstvao i obračunsku grupu. Sve su to uglavnom bili sinovi i kćeri željezničara, ali i iz građanstva, što je značilo da smo po plaćama u odnosu na ranije godine bolje stajali prema drugim firmama.
Kad su na stručnom kolegiju vidili novouposlene šalili su se na moj i Banov račun:
- "E moj Bane, Miline sve ljepotice, mogle bi na modnu pistu, a što si ti izabra onu pravnicu, kud baš grbavu i strau curu?" - započe Pribudić.
- "Za mene je jedini kriterij kad su u pitanju žene pristalost i lipota, od nijedne nje ne možeš očekivati stručnost i ambiciju u poslu. Uda se, ode na porodiljno i ćao posa. A kad je tako, bar da je lipa! Zamisli Danko da ova Birđa bude tvoja sekretarica, tko god dođe kod tebe prvo bi te pita što takvu uposli,a kad imaš ovako zgodnu kao Mirjanu svi najprije primjete njene obline i uđu dobre volje kod tebe."- smijulji se Ćiro.
- "Meni triba stručnjak i radnica, a ne prsi i butine, zato mi ova odgovara, a ima i najviše iskustva, dvije godine staža iz Zadra." - brani se Ban.
- "Svi ovi iz građanstva su telci za željeznicu, dok shvate naše specifičnosti trebaće im bar desetak godina, a to iskustvo u maloj firmici joj neće ovdje puno koristiti, slušaj ti mene." - ne da se zbuniti Ćiro.
Ubrzo se pokazalo ko zna struku, a ko ne zna, ali ih je većina dolazila k meni da im mnoge stvari pojasnim, ma u kojoj službi radili.
- "Šef Ban mi je priča dva sata, ja ga nisam ništa shvatio, a ovih desetak minuta s tobom mi je više koristilo nego sva njegova tumačenja i razjašnjenja." - prizna mi mladi pravnik Hrvoje Galić.
- "Šta ćeš, kaže se da za sve u životu ima svoje vreme, a to kod njega nije išlo po redu, sve naknadno kroz večernje kurseve i škole, a po naravi je iskomleksiran i tašt, pa "strogoćom" i tvrdoglavošću i spletkama se održava na tom mjestu." - velim mu.
- "To sam odmah uočio, on meni kao diplomiranom pravniku kao nesvršeni student upravnog prava objašnjava nešto kao da sam manevrista onim svojim "vlaškim frazama". Ja sam želio da uđem u tansportno pravo, da se tim bavim, a on mi dade radne odnose, a Birđi transportno pravo, a bez lažne skromnosti rečeno ja sam u tome bolji od nje, ta otac mi je radio na tome u pomorskoj firmi, pa sam nešto i u obitelji o tome naučio. Sve mi se čini da, ako ovako ostane, neću se dugo ovdje zadržati, radno pravo me ne interesuje." - izjada se on.
Uputim ga u željezničke transportne propise, pravilnike, tarife i kažem mu gdje šta da nađe po specifičnim željezničkim oznakama, on to sve zapisa i ode kod školskog da uzme literaturu.
- "Svaka čast šefe, ne hvale te nizašta po kancelarijama:"Što ne znaš pitaj Milu." " - javi mi se poslije par dana.
I Birđa Križan je dolazila donoseći predmete koji su se vukli po sudovima po tužbama raznig firmi za odštetu ili radi šteta kod prevoza ili zbog prekoračenja roka isporuke i odlazila zadovoljna mojim savjetima. Nakon nekoliko ročišta u kojima je glatko dobila sporove pohvali mi se:
- "Puno mi je ono Vaše koristilo, ovo su prve presude u korist željeznice nakon dugo godina."
- "Kad "uđeš" u tu materiju nećeš nikada ni jedan spor izgubiti, sve je skrojeno da je željeznica uvjek u pravu, samo moraš poznavati cjelinu materije, od Kol-4 do RIV-a i RIC-a. Ima tih propisa puno, ali kad ih upoznaš u tančine nema šanse da izgubiš spor." - smijem se.
- "Pa otkud Vi to poznajete!?" - čudi se ona - " Vi ste ekonomista."
- "Iz srednje škole, pa ekonomskog fakulteta, a i iz prakse. Ipak mi ekonomisti više poznajemo pravo nego vi pravnici ekonomiju." - šalim se.
- "Istina je, od ekonomskih područja ja znam nešto o statistici, političkoj ekonomiji i ekonomici države, onako informativno." - slaže se ona.
A "moji" novi kadrovi su se brzo uklopili u posao. Trabljan Marija, diplomirani ekonomista, kćerka Mate Trbljana, sa lakoćom se uklopila u financijsko knjigovodstvo i radila samostalno kao financijski referent, Živković Milan, sin Ive Živkovića, kao ekonomista, samostalno je vodio platni promet, Ivo Bućan, rodom iz Solina, imao je veće ambicije nego da bude referent pogonskog knjigovodstva, a precjenjujući sebe bio je sklon da kudi i ogovara druge, iako je od svih ostalih manje poznavao željeznicu, mada je imao samo Višu ekonomsku školu knjigovodstvenog smjera s vrlo skromnom prosječnom ocjenom, onom što bi se reklo "... preša preko plota...". Krupan, s piskavim dječačkim glasom, ženskastih manira, nastojeći da oformi svoj klan pristalica razbaciva se lažima, spletkama i obećanjima, a kad mu to nije uspjelo odluči da ode sa željeznice u neku solinsku zadrugu.
