- 46 -
Miličin brat Stevo se u nedjelju vjenčava s Danicom Mandić, Jekinom kolegicom iz srednje škole i s posla u "Dalmi", prije u Splitu, a sada u Kninu, u Robnoj kući.
Sa Vlake smo otišli u subotu popodne u Mokro Polje da se pomogne oko priprema, a tamo su se svi Miličini, braća i sestre, bili već okupili: brat Jovo i žena mu Mira, brat Luka, sestre Dara, Jeka i Janja, sve stigle od Hvara do Kule u Vojvodini.
Sve se čistilo i spremalo, svak je ima svoje zaduženje, a mene zadužiše da se brinem o djeci, Jasenki i Goranu, i da im ne smetam oko pečenja i kuvanja, spremanja kolača i štošta drugog i da se ne umaram puno, jer ću u svatovima, kao najmlađi zet, biti barjaktar, da je takav običaj.
S djecom meni nije bilo teško, ona imaju pitanja a ja odgovore, spustim se na njihov nivo odnosno podjetinjim, uvažavam ih kao da su veliki i odrasli i lako nađemo zajednički jezik, pa oni mene slušaju u svemu kao drugara, a ja im kao "pametniji" odgovaram na sva bezbrojna pitanja o svemu i svačemu jednostvanim odgovorima i "ozbiljno", te ona uvažavaju i čak imaju savjete i zabrane koje nisu baš ono šta ja hoću nego šta tako treba i mora se.
S djecom sam nakitio "Fiću", a ja sam im dozvolio da se njih dvoje oko toga maksimalno angažiraju kao "umjetnici", te se svi čudiše kako im djeca ne smetaju i ne "...muvaju se oko nogu...".
Zaspalao se kasno noću, sito i pripito, a s planom da se sve finalizira i dotjera u malo vremena što ostaje dok se krene po mladu u Mandiće, dolje ispod Đevrsaka. Raspitao sam se u detalje šta je moja dužnost kao barjaktara i ukratko mi objasniše po onom "...to se zna..." i shvatih da moram nositi zastavu u polasku po mladu u prvom autu, a po povratku i ono što se na barjak nakiti, a to po običaju bi bila neka "...pjevčina ili kokoš..." koja se "ukrade" od maladinih da bi bilo dosta sretna s podmlatkom u novoj porodici.
Zora dođe za čas, ženske se prihvatiše poslova oko kolača i ostale hrane, a muški oko sječenja pečenja i namještanja stolova i sjeđa za predvidljivi broj svatova, pa i još više, za svaki slučaj.
Središmo se i obukošmo kako treba i u deset krenu kolona auta. Ja sam bio u prvom na suvozačkom mjestu i kroz otvoren prozor držao prilično dugo i teško koplje s povelikom srpskom zastavom dok je na haubi bila rastegnuta i učvršćena jugoslavenska zastava okićena cvjećem.
Makdamskom "Rudaricom" se vozilo korakom do Radučića, a na asfaltu se nešto ubrza i meni barjak oteža. Uglavio sam ga u okvir prozora i stisnu koplje koljenima i rekoh da voze brže da se stigne na vreme, treba se iz Mandića vratiti u Knin kod matičara pa odatle u Mokro Polje, zaseok Saviće, ta ne smije se odmah kasniti, a i treba nastojati da se izbjegne najveća vrućina.
U Mandiće smo stigli do jedanaest, a tu pred avlijom počeše pogađanja i cermonije koje tom običaju i prigodi priliče.
Mladu ne daju dok se ne daruje i tjeraju nas nazad, a stari svat i predstavnik familije Mandić se uz rakiju pogađaju, a ja se potajno izmaknem i otiđem kod Danice. Smijemo se oboje, ali je ona ukočena od uzbuđenja i htjela bi da izbjegne ona "starinska mudrovanja" i da se već jednom ide da se ne zakasni kod matičara.
- "Šta si se prepala, opusti se, neka budalaču, a biće sve kako treba, pola sata gore ili dolje, ma matičar će čekati." - smijem joj se.
- "To je sve napito treba voziti do Knina, pa u Saviće, bojim se da se nešto ne desi na cesti. Taman bi mi to trebalo!" - sekira se ona - " A i ova robetina, frizura, po ovoj vrućini mi nije lako izdržati, jedva čekam da se toga rješim." - pragmatično će ona.
- "Ja sam na čelu kolone, neću dati da brzo voze, ma opusti se, ne misli na zlo u ovom trenu, ta biće sve u redu." - umirujem je.
- "A hvala Bogu, pogodiše se konačno!" - gleda ona kroz zavjesu.
Tad neki sjedoše svi za trpezu namještenu u avliji punu jela i pića, ali nikom nije do toga, većina s nogu uze zalogaj dva i popiše čašu vina i krenu prema autima da se ide dalje.
- "Ajde mala," – okrenem se djeveruši - "daj mi neku kokošurinu na barjak, da ne prave cirkus, nek se ide." - kažem Daničinoj sestričini.
Ona ode i uhvati prvu koku koja joj dođe pod ruku i doda mi, a ja je okačim na barjak i povika:
- "Kreće se, ajmo ljudi!"
Kokoš krešti na vr barjaka, a i poteška je. Kad u vožnji udari vjetar počeše mi se lomiti ruke.
- "Stani, ne može ovako!" - rekoh vozaču i kad on stade skinem kokoš s koplja i bacim je u portapak, a tada ubrzašmo. I ne znam zašto, baš u toj prigodi, proleti mi misa kroz glavu:
- "Uvjek se nekom smrkne dok nekom svanjiva!"
Pred Općinu u Kninu stigli smo na vreme, odslušali dosadnu cermoniju kod matičara i odbornika i slikali se, čas ovako čas onako, pojedinačno i kolektivno. "Slikar" Milan Trivić je napravio posla više nego što je očekivao, a onda obeća da će doći i u Saviće da dovrši posa.
Otegla se ta cermonija pa kasno popodne stigošmo u Saviće, a tamo nas dočekaše stolovi puni pečenja i pića, a bilo je komodno, mjesta za sve, cjeli zaselak, za stare i mlade, stojne stanovnike i pridošlice iz bjelog svjeta. Do kasno u noć se nazdravljalo i pjevalo i "mudrovalo", a ja se,baveći se djecom,postara za njih, uspava ih pa se pridružih "okašnjelom društvu" da čekamo zoru.
Ujutro se mamurluk lječio rakijom i kavom. Danica se presvukla i kao "prava mlada" vješto prihvatila raspremanja uz Miličinu i Mirinu pomoć pod "nadzorom" Janje. Za sat-dva život se vrati u svakodnevnu kolotečinu. Ide se raditi, treba rješavati svakodnevne obaveze.
