Karijera - Putovanje u osrednjost (1-5)

- 1 -

Već se razdanilo kad je brzi voz Beograd-Split ušao u željezničku stanicu Split. U novom odjelu sivkaste boje kupljenom prije dvadesetak dana u Subotici, masnih dlanova i lica od one čudne masnoće iz vozova koja neizbježno premaže svakog putnika na duge relacije, silazim na peron i krijem se u masi putnika od željezničara koji rade po kancelarijama Uprave Saobraćajne sekcije Split da izbjegnem pitanja i razgovore do kojim mi u ovom trenutku nije stalo. Žurio sam kod Milice u Omišku 26. gdje je ona iznajmila od Krstulovića stan zajedno sa sestrom Jekom i njenom prijateljicom Danicom Mandić, trgovkonjama zaposlenim u Robnoj kući "Dobri" na Radničkom šetalištu, i njenom starom školskom drugaricom Janjom Japundžić. Čekalo se na moj povratak iz Vojske da se vidi kako ćemo stanovati dalje, jer treba računati da dolazi beba za mjesec dana, a tada bi u stanu bila velika stiska s nas toliko.
Iako su prošli cjeli dan i noć još sam pod jakim utiskom ispraćaja drugova iz čete veze iz Prve kasarne u Subotici. Ni odlazak kod Steve i Ljubinke u Barič i Brace i Ruže u njihovu komšiluku nije izbrisao jaku navalu proturječnih emocija, s jedne strane radosti što sam se rješio Vojske, a s druge tuge zbog rastanka s drugovima i svjesti da je moja mladost zauvjek prošla.
Iz Subotice sam vozom stigao u Beograd oko podne, a voz za Split mi polazi tek naveče, pa iskoristih to popodne da odem u Barič i javim se Stevinoj i Bracinoj porodici, računajući da skoro neće biti takve mogućnosti. Sad više nisam sam, slobodan kao ptica, tu je i Milica koja treba uskoro roditi, a treba i raditi dan noć, jer sam načuo da se opet sprema nekakva reorganizacija na željeznici. Cjelo vreme putovanja sam razmišljao da li ostati na željeznici ili tražiti bolje plaćeno mjesto po drugim firmama, a što god napravio plašio sam se da ću pogrešiti. Oslobodih se nakratko tih misli u Bariču slušajući novosti od Ljubinke, poslije nešto vremena i od Ruže, dok su Stevo i Braco bili škrti na rječima, prepuštajući njima da pričaju li pričaju kao navijene.

