- 96 -
Sljedećih dana sam obišao gradilišta u Solinu, Kaštel Sućurcu i Kosovu, pa sam uočene nedostatke napismeno dostavio nadzornim organima izvođača ZOP-a, građevinskim tehničarima Mati Jukiću i Ivi Krvavici. Reagovali su odmah i izvjestili me usmeno i pismeno, a direktor ZOP-a Škrapić Paško ih je tjerao da svakodnevno obilaze gradilišta.
- "Dobro je što si ono napisao, oni su računali da će im biti lakše kad nema Vučičevića, tobože: " ... šta se Mile razumije u građevinu?...", a kad sam im ja rekao da se u Tehnikumu uči željeznička niskogradnja onda im je postalo jasno. Da vidiš kako ih Pave Reić sada zafrkava, jer je i on završio Tehnikum u Kastvu, a ovi su to stalno omalovažavali, kao gdje će se on s njima "čistim" građevinskim tehničarima mjeriti." - priča mi on.
A Pave Reić, šeret i galamdžija, dobar željeznički stručnjak, jedno jutro mi priđe i pruži ruku:
- "Svaka ti čast kolega, doživio sam da ih neko dobro izriba tamo di su najači. Sam s njima nisam moga izaći na kraj!"
- "Ti Pave!? Čisto sumnjam!" - nasmijem se.
- "Nadgalame me, više ih je, a sada im Škrapić svako jutro maše ispred nosa tvojim dopisom. Pazi da ti šta ne podvale, ako triba rado ću ti pomoći." - ozbiljno će on.
- "Moramo biti solidarni, hvala unapred!" - smijem se Pavinom ozbiljnom shvaćanju "kastinskog rata".
A onda je došlo prvo Mišino pismo iz zatvora u Turopolju, kratko i smušeno, od desetak redaka, gdje piše da se malo privikao na sve, ali da se nikako ne može naviknuti na šišanje na nulericu, jer je stalno dosada nosio dugu hipi kosu.
Pretpostavljajući kakvo mu je psihičko stanje odmah sam odgovorio u stilu onoga što sam mu i prije odlaska govorio, a tada je , poslije nekoliko dana, stiglo drugo, opširno, pismo, u kojem mi opisuje i svoje psihičko stanje i uvjete pod kojim živi, te zahvaljujući na svemu što činim za njega, jer jedino od mene i kuće dobija pisma, a da se tako nešto ne zaboravlja. Naglašava da tek sad zna ko mu je prijatelj, a ko je to samo formalno bio.
Odgovorio sam mu istog dana naglašavajući u pismu da ne donosi prenagle odluke ni o kome i da će vreme sve smjestiti na svoje mjesto, a da bi mu dao koliko toliko materijala za čitanje i razmišljanje piso sam mu i o poslu i dogodovštinama koje se tu događaju. I tako su pisma skoro svakodnevno letila na relaciji Split-Turopolje i obratno, a osjećalo se iz njih da se Mišo sve više adaptirao i smirenije pisao o svemu.
Tih dana mi dođe i smeđi koverat od Vojnog odsjeka Općine Knin da se javim na sistematski pregled prije odlaska na služenje vojnog roka. Odem noćnim vozomu Knin i javim se u Gornju kasarnu u garnizonsku ambulantu. Tamo se više pisalo nego pregledalo, pa se s popunjenim zdrvastvenim kartonom javim u vojni odsjek:
- "Gdje ćete me poslati?" - pitam referenta Iliju.
- "Imaš tri mogućnosti: alpinci u Sloveniji, teška inžinjerija u Bosni i radiotelegrafija u Bačkoj Topoli." - ponudi on.
- "Onda ću u radiotelegrafiste, prestar sam za ostalo." - odlučim se u trenu.
- "Dobro, tako i ja mislim." - složi se on i reče da će mi zvanično u firmu poslati poziv, kako bi to sve teklo po zakonom predviđenoj proceduri.