Ostašmo još jedan dan, da se pospremi i sredi sve po kući i oko kuće, a onda se raziđošmo svak u svoj život i svakodnevne "muke".
Upitah se, javi se u meni kritizer, čemu sve to budalakanje, taj trošak i cermonije kad se sve svodi na udovoljavanje birokraciji koja zna masno i veselje naplatiti, a onda mi dođe ono iskonsko opravdanje da je to samo jednom u životu i da ne treba mjenjati ono što je hiljadama godina isprobano u različitim ali suštinski istim varijantama. Jeste da se puno promjenila forma, ali je suština ostala ista, stvaranje novog pokoljenja, karike u lancu života, koje se na ovaj način nastavljju u njemu treba "ugodnim šokom" obilježiti kao početak za nju i za one prije i poslije u tom lancu.
Nek život ide dalje, sad smo tu na tren, a vječnost je bila i ostala mjena, danas jesi sutra nisi, i tako beskrajno za pojedince i za cjelinu.
- 47 -
U Split smo se vratili fizički i psihički relaksirani, ali se ta snaga brzo istopi u svakodnevnici.
Posao, moj i Miličin, Jasenkine jaslice, i vječna trka podmirivanja dugova. Kad od ništa kreneš ma šta god poduzimao i koliko se god trudio nikako se odljepiti od te strtne nule.
Branko Čiča, samostalni referent za plan i analizu, reče mi da bi nekoga trebali za predavača na kursu manevrista u Solinu za predmet "Željeznička geografija". Ne plaća se bog zna šta, ali i to malo je bilo itekako potrebno.
Predavači su: on za saobraćajne propise, Jerko ban za opće predmete, samoupravu i radne odnose, a ja bi trebao predavati željezničku geografiju dvaput sedmično popodne od pet do sedam sati.
- "Pa dobro, hoću, ali su za to naknade minorne! A treba mi i to malo, pristajem." - rekoh mu.
Pristao sam više radi razbijanja monotonije svakodnevnice nego li radi zarade. Kad se sve zbroji, s jedne strane troškovi dolaska u Solin i s druge koliko se plaća bio sam na nuli, ali ponekad i terminsko pomjeranje nule koristi, odlaže se ono sputano stajanje pred zidom stvarnosti i moralno poniženje radi prosjačenja "oderana obraza" za preživiti svakodnevnicu.
Takve kurseve su uveli po svim većim čvorovima iz više razloga, prvi je bio kronični nedostatak radnika za najteže poslove na željeznici: manevrista i transportnih radnika, a drugi je bio što se i oni koji se prihvate tog posla ubrzo razbježe ne toliko radi male plaće već više što za istu plaću mogu preći na lakše slične poslove u okolne firme gdje se puno manje radi i gdje je manja opasnost po život na poslu i gdje se prije rješavaju stambeni problemi nego kod nas na željeznici. Dočlo neko novo doba, sada bježe od željeznice i njene tehnološke discipline, a nekada su momci sa sela žudili za stalnim poslom i "privilegijama na željeznici" kao što su bile uniforme i režijske karte te odmarališta po cjeloj zemlji. Svi bi sada hrjeli sve preko noći bez puno truda i učenja, da imaju dobru plaću, stan i dosta slobodnog vremena za provod, a posao je tek tu da im ide radni staž. Neka druga je to mladost, sita od pelena, mažena i pažena, bez radnih navika i koja sve očekuje da joj se da, a da ništa ne ulaže.
To mi je odmah bilo jasno dok sam ušao u "školu" stanice Solin. Tamo su nekada bile kancelarije šefa i pomoćnika šefa stanice Solin, robna blagajna,kolni ured i konočište za teretnu vlakopratnju, a sada je sve adaptiranio za "školu" i restoran društvene prehrane. Šef stanice i ostale kancelarije su prebačene u bivši službeni stan šefa stanice Marcela Jurjatća, a robna blagajna u magacinsku zgradu. Bivše "Mramorne" više nema, sada se tamo nalazi novi "Dizel depo" s upravnom zgradom i halama za opravku lokomotiva, a odmah iza do mora je kolektor s bazenima za pročišćavanje otpadnih voda mehaničkim i biološkim prečistačima. Jedino je prometni ured ostao isti, mada nešto obnovljen i moderniziran, s nekim novim ljudima i običajima. Sve sam to unapred znao i "vidio" kroz papire, ali slika zamišljenog i ova u stvarnosti su bile bitno drugačije. Dok su objekti i okolnosti izgledale puno bolje ljudi koji su u njima radili i opslužuju ih bili su mi korak nazad, nekako "nedopečeni" stručno i disciplinski raspušteno.
Tačno u pet ulazim u "školu" i zatičem "društvo" u živahnom razgovoru posjedalo po stolovima u nekakvu nadmudrivanju o zadnjoj utakmici "Hajduka".
- "Dobar dan, pet je , radimo." - rekoh im.
Uz škripu katriga i stolova oni se nekako razmjestiše, obučeni svakojako, uglavnom u trendovski modernu odjeću, kada su odavno na velikim plaćama. Sačekam minut-dva da se razmjeste i počeh ih prozivati. Svi su bili tu, a po prezimenima i facama već mi je bilo jasno ko im je otac. Bili su to uglavnom sinovi željezničara: skretničara, manevrista i konduktera iz sela uz prugu Split-Knin iz raznoraznih razloga "posrnula" u srednjoj školi.
- "Ja ću vam predavati ovaj mjesec dana geografiju ili bolje rečeno ono što od nje vama treba, željezničku mrežu i oznake koje ćete svakodnevno viđati na vagonima kako bi znali slagati vlakove. Koliko vidim svi ste završili osmogodišnju školu pa vam to neće biti problem. Evo karte željezničke mreže pa idemo putovati odmah odavde iz Splita, danas do Knina, a drugih dana ćemo i dalje, sve do Osla ili Madrida. Ko se javlja da "predaje", da taj bauk nauke odmah stavimo na tlo, od Splita do Knina?" - razbijem tišinu koja na tren zavlada.
- "Ja ću šefe , ja znam svaku benderu." - javi se oveći "mamlaz", masne kose u izlizanim farmerkama neobrijan nekoliko dana.
- "A koji si ti?" - pitam ga.
- "Ante Barišić iz Žitnića, eh, znaju me!" - zamlatara on ručerdama kao veslima na "publiku" koja se smješkala pod bradu.