-"Sve je isto, plaće male, posao isti, kažu da će uskoro biti bolje, stanova nema, a cjene i troškovi rastu."- zaoključi neobično dugom rečenicom za njega brat Stevo, a Braco je razmišljao o odlasku na rad u inostranstvo, ovog puta u Saharu, u Libiju, kod pukovnika Gadafija. Njegova firma "Montaža" je u konzorciju za izgradnju nekih infrastrukturnih objekata za navodnjavanje.
Slušao sam ih sjedeći kao na brokvama, vreme oteglo ki gladna godina, do polaska voza nikako da prođe. Nisam mogao više izdržati pa krenuh znatno ranije, izgovarajući se da se moram javiti jednom kolegi iz srednje škole u Beogradu, a ustvari se bojeći da se ne desi neki zastoj na cesti, kako to biva kad se sudare auti, što se na toj lošoj Obrenovačkoj cesti često događalo.
Sjednem u želježničku kafanu na Glavnoj stanici, naručim kafu i čitam novine koje sam još jutros u Subotici kupio, a nisam imao volje u vozu ih ni otvoriti, da utrošim još ovaj sat vremena do polaska voza. Brzo prolistam naslove, ništa novoga nema, kao i do sada samo veličanje i hvalisanje samoupravnog socijalizma po ZUR-u, pa ih vratim u malu torbicu, možda ću s njima u vozu morati kratiti vreme.
U voz sam ušao odmah dok su postavili garnituru na čeoni peron, našao svoje rezervisano mjesto i brojao putnike i njihove pratioce koji su pristizali na perone u vidokrugu mog prozora.
U moj kupe uđe dvoje postarijih putnika, muž i žena mu, po govoru rekao bi da su iz Bosanske Krajine, koji odmah počeše kopati po torbama i izvlačiti zamotuljke hrane u masnoj karti, šarene lanene kuhinjske krpe i piće u par boca, što rakije, što soka, što vode. Voz nije ni krenuo a oni počeše jesti, s koljena, na koja su kao podlošku stavili oveće starinske kartonske kofere i prekrili s kunjinjskim krpama, pohovane kokošje batake. Nude me da se pridružim, ali odbijam i zahvaljujem, a u mislima se pitam šta to navodi ljude da dok stignu u voz da se odmah maše za hranu kao da danima nisu jeli.Da li je to putna nervoza ili nešto drugo, a meni to nije prvi put da ovako nešto gledam. Jasno mi je što su im toliko velike torbe i koferi prazni, u njima su vjerojatno dovukli hranu poodrasloj djeci u Beograd, ali sam siguran da su pred put večerali, pa otkud sad ta glad i apetit? Nije to slučaj samo sa starijima već i sa djecom, ili su gladana ili žedna, ili im se piški ili kaki, a obično jedno i drugo.
Dik voz krenu uz tanki psak elektrolokomotive naslonih se i zatvorih oči pokušavajući da se umirim i zaspem. Jedno je htjeti, a drugo moći! Opet me poče žuljati misao: da li ostati na željeznici i raditi za malu plaću, upola manju od plaća za slična radna mjesta u drugim firmama ili otići u novu sredinu i početi ispočetka za veću plaću,a što bi mogao pokušati preko prijatelja iz Partije ili Omladine. Na željeznici bi mogao s vremenom napredovati najviše do direktora nekog sektora ili službe u Sekciji, tu bi mi plaća bila nešto veća, ali se dugo treba čekati na stan, a firme u kojima se brže dobije stan i dobra plaća su rezervisane "za domaće" i "njihove". Iako se ne govori javno uvjek se gleda ko si i odakle si, da li se uklapaš "u ključ" po nacionalnoj ili već nekoj "tihoj" kadrovskoj kombinatorici. Svi su znali, ali se nikad javno nije govorilo da se treba voditi računa o "kljču", a tako je bilo i na željeznici. Uvjek je "glavni" bio po nacionalnosti Hrvat,a samo je jedan od pet rukovodilaca mogao biti Srbin, pošto je bila takva nacionalna struktura zaposlenih i stanovništva toga kraja. Raspisivali su se oglasi i natječaji, formalno se gledalo sve drugo samo to ne, ali je to bilo glavno i presudno kada bi se krojila kadrovska struktura. Znači,što god odlučim čeka me mjesto gdje se crnči, gdje se svaki dinar pošteno zaradi, a na privilegije u korištenju reprezentacije, službenih kola, kabineta i sekretarica ne mogu računati, to me nikako i nikada neće dopasti. A ja sam jedini u Saobraćajnoj sekciji koji ima visoku stručnu spremu stečenu na normalan način kroz škole i fakultet, a ne kao neki od starijih kadrova koji su višu ili visoku spremu stekli preko kurseva i ad-hok visokih dvogodišnjih ili trogodišnjih škola u poznim godinama života i radnog staža. Ali sam ja sam, nemam rodbine niti klana iza mene, da me gura i protežira u zajedničkom interesu. Sve tako se u mislima uplećem kao pile u kučine dok me od te muke ne spasi naglo otvaranje vrata kupea i povik konduktera:
-"Dobro veče, karte na pregled, molim!"
Podignem pogled prema poznatom glasu i vidim nasmijano lice Ilije Parađine:
-"Izvolite gospodine!"
-"'Uh, to ste Vi gospodine!?" - na brzinu procvika karte klještima starih suputnika i pruži mi ruku ozarena lica -"Gotovo,a!? Hvala Bogu da se vraćaš, sad se tamo ne zna ni ko pije ni ko plaća."
-"Gotovo, petnaest dana ranije, dobio sam neko nagradno." - još mi je u navici vojnički manir.
-"Mi smo u ovom vagonu, zadnji kupe prve klase, ajdete tamo, evo vam četvorka, sad ću ja doći dok ovo malo karata na brzinu pregledam." - pruži mi ključ "četvorku" kojim se otvaraju kupei i drugi ormarići po vagonima.
-"Nije gužva, tamo ću vam smatati. Ko je još s tobom u pratnji?" - pitam ga.
-"Dobra je ekipa: ja, Šare, Duje Jakelić i Marko Keran, a vozovođa je Frane Marin." - on će - "Neće nama šef sjediti u drugom razredu, a imamo dosta toga pričati, puno se toga izdešavalo dok ste bili odsutni." - tiska mi ključ u šaku.
-"A dobro, idem." - uzmem torbicu i krenem prema službenom kupeu rekavši starim suputnicima:-"Laku noć."
Ilija požuri da pregleda karte ono malo putnika i bi gotov dok sam ja palio cigaretu:
-"Sjedi gdje oćeš, znači gotovo?" 
-"Gotovo s Vojskom, a sad treba dalje." - rekoh reda radi.
-"Dok ostali ne dođu da ti kažem: sad si u poziciji da tražiš stan i ucjenjuj ih! Radnici su za tebe, znam ja, s njima sam svaki dan, na Radničkom savjetu će ti to odobriti mimo liste. Preti: ako nema stana odoh i gotovo! Otišao im Frane Sunara, otišla Marija Miše, ništa im ne ide kako treba, plaće nam pale i svi čekaju da se ti vratiš. Ne znam kako, biće su zvali Vojsku, znaju da ćeš izaći ranije. Sutra se sakri, prekosutra dođi i odma u glavu: stan ili odo! Ne nasjedaj obećanjima, odamh neka se donese odluka Radničkog savjeta i izda rješenje, ništa usmeno i danas-sutra. A ti odma povećaj nešto plaće, svi misle da ti to možeš srediti, da znaš kako se Zagreb "muze". I onda si rješio sebi veliki problem za cjeli život, kad se useliš ko ti brani da odeš."- ubrzano završi Ilija kad vidi da ostali kondukteri dolaze - " Vidite koga večeras vozimo!?"
-"Zdravo šefe!" - zatutnja Duje Jakelić i čvrsto se rukova.
-"Gospodaru, kako je?" - pozdravlja se i Marko Keran.
-"Em ti miša, biće bolje!" - smije se rumeni Krste Šare.
-"Kako je momci,nemate nešto puno putnika?" - pitam ih.
-"Mi dobro, ma plaća loša, za deset do petnajst posto su manje nego kod Knjinjana, od Zagrepčana još više! A punika je više za Beograd nego prema moru, prošla sezona, a za nje je bilo gužve, gužva i po." - veli Duje, sindikalni funkcioner u Sekciji.
-"Zašto male plaće, trebale bi biti bar iste kao u Kninu ili Zagrebu?" - pitam ih.
-"Kažu da nam je rad manji od plana, ma ja mislim da oni ne znaju odrediti bod, ne znaju oni izračunati, a i nema ko, šta zna Pribudić, Mešin ili Saraga!" - grmi Duje - " Svi se nadamo da ćeš ti to srediti kad dođeš!"
-"Nisam ni ja svemoguć, ako je rad manji onda se tu ne može ništa, ili je plan previsoko postavljen ili je izostao neki teret iz Solin Luke ili Šibenika?" - velim im.
-"Ma vraga, svi teretnjaci su rivani, a ove godine je putnika više nego prije! I ja mislim da oni nisu znali napraviti plan, to je za njih "špansko selo".- Duje vodi glavnu rječ - "Lako ćeš ti to odma viditi."
-"Ti si u Radničkom savjetu, šta govore tamo?"- pitam Duju.
-"Čas ovo, čas ono, te manji rad, te pala kvaliteta rada, te više bolovanja, ma gluposti! Tako je bilo i prije tebe, a po meni ove smo godine bolji nego prošlih, ali ne daju bod i boje se Zagreba da nešto mjenjaju na bolje, zajebali sami pa ne smiju ni galamiti prema njemu!" - galami Duje.
-"Ko znahoću li se i vratiti na željeznicu, imam nekih šansi da odem na veću plaću u bolje firme, a tamo bi prije i do stana došao, kojeg na željeznici, kako sada ide, neću dobiti do penzije." - bacam udicu - "Sad sam oženjen, djete je tu za mjesec dana, a ja podstanar!"
-"Znaš šta, ti podnesi molbu za stan odma, odma ćemo te imenovati šefom ekonomske službe, ja u ime Sindikata garantujem oboje, a ti sredi ovo oko plaća i zajedničke potrošnje. A za ići u druge firme imaš vremena kad dobiješ stan. Ovdje imaš skoro deset godina staža, a tamo bi bio početnik i na dnu liste! Znači da bi i tamo dosta čeka! To ti govorimi kao sindikalita i kao čovjek." - pruži Duje ruku da potvdi dogovor.
-"Imaću to na umu, neću ti sad ništa obećati,trebam vdtis ma rukovodstvu, Sargom i društvom, pa ćemo se dogovoriti. Važi!?" - prihvatim ruku.
-"Važi, nisam ni tražio da kažeš odma, a ja ću se potruditi u Sindikatu i Radničkom savjetu da lako prođeš i garantujem ti da će biti tako!" - veli odlučn on.
Marko Keran i Krste Šare odobravjući kimaju glavom.
Stigošmo u Novsku, polovina je noći, a tad voz preuze dizelka kninske Vuče vozova, otegnuto zatrubi i uz škripu vou krenu u maglovitu bosansku noć dolinom Une. Kondukteri obiđoše vagone i pregledaše karte novih putnika i opet se sjatiše u službeni kupe. Ilija stiže prvi:
-"Ne vjeruj zasigurno Duji, tako će ti i drugi obećavati, ali okolnosti su na tvojoj strani. On ti obećava zato šta se tako priča kod Sarage, on je slizan s njima, znači da će na to pristati. Samo se ti osiguraj napismeno, a kod tebe će ionako biti pare, pa ćeš lako uplatiti kad dobiješ sve odluke i rješenja." - govori Ilija s vrata kupea - "Evo ih, dolaze."
-"Duje mi je "dužnik", zna on to, iz 1971./1972.godine, spasio sam ga od progona u Partiji, a možda i od milicije." - utiho kažem Iliji.
-"Još bolje, revanširaće se on, znam ga ja cjeli život, a onda ga bilo opilo "Savkino vino", ne do kraja, ali bi bio i dublje zabrzadio da ga ja nisam opominja:"Dok je Stari živ ovi su potrošna roba!", pa se nije izleta u prve redove." - stavi Ilija prst na usta - "Poslije ćemo o tome." 
-"E, sad ćemo večerati, a društvo?" - veli Ilija i vadi zamotuljke iz svoje putne torbe.
-"A najprije ćemo probati ovo!" - izvadi Duje iz kondukterske kožne crne tašne bocu francuskog konjaka - "Ovo sam donio iz spavaćih kola od Čede."
-"Vrag vas zna, uvjek ti i on nešto muvate, nisi mu valjda platio!?" - pita Ilija.
-"Ma kakvi, treba on meni, a ja mu ne ostajem dužan, naša sam mu dobru "gazdaricu" u Splitu, ne mora spavati u spavaćim kolima, a gazdarica ga i "izmasira" poslije noćne, pa dobro njoj dobro njemu." - smije se Dije.
-"Da to nije ona s Bačvica?" - pita Ilija.
-"Aha, zadovoljan je Čedo." - smije se Duje.
-"Ko nebi, onakve sise i guze, živa vatra." - potvrdi Ilija Dujin izbor.
-"Mora da ste i vas dvojica to "probali" prije "prporuke"!?" - dobaci Šare.
-"Oni!? Siguran sam da jesu, di bi oni proporučili drugom a da nisu probali!?" - okelji se Marko.
Konjak je bio orginalni francuski, pitak kao djevojačke usne, a Duje i Ilija prešutiše odgovor kao pravi kavaljeri.
Razastrli su novine i kuhinjske krpe pa posložili hranu iz svojih torbi. Bilo je tu janjećeg i pilećeg pečenja, pršuta i sira, kiselih kukumara i kapulice, kruva i vina, za desetoricu ljudi. Svi na željeznici su se divili splitskoj vlakopratnji zbog dobre i kolektivne prehrane po vozovima i konačištima u Zagrebu i Beogradu. Dok su druge vlakopratnje bile sastavljene od samostalnih strelaca Splićani su se uvjek hranili kolektivno i dobro, djeleći troškove na ravne djelove. Po konačištima su kuvali na smjenu, a po vozovima jeli zajednički ono što bi jedan od njih po redu nakupovao za sve. A vino su donosili od kuća, uglabnom su svi imali na selu vinograde i pravili domaće vino, druga vina im nisu bila po guštu.
Uz jelo su pričali dogodovštine kojih uvjek ima po vozovima, često se vraćajući i na probleme u firmi, stavljajući svakog kao "glas naroda" na svoje mjesto.
Od Bosanskog Novog smo nas trojica kunjali, dok su dvojica pazili na voz i putnike, a od Ličke Kaldrme, kad su sigli "sitni njoćni sati" bi se mjenjali, tako da je taj mučni posao na točkovima svima bio lakše podnošljiv.
U Splitu oni odoše na doplatnu blagajnu da se razduže novca i karata, a ja se umješah među putnike i krenu u Omišku kod Milice idući uz Prvoboraca do Depadanse doma JNA, a tada stotinjak metara iznad kroz volt uđoh u malo dvoište i pozvoni na vratima prizemnog stana.
-"O hvala ti Bože, gotovo je!?" - grli me Miica.
-"Gotovo, a ti,"udebljala se"?- smješim se.
-"Ne pitaj, ka' bačva sam, gegam se kao guska, jedva čekam porođaj." - smije se i ona, kao pravdajući se.
Gledam je, sva zrači onom najljepšom ženskom majčinskom ljepotom:
-"Ljepa si, ljepa, ne kukaj, tako i treba biti." - grlim je nježno.
Ona ošuti i duboko uzdahnu, postoja malo u zagrljaju, a tada se razari, kao da joj pade kamen sa srca i dobi novu snagu:
-"Umoran si, skuvaću kavu! Uh, sad mi je puno lakše kad si tu!" - protumači svoje osjećaje.
-"Pa i nisam umoran, spavao sam nešto u vozu, istuširaću se i presvući, ako ima u šta." - velim joj.
-"Ima nešto, Dušan ti je donio neki zeleni kofer, knjige i nešto robe iz one garsonjere na Obali JNA, kaže da će je sređivati, namjestiti i tamo s Katjom preseliti iz Vranjica." - ispriča ona.
-"Šta još kaže, ne spominje svadbu i gdje je tada bio, baš me interesira?" - potičem je da detaljno ispriča.
-"Zanš ti njega, te nije znao, te kasno doznao, kad je već isplanirao put za Italiju, te ovo, te ono, i da je bio neki nesporazum, itd.,itd. Svaki minut nešto drugo, kontradiktorno, uglavnom nije krivnja na njemu." - telegrafski ispriča ona.
-"Da, kao i uvjek, svi su krivi dok je on uvjek u pravu! Ako je znao, a nije mogao, što mi nije reka kad smo razgovarali i kako to da Katja i ostali nisu ništa znali? Jednostavno rečeno, njega je sramota što ima nas, boji se da mu mi "seljaci" odnosno "Vlaji" ne narušimo imidž u njegovu "gospodskom krugu", "eliti splitskog džet-seta". Baš su mi elita, svi po onoj "iz opanka u postole" i neka njima njihove malograđanštine, više volim biti ono što i jesam "narodski čovjek". A Rosa, dolazi li ona?" - raspitujem se.
-"Da, i on je morala iseliti iz garsonjere, sada je podstanar tamo u Maslešinoj. Išli smo skupa u nabavku opremice za bebu. Zavfrkava me ovako "debelu", znaš ti nju, kikoće se ka' da je našla bradvu na ljevu ruku, ili se ušuti pa ne kaže za dugo vremena ni dvije-tri rječi."- nasmija se Milica.
-"Šta joj je s momkom? Jel' priča?" - pitam je.
-"Vratio joj se Andrija, ne priča kako je sada s njima, valjda je u redu, onog Božu je otpisala, a ko je zna, ne priča o tome, znaš ti nju, sve nešto kod nje tajnovito." - nepovezano će Milica.
Čuje se šuškanje iz sustanarske sobe, to teta Etica sređuje i šisti svoj "stan". Milica je zove na kavu, a ona rado prihvaća i pozdravlja se srdačno samnom:
-"Eto Mile, sad će ti biti lakše, stiga ti je muž." - kaže Milici oslovljavajući je po bodulski Mile.
-"A hoće, hoće! Bojim se biti, naročito noću, sama." - priznaje Milica.
-"Znam, znam, prošla sam ja te muke više puta, ma biće sve u redu!" - hrabri je tete Etica, i kao uvjek, ode svojim putem za nekim svojim "poslom".
Istuširam se i presvučem u neku ljetnu robu, ovdje u Splitu je još toplo i sunčano kao usred ljeta. Dok Milica sprema ručak priča mi da su Jeka i janja iselile, Jeka je otišla u Knin da radi u robnoj kući "Dalme", tamo joj je i momak Lazar (Lako) Dronjak, koji sad radi u "Brodosplitskom" pogonu u Strmici, kod kuće, a ovdje je i s nama će još stanovati Danica Mandić, koja nešto "muva" s njenim bratom Stevom, koji sad radi kao saobraćajni milicioner u Kninu, pa i Danica traži da je prebace tamo raditi gdje i Jeka.
-"Neka, biće, znači, uskoro još svatova!?- velim joj.
-"A vidićemo, valjda hoće!?"- još Milica nije sigurana - " Ne bi volila u ovom trenu, mi nećemo nigdje moći, a i s parama smo tanki."
-"Znam, jedna plaća će ići na podstanarstvo, a od ostale hrana, struja, a sve, biće natezanja, ali je tako i kod drugih, kako oni tako ćemo i mi prolaziti. Sutra ću u firmu, izgleda da je tamo rusvaj, a da bi ja treba biti šef ekonomske službe." - kažem joj.
-"Znači, biće ti nešto veća plaća, dobro i to, a i meni će kad se vratim s porodiljskog, sada kad sam diplomirala na Višoj ekonomskoj školi." - optimistički planiramo.
Nisam išao spavati do ručka, sve tako pričajući i planirajući budući život. Poslije ručka smo malo odspavali onoliko koliko je dozvoljavala beba, koja je znala "zaigrati kolo" u Miličinoj utrobi.
Popodne su navratili Rosa, Janja, a predveče Gojko i Maja sa malom Tamarom. Sjedili smo dokasna pričajući o svemu i svačemu dok se maloj Tamari nije prispavalo.
Trebalo se naučiti spavati u istom krevetu s trudnicom, koja je stalno stenjala i namještala se sad na jednan sad na drugi bok, sad se pdizala na jastuke, a malo zatim ih bacala sa strane, stalno tražeći pomoć pri namještanju i pritom govoreći:
-"Kad ćeš se bebo roditi više?"
Živ čovjek se na sve navikne, a kako ne bi na ono što je "majka priroda" odredila, tako da mi je druga noć bila sasvim noramalna i uobičajena.
I tako je počela druga faza mog života, smireni porodični život, koji mi je sad više odgovarao i fizički, a naročito duševno, od onog prethodnog, ne shvaćajaući u tom trenu šta, osim naše zajedničke optimističke nade, u stvarnosti još nosi. A tako i treba, kad bi čovjek znao unapred gdje je "ludi kamen" birao bi kad da ga nagazi, ali je on po liku i obliku jednak drugima i onda je tu sudbina koja ga nepogrešvo na njega navodi.