Sada sam znao sve, i gdje ću i kada ću i šta ću tamo raditi, a ovaj mjesec dana do tada mogao sam staviti mozak na pašu, tim više što je avgust mjesec, i svi šefovi odlaze na godišnji odmor. Otišla je i Rosa, a zatim i Milica. Ostadoh sam kao ćuk.
Ispočetka mi je prijalo tako stanje, do marende bi pročitao "Slobodnu Dalmaciju" od prve do zadnje strane, a poslije bi čitao "NIN" i "Politiku" koje bi mi posudio Momčilo Ožegović, stakni pretplatnik tih listova. Ručao bi u našem restoranu društvene prehrane, pa bi s posla otišao na kupanje, nekad na "Bačvice", a nekad na "Ježinac". U garsonjeru bi se vratio predveče, istuširao i popio kavu gledajući TV program. Po završetku "Dnevnika" uputio bi se van da napravim đir preko Rive i Pjace, i ponekad bi sreo nekog poznatog, a većinom su tu šetali turisti razgledajući njima interesantne lokacije i objekte.
I to veče sam se laganom šetnjom vraćao s Pjace, ne srevši nikog poznatog, prema Rivi odlučivši da se vratim u stan i gledam TV i čitam neku knjigu. U blizini autobusne stanice, prekoputa "Dubrovnika" sretnem Dragicu Šerić, koja je sada radila kao referent za pogonsko knjigovodstvo kod nas na željeznici. Poznavali smo se još iz Solina, dok sam tamo radio kao komercijalni predstavnik pri " Dalmacija cementu", a ona, na zamjeni neko kratko vreme, kao administrator kod sekretara stanice Ivana Delije. Kadrovskim pretumbacijama radi reorganizacije dopalo je da radi u knjigovodstvu, iako je u Sinju završila gimnaziju i nije se nimalo razumila u ekonomske poslove. Uz dosta muke je to savladala i već postala referent. Rodom iz Zagore, od oca željezničara, ophodara pruge Šime, kojeg sam poznavao dok sam radio kao otpravnik po međustanicama na pruzi, sada se počela snalaziti i privikavati na gradski život, što sam odmah primjetio po odjeći i upotrebljenoj kozmetici, te drgačijoj frizuri. Dok je u Solinu bila još mala provincijalka, što zbog navika, a još više zbog neimaštine, oblačila se skromno i neupadljivo, a sada je vidim u ljetnom kostimu po posljednjoj modi, malim sandalama s štiklicama talijanskog dizajna, a svoju gustu smeđu kosu je za dvije nijanse prosvjetlila, nokte lakirala crvenim lakom, osjenčila oči i izrimenirala trepavice.
- "Zdravo Dragice, ljepo izgledaš, kao da si bila ili se spremaš na neko elitno mjesto." - zastanem.
- "Ni jedno ni drugo, čekam autobus, idem kući. Cimetrka mi ode sa momkom, pa šta ću u gradu sama?" - nasmije se ona.
- "A di je tvoj dragi, na godišnjem?" - pitam je .
- "Nemam ja dragog, zato i odlazim kući." - stidljivo spusti pogled, pa naglo diže oči pune sjajnih iskrica - "Već će neki naići!"
- "Hoće sigurno, ko ne bi primjetio takvu ljepoticu!?" - šalim se.
- "A kako to ti dosad nisi primjetio!?" - koketno prebaci težište tjela s jedne na drugu nogu.
- "Ja sam zauzet odranije, što da ti smetam, a i mislio sam da si bacila oko na Deliju." - sjetim se da su Ivana zadirkivali još u Solinu u vezi nje.
- "Ih, ona "curica"! Nikad mi nije ni padala na pamet nikakva veza sa njim. Meni triba muškarac, ja sam žensko." - smije se aludirajući na Delijin tanki glasić i ženskaste kretnje - "Znači, ti imaš curu, hoće li čekati dok se vratiš iz vojske.?"
- "Vjerojatno hoće, ma u životu se svašta događa." - slegnem ramenima.
- "Hoće, hoće, ja ne bi propustila takvu priliku, isplati se čekanje." - smješi se ona.