- "Ajde Ante, sjeo si na "zeca" u Splitu, pa vozi." - ohrabrim ga.
- "Evo 'vako. Uđem u Splitu, pa vlak ide kroz tunel do Kopilice i tu stane..." - poče on, a ja ga prekinem:
- "Do Split Predgrađa, učimo zvanične termine, a to "Kopilica" je lokalni žargonski izraz ili naziv starih Splićana za taj dio grada, ajmo dalje."
- " E, Split Predgrađa, pa onda kroz tunel "Dujomovača" do Solina, tu staje pa onda vozi do Kaštel Sućurca, pa onda dođemo u Kaštel Stari. Tada iđemo uz uspon do Sadina, a onda uz uspon do "Tućića", oprostite, Labina, pa stane "Zec" na Prgometu,Preslu, to su vam stajališta, pa se uđe u Brdašce, a onda dođe Suvi Dolac..." - prkinu ga Vržina, kolega mu:
- "Primnorski Dolac, vraže!"
-"... a dobro, Primorski Dolac, bez mora iđe u blizini, pa uđemo u Perković, ili kako ga seljaci zovu Slivno. E, tu nam dođe pruga iz Šibenika, pa se ide dalje u Koprno, a tada dođe Unešić, pa stajalište Planjane, a onda moj Žitnić i moja općinska uprava, grad Drniš. Onda mu dođe, poslije brklje, Siverić,pa stajalište Tepljuh, stanica Kosovo, a onda Kaldrma stajalište i eto nas u Knin. Jesam li dobro, šefe?" - okelji se Ante.
- "Odlično Ante, za godinu dana možeš biti kondukter vidim da voliš putovati." - nasmijem se i potapšam ga po plećima - "A sad ću ja malo, ne morate ništa pisati, sve ćete upamtiti, a za svaki slučaj će neko od vas na kraju sve ponoviti, da utvrdimo gradivo."
Objasnim im što su polazne, rasporedne i ranžirne stanice i kako se označavaju grafički i brojevno, a te oznake će im se javljati na listićima vagona i na Planu rada manevre , pa tražim dobrovoljca da sve ukratko ponovi. Niko se na javlja.
-"Ajde ti mali Mujane, šta se bojiš?" - pozovem mladića iz predzadnje klupe koji je sklanja pogled.
- "Ajme, ajme, zašto ja, kako znate da sam ja Mujan?"- s mukom ili bolje reći ljeno se podiže on.
- "Ćaća ti je Ivan, puno ličiš na njega, a on je radio sa mnom u Split Predgrađu, jel' tako?" - rekoh mu.
- "A jest', jest', ćaća mi je, ma ja nisam puno toga zapamtijo, nisam ja skita ki Ante."- brani se on.
- "E, baš zato,uzmi kredu i crtaj na tabli, od Splita do Knina, baš onako kako je Ante priča, a usput ćemo upoznati i brojeve. Ajde, miči se!" - ne dam da se prenemaže.
- "Ajme majko..." - zaskuka on ali se prihvati krede i poče nevješto crtati kao da u školu nikad nije išao, ali ga pustim da se muči, da pravi od pravaca krivine i obrnuto, i uz moju pomoć nekako napisa skraćene nazive i brojčane oznake dionica i reona. Tad mu rekoh da uz Solin velikim brojkama napiše 34, kao oznaku ranžirne stanice, a uz ostale stanice sitnijim brojevima njihov stanični dionički broj.
- "Eto, jel' bilo teško, ima li šta nejasno?" - pitam ih na kraju.
- "Ma nije, nije teško." - skljoka se mali Mujan kao da je cjeli dan kopa.
- "Ej, da te vidi ćaća Ivan, đe ti je njegova snaga i energija!?" - velim mu.
- "Mora da sam na materinu stranu." - ima on spreman odgovor.
- "Ih, to je lako, pa to sad svi znamo." - veli Ante.
- "Dobro, kad znate bolje je i za vas i za mene, a sljedeći put "putujemo" dalje, prema Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Skoplju i dalje na isti način."- velim im.
- "A šefe, 'oće li nas ispitivati na kraju?" - pita mali zdepasti Vržina iz Doca.
- "'Oće, nego šta! Ali se nemate šta plašiti, znaćete vi odgovoriti sve, samo pripazite ovaj sat-dva, i nemate domaćeg rada." - velim im i dovršim nastavu za danas.
- "Šefe, mogu li s Vama u Split?" - sustiže me kod "Fiće" Ante Barišić.
- "Sjedi, do Solinske." - velim mu.
- "Uh, odlično, lako je meni dalje špartati, imam vremena kolko oš do "Tauresa" "- veli mi.
- "Pa ne staje ti on u Žitniću?" - rekoh.
- "Uspori malo na ulazu, a to je meni dosta da iskočim, nije mi prvi put." - hrabro će on.
- "Igraš se glavom Ante, sve do jednom, desi se zlo kad se najmanje nadaš." - upozoravam ga.
- "A jebi ga šefe, jednom se živi, neko duže neko kraće, a ja sam počo ranije pa ću morati tako i okončati." - on će slježući ramenima.
- "Reci mi Ante iskreno, bistar si, komad momka, dobro znam da nisi imućan, ali što ne koristiš to malo pameti i ne ideš na sigurno? Eto, završi ovaj kurs, budi manevrista godinu dana, a dalje možeš ići na kurs za konduktera ili skretničara, pa vlakovođu ili prometnika, još ti nije kasno, nisi prestario." - sugerišem mu.
- "Ih, da je ima ko, kad je tribalo, staviti mi uzde, možda bi i bilo nešto od mene, a ovako ne more se to stići, na selu ništa, od posla najgore i najmanje plaćeno, a šta ću, ni drugima nije tamo bolje. Ja sam Barišić, a tamo su i Mujani, Barići, Nakići, a ima "rišćana" Beadera i drugih, a svi smo i rod neki, sve to po malim zaseocima oko Žitnića, ma sve je to jadno i bjedno. Žitnić, ma zamislite šefe, tako ga nazvali kao da su se rugali, sve kršine, a žito mogu samo sanjati! Taka su imena i ljudi, sve ka da se neko ruga sa svim tim.Pa vidiću, vidiću šefe šta ću dalje, ma moram Vas pohvaliti, da sam take učitelje ima, eh, šta bi bio gušt ići u školu."- raspriča se on nepovezano dok ulazimo u Split starom cectom.
Stanem mu kod Općine:
- "Evo Ante,ja ću sad uz Balkansku."
- "Hvala šefe, ajte na piće, ja častim."- zove on.