- 2 -

Sutradan po dolasku, oko devet sati, otišao sam u poduzeće da se javim na posao. Izbrijao sam se i obuka jedino odjelo, stavio kravatu i nastojao da budem smiren, jer sam znao da će se voditi za moju budućnost presudni ratzgovori. Uz put sam odlučio da idem od čela direktora Sekcije Sarage Danka, pa ću se kasnije upoznati sa stanjem stvari u svojoj službi.
Niz Prvoboraca ulicu spustio sam se na Obalu bratstva-jedinstva i stigao do prolaza između vestibila i stanične zgrade gdje je bio ulaz u kancelariju šefa Saobraćajne sekcije. Kad gle vraga, sada je tamo kancelarija šefa stanice Split, kako pisaše na na crnoj staklenoj tabli žutim slovima s ljeve strane ulaza.Zastah tren u nedoumici, tek sad se sjetih da su vršene neke pretumbacije u rasporedu kancelarija, kad se od perona pojavi Srećko Mešin, zastade i uzdignu obe ruke sa širokim osmjehom na licu:
-"Ehe, di si kole, stiže konačno, kako si mi!?"- dotrča i zagrli me.
-"Dobro sam, kako ti?" - uzvratim istom mjerom - "Šta je ovo?"'- pogledam prema vratima i tabli pored njih, praveći se da ne znam o tome ništa.
-"Ti ne znaš, oni su ti sad preko, u novoj zgradi koju si im ti izgradio!"- pokaza pogledom preko kolosjeka na novu bjelu zgradu na sprat koju je Mišo projektovao, a ja obezbjedio investiciska financijska sredstva.
-"A gdje je naša ekonomska služba?" - pitam ga začuđeno, jer je nova zgrada rađena baš za nju.
-"Razbacali nas posvuda, knjigovodstvo u bivšu "brijačnicu", financije u "garderobu", materijalno u "kolsku", a plan i analiza i šef službe u bivšu "komercijalu", ma sačuvaj Bože, a oni se tamo razbaškarili dok se mi stiskamo ki miši..."' - Srećko očepi ka navijen dok ga ne prekinu:
-"Nećemo na peronu, ajmo u "komercijalu", ko je tamo?" 
-"Samo Mišo, i ja dođem povremeno, signiram poštu po referadama." - uhvati me pod ruku dok se vraćamo dvadesetak metara nazad s obalne strane zgrade.
-"Kako si ti, kako ti žena i djeca? Lako ćemo za posao, neće nam pobjeći." - pitam ga.
-"Hvala, dobro su! A ja se sav živ pojede radi posla, em ne znam, em ne mogu stići, niko mi nema ni pomoći osim Maje, a i ona radi na dva tri fronta. Frane i Marija otišli, a niko drugi nije doša. Čeka te veliki posa, puno toga je u zaostatku, a nema verziranih ljudi da to rade. Na planu i analizi nema nikoga, na raspodjeli isto, nema šefa službe, nema šefa računovodstva, nema šefa financija, da ne nabrajam koliko nema referenata..." - opet Srećko poče nabrajati bez predaha.
-"A ko ti kaže da ću ja voditi službu, nisu ni pomislio da možda i ja odlazim sa željeznice?" - prekinem ga.
-"Ajme, ako ti odeš onda odlazim i ja, pa bar kanale kopa, ovako se više ne može izdržati, ja i Maja smo crkli. Te plan, te poslovni izvještaji, te završni račun i peridični obračuni, da ne govorim o tekućim poslovima. Ma, nema šta, onda idem i ja, velika mi je ovdje plata!?" - odlučno će on.
U dvije mračne kancelarije osjećala se memla. U većoj sjedi Vučičević Nikica-Mišo i nešto crta na pausu raširenom na njegovom velikom projektantskom stolu s pomičnom gornjom pločom. Nismo se vidili od one večeri kad je odlazio u zatvor Turopolje, on nije bio izišao s odsluženja kazne kad sam ja odlazio u Vojsku, a to će biti više od godinu i po dana. Na škripu vrata podignu pogled s crtarija i đipi s pokretne katrige i zaleti se prema meni, obgrli me rukama i jako stsnu uz sebe ne govoreći ništa, a u zagrljaju sam osjećao kako mu grop s dna pluća leti prema grlu, dok ga on jakom voljom suzbija.
-"Dobro je, dobro, prijatelju, biće sve dobro." - potapšem ga po leđima onako iz zagrljaja čekajući da ga prođe navala emocija.
-"Kako si, stigao si, bar ćemo sad imati jednog pametnog i razumnog čovjeka da u ovoj ludnici stvori red!" - promuklim glasom uspije progovoriti.
-"Dobro je, znači, moram u "našu zgradu", tamo je sad "papa"?"- pitanjem konstatujem.
-"Da, tamo su guzonje!" - kaže Srećko.
-"E, sad ja idem tamo, a ti Srećko skupi te papire, spisak radnika ekonomske službe i ostalo i donesi amo, pa ću poslije sjesti da vidim šta me čeka, šta imam, a šta bi trebalo." - velim mu.
On sav sretan poleti u svoju službu, u bivši "kolni ured":
-"Letim kole!"
-"Mišo, kako barba Ivan, mama, Verica?" - pitam ga.
-"Dobro su, Ivan kao uvijek, mama ka' mama, Verica je diplomirala stomatologiju, zaposlila se i udala za nekog Slavonca, čekaju bebu." - izrecitira on. 
-"Odlično, čestitam, neću sad detalje, to ćemo na tenane, sad idem "gore" dok ne pobjegnu "na teren"." - nasmijem se.
-"Važi, čekaju te sigurno, tako je to kad im trebaš, a sad im itekako trebaš!" - reče zamnom dok sam bio na vratima.
Pređem kolosjeke i popnem se na sprat ne zaustavljajući se, javljajući se u prolazu ponekom dizanjem ruke.
Prva kancelarija je bila za dispačere, a sljedeća za komercijalni službu, pa saobraćajnu službu, te za opću i pravnu, odnosno za šefove tih službi, a na kraju za šefa Saobraćajne sekcije. Ispred nje je bila mala kancelarija za sekretaricu iz koje se ulazilo po najavi šefu Saragi. Proletio sam hodnikom da me ne zaustave javljajući se osmjehom ili pokretom ruke, dok ne dođoh do sekretarice Anice Brajković:
-"Dobar dan Anice! Kako si ljepotice, sve ljepša i ljepša, i poželjnija!" 
-"Mile, Mile, baš si vrag! Balžene oči što te vide, ma vidi ga, gospodin ostaje gospodin i u prnjama, a ovako upicanjen ... pogotovo..." - zagrli me i ovalš smoknu.
-"Hoćete li me primiti nazad?" - smijem se njenom rumenilu lica.
-"Da primiti, šta pitaš, ti si jedini gospodin na ovoj jadnoj željeznici, po izgledu i po maniru, po obrazovanju da ne govorim, takvi su bili u mojoj bivšoj firmi u Zagrebu." - hvali me Anica i previše, koja je nekada radila u Zagrebu u jednoj eksport-import firmi, pa se s mužem preselila u Split, našla ovaj kao "privremeni" posao na željeznici, a muž joj u "Koteksu".
-"Ne hvali me toliko, uobraziću se, mogu li tamo?" - pokažem licem prema direktorovim vratima.
-"Ko ti brani, znaš i sam!?" - ona će.
-"Ipak najavi, neka bude po protokolu!" - šapnem joj.
-"Rekoh ja, gospodin je gospodin, evo odoh." - pozvoni na telefonsku sekretaricu.
-"Direktore, Mile je ovdje." - usta i otvori vrata.
-"Di si Mile, čekamo te, nešto si ranije došao?" - Saraga mi ide ususret i rukujemo se.
-"Petanest dana, kako ste?" - kažem mu.
-"A dobro je, muče me bubrezi, stara stvar, ali što si straiji sve teže podnosiš. No, kako si ti, kako ti je bilo u Vojsci?" - sjedamo za veliki kabinetski stol - " Anice, nešto žestoko i kavu." - okrenu se meni - "Može li?"
-"Može. Dobro, čak i više nego dobro, odmorio sam se. Ne misliš o ničemu, ni hrani ni odjeći, a oficirski kadar mojih godina, i da mi ne bude dosadno čitao sam svega i svašta. Dobro mi je došao taj predah poslije osam godina staža i studija. Kako je ovdje?" - kratim razgovor.
-"Željeznica ka' željeznica, puno posla i reorganizacija, plaće male, fali nam ljudi, a oni iz Zagreba stalno traže smanjenje broja radnika. Govorili smo o tome, eto u tvojoj službi ih fali, ode nam Frane Sunara i Marija Miše, a nema nikoga da ih zamjeni, čekali smo tebe, ti jedini imaš sve uslove za šefa te službe, pa da je ekipiraš i da radi kako treba." - otpoče on.
-"Što njih dvoje ode?" - pitam ga.
-"Frane ode u "Brodomerkur" za šefa Interne kontrole, reče radi veće plaće i lakšeg posla, u prvo mu vjerujem, a u drugo ne mogu nikako, jer je tamo puno posla i kontrola prodavnica i prodavača, da ne govoruim o uvozno-izvoznim poslovima u što on nije verziran. A inače, on kao tip nije za neku timsku suradnju, svoje neznanje pokriva tvrdoglavošću i uvredljivim reakcijama. Ne zna djeliti posao od osobnog, pa sve prigovore na posao prima kao lične uvrede. A počelo se među radnicima šuškati da se zacopa u Mišinicu, da će se razvesti od žene, da ga je ona odbila i šta ja znam, šta sva ne ćakulaju, i kad ga jednom u četri oka upita o tome on planu kao da sam mu pljusku opalio i svašta mi izgovori, a tada presta kontaktirati u poslu i inače. A ona ode za šefa knjigovodstva u "Splitsku banku", reče isto, radi veće plaće, a meni se čini da pobježe od Franinih nasrtaja i ćakula u kolektivu.Dao sam im sporazumni raskid radnog odnosa, ta ipak su radili tu kod nas godinama." - ispriča on.
-"Da, oni su išli na veću plaću, stan su odavno rješili, pa ih to ne muči kao mene. Vi znate da sam se oženio i da će mi se uskoro roditi djete, stan mi je sada prioritet, a kako stvari stoje ovdje neću na red ni za deset godina. Ako bi za stan bilo šanse u dogledno vreme onda bi ostao, neka je plaća puno manja od one koju bi imao u drugim firmama. Inače ću i ja morati ići drugdje, tamo gdje ću prije dobiti stan, bar ću čekati na njega uz veću plaću." - polako prelazim na svoje uslove.
-"O vidi, ti si bio vredan, odslužio Vojsku, oženio se i djete je tu! Bravo! Znaš šta, to sa stanom ćemo nekako gurati, znaš i sam kakvi smo po tom pitanju, a di ti radi žene?" - pravi se da se ne sjeća pređašnjeg razgovora.
-"U "Jugobanci", gore na Radničkom, iznad "Dalmine" robne kuće "Dobri", na platnom prometu s inostranstvom." - rekoh mu.
-"Kakve su njene šanse, kod njih po mom saznanju skoro da nema stambenih problema?" - raspituje se.
-"Istina, i sama bi došla na red za pet-šest godina, ali, znate kako to ide, uvjek se neko od "jačih" rastavi, nanovo oeženi, kritični kadar, i slično, pa ništa nije sigurno, a mi nemamo nikoga iza sebe da nas podrži, pogura, a na sudove mi se ne ide, to je samo gubljenje vremena i ugleda u firmi. Zato ja tražim da se meni ovdje nešto garantira, obećanja mi ne trebaju, znam kako stvari stoje s financijske strane i ja bi se postara sa Zagrebom da nešto dobijem za to iznad kvote i mimo plana."- predlažem mu.
-"Ovako ćemo, ti ćeš podnijeti molbu ovdje, a neka ti žena podnese u "Jogobanci", pa ću ih ja zvati da to rješimo zajednički. Tako će lakše ići i kod nas i kod njih, i prije će se rješiti. Dogovorićemo se i sa Zavodom za izgradnju da nam ustupi odgovarajući stan iz rezerve." - glasno on razmišlja. 