- "A šta mi stojimo ovdje, idemo u šetnju do Zvončaca, i od tamo imaš bus." - predložim joj shvativši da se nije ovako upicanila da bi se odmah, s večeri, vraćala kući.
- "Imaš pravo, baš mi se ne ide kući. Ko zna kad će mi se cimerka vratiti sa Marjana." - napravi koketnu kretnju i mi se uputišmo uz more put Zvončaca.
Usput smo pričali o Mariji Miše, njenoj šefici, kako neznanje pokriva strogoćom, o obletanju Frane Sunare oko Mišinice, te nepravednom raspoređivanju radnika prema rođačkim i klanovskim vezama.
- "Toga je bilo i toga će uvjek biti, ne vredi ti se radi toga nervirati. Hoćemo li malo sjesti ovdje u bašti?" - zastanem kod restorana "Zvončac".
- "Pa možemo malo, a ksnije bi rado prošetala uz more." - složi se ona i nagovjesti svoj daljnji plan.
Sjeli smo u sjenu ispod tamarisa i naručili vinjak s ledom. To me iznenadilo:
- "Obično žene piju blaža pića!?"
- "Vraga, tako samo glume! Ja ne volim te slatke likere, ovo će mi prijati, baš sam nešto napeta." - prizna ona.
- "Šta te muči, ne vidim razloga?" - pitam je.
- "Nanervirala me ona moja cimerka. "Idemo van, doći će moj momak i njegov prijatelj, pa ćemo izaći negdje na večeru, imaju auto.", reče, a tamo ni auta ni prijatelja, tobože morao hitno otputovati radi nekog posla. Žali Bože šta sam se spremala cilo popodne, a onda sam shvatila da je otpočetka lagala, ta lažljiva Imoćanka. Momak joj se začudio kad ga je upitala za prijatelja, ni kasnija gluma nije pomogla da se sakrije njena laž." - ispriča ona.
- "Pa šta ima od toga?" - začudim se.
- "Đava je zna, laže dok zine, valjda joj je to urođeno, kao većini Imoćana." - kiselo se nasmija.
Sa grana tamarisa padale su nekakve male zelene mušice, popijemo piće da ne upadnu u čaše i krenemo van iz bašte. Na izlazu pustim je ispred sebe i ona krenu k moru umjesto nazad prema gradu, kako je nagovjestila i kako sam očekivao, ali sam htio da tu želju i potvrdi.
- "U sobi mi je strašna vrućina, pod betonskom pločom je pa se jedva rashladi. Već tražim novu sobu, što radi sebe, što radi one lažljive cimerke." - reče kao da se pravda.
- "Nema veze, ne žuri nam se nikamo, a suta je nedjelja, ne radi se." - šetamo stazom prema moru.
Kad smo sišli sa osvjetljenog prostora ona me uze pod ruku:
- "Lakše mi je ovako hodati u štiklama." - reče dok joj oči iskre od uzbuđenja.
Jasno mi je bilo kud i šta smjera, ali ničim joj nisam htio dati povoda, čekao sam da postane još agilnija i slobodnija. Ovakvu je nisam poznavao, na poslu je bila vredna, ozbiljna i uzdržana, naše komunikacije su bile rjetke i poslovne, a o njenom privatnom životu nisam ništa znao niti sam se za to interesovao. Znao sam joj oca, mjesto i kraj gdje je rođena i način odgoja i moralne običaje koji vladaju u tom kršu Dalmatinske zagore, pa ni u snu nisam očekivao ovakvu njenu "slobodu" na slučajnom susretu. Istovremeno me mučila pomisao da bi mogla razglasiti u poduzeću naš večerašnji slučajni susret kao ozbiljnu vezu i eto mi nevolja. Čekao sam da vidim dokle je spremna ići, a pomalo me i zabavljao način na koji će to izvoditi.
Na kraju prve uvale bile su male kamene skaline koje su vodile od mora na povišenu obalu gdje je bila drvena klupa za odmor šetača, zaklonjena sa sve tri strane od kopna razraslim grmljem, pa joj se jedino moglo prići s morske strane. Obično bi na njoj tokom cjelog popodneva sjedila starija gospođa, hladila se na morskom vjetriću i štrikala, a sada je, u ove kasne sate, bila prazna.