-"Hvala Ante, drugi put, a nemoj nin ti pretjerivati, skačeš s vlaka u Žitniću!"- opominjem ga.
- "Pazit ću, hvala šefe." - otkraka on prema prvoj birtiji ka da mu treba doza ljekarije bez koje ne može opstati.
I tako sam im predavao dva mjeseca, a na zadnjem času me iznenadiše:
- "Šefe, častimo pićem kraj kursa, nećete zamjeriti."
I izvadiše Dolačko vino, pršut, kapulicu.
- "Šta vam je momci, pa još niste položili!?"- branim se.
- "Kad je moj ćaća ču da Vi predajete reka mi je: "Ako mene nisi sluša poslušaj toga čovika, on je krenu iz veće sirotinje od tebe i kad je on moga postati taki školovan i pošten, moreš i ti bar dio. I nosi ovo i pozdravi ga od mene."- veli mi sin Ivana Mujana, vođe manevre iz Split Predgrađa.
- "Sutradan su polagali i iz mog predmeta pred komisijom niko nije pao, a položiše i ostale predmete, ta nije im se pravilo gudto sito, trebalo je željeznici radnika za te teške poslove,a unapred sam znao da će ih polovica odustati od posla poslije prve plaće jer će radije s malo ćaćinih para ići u skitnju nego dirinčiti glavom između odbojnika stalno prljavi i masni.
Kad je došao platni spisak baš sam se zainteresira da li su svi tu, a po fondu odrađenih sati uvjerih se da sam dobro predviđao, oko polovine kursista za manevriste je već na po mjeseca odustala.
Nije bilo druge, ili više plaćati ili dodati i druge beneficije. A i za to se ukazala mogućnost. Prenoćište ili Hotel za samce na Ravnim njivama koji je bio izgrađen za Mediteranske igre, tu peterospratnicu, trebalo je rasporediti po namjeni. I poslije puno prepirki i nagađanja između Sekcija odluči se da se drugi sprat ostavi nedefiniran, a treći, četvrti i peti namjeni za smještaj samaca na radnim mjestima manevriste, mašinskog osoblja i pružnih radnika, te za turnusnu vlakopratnju i strojno osoblje, ali da tu stanuju besplatno i uz beneficirane cjene se hrane u restoranu društvene prehrane na prizemlju i korištenje društvenih prostorija na prvom spratu. U posebnom krilu, s posebnim ulazom, smještena je Željeznička ambulanta koja je preseljena iz Končareve-Doma željezničara ovdje na Ravne njive. Taj drugi sprat je čekao useljenje, poslije skore reorganizacije, ekonomske službe koja će biti objedinjena od svih pet OOUR-a kao dio Radne zajednice RO "ŽP Split".
- 48 -
U omiškoj 32. kod Milardovića dođe do promjene. Staru mater, koju su bili odveli u Njemačku, na njen izričit zahtjev vratiše nazad u Split. A baba bi najradije nazad u svoju kuću u hercegovačkim brdima, ali joj ne dadoše pošto tamo nema nikog drugog živa u blizini, a nema ni struje ni vode ni telefona, da bi je moga bar proviriti akamoli paziti. Dovede je snaja "Bosanka" i reče joj da koristi za njih rezervisanu sobu, a da nešto skuva skupa s nama kad je šporet slobodan.
- "Šta bi ja svarila rano, meni dosta ćikara mlika i komad kruva, nit jela nit troška." - brani se baba.
- "Imaćeš ti marki i za bolju spizu, ma 'oćeš li se ti moći sama o sebi starati?" - pita je "Bosanka".
- "'Oću, 'oću! Kad sam mogla sve ove godine morem i sad, neću ja nikom smatati." - kuražna je baba.
- "A lipi moji, tako se mora, neće baba tamo, te da nema društva, da ni riči ne zna, da to nije naš svit, a bili je pripazili malo, neće ona vama smetati?"- dodvorava nam se "Bosanka".
- "Draga gazdarice Anđo, mi se tako nismo pogodili. Vi sada ovdje utrpavate babu nama, a ona o gradu i životu u njemu ne zna ništa. Tražite da je pripazimo, a ne rekošte šta s troškovima vode, struje i ostalim režijama, ona će toliko i toliko trošiti i povećati troškove stana. A ona ne zna spremati na ovom šporetu, ni kupatilo ni zahod ne zna koristiti, ma i ona je živo biće i ovako staru je treba paziti ka malo djete. Mi ne bi trebali plaćati za najam isto, ta na račun babe ne bi vi ništa smanjili!? Ne lažimo se, vi dobro znate da za staranje o njoj trebate više platiti nego što možete dobiti za najam stana. Čitamo se, ta to je toliko prozirno! Ostavljate mi babu radi vaše komocije tamo u Njemačkoj, da se ja o njoj besplatno brinem, staram, ka da je niste tamo mogli smjestiti u starački dom, ili ovdje!? Ali se to papreno plaća, ma neće moći tako snajka Anđelka!" - jasna mi je njihova kombinacija.
- "Pa ona nipšta ne troši, more otići do dućana po kruv i mliko, a ona neće trošiti puno struje i vode, eto, samo da pripazite da li će ustati živa." - ne da se Anđa smesti, dobro je naučila njemačku školu.
- "To si i ti mogla tamo u Njemačkoj, ni ovdje neće iši u kazalište ili kino ki ni tamo, biće cjelo vreme u kući,a mi smo skoro do pet popodne van stana, pa zašto da ja za nju odgovaram i to još besplatno? Ajede gospođo Anđo, dajte je u starački dom, imaće tamo sve, i hranu i društvo, samo platite. Ili platite neku ženu da joj kuva i stara se o njoj." - velim jo iziritiran njenom mudrolijom.
- "E, tamo je skupo! Ni moja dojč plaća ne bi bila dosta." - buni se ona.
- "A ja bi treba sve raditi mukte!? Nema od toga ništa, ne preuzimam brigu o njoj i gotovo! Ni da mi plaćaš, a ovako pogotovo! Možemo pomoći par dana dok se snađeš, ali za stalno ništa." - odlučno ću ja.
- "A onda ćete morati tražiti drugi stan, ja ću naći nekoga tko će stanovati ođe i paziti na babu!" - ne da ona ni pomisli da ima neki trošak oko babe.
- "Čujemo se za mjesec dana, toliko iznosi otkazni rok!" - odlučim se.
I tako smo morali krenuti opet tražiti novi podstanarski smještaj.
Uveče se javi gazda Ante na telefon iz Njemačke da ublaži stvar. Objasnih o čemu se radi a on će:
- "Pa ja bi nešto prizna ako vi ostanete i pričuvate babu."
