Karijera - Putovanje u osrednjost (61-65)

- 61 -

Tog proljetnog popodneva, ljepog kao samo što može biti u maju, vratili smo se iz Bukovice, s Vlake, poslije tamo provedenih Prvomajskih praznika, osvježeni tamošnjom tišinom, cvjetnim livadama i mirisama rodnog zavičaja.
Dok smo raspremali stavri iz brojnih torbi i zavežljaja i djelili hranu od robe, a nju na prljavu i šistu, ćakulali smo s čika Perom i tetkom Marom. A njih je najviše interesovalo kako je bilo s Jasenkom i kad su čuli da je bilo sve u redu njihovoj radosti ne bijaše kraja da su i sami sebe morali pohvaliti:
-'' Vidiš li ti šta to znači za dite kad je u sigurnim rukama, a Jase?'' - grli je tetka Mara - ''Sunce moje, baš smo te se poželili, odužiše mi se ovi praznici.''
-'' 'Esu, tebi i meni, ovdi u betonu, srića pa ću ja ovih dana u Broćanac, vrime mi je, mora se tamo nešto poraditi, a i vinogradić je ki dite.'' - tješi se čika Pero.
Dok smo ušli u našu sobu i tamo svrstavali naše stvarčice mahinalno sam upalio TV koju za ovih produženih praznika nisam nikako gledao, ne obraćajući puno pažnje na emitiranje nekakve ''ozbiljne glazbe''. A onda odjednom se program naglo prekinu i mi svi iznenađeno zastašmo kao ukopani na zatečenim mjestima. Tišina i svjetlucanje ekrana potraja, bar nam se tako učinilo, dosta dugo, a onda se na ekranu pojavi Miroslav Lilić, rodom iz Siverića, urednik na TV Zagreb, u crnom odjelu i bjeloj košulji i crnoj mašni i nekako promuklo izusti:
-'' Umro je Drug Tito...''
Bilo je to 4. maja 1980. godine, u 15.04 sati.

Svima nam krenuše mukle suze. Jasenka se odvoji od tetke Mare i stade ispred TV dok su joj kao dva krupna bisera djetinje suze lagano klizile niz rumene obraščiće, što nas još više rastuži.
-'' Dođi srećo, šta ćeš, bio je star i bolestan čovik.''- trže se prva tetka Mara i privuče je sebi u zagrljaj.
Čudni smo mi ljudi kao bića, i pojedinačno i kao masa. Mada smo znali da će se to svakog časa dogoditi ipak smo bili zatečeni. Ona potajna varalica nada, da neće doći do konačnog i logičnog rezultata je odgađala sraz razuma i emocija te nas uvjek na događaj zatekne nespremne.
-'' Zbogom Jugoslavijo!'' - rekoh tiho još vlažnih očiju i obraza.
-'' Zar ovo to znači!?'' - trgnu se čika Pero.
-'' Ne odmah, ali za sljedećih pet-deset godina, dok se ''makinje'' ne našaltuju i krenu punom snagom na drobljenje.''- rekoh utučeno.
-'' Nadam se da ''to'' opet neću doživiti, i ono jednom u mladosti mi je bilo dosta i za dva-tri života, ajme nama.'' - veli tetka.
-'' Ma neće valjda, uredio je on i budućnost, a njegovo sjeme je odavno razraslo u stabla.''- neubjedljivo će čika Pero.
-'' I ja se nadam, ali, ali, znaš kako to već ide, poslije dugotrajne vladavine jedne jake ličnosti, karizmatične sudbine, nasljednici se počnu boriti za njegovo mjesto,a ne vidim nikoga ko bi mogao vladati njegovim autoritetom i masovnom narodnom podrškom.'' - velim im - '' Vidite li, već danima slušamo o njegovoj bolesti, operaciji, itd., a danas plačemo, da li za njim ili za prethodnim dobrim i sigurnim danima života kojih više neće biti?''
-'' On je odredio da ga nasljedi Predsjedništvo, ono kolektivno, sastavljeno od predstavnika svih naroda i republika, baš da ne bi dolazilo do nadglasavanja ili prevlasti, pa će valjda tako i dalje država Jugoslavija funkcionisati.'' - uključi se Milica.
-'' Kad bi bilo tako!? Sve države se raspadaju od ''crvotočine'' iznutra kao i dub, a ne zbog ''bure'' s vana. Zdravoj srčiki bura ne smeta, može stablo viti, ono se savija i izdrži, ostaje, a crvotočina ga izgrize iznutra i ono se i na povjetarcu ili bez njega lomi i pada, pitanje je vremena. Ko je u Predsjedništvu, njih osam, a svaki bi htio biti kao Tito, među njima prvi. A sad Tita nema, neće niko od njih da sluša sebi ravnog, kamoli da mu se podčini. A gdje su još republičke vrhuške koje su se i za Tita podosta osamostalile i radile šta ih volja!?'' - govorim im dok idemo u kuhinju odakle nas doziva Pero da popijemo rakiju za pokoj duše Maršala.
-'' Neka mu je laka zemlja, zaslužio je dao nam je mira ovih tridesetpet godina i podosta dobroga...'' - podiže bićerin čika Pero, prosu tri kapi na pod i ostatak na eks sali u grlo.
I mi ostali, osim Jasenke, učinišmo isto.
Jasenka je iz bićerina odala poštu sokom, tetka se postarala da i ona u tom trenu bude ''velika''.
-''Maro, kuvaj de ti kavu! E, dico moja, ja ga otpočetka pamtim ka odrasta čovjek i nisam oduvjek mislio o njemu ka danas. Pamtim kralja Aleksandra, kneza Pavla, pa Petra II Karađorđevića, a Tito je za tri koplja od njih bio bolji i sposobniji. Nisam ja neki učen čovjek, rođen sam ka siroti seljak, ruba u Majdanu ka mazga za Kraljevine i bio uvjek go, bos i gladan, a otkad on dođe krenu se napred, nesta gladi i golotinje, poškolova mladost, omogući lječenje sviju i išlo se, mora se priznati, iz godine u godinu napred. Nije bilo lako, radilo se dan noć, ali se osjećalo kako mili boljitak. Radeći kao kočničar, kondukter, pa vlakovođa razgovara sam s ljudima, dosta se toga čuje i nauči tako, i većina ga je cjenila radi toga, bar kad su u pitanju ovi ''mali'' ljudi, a za one ''gore'' nije me ni briga. I sad bi se zakleo da vascjeli narod plače, da je suzu ka i mi pustio...'' - priča Petar dok na koljenima njinja Jasenku - ''...i ovo dite, od tri godine i osam miseci za njim plače. A malo je državnika to postiglo! Nemoj ti moja Jaso plakati, on je bio star čika, puno stariji i od mene, mada ja imam sedamdesetu, a on je ima osamdesetosam godina, a to je skoro više jedan život, onaj najlipši!''
Tetka Mara služi kavu svima, pa i Jasenki par kapi na pijatiću, da bude ''velika'' kad se već vode ''veliki'' ozbiljni razgovori gdje ona nije u centru pažnje. A ko zna šta se roji u mislima malog djeteta kad odrasli plaču, da li žali za drugom Titom ili što je insinktivno osjetila tugu s nama starijima. No, nikad se ne može to doznati, često straiji greše kad sude o razumu i osjećajima male djece.
A zna sam da tetka Mara nastoji da Jasenka zapamti ovaj dan naglašeno je tretirajući kao ''veliku''.
-'' I ti Mile misliš da nam