- "Idemo malo sjesti, zaboliše me noge hodajući u ovim visokim štiklama." - pogleda ona prema klupi.
Popnemo se uz skaline i sjednemo, a ona se pribi uz mene i prenese drhtaje svoga tjela na moje.
Šutimo, dok ja iz džepića na majci vadim cigarete i upaljač i ponudim je. Ona prihvati cigaretu i duboko povuče dim, pa ga otpuhne u pravcu mora, kao da hoće dimom pokriti daleki odsjaj svjetiljki s ribarskih kajića.
- "Znaš da imam curu, to je ozbiljna veza." - kažem joj.
Ona me pogleda duboko u zjene:
- "Znam, to mi ne smeta. Ovo večeras ostaje samo naša tajna." - prošaputa tiho i pruži mi usne.
Zagrlim je kad nam se usne spojiše, a vrelina njena daha pekla mi je lice. Grčevito me zagrli i osjetih joj nabrekle i tvrde sise kao dječje gumene lopte. Stiskajući me grčevito kao da je hoće da uđe u mene odjednom se nađe u mom krilu. Ruka mi instiktivno kliznu među njene butine koje ona pomalo rastvaraše dok mi prsti ne obuhvatiše vlažno i nateklo međunožje. U grljenju se ispružim po klupi i dok me ona strastveno ljubi obema rukama joj povučem minjaturne gaćice s oble i hladne guze. Ona podužići guzu olakša mi da ih skinem do kraja i tad oslobodih svoju nabreklu muškost iz svog veša. Zakorači me, a bjele butine sjevnuše na odsjaju mora i muškost joj prodre u vrelo, valažno i kosmato međunožje. Igrala je žestoko kao čigra na meni dok sam joj rukama čvrsto držao struk i dražio se na poskakivanje njenih oblih i tvrdih sisa. A tada usitni i ubrza pokrete, jako udahnu širom otvorenih usta i skljoka se sisama na moja prsa. Svršavala je hropćući uz moje uvo. Čvrsto joj rukama obuhvatio klizavu oblu guzu dok je sjeme štrcalo u nju.
- "O, Divice moja.... rascipi me...lipo!" - isprekidano prošaputa.
- "Preljepo je!" - nađem joj usne i zahvalno ih poljubim.
Naglo se trže i spusti haljinu:
- "Bože, da nije tko vidio!?"
- "Nema nigdje nikoga." - pogledam naokolo, bili smo sami.
Podignem male bjele gaćice koje su ležale odbačene na travi pored klupe. Ona ih mačjim pokretom zgrabi.
- "Baš si se napalila, možeš ih cjediti." - šapnem joj.
- "Vruće sam krvi, takva sam." - prizna pokajničkim glasom.
- "A tko nije u našim godinama, svi smo od krvi i mesa i mladi." - olakšavam joj ukazujući da to nije nikakva mana.
- "Sam Bog te je večeras poslao, tako me večeras bilo obuzelo, da znaš kako mi je sada lakše." - prizna.
- "Samo se sada ne trebaš kajati, zna nagon ponekad biti jači od razuma." - shvaćam je.
- "Nemoj o meni loše misliti, nisam radodajka, a na tebe odavno imam pik i znam da si ozbiljan i diskretan." - molećivo me gleda.
- "Držim se dogovora, ovo je naša tajna, za ovo znamo samo ti, ja i Nebo iznad nas." - obećam joj i potvrdim poljupcem.
- "Da, ni na ispovidi ovo neću spominjati. Mogu sama sebe kazniti s deset Zdravomarija." - obećava i ona između poljubaca.
Bacimo opuške ispod nogu i cipelom ugasim izdajnički žar. U Marijinim očima vidim da je opet proradio vulkan u njoj. Otkopčam joj dva preostala botuna na bluzi i zagnjurim lice među bujne i tvrde sise i neizmjeničeno ih ljubim i grickam zašiljene bradavice. Ona se plećima namješta na klupu, a ja joj ulazim među bitine. Muškost silovito prodre u njeno međunožje i ona zadovoljno jeknu i uplete noge oko moga struka.