-"Da rekapituliramo, ŽTP i "Jugobanka" će stan financirati 50:50 %, nosioc nabavke neka bude "Jugobanka", ja ću voditi papirologiju, a Vi preuzmite obavezu da tp prođe kroz Stambenu komisiju i radnički savjet. Takođe, ja ću se postarati za novac za plaćanje učešće "Jugobanci". Tako će bura kraće trajati, a naši nezadovoljnici neće moći dirati u "Jugobanku" kao nosioca rješevanja stambenog pitanja. Tempiraću istovremenu rasparavu po mojoj molbi i o osobnim dohocima gdje ćemo odrediti veći bod za plaće, a s njim ćemo početi i prije dok stupim na dužnost." - defenišem predlog.
-"Važi, dogovoreno, imaćeš moju punu podršku, ne samo podršku nego i puni angažman. A kako to misliš povećeti plaće, ja sam nešto malo pregledava podatke iz plana i o ostvarenju i čini mi se da nemamo nikakve rezerve. A neće te se moći imenovati odmah za šefa službe, već za vršioca dužnosti, treba proći pravnu proceduru, natječaj i te gluposti. Znaš kakav je Ban Jerko po tom pitanju, on u formi gleda suštinu prava." - reče on.
-"Rebalans plana će biti do kraja godine, o tome nema govora, a čuo sam da zaostajemo po prosječnoj plaći za oko desetak posto od prosjeka grupacije. To je moja briga, naše plaće ću dovesti u rang koeficijenta složenosti kvalifikacione struktore radne snage u grupaciji, gdje smo mi u vrhu grupacije. Tu nam ne može niko ništa, a s druge strane ću smanjiti plan rada da dobijemo veću stopu produktivnosti. Ukratko, tako bi to bilo, znam da Srećko i Maja nisu tu jaki i da su ih ostali iz grupacije tu preveslali, a onih u Zagrebu baš briga za to. A ja im znam "vaditi mast", Galinec iz raspodjele će šiziti, ali će Zvonko Mehaković iz plana biti na mojoj strani." - objasnim mu ukratko sljedeće poteze.
-"Dobro je tako, samo nećemo odjednom podići obračunski bod, kad ode gore ne možeš ga više vratiti bez velikih problema." - bojažljivo će on.
-"Do kraja poslovne godine imamo tri mjeseca ići ćemo postepeno na više da ne ugrozimo fond zajedničke potrošnje, a ona se formira svima jednako, po glavi, i tu ću vanbilačno ugraditi i sredstva za moj stan i prnjeti ih na Stambeni servis da on vrši uplatu "Jugobanci"." - objasnim mu rješenje problema do kraja.
-"E, tako, pametno! Nije mi baš sve bistro, ali bi tako mogli ići. Slažem se, s vremenom ćemo se dogovarati o detaljima, a moju podršku imaš. Kad bi ti moga početi raditi?" - pita me.
-"U ponedjeljak, trba mi dva tri dana da sredim neke stvari u familiji, a i da se "otkačim" od Vojske. Ionako dolazim desetak dana ranije radi nagradnog odsustva od predviđenog zakonskog roka." - nasmijem se.
-"Dobro, sve smo dogovorili, ja iza svega stojim, a nisam zaboravio ni 1971./1972., da tebe nije bilo ovi "moji Hrvati" bi me tada bili sredili doživotno." - uze bićerin i primjeti da je viski, što se izuzetno služi - "Evo i Anica zna šta treba činiti, sumnjiv si mi ti!"
-"Eh, niste Vi meni dužni ništa za '71./'72., radio sam po savjesti, tako bi postupio da je bio bilo ko u pitanju." - rekoh mu - " A Ana je fina dama, čisto uzejamno ljudsko poštovanje."
-"A tko ti je branio da ćutiš i da digneš ruku i ode Danko Saraga osramoćen na niže mjesto ili u mirovinu. Šta bi mi vredio borački staž, partijski staž, i sve ostalo? Čuo sam ja poslije što je tko htio, a svi su mi rekli da si ti suzbio radikalne poteze svojim razumnim stavom. To je prošlo, a nas se dvojica znamo već dugo, još dok si bio otpravnik, a ja u komercijali, i uvijek smo bili u fer odnosima. Ja sam rodom s Ugljana, poznam Bukovicu iz partizanskih dana i tamošnje ljude, i da mi sad neko prilijepi etiketu da ja te ljude, Srbe, pravoslavce, mrzim do istrebljenja!? A ti si od svih mlađih ljudi bio daleko iznad i po znanju i po skromnosti i po poštenju. Zato te ljudi cijene i vole, ovo će lako proći, mislim da ćemo jedino s Banom imati problema, njemu nešto nisi po volji."- povjerava se on.
-"Ban je zlopamtilo, bez razloga! Jednog dana, kad sam dežurao u Predgrađu on je bio na zamjeni pomoćnika šefa stanice, a uveče na smjenu nije došao Ante Rizvan da me smjeni, žena mu javila da je bolestan. Ban je računao da će me natjerati da produžim i nožnu smjenu kao mlada i neiskusna, pa nije zvao ni Kuštru, ni Dadića da dođu umjesto Rizvana. A ja sam sutra ujutro imao ispit na Višoj ekonomskoj i odlučno odbijem da produžim smjenu. Kako bi onako umoran i pospan poslije 24 sata dežurstva izašao na ispit? On pretio, molio, ali je nisam htio i gotovo, i to najviše radi njegova nadmena stava: "... ja sam šef i ti to moraš...", što je karakteristika svih fizički malih, niskih ljudi, "picinih čvaraka", pa je on morao preuzeti noćnu smjenu.I tada napravio pravu zbrku, pokvario blok uređaj, skretničare i manevriste isprepada, to su mi kasnije pričali, i od tada me ne podnosi. Tim više što mu se ja ne ulizujem kako bi on htio, jer sebe cjeni više od ikoga, a ne podnosi one koji mu kontriraju u njegovoj struci i love ga u greškama baš na tom terenu. A to se deševalo par puta na nekim stručnim sastancima. On misli ako je vanredni student upravnog prava u četreset i nekoj godini da je već doktor pravnih nauka, a ne zna ni osnovna gramatička pravila. Ne ide latinska izreka uz " iđem", "šinja" i sličo u stručnim razgovorima ili dopisima, nekako bi se moglo i tolerirati kao žargon u svakodnevnomgovoru. On nije svjestan da se gospodin ne može biti na silu, to se ima ili se stiče teškim trudom, općom kulturom i znanjem koje mora ući pod kožu. A i smeta mu što ljudi ne vjeruju njegovim suvoparnim tumačenjima i vječitim "nisi u pravu", pa onda dođu k meni i saznaju da su u pravu i po kojim članovima i propisima pravilnika ili zakona. To je to." - smijem se.
-"A vidi malog vraga!? "Picin čvarak", tko god da je to izmislio dobro je složio, baš si ga dobro opisa. Baš je tako, svoj niski rast nadoknađuju nečim drugim, a Ban svojim nadmenim i strogim stavom i glumljenjem velikog stručnjaka, poštenjačinu i uzornog, za primjer, radnika i čovjeka, a sva nekako na silu. Ali nema problema, neće nam stati na put, pa baš ja mora pripretiti. Ajde da nazdravimo, dogovorili smo se!" - kucnemo čašama.
-"Dogovorili, u ponedjeljak dolazim!" - velim mu i rukujemo se.
-"Anice, pozovi Ćiru, Slavka i Bana, šefove službi." - reče on na telefon sekretarici.
Kao da su očekivali da će ih Saraga pozvati svi šefovi službi dođoše za dva-tri minuta i pozdravljaju se sa mnom. Anica donese čaše i za njih i svi nazdraviše mom povratku iz Vojske. Odgovarah kratko na njihova pitanja koja se u takvim prilikama postavljaju i Ćiro veselo zaključi:
-"Eto, i tamo si bio "Najbolji vojnik", u Beogradu najbolji učenik, pa šta ti to čovječe radiš da se za tr ljepe nagrade!?"
-"Ništa posebno, držim se pravila igre i igram pošteno." - nasmijem se.
-"Pozvao sam vas da se nešto dogovorimo, ovo je u neku ruku stručni kolegij, ali bez zapisnika, hoću da znate o čemu smo se ja i Mile dogovorili i želim da se izjasnite da li se slažete?" - uozbilji se Saraga, pa im ukratko rezimira naš razgovor i dogovor.
Ćiro Vučenović, šef Saobraćajne službe, odmah će:
-"Svaku rječ iz vašeg dogovora podržavam! Možda bi stan mogli dobiti i radi kadrovskih potreba? Ali dobro, tako će se podići manje bure, znam ja nas, odma će se naći neki koji su uvijek i ma o čemu se radilo protiv!"
Slavko-Svetislav Pribudić, šef Komercijalne službe, me pogleda odobravajući:
-"I ja stojim iza toga, trebamo biti sretni ako Mile ostane kod nas raditi! Svima će nam biti lakše, on jedini od svih nas pozna cjelinu željeznice, a ima dosta uticaja i gore u Zagrebu."
Jerko ban, šef opće, pravne i kadrovske službe, sačeka glas većine pa će po običaju:
-"A neće to tako lako ići, nemamo za to uporište u pravilnicima, ako neko ide na sud to će se tamo oboriti, a ja osobno nemam ništa protiv, radite kako vas volja."
-"Bane, kurvu ti gospu, nemoj sad vrdati, ili si za ili protiv, ne izgovaraj se na propise! Svi mi znamo kakvi su propisi, ali znamo i za izuzetke koji su isto tamo predviđeni, baš tim pravilnicima. Tačno se izjasni bez filozofiranja!" - planu Ćiro.
-"Znaš Bane šta ću ti reći: nemoj puno mudrovati! Ako nećeš podržati,niko te ne sili, ali onda ostani neutralan. Tumači svoje propise neutralno baš kako trebaš i izvršavaj zaključke organa upravljanja bez tvojih naivnih smicalica i otezanja. Kladim se da se na natječaj neće niko bolji javiti od Mile i da će ga Radnički savjet imenovati i odobriti mu sve što zatraži,, pa i stan. Ako službeni stan može dobiti žef stanice tamo na pruzi zašto ne može šef službe u Splitu? Ne misli da smo mi tolike neznalice." - ljutito će i Slavko.
-"Dobro, dobro, nisam ja protiv, samo sam ukaza na moguće teškoće koje se mogu javiti! Nisam protiv, ali se sve mora uraditi u skladu s normativnim aktima." - cvrknu Ban rumen ka cikla.
-"Za to si plaćen i postavljen na to mjesto, smatram da će se to sprovesti prema sadašnjem dogovoru i u što kraćem roku! Ne želim naknadno izvrdavanje iz bilo kojeg razloga!" - zaključi Saraga strožim glasom najviše radi Banovog stava - "'I da se o ovome ne šire glasine, sve će ići svojim tokom na odgovarajućim mjestima, a ja ću sve svojim potpisom potvrđivati. I sami znate da samo na ovaj način možemo kod nas zadržati Milu, da se ne misli da je to neki moj osobni interes, svima vama je jasno da nam takav i te kako treba, i trebamo biti zadovoljni što je on pristao pod ovim uvjetima. Jel' jasno!?"
Svi kimnuše glavom, pa i Ban Jerko.
Raziđošmo se i ja se uputih u kancelariju predviđenu za šefa ekonomske službe i tamo zatekoh Srećka kako signira poštu i Mišu na svom mjestu:
-"Evo me, dolazim raditi u ponedjeljak, a kući ću ponjeti plan i zadnji periodični izvještaj, ovaj za prvo polugodište ove godine, te sistematizaciju i stvarno stanje osoblja Sekcije da to malo proučim, i tada ćemo Srećko izvršiti primopredaju." - rekoh Srećku da čuje i Mišo.
-"Šta kažu glavonje?" - pita Srećko.
-"Ništa posebno, drago im je da sam tu, a vidićemo kako dalje. Obećanja su pala, a vidićemo kako će ići kad krene konkretna realizacija.U ponedjeljak idemo i demo na "prvu loptu", popuna i raspored kadrova u službi, a onda sređivanje svih ostalih problema. Sad idem kući, podne je prošlo." - rekoh im - " Imam goste na ručku."
I uputih se u Omišku, u podstanarski stan.