- "Moj Ante reci to svojoj Anđi, ona misli da je to moja obaveza, da ovdje takoreći mukte stanujemo, a i sam znaš da je teže čuvati staro nego bebu! Za mjesec dana mi izlazimo, a nek Anđa radi što je volja." - velim mu.
- "Jebeš Anđu, nije joj ona mater! Ih, mene budale!" - promrmlja on sebi u bradu, a ja spustih slušalicu.
U to vremer nije bilo lako i jeftino naći stan. Cjelo veče smo razmišljali i računali gdje, kako i šta. A sutradan, kao poručen, preko marende naiđe Ilija Parađina, revizor vlakova s pitanjem:
- "Mile, šefe, znaš li neku familiju kojoj treba stan na ljepom mjestu kod dobrih ljudi?"
- "Sam Bog te poslao, meni treba." - rekoh mu.
- "Tebi treba!?" - začudi se on.
- "Baš meni, nas je troje, žena, ja i mala curica. Ovaj stan gdje sam sada moram za mjesec dana napustiti." - velim mu.
- "Odlično, ovaj stan je u Paićevoj, to je moj rođak, on i žena mu su dobri ljudi, mogu ti čuvati i djete. Je zajednica, ali su oni dobri ljudi, uostalom vidićeš!" - ukratko će Ilija.
- "Ajmo skočiti do tamo, ako imaš vremena?" - kujem gvožđe dok je vruće.
- "Ma imam, samo da se razdužim na doplatnoj blagajni." - prista on.
- "Dođi kod mene kad obaviš, skočićemo s mojim "Fićom"." - velim mu.
- "Odlično, eto me za pet minuta!" - zgrabi on kožnu revizorsku torbu i preleti preko šina ka doplatnoj blagajni.
Vrati se odmah dok se nisam ni spremio:
- "Evo me, ajmo!"
Sjedušmo u "Fiću" i odošmo uz Končarevu pa skrenušmo ljevo ispod Gripa i dođošmo u Paićevu ulicu, odnosno naselje, nazvano po braći Paić, herojima iz NOB-a, na broj 36.
- 49 -
Petar Parađina i žena mu Mara bili su stariji bračni par, krupni, ali čili, uredna i čista starčad bez potomaka. To se vidilo odmah s ulaznih vrata. Stan je bio dvosoban, na desnu ruku od ulaznih vrata iz ovećeg hodnika bile su dvije sobe, uprav kupatilo, a ljevo kuhinja i dnevni boravak s natkrivenom lođom. Sve je sijalo od čistoće i urednosti.
- "Petre, rođače, naša sam ti podstanare!" - veselo će Ilija.
- "Nu, ajte uđite, nemoj s vrata." - Petar će sumnjičavo na Ilijin vragolasti osmjeh.
Uđošmo u dnevni boravak-trpezariju-kuhinju te me Ilija predstavi:
- "Petre, ovo ti je moj šef ekonomije, najpametniji i najbolji čovjek na željeznici, a naš čovjek, treba mu stan." - Ilija se ne prestaje vragolati.
Upoznašmo se i sjedošmo za oveći sto. Stvori se i tetka Mara odnekud iz soba i pozdravi se i upozna s nama i odmah pristavi lončić za kavu i osta stajati kod sudopera i šporeta.
Petar Parađina je bio krupan čovjek, skoro dvometraš od nekih sto i nešto kila, crne tek pokojim sjedinama pošarane kose, bijnih potkresanih brkova i dobro očuvanih krupnih zuba koji su ispod njih caklili.
- "E, drago mi je, nadam se da ćemo se dogovoriti." - veli on uz osmjeh i da mot Mari da doda žestinu.
- "Nas je troje, ja, žena i kćerkica, skoro joj je dvije godine. Žena radi u "Jugobanci", za mene znate, a malu bi trebalo pričuvati dok mi radimo, osjetljiva je na prehlade pa je ne bi vodili u vrtić." - ukratko rekoh.
- "A Maro, šta kažeš, more li se?" - okrenu se on ženi.
- "Pa moraće se, a od čega je bila bolesna?" - ona će.
Ispričah ukratko o svemu.
- "A ti si iz Kistanja, Srbin, naš, i žena ti, zanm ja di je to, a i neke ljude iz tog kraja, ma moći će, oće, nemate brige biće sve u redu. Kužinu ćemo zajedno koristiti, kupatilo isto, ali đe čeljad nije bjesna kuća nije tjesna." - otpoče Petar i odredi cjenu - " Jel' more tako?"
Tetka Mara ćuti i kuva kavu.
- "Može, utvrdićemo dogovor popodne kad dođem s ženom i djetetom, da i oni vide, slažete li se?" - kažem im.
- "Pravilno, tako treba!" - složi se Petar i nasu rakiju u bićerine.
- "Ja nisam imala svoje dice, ali sam ih dosta čuvala i odgojila, s te strane nemate brige." - javi se tetka Mara dok uliva kavu u oveće ćikare iz nekog starinskog servisa.
- "S obe strane našli se pravi ljudi! Šefe Mile biće ti oni ki ćaća i mater, a mala je u sigurnim rukama, ona će njima biti radost i zabava. Lako ćete se složiti." - veselo nazdravi Ilija, on je to već vidio kao gotovu stvar.
- "Vidimo se popodne, oko pet, doćemo svi, a sad moram na posao i mislim da je stvar sređena." - pozdravljam se.
Iliju odbacim do "Sutjeske" gdje je stanovao i vratim se na posao. Nazovem Milicu i kažem joj šta sam dogovorio, a ona će nesigurno:
- "tako ti svi ispočetka kažu, a ko zna kako će biti poslije, te za struju, vodu, znaš već kakve su gazde."
- "Mislim da neće, otićićemo popodne, pa sama vidi, tako bi bilo najbolje radi djeteta." - velim joj.
- "Dobro, otići ćemo, a volila bi da budemo sami." - doda ona na kraju.
Volio bi i ja, a nužda zakon mjenja, računam da je tako najbolje za Jasenku.
Popodne smo sjeli u "Fiću" i otišli u Paićevu kod Parađina, vrata nam otvori tetka Mara i odmah se obrati Jasenki:
- "O, srićo moja, ti si ki da sam te ja rodila, buckasta i krupna, a ne ki ova mala kokoš, mater ti!" - nasmija se prisno Milici od koje je bila viša za glavu i uvede nas u kuhinju-dnevni boravak.