- "Divice moja....što je... lipo!" - promuklo šapuće pored moga uva.
Tjelo joj kao od gume i međunožje kosmato i nabreklo s lakoćom amortiziraju moje silovite udare. Rukama me obuhvati kao menđulama, a guza joj se pokrenu izdižići se od klupe, usta širom otvoriše gutajući u dugim uzdasima zrak. I tada joj grč ukoči tjelo, zadrža se nekoliko trenutaka, a onda uz glasni krik se opusti gušeći me svojim poljupcem. U vrelinu njenog tjela izli se sjeme.
Mokri od znoja isprekidano smo dahtali.
- "Divice moja, što je ...lipo!" - javi se opet Dragica.
- "Lipo je, lipo, hvala ti." - poljubim joj sočne usne.
Uspravimo se u sjedeći položaj i ovlaš namjestimo odjeću. Zapalimo cigarete i vraćamo se u stvarnost.
Na po puta do Šolte brektao je dizelaš na trabakulu-pjeskaru.
- "Nema mi druge, moram se udati." - odjednom će ona - "Ja bez ovoga neću moći, a ne želim da me to odvede na loš glas."
- "Imaš li u izgledu nekoga?" - pitam je.
- "Ima jedan, plav kao ti, u "Brodogradilištu" radi, no čini mi se malo sramežljiv i nesiguran. Tribala bi ga malo bolje upoznati, možda ga malo ohrabriti." - nasmije se ona.
- "Pa kad si već napravila plan onda ga i sprovedi, muškarci kasne u odrastanju, biće on dobar kad ga ti uzmeš u ruke." - šaleći se podržavam njenu odluku.
- "A ti, kada ćeš ti u bračnu luku?" - veselo će.
- "Odmah kad završim Vojsku, nemam više šta čekati." - kažem joj.
- "Jeli lipa? Lipša od mene?" - koketno će .
- "Jeste, za mene je najljepša na svjetu, i kao žena i kao osoba, za nijedu drugu je ne bi mjenjao." - rekoh - "Nećemo o tome, važi?"
- "Važi, ne triba druge petljati u ovo naše veče." - potvrđuje moj predlog.
Pikavci su opet pali na pjesak pored klupe.
- "Srića naša da nikog nema." - mazi se ona.
- "Baš me čudi, biće su na godišnjem, ferijama ili su van Splita, vikend je." - nagađam radi čega nema svjeta u okolini.
Uvlačim joj ruke ispod bluze, grlim joj struk i milujem leđa privlačeći je sebi.
- "Polako, nažuljala sam leđa, tek sad osjećam." - reče prije nego nam se spojiše usne. Plamičak u nama se začas razbukta u buran plamen. Ustanemo stisnuti jedno uz drugo cjelim tjelima. Poslušno se okreće i rukama naslanja na klupu dok joj podižem veštu i malo širi butine, a bjela okrugla guza zadrhta dok joj muškost prodre kroz čuperak. Držeći se za njene slabine prodirem laganim pokretima do kraja i gledam kako se njena kosa rasipa po klupi. Noge joj sitno zadrhtaše, a trbuh zgrči dok ona lagano i prigušeno kriknu i sjeme u mlazevima izli u nju. Uspravim je držeći je za sise, osjećam da su se sada malo opustile, a ona se okrenu i objesi meni oko vrata stalno me ljubeći.
- "Ovo će biti teško zaboraviti, Divice moja što je lipo." - šapuće mi u podbradak.
- "Lipo je i meni, daješ sve od sebe." - povlađujem joj.
Poslije popušenih cigareta sredili smo odjeću na sebi kontrolišući jedno drugo, a onda zagrljeni krećemo put grada. Izašavši na svjetlo još jednom smo prekontrolirali odjeću i frizuru joj, taman smo stigli na zadnji autobus.
