- 41 -
U "grad" nismo ni izlazili, sve se svelo na posao od ranog jutra do kasnog popodneva, a onda do kasno uveče pripremanje za sutrašnji dan: kuvanje, pranje, čišćenje, peglanje, a sada kada je Jasenka u bolnici stalno telefoniranje popodnevni pogled kroz prozor Zaraznog i nakon toga mekanholija, nevoljnost i briga šta će dalje biti.
U takvoj nevolji pridruži mi se i druga. Pravnik Hrvoje Galić mi u povjerenju reče da imaju neke tužbe u vezi moga stana, a što sam ja smatrao već gotovom stvari i da se o tome neće više voditi nikakvi razgovori, jer mi je ostalo da čekam završetak gradnje zgrade i useljenje. On mi nije mogao reći ko i zašto tuži jer je to slučajno saznao nenamjerno slušajići povjerljivi razgovor Bana i Birđe iz susjedne kancelarije, a inače se o tome pred njim još nije govorilo niti je vidio bilo kakve papire.
Pitam se o čemu se sad tu radi, ta svi žalbeni rokovi su prošli, čemu sad pokretati to pitanje i zašto to nekome treba. A unapred mi je jasno da s tim Ban nešto smjera, jer me sa svim dosada poduzetim potezima nije mogao "upokoriti" i "privući na svoju stranu" u "svoj klan". Odlučim da čekam, praviću se da ništa ne znam o tome dok ne dobijem zavnične informacije ili na stručnom kolegiju ili preko papira, a ako se tužba ne odnosi lično na mene već na poduzeće moja briga će biti ta da imam uvid u postupak i tražim od pravnika da moji interesi ne budu ugroženi, a pošto je to Banov cilj od samog početka rješavanja mog stambenog problema, neću dozvoliti da namjerno opstruira obarnu pa po negativnoj presudi za poduzeće, a tako i za mene, neoćno širi ruke i govori da je sve s pravne strane poduzeto, ali se nije moglo protiv zakona, šta on od početka tvrdi.
A moj adut je bio Delija, iskoristio je u dogovoru s Banom moj slučaj "kriičnog kadra" da se i on progura kroz zavjetrinu, iako se njegov slučaj nikako nije mogao tretirati kao moj. On dobija stan od ŽTP-a na Ravnim njivama nadajući se da će 50% sredstava dobiti od "Dalmacijavina" kad mu tamo žena Donata dođe na red po stambenoj listi, a to će biti, " ... ko zna za koliko godina...", ili bolje rečeno ŽTP-u te pare neće biti nikad uplaćene.
Tih dana počeše curiti pomalo te vjesti i od drugih, a ja se namjereno pravim nezainteresiran. Srećko Mešin me pita:
- "A jesi li govorio sa Saragom, pa on je sve to potpisao!?"
- "Znam, nisam, čekam da mi to on sam spomene." - kažem mu.
- "Jesi li saznao tko tuži?" - pita me on.
- "Nisam, odličio sam da ništa po tom ne poduzimam dok zvanično ne krene, ne tuže mene nego ŽTP, mada bi ja najviše izgubio, već ću pratiti proces do detalja, a naročito što i kako će Ban i njegovi pravnici krojiti obranu." - kažem mu.
- "Čuo sam da su to Grančić Jozo i Borzić Lovre." - veli on.
- "Grančića poznajem odavno, nikad se nismo družili ali nismo imali ni bilo kakvih sukoba. On je uvjek bio po stani od "društva s Pjace", zatvoren neki tip, od onih koji se rjetko smiju i nikad ne im ne znaš šta misle ili osjećaju. Čuo sam da se ispočetka rugao nama "studentima", ali da je sada i on na četvrtoj godini ekonomije. A tog Borzića ne znam, po platnim spiskovima vidim da je iz Perkovića, šef stanice, šta li?" - velim mu.
- "Sad je tamo šef, došao je poslije nenadne smrti Petra Degeneka, tamo negdje iz Slavonije, od Broda ili Vinkovaca, iz neke međustaničice. Inače je rodom iz Perkovića, premjestilo ga tamo tamo u Slavoniju po kazni, prznica neka, stalno svuda pravio probleme. Tamo se oženio i po natječaju došao opet nazad, niko drugi tad se nije natjecao, neće niko u tu vukojebinu." - pojasni mi Srećko.
- "Znači, on je straiji čovjek, pred penziju?" - pitam ga.
- "Da, biće ima pet-šest godina do punog staža, ali ima i stan u Perkoviću onaj predviđen za šefa stanice." - vidim da Srećko dosta toga zna.
- "Tako, znači da je on došao ovamo za "maspoka", kao da mi nismo imali nikoga za šefa stanice u Perkoviću?" - glasno razmišljam.
- "Ban kaže da se niko drugi nije javio, odnosno da su se neki kasno javili, a Borzić je istjeran iz SK 1972. godine, stigli naknadno podaci iz Slavonije. Nije čist po tom pitanju, ako nema i nešto gore. Čuo sam da i s milicijom ila posla, a sve u vezi toga, i danas." - kaže on u povjerenju.
- "Sad mi je jasno da je to Banovo maslo, a da li se spominje Delija u tim tužbama, znaš da se u isto vreme to rješavalo i za mene i za njega?"- pitam ga.
- "Nisam siguran, ali mi nitko nije u vezi toga spominja Deliju, samo tebe i rješavanje tvog stambenog pitanja." - i on se zamisli.
- "Ban, Ban, sad sam siguran, ali ne "puca" su samo na mene tu se "puca" i na Saragu, on je sve potpisiva, pa na Mustapića i RS, kolegij i još ponekog, priprema on teren za uzlet na vrh kod prve reorganizacije." - glasno razmišljam.
-"E, da, da, i meni sad sinu, ta Bančić priprema teren za reizbore i izbore direktora kad se završi reorganizacija, svi dotaknuti tom tužbom su mu konkurencija, i ti, i Saraga, i Mustapić, i Pribudić,Ćiro Vučenović, i ostali. A to je to, pa kad dođe do izbora onda ispada on jedini čist, a vi svi ostali "okuženi". Vidi kurvina sina šta je smislio, do izbora ima dvije godine, tada se okončava reorganizacija ŽTP-a, a on "puca" na mjesto direktora RO, ili u najgorem slučaju direktora OOUR-a, pa već sada priprema teren neke "kudeći", a druge "podmićuje" obećanjima i tako veže za sebe. A neće biti baš tako, dobro smo ga pročitali. Predoči ti to Saragi kad budete razgovarali." - i Srećko naglas kalkulira šta se sprema.
- "Bolje mu ti reci, obojica ste "proljećari", a Ban je vodio "istragu" vaših greha, valjda je kao "pravi" zamislio da to mora kapitalizirati višim položajem." - nasmijem se.
- "Idi k vragu,zajebavaš, a radi se o ozbiljnim stvarima, o životu, ma znaš sve, ali ne shvaćaš jedno: Ban je veći hrvatski nacionalista od svih nas bio i ostao. Znaš, "veliki Hrvati" će svačije uzeti i proglasiti kao svoje iskonsko, a ono što ih deklarira kao male i mizerne kriti kao zmija noge. Otud mržnja prema svemu tuđem, naročito srpskom, jer izvire iz njihove mizerije. A najgori su oni koji imaju strano porjeklo, najviše srpsko, jer i sami znaju da su im preci nedavno postali Hrvati, što milom što silom, što nuždom što inatom, a žele da se za to ne zna. I tu su stalno napajani vatikanskom klerikalnom strujom koja to radi radi svojih interesa. Da je Ban dobio veću ulogu u "maspoku" bilo bi puno gore za sve, i tebe i mene. Shvati to, Ban te ne podnosi zato što si svoj, bez lažne fasade, a on svoju stalno mora mjenjati prema prilici. Naravno da ću i ja govoriti o ovome u tom "krugu", ali budi siguran da će se o tebi voditi računa kao čovjeku od struke, i inače kao o čovjeku koji ničim nikome ne smeta, baš obrnuto, pomaže. Ti nam dođeš kao korektor naših međusobnih neslaganja, naših gluposti i pretjerivanja. A ja ovako s banom ne bi moga govoriti, s tobom mogu jer si dokaza da si pošten čovjek i da te ne bi u toj komisiji ko zna di bi sada bili."- "razvali" se Srećko.
- "Dobro, neće mu to proći, udario je na tvrd teren, biće sretan ako ostane na ovom položaju, on u svojoj zasljepljenosti taštinom ne vidi cjelinu. Imaću dosta posla, ali i on će se gadno osjećati kad "tresne na zemlju"." - velim Srećku.
- "Kole, budi oprezan, otvori četvere oči, a i ja ću pripomoći koliko god budem mogao, on i njegovi su dosta perfidniji od nas ponjetim kolektivnim zanosom "proljećara".- upozorava i obećava Srećko.
- "A da te sad nešto pitam, prošlo je dosta vremena, sad ti je sve bistrije: šta to bi 1971.godine da uletiš u konce, mrežu, "proljećara", nisi ti takav čovjek?" - pitam ga.
- "E, vidiš, i ja sam sebe pitam! I danas, takoreći, svakodnevno pomislim na to i sam se sebe stidim ne radi činjenog nego radi osobne gluposti i naivnosti. U to vreme me postaviše za referenta za ONO i CZ u STRj, znaš da sam radio kao radiotelegrafista u Kopilici, i da se tamo ne može staviti bilo tko već provjereni ljudi od SUP-a i Vojske, a na novom radnom mjestu me dočekaše Sunara, partijski sekretar OOSK, Keršić, šef STRJ, Lazo Ožegović, sekretar STRJ, Saraga i Pribudić, pa Škrapić, šef ZOP-a i ostalo društvo i ja se povedoh za njima. Dođe to famozno "strogo pov." pismo u kojem se tražilo po imenu i prezimenu, radnom mjestu i ostalim ličnim generalijama i nacionalnoj pripadnosti podatci o svim radnicima od referade za ONO i CZ ŽTP-a Zagreb, a po naređenju Republičkog štaba za ONO i CZ SRH, i ja to pokažem i predočim kakva je procedura šefu STRJ Keršiću, a on pozove sekretara Lazu Ožegovića i skupa mi narediše da uz pomoć personalne evidencije i one koju moja referada ima napravimo spiskove, što i učinišmo, oni i ja je potpisašmo i ovjerišmo žigom, ja za ONO i oni za STRJ, i vratišmo kao "strogo.pov" nazad u Zagreb. U tom momentu nisam razmišljao čemu će to služiti, ta pravio sam razne spiskove i do tada, te za ovo te za ono, doduše bez nacionalnosti pojedinaca, ali sada mi je jasno čemu je to trebalo poslužiti. Bilo mi je i tada sumnjivo, čak i jasno da je nešto drugačije, ali nešto kasnije kad su spiskovi već otišli i izašle "Crvena" i "Bjela" knjiga, ali je bilo kasno za ispravke. Znali su to i oni, i Keršić i Lazo, i Saraga i Pribudić, a mislim da je Sunara otprije znao svrhu, pa bio je u Zagrebu u svim tim forumima ali je mudro ćutao, a poslije se svi vadili da o tome pojama nemaju. A da sam vršio "emisarenje", to nisam, ćakulalo se u ono vreme o svemu i svačemu, a da sam nekome naređivao, tražio ili nekoga nagovarao da podržava ove ili one, to nisam. Laprdao sam o svemu šta se pisalo po novinama, javljalo na TV ili radiju, ali nisam kao aktivista bio angažiran ni za jednu stranu. A i kako ću, imam dosta rodbine i prijatelja Srba i pravoslavaca, mješovitih po jednom ili drugom, brat mi radi u Vojsci, šta bi ja imao od toga da njih "nestane", imao bi samo tugu i nečistu savjest do smrti. Znaš me odavno, a li nisam šovinista, od ustaša su u Drugom ratu i neki moji rođaci stradali, a ćaća mi je bio sirotinja, postolar u Drnišu, više smo bili gladni, bosi i goli nego siti,a za to nam Srbi i pravoslavci nisu bili krivi, pa i njima je bilo isto ili još gore."- preduši u monologu.