- 3 -

Popodne su došli Gojko Žeželj, vjenčani kum, i žena mu Maja s malenom kćerkom Tamarom. Stari "Fićo" ih još služi zahvaljujući Gojkovim svakodnevnim krpačinama, pa sad razmišljaju o kupovini nekog novog auta, vjerojatno "Fiata 1300", ali su tanki s parama, trebaće im dizati kredit. A na kredit su već uzeli namještaj za stan u Pajićevoj ulici u koji su uselili nešto prije mog odlaska u Vojsku, koji je Maja dobila od "Elektroprivrede", gdje radi kao daktilografkinja za veću plaću nego Gojko na željeznici kao šef SS (Signali i skretnice) dionice, trčeći svaki dan po pruzi od Splita do Perkovića prljav i mastan od mašinskih ulja i masti kao tehničar mašinske struke. Sada Gojko vanredno završava Višu elektrotehničku školu za pogonskog inžinjera i nada se da će mu plaća tada biti nešto veća, pa nastoji odgoditi nabavku auta do tada, ali Maja je već napravila svoju računicu i svakodnevno ga forsira da to učine, jet će i taj novi kredit moći nekako podnjeti. A kad Maja tako odluči tako će i biti, jer još dugo Gojko neće moći podnositi njena svakodnevna "kvocanja" i optimističku računicu po kojoj će se plaće povećati, a inflacija pojeftiniti kreditnu ratu.
-"E moj kume Mažo, evo šta te čeka! Ova tvoja još ćuti, uvlači ti se pod kožu, a kad ti okupira svaku žuntu ne preostaje ti ništa drugo nego da ćutiš, slušaš zapovjedi i izvršavaš ih, i to u veselom raspoloženju, kao da ti to čini zadovoljstvo, dok bi najradije iskočio iz svoje kože." - poluozbiljno će Gojko.
-"Ajde, ajde, šta kukaš!? Vidila bi ja tebe da nosiš bebu devet miseci i tad se sav deformiraš, a posli godinama nikad noć ne prospavaš normalno, bez buđenja, najmanje dva tri puta moraš dite podojiti ili mu "ličiti mušice". Ti zaspiš ki top, a ja stalno na oprezu!" - kontrira Maja mješajući djalekte, ka' dosta njih kad "padnu u vatru" i koji su se školovali po raznim školama u različitim govornim područjima zemlje.
-"Evo vidiš, meni je sve lako, a njoj teško! Kao da je biti trudan neko neprirodno stanje, kao da je porođaj nešto izmišljeno da muči ženski pol od zločestih muškaraca, i druga ženska tra-la-la!? Sve što je s prirodne ili Božje strane uređeno ja shvatam kao normalno stanje stvari i ne priznajem da je to neka posebna životna teškoća. Ko što se može nešto zakomplicirati na porođaju tako se može desiti i na ulici, radnom mjestu, ma gdje god kreneš, i ne smatram takvo stanje kao neki posebni rizik, ma šta one govorile." - neda se Gojko - " I nemoj lagati, budim se i ja radi Tamare isto ka' i ti, presvlačim je i kupam, čistim i popravljam po kući i radim dosta toga što moj ćaća Božo ne bi ni za živu glavu po cjenu da mu žena, a mija mater, Manda isti čas crkne."
-"Baš si seljačina, druga su to bila vrimena, svi se moramo prilagođavati novim vrimenima i načinu života!" - buni se Maja.
-"Istina je, druga su vremena koja donose druge običaje i diobu poslova na svim nivoima života, ali ruku na srce, takvo stanje ide više vama, ženskom polu, u korist. Veći dio svojih tradicionalnih zaduženja ste prebacile na muškarce, tražite od njih da kuvaju, peru, čiste, peglaju, sve oko djece kao i vi, a ne prihvaćate i dio muških tradicionalnih obaveza, kao npr. da malterišete, piturate, popravljate po kući sve kvarove na mašinama ili slično, jer je to muški posao, a istovremeno tražite da muškarac bude "pravi muškarac u krevetu" kao što su oni stari bili. Sve ove novotarije vama ženama idu u korist, ali će to dovesti do pada nataliteta i bankrotstva muškog pola. Da je materijahat bio dobar ne bi propao kao društveno uređenje prije više hiljada godina, a njega nema više ni kod ostalih životinjskih vrsta, tek tu i tamo kao ostatak ostatka, što se može zanemariti ili tretirati kao izuzetak koji potvrđuje pravilo. Vi danas hoćete ravnopravnost na svim poljima u pravima, ali od toga bježite u obavezama. Hoćete pažnju, nježnost, zaštitu, komplimente, žensku šminku, posebnu odjeću i obuću i sve ostalo što ističe ženske draži, a kao đavo od tamjana bježite od ravnopravnosti u podjeli teških poslova, rada noću, i što je najgore rugate se feminiziranim muškarcima kao degenericama muškog pola, a oni su vaš proizvod. Možda patrijahat nije u svemu pravedan prma polovima gledajući pojedinačno, ali je on unapredio i umnožio ljudsku rasu na svoj kugli zemaljskoj kod svih rasa i civilizacija. Malo koja žena bi se odlučila, da je bilo po njenom, da rađa sve sve vreme reproduktivnog ciklusa da nije bilo "prisile" od muškog pola, ali je ta "prisila" povećavala natalitet, razvoj civilitacija, itd. Mogli bi o tome cjelu noć i danima, pa mislim da treba naći pravu mjeru da i ženski pol ima koristi od tehnološkog napretka, ali ga to ne oslobađa obaveze rađanja i odgoja djece. I zato imate najveće priznanje koje priroda ili Bog, kako ko hoće, daje: da svako živo biće počinje s majkom i s njenim imenom umire." - uključim se i ja u tu polušanjivu raspravu.
-"Pa, ne može se od žena očekivati da budu jake i snažne kao muškaraci, a da to mogu bile bi sposobnije od njih, otud njihov bjeg na lakše poslove." - pravda se Maja.
-"Niko to od njih i ne očekuje, kao što ne očekuje od muškaraca da budu trudnice!? Samo hoću da kažem da nam je priroda dala obaveze i prava i ma šta god pokušali umjetno u tome mjenjati pomjeramo ravnotežu u borbi za opstanak vrste. Sve devijacije koje se javljaju u pojedinim istorijskim periodima dale su svoje rezultate: ratove, bolesti, propast civilizacija, i dr. i treba biti svjestan toga da priroda stostruko jače uzvraća udarac na onaj koji joj mi nerazumno zadamo.Tresnemo atomskom ili hidrogenskom bombom i šta dobijamo: ogromne žrtve i razaranja u istom trenu, kontaminirane teritorije hiljadama godina u budućnosti koje ubijaju cjeli ljudski rod po cjeloj zemaljskoj kugli kroz razmjenu materija, znate onu cirkulaciju morskih i zračnih struja, hranu, vodu i zrak, te degeneracije u ljudskom, životinjskom i biljnom svjetu. To je najednostavnijin primjer! U pravu je bio Tesla kad je prmišljao da mi možemo i trebamo živiti u skladu s prirodnim zakonima, samo da trebamo naučiti nenasilno od prirode uzimati resuse koje nam ona u izobilju pruža. A nasilno mjenjanje njenih zakona kao što se danas nastoji činiti dugoročno donosi više štete nego koristi. Evo vam primjera kojeg se i vi žene sjećate: vaše i naše bake i majke su imale lake porode bez rodilišta i rađale su po buljuk djece, dojile ih od jednog do drugog začeća, i sva su bila zdrava i prava, a pogledajte danas, rodilišta, ginekolozi, babice, patronaža, umjetno mljeko i doktori pedijatri i sve vreme roditeljsko okupira uzgoj djeteta, a sve to uz mašine za pranje robe, suđa, gotove i polugotove obroke, i opet djeca kmekava i nesamostalna. Zašto je tako: prije su žene stalno morale biti u pokretu, obavljajući tekuće poslove održavale su fizičku kondiciju i psihičku stabilnost nemajući kad razmišljati o "lošim stvarima", a današnje su u većoj mjeri od toga oslobođene i s dosta vremena da razmišljaju o "teškoćama poroda", i otud teški porodi, džabe one sine poduke i vježbice pred porod." - u istom tonu nastavih.
-"Sve bi to bilo dobro da danas oboje u porodici ne moraju raditi da bi se nekako normalno moglo živjeti! Kad se odbiji troškovi stanovanja, hrane, struje i dr. ne ostaje ništa od te dvije plaće, a kako bi to tek bilo s jednom plaćom, ma glad, jad i bjeda!" - kaže Milica.
-"Za drževu, društvo, bi bilo jeftinije i korisnije da izdvaja npr. pola plaće za majke dok djeca ne pođu u školu nego ovako, kad djete od godinu dana strosti mora u jasklice ili vrtić najranije ujutro, pa se pritom prehladi ili inficira od druge djece i bolesna budu svakih sedam dana, pa trči doktoru i na bolovanje, a sva plaća majke ode na te troškove lječenja i vrtića. Rezultat je industrijski odgoj djeteta ki pilića, slaba korist i za firmu i za familiju od majčina rada i najgore: bolešljivo djete. Nije mi jasno kako tako jednostavno rješenje problema se ne vidi ili se ne želi viditi!?" - promišlja Gojko.
-"Tu si u pravu, jeftinije bi bilo, a i postigao bi se bolji odgoj djece. Nikad teta u vrtiću ne može posvetiti toliko pažnje svakom djetetu kao majka, sve i da hoće, a tročkovi vrtića daleko premašuju izdatke koje bi izdvojili za "majčinski doplatak", a kad pribrojimo i troškove zdravstvene zažtite koje izaziva ovakvo "vrtićko" odgajanje djece onda je računica jasna. Ali to ne odgovara boljestojećim ženama čije familije imaju novca za pomoćnice ili imaju "bake i deke" i nisu opterćene djecom kao "čiste radnice", pa njima vrtići služe za igru djece. A takve su tamo gdje se odlučuje o sistemu odgoja i obrazovanja i normalno je da štite svoje interese. Za sve ovo što mi pričamo se odavno zna, tako se nešto sprovodilo i danas se sprovodi u nekim državama, ali zbog odnosa snaga kod nas je ovako kako je, a rekoh da to koristi dobro situiranim "gospođama" direktoricama, političarkama, profesoricama i tzv. "kremi društva" iako su manjina, ali su u vlasti direktno ili prko muževa koja odlučuje o tome. Iako se zaklinju u radničku klasu ne znači da uvjek rade u njenu korist, oni se drže onog "...da je Bog najprije sebi bradu stvorio, pa ostali svjet...".- nasmijem se.
-"Ma, pustimo mi to, kada ćeš ti Milica, jesi li izračunala?" - pita Maja po ko zna koji put.
-"Krajem septembra, tako bi trebalo biti." - kaže ona.
-"Vojničko djete,a?" - izračuna Gojko.
-"Neka bude zdravo i pravo! Šta bi više Mažo volio, sina ili kćer?" - zadirkuje Maja.
-"Bebu, zdravu i da porođaj prođe kako treba, spol mi nije bitan." - kažem joj.
-"Tako kažeš, svi vi muški navijate za sina!" - provocira Maja.
-"Prvo je, pa nije bitno, uvjek ima popravni, iz više puta će biti i jednih i dugih!" - brani me Gojko.
-"Slažem se, iz više puta bude mješano, pa šta voditi brigu o spolu prvog djeteta?" - smijem se.
-"Zar planirate više djece?" - Maja će.
-"Nego kako, "...jedno ki nijedno...", kaže se." - smješim s.
-"I ja i Žeželj planiramo još jedno!" - prizna ona.
-"Šta imate planirati, pravite! Tamara je već porasla." - smijemo se.
-"Tako je, slažem se!" - pristaje Gojko.
-"Samo se ti postaraj da ti auto bude ispravno kad Milica bude išla u rodilište!" - kažem mu.
-"Bez brige, ići će bar ga gurali!" - smije se on.
I tako je počeo septembar, svi smo čekali bebu iz večeri u večer "mlateći praznu slamu".