- "Hoćemo li se vidjeti sutra?" - pita ona.
- "Izađi, nešto mi je brat planirao za sutra naveče, ne znam kako će ispasti, to ti tek sutra mogu reći kad se vidimo." - rekoh joj neodređeno.
- "U istu uru ću biti kod Doma, na autobuskoj, pa ćemo vidjeti, jel' tako?" - precizira ona.
- "Dogovoreno, ide ti autobus." - poljubimo se za rastanak.
Ona uskoči lako, učini mi se da je lakša od leptirice, u autobus i mahnu ljevom rukom. Autobus krenu, a ja polaganim, ljenim, korakom uputih se u stan, čudeći se svemu što se tako nenadno desilo.
Da li napravih greh ili korist, sam Bog zna, kad ispadne uvjek po onoj "... dok se jednom ne smrkne drugom ne svane...", a ko sam ja da donosim sud!?
- 97 -
Tog nedjeljnog prijepodneva zazvoni telefon. Mislio sam da zove Dušan iz "Slobodne Dalmacije", jer vjerojatno dežura, u vezi dogovora za večeras. Prije nekoliko dana mi je spomenuo da će organizirati večeru u čast mog diplomiranja i odlaska u Vojsku. Nije mi bilo do toga, ali neka mu bude, kako hoće, a podsvjesno sam računa da će mi se na taj način odužiti za novac koji mi je dužan za kredit na moje ime kad je kupova auto, i da će tražiti način da mi ga u cjelosti ne vrati, jer je rok odavno prošao.
Nije bio Dušan, bila je Milica. Zvala je od braće iz Knina:
- "Zdravo, šta radiš?" - pita me.
- "Ništa posebno, gledam TV." - rekoh iznenađen - "Odakle zoveš?"
- "Iz Knina, kod brata sam Jove. Dolazim sutra, gotov je godišnji." - kaže ona.
- "Jedva čekam, šta si na selu tako dugo ostala?" - pitam je.
- "Znaš njih, radila sam kao crnac, baš mi je dosadilo. Znači, vidimo se sutra. Moram skratiti razgovor radi troška." - suzdržana je, znam da je ukućani slišaju.
- "Dogovoreno, vidimo se sutra, jedva čekam." - potvrdim joj.
Razmišljao sam da li da spremam ručak ili da negdje odem u restoran. Pogledam u frižider, tamo je bilo neko meso i odlučim da ga skuvam, pa se obučem i odem u obližnji dućan po kruv i novine. Do večeri nigdje nisam izlazio. Oko podne javio se Dušan i dogovorimo se da dođem kod njega u "Slobodnu Dalmaciju" oko osam uveče, a tada ćemo skupa njegovim autom u Vranjic. Dok se jelo kuvalo veš mašina je prala veš, a ja sam ispeglao neke košulje i hlače, te očistio i sredio stan. Tako mi je vreme brzo prolazilo, a poslije ručka sam gledao Sašu Zalepugina i njegovo "Nedjeljno popodne" uz koje sam se usput i malo odmorio. Nešto kasnije sam se okupao i obrijao i popio kavu, te počeo polako spremati za večerašnji izlazak. Usput ću na autobusnoj kod "Doma JNA" sresti Dragicu i reći joj da moram u Vranjic. Računa sam da će vjerojatno biti u društvu pošto sam joj noćas rekao da ću možda biti zauzet, a nisam ni želio da se ono od sinoć ponovi. Ako je ispalo neplanirano, sličajno i spontano bolje je da tako i ostane. Kad bi se isto ponovilo večeras već bi se moglo računati kao planirano i bojao sam se da bi to ona mogla shvatiti kao vezu na dulje staze, što ja nisam ni htio ni želio. Imao sam svoju Milicu radi koje me već grizla savjest.
Baš kad sam gasio svjetlo u kuhinji na skalinama se čuo zveket štiklica i sačekah malo da ne izađem iz stana, pomislih da su to žena i kćerke kapetana Matkovića koje su stanovali u susjedstvu, vrata do vrata, da izbjegnem nepotrebni susret.