Tamo je čika Pero čitao novine i slušao na radiju, velikom sobnom raioaparatu EI Niš, narodnu muziku s Radio Beograda. Upoznašmo se uz kavu, pogledašmo sobu i dogovorišmo se o svemu u detalje, a možemo doći odmah kad se razdužimo u Omiškoj kod Milardovića.
I preko vikenda se mi doselišmo s ono malo stvari što smo imali. Nismo bili oduševljeni radi zajednice, ali radi djeteta je tako bilo najbolje.
Kod Petra i Mare je vladao ustaljeni red. Ujutro po ustajanju popiju kavu, Petar ode u dućan, a Mara sredi kuću i kuva pri čemu joj i on pomaže očistiti kapulu, luk, ili nešto drugo od priloga i začina za stolom, a oko podne je ručak i onda se oni povuku na gledanje TV i kunjanje u svoju sobu, pa se oko četri popodne vrate u kuhinju na kavu, a tada Pero ode na more da lovi glamce ili na balote na stazu između zgrada, a Mara veze ili hekla na lođi. Pred sedam naveče nešto lagano, mljeka ili zelja, večeraju i onda se povlače u sobu da gledaju dnevnik na TV i nastave spavati.
Tako smo mi imali dovoljno vremena slobodnu kuhinju za naše potrebe, a preko vikenda za temeljno kupanje i pranje veša, a popodne svakodnevno da izvedemo Jasenku na igranje ili šetnju po naselju. Tetka Mara i čika Pero bi je hranili dok smo mi na poslu, a posebno zadovoljstvo im je bilo što Jasenka nije bila probirljiva u hrani i što je volila jesti sve što joj se da.
- "Ovo je zlato od diteta, sunce moje, ovo je radost čuvati!" - grlila bi je tetaka Mara.
- "Nema šta, bolje nam je s njom nego kad smo sami. Sluša i pita, sve je interesira i sve razumije.Lako je s njom!" - hvali je i čika Pero.
I tako nasta kod nas svih smirenje, onaj životni mir koju ti čini dušu punom, od beznačajnih sitnica koje se u svkodnevnoj trci ne bi ni primjetile.
A šta je sreća, ta ima o njoj puno mudrih izreka od pamtivjeka od mudrih i pametnih ljudi, ma ja mislim da nju čine svakodnevne sitnice koje nam se ostvaruju baš onda kad treba. A te male neispunjene željice znaju više zagorčati življenje nego "krupne želje" za koje znamo, negdje u podsvjesti, da se ne mogu tek tako lako i ubrzo ispuniti.
Tako potraja do decembra, a onda ja morah na stručni sastanak radi izrade rebalnsa plana ŽTP-a u Primošten u hotel "Zoru" i "Slavu", gdje su organizirali oni iz Zajedničkih službi ŽTP-a ne konsultirajući nas "primorce".
Otišli smo ja i Čiča Branko, referent za plan, nekako bezvoljno znajući da će se sve odtrediti u zadnji čas pred katolički Božić i Novu godinu. Slična raspoloženja su bili i ostali sudionici, a ni vreme nije bilo kako se očekivalo. Poslije nekoliko izrazito kišnih dana zaduva bura i ne jenjavaše cjelo vreme, a u hotelima je bilo hladno jer im je grijanjebilo nikakvo. Ni hrana im nije bila dobra, sve iz konzervi preostalih od ljeta i bezvoljno spremljena od radnika pozvanih s slobodnih dana.
- "Šta je ovo, nikad nam ovako nije bilo?" - pitaju me kolege s "kontinenta".
- "Govorio sam s ovima iz hotela, kažu da su bili zatvoreni do proljeća i da su otvorili tek na zahtjev iz željeznice, a i da osoblje nije radi toga sretno jer su planirali odmor do proljeća, pa sve rade preko kurca. Hranu su odmrzli iz dubokog leda, sve same konzerve graška, pirea, fažoleta i bajata mesa, i da su po Novoj godini trebali početi redovno godišnje čišćenje i popravke. Zato je i hladno i loša hrana. Krivi su ovi naši iz Zagreba što su ugovorili ovdje, vjerojatno neko ima dil od njih i ove rukovodeće kamarile ovdje. Nek idu k vragu!" - reče Gojko rašković iz Knina.
A drugi razlog nezadovoljstva bila je visina dnevnica za koji se iznos nisu mogle kupiti ni bolje cigarete ,a da se ne govori o izlascima u mjesto, koje je doduše nudilo samo dva kafića za piće s nogu do ranih večernjih sati.
Treći razlog nervoze sviju bila je ekipa iz Zajedničkih službi ŽTP-a. Svi su bili ad hok imenovani i niko od njih nije bio siguran da će po Novoj godini raditi na tim mjestima, pa su iskrice u djalozima frcale svakodnevno, često i bez razloga, te se ljudi kao do sada nisu družili van radnog vremena već povlačili u sobe svak sa svojim problemima.
Jedva smo čekali da se taj rad okonča i da idemo nazad, ma kako kome bilo po planskim proporcijama, jer niko nije očekivao da će se desiti neka poboljšanja na željeznici pošto je Republika srezala kompezaciju na minimum, a koji je značio zaostatak u plaćama za privredom i do dvadesetak postotaka.
Već drugi dan od hotelske hrane počelo me peći u želucu ali sam stoički trpio bol i žarenje u želucu i crevima. Na to se žalio i Branko pa smo zajedno pili čajeve i neke njegove tablete protiv gastritisa, ali je to slabo pomagalo. I od drugih smo čuli da imaju sličnih problema, a tada se požališmo i organizatorima. Hotelski kuvari su govorili da je hrana ispravna i da oni nisu krivi što je sve iz zamrzivača i konzervi i da oni tu ne mogu ništa, te je na tom i ostalo.
Po povratku u Split, a da u hotelu nije bilo nikakvih Božićnih ili Novogodišnjih cermonija kao prijašnjih godina, otišao sam kod našeg željezničkog doktora Ivanovića.
- "A to ti je gastritis, gastroenterokolitis, analize krvi ne govore da bi bilo šta drugo. Par dana dijeta, čajevi, baškot, riža, pa ćemo vidit." - tješi me on.
- "A ima li kakvih ljekova?" - pitam ga.
- "Dijeta je najbolji lijek, sve ostalo su pomoćna sredstva, protiv boli uzmi uobičajene analgetike." - ne napisa on nikakau ricetu.
- "A da nije čir, trovanje onim vražjim konzervama u hotelu ili nešto drugo? Bolovi znaju biti nepodnošljivi." - velim mu.