4


A ja sam tog ponedjeljka morao na posao. Kod kuće sam pregledao papire s podacima i već sam imao jasnu sliku šta treba činiti, ali nisam imao s kime, a sam ne mogu sve. Popunu radnih mjesta trebam rješiti kroz preraspodjelu poslova u okviru Sekcije, prijem radne snage izvana neće mi dozvoliti iz Zagreba, a biće puno problema s obukom preraspoređene radne snage, jer ni po formalnoj stručnoj spremi ne zadovoljavaju, a po iskustvu pogotovu.Trebam viditi u kadrovskoj službi da li je ko u međuvremenu diplomirao vanredno studirajući ili da je bar apsolvirao, završio neku srednju večernju školu ili radi na nekom mjestu nižeg ranga od svoje školske spreme, a to će mi pomoći Ivan Delija, koji je sad sekretar u tim poslovima.A treba prije svega ići na stručni kolegij Sekcije koji se održava kod direktora Sarage svakog ponedjeljka u osam sati.
Odmah po dolasku u sedam sati obišao sam kancelarije i pozdravio se sa svim službenicima i pregledao stanje kancelarija. Svi su od mene očekivali čuda u kratkom roku, a vidim da će to teško biti srediti, od rasporeda do namještaja i birotehnike, pa nisam ništa čvrsto obećavao govoreći da mi treba malo vremena da sve sagledam, ali sam uočio da im je laknulo što će neko uvesti red i što preuzima za službu odgovornost.
Na kolegiju sam saslušao redovite izvještaje po službama i rekao direktoru Saragi da ću doći kod njega oko podne s konkretnim prijedlozima za raspored i popunu radnih mjesta da i on pogleda i odobri, a Banu da mi se napiše rješenje o rasporedu na ovo radno mjesto i plaći s današnjim danom.
Nakon sat vremena bio sam u svojoj kancelariji i pozvao Srećka Meašina i Maju Zoltner da izvršimo primopredaju.
Srećko donese još puno fascikli nerješenih predmeta i popis, te zapisnik o primopredaji. Potpišem i ne gledajući i kažem mu da bude kod mene u jedanaest sati i donese predlog o rasporedu ljudi u stovarišno-materijalnim poslovima, jer njega mislim predložiti za šefa tih poslova, ali da mora za godinu dana diplomirati na Višoj ekonomskoj.
-"Nema problema kole, imam još dva ispita i diplomski, biće to i za tri mjeseca." - obeća on.
-"Ako ti treba pomoć oko ispita samo reci tu sam da pomognem." - nudim se.
-"Hoću, ali zasad neće trebati hvala." - reče i ode.
-"A sad kolegice Majo da popričamo malo o planu i knjigovodstvu, financijskom i pogonskom. Ti imaš izbora: možeš biti samostalni referent za plan, analizu i raspodjelu ili Šef knjigovodstva. Plaću znaš, poslove znaš, odaberi. Ali prije svega mi reci kako si lično i kako ti obitelj?" - krenem konkretno.
-"Dobro sam, i ja i obitelj, mada sam se namučila selidbom službe, stolova, planskih i knjigovodstvenih dokumenata, nedostatkom ljudi i najviše nerazumjevanjem nadležnih. Valjda će sada biti lakše?"- skromno će ona.
Maja Zoltner, rodom od Makarske, iz poznate boračke i antifašističke porodice, diplomirala je ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i upoznala dr. Zoltnera, koji sada radi u Općoj bolnici "Firule", pa su se oboje iz Zagreba gdje su radili nekoliko godina preselili u Split. Imaju dvoje djece i stanovali su u porodičnoj kući sa svekrom joj dr.Zoltnerom starijim na Bačvicama. Skromna, vredna, stručna i tiha žena ranih srednjih godina, gospodskih manira, onih koji zrače iznutra osobe, nenametljiva po ponašanju i bez kinđurenja u oblačenju i drugim ženskim detaljima, bila je poželjan saradnik koji se neće ulizivati ili podilaziti već iskreno iznjeti svoje mišljenje o svemu i neće voditi ćakule ni o kome ni o čemu.
-"Dobro, ne moraš odmah odlučiti, čekaću, zaslužila si, ali mi reci ako želiš nešto drugo." - rekoh joj.
-"Ne trebam razmišljati, ja bi radije preuzela knjigovodstvo, ali mi fali ljudi. U planu bi bila sama i mirnija, ali mi fali onaj tehnološki dio, ja sam više financijaš i knjigovođa, to mi više leži." - odluči se ona.
-"Dobro, da preuzmeš plan imala bi svu pomoć od mene, ali ti odlučuješ. Ja ću ti dovesti ljude za referente, trebaćeš ih uvesti u posao, a ti sad predloži za raspored, imaj u vidu ljude iz cjele službe."- rekoh joj.
-"Za financijskog knjigovodstvo referent neka bude Marija Borzić, ona je dosad bila knjigovođa, ali je ušla u štos, za pogonsko knjigovodstvo referent bi trebala biti Katica Štajduhar, a tada mi trebaju dvije cure za knjigovođu i referenta platnog prometa. Mara Borojević bi ostala knjigovođa, nešto se s njom dešava, ne znam šta je, ali to više nije ona Marija, rasijana je i psihički nestabilana. Za platni promet bi bio poželjan muškarac, ide se na SDK, a on bi ujedno bio i knjigovođa platnog prometa." - izloži ona odmah svoje predloge.
-"Dobro, iz obračunske grupe izaberi curu koju hoćeš za knjigovođu, a muškaraca ću ja pronaći. Dpđi u deset pa ćemo to okončati, a sad da pričamo o planu za ovu godinu, nismo dobro prošli kad uporedim s drugim Sekcijama." - kažem joj.
-"Ja sam tu, u tehnološkom djelu, slaba, a sve ostalo se veže ne to. Zvonko Mehaković mi je malo pomogao i obećao da će se sve korigirati na rebalansu samo neka pratimo druge po osobnim dohocima, ali Saraga i društvo se boje, pa sad zaostajemo u plaćama i imamao prekoračenja u troškovima skoro po svim stavkama." - iskreno će ona.
-"Vidiću ja sa Zvonkom, a plaće ću odmah povećati tako da budemo u prosjeku ostalih na kraju godine." - rekoh joj.
-"Ti si dobar sa Zvonkom, hvali te." - ona će.
-"Pa jesam, ne pravim mu teškoće, a ni on ne odbija moje predloge kad su rješenja u njegovoj moći. Poštujemo se uzajamno." - rekoh joj.
-"Onda ću u deset doći s predlogom, a tada ćemo imati sliku budućeg knjigovodstva." - diže se ona.
-"Da Majo, sada ću srediti obračunsku grupu, molim te reci Vesni Pribudić da dođe odmah kod mene, vidim da ona vodi grupu po odlasku Krune u penziju." - okončavamo dogovor.
-"Jeste, reći ću joj." - reče ona s vrata.
Vesna Pribudić je došla isti tren. Njoj je trebalo oko pet godina do penzije iako joj po njenom izgledu niko ne bi dao toliko godina. Ona je bila žena Slavka Pribudića, šefa komercijalne službe, ali se nikada nije pozivala na njegovu funkciju ili tražila njegovu zaštitu, a bilo je prilika.
-"Zdravo šefe, tražili ste me?" - uzbuđeno će ona.
-"Da, da se dogovorimo šta treba srediti u Obračunskoj grupi. Vidim da fale dva službenika, a biće i tri-četri, jer ću neke poslati u materijalno i financijsko knjigovodstvo. Ali prvo da rješimo ko će biti šef grupe, vidim da ste Vi na zamjeni, a po mom mišljenju to bi trebali biti Vi." - kažem joj.
-"Ma, nije meni do toga stalo, desetak iljada plaće više ništa mi ne znači u odnosu na rat koji ću voditi s ženama, znate kakve su one, a ja bi bila mirnija da budem obični računovođa." - neodlučna je ona.
-"Gledao sam, sve imate istu stručnu grupu, a Vi i Lenka i Vera ste sa najviše staža. Gledajući sve faktore po meni ste odabrani Vi, imate autoritet, blage ste ali odlučne naravi, a tu sam i ja da vas podržim. A sistematizaciju ćemo odmah popuniti, bar izvan željeznice primili nekoliko radnika."- nagovaram je.
-"Pa, ona Ivanka ima višu spremu, doduše pedagošku, a i Lenka će se buniti. Tu je i Stipe Vrcan, muško je, možda bi njega bolje slušale?" - nagovještava ona buru.
-"Kad Ivanka bude donjela diplomu više spreme naći ću joj mjesto, Lenka je svako malo na bolovanju, a Stipe je tu privremeno, njemu se ne isplati svaki dan iz Sinja putovati u Split za tu plaćicu, on traži mjesto u sportu-košarci, sigurno će uskoro negdje biti trener. O svemu sam mislio." - rekoh joj moje razloge.
-"Dobro, a kako ćemo za ovaj obračun, svaka od nas radi dupli posao?" - ona će.
-"Dobićete ispomoć iz oba knjigovodstva par dana, to ću ja srediti." - obećah joj.
-"Onda u redu, snaći ću se već, važno mi je da Vi stojite iza mene kad se "pobune"!"- osmjehnu se ona.
Tad odoh kod Ive Delije da pogledam stanje i strukturu kadrova u cjeloj Sekciji. I tu saznah da je za vreme mog boravka u Vojsci diplomirao organizaciju Branko Čiča, koji sad radi kao školski slušbenik u Solinu nadajući se napredovanju u sobraćajnoj službi, ekonomiju je apsolvirao Jozo Grančić, bivši otpravnik vozova u Kaštel Starom, a sada pomoćnik šefa stanice u Čvoru Split i Jozo Grgić, koji sada radi kao transportni isljednik u Split Predgrađu.
-"Imaš i ovu dvojicu, Miljenko Mateljan ti je završio fratarsku gimnaziju u Sinju i sada radi kao pomoćnik Robertu, ekonomu stanice Split, i Vinko Ćaleta, ekonom u stanici Split Predgrađe, koji je isto završio fratarsku gimnaziju u franjevačkom samostanu Visovac. Obojica su primljena za transportne radnike, ali su snalažljivi, dobro su ih naučili fratri, i brzo kopčaju stvari." - preporučuje Delija.
-"A šta si se ti ovdje zakopa u opću službu, pa ti si završio Višu ekonomsku i to knjigovodstveni smjer!?"- pitam ga - "Zar ne bi bilo logičnije da budeš u knjigovodstvu ili još bolje, pošto poznaš tehnološki proces, u planu i analizi?"
-"Probao sam, sjećaš se da sam pokušao da radim u knjigovodstvu, ali nije to za mene, cifre, cifre, kartice, konta, stalno prikovan za katrigu, a oči iskočiše! A plaća mi je manja ili ista kao ovdje, gdje nisam vezan za stol i katrigu kao tamo i posao mi je ovdi puno lakši."- odbija on.
-"Dobro, kako hoćeš Ive, a sad se dogovorimo, dosta podataka treba mojoj službi o radnoj snazi od tvoje službe, daj povedi računa da ih tvoji službenici daju tačne i u rokovima, da ne dolazimo u cajtnot radi toga."- zamolim ga.
-"Hoću,to ti garantujem, a znam da od toga ovisi poslovanje i na kraju plaća. Ta prijatelji smo odavno, zar ne?" - osmijulji se Delija Ive.
-"Jesmo, nego šta! Kako je Donata i curice?" - pitam ga za familiju.
-"Dobro, ona radi u "Dalmacijavinu", plaće im nisu loše, a dica ka' dica, dobro su." - kaže on - "A ti se oženi dok si bija u Vojsvci?"
-"Planira sam kad dođem iz Vojske, ali ona osta trudana i ubrza stvari,bebe će krajem septembra." - velim mu.
-"Šta ima veze, bolje je tako, jednim udarcem dvije muve, neka ide sve kako triba, eto sad ćeš biti i šef službe." - smije se Ive.
-"Silom prilika, da ne ode ono dvoje ko zna kad bi što ti ne ideš dalje sa studijama?" - pitam ga.
-"Idem na Riječki ekonomski fakultet, imaju odsjek u Kninu, upisa sam četvrtu godinu." - obavjesti me.
-"Što tamo, zašto ne na Splitski ekonomski fakultet, čujem da su ga prošle godine otvorili?"- pitam ga.
-"Oni su uhodani, a ovdi su još porođajne muke, a dok oni to srede ja ću biti gotov." - objasni on.
-"Neka, ljepo, a što ste me zajebavali kad sam ja krenu studirati!?" - podsjetim ga u šali.
-"Ti si uveo tu "modu", znaš da i Ban studira upravno pravo, malo mu se odužilo, pa i mnogi, mnogi drugi iz naše generacije, Kričković Jovo, Dokići, oba brata, Beader Nikola i skoro svi ovi mlađi."- smije se i on.
-"Neka ih, treba više struke na željeznici, i tehnologija to traži." - ukazujem na neke promjene.
-"Kad si spomenuo tehnologiju siti me, triba mi pisaćih mašina, kopir aparata, velikih klamarica, ne može se više sa ovim mehaničkim pisaćim i starim šapirografom." - žali se on.
-"Čekaj malo, nabavićemo nove digitronske računske i pisaće mašine, fotokopir aparate, zidne javne satove za cjelu Sekciju recimo sljedećeg mjeseca ali šuti o tome dok ne sagledam stanje inventara, i to će ići preko nabavno-materijalne službe skupa, dobićemo jeftinije na veće količine." - obećavam mu.
-"Odlično, ćutim ka' riba! A šta će reći ovi na kolegiju?" - začuđeno će on.
-"Ništa, zar nisi vidio da to već imaju u Mihanovićevoj, u ŽTP-u, ja znam da imaju i po drugim Sekcijama, a ko je kriv što Frane nije ima muda da ulaže u opremu iz obračunate amortizacije. Biće više i opravki zgrada, prometnih ureda i ostalih prostorija, a ovima "gore" ću nabaviti novo službeno auto, da ih smirim." - velim mu.
-"Uh, jebate, pa mi sve ove godine to prepuštamno drugima, a u pravu si, sve od zgrada i namještaja nam je zapušteno." - složi se Ive.
-"Da nisi pisnu o tome, ali se pripremi za to, sagledaj sve šta ti treba, imaćeš prednost." - smijem se.
-"Hoću ma tko ne bi muča!" - drago mu je - "Svaka ti čast!"
-"Idem ća, imam puno posla, htjeo bi još nešto danas srediti." - pozdravimo se.
Vratim se u kancelariju i telefoniram u Solin, tražim Čiču. Rekoše da će ga zvati, još nema telefona u školskoj prostoriji, i poslije pet minuta on se javi.
-"Zdravo kolega, kako ti učenici?" - pitam ga.
-"O, ti si, kad si stiga? Zdravo!" - iznenadi se on.
-"Ajde doleti u Split kod mene, odmah." - rekoh mu.
-"Šta gori? Šta je tako hitno?" - pita još više iznenađen.
-"Čujem da si diplomirao, a meni treba u službi čovjek za planera, mislim da bi ti to mogao biti." - direkto ču ja.
-"Uh, šta ja znam..." - poče on, a ja ga prekinu:
-"Razmisli na putu ovamo, sad je devet, do podne moram znati tvoj odgovor." - kažem mu - "A i dužan si mi piće, ja sam tebe častio kad sam diplomirao."
-"Dobro, dolazim." - odluči se on.
Tad zovnem Jozu Grančića u Split Predgrađe, a on mi odmah odgovori da nije zainteresovan, da želi ostati u sobraćajno-transportnoj struci.
-"Dobro Jozo, kako te volja." - rekoh mu.