Ali kucanje na vratima mi demantira pomisao. Otvorim, bile su Milica i njena kolegica Janja. Od iznenađenja sam bio potpuno smeten:
- "Otkud vi!?"
- "Vidjele smo svjetlo u stanu pa smo odlučile svratiti, idemo skupa na Zvončac sjesti u baštu ." - veselo će Janja.
- "Ti reče da dolaziš sutra!? Dogovorio sam za večeras da idem u Vranjic, već kasnim." - kažem Milici i zatvorim vrata stana i krenem niz skaline.
Janja se veselo zafrkava na moj račun, a ja u sebi molim Boga da se Dragica ne pojavi na putu ili u blizini. Ali Svevišnji nije uslišio moju molitvu već mi namjenio kaznu. Dok smo izlazili ispod volta zgrade ispred izloga "Slovenijalesa" iz svoje klape se izdvoji Dragica i napravi dva tri koraka prema nama, što je bilo taman dovoljno da se Janji zaledi osmjeh na licu, Milici da krv jurne u glavu i okupa je rumenilom bjesa, a Dragicu ukoči na mjestu. Ja sam se osjećao kao vuk u gvožđima kad vidi da dolazi lovac, trgnem se i instiktivno krenem, promrmljavši nešto, preko kolovoza prema autobusnoj stanici, a Milica i Janja za mnom. Sada je Janja ušutila, a Milica siktala:
- "A tako, dok sam ja odsutna ti odmah s drugom! Bože, blesava li sam, šta sam prokleta...!" i tako cjelim putem do autobuske stanice na Rivi. Janja nas oboje šalje crnom vragu, a ja proturječim tek toliko da ne priznam ništa od optužbi i da moram po dogovoru večeras u Vranjic. Tu mučnu scenu prekinu dolazak autobusa u kojih uskočih i trenutno se spasi od Miličine "paljbe".
Sebi sam došao negdje na Solinskoj, biće kod Pravnog fakulteta, udahnem duboko i prošapućem poluglasno sam sebi:" Biće šta bude, nek' mi samo dragi Bog bude u pomoći!" Sreća što je autobus bio skoro prazan, pa me niko nije čuo, a da jeste sigurno bi pomislio ili glasno rekao: "Ovaj je prolupa, dok priča sam sa sobom!"
Dušan je ćakulao sa kolegama novinarima ispred "Slobodne", koje sam i ja, neke bolje neke iz viđenja, poznavao, pa me nije trebalo upoznavati. Poslije par protokolarnih rečenica nas dvojica se uputimo u Vranjic. Par žestokih pića umrtvi grižu u meni pa smo se do kasno zafrkavali na moj račun i na moj budući vojnički život.
Vrativši se kasno u stan omamljen od pića odložio sam rješavanje problema i odmah sam zaspao. Ujutro sam ustao čio i odlučan da se ovaj problem mora rješiti. Nazvao sam Milicu i predložio joj da se popodne nađemo kod mene i sve u tančine raščistimo. Pristala je. Po glasu sam joj prepoznao da će to biti mučan ali iskren ragovor.
Cjelu istinu smo znali samo ja, Dragica i Nebo iznad nas, o čemu nijedno nikada nikome neće reći ništa, u obostranom interesu, a Milica je nešto vidila, slutila, i što se moglo tumačiti različito, mada sam bio siguran da ona zamišlja za nju najgoru varijantu, i da je na meni da to svedem na najblažu mogućnost i tako izgladim stvari. Stalo mi je do nje, volim je duboko i strasno, ne želim je izgubiti, ali nije potrebno njene crne snove pretvarati u stvarnost i odatle graditi novu osnovu. Znao sam da sam zaslužio ove gorke pilule, ali sam računa da ih ne treba predozirati, to nije dobro ni za nju ni za mene. A nisam ni prvi ni posljednji koji je tako zgrešio od pamtivjeka do danas, pa što bi nam jedna moja nepromišljena i slučajna slabost zanavjek uništila ili promjenila život. A zar ona mora sve saznati?