- "Rovario je i pritiv Vas šefe, pa Maje Zoltner, i ovog i onog, ali kad ga niko ne podrža diže ruke i ode." - reče mi Marija Trbljan.
- "Znam, znam, tipična "mutivoda"." - rekoh joj.
- "A i Ćaleta vam nije "bistar", viđala sam njih dvojicu u gradu navečer, samo što je ovaj "tihi popovski diplomata", ne bi mu ja vurovala." - upozorava me ona.
- "Tako je to po firmama, svi mi to drugačije zamišljamo dok smo na školama, treba se navići." - umirujem je.
- "Meni je tata reka sve najlipše o Vama, ža bi mi bilo da imate neugodnosti zbog nečijih nerealnih ambicija. A ja ovdje neću, nadam se, poslije pripravničkog staža ostati, imam neke šanse u "Brodomerkura", a tamo su plaće duplo veće, nećete se ljutiti ako odem?" - povjeri se ona.
- "Neću Marija, i ja bi otišao da mi se ukaže dobra prilika, a tebi želim sve najbolje. Ovo ostaje naša tajna, a neće biti problema kad naumiš otići." - velim joj.
- "U pravu je tata, divan ste čovjek, šteta je da se gubite ovdje." - veli mi.
- "Moram, zasad tako stoje stvari, a da idem negdje u novu sredinu na istu plaću nemam koristi.Shvaćaš, trebao bi dobiti uskoro i stan ovdje, a poslije ćemo viditi." - navodim joj dio razloga.
-"Čuvajte se Ćalete, podmukao je i dvoličan, čak mislim da šuruje sa svojim zemljakom Banom i da do sitnica tamo njemu sve iz naše službe iznosi." - opet me ona upozorava.
- "Hoću, hoću, Marija, hvala ti, mada nema šta odati." - kiselo se nasmijem.
- "Eh, na svašta su oni spremni, pokvareni su to tipovi. Vi ste sami, a oni jedan drugog štite i uzdižu, i laž će pretvoriti u istinu. Ne paše im, posebno im smeta što niste naš, katolik i Hrvat, ma radije bi oni svakog tu nego Vas, samo nikog nemaju da zna tako dobro posa i da je spreman toliko povući." - upozorava ona.
- "Hvala ti, povešću računa o tome, pozdravi tatu, šjor Matu." - rekoh joj na rastanku.
Marija Trbljan je bila tipični predstavnik nove generacije koja je dolazila na rad: visoko obrazovana, ponosna, samopregorna i zgodna, vitka djevojka, duge crne kose, proporcija tjela kao antički kipovi raznih Afrodita, Venera, Hera ili Atena. Ulicom je hodala kao na modnoj pisti svjesna svog izgleda, pameti i sposobnosti, i baš zbog toga su je sa zavišću gledale starije, a s ljubomorom mlađe žene ili djevojke, a opet je bila skromna u svemu, svjesna svog porjekla iz skromne željezničko-seljačke porodice i tradicionalnih vrednosti.
Nakon provedenog pripravničkog staža ode u "Brodomerkur" za šeficu knjigovodstva u jednom od OOUR-a vanjske trgovine.
- "Ne ljutiš se Mile?" - pita me otac joj Mate.
- "Ajde šjor Mate, šta Vam je!?" - nasmijem se.
- "E, ajmo na piće kad je tako, rekla je Marija da te moram u njeno ime počastiti." - okelji se blago ispod brka.
- "Neka joj je sa srećom, divna je ona cura, stručnjak i čovjek! Ka da je na ćaću." - nasmijem se.
- "Može biti, može!" - ponosan je Mate.
I tako je bilo dolazaka i odlazaka kadrova, posla, naročito administrativnog, sve više, a teškoća u poslu poduzeća zbog izgradnje novih objekata i rekonstrukcija postojećih u čvoru Split dosta za nas zaposlene i putnike, ali sve nas je nosio optimizam i zadovoljstvo da će nakon okončanja svih tih radova biti komfornije i nama, i gradu i putnicima. Slično je bilo i u gradu Splitu gdje su se ubrzano završavali bazeni i stadion na Poljudu, bazeni na Pošku, te "Koteks" na Gripama, hoteli "Split", "Lav" i "Lavica", proširenje i nadogradnja hotela "Marjan", bezbroj ulica, cesta i još puno, puno komunalne infrastrukture.
Proljeće će uskoro, i ova zimska vremena su suva i ljepa, kao i nebo da hoće da pomogne svim tim našim naporima.
- 39 -
Kod kuće je bilo sve po starom, Milica je radila, Jasenka išla u jaslice, a popodne smo, kad bi bio slobodan, na veliko se igrali s njom i odgovarali na vječita i bezbrojna ona dječja pitanja:"Zašto...?", "Šta...?", "Kako...?", kojima nikada nije bilo kraja. Koliko je bilo dinamično toliko je bilo i opuštajuće od svakodnevnog suvoparnog posla.