- "Ma nije, mlad si ti, tu je dosta nerviranja i tih dana loše ishrane u hotelu, ta konzerve su pune kemije, nagrizla sluzokožu, i skupilo se, biće dobro uz dijetu za par dana. A znam da su kolitični bolovi strašni, evo uzmi ovaj lijek kad baš dođe stani pani." - napisa ricetu za neki specifični analgetik.
I tako počeh djetu, ali bi se povremeno bol javljala čak jača i dugotrajnija. Kako su za dan dva počinjali Novogodišnji praznici nisam htio ići na bolovanje da mi se ne bi umanjivala plaća sve računajući da će to djetom proći za par dana. Ali ne bijaše tako, dan popodne pred Novododišnju noć bol postade nesnosna, nisu pomagali ni čajevi ni analgetici. Tjelo mi se grčilo od bolova i Milica me odveze na Hitnu pomoć.
Tamo mi ispipaše trbuh i saslušaše probleme koje imam, dadoše inekciju protiv bolova i rekoše da ležim, mirujem i pijem blage čajeve. Bol malo popusti, ali ne za dugo. Nakon sat vremena bilo je još gore te opet odošmo na Hitnu, doktor priča istu priču, opet daje istu iekciju i vraća me kući. Ista priča se ponovi nakon sat vremena i ja rekoh doktoru:
- "Šaljite me u Bolnicu, na odjel, ne znače mi ništa ovi analgetici, a vi kažete da ste najače i najdjelotvornije dali."
- "Sumnjam da će Vas primiti, svi kreveti su im puni." - kaže on nevoljko i ipak napisa uputnicu.
Pređemo od Hitne do Internog odjela, tu nas dočeka dežurni lječnik, pregleda me i zove sestru da da inekciju analgetika s namjerom da me vrati kući.
- "Doktore, to bi bila peta inekcija i više ne znam koja tableta protiv bolova danas, a ništa ne pomaže. Šta bi se trebalo desiti da me primite na odjel i vidite o čemu se radi?" - ljutito mu kažem.
- "Nemamo nijedan slobodan krevet." - kaže on smeteno.
- "Zato što ste smjestili povlaštene babe i djedove da im dica i unuci na miru proslave Božiće i Novu godinu, a mi stvarno bolesni možemo crći na ulici!" - od bolova cičim - " Možda je trvovanje hranom, rekao sam vam da je bila nikakva i iz konzervi i da su se mnogi žalili."
- "Može biti, idite na Zarazni, evo dopisujem na uputnici." - pravda se on pokušavajući naći neko rješenje.
- "Ajmo, bilo gdje, ovo je nemoguće trpiti." - rekoh Milici i krenem nuz njenu pomoć uz betonske skaline na brežuljak gdje se nalazila oronula zgrada Zaraznog odjela.
Tamo su me odmah primili i smjestili u bolesničku sobu. Bila je skoro ponoć. Odmah su izvadili krv, uzeli mokraću i uključili infuziju. Tek tad me, što od analgetika što od sigurnosti koju pruža bolnička soba i osoblje, bol malo popusti, ali mi tjelo i dalje osta ukočeno kao trenica.
Ne znam da li sam imalo spavao, jedva dočekah jutro, a tad poče procedura, pregledi i istorija bolesti, krv, mokraća, stolica i čajevi, oni bolnički bez ukusa i mirisa i totalna djeta.
Na viziti rekoše da se vjerojatno radi o akutnom gastroenterokolitisu, ali da će se napraviti dodatni pregledi i ispitivanja jetre, pankreasa i probavnog trakta i da ću morati ostati par dana. Prepisaše i neke ljekove, a infuziju obustaviše. Trebalo je samo mirovati i čekati pijući čajeve koje su mi donosili umjesto obroka hrane.
Tek treći dan mi je bilo nešto bolje. Jetra, žuč i pankreas su bili "u granicama noramale", što je značilo da se radi o akutnom gastroenerokolitisu izazvanim hotelskom hranom i prihosomatske prirode.
- "Dijeta i ne sekirati se, čovječe moj!" - kaže mi dotor Bradarić, moj poznanik s Obale JNA i od Jasenkina lječenja na tom odjelu - " Teško je jedno i drugo, ali nema ti druge."
- "A sve ostalo je u redu?" - pitam ga.
- "Da, na donjoj granici, a to je radi akute, poboljšat će se nakon terapije za mjesec dva dana i najboljeg lijeka: proteka vremena." - upozorava me on.
I tako ja Novu 1968. godinu dočekah na Zaraznom odjelu Opće bolnice Firule i vratih se kući poslije sedam dana, ali sam morao ostati na bolovanju bar još mjesec dana.
- 50 -
Po izlasku iz bolnice dođoše me obići Srećko Mešin i direktor Danko Saraga.
Leškario sam u svojoj podstanarskoj sobici i s Jasenkom gledao "školski program" na TV kad dođe čika Pero i reče mi da imam posjetu značajno namignuvši s ljevim okom i desnim brkom.
- "Sad ću doći, nastojmo da bude kratko." - rekoh mu tiho.
- "Ih, znam, nema problema, dođi, vidi i ja ću ostalo." - povjerljivo će on.
I ja malo sačeka. Kroz vrata slušam kako ih Petar i Mara nude kavom i pićem, a kad ocjenih da je vreme i ja preko pidžame prebaci kućni ogrtač i dođoh u kuhinju-dnevni boravak. Oni ustadoše i pozdraviše se uz uobičajene fraze "Šta je?", "Kako je?", "Jeli bolje?" i naravno na kraju "kad ću doći raditi?".
- "A dobro je, za desetak dana ću doći, tako se nadam, trebam sačekati kontrolu." - rekoh im bezvoljno.
I počeše uobičajena pitanja:"... pa što je, kako dođe do toga..." ,itd., a ja rekoh da po svemu prethodnom izgleda da mi je naškodila spiza u Primoštenu, a nadam se da nije ništa gore, bar po onome što doktori kažu, a sad čekam potvrdu toga, trebaju doći histološki nalazi iz Splita i Zagreba.
- "Lako će on to trovanje prebroditi, ma vi ga tribate tamo rasteretiti, puno on radi, dok drugi otaljavaju i uživaju. Ja sam stari željezničar, i po godinama sam na zalasku, a znam ga kratko vrime, i čujem od ljudi da vam je on sve i sja kad je struka u pitanju i da svi okolo u upravi su "napoličari", došli na rukovodoća mjesta za koja nisu "dokuvani" i hoćeš-nećeš sve se sruči na Milu. A i taj stan ste mu već tribali rješiti! Kako očekujete od njega toliko posla, truda i rada, a da stanuje kao podstanar!? To je njemu najveća boljka ljudi moji!" - bez dlake na jeziku izdiktira im Petar.