- "A sastanci kod Sarage, jesu li se tamo dogovarali o taktici?" - pitam ga dalje.
- "Tamo ja nisam odlazio niti su me zvali, valjda im nisam bio po mjeri. A sastančili su tamo, znaš kako to ide, poluilegalno, radi ovog ili onog posla, a o poslu se najmanje priča! Saraga nije naivan, on je uvijek, onako sa strane, nešto nabacio, a ostali bi to usvajali kao dobar i ispravan potez, a najnaivniji je bio Keršić, primao je to zdravo za gotovo i prvi se istrčavao, a ovi iz prikrajka uz odstupnicu čekali da on "tresne" javno i čekali šta će biti. Znaš Keršića, on je karijerista pa često ne vidi da ga vozaju i Saraga i Sunara, i Pribudić i Paško Kapetanović, sve "pouzdani" prijatelji koji mu tobože "čuvaju leđa", a ustvari on je njihova metla koju će odbaciti kad im više ne bude potreban, što se i dogodilo, pa oni svi ostali šefovi i samo Keršić pao na referenta. Sreća je njegova, a i moja i ostalih, da si ti i Đuro Crnčević kao Srbi bili u komisiji, pa i Ante Klarić donekle je bio realan, a po Banu i Duji Jakeliću, Hrvatima, mi bi svi bili u zatvoru. Sazna se sve, znaš kako bišta ne ostane tajna, da ste ti i Đuro bili objektivni, da je Klarić bio sklon vašem mišljenju, a da su Ban i Jakelić tražili najstrože kazne i krivične prijave i milicijsku istragu. Zato te ljudi i danas cijene, pa i ono najzagriženiji šovinisti kažu "...jest' njihov, ali je pošten i stručan...", čuo sam ja preko uha na par mjesta. A i mene baš, kad već razgovaramo o tome, interesira šta te vodilo da tako postupiš, nikom ne bi bilo čudno da si tražio glave, kad traže Hrvati srpske zašto ne bi i Srbi hrvatske, bila je tad prilika?" - okrenu on priču.
- "Kad sam shvatio da se Savki, Tripalu,Pirkeru i kolovođama "proljeća" i "maspoka" neće desiti ništa, samo smjena i dobra penzija nije nikakva kazna za njih, pitao sam se što bi onda strože kažnjavali one "sa dna", koji su većinom bili izvršioci po naredbama odozgo, neki iz straha, neko radi naivnosti, neko "opijen" nacionalističkom retorikom, neko zbog karijere, itd. itd. A cjelu tu gungulu sam gledao kao frakcijske borbe "crvene buržoazije", jedni su pozicije, bogatstvo i moć gradili s osloncem na narod opijen nacionalističkom retorikom, a drugi na jako bratstvo-jedinstvo, vojsku, miliciju i jake savezne organe. A kad se sve to razgrne vidi se da je to gola borba za vlast, a ona nosi moć i novac, najviće opijate ljudkog bića i roda. Briga njih za narod, radničku klasu, omladinu, to su i jednima i drugima maskirne fraze. Prestankom KPJ i stvaranjem SKJ odustalo se od komunističke ideje koja vrhuški više nije trebala jer su dobili nove poluge vlasti i nove načine očuvanja svojih privilegiranih pozicija. Eto, zašto bi Srećko Mešin u zatvor, a Savka u dobru penziju, Srećko u rešetke, a Savka ostaje u vili, gdje je tu pravda, moral, kad se zna ko je i koliko štete nanio narodu, i srpskom i hrvatskom i ostalima?" - pokušavam mu objasniti.
- "Eh, Srećko, Srećko, koja li si ti bio budala, koje govno, sad me još više sram! Oprosti mi kole, ako ikao možeš1" - skoro zaplače.
- "Oprošteno ti je Srećko svi imamo pravo na greške, važno je i da i pored njih ostanemo ljudi." - velim mu.
- "Hvala ti kole! Što da ti kažem hvala ti..." - ne dovrši on već ustade i ode vadeći maramicu iz džepa.
A ja sam bio ubjeđen da je on sam sebi najstroži sudija i da je sam sebi odredio najstrožu kaznnu: gržnju savjesti dok je živ.
Zvonjava telefona me prekinu u meditiranju:
- "Mile, mala Jasenka je punktirana, krv izvađena svi nalazi su dobri vjerojatno će je sutra otpustiti." - radosno će sestra Vera.
- "Kako je to podnjela?" - brinem se.
- "Bez problema, otkud ti uvijek crne miali? Dođi sutra u osam, ona će poslije vizite sigurno kući, ajd' javi Milici i sutra oboje dođite po nju." - navika na me.
- "Hvala sestro..." - pokušah reći.
- "Ajd' ćuti, ćao!" - poklopi ona slušalicu.
A meni srce zaigra od sreće i nazvah odmah Milicu. I ona zasta, pa reče:
- "O hvala ti Bože, moje će djete kući!"
- 42 -
Na posao sam došao samo da se javim direktoru Saragi i da dam smjernice ui upute u službi i odmah se vratio kući u Omišku po Milicu.
- "Sutra ćeš biti ovdje?" - upita Saraga.
- "Hoću, a možda se vratim dok dovezem malu kući."- velim mu.
- "Ne moraš, otegnu oni s otpunom listom, a čemu priča, postaraj se ti oko djeteta." - otpusti me on.
- "Dobro, vidiću koliko će se čekati." - rekoh mu.
- "Sutra budi tu, trebamo razgovarati nasamo." - upozori me.
- "Svakako, biću tu." - potvrdih mu.
U osam smo bili u Zaraznom, još je trajala vizita pa smo se oboje nervozno vrtili po čekaonici. Ponjeli smo i robicu, kao da je ciča zima, za svaki slučaj. Sestra Vera je bila tamo, veselo nam mahnu rukom iz dubine hodnika i da mot da čekamo.
Nakon nekih petnaestak minuta, a kad se čeka to traje puno više, Vera donese Jasenku u ambulantu, dođe i dr. Bradarić i pozvaše nas da uđemo i mi. Jasenka je bila bljeda, ozbiljna i smirena ki starica, samo su joj oči bile krupne i čeznutljive, a bujna kosica upletena u nekoliko pletenica bez ikakva reda.. Sestre joj skinuše pidžamicu i polegoše je na ordinacijski sto , a dr. Bradarić rutinski pregleda je od glave do pete provjeravajući motoriku udova i cjelog tjela.
- "Ajde mala kući, sve je u redu." - reče joj i štipnu je za obraščić.
Sestre uzrše od Milice robicu i obukoše je:
- " Ne tribe je pretopljavati, sve je s njom u redu, a kosicu nećemo dirati, tu na zatiljku ima malo crvenila to ćete rješiti s puderom, to je od znojenja i ležanja, a njena kosica je bujna. Dok ne prođe podižite joj kosicu s vrata i puderišite. Brzo će to proći, sad neće toliko morati ležati." - objasni sestra Vera.
A malena tad pruži rikice mami Milici i ova je prihvati u naručje i sta ljubiti. Tad pruži ruke k meni i ja je preuze, ona me obgrli ručicama oko vrata i jako, jako stisnu, kao da hoće da se zaljepi trajnim ljepkom sigurnosti.
- "Evo otpusnice, hrana noramlna, ljekove će dati pedijatar na dispanzeru, a neka se šetka prvih dana po kući, pa poslije može i van. Pripazite da se ne preznojava, a nakon mjesec dana, reći će vam već pedijatri, treba doći na kontrolu ovdje kod nas, a računamo da je sve u redu, tako kažu nalazi. E, pa vidimo se za mjesec dana."- reče dr. Bradarić i pruži ruku Jasenki na pozdrav, pa Milici i meni.
Vera nas isprati do vrata:
- "Sve je ispalo dobro, triba je malo pripaziti dok ne stekne kondiciju poslije dugog ležanja, a sve ostalo, hrana, kupanje, oblačenje onako kao što je normalno, kao da nije bila ovdje. Ajte, pa navratite i javite se i kući kod mene. Jaso moja, daj da te teta cmokne." - zagrli je i slasno poljubi u obraščić.
Kod kuće nas dočeka uznemirena od čekanja teta Eta:
- "O hvala ti Gospe, evo moje male..." - zasuzi i prihvati Jasenku u krilo i stade je ljubiti - "... kako si lutko moja?"
- "Doblo sam..." - Jasenka se živahno otimlje da je spusti iz naručja i odlazi do svojih igračaka.
Milica je usplahirena, ne zna šta bi prvo:
- "Hoćeš li srećo leći?" - pita Jasenku.
Ona pregleda svoje igračke i slikovnice i ne čuje je.
- "Sjedi ti tu na kauč, evo ti slikovnice, bojice i igračke ne moraš više ležati, jel' tako?" - velim joj.
Ona se poslušno namjesti na kauču i pregleda igračku po igračku, a u lice joj se vraća rumenilo, u oči vedrina, a pokreti joj postraše živahniji.
Sve troje pretimo svaki njen pokret ukočeni od sreće i blokiranih misli:
- "Pusti je da dođe sebi, za malo vrimena ona će tutnjati po kući, neka je, neka je, važno je da je ispalo sve na dobro."- kaže teta Eta.
A nama je nije bilo ni do jela ni do pića, ni umor nismo osjećali, samo smo gledali što Jasenka radi i čekali da nešto zatraži. A ona se šutke razgovarala sa svojim igračkama kao da nas nema. Priblživalo se podne i opomenem Milicu:
- "Spremi ti njoj jelo, tako je tamo navikla u ovo doba."