S dolaskom proljeća počeše i Jasenkine upale grla i život krenu po ritmu, sedam dana jaslica, sedam dana antibiotika, fibre i dječjeg grintanja, i danju i noću.
Pred kraj aprila i taj ritam se promjeni, poslije sedam dana antibiotika upala grla ne prođe, fibra ne spade već poče rasti te završišmo po ko zna koji put kod doktora, a ovaj dijagnosticira meningitis i uputi je na zarazni odjel.
Izbezumljeni, satrti prethodnim strahovima od konvulzije, koje je privremeno suzbila nada da se neće više nikad pojaviti neki veći zdravstveni problem kad Jasenka ojača i relativno zatišje od par mjeseci, bili smo sada od straha razumno obamrli i živili po instinktu. Milica se ponašala i kretala kao mehanička lutka, a ja sam, iako blokiran strahom, imao odgođenu reakciju, te naoko izgleda dosta miran i razuman. U staroj zgradi Zaraznog odjela na uzvisini kod Opće bolnice primiše djete i pregledaše, a onda nam srušiše sve potajne nade nazad u Pandorinu kutiju:
- "Da, dite je "zaradilo" meningitis, prebacit ćemo je odmah na odjel i početi terapiju. Došla je na vrime, nadamo se da će sve biti u redu, ne brinite se, za desetak dana će kući." - kaže rutunski doktor dajući nam istovremeno gorak pelin straha i med nade.
- "Šta da radimo doktore?" - glupo pitam.
- "Ništa, čekajte, a mi ćemo izvršiti punktiranje i dati odgovarajuću terapiju, sada se to liječi uspješno, nadamo se da neće biti posljedica jer je dite došlo na vrime." - opet se ograđuje doktor.
Sestre pred nama nose Jasenku kao lutku profesionalno nježno, Milica se zaleti da je poljubi, ali se one na to ne obaziru već jure kroz dvokrilna vrata prema odjelu.
- "Mile, šta je , otkud ti ovdje?" - probudi me iz obamrlosti glas sestre Vere, Rosine školske kolegice.
- "Mala mi ima meningitis, odnesoše je na odjel." - ne znamse normalno pozdraviti.
- "Ja sam tu, ja ovdje radim, ja ću voditi brigu o njoj dan-noć, ne brini se, biće sve u redu kao da je moje dite. Idite mirno kući, biće joj dobro, liječi se danas to, a ja ću je prati, hraniti, paziti kao svoje. Milice,ti si ta, čula sam od Rose, smiri se ženo biće joj dobro, dođite sutra ujutro na informacije kod dr. Štambuka, do tada će sve analize biti napravljene, a ja idem odmah tamo kod nje, ajde, ajde, bižite kući i ne brinite, odspavajte, vidi se da ste napaćeni." - hrabri nas sestra Vera - "Znaš Mile, nikad nisam niti hoću, niti mogu zaboravit one čarape, sićaš se!" - nasmije se da nas ohrabri i pobježe iza odjelnih dvokrilnih vrata.
Skupišmo Jasnkinu robicu i onako otupili idemo ka "Fići":
- "A da sačekamo?" - promuklo će Milica.
- "Nema smisla, sad će joj vaditi krv, punktirati je, pa dati terapiju. Vera je tamo zvaćemo je naveče telefonom." - pokušavam biti razuman iako mi tjelo i mozak rade s minimumom snage.
Dolazimo u Omišku ukočeni od straha i neizvjesnosti. Teta Eta zaplaka kad ču šta je i kako je, pa se trže:
- "Ma biće dobro, daće Bog i Divica Marija, ma morate nešto isti, ne možete tako, i vi ćete se razbolit." - javi se njeno staračko iskustvo.
- "Ne, ne mogu teta Eta, kako, kako..." - zajeca Milica.
- "Moraš isti, tribat će ti snage za nju, e dica, dica, uvik s njima problemi, briga, stra i muka." - nagoni je teta Eta - "Bara malo juhice, da te pusti taj grč u želucu."
- "Dajte, bar dvi žlice." - rekoh - " Ajde Milice, na silu."
Jedem tu mlaku tekućinu a ona se protiv svih zakona fizike vraća uzgor u ždrelo i nos. Vraćam je nazad dubokim udisajima u dužim pauzama da popusti bar malo grč želuca, nastojaći prikriti buru osjećaja u meni.
Nikako da dođe sedam sati da zovem Veru, šta god da radim ne mogu se koncenrirati ni tri sekunda, pa sad čitam, sad gledam TV sad Milicu koja obamrla od straha, požutila u licu i izbezumljena, svaki čas gleda na sat.
Odlazim prije vremena, polako se oblačeći da prolazi vreme, do telefonske govornice i zovem Veru:
- "Mile, meningitis je, bakterijski, Jasa je punktirana, krv izvađena, prima infuziju i preko nje kristalni penicilin i klorofenikol, te ostale potrebne ljekove. Važno je da je došla na vrime, nadamo se da neće biti posljedica, a sutra dođi kod Doc. Dr. Štambuka, on će ti sve detaljno reći, a ti i Milica se ne brinite, ja sad idem kući, ali su tu dvije kolegice koje su moje i Rosine školske drugarice, mala će imati pažnju i nadzor kao princeza. Čekajmo i nadajmo se najboljem, ma biće sve u redu, reci tako i Milici, znam kako joj je, i ja sam izgubila dite." - izgovori ona na dušak.
- "Reći ću joj da je, koliko može biti, dobro. Jeli joj pala fibra?" - pitam je.
- "Ne raste više tokom noći treba pasti, dok ljekovi počnu djelovati." - iskreno će ona.
- "A da donesem nešto dr. Štambuku?" - raspitujem se.
- "Pa može, viski i kavu, uvik koristi, iako će on sve napraviti i bez toga. Znaš kako to već ide svi smo ljudi od krvi i mesa." - upućuje me ona.
- "Doći ću sutra u osam, kad ti ponovo radiš?" - pitam je.
- "Sutra uveče, noćnu, ali ću ja navratiti i preko dana, ne boj se, Jasenka će imati sve šta triba, tu sam ja i one kolegice, vodit ćemo mi računa da ditetu bude što lakše."- tješi me ona.
- "Hvala Vera, puno ti hvala." - kažem joj.
- "Ma koja hvala, ja je gledam kao svoje dite, ćuti i utješi Milicu." - nasmija se ona.
Vraćam se i odmah s vrata kažem Milici i teti Eti da je Vera rekla da sve ide kako treba, da su analize izvršene i da već prima ljekove, da je fibra odmah pala i da ću sutra ići na unformacije kod Doc.dr. Štambuka, jer je ona na njegovu odjelu i da je on načelnik Zarazne bolnice i dobar, odličan stručnjak na tom polju.
Dogovaramo se da mu ponesem viski i kavu, te nešto i za sestru Veru, mada znam da će se ona buniti i vikati na mene što je na taj način tretiram kao neznanku, a ne kao staru i dobru prijateljicu.
A na Rosu i njena poznanstva nismo sad mogli računati, ona svaki čas treba da rodi. Jesenas se vjenčala u poodmakloj trudnoći s Andrijom Šarićem, kad je on stigao s broda, a sada je opet sama i podstanar na Šinama. S njom je i Duška, tu zajedno stanuju i ispomažu se.
Jesenas sam išao na njihovo vjenčanje sam, Milica je morala ostati s Jasenkom koja je i tada bila prehlađena, pa se nije smjelo rizikovati da se još više razboli. Išao sam s Dušanom i Katjom u Hrvace i Sinj i vratili se skupa prdveče, a tada je prvi put Katja vidila Jasenku i Milicu, a za izgovor je rekla da je to Duškovo maslo, jer joj je stalno obećavao da će je upoznati s nama, a po običaju, kako je to već kod njega, nikako da obećanje ispuni. Ja sam joj vjerovao, poznavao sam dobro Dušanovu narav, ali je Milica smatrala da joj to nije nikakvo opravdanje, ta radila je tu u blizini na Šetalištu 1. maja i mogla je preko marende doći na kavu pošto je mene odranije poznavala. Ali, šta je tu je, kako ih volja, nisam imao namjeru boriti se za njihovu naklonost, a ionako mi se nije sviđalo njihovo džet-set ponašanje i društvo, koje samo sebe smatra ni sam ne znam radi čega "višim", gospodskijim kulturnijim, modernijim i šta ne još od nas "običnih smrtnika" koji na život gladaju i žive ga drugačije.
Noć se otegla kao gladana godina, protekla je ni u snu ni u javi, pa smo satrveni umorom ustali zorom popili kavu, muvali se po stanu i čekali da dođe vreme za odlazak kod Doc.dr. Štambuka. A nešto prije sedam dođe Duška i s vrata reče da je Rosa sinoć rodila kćerku i da je treba iz Rodilišta odvesti kući na Šine.
- "Sve je u redu, rekla je da dođete oko sedam, biće spremna, tamo su sve njene kolegice iz škole, porođaj je bio lagan, pa hoće da odmah ide kući."- pojasni ona.
- "A ti, ideš na fakultetr?" - pitam je.
- " Idem na tren, moram se tamo pojaviti, brzo ću se vratiti." - kaže ona.
Kažem joj za Jasenku, ona se štrecnu, zastade:
- "Ma biće dobro, ne plašite se! Ja moram prijaviti ispit, zadnji mi je dan, pa se odmah vraćam na Šine, možda stignem prije vas i Rose, znam da jo treba pomoći." - izreče i odjuri niz Omišku.
- "Šta ćemo?" - pitam Milicu.
- "Idemo po Rosu, pa ako ne treba puno čekati odvešćemo je na Šine i odmah se vratiti na informacije. Imamo vremena do osam." - pogleda ona na sat.
I odmah krenemo, bili smo odavno obučeni. I Rosa je bila spremna kad smo došli u Rodilište te odmah krenušmo na Šine. Milica pridržava Rosu, a ja nosim majušnu bebu:
- "Kako joj je ime?"
- "Ana, Ana je se zvati." - osmija se Rosa.
- "Ti kao da nisi rodila!?" - kaže joj Milica.
- "Ma 'oš ti, pa i nije bio težak porođaj, tamo su sve moje kolegice, bilo je brzo i lako, a one tu." - s bolnom grimansom se nasmija.
Vreme je bilo oblačno, pred kišu, puhao je lagani jugo, dok spane počeće kiša.
Kažemo joj za Jasenku.
- "Uh, Bože dragi! A Vera je tamo, znaš je Mile, ona će na nju paziti, hraniti je, presvući, ne brinite ništa."- trže se ona.
- "Vidio sam Veru juče, a sada trebamo na informacije kod docenta Štambuka, u osam, vidićemo šta će on reći." - rekoh joj.
- "I on je dobar, dobro je da je on vodi." - hrabri nas ona.
Smjestimo Rosu i Anu u krevete, a utom dođe i Duška:
- "Popijte piće, red je!" - reče.
- "Idemo Milice, pola je osam." - opominjem Milicu vraćajući bićerin na sto.
- "Idi ti sam, meni nešto nije dobro."- pogleda me ubljedela lica i zagasita pogleda.
- "Popij Milice to, biće Jasi dobro! Sigurno nisi ništa ni jela, ni spavala, ta ti je slabost od napetosti." - kaže joj Rosa.
- "Dobro, idem sam, ne trebaš mi se ni ti sad razboliti." - izađem i pokrenem "Fiću".
Tačno u pet do osam bio sam ispred ordinacije Doc.dr. Štambuka, pokušavam sjediti mirno, ali mi noge odmah trnu, pa ustajem, premještam se s noge na nogu ili hodam metar tamo metar amo. Gledam na sat, doktor kasni, a mene sve jače steže grč u želucu.
- "Bože,šta će reći?" - mislim se, a podsvjesno bježim od "crnih odgovora"."
Vrata se od odjela otvoriše i izađe prosjedi stariji gospodin u bjelom mantilu u pratnji srednjovječne vitke crnke u sestrinskoj uniformi i krenuše u kancelariju načelnika.
- "Dobro jutro, može li se?" - pitam uzdrhtao - " Ja sam Mažibrada, otac male Jasenke."
- "Može, može uđite." - reče glavna sestra i zatvori za mnom vrata.
- "Sjednite godpodine." - pokaže docent rukom na klub foteljicu.
- "Ne mogu doktore sjediti, sav sam utrnu." - rekoh im i drhtavom rukom stavih viski, kavu i cvjeće na klub stolić.
- "Jasenka je dobro, sjednite sada." - nasmija se on da me otkoči.
Sjednem nekako i ukočim se u jednoj pozi:
- "Kažete dobro, koliko dobro?" - vrti mi se u glavi.
Sestra donese piće meni i doktoru i uze cvjeće i stavi ga u kristalnu vazu promrmljavši:
- "Hvala, baš je lipo."
- "Znate li šta je meningitis?"- upita me doktor.
- "Nešto malo, iz enciklopedije." - rekoh.
- "E, dobro, to je upala moždine virusna ili bakterijska. Ovdje se kod Vaše curice radi o bakterijskoj upali punktirali smo i nesporno utvrdili da je to. Sad je ne boli glava jer je pritisak natečene moždine snižen i prima infuziono kristalni penicilin i kloramfenikol uz ostale ljekove. Temperatura je snižena od sinoć, znači da terapija efikasno djeluje. Još je rano davati prognoze, ali vi morate biti spremni i na posljedice, da budem otvoren, makakve bile."- zasta doktor gledajući moje reakcije.
- "Kakve mogu biti posljedice doktore?" - pitam jer mi se čini da je pauza preduga.
- "Kod svake bakterijske upale, ma gdje i kakva bila, zanju ostati ožiljci, pa tako i kod ove, a gdje ostane ožiljak i koliki takve su i posljedice. Kičmena moždina ima mnoge funkcije, pa je teško reći koje bi mogle biti, ali se nadamo da kod Vaše curice neće biti nikakvih jer je došla na vreme, a to je za ovu bolest najvažnije. Zna se desiti da se smanje mentalne sposobnosti i da nastanu oštećenja nerva, pa čak ima i smrtnih slučajeva Zato je važno da se što prije postavi dijagnoza i počne terapija. Kad se Vaša curica razbolila?" - pita me doktor primjećujući da me hvata panika od njegovih objašnjenja.
- "Prije sedam dana počela je upala grla, pila je antibiotike, a juče su posumnjali na meningitis jer joj fibra nije padala, a prije pola godine je imala konvulziju baš radi grla i tada je bila na dječjem odjelu sedam dana." - rekoh mu i dodah - " Od šestog mjeseca starosti imala je česte upale krajnika, grla, ide od jesenas u jaslice."
- "Moram Vam reći na vreme šta sve može biti, neću da dajem optimističke izjave, pa da se desi nešto što ne želimo. Tada je za podnjeti još gore. Zasad kod Vašeg djeteta liječenje ide kako treba, postoje prvi znaci poboljšanja, a za dalje ćemo vidjeti, za dan-dva. Sve ćemo poduzeti da bude kako treba. Čekate Vi, čekamo mi, i nadamo se svi da će biti dobro." - ustade on dajući tako znak da nema šta više reći.
- "Biće dobro gospodine, danas se to liječi, imaju dobri i efikasni lijekovi. Idite kući i naspavajte se, vidim da ste umorni." - nasmješi se glavna sestra.
Pozdravim se i izađem iz bolnice tupih čula dok mi u mislima kljucaju doktorove rječi "...posljedice...mentalno... nervna oštećenja.... smrtni slučajevi... treba biti spreman..." ne primjećujući da pada kiša i da sam sav mokar stigao do "Fiće".
Mehanički palim auto i krećem ka izlazu na cestu dok mi se grop iz želuca penje prema grlu, a oči peku ka žeravice. Kiša mi smanjuje vidik iako brisači rade najvećom brzinom. Grop dođe do ždrela kod nekog skretanja u polje na Žnjanu i ja u zadnji čas tu skrenem i stanem uz rub cestice.Povratim kiselinu nakupljenu u želucu od straha, brige i nervoze, suze mi ispraše oči i bi mi lakše. Popustiše i trnci u rukama i nogama i u glavi mi se razbistri:
- "Šta reći Milici?" - rekoh glasno sam sebi.
- "Ublažiti doktorove rječi, da je bolje, da terapiju prima i da je fibra pala, a o posljedicama neću ništa čemu je unapred strašiti." - razmišljam,a u želucu me poče probadati kao nožem, instiktivno se zgrčih na sjedištu oči zapekoše, a podlaktice i listovi utrnuše. Čekam da mine bol i ukočenom šakom brišem hladni znoj s čela, a tek nakon nekoliko minuta bol jenu, pretvori se u potmuli pritisak u želucu i crevima, pa obrish oči i upalih auto i krenuh prema Šinama. Kiša pada li pada, izvana brisači jedva brišu šoferšajbu, a ja iznutra pokušavam obrisati zamagljenje. Bol u želucu i crevima potmulo stiska i tjera mi tjelo da se savije i grči. Stiskam zube i parkiram auto, pa pretrčavam do kuće u kojoj Rosa stanuje usput namještajući vedru facu:
- "Doktor kaže da je bolje, da će sve biti u redu." - vičem s vrata pazeći da ne primjete umjetnu vedrinu.
- "O hvala Bogu!" - kaže Milica i čeka da nastavim.
Ukratko ispričam šta smo razgovarali ne spominjući doktorove opomene i kažem da ćemo večeras zvati Veru. Milici se vrati boja u lice, a Rosa je i dalje hrabri:
- "Ma rekla sam ti, biće ve dobro. Sad ona prima infuziju i neće je bockati stalno jer kroz nju dobija i ljekove. Samo mora ležati stalno."
- "A Roso, kako dajete djetetu infuziju, znam da su ona nemirna, ko će ih prisiliti da miruju?" - raspituje se Milica.
- "Pa kako!? Imaju kaišići, blokiraju se udovi ne može se drugačije." - nastoji Rosa ublažiti - " Onda, s vremena na vreme, djecu operu, presvuku, pa ponovo infuzija."
-"Jadno moje djete, cjelo vreme će tako biti vezano, a kako će se samo patiti, ona je živa, stalno je u pokretu." - sažali se Milica.
- "Mora se tako, mora sad da pretrpi, terapija je najvažnija, a sestre su tu, paziće da se ne zaujede i hraniće je. A koja je bolest laka?"- tješi je Rosa.
A potmuli bol u želucu i crevima mi ne popušta, s vremena na vreme se seli tamo amo po trbušnoj duplji, a trbušni mišići su mi stalno zgrčeni. Popijem piće, pa šta bude, i bol me na čas minu, ručašmo reda radi, pa se ja i Milica uputišmo u Omišku s obećanjem da ćemo večeras doći poslije razgovora s Verom.
- "Ašta ćete tamo, budite ovdje?" - zaustavlja nas Rosa.
- "Odmori se i ti, treba ti snage, ta rodila si."- govori joj Milica.
- "Ako Ana bude ovakva kao danas biće mi lako. Izgleda da voli spavati." - naginje se ona nad bebu u krevetiću.
- "Daj Bože!" - pokucka Milica u drvo.
U omiškoj teti Eti ispričašmo kako je s Jasom, a ona kao da čita naše misli reče:
- "Kako je bez nje, ovdi sve pusto." - prekriži se.
- 40 -
Umorni i obamrli od straha, svako na svoj način, muvamo se Milica i ja po kući. Nijedan posao nam se ne prima, a na spavanje nam se ne ide, bili bi to, oboje znamo, košmarni snovi, ni san ni java.
- "Hoćeš li ti moći s posla otići do Zaraznog da vidiš kako je?" - pita me Milica.
- "Briga me za posao, nego šta ću!" - nervozno odgovorim - " Biću tamo dok prođe vizita."
- "Moramo raditi, inače će nam umanjiti plaće zbog bolovanja, a sve dugove treba poplaćati." - slomljeno će ona.
- "Kao da ne znam, samo nemam nizašta volje, mi u dugu, firma u dugu, stalno od danas do sutra pokrivam gubitke, da mi je bar jedan dan bez njih!?" - tankih sam živaca.
- "I ti misliš da će njoj biti dobro?" - preliva Milica svoj strah na mene.
- "Ma, biće, daće Bog, ma biće Jasa dobro!" - hrabrim nas oboje ne bi li otjerao potkožni strah i brigu.
Noć je bila duga i teška, ni sna ni jave, samo nekakva obamrlost tjela i duše koja ujutro donosi veći umor nego li najteži fizički rad.
- "Šta je šefe, da nisi bolestan?" - pita me Srećko Mešin.
- "Ja nisam, s malom ima problema, na Zaraznom je, kažu meningitis." - kažem mu.
- "Uh, majku mu, čekaj tren..." - zgrabi telefon - "...dajte mi dječji." - motira da ćutim.
-"Stara, da si išla odma na Zarazni, vidi za malu Jasenku, Mažibrada, tamo leži radi meningitisa. I da si saznala sve šta triba i odma mi se javi." - komandova on ženi, sestri na Dječjem odjelu Opće bolnice - " Za po ure će mi reći pravu istinu, ma biće malena dobro, ne brini se."
Otrča i donese kavu i piće iz "Bobisa" i stalno gleda na sat da nazove poslije po ure.
- "Stara, jesi li bila? Reci." - nazove ženu i naginje se k meni da i ja čujem šta govori:
- "Dobro je malena, sunce moje, muka je što mora stalno ležati u kaišićima radi infuzije, ali je sve u redu. Tamo svaki čas dolazi neka sestra, čiste je, nema više fibre, a dobra je, trpi ležanje ka odrasla, biće sve u redu, reci Mili, a ja ću posli ponovo otići. Hrane je, paze je, a šta mora ležati, e to se mora." - čujem je kako mu referira.
- "Stara, što god triba, hraniti, presvući, pričati priču, moraš napraviti, to ti je prvo, znaš koliko nam je to važno, ako triba tamo kod male ostati ostani, ja ću se snaći s našom dicom." - govori joj Srećko.
- "Ma ne triba, sve ide kako triba, dok sam bila tamo došlo je pet-šest sestara, to su Rosine i Miline prijateljice, a sestra Vera je pazi i mazi. Reci mu da mala nema više fibre, da jede, pije sokiće i da će sve biti u redu, ma hoće. Sunce malo, priča ka starica, trpi jer zna da mora primati lijekove." - govori mu ona.
- "E, dobro, javi se oko podne kad se vratiš od nje, da čujemo ima li šta novo, ajde stara, ćao." - kaže joj Srećko - "Eto, čuo si, biće sve dobro čućemo novosti oko podne." - veli sad meni.
- "Otići ću i ja oko devet poslije vizite, da čujem šta će dr. Štambuk reći." - velim mu.
- "Idemo skupa, ja ću te prebaciti svojim "Fićom"." - ponudi se on - "Doći ću ovdje nešto prije devet."
Oko devet me Srećko prebacio do Zaraznog. Doc. dr. Štambuka nije bilo tamo, ali je bio dr. Bradarić, njegov zamjenik, a nas dvojica smo se poznavali iz viđenja sa Obale JNA, on je stanovao na ulazu do moga pa bi se ponekad sretali u dvorištu:
- "A, ono je Vaša mala, ma biće dobro, terapija daje odlične rezultate, fibre više nema, živnula je, jede i pije, a terapija mora trajati sedam dana, a tada ćemo izvršiti kontrolno punktiranje i o čemu će ovisiti odlazak kući. Zasad ide najbolje, mi liječnici smo zadovoljni." - ukratko, telegrafski, će on.
- "Strah me tog punktiranja doktore, kičma je to." - kažem mu.
- "Strah bez potrebe, to je za nas rutinska stvar, novi uređaji i instrumenti su tu, a mi smo izvršili na stotine punktacija bez ikakvih posljedica."- nasmija se on.
- "A ta intezivna antibiotička terapija, da li od toga može biti posljedica?" - raspitujem se.
- "Ma ne, pod preciznom kontrolom je to, a mora se tako da ne ostanu posljedice od gnojnih procesa što se na ovaj način otklanjanju. Biće sve, čovječe, u redu, nije ona jedina, ove godine je broj slučajeva meningitisa kod djece nešto veći u odnosu na prošle godine, naiđe tako." - objašnjava dr. Bradarić.
- "Dr. Štambuk me je baš dobro preplašio spominjući da budem spreman na posljedice i čak ono najgore." - velim mu.
- "To je bilo prvi dan, kad terapija nije još počela djelovati. Znalo je toga ranije biti kad se liječilo starim metodama, ali odkada na ovaj način radimo takvo nešto nismo imali. Budite bez brige, već sada mogu reći da će dijete biti dobro, mora pretrpiti ležanje ovih sedam dana, pa će ona zdrava kući." - optimistički me hrabri on.
- "A jaslice, da li će moći ponovo ići tamo?" - raspitujem se.
- "Nego šta, hoće, no morat ćete je kod kuće njegovati mjesec dva dana, pa ćemo poslije kontrole reći kada može ponovo u vrtić." - nasmije se on ispraćajući me.
Ispred sobe sam sreo sestru Veru:
- "A šta je, šta si se omusio, eno Jasenke žive i zdrave, nasmijava nas, mala lisica se dodvorava i svi je rado paze. Ajde ti raditi, pa popodne dođi sa Milicom tamo ispod prozora, s one druge strane, pokazat ću vam je, ja sam tu cijeli dan."- utiša na kraju stavljajući prst preko usta i tjera me van.
- "Kažu da je dobro, Srećko." - kažem mu kad uđoh u "Fiću".
- "Reka sam ti ja da će biti dobro, a dica, dica, i te kako ti znaju zagorčati život i utirati srah u kosti. Ima sam i ja sa svojima takvih sličnih problema dok malo nisu ojačale." - priča on dok se vraćamo u poduzeće.
Odmah zovem Milicu i kažem joj novosti i osjećam po glasu da joj je lakše, a ushiti kad ču da će je moći viditi bar na tren popodne kroz prozor. Tamo smo otišli odmah po dolasku s posla i javili se Veri:
- " A da se ne uzgrinta kad nas vidi, pa ćete imati problema?" - pitam Veru.
- "Ajde ćuti, pametno je to Vlaško dite, sve razumi, ja sam joj već rekla da ćete doći ali da nećete smiti ući jer je ovo Zarazni, nego samo malko viditi se kroz prozor." - veselo će sestra Vera - " A priznala mi je da bi se rado s tatom i mamom pomazila, a ja joj obećala da ću je zato duplo pomaziti, a kad ozdravi da ćete je i vi puno, puno više maziti."
- "I nagovorila si je, a vidićemo!?" - nisam baš siguran - " A ti Milice ne kmezi, suzdrži se."
- "E, tako, suzdržite se, budite veseli, ne otežavajte joj, a sada idite tamo, ja ću je pokazati." - uputi nas ona na drugu stranu zgrade i ode na kat.
Ni u snu nisam sanjao niti sam u mašti mogao zamisliti koliko samo jedan pogled djeteta u milisekundi može uticati na stanje roditeljske duše. Milica se usplahiri, a ja osta bez rječi dok Jasenka s obe rukice maše iz Verina naručja. Nešto i govori, ali je ne možemo čuti kroz staklo, pa se vera sjeti i otškrinu malo jedno krilo prozora da joj čujemo glas.
- "Ja sam doblo, čuva me tete Vela." - kaže ona tepajući, još joj je glas "r" bio problematičan iako smo svakodnevno vježbali "Riba ribi grize rep" ili kako avion tandrče "..rrrrrr....rrrrr...".
- "Sunce mamino, dobro si, slušaj tete i budi im dobra, još malo izdrži, pa ćeš kući..." - nastavi se Milica suzdržavajući se zadnjim snagama od plača.
Ćutim i šaljem joj motama znake poljupca i na kraju dospih reći mirnim glasom:
- "Još malkice izdrži, slušaj tete biće sve dobro." - mašem joj na pozdrav.
- "Ajde reci mami i tati pa, pa, pa će oni i sutra doći da te vide, moramo ići legiti." - čujem Veru kako joj govori i gledam Jasenku kako maše obema rukicama.
Mahnem joj par puta i povučem Milicu:
- "Idemo, teška je za držati Veri, dosta je za danas."
Vera zatvori prozor i odnese Jasenku a ja i Milica se vratišmo nazad u čekaonu. Dođe i Vera:
- "Eno je, spojila sam joj infuziju, presvučena je, sita, sad će ona mirno spavati do večere."
- "Treba li joj sokova ili nešto drugo?" - pita je Milica.
- "Aaa, donesite, ono što voli, ovo naše je standardno, znate već kakva je bolnički meni. Samo sokove, hranu ne triba, ona sve jede bez problema, a i nije hrana loša, onakva šta jede i kući."- upućuje nas ona.
Odlazimo ne želeći ometati više Veru u poslu s dogovorom da ćemo doći sutra un ovo doba, pa produžimo na Šine da vidimo kako je kod Rose. Zatičemo je na nogama, sve radi, a mala Ana spava li spava. Duška trči na predavanja, ali joj pomaže koliko stigne.Rosin najveći problem je što Andrija nikako ne šalje ni dinara da joj olakša:
- "Drugo je kad si sama, ali sad je drugačije." - kažem joj.
- "On smatra da sve može pokriti moja plaća, i podstanarstvo, i hranu, i odjeću, a i sami znate da je izdatak za bebu veći trošak nego za odraslog." - kaže ona teška srca, ne želi iznositi svoje porodične probleme.
- "Napravi mu računicu, tvoja plaća toliko stan toliko, hrana toliko, ostali troškovi toliko. Ne trošiš ti pare na izlaske, modiranje ili neke druge luksuzne prohtjeve." - velim joj.
- "Zna on to sve, ali ajde probi zid glavom! Ono što on misli i zaključi smatra da je jedino ispravno, pod uvjetom da se radi o tuđoj koži. Evo, vidiš li ovaj stol, crvenkaste je boje a on će reći da je kafena i nema te sile koja će ga u suprotno ubjediti da nas je sto na jednoj a on na drugoj strani. Takav je on i džabe mi je bilo šta pokušavati."- iskali se ona.
- "Nek on pokuša bar jedan mjesec isfinancirati familiju, pa neka se prema tome ravna. Moraš naći načina da skupa vodite brigu o svemu u famliji, najbolje dogovorom, a ako ne ide onda traži drugi način."- rekoh joj.
- "A vidićemo..." - ne dovrši ona s beznadnim izrazom lica.
A ja osjetih opet da me želudac "žulja", i da ta potmula bol u crevima se seli ljevo-desno po cjelom trbuhu.
Nema komentara:
Objavi komentar