- "Petre, sredili smo to, ispalo tako da mora dugo čekati, a to je do grada, nemaju stanova." - brani se Saraga.
- "Ajde, ajde Danko, ima grad stanova, tribali ste se više angažirati da se to odma rješi, a ne da se sada još povlači po suddovima! Znam te Danko kad si doša na željeznicu, znam kako si napredova i ko stoji iza tebe. Zapitaj se kako je tebi rješen stambeni problem pod hitno? E, sad vrati! A ko njega tuži? Lovre Borzić, a tog Grančića manje znam, ali čujem šta ljudi pričaju o tome. Lovre se rodio u familiji zagriženoj mržnjom, taki je i on sam, i samo se iz te osnove sveti. Da je mjesto Mile neki Hrvat ne bi se ni javio, a od svoje pogane mržnje prema Srbima i pravoslavcima, iako dobro zna da nije po ničem u pravu, on živi, gušta da čovjeku ne da mira.To je poganac, živi od te mržnje, a to mu i susjedi iz Pekovića i Slivna kažu, a i dovoljno ga je viditi ka fizičku osobu da se zaključi da je poganac, i onaj ko ga ne pozna kad ga vidi shvati da je zao. Pogana duša probija mu kroz kožu!" - očita Pero svoju bukvicu.
- "Znam da neće uspjeti u tužbi, ali se mora podnijeti ta procedura, takvi su zakoni, šta ja tu mogu?" - brani se Saraga.
- "Ostavi Petre, rješiće se." - uskočim ja da im smanjim nelagodu.
- "Ja sam od prije Drugog rata željezničar, počeo sam od kočničara i dogura do vlakovođe, sve sam, a rođen sam tu u Broćancu, preživio sam sve te strahote s ljudima i Srbima i Hrvatima, a poklano mi je pola porodice od ustaša, guba ljudskih, a znam dosta Hrvata koji su bili ljudi i zahvaljujući njima osta sam živ. Star sam, mogu vam biti đed ili ćaća i mogu sve reći što mi je na srcu i duši i u ovoj ludoj glavi. Danko, ti si se oženio od Vidoševića, mojih komšija s Broćanca, iz poštene familije i pravih ljudi, ne daj da te ucjenjuju ovi "veliki 'Rvati", jer i Hrvat je nikakav ako nije čovjek. A ti Mešine, poznava sam ti ćaću, kud ti odluta, to te on nije učio. Treba biti čovjek, pa sve ostalo! A ovaj mladi čovjek, Mile, moj podstanar, a kod vas u firmi direktor, kako vas nije sramota, ko će ga poštivati ako direktoruje iz podstanarstva, jer će reći "...ako nije za se kako će pomoći nama...". A ljudi ga poštuju i vole, viđam ja dosta željezničara i o njemu čujem sve najbolje, ma hvale ga ka rođenog i čudom se čude, a vama zamjeraju što mu taj stan već nije rješen. Ne zamjerite starom Petru, bolje je da vam kažem u oči nego li da ogovaram okolo. Znam da nije danas ka prije, ali nije ni velika razlika, samo se forma nagore promjenila. Nekidan mi moj poznanik, ustaški satnik s Prugova za Drugog rata reče da je danas gore nego onda, mada tako ne izgleda pošto se sve sprovodi na "finiji način" i da su ovi "komunisti Hrvati" bolji u tome od nji, a da sprovode njihov cilj bolje nego što bi oni to sproveli. A nije on budala, ne bi bio satnik da nije bio ugledan i obrazovan, ali je bio kao takav i čovjek širih pogleda, reče da nikakva Hrvatska kao država ne može opstati bez Srba i da su oni najlojalnija, silom nužde, sručna i radana snaga, pouzdanija od "najvećih Hrvata" i da je budala savaki Hrvat koji to ne shvaća, ako želi dobro Domovini. I on onda kad mi pobiše pola familije spraši sve one koljače na Staljingrad, nek se tamo dokazuju, a ne u komšiluku." - završi Petar i iskapi rakiju odavno nalivenu u bićerin.
- "Dobro je Petre, nastojaću, zna Mile da neće biti do mene." - ustaje Saraga od stola.
Srećko Mešin je cjelo vreme ćutio dok su mu se kolure mjenjale na licu. Ustade i on i pozdraviše se na brzinu samo da što prije odu.
- "A, skresa im ja, neće ti smetati?" - pita me Petar.
- "A šta bi mi smetalo, ni rječi nisam reka, a znaju oni to, samo sudar s istinom je uvjek mučan. Vidićemo šta će biti, mada se puno ne nadam, talog od "maspoka" je osta na dnu ćikare, malo okorio, ali ćikare ostaše neoprane, trebaće im fundać malo kasnije, a kad-tad."- velim mu.
-"Znam, znam, ovaj ustaški satnik iz Prugova, koji je odrobija svoje, sad stanuje tu u komšiluku, reče mi da su "...ovi novi Hrvati, svih fela po ideji pod kojom se kriju..." sto puta gori nod njih, ako se zlo može nečim mjeriti, i kaže da su se oni borili za ideju, a da se ovi bore za pare i položaj, a to je puno, puno gore, tako veli on. Ni on ih ne podnosi kaže da se rugaju i njima, pravim ustašama, i komunistima iz Rata, da je to prava profiterska banda koja ne poštuje ni Boga ni vraga, već samo osobni profit, pljačku svega i svakoga i da su "...otpisali vjekovni fer plej prema svemu i svakomu..."- pojasni Petar.
- "I je tako, onda su svi išli za idejom, sad se ide za parama i vlašću bez pokrića u svim tradicionalnim mjerama.Nova vremena, novi ljudi, novi običaji, nažalost po svemu gori od predaka." - velim mu tek toliko da nešto kažem.
- "Jebeš osnovu bez potke ili obrnuto, nikad prave jakete na taj način, izvana gladac unutra jadac. I nije mi ža šta sam ostario." - nasmija se Petar i razdvojišmo se, svaki završi u svojioj sobi.
A sve to vreme tetka Mara i Jasenka su bile u njenoj sobi, kao dvije dobre prije bavile se heklanjem i pričama. A kad ispratišmo goste Jasenka se pridruži meni u sobi da u društvu gledamo crtiće i školski program na TV, gdje sam joj odgovarao na stalno dječje "zašto?" i "kako?" diveći se istovremeno dječjoj upornosti da što prije postane "odrasla", a zaboravljajući na bolest i umor za koje je najbolji analgetik ili sedativ dječja, ona iskonski nevina, ljubav.
Nema komentara:
Objavi komentar