I Milica se trže, pripremi joj juhu i piletinu, kašice i sokove, kao za tri obroka, a nešto i za nas, mada nam nije bilo do jela, mi smo bili siti od sreće.
Jasenka živnu kad se narazgovarala s lutkicama, pa poče šetati po kući. Upalim TV i nađem joj crtiće, a tad jo dadošmo ručak koji ona sve po redu pojede, juhu s povrćem i glabno jelo od piletine i zeleni, popi sok i sve to uz gledanje crtića. Pitam je bili sad išla malo pajkiti s mamom i tatom. Ona prista, pa je presvukošmo u šidžamicu, ispuderišemo joj zatiljak i ona skupa s nama leže u veliki krevet. Okretala se čas Milici čas meni, a onda uhvati jedno i drugo ručicama i zaspa.
- "Jadno moje djete, šta se namučilo."- šapće Milica tugaljivim majčinskim glasom.
- "Tako je moralo biti, šta mi možemo tu, dali smo i daćemo sve od nas da joj bude dobro, ma sad je i ona zbunjena kao i mi, treba joj malo vremena da dođe sebi, već popodne će ona biti ona "stara". - rekoh joj utješno.
A Jasenka je zaspala, opustila se i raširila po krevetu da svakim djelom tjela osjeća prisutnost roditelja, a nas dvoje mirujemo bez sna i slušamo je kako smireno diše i pući usne u snu. Šutimo i ne pomjeramo se da je ne bi uznemirili, a u glavi mi se misli roje, o sreći, o nevoljama, o čudu života, ljubavi i mržnji, i shvatam da je to unapred uređeno, dato, da su sheme jednostavne samo da ih mi sami, svak za sebe, a kolektivno pogotovo, komplikujemo i stvaramo u neznanju složene formule življenja koje nam svima, i pojedinačno i kolektivno, zagorčavaju sreću koju smo dobili rođenjem i življenjem na "ovom svjetu".
Poslije sna Jasenka je bila ona "stara", uhvatila se bojica i flomastera i slikovnica i počela šarati svoje maštarije, a mene gnjaviti da joj čitam priče ili crtam po njenoj želji zamišljene životinje, predjele i događaje.
Igrajući se tako s njom sam sam se sebi čudio kako imam "živaca" i smirenosti i sretnog zadovoljstva da sve to podnosim, što na poslu ili negdje van "u svjetu" u komunikaciji s ljudima ne imam. Svjestan sam da ovdje dajem, bez ograde, dajem sve do kraja mogućnosti, i da mi to davanje čini veću sreću i zadovoljstvo od primanja, a da to davanje se uzvraća nemjerljivom ljubavlju, dok tamo "u svjetu" davanje mjere, važu, i nikada ničim ne uzvraćaju, već mjere ti dar svim mogućim vagama, metrima, novcima i ostalim mjernim jedinicima često to shvaćajući kao vraćanje duga, a ne kao žrtvovanje u ime ljubavi. Eh, kad bi svi odrasli imali dječju nevinu dušu, pošetene i iskrene dječje zahtjeve i davanja nemjerljive ljubavi.
A sve se to zna, sve je to odavno shvaćeno i zapisano i u nama i na papiru, sve je to u nama, ali većina zaboravi odrastanjem na dječja doba i postanu "ozbiljni odrasli" i rušilački djeluju i prema sebi i prema drugima.
Ko god odrastanjem u sebi ugasi djete nikada neće postati čovjek, ni sebi ni drugima oko sebe, što shvatiše i poučavaše Isus Hrist i svi ostali predvodnici i ostalih religija među ljudskim rodom.
To veče zaspašmo smireni, sretni u blaženstvu ljubavi sve troje, ni snove nismo sanjali, a kako, kad se izjednači stvarnost sa snovima.
- 43 -
Sačekao sam pijući jutarnju kavu da prođe uobičajena cermonija referisanja kod direktora Sarage, a onda sam ga nazvao telefonom i dogovorišmo se da kod njega dođem u osam i po sati.
- "Tu sam, kako ide direktore?" - javim se u tačno dogovoreno vreme.
- "Uobičajeno, gnjave me sitnicama ovi iz operative, kao da to nije njihov nego moj posao, am već znaš." - slegnu on ramenima - " Kako je s malom?"
- "Dobro je, ma bio sam se prepa, znam kakva je to bolest, a doktori ka' doktori, uvjek imaju opravdanje za sebe, pa kako god ispane."- kažem mu.
- "Znam, znam, pita sam sina, možda si čuo da on studira medicinu u Zagrebu, a planira biti klinički pedijatar, sve mi je objasnio. A neka je ispalo dobro, baš mi je drago." - veli on - "A ipak pripazite, nastojte da se ne prehlađuje."
- "Sve dajemo od sebe, a djete je djete, teško ga je kontrolirati u svakom momentu, posebno kad mora ići u jaslice. Bolje bi bilo da je odgoj djece sistemski rješen, da se da zaposlenim muževima dodatak na ženu, tad nam ne bi trebale jaslice i vrtići, a bolji bi bio odgoj djece, majka je uvjek bolja od tete, ali šta ćeš, sada se tako mora." - velim mu - " Tako je nekada bilo, nisu ni "stari" bili ludi."
- "U pravu si, ja sam svoju ženu povuka s posla dok djeca nisu krenula u školu, bilo je manje para, ali moja sreća je bila što sam dobio stan nekkao u to vreme, pa nisam imao izdataka za podstanarstvo. A Kad smo već kod stanova radi toga trebamo i razgovarati, informiran sam da nas tuže, željeznicu i tebe, radi dodjele onih 50% sredstava." - veli on.
- "I do mene su došli glasi, ali ništa konkretno, ne znam ni ko tuži ni radi čega, a dok ne vidim papire ne mogu ništa konkretno reći." - slažem polovično s namjerom da mi kaže sve što zna.
- "Tuže Grančić Jozo i Lovre Borzić, kako smo to za tebe rješili prije njih, smatrajući da su oni imali prednost po radnom stažu i članovima obitelji i postojećem stambenom statusu. Evo pogledaj, imam kopije tužbi, dao mi Ban." - pruži mi on dva lista papira.
Preletim očima tekst:
- "Glupost, po ničemu nemaju prednost, a čudi me što tužbom nisu obuhvatili i Ivana Deliju, u isto vreme i skoro na isti način je rješavan i njegov zahtjev?"- velim mu vraćajići papire.
- "I mene čudi, tim više što tvoj stan nije iz naše kvote već iz "Jugobankine", a biće smatraju da će imati veću podršku kad samo tebe tuže, ipak je Delija "naš", a ti si "zna se, njihov" " - kiselo se osmija.
- "Nema od tužbe ništa, samo gnjavaža za Vas i mene, ali mi je sve jasno, to je Banovo maslo, njegova podmetačina da bi se na sljedećim izborima rukovodilaca popeo nešto više. Vidite, on meni ne može ništa, "Jugobanka" će se dosljedno pozivati na ugovor, pare su dobili i ne pada im napamet da ih vrate jer su već otišle ZIS-u, a od ovoga izvođačima. Tu ste na udaru više Vi nego ja, jer ste Vi potpisali, po njima nezakonito donjetu odluku i ugovor. Ja i da hoću ne mogu biti na višoj funkciji od ove, zna se da postoji nacionalni ključ po kome jedna petina rukovodećih mjesta može pripasti Srbima kod nas u poduzeću, i u splitskoj općini. Zna se da ste onda Vi i ovi oko Vas u Vašom timu glavna meta. Što je mene Ban izabrao a izostavio Deliju mislim da Vam je jasno, Delija je u njegovom klanu, a ja sam samostalac, van klanova i tih igri. A i zna se zašto me Ban ne voli, radi mene nije napredovao na račun rada u Komisiji kad je očekivao da će sve vas skloniti s puta svojih ambicija, a ja mu nisam dao podršku, već nastojao biti nrealan." - kažem mu.
- "Znam ja to, a i ti si odmah shvatio o čemu se radi, a kako mu parirati?" - pita on.
- "Nek' ide na sud, to će biti Sud udruženog rada, a ja već imam kontakte sa sucem Antom Kunjašićem, dosta je realan i stručan čovjek. Sve što ide od nas, naše pravne službe, moramo ja i Vi prije nego ode pogledati i Vi supotpisati, a ja ću kao zainteresirana strana tražiti da budem prisutan na svakoj raspravi. Već sam razgovarao s pravnicima u "Jugobanci", oni se smiju, ali će i oni biti prisutni na svakoj raspravi. Konsultirao sam se s advokatima Pincolićem i Budom Anđelkovićem, oni će mi napisati podnesak kad vide tužbe. Eto, to su naši potezi, a po onom što su mi svi oni rekli to je s pravne strane lakrdija. Vi tražite da u tom smislu kolegij donese odluku, da odbacuje tužbe i da je sve bilo po zakonskoj proceduri, pa su odmah na početku Banova krila srezana. Može li tako?" - izložim mu svoje mišljenje.
- "Odlično, tako ćemo! Kolegij će donjeti odluku i dati nalog pravnoj službi da se u proces uključe i "Jugobanka" i ti, a i to da ništa od papira ne može ići na sud bez moga potpisa. A ja ću posebno, u četri oka, Banu očitati bukvicu neka zna da je pročitan. A tebi još jednom hvala, došlo je do mene kako se tko u Komisiji ponašao i šta zastupao, i da nije bilo tebe i Dušana Crnčevića, pa i Ante Klarića, tko zna šta bi bilo tada sa mnom. Smješno je da Srbi štite "hrvatske nacinonaliste", dok im Hrvati traže glavu!?" - nasmija se vedro, s olakšanjem.
- "Nacionalizam u onom bukvalnom smislu na smatram zlom, više kao ograničenje. Voliti svoj narod, običaje, kulturu, itd., a da se poštuje tuđe kao svoje daje pravo i drugima što i samom sebi i ne mogu ga cjeniti kao negativnost. A kad se koristi kao napad na druge, pa to i nije nacionalizam, to je šovinizam, a on je zlo zasnovano na mržnji, a ona sama po sebi svuda u svjetu je ocjenjena kao zlo. A ja ni tada ni sada nisam smatrao da ste šovinista, ta bili ste u Bukovici za vreme drugog rata i znate kako se tamo tada, a i prije na to gledalo. Ja ne mislim da se trebamo ustručavati otvoreno o tome pričati, Vi Hrvat, ja Srbin, istu muku mučimo, ja poštujem Vaše, Vi moje, i nema problema. Problemi nastaju kad se to sakriva, gura pod tepih, ti odnosi tako postaju tabu tema, a tada i jedna i druga strana misle da su ugrožene i iskorištavane od tog drugog. Pa mi Dalmatinci, Hrvati, Srbi i Talijanaši se bolje razumijemo među sobom nego Hrvat iz Dalmacije s onim Hrvatom iz Zagorja, Srbin iz Kistanja s onim iz Niša, ili Italijan iz Zadra s onim iz Palerma. Sve svoje svađice mi možemo sami rješiti ako ne dozvolimo da ih rješavaju oni sa strane. Vidite, to naše lokalno, zavičaj,običaji, vjera, način života, jezik, je okruženje u kojima smo izrasli i takvi smo kako smo od rođenja tamo oblikovani, baš kao i ono drveće, biljke, i sve beštije koje žive tamo, i normalno je da to volimo jer smo tu u svome gnjezdu, a internacionalizam, kozmopolitizam, ekumenizam i slične ideje će s vremenom prevladati kad tehnološki razvoj planetu Zemlju pretvori u "globalno selo", i naši nacionalizmi tad će postati muzejski rariteti. Pa to su i prije nekoliko hiljada godina ljudi znali, "sindom Babilonske kule" je kazna za uzdizanje iznad onoga šta jesi i trčanje pred rudu prije vremena." - rekoh mu.
- "E, Mile, Mile, koja si ti dobričina, ma lipo te slušati, ali politika je kurva, ona traži slabe točke u masi da ih iskoristi u korist svojih interesa, a to su vlast i moć, koje prati bogatstvo. I ja sam ispao naivčina, mada se nisam direktno eksponirao, što sam osjetio neki romantičarski nacionalizam u duši, pa nekritički gledao na dosta stvari. Ali reći ti mogu, poslije toliko vrimena, da nisam želio nikome zlo. Pa nas dvojica se znamo odprije toga, u to vreme i uvijek mi je bilo drago s tobom razgovarati i raditi, a ne mogu zamisliti da nešto napravim da bi tebi naškodilo zato što si Srbin. E, nisam taki čovjek ni bio niti ću biti!" - otvori se on ubacujući u uzbuđenju poneki ikavizam - " A moj boravak u Bukovici za rata mi je i tada bio na pameti i obuzdavao moj romantičarski nacionalizam."
- "Dobro, dobro, dogovorili smo se idemo nešto raditi, onaj Bućan mi puno mudruje, mada je šupalj u struci koliko je težak." - velim mu pošto sam posredno čuo da je k njemu bez mog znanja dolazio.
- "A dolazio je, vidio sam da voli ćakulati i ogovarati, šepuri se da sve zna a dobro si rekao da je šupalj, ta on shvata knjigovodstvo kao statistiku a ne kao zakonske,poslovne i stručne dokumente. Meni se čini da on neće još dugo biti kod nas." - slaže se on.
- "Neću puno žaliti, treba mi zasad, ali ću ga spustiti na mjesto prema znanju, imam ja stručnijih i sposobnijih od njega, od djece željezničara."- velim mu.
- "Znaš da ću te podržati, šta god budeš napravio imat ćeš moju suglasnost."- podrži me on.
- "Da li se šta govori u Zagrebu u kuloarima koji će organizacioni tip ŽTP-a pobjediti, decentralizacija ili centralizacija, horizontalni ili vertikalini?"- pitam ga.
- "Izgleda da se ide na decentralizaciju, bilo bi desetak RO osnovne djelatnosti:Zagreb, Knin, Split, Rijeka, Vinkovci, Osijek, Varaždin, Koprivnica, Slavonski Brod, Karlovac, još će se vidjeti, a mi ovdje trebali bi imati OOUR Saobraćaja, Vuče, ZOP-a, Kola i Transport Šibenik. Još nije konačno, čini mi se da će se ove godine formirati novi OOUR-i, Transport Šibenik i Kola, a onda bi se naredne godine išlo na formiranje RO ŽP. U Zagrebu bi bio SOUR ŽTP s Zajedničkim službama i Internom bankom, a tamo su i najveći zastupnici centralizacije i vertikale. Vidit ćemo ćta će ovi u Republici odlučiti." - iskaza on.
- "I ja sam za decentralizaciju, ali operativni dio bi morao biti centraliziran, takva nam je tehnologija procesa rada, i ne bi valjalo da nam tu nema stroge hijerarhije u smislu naredba-izvršenje, tu se nema šta samoupravljati, a sve ostalo se u cjelosti treba decentralizirati. Biće više administracije, ali ne valja ni ovo šta je bilo do sada, da onaj referentić iz Zagreba komanduje direktoru OOUR-a i gdje treba i gdje ne treba." - velim mu.
- "I ja tako mislim, ali iskreno rečeno volio bi da uvedu JDŽ kao nekada, s tim da se otklone oni mali nedostatci koji su postojali. Ali šta ćeš, ZUR je takav, pa kad on traži promjene bolje je da bude decentralizirano svuda nego samo na nivou Republika." - slegnu on ramenima.
- "A dobro, lako ćemo se prilagoditi, a prema Općini ćemo biti takvi jači, neće se više moći izvlačiti na Republiku." - rekoh mu.
- "To da, ali biće tu dosta problema, a šta bude biće, malo toga ovisi o nama." - veli on rezignirano.
- "Idem za poslom, biće po dogovoru." - podsjetim ga na prvu temu ustajući iza stola.
- "Dobro, tako ćemo." - potvrdi on.
Odoh u svoju kancelariju i signiram poštu, a tada nazovem Bana:
- "Šta to čujem Jerko, mene se tuži, a ti mi ništa ne govoriš, zar moram kroz kuloare saznavati?"
- "Pa ne tuže tebe nego poduzeće, OOUR, a ja sam to mislio iznjeti na slijedećem kolegiju." - zatečen je, poznam mu po glasu.
- "Sad ću doći do tebe, nek' tamo bude i Delija." - kažem mu izričito.
- "Pa dođi, a šta će ti Ive?" - smušeno će on.
- "I on može biti upleten, o tome ćemo kad dođem, neću prko telefona." - velim mu i spustim slušalicu.
Pronađem fasciklu sa svim dokumentima o rješavanju mog i delijinog stambenog problemai uputim se preko kolosjeka do nove zgrade gdje je bila Banova kancelarija, one zgrade koju smo Mišo i ja prije par godina gradili za ekonomsku službu, a koju su oni dok sam bio u vojsci prigrabili za sebe, a ekonomsku službu razbacali po ćumezima po cjeloj stanici.
- "Pa Mile, ja sam to htio iznjeti na kolegiju, a oni tuže željeznicu, ne tebe, a tad bi sve saznao kao i ostali i šta mislim poduzeti." - odmah se pravda on.
- "To je tolika tajna da svi po stanici pričaju danima, ajde Jerko mani se priča, gdje je Delija?" - nisam baš ljubazan.
- "Sad će, evo ga dolazi..." - baci pogled na vrata kroz koja bojažljivo ulazi Ive.
- "Ovako, da vidimo skupa šta oni traže, a šta ti možeš i moraš poduzeti, daj te papire." - konkretan sam.
Delija smotano stoji, shvatio je ili mu je Ban rekao o čemu se radi.
- "Evo, suština je njihove tužbe da si ti dobio stan prije njih iako nisi bio ispred njih na listi, grančić ima dvije godine staža više, a Borzić i staža i članova obitelji. Traže da se te odluke ponište, a njima dodjeli stan." - govori dok mi pruža papire.
- "A ti, šta ti misliš, kakav odgovor na tužbu spremaš?" - pravim se da očima čitam mada mi je sve to već poznato.
- "Dao sam Birđi da se pripremi za raspravu a suština bi bila da je sve napravljeno po zakonu i našim pravilnicima i da su tužbe neosnovane te da ih Sud odbaci." - pojašnjava on.
- "A misliš li se pozvati na čl., čini mi se 79. gdje se predviđaju venredni postupci u slučajevima kritičnog kadra, a imaš i zapisnike s kolegija o tome, sistematizaciju i stvarno stanje zaposlenih, te tumačenje Suda udruženog rada o tome, sjećaš se valjda toga. I zašto sam tužbom obuhvaćen samo ja, što nije i Delija? Ja sam rješen kao kritični kadar, Delija to nije bio, ja sam dobio učešće od 50%, a Delija stan iz naše kvote uz obećanje "Dalmacijavina" da će učestvovati "...bog zna kad..." - kažem mu i pitam ga.
- "To je Grančićeva i Borzićeva volja, oni ne spominju Deliju, na odluke za njega se ne žale." – on se uskočoperi.
- "A tako! Tko ih je podučio Jerko da tako naprave kad bi imali veće šanse da su Deliju tužili nego mene? On je stan dobio iz kvote željeznice, nije bio kritičan kadar, a i neizvjesno je učešće "Dalmacijavina" u sufinanciranju, jer su odgovorili da će to razmatrati kad mu žena dođe na red, a to je za "par...par..." godina. A željeznica je sve u cjelosti platila, jel' tako? A oni, zamisli, uhvatili se mene, nisu valjda toliko naivni da biraju manju šansu, jer moj stan ide iz kvote "Jugobanke", s njom smo sklopili i izvršili ugovor, samo se čeka izgradnja i useljenje. A koliko znam Grančić se skoro oženio, još nema djece, pa u zbiru bodova nije ispred mene, a Borzić Lovre ima stan u Perkoviću, on i nema pravo na drugi stan već na proširenje ili slično. I da dovršim, nemoj misliti da ne znam čije je ovo maslo, poslije toliko vremena, propuštajući sve žalbene rokove, sjetili se oni da tuže željeznicu preko mojih leđa, a Ivu zaboravlju!? Ti Jerko nađi drugi način, mimo mene, da ostvaruješ svoje ambicije, a ti Ive, ako misliš da ćeš se i ovaj put sakriti iza mojih leđa, si se prevario. Znam Jerko gdje je i na koga je usmjeren tvoj hitac, ali nisi trebao mješati mene u to, niti ću ti otežavati niti ću ti olakšavati, a nijedna rasprava na sudu neće biti bez mog prisustva, bez "Jugobanke" i ponekog advokata ako mi budu potrebni." - završih u jednom dahu gledajući kako se Banu lice škorpuni od navale krvi i Deliju kako ubrzano cupka nogama i krši ruke kao mlada čekajući vjenčanu cermoniju.
- "Nemam ja ništa s tim, i mene je to iznenadilo, poslije toliko vrimena, čemu tužba bez prethodnih par nivoa žalbi..." - pravda se neuvjerljivo Ive.
- "Lonac je puka, voda se prolila, sad je treba šporkim krpama kupiti i prati pod! Znam ja da dolazi reorganizacija, da će biti dosta direktorskih mjesta, rukovodilaca, šefova, da će se primiti dosta radnika iz građanstva po svim OOUR-ima i u Zajedničke službe, pa ti ovo nije trebalo. A za najviša mjesta neće se ovdje odlučivati, odlučiće se u Općini, Komitetu i ŽTP-u, a na to neće uticati ova glupost oko Milinog stana. Prozirno je Jerko to, i za mene i za ostale. A ti bi Ive da prođe sve mimo tebe, da budeš u zaklonici! E, pa neće biti tako ako me ne poslušate. Zato neka Birđa uloži sve svoje umne i fizičke sposobnosti da se tužbe odbace na prvom ročištu. Ja toliko, za sada, a vi kako znate, siguran sam da ću ja taj stan dobiti ma šta god vi poduzeli." - dovršim im ono šta sam naumio reći.
- "Naravno da ćemo nastojati, ali ne priznajem da sam ja tu umiša prste, nisam takav!" - Ban je začudo pomirljiv, a Delija šuti li šuti i nervozno se trza.
- "I kad sam već tu da i ovo kažem. Jerko, ljudi iz moje službe se žale da ih presrećeš, da gledaš kad dolaze na posao i odlaze s posla, pitaš šta rade i kuda idu. Nije fer, šta si ti njima, to je moja dužnost, a ti to čini kod svojih ljudi. Ti nisi meni nadređeni rukovodilac, shvati jednom to, nije ti ovo magazin ili staničica gdje si bio pomoćnik šefa. Za svoju službu ja odgovaram od A do Ž, ti za svoju, i tako se ponašaj, te prestani vrbovati moje ljude i obećavati im ovo i ono što nisi u stanju ispuniti, da bi ti odali po koju ćakulicu koju bi koristio protiv mene da bi sebe uzdizao." - prebacim mu i to.
- "Pa ja sam rukovoditelj opće službe, vodim računa o svim radnicima Sekcije, pa i tvojim." - sad on planu.
- "Prošla su ta vremena, to bi ti bila dužnost da si Saragin pomoćnik ili zamjenik, ali njega zamjenjuje Ćiro Vučenović kao direktor saobraćajno-operavtivne službe, pa bi ti trebao poznavati sistematizaciju i ostale pravilnike!? Bilo bi kolegijalno da mi kažeš što primjetiš, a ne da mene na taj način kontrolišeš i o tome tužikaš tamo i amo. Mizerno je to za jednog rukovoditelja opće, pravne i kadrovske službe, i kao stručnjaka i kao čovjeka. Bio sam kratak i jasan, sad znate šta vam je činiti, a ja dobro znam šta ću poduzeti." - ustanem i odem ne čekajući odgovore u svoju kancelariju.
Nakon sat vremena javi se prvanica Birđa Križan:
- "Šefe, imate li malo vremena, došla bi na neke konsultacije?"
- "Ima Birđa, samo dođi." - rekoh joj hladno.
Stiže ubrzo sva zadihana i crvena u licu:
- "Morala sam na brzinu pisati, koncept je, da mi pregledate jel' tako treba?" - otvori ona fasciklu s nekakvim papirima ispisanim rukopisom s puno križanih i dopunjavanih redaka.
- "Čitaj." - rekoh joj.
Ona čita iz tog koncepta odgovor na tužbe, navodi i član Pravilnika o kadrovskim stanovima, kritičnom kadru, opisuje proceduru i poziva se na zapisnike kolegija direktora, Stambene komisije, Radničkog savjeta i preporuke i mišljenja Sindikata, te ugovore s "Jugobankom" i finacijska dokumenta.
- "Jel' dobro, treba li još šta?" - pita me na kraju.
- "Imaš li priloge dokumenata na koje se pozivaš?" - pitam je.
- "Imam, biče kompletirano, a kad budem išla na raspravu pozvat ću Vas." - veli ona.
- "Kada je rasprava?" - raspitujem se.
- "Za desetak dana, doći će poziv sutra, prkosutra." - veli ona.
- "Obavezno mi javi i pošalji kopiju, ićemo skupa, a gdje je tu Delija?" - kažem joj i pitam je.
- "Zasad ga nećemo spominjati, a Vi kako hoćete kad čujete šta će Grančić i Borzić reći na raspravi." - pocrveni ona još više.
- "Na kojem mjestu na stambenoj listi su njih dvojica?" - pitam je.
- "Na nijednom, do sada nisu tražili rješavanje svog stambenog pronlema." - slegnu ona ramenima.
- "Dobro Birđa, kad dođe poziv na arspravu javi mi i pošalji kopiju, a znaš li koji je sudac?" - sjetih se da upitam.
- "Ante Kunjašić, tako su mi rekli." - veli ona.
- "Odlčno, javi kad dođe poziv, a te sve materijale prekucaj i daj mi kopije i dođi na dogovor." - ustanem da je ispratim.
Ona nije odmakla ni deset koraka kad zazvoni telefon, javlja se Delija:
- "Mile, molim te, ne uvlači me u to, ja o tome nisam ništa zna." - cvileći molećivo šapuće.
-"Da ti povjerujem ne mogu, pa ja sam o tome čuo ima petnaest dana, a ti se nisi sjetio da mi se javiš sve to vreme. Mislio sam da si mi pravi prijatelj, ispada da jesam samo kad ti trebam i ništa obrnuto, a ti si se sad sliza s Banom, i čudi me da ne vidiš da te iskorištava za svoje ciljeve. Ti ćeš za godinu-dvije biti diplomirani ekonomist, a sumnjam da će on dotle diplomirati upravno pravo, i imaš veće šanse da napreduješ nego on. Eh, Ive, Ive, neću ako ne moram, to ti već sad mogu reći. Ja se držim dogovora koji sam sklopio po izlasku iz Vojske, da tako nije dogovoreno ko zna gdje bi sad radio." - rekoh mu i spustih slušalicu.
Kod kuće o tome nisam ništa govorio, šta da prepadam Milicu kad je i bez toga radi bolesti Jasenke dosta propatila, već sam nastojao sve probleme s posla zaboraviti na pragu stana i kroz igru s Jasenkom, koja se brzo oporavljala i neumorno šarala po slikovnicama bojicama i flomasterima, očuvati duševni mir.
- 44 -
Na stručnom kolegiju ekonomske službe smo pretresli sve tekuće probleme po službama, ništa nije bilo izrazito problematično, tek po koji sitni tehnički problemčić.
- "Dobro, izvinjavam se što sam malo zapustio tekuće poslove radi angažiranja oko Mediteranskih igara, te bolesti djeteta, ali sada, uskoro će igre početi i djete mi se dobro oporavlja, ćemo se češće konsultirati. Neće biti opuštanja, čujem da ćemo dobiti nove OOUR-e: Kola, Vuču i Transport Šibenik, a za godinu-dvije Radnu organizaciju "Željeznički prijevoz Split", a do tada još ima vremena. Opet će biti razmještaja, premještaja i prijema radnika, kupovine opreme i opravke i adaptacija poslovnog prostora, velikih troškova, i to govorim na vreme da znate šta nas čeka."- kažem im na kraju.
- "Oho, opet diobene i svodne bilance, lipo, lipo." - kaže Maja Zoltner, šefica knjigovodstva.
- "Šta ti radi Ivo Bućan, čuo sam da se kod Sarage žali na sve, od mene do zadnjeg u službi?" - pitam je.
- "Da radi koliko ćakula bilo bi u redu. On sve i svakoga kritikuje, a ono što treba napraviti zbrlja s brda-dola, moram mu uvijek popravljati, računajući da još nije ušao u naše specifičnosti. Zar je išao kod Sarage?- iznenađeno će ona.
- "Jeste a da ni ja do juče nisam zna. Saraga ne reče u detalje šta je sve napriča već da po Bućanu u službi ništa ne valja, od tehnologije i organizacije rada preko rukovodilaca do radnika, znači da ne valja ništa."- nasmijem se.
- "O Bože, šta taj čovjek misli, šta zamišlja tko je on da soli pamet svima? Kod mene je bio da ne nabavljamo naš kancelarijski materijal i obrasce iz Servisa za nabavke ŽTP-a i "Birografike" već od "Naprijeda" iz Splita, one unificirane za ostala poduzeća, jer su naši tobože zastarili i nefunkcionalno skrojeni. Svašta, tu je tek toliko vremena da nije mogao shvatiti naše specifičnosti, a soli nam pamet svima kao da je odrasta na šinama." - javi se Srećko Mešin, šef materijalnih poslova.
- "Da ne širimo priču, Majo pošalji ga kod mene na razgovor, da vidim šta smjera i šta želi." - rekoh im zaključujući razgovor.
Nakon desetak minuta dođe Ivo Bućan, financijski referent knjigovodstva zakrilivši svojom ogromnom tjelesinom vrata kancelarije noseći neku ceduljicu u šaketini:
- "Zvali ste me direktore?" - procvrkuta dječačkim glasićem stajući ispred stola.
- "Sjedi Ivo, trebamo malo popričati, a ja nisam direktor već rukovoditelj službe, da budemo precizni." - rekoh mu.
- "To je isto, ma dobro." - raskvasi se na katrigi sa strane stola.
- "Nije isto, razlika je u moći vlasti, a da ne dužimo, rekoše mi da si ti nezadovoljan s poslom u službi, da imaš ideja, da si dospio na razgovor kod direktora Sarage, a sve nekako u tajnosti, iza mojih leđa, preskačući uobičajenu hijerarhiju. Meni lično to ne smeta, ali mi je krivo što nisi o svemu tome sa mnom razgovarao kad znaš da ovdje možeš doći u svako doba i radi sitnijih problema. A ovdje se radi, kako mi je rečeno o koncepciji rada u službi, a zašto sam ja direktno zadužen i odgovoran, pa bi sad želio da čujem o čemu se radi." - rekoh mu.
- "Ma, nije tako bilo, slučajno sam se sreo s direktorom, tako malo razgovarali, nije to bilo nikakvo ogovaranje ili žaljenje ni na koga, samo sam pričao kako se radi u drugim poduzećima." - cvrkuće i nervozno gužva papirić u ruci.
- "Da li ti je u šta u rodu onaj zastavnik Bućan, krupan ka ti, što je radio na vojnom skladištu kod "Brodospasa" u Solinu?" - iznenadim ga promjenom teme.
- "A, znam ga, to mi je neki rođak, stric, ali ne iz prve linije. Lapan je, ka svaka vojničina, ma nije loš, samo krut, znate Vi kakvi su već oni u uniformi, misle da je njihova uvik ispravna i zadnja." - vidim da se čudi, ne zna kuda smjeram.
- "Ja se ne slažem s tom ocjenom o njemu, doduše ne poznajem ga kao ti kao rođak mu, samo znam da je bio domobran s osamnaest godina, pa zarobljen od partizana i uključen u partizanske jedinice i osta tamo i posta podoficir. To mi je pričao, a šta se tiče posla s željeznicom s njim nikad nije bilo problema, bio je pedantan i dobro poznavao svoj posao."- velim mu.
- "A njega tretiraju kao crnu ovcu u široj obitelji, jedini je on vojno lice, svi mi ostali smo veliki vjernici, niko nije bio niti je sada član Partije osim njega, eto tako je."- objasni on.
- "E, sad o poslu, po onom šta sam čuo ne valjam ja kao rukovoditelj službe, ne valja Maja Zoltner kao šefica knjigovodstva, ne valjaju ni ostali, a način rada, obrasci, i sve drugo ništa po tebi ne valja. Da se razumijemo, ti si slobodno mogao meni reći, a ne okolo, pa bi se odmah neke stvari razjasnile ovdje, kao što će se, nadam se, i sada. Ovako, željeznica je specifična dotle da je nazivaju "država u državi", a način na koji mi radimo je star preko sto godina i sti je kod nas kao u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i drugim željeznicama u Evropi, postoje ugovori i sporazumi među željezničkim upravama i državama i zajednička tjela na nivou RIV-a i RIC-a, do detalja regulišu sve odnose od tehničkih do organizacionih standarda, koji se teško donose i mjenjaju i to samo onda kada bude velika potreba, npr. uvođenje nekih tehničkih inovacija i slično. A ti s mjesta na kojem radiš to ne vidiš! Šta ti zbnaš šta radi Kontrola prihoda u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu i Ljubljani? Ti dobiješ iz Svodnog knjigovodstva ŽTP-a samo dvije-tri stvake za knjiženje prihoda, a nemaš pojma kako je do njih došlo, a one su novac. Da to naučiš treba ti bar tri-četri godine teorije i rada, da kreneš od blagajni po stanicama i strigneš prko Kontrole prihoda do svodnog knjigovodstva JŽ. Drugo, tehnologija rada je ujednačena na nivou Evrope, obrasci su isti, a ako hoćeš da se uvjeriš vidi jedan međunarodni tovarni list, tamo imaš pet jezika,a šta je najvažnije to računovodstvo je toliko usavršeno da se do dan danas nije desilo da je neko nešto ukrao a da nije bio otkriven i sudski kažnjen. Treće, što ti o željeznici znaš da bi mene mogao učiti, ja sam na njoj od petnaeste godine, kao učenik, kao prometnik, kao referent, pa sada rukovoditelj, usput završivši fakultet i stekavši iskustvo. Ako misliš na taj način graditi sebi karijeru, opanjkujući druge, služeći se demagoškim pričama, vjeruj mi da nećeš uspjeti. I da zapečatim, većina onih knjiženja, podataka što sam dobio od tebe je netačna, onako nešto oko, a i sam znaš da toga u knjigovodstvu nema. Ti si, po meni, više za komercijalu, imaš dar govora i ne drži te mjesto. Eto tako, moj Ivo, vidiš da se može sa mnom o svemu, bez ljutnje, razovarati." - završim priču - " A amko imaš nešto predložiti, ponuditi, zamjeriti, itd. uzmi papir i olovku i napiši i obrazloži, tako se kod nas radi, a ja ti garantujem da neće ostati u ladici, brzo ćeš dobiti odgovor od "nadležnih organa", bilo rukovođenja bilo samouprave."
- "Pa nisam ja nikoga ogovarao, nisam zvanično tražio razgovor, to je ispalo slučajno, u prolazu, više kao neobavezni razgovor..." - meškolji se nastojeći se opravdati.
-"Ostavi se objašnjavanja, ono šta sam čuo nisu ljudi isisali iz prsta već od tebe! Ja tu stvar neću više potezati niti tjerati mak na konac, a ti ljudi, kojima si pričao priče me odavno poznaju bolje nego tebe i već imaju svoj sud o meni i mom radu. Završili smo, ti imaš svoje radno mjesto, svoj posao, posveti se njemu, a ako ti se ne sviđa to je već tvoj problem, rješavaj ga sam kako znaš." - ustanem iza stola dajući mu znak da je razgovor završen, i nije mi se dalo slušati njegova pravdanja znajući unapred da će sve od rječi do rječi biti laž i "pranje ruku".
On usta i ode sav smušen i učini mi se da je sad njegova tjelesina puno manja, nekako uvenula, nego kad je došao.
Bio je kraj juna, vršile su se pripreme za izradu polugodišnjeg obračuna poslovanja u svim odjelima službe, kao i finalni radovi pred Mediteranske igre. Već su počeli razni prijemi na nivou Općine po završetku pojedinih objekata, dolazile su pozivnice za te prijeme, ali sam ja tu obavezu prepustio direktoru Saragi i ostalima, nek se slikaju i hvale, vesele i reklamiraju, jer je mene dosadašnji rad oko svega toga iscrpio i zasitio da nisam imao volje sudjelovati u tim hinjenim cermonijama i slušati hvalospjeve o onima koji su najmanje tome pridonjeli. Ali jedan poziv je ipak bio izričit, javi se načelnik za saobraćaj u Općini dipl.inž. Ivan Dadić:
- "E, kolega, ne može to tako, čekam danima na ovim prijemima da te vidim, a tebe nema pa nema. Tvoje glavonje kažu da radiš, pa šta se ne pojaviš čovječe!? Ovaj put moraš doći, insistirao je lično Skataretiko, sutra u 10 sati je kod Predsjednika Općine, biće naša uža ekipa."
- "Ma, Ivane, ne volim ja te prijeme, a ja kao neki neću niti mogu imati od njih koristi i odavno sam prestao vjerovati u obećanja političara."
- "Dobro je upoznati ljude, nikad ne znaš tko ti kad može zatrebati, uostalom moraš doći, tako je naredio Skataretiko i njemu je bilo čudno što se nisi dosad pojavljivao, pa je mene a ne sekretaricu zadužio da te nađem. Onda, vidimo se sutra?" - objasni on.
- "Dobro, doći ću, mada znaš da sam ja uvjek u poslu do guše." - obećam mu.
Sutadan sam bio tamo u zakazano vreme. Zatekao sam tamo poznatu ekipu finacijera i tehnologa iz saobraćajne i građevinske branše koja je radila danonoćno na konkretnim poslovima daleko od očiju javnosti, a od direktora skoro da nikoga nije bilo. Tačno u 10 sati pojviše se Predsjednik Općine Viđak i Izvršnog vjeća Općine Skataretiko u pratnji načelnika za saobraćaj Ivana Dadića, koji otvori prijem:
- "Drugovi predsjednici ovo je ekipa ljudi raznih struka koja skoro dvije godine radi na realizaciji projekta "Mediteranske igre Split '78." I da nije bilo njihove pameti, znanja i truda sumnjam da bi sve ovako grandiozno i na vrijeme bilo gotovo. Do sada su se na prijemima pojavljivali uglavnom direktori, a ja sam smatrao da se ne smije zaboraviti na ove ljude i da im treba odati dostojno priznanje za njihov rad." - i poče nas predstavljati po imenu i prezimenu i poduzeću iz kojeg smo dodajući po nešto karakteristično za posao koji smo radili. Za mene reče da sam vrsni saobraćajac i ekonomista, specijalisa za željeznički saobraćaj, koji po stručnom kapacitetu nadmašuje sredinu u kojoj radi i da je sreća šta takav postoji na željeznici na području Dalmacije.
Bijaše mi neugodno od tolike hvale, ali se moralo ćutiti, takav je protokol.
Kad on završi javi se Ante Skataretiko:
- "Ja sam inzistirao kod Predsjednika da posebno vas primi jer ste vi bili motor projekta koji je cijelo vrijeme besprekorno funkcionirao, jer ste vi ljudi stručnjaci koji su najviše doprinijeli da se ovaj ogromni posao pkonča kako treba. A nije to mali posao, Split nije više isti, više se sad napravilo nego u zadnjih sto godina. Prugu kroz grad smo tunelizirali i na taj način dobili niz novih brzih cesta i ulica za cestovna vozila, putničku stanicu smo koliko toliko uredili mada znam da je drugu Mažibradi žao što nije onako kako smo želili na početku, tehnička postrojenja željeznice su prebačena u Kopilicu i Solin, a ona je dobila i novi hotel za samce na Ravnim njivama i stopostotno povećanje kolosječnih kapaciteta sve do Knina, i šteta je što se nije sada mogla elektrificirati pruga, ali je to već druga priča i zadatak za buduće generacije. Pa dobili smo novi stadion na Poljudu, pravog ljepotana, iako nam je svima srce ostalo na starom "Placu ispod murve", nama starima, ali će se mladi navići, te nove bazene, ulice, ceste, studentske domove itd. da ne dužim. Eto, druže Predsjedniče, ovo su oni ljudi iz sjene koje ne srećemo na prijemima, a koji su sve ovo osmislili i rukovodili izgradnjom do današnjeg dana ne štedeći ni pameti ni snage radeći danonoćno uz svoj redovni posao i za redovnu platu. Ne umanjujući zasluge direktora, političara, itd. njih smatram najzaslužnijim za sve ovo napravljeno, pa sam radi toga predložio da ih primite i bar simolično im zahvalite na uloženom trudu." - umuknu gromoglasni glas agilnog predsjednika Izvršnog vijeća Općine.
- "Drugovi, drago mi je da vam se mogu zahvaliti za sav uloženi umni doprinos i trud na realizaciji ovog velikog projekta koji cijelu našu zemlju će na dostojan način prikazati svijetu. I ja sam mišljenja kao i drug Skataretiko da je kod nas postalo uobičajeno da se hvali i poziva na prijeme i razna slavlja direktore i političare, a zaboravlja na ljude koji se na realizaciji projekata najviše troše, na te ljude iz sjene, koji uvijek ostanu kratkih rukava kad se dijele nagrade, diplome ili neka druga priznanja. I drago mi je da to mogu ovaj put i na ovaj simoličan način ispraviti i da vam u ime Općine Split, grada Splita, Omiša, Trogira i ostalih zahvalim na svemu što ste učinili i tako se nesebično žrtvovali. U moje ime izvinite se svojim porodicama što ste morali da žrtvujete mnoga popodneva na radu umjesto da ste bili s njima. A kao što reče drug Skataretiko Split je izgradnjom ovih objekata postao pravi svijetski grad i veseli me što sve ovo novo što je sada napravljeno nije osakatilo hiljadugodišnju patinu grada, već se uklopilo u cjelinu kao da je tu od postanka grada. Pozivam vas da u to ime popijemo buićerin za zdravicu vama, gradu i našoj državi i uživamo u igrama koje za koji dan počinju!" - protokolarno on odvergla svoj govor.
Tad uđoše sekretarice i servirke i podjeliše nam prigodne mape s napiperima i kemijskim olovkama i prospektima igara, a mi se raštrkašmo po kabinetu. Prilazi mi Ivan Dadić u društvu Skataretika:
- "Evo ga Predsjedniče, teško je donjega doći."
- "Nije tako Predsjedniče kad treba raditi, a kad su nagrade u pitanju mene se ne sjete, tek tu i tamo po koja diplomica, komad karte, bez prateće materijalne podloge. A prijeme ne volim, svi su mi isti, a sve ljude ionako poznajem a i oni mene, s vremena na vreme se vidimo ili čujemo, i tako to ide, sudbina, šta li." - prihvatim pruženu ruku.
- "Dobro smo napravili Mile, žao mi je što nismo uspjeli rješiti stanicu Split onako kako smo zamislili, da bude na dva nivoa, tranzitni čvor svih vidova saobraćaja, za željeznicu, ceste i more, i što nismo bar elektrificirali prugu. A žto ćeš, neke ljude stalno srećem na ovakvim prijemima, tako se nameću, ali kao bivši privrednik znam gdje leži "suvo zlato" struke. A ti bi po svemu trebao napredovati, ili ovdje ili gore u Zagrebu, pa ako budem u mogućnosti postaraću se da budeš u mojoj ekipi, nešto i sa mnom smjeraju, ali vidit će se, no imam te na umu, budi siguran." - reče on.
- "Jel' to govori privrednik ili političar?" - prebacujem na šalu.
- "Privrednik, ja sam to prvenstveno, a politika mi dođe uzgred, onoliko koliko moram." - i on se nasmija da pojača obećanje.
A tada se pozdravi i ode do sljedećeg gosta. Ivan Dadić utiho doda:
- "Planira se da on bude predsjednik vlade u Zagrebu, vidjet ćemo što će biti od toga." - da mi objasni dvosmislenost Skataretikovih rjrči.
- "Ne gajim iluzije Ivane, a tu je i famozna kvota, i po njoj sam ograničen i na željeznici i u gradu. No, neka je i tako, imam i drugih problema, a u ovome trenutku mi tako nešto ne bi ni odgovaralo. Znaš li šta je s Mertojakom, tamo bi trebao dobiti stan?" - pitam ga.
- "Koliko znam svi projekti su gotovi, kreće se naveliko, punim kapacitetom najesen, dvije-tri godine će se graditi, pa računaj. To je tamo cijeli grad od 2000-2500 stanova s pratećom infrastrukturom i društvenim objektima, školom domom zdravlja, itd.,itd." - reče on kao iz rukava.
- "A..., čekaću, nema mi druge." - stisnuh ramena.
- "Ispaltit će ti se, biće to divni, moderni stanovi i lipo naselje uz more, najlipše u Splitu." - potapša me on po ramenima i ode dalje.
- 45 -
A mene i Milicu je mučila dilema: dali ostati u ovom stanu u "Krstulovića kući" ili tražiti bolji i suvlji. Kuća je bila zidana od kresana kamena, na sprat, izvana je bila kao nova kako to već isprani kamen od kiša i vremena zna izgledati, ali je izolacija temelja bila loša, vlažilo je i stari brodski pod u sobama je već bio natruo. Kad se kuća gradila takva izolacija je bila dovoljna, ali kasnijim asfaltiranjem ulice i lošim i većinom začepljenim šahtama za odvod površinske vode tok joj je promjenjen pa je vlaga ulazila u temelje kuća. Baš u to vreme na broju 32 Omiške ulice iznajmljivao se stan za skoro istu cjenu, što smo čuli od tete Ete, pa ga odošmo viditi. Stan je bio na visokom prizemlju, vlage nije bilo, a gazda mu je bio "Jugošvaba" Anđelko Milardović koji ga je kupio od nekog krojača koji je tu godinama stanovao i radio. I dogovorišmo se s Anđelkom, koristićemo kuhinju, kupatilo i jednu sobu, a druga soba ostaje njemu kad ponekad on ili žena mu navrate iz Njemačke. Na selu u Hercegovačkim brdima ostala mu je stara majka, ali on nju vodi sa sobom u Njemačku. Žena mu, druga po redu, bi bucmasta i muškobanjasta Bosanka, koja je vodila nad njim i njegovim poslovima strogu kontrolu i uvjek je njena bila zadnja. I tako mi preselišmo tamo, u taj nešto modernije namješteni stan, a sve radi vlage da ne bi uticala na Jasenkino zdravlje. I bi nam tu do jeseni ljepo, mada skupo, ali smo se nekako provlačili od plaće do plaće. Teti Eti je bilo žao, ali je tješilo to što može svaki čas navratiti, ta bili smo u istoj ulici dvadesetak metara dalje.
A u poduzeću se ubrzano završavao polugodišnji obračun i jedva sam čekao da idem na godišnji odmor, da odemo na Vlaku i Mokro Polje i povratim dušu i skupim novu snagu za drugu polovinu godine.
Početkom jula potrpašmo potrebnu Jasenkinu robicu i igračkice te nešto naše stare robe u "Fiću" i krenušmo na godišnji odmor. Išli smo preko Sinja, Vrlike i Knina, zastali u Kninu na kavi kod Mire i Jove i došli na Vlaku predveče.
Tu smo zatekli Dušku i Mirka, a ćaća i mater su već odavno bili na poslu, mater je po popasku išćerala ovce, a ćaća je nešto prije našeg dolaska otiša da je zamjeni do kasno naveče, a to je po njemu, u ova ljetna doba, bilo oko devet-deset sati, ranog sumraka.
Sve je isto, njišta se nije mjenjalo, samo se nešto na avliji radilo. Stevo, Ljubinka i mala Dijana su bili tu u šestom mjesecu desetak dana, pa je Stevo od dosade popločavao stazu od avlijskih vrata do ulaza u kuću s otpadnom salidži od guvna ne obazirući se na ćaćine proteste i neku mu čudnu osobinu, koja je bila sve izrazitija što je bio stariji, da se ništa ne dira i mjenja, pa se bunio što mu se "upropaštava salidž" za tako "nepotrebne stvari" kao što je staza kojom se nastojalo izbjeći blato za kiša u avliji. I kako taj posa Stevo ostavi na po puta ja odlučim da završim posao do kraja, do ulaza u vatrenu kuću i svinjac i do gusterne, a kod jare da probijem vrata na avlijskom zidu za ovce i drugu stoku, te od gusterne do vrata vatrene kuće pletenom žicom pregradim avliju. Tako stoka ne bi ulazila na glavnu kapiju i ne bi balegala svuda po avliji, a materine "rožice" i ostalo cvjeće bi moglo nesmetano rasti.
Kad dođe od ovaca kažem taj plan materi.
- "Bogme napravi to, ne slušaj njega, nek se buni!"- odobri ona vrlo rado.
- "Šta se ima buniti, ta salidž mu je ostala od guvna, a staru, oguljenu, nema zašta upotrebiti. Nego, ima li malo, vreća-dvije, cimenta?" - pitam je.
- "Ma nema, neće namjerno da kupi, i Stevo mu govorio, a on nije voljan da se to radi pa nađe sto izgovora da ne kupi ciment." - veli ona - "Ne znam šta mu je u zadnje vreme, sve mu se svelo na ljutito "...puštite me na miru..".
- "Pa nije on tako star, tek mu je 57 godina!?" - kažem joj.
- "Ma pušti ga, uvjek je bio taki, a sad pogotovo, ništa un ne bi, "...šta će mi ovo, šta će mi uno...", a prenemaže se ki da mu je trista godina. Bože me sačuvaj, stalno grinta!" - žali se ona.
- "A Duška i Mirko, jeli oni šta pomažu?"- raspitujem se.
- "Ma pušti, nji dvoje njesu ki vi stariji! Na sve imaju odgovor, a ne ide kako treba. Duški, koliko ja vidim ne idu studiji, štuvala se nešto, a Mirko ti je pa ove godine u Knjinju, kaže da će nastviti školu u Benkovcu, kada tamo mukte daju, a kod kuće se ne bi nišeg privatili, samo traže pare, čas za ovo čas za uno. A vi striji ste sve ođe radili i dobro učili. Uni se zavuku u sobu preko dana, a predveče odoše u Kistanje kada od toga ima neke koristi. Ne valjaju brate, ta mladost je danas puno drukčija od vas u njiovim godinama." - i dalje se žali mater.
- "Pa, druga su vremena, tako mu to dođe." - ne znam šta bi joj odgovorio.
- "Druga vremena, neka su, ali se mura i sada raditi ki i uvjek, neće ništa mukte doći! Kada je vama bilo lako! Eto, ti si završio isti fakultet radeći, a una ne mure kad ima samo učiti. Tako i Mirko, ode u Knjinj ujutro, vrati se uveče, ja ne vidim da uči ništa, a sjetiti se da ođe nama nešto pomugnu, eh, Bože sačuvaj, ni u snu. A nije nam dovoljna ova mizerija od ćaćine penzije, trebamo mi i dalje raditi polje, vinograd i držati kravu i ovce,kokošurine i prasad. A uni to neće da razumiju, ki da sam ja mladica, i mene svaka žunta boli." - žali se i dalje ona.
- "A šta ćeš, malo ću s njima pričati, a ovo ću sutra početi salidžati." - velim joj okrećući temu.
- "Napravi ti to, neka ćaća govori šta oće, a šta ćeš za ciment?" - podržava me i raspituje se ona.
- "Od Krstana iz Mokrog Polja ću donjeti dvije tri vreće, a imamo li šodera ili pjeska ovdje negdje?" - pitam je.
- "Ima tu kod grkaša, malo se zazemljio ali će biti dobar za to, imaš i kariolu, a krampina i ostali alat ti je tu kod kunube."- doda ona.
Milica se presvukla u staru robu, pomaže materi i pazi na Jasenku koja skita čas tamo čas amo razgledajući i raspitujući se za sve oko sebe. Ovoliku slobodu kretanja i puno raznih "stvari" svuda oko sebe ona nije doživila do sada, pa joj ne pada napamet da uđe u kuću i da "čita" svoje slikovnice ili da se igra s lutkama. Interesantnija joj je živa koka od one u slikovnicama, kako guda "govori" drukčije nego kad joj se čita iz slikovnice, a o drveću i cvjeću da se ne govori, može ga pipati, brati, mirisati, a ne samo gledati na slici i zamišljati kako bi to stvarno bilo.
Pred zalazak navratiše Milan i Mara "učiteljica", žena mu, s malim Veljkom, nešto mlađim od Jasenke, da se malo isćakulaju s "građanima", mada su i oni živili "po gradski". Milan je otvorio automehaničarsku radnju i tu ponešto zarađivao, a uzgredno obrađiva ono malo polja i vinograd, te veliku bašču ljepo urešenu "po novom", sadio i navrta voćke, a Mara je čekala na zaposlenje u Osnovnoj školi kao profesorica, obećali su joj, ali se nekako odužilo. Djeca ki djeca, odma su "...našla svoj jezik..." i započela igre, pa su se vodili za ručice pomažići jedno drugom na onom našem grbavom tlu ne obazirući se puno na priče nas starijih i na naša česta upozorenja "...pazi na ovo, pazi na ono...".
Kad se smrači odošmo na večeru, ta Jasenka se trebala privići na "babinu hranu", s prirodnim okusom i mirisom, i nije bilo problema jer je baba Ruža znala sve cake kako da djetetu objasni i nagovori ga da je to pravo i zdravo i bolje od "...unih kutija i prašaka..." na koje se navikla u gradu.
Naveče smo sjedili ispod murve i Jasenka je bila presretna što ne mora rano leći radi "posla i jaslica" i čudila se grozdovima zvjezda koje su se skoro mogle dohvatiti rukom s niskog neba. Upinjala se ona da ih dohvati podižući se na nožne prste i odskakujući od zemlje, ali je uvjek malo visine falilo.
- "Kad još malo porasteš, a zato trebaš sve jesti što ti dam, moći ćeš jednu dovatiti." - tješi je baba Ruža iskonskom lagarijom ujedno pripremajući teren za otklanjanje budućih dječjih protesta kod izbora jela.
U tom se ču klepka, Marišino breštimanje, Šarkove komande ovcama, pa mater skoči i otvori avlijska vrata i stotine kresnica, ovčjih očiju iz mraka, nahrupi u avliju. Šarko nas pozdravi mašući repom i gurkajući sve po redu njuškom, pa otrči na svoje mjesto između pritorka i svinjca da skrene ovce na ulaz u pritorak.
Mariša baci odužu drenovu štapinu iza avlijskih vrata i umjesto pozdrava zareža:
- "Lude ovce, nema luđe stoke od nji!"
Odloži nekakve novine i jaketinu na ogradu oko odrine:
- "Pa kako ste mi vi, a ti rodo?" - nagnu se Jasenki.
Sjede kod nas na kamenu sjeđu i zapali cigaretu:
- "Pa šta ima nuvo kod vas? Šta se ne javljate, šta češće ne dođete, ta nije preko svjeta, a šta je s Dušanom i Katjom, ni od nji ni traga ni glasa?" - otpoče s kritikom.
- "Imamo i mi svoje "ovce" svakodnevno, čuo si i da je Jasenka bila bolesna, a sad smo tu, godišnji je, ostaćemo malo duže." - velim mu.
- "Znam, znam, nikom nije lako, ma murete napisati par rječi malo češće." - ljuti se on.
- "A šta pisati, Duška ti kaže ako ima šta novo, i kod nas i kod Rose i kod Dušana i Katje." - sad se i ja ljutnu.
- "Eh, una, u dvije rječi kaže da je sve u redu i to je sve! Pa ne mure sve stati u dvije-tri rječi." - malo blaže će on.
- "Da ima nešto više ja bi tata rekla, šta bi ti ćio?" - odsječe Duška.
- "Ajde, ajde, aj' ti jesti, mi smo večerali." - veli mu mater, ona nije volila nikakvo rječkanje.
On ode u kuhinju da nešto "proždere", a Jasenka se igra s Šarkom. Ovaj trpi sva njena potezanja ušiju, šapa i repa, čak se i namješta izazivajući je da ne prestaje s igrom čim zastane gurkajući je njuškom u cipelice.
- "Ajme,ma pusti ga, ko zna koliko je na njemu buva, ušiju ili krpelja, i svakakve zaraze." - tjera je Milica.
- "Čist je, vrag ga da, nema buva ni druge gamadi. Prskamo ga kad i ovce, a po sebi je čist. Ma šta će joj biti, operi joj rukice poslije i biće sve u redu." - veli joj baba Ruža.
I tako smo sjedili do kasno u toploj julskoj noći čekajući dašak zornjaka, pa okupašmo Jasenku i ona zaspa bez uspavanke. I nas nije trebalo uspavljivati, po koji zapuh s Dinare se zato postara.
Po već odmalena stečenoj navici usta sam rano, svario i popio kavu pa počeo odmjeravati po avliji teren kuda ću salidžati staze. Ćaća me zateče kako to radim pa me bunovno upita:
- "Šta to razmjeravaš, Stevo počeo nešto petljati, nema od toga sreće, đe se to mure raditi brez cimenta?"
- "Bolje je i bez cimenta nego nikako, ovako se od blata ne može kući prići, a stalno ga ima jer se pljuska iz gusterne. One ploče na Guvnu ionako stoje bez svrhe, nabacaću ih ovdje, a za par dana ću nabaviti nešto cimenta i fugirati spojeve. Kako god ispane biće bolje nego ovako kako je." - rekoh mu - "Ajd' pij kavu, sad ću ja."
- "A kako oćeš, ma ne diraj mi unu deblju salidž, trebaće kad se popravlja guvno."- reče pomirljivo kad uvidi da me neće odvratiti od nauma.
On popi kavu uz kašalj i cigarete i ode zamjeniti mater kod ovaca, a ja proračuna i izmeri, pripremi alat i kariolu i ode u Guvno da odaberem salidž. Nisam htio još lupati dok Jasenka, Milica, Mirko i Duška spavaju. Dođe i mater sva u preši:
- "A šta ću za ručak?" - govori naglas dok otvara frižider.
- "Baš te briga, šta tu imaš?" - rekoh nezainteresirano.
- "Ođe nema ništa, samo varenika, skorup, kiselo mljeko, o Bože." - premeće ona teće na šporetu i u frižideru.
Dođe i Milica u kuhinju i ču šta pričamo:
- "Otiđi Mile na Kistanje i kupi nešto mesa, treba i za Jasenku kupiti one voćne kašice, ne znam hoće li ona htjeti ovo jesti."- predloži ona.
- "A ja mislio salidžati, kud sad u dućan?" - bunim se.
- "Šta ti je to s autom, za pet minuta si tamo i amo." - pridruži joj se mater - "A treba mi i ulja, i manistre, i začina, i šećera, kave i soli..." - poče ona nabrajati.
A ja nisam volio, kad nešto naumim, prebacivati se na drugi posa, pa nevoljko rekoh:
- "Ajde, recite šta treba, da se presvučem." - i dodah - " Bože, pa vi ništa nemate, uvjek prazna kuća, a Mirko i Duška stalno odlaze tamo."
- "A zna ih Bog, to je njima stalno muka, ki da vuku vreće a ne te sitnice, teško mi ih namoliti." - jada se mater.
Upalim "Fiću" i začas sam u zadružnom dućanu, nakupova porudžbine i ne zastajkući u razgovorima s poznatima vratih se odma kući. Da me ne bi opet nečim ometale uzeh kariolu i počeh dovlačiti kamene pločetine s Guvna u avliju. A tad, kad se probudiše mladi, poče ravnati teren i zasipati šljunkom kojeg sam dovozio s hrpe kod bajama grkaša. Prije vrućine sam poravnao teren do ulaza u vatrenu kuću i uz Mirkovu pomoć nabacao i nariktao kamene ploče, podbočio ih đe šoderom đe kamenim klinovima da ne vagaju, a tad sjeo u lad pod murvom, od vrćine se više nije moglo na suncu raditi.
Ćaća dotjera ovce pa marendašmo, on tad pogleda rad i ništa ne reče te ode odremati. A meni se još nije dalo mirovati. Oko debla murve su bile nabacane litice na kojima smo se lomili sjedeći pa odlučim da okolo oziđem i obrubim deblo kamenim pragovima od ulaznih kućnih vrata i prozora koji su ostali nakon adaptacije stare vatrene kuće. Polako, u ladu, začas s Mirkom i Milicom, složišmo ploče, namjestišmo pragove, pa oko debla zasušmo šoderom i bi urednije i ljepše, a za sjedenje svakako ugodnije.
Pred ručak se ćaća probudi i kad to ugleda prozbori kiselo:
- "Šta to napravi, upropastiće se ti pragovi!"
- "A od koga i radi čega, na njima se sjedi, nema nikakve sile da ih razbije!" - ljutim se na njegovo uobičajeno negiranje mojih incijativa.
- "To treba učvrstiti, staviti malo i cimenta, a ne tako, srušiće se i polomiti kad djeca budu tuda skakala." - traži on razloge za svoje.
- "Ma ajde, šta pričaš, tvrdo je da tenkovi mogu ići, a prije bi se razbili tamo na avliji đe ste ih bacili." - još više se naljuti.
- "A dobro, ja mislim da treba kad se nešto radi da se napravi kako treba."- neda se on.
- "A ko ti je branio, evo ja sam zgotovio za sat vremena tako si moga i ti." - sad ni ja ne popuštam.
- "Nemam kad, a nemam ni ščim! Ako i kupim ciment nema mi ga ko dovesti, ako platim dođe me više prevoz nego dvije vreće cimenta. A ove nesretene ovčine, ujutro, popodne, naveče, satraše nas po cjeli dan. Vrag odnjo i nji i čagljeve, otkad se nakotiše ne mureš ni čas ovce puštiti same. Njima turisti, nama čagljevi!" - rezignirano će on.
- "Tako je, uvjek se nekom svrkne kad nekom svane! Đe su vam lovci, šta oni rade!?" - velim mu.
- "Ih, po njima će ih biti svake godine sve više! Uzmu pušketine, proskitaju se i onda na feštu u Gostionu, nema više lovaca ki šta je bio tetak Duja, un bi po dva dana čeka kunu ili vidru gladan i žedan, a ovi nuvi se prije vraćaju nego što obiđu kuvin." - ruga se on "novim lovcima iz Gostione".
Ručašmo i nema se šta drugo nego bježati u ladovinu.Uzmem mutapić i odem u Guvno pod tamošnju murvu. Dođoše zamnom Milica i Jasenka, a ostali nađoše svoje loge. Od dreke cvrčaka se ne može, kad si odviknut, ni kunjati, ali vrućina nas ipak savlada. Gledajući od jare drhrtaje lišća na granama murve svi upadošmo u polusan, dok nam pot ne ovlaži kosu na zatiljcima i obljepi tjelo. Jasenka se raširila i u snu se meškolji pa je hladimo naizmjenice komadom novina čekajući prvi vjetrić popasnog doba dana.
Cjelo vreme osjećam da mi nešto fali. Nekad je Guvno ljeti bilo centar života, a sada je obična livada. Nema slame, pljeve, žita, vijanja i vršenja, nema mirisa zrelog bjelog žita, a tad se sjetih da sada sve to rade s kombajnom, dođe i začas poženje i žito se odma sipa u kašune, a slama u pojatu. Jeste lakše, ali nije to ono pravo, izgubio se osjećaj nagrade za sav trud preko godine oko oranja, žetve i spremanja žita. Ma i nema ko, stari su prestarili, mlađi po gradovima, a malešni su više gradska negoseoska djeca. Civilizacija i urbanizacija uzimaju svoj danak.
Popodne sam završio posao oko salidžanja, a sutradan s "Fićom" skoknem do Krstana u Mokro Polje i dovezem dvije vreće cimenta i isfugiram malterom staze. Mater je bila sretna, a ćaća je nevoljko prizna da je tako bolje mada je smatrao da se moglo u budućnosti tu salidž za nešto drugo upotrebiti.
To je bilo pola posla koji sam naumio, trebalo je još probiti vrata na avliji kod jare, te pletenom žicom pregraditi avliju. Mater se složila, a ćaći još ništa nisam rekao, staviću ga pred gotov čin. Ali to ću odraditi poslije Stevine svadbe koja je zakazana za nedjelju.
Nema komentara:
Objavi komentar