Bolje je da ne zna, ono što se ne zna i ne postoji. Tamo iza granica spoznaje su samo nada, slutnja, mašta, ma izmaglica koja se može tumačiti i ovako i onako.
Došla je u stan kako smo se dogovorili. Bjesa je nestalo, ali je njena mirnoća, odlučnost i samosažaljenje bilo gore od vike. Pustio sam je da govori, da izbaci iz sebe sve što ima i na njenu odluku da raskidamo samo sam dodao da nije u pravu. Shvatio sam da neće pasti na plodno tlo bilo šta da kažem, a pretjerano pravdanje bi bila potvrda za nju da je u pravu. Ona je otišla u ubjeđenju da će biti onako kako je ona odlučila, a ja sam odlučio da ja sada moram vući prave poteze i preuzeti incijativu.
A sutradan sam uzeo kavu i piće i krenuo u Prvoboraca ulicu kod tete Anđe, kod koje je Milica bila podstanarka. Obe su se iznenadile mom dolasku, a Milica nije bila sada u mogućnosti da se slobodno pokaže kao juče, morala je da sasluša i moju priču. Normalno, teta Anđa je bila na mojoj strani, ona nije dozvoljavala da neko bilo šta loše misli, akamoli da govori o meni. A našu vezu je smatrala idealnom, i normalno, da sam po njenom ja bio bolja strana.
I tada je sve izglađeno, nastavili smo gdje smo stali prije Miličina odlaska na godišnji.
Došao je i poziv za JNA, pa sam ga predao u personalnu službu Ankici Siriščević da napiše potrebna rješenja. Istog dana sam na Rivi, u zlatari, kupio prsten koji mi se najviše svidio, sa nekim malim biserom, i iznenadio Milicu. Svidio joj se i odmah ga je ponosno stavila na prstenjak svaki čas zagledajući kako joj stoji.
Bili smo zaručeni.
Dođe i vreme opraštanja. Jedno veče bili smo kod Gojka i Maje i do kasno u noć ćakulali. Sutradan popodne je u garsonjeru došao Dušan s Katjom i donio mi štednu knjižicu na moje ime na koju je bio položen dio njegova duga meni, a za ostatak smo se dogovorili da kod njega stoji do mog povratka iz Vojske. On je planirao da uredi i namjesti garsonjeru, htjeli su se ovamo preseliti iz Vranjica. Rosa će morati potražiti podstanarsku sobu. I svi su mi govorili da obavezno pišem i javljam se, a meni je bilo jasno da su to samo prigodne fraze, jer ću ja pisati, ali neću dobijati odgovore. Jedino Milica i roditelji će pisati, a ostali ako im nešto zatreba.
Tako je bilo i u poduzeću. Pozdravio sam se sa najbližim saradnicima, a direktor Saraga me upita:
- "Šta planiraš poslije Vojske, ostati ili otići od nas?"
- "Ništa, vratiću se ovdje, ali to ne znači da ću i ostati. Možda iskrsne nešto bolje. Znaće se na vreme." - slegnem ramenima.
- "Imaš pravo, rano je o tome misliti, duga je dodina. Pa, javi se." - pruži ruku.
- "Hoću, znaćete gdje se nalazim." - obećam mu.
Opraštajući se sa Milicom činilo mi se da odlazim na dva tri dana, a obećanje da ću joj često pisati bio sam sigurn da ću ispuniti. A šta bi drugo tamo radio kao vojnik nego pisao, a ja sam nekad znao i volio pisati ljepa ljubavna pisma, valjda nisam zaboravio.
- "Zašto ideš kući, mogao si odavde otputovati." - sebično će ona, boreći se za još dva dana do javljanja u Bačku Topolu.
- "Od kuće, s Vlake, od ćaće i matere se ide u Vojsku, potreban mi je njihov blagoslov! Tako je kod nas Srba." - kažem joj ono što je i ona znala.
- "Znam, znam, takav je običaj." - pomiri se ona sa stanjem da me neće biti ovdje godinu dana.
KRAJ ŠESTE KNjIGE
Nema komentara:
Objavi komentar