Preko pauze za marendu signuira sam poštu po referadama i na pet minuta otišao s Mišom u susjedni "Bobisov" kafić na kavu.
-"Ti poče punim gasom, lakše malo, neće željeznica propasti." - kori me Mišo.
-"Ovo moram napraviti "za vruće rane", kad se uhodaju stvari biće polakši tempo." - obrazložim mu.
-"Kako hoćeš, dok ti radiš kao konj oni gore ćakulaju." - veli on.
-"Pa zato sam i posta šef ekonomske službe gdje se najviše radi, šta misliš da bi me dopalo da se laduje kao tamo!?" - velim mu.
-"Tu si u pravu, ne bi sigurno, imaju oni svoje ljude, rodbinu na svim ključnim mjestima kao glasačku mašinu i tako biraju di su im veće plaće i manje posla." - složi se on.
-"E, sad mi reci zašto su Frane i Mišinica otišli, jeli to samo radi plaće?" - pitam ga.
-"I radi plaće, ali je po meni bilo presudno ovo drugo. Sjećaš li se šta je bilo kad je Frane dobio posli skoro dvadeset godina braka kćer, kad si ga tražio po Zagrebu da mu to javiš, a on mjesto kući otiša rođacima u Vinkovce, što nas je sve začudilo. A posli se pričalo da je on to napravio što je sumnja da dite nije njegovo, da ustvari on nije moga imatio dicu, a žena se odlučila da s nekim ostane trudna i gotovo, pa da je došlo do takve njene odluke što je saznala da se on mota oko Mišinice i da bi se razveo od nje, a da je to bio Marijin uslov, itd. To su ćakule, a di ima dima ima i vatre, a ja sam ga jednom sreo s tom ženom u gradu, valjda išli na selo, on ide dva koraka ispred nje, ona obučena ka' prava Vlajina sa šudarom ko da ne živi u gradu dvadesetak godina. Ali ima tu još nešto, kap koja im je prelila čašu je ova nova zgrada. Onu novu zgradu smo projektirali i izgradili za ekonomsku službu, a kad je bila gotova Saraga, Pribudić, Ćiro i Ban su odlučili da se oni tamo usele, a našu službu razbacali po ciloj stanici u ove ćibe. On se tada s njima posvađa, a i Marija odlučila da ode u banku. Mislim da od njihove veze nema ništa, on se pomirio s ženom, valjda dite liči na njega, a Marija se vezala za svoju obitelj i ostala stara cura, čujem da se stara o nekim sestrićima iz Marine." - ispriča Mišo.
-"Svašta, svašta, kvragu i ćakule! A za zgradu skoro da sam bio siguran da će je oni zgrabiti za sebe. Debelokošci su to! A što nisu ovdje gradili, iznad vestibila, staničnu zgradu i na "Bobisu" kat? Znaš li da je tako bilo prije Drugig rata i da je to srušeno kada su Saveznici bombardovali?"- rekoh mu.
-"Ma vidi, nisam to zna?"- začuđeno prizna on.
-"Da,željeznička stanična zgrada, hotel "Jadran", pošta i sve do tog brega, do Pazara, je bilo na kat, a na bregu crkva Sv.Petra. Sve stradalo od bombi Saveznika, i stalno se na nivou grada planira to vratiti na prvobitno stanje, a nikako Općina i ŽTP da se dogovore ko, kada, kako i koliko da uloži para. Otiđi u Gradski muzej i pogledaj slike, a pokušajmo naći i stare projekte kod nas ili u Kninu i Zagrebu kod građevinaca, pa ćemo pokrenuti rekonstrukciju tih objekata."- kažem mu.
-"Baš hoću, dobro si mi dao ideju!" - uhvati ga euforija.
Zamalo dođe Čiča Branko iz Solina. Pozdravimo se i kažem mu o čemu se radi.
-"Ti znaš da sam ja diplomira na organizaciji rada, više bi mi odgovaralo da napredujem u saobraćajnoj službi, šef stanice ili tamo u Upravi." - dvoumi se on.
-"Ajmo ovako. Jel' ti misliš da ćeš nekad moći biti šef stanice Split, recimo?" - pitam ga.
-"Pa zašto ne!? Imam stručnu spremu i radno iskustvo!" - on će odlučno.
-"A ja kažem da nećeš nikad, pa da si jedini s tim predispozicijama! Srbin, šef stanice Split!? To je moglo biti samo za Austrougarske ili Kraljevine Jugoslavije. Zar se ne sjećaš 1971./72. godine i kako je taj problem rješen, kakve su posljedice snosili "proljećari"? Malo galame, prestrojavanja koje je ličilo na farsu i evo ih danas gdje su i tad bili. Onih malo osuđenih je posljedica klanovskih obračuna, a ne radi onoga šta su stvarno radili u "maspoku". Stanje se smirilo, naoko, ali ja mislim da je to bila samo proba, jer će sljedeći put biti lom. Ideja nezavisne hrvatske države se nije ugušila, a ako pažljivo gledaš i sam možeš viditi da je Jugoslavija sve više konfederalna, naročito poslije Ustava iz 1974. godine i da bude takav kakav je poslužilo je i "hrvatsko proljeće". Tito neće vječno, SK se već razvodnio masovnošću, a Vojska je nikakva, bio si tamo i mogao si viditi kako tamo stvari stoje, oni na vrhu se bore za činove i moć, na terenu za stanove, a niti su stručno ni općenito obrazovani koliko se hvale. A ti znaš što si, ko si, šta ti je bio ćaća i ko zna kakva ti je "biografija" tamo napisana. Ako budeš napredovao bićeš pomoćnik šefa, neki referentić tamo s najviše posla, kolege će ti biti sa stručnom spremom stečenom na kursevima i radnim iskustvom, a ovdje ćeš biti bar u struci s kojom danas-sutra možeš ići u druge firme. Ja toliko, a ti kako hoćeš!" - kažem mu.
-"'Em ti sveca, nisam tako ni sanja, akamoli mislio! A u pravu si, razbistrio si mi sad pamet. Hoću, bar ću biti samostalan, neću se svakodnevno natezati sa skretničarima i manevristima. Nije to više ona fela ljudi kao prije. Sad nam tamo dolaze neradnici i probisvjeti koje nijedna firma neće. Možeš me predložiti, kad bi trebao početi raditi?"- složi se on.
-"Što se mene tiče, sutra. U podne idem kod Sarage, a nakon toga dajem nalog za rješenja o premještajima, znam da će se on složiti." - velim mu.
-"Dobro, sutra ću u Solinu reći im i napraviti primopredaju, pa ću doći ovdje, ti ćeš me uvesti u posao." - kaže on.
-"Dogovoreno, moram dalje, pozdravi Stojanku i malog Predraga." - pozdrvimo se.
-"Hoću, hvala, navrati sa Milicom kod nas." - veli on odlazeći.
-"Ne možemo zasad, ona treba uskoro roditi." - velim mu.
-"A tako, nek bude sretno!" - poželi on i ode.

Maja Zoltner je došla u deset i dogovorišmo se da joj iz Obračunske grupe dođe za knjigovođu Rada Mujan, a za platni promet da dođe Vinko Ćaleta, koji mi da pristanak u telefonskom razgovoru. Uvešće ga u posao, pokazati mu, a on će se već snaći, fratarska je to škola, tim više što mi rekoše, a on telefonski potvrdi, da studira na Višoj saobraćajnoj cestovni smjer. 
-"Eto, bar si na broju kompletna, ipak je to bolje nego raditi danonoćno s manjkom ljudi." - velim joj.
-"Odlično, lako ću ih ja uvesti u posao, važno mi je da imaju volje i da ne prave probleme druge vrste." - slaže se ona.
-"Sirotiski odgoj, imaju oni radne navike." - potvrdim joj.
Srećko Mešin je po dogovoru došao u jedanaest. Tamo će doći Mateljan Miljenko i Zlato Marković, a iz Obračunske grupe za knjigovođu Rogulj Neda, nek on odredi konačno šta će mu ko raditi.
-"Dobro je, mala Rogulj će voditi knjigovodstvo, Mateljan službenu i zaštitnu odjeću i obuću i sredstva, a Zlato ostale materijale, s tim da će jedno drugom pomagati kao zamjene kod bolovanja i godišnjih odmora, a ja ću voditi nabavke i koordinirati. Odlično, kad će mi doći?"- složi se on.
-"Mogu sutra, zovi ih, do dva dajem naloge za premještaj i raspored." - velim mu.

Do podne sam napravio proračune troškova i mase osobnih dohodaka do kraja godine i vidio da se i bez rebalansa plana, uz ostvarenu kvantitetu i kavlitetu rada, može isplatiti za tri mjeseca još četri i po osobna dohotka u masi, skoro 45% više, a da budemo u prosjeku grupacije za kojom sada u prosjeku zaostajemo više od 10%. To znači da svaki naredni mjesec do kraja godine možemo isplaćivati po 15% više u masi za plaće. Napravim tabelu po dinamici i odem kod direktora Sarage.
-"Anice, poslije ćeš mi nešto otkucati, može li?" - pitam je iako mogu narediti - "To će zasad biti tajna, da li je tamo čisto?" - pokažem na direktorova vrata.
-"Važi, šefe Mile!" - smije se ona - "Slobodno je."
Iznesem mu predloge za raspored i prijem radnika i povežem to sa isplatom osobnih dohodaka.
-"Što se tiče radnika, u redu, ali otkud pare za plaće!?" - u nevjerici se izbeči.
-"Evo proračuna rada, evo isplate osobnih dohodaka za cjelu godinu, i prikaz na isti način za devet mjeseci." - pružim mu tabelu.
-"Samo malo, da ja nešto vidim oko rada."- uze "digitron" koji sam mu nabavio prije odlaska u Vojsku i računa:
-"Dobro bi bilo da bude ovako izvršen rad, ali to nije sigurno, treba biti oprezniji, ako se nešto desi, nešto od bruta izostane?" - zaključi on.
-"Zašto, to je proračun i Komercijalne službe ŽTP-a, a oni su ugradili sve rezerve i takve podtke dali Komori, Vladi i Saboru za izračun visine kompezacije iz budžeta Republike. A ja mislim da će rad biti bar za pet posto od ovoga veći, toliku sam rezervu ugradio." - kažem mu.
-"Kojih proračuna Komercijale!? Kako ja to nemam?" - čudi se on.
-"Biće je kod Slavka, čudi me da Vam to nije pokazao, stiglo je prije petnaest dana, evo mog primjerka." - pružim mu malu knjižicu.
-"Eh, Slavko, Slavko! On misli da je ovo obična statistika, pa je gurnuo kao nevažnu u arhivu. Majko moja, s kim ja radim!?" - požali se.
-"To je to, znači da možemo povećati obračunski bod prosječno za 15% ili da idemo drugom dinamikom?" - pitam ga.
On opet uzima "digitron" i računa:
-"A da ne idemo naglo, neka za deveti ide za 10%, pa ćemo pslije povećati na 15%, 20%, ako se bude moglo?" - nesigurno gleda u mene.
-"Ne, neka ide 15% za deveti, a dalje još više, da se do rebalansa plana poravnamo s drugim sekcijama, a on će biti u decembru, znate njih, ako nisi potrošio neće ti ni dati ništa, a ako jesi onda nemaju kud." - nasmijem se.
-"Dobro, neka bude tako, ali neka zasad ostane tajna." - složi se on.
-"Do kolegija u ponedjeljak," - velim mu - "A sad će Anica otkucati ovaj raspored i tabelu, pa ćete potpisati."
-"Hoću, e, svaka čast, brzo i precizno!" - pohvali me.
-"Ajmo Anice, piši!" - pružim joj papire u rukopisu - " Možeš li čitati?"
-"Ma što pitaš, ti brzo pišeš, ali ja to lako čitam kao da sam sama pisala." - priča ona dok kuca na mašini, mehaničkoj "Olimpiji".
-"E, i tebi ću kupiti pravu mašinu, nećeš mi se mučiti s tom "šklopocijom"!" - obećam joj.
-"Veliku "Olimpiju" na stuju!" - kaže ona.
-"Najmoderniju koja se može kupiti, s velikim valjkom, budi sigurna." - nasmijem se - "Samo šuti i o rasporedu i o plaći."- znam da je čula razgovor.
-"Kao riba!" - pruži mi otkucane dopise.
Potpišem ih na svoje mjesto s ljeve strane i dodam ih Saragi da ih i on potpiše s desne strane kao direktor. On ne gledajući sadržaj potpisa i Anica ih odnese na protokol i vrati mi kopije.
Vrativši se u kancelariju teka sada sam mogao predahnuti i prelistati novine. "Slobodnu Dalmaciju" sam prvi put uzeo u ruke po izlasku iz Vojske u kojoj je Dušan bio još zamjenik glavnog urednika.

- 5 -

Sada je moja kancelarija bila na Obali bratstva-jedinstva, ulaz je bio od mora, a između prostorija " Croatia toursa" s desne i Kola za spavanje i ručavanje (KSR) Beograd s ljeve strane, od kojih je bila odjeljena uskim prolazom između zgrada. "Croatia tours" agencija ŽTP-a Zagreb je osnovana u vreme "maspoka" kao kontrateža lokalnim dalmatinskim turističkim agencijama i velikim saveznim agencijama kao što su "Putnik", "Jugoturs" i dr., s ciljem da "...hrvatske pare ostanu u hrvatskoj lisnici...", a sada debelo podržavana iz sredstava ŽTP-a Zagreb kao "matični dio" poduzeća, jer od prodaje karata za poslovne vlakove "Marjan ekspres" i "Mediteran ekspres" i mjenjačnice nije mogla opstati. Na taj način je direktno konkurirala osnovnoj djelatnosti saobraćajnih sekcija oduzevši im nečijom političkom voljom dio najprofitibilnijog posla putničkih blagajni odnosno prihoda od putničkog saobraćaja. KSR Beograd je odavno postojao kao organizaciona cjelina na nivou JŽ, a i u sistemu evropskog sistema "Wagon ligts" prevozeći putnike sopstvenim spavaćim i kušet kolima i pružajući im usluge u vagon restoranima, pa su "maspokovci" i njega htjeli istisnuti osnivanjem agencije "Cratia tours", ali nisu uspjeli do kraja zbog sjednice u Karađorđevu. I na tom primjeru se vidila ostavšina "hrvatskog proljeća", jer niko ekonomski potkovan ne bi održavao to političko čudo zbog nerentabilnog poslovanja, ali je negdje trebalo sačuvati "elitu maspoka iz sjene" i umjetno je prikazivati rentabilnom, pa svi oni koji su tamo u osnivanju agencije dovedeni i sada su radili i ponašali se po onoj "...tko nam šta može...", znajući da ih neko iz "tihih sfera hrvatske" politike štiti.
Šef poslovnice "Croatia tours" u Splitu bio je Lovre Franičević, Bodul s Hvara, a KSR-a Branko Pauković, Srbin iz Like, obojica premazana svim bojama lukavosti. Obojica su nekada bili prometnici i preko svojih veza u Zagrebu i Beogradu su godinama ostali šefovi ovih poslovnica. Branko je bio krupan i trapav čovjek pedesetih godina, oženjen iz stare splitske porodice zadojene jugoslavenskom idejom, a Lovre je bio njegove dobi, debeljuškast i izrazito crvena lica, i dan danas zanoseći u govoru po hvarski. Obojica su se "znala snaći" u burnim vremenima sklanjajući se u zaklonicu, tako da ni jedan od njih se nije kompromitovao za vreme "maspoka", a obojica su bila dobro obavještena o svemu što se događa ili šta će se dogoditi i ko je incijater, akter i izvršilac u tim "podzemnim" aktivnostima.
Obojica su navraćala kod mene na kavu, nekad skupa, nekad zasebno, pa sam svakodnevno znao sve ćakule i događanja na željeznici, ali i šire.
-"Keršić ti je ambiciozna i naivna bodulska pizda, lako ga je prevući žedna preko vode, Pribudić je potrčko i ulizica, veliki kamelon, ka većina Vlaja s Labina, a Saraga je inicijator iz sjene, zna se zaštititi isturajući druge ispred sebe, a Rudi Krvavica, šef Vuče, ti je "drveni filozof" štićen od židovskog lobija, a Paško Škrapić radi svoj posa, ne fermajući ni ove ni one, on ti je napravio svoj mali klan ZOP-ovaca, pa dajući svima po malo da kraduckaju kupi skorup za sebe." - tako bi se moglo rezimirati njihovo analiziranje ključnih rukovodilaca na željeznici, s namjerom da steknu moje povjerenje i da saznaju moje namjere i mišljenje, koje bi, naravno, intepretirali na svoj način po drugim kuloarima. No, "čitajući" njihove namjere ostao bi najčešće u pozi slušaoca i promatrača ili sagovornika u vezi posla ili struke, tako da su moji odnosi s njima bili ni topli ni hladni, a ja im s vremenom nisam kao takav bio više interesantan, pa su sve rjeđe dolazili i ćakulali. Ali sam, kao i neki drugi, ubrzo shvatio da u "Cratia toursu" glavnu rječ vodi Paško Kapetanović, iz poznate familije Kapetanovića raspoređene na važnim mjetsima po cjelom Splitu, iako je tamo bio samo službenik na mjenjačnici.
Većina je to znala i šutila čak i po kuloarima, jer se njegova "tiha moć" čvrsto oslanjala na poslovno-političke- pragmatične krugove šire od hrvatske teritorije, a ko je htio misliti svojom glavom moga je to zaključiti iz jedne jedine poslovne mahinacije koju je sproveo njegov mlađi brat, navodno "gastarbajter" iz Njemačke i malo dalje, kad je otvorio svoj elitni butik-salon u najstrožem djelu grada, odmah kod Pjace, izbacivši uglednu i jaku firmu iz tih prostorija, i gla čuda, odmah se počela spominjati kao gradski odjentir "...tamo kod Kapetanovića...", a ne po firmi koja je tu bila više od trideset godina.
A kad bi Paška vidio na ulici i progovorio koju rječ s njim pomislio bi da se radi o mirnu i staloženu čovjeku pedesetih godina, sudeći po njegovoj prosjedoj i proređenoj kosi, visoku čelu i okoštu licu.
Kao službeniku na mjenjačnici "Cratia toursa" Pašku su bile dostupne devize, pa je on po onoj narodnoj "...pola pije,pola Šarcu daje..." mjenjao devize za svoj i firmin džep, naravno dajući prednost sebi. A ko ga je mogao kontrolisati kad je on tu bio sam svoj gazda a i ostali su imali pokoju korist kad bi im zatrebalo. A imali su i blagajnici s ostalih putničkih blagajni, pa su sve putnike strance slali kod Paška da mjenjaju devize, a to je naročito činio i Vice Sandrić, kad bi podmirio svoju kvotu.
Paško je sa mnom bio u ni toplim ni hladnim odnoima. Došao bi ponekad interesirajući se za neke promjene u financijskim propisima tražeći moje stručno mišljenje ne upuštajući se u politiku ili ćakule. Samo jednom prilikom reče, poslije mog obrazlaganja nekih promjena u ekonomskoj politici i posljedica koje iz tih promjena proizlaze:
-"Šteta što se ovdje gubiš, na ovoj usranoj polupismenoj željeznici, među ovim umišljenim fenjerašima, ti bi treba ići među školovanije i kulturnije ljude."
-"Teško se Paško odljepiti od sirotinje, a bez "rođaka" nema danas napredovanja, tamo oni svoje namještaju." - slegnem ramenima.
-"Ma, mislio sam dalje, u inozemstvo, kad već dobro znaš njemački jezik." - pojasni on.
-"Bila je šansa, propustio je iz opravdanih razloga, a sad je kasno, žena, djete i sve te porodične obaveze, znaš i sam kako je kad se počinješ kućiti." - rekoh mu.
-"Znam, znam, i mene bolest spreči, a sad sam moga plivati u lovi kao braća mi, ali šta je tu je, ni meni nije loše ka drugima." - nasmješi se i ode.
A Paško je bio dobrostojeći, pored stana još davno dobijenog od željeznice imao je kuću i vikendicu, i ko zna šta još, tako se bar pričalo.
Dok je Paško "iz sjene" vladao "Crazia toursom" u KSR-u je "čovjek iz sjene" bi Jovo Ćakić. Visok, mršav, s uredno poštucanim brkovima i uvjek u čistoj i opeglanoj uniformi KSR-a. Šlampavi ni neorganizirani šef Btanko Pauković bi za dan-dva napravio takvu zbrku u poslovnici da svi konci nisu bili u Jovinim rukama. Jovo je bio rodom od Drniša, iz nekog sela u Petrovu Polju, pa bi ponekad navratio kod mene, naročito kad bi preko vikenda iša u Kistanje preko Muća, Vrbe i Brljana, pa se interesira kako tamo, kroz Petrovo Polje, izgleda. Ne znam iz kojeg razloga on tamo nije godinama iša, ali je planira da nešto tamo obnovi i ode živiti kad ode u mirovinu:
-"Pusti snovi, ne možeš ni ovako na kraj, a ko će dati pare za te moje snove?" 
-"Biće bolje Jovo, ne treba tebi nešto veliko."- smijem se ja.
-"I to malo za mene je veliko, a ko zna šta će se do tada sve desiti!?" - on će.
-"Šta bi se deseilo, svaki dan nam je bolje, osjeća se.!" - sokolim se ja.

-"Sve je ovo mjehur od sapunice, trebaš viditi šta piše strana štampa! Ostave putnici po spavaćim kolima, baš ću ti donjeti kad naiđem, njemačkih novina." - obeća on.
-"Pa ima na kiosku!?" - velim mu.
-"Jebeš "Burdu" i ta sranja, donjeću njihovu ozbiljnu štampu." - nasmija se on.
-"Pa šta kažu?" - interesiram se.
-"Kontra onog što naši pišu! Ja podjelim sa dva, pa je sredina negdje tu, a ni ona ne valja!" - kaže Jovo.
-"Baš donesi, i mene interesira." - kažem mu.
-"Hoću, hoću, obično iz BT, "Balkan tauersa"." - obeća on.
Branko Čiča je tog dana došao raditi u moju službu kao samostalni referent za plan, analizu i raspodjelu. U susjednoj većoj prostoriji u kojoj je do sada sjedio sam Mišo bio je još jedan stol i ormar pa sam ga tu smjestio.
-"A šefe di ćete Vi?" - pita Mišo naglašavajući moju funkciju.
-"Šta mi preostaje nego ova ćiba? Ako ja zauzmem ovu veću prostoriju, što bi bilo logično, jer je pravljena za šefove službi, gdje ću s vama trojicom?" - rekoh mu.
-"Kojom trojicom? Ja i Branko možemo se smjestiti tamo u manju kancelariju, a za tebe treba ova, dolaze ti referenti i drugi šefovi, stranke, nezgodno je da ih primaš u toj ćibi, odmah iza ulaznih vrata." - glasno razmišlja Branko.
-"Neće dugo proći da se sistematizira referent za raspodjelu, a on mora biti s vama kao srodna i uzejamno povezana referada, što znači da tu treba biti i treći stol i ormar i onda je dupke puna. A šta će mi posjete, ja ne patim od kabineta i šefovske poze, mada i to ima smisla u nekim kontaktima, ali šta je tu je, zasad ćemo ovako do sljedeće reorganizacije."- nasmijem se.
-"A neka, kako Vi kažete!" - nasmješi se Mišo glumeći poslovnost.
Iz svoje stručne biblioteke dao sam Branku nužnu literaturu da je prouči, pa ćemo narednih dana na konkretno upoznavanje:
-"Evo ti Kontni plan, to ti je za financijsko knjigovodstvo, Šemu kontiranja na JŽ, to ti je za pogonsko knjigovodstvo, Pravilnik o statistici na JŽ, a sve ostalo šta ti zatreba uzmi od školskog.Također, evo ti planova za ŽTP i Sekciju, po godinama, isto tako kvartalne, polugodišnje i godišnje poslovne izvještaje, pa vidi, pamti, analiziraj i piši na list pitanja na koja trebaš dobiti razjašnjenja, pa ćemo sutra " u vatru"."- velim mu.
-"Dobro šefe, biću vredan!" - nasmija se Branko da prikrije zbunjenost kad osmotri to brdo knjižurina na svom stolu.
-"Počmi od Šeme kontiranja, odatle će ti se početi otvarati prozor u cjelinu." - sugeriram mu.
I on se prihvati posla, a Mišo i dalje crta na pausu neki projekt za blok kućicu u Perkoviću.
Obišao sam OBračunsku grupu, Knjigovodstvo i Materijalnu službu. Svuda jad i bjeda od prostorija, namještaja i birotehnike. Osoblje je razmješteno po dogovoru, ali još nisu stigla rješenja.
-"Srećko, dođi za par minuta kod mene, trebamo se nešto dogovoriti." - rekoh mu i odoh u svoju kancelariju i nazovem Deliju:
-"Sekretaru, gdje su rješenja?"- pitam ga bez pozdrva - "Dopis je kod Bana, uzmi i piši, još danas da je gotovo!" - pokušavam strogo.
-"Ban nešto kaže..." - poče on.
-"Nema Ban šta tebi govoriti, dopis jen potpisan od direktora, a ako Ban ima šta kome reći, onda sam tu ja. Idi kod njega i to mu reci rješenja trebaju biti ovdje do 14 sati!" - kažem mu - "Ive, jesam li u prevu?"
-"Ma, jesi kolega, idem odma, nema razloga po nijednom osnovu da se to oteže." - tiho izmuca u telefon.
Srećko dođe i sjede na pomoćnu stolicu.
-"Ovako ćemo, rekapituliraj mi šta treba nabaviti u našoj službi od namještaja, mašina, digitrona! Mišo, dođin i ti!"- viknem kroz vrata - " Mišo će snimiti šta treba za pituranje i instalacije, priključke struje, pa ću dati nalog da se to odmah sredi. Kad su oni mogli uzeti naše nove prostorije mi ćemo ove adaptirati i opremiti.Također, Srećko vidi potrebe za pisaćim i računskim mašinama po putničkim i robnim blagajnama, općoj službi i ostalima. Za Anicu Brajković i Daru Vučenović, daktilografe, ćemo kupiti najnovije električne pisaće mašine, a trebamo kupiti i bar dva "Xseroksa"- fotokopir aparata za opću službu. Što prije, to je rok!" - rekoh im.
-"A da kupimo i male džepne digitrone?" - pita Srećko.
-"I njih ćemo, a trebaš viditi koliko i kome. A kad to popišeš odlučićemo za tip, marku i dobavljača." - rekoh mu.
-"A šta ćemo s starim, zamjenjenim?" - pita Srećko.
-"Nešto kasirati, nešto poslati po stanicama, neću da mi pišu rukom dopise." - rekoh.
-"Odlično šefe, sutra će popis biti tu, makar popodne radio." - veli Srećko.
-"Ja sam gotov do dva." - obeća Mišo.
Do kraja radnog dana su došla rješenja, a Delija mi telefonski javi da je dat oglas za prijem novih ekonomskih tehničara za ekonomsku službu i neke pravnike za pravnu službu i da ću i ja biti u komisiji za prijem u radni odnos.
I konkretno krenu ostvarivanje mojih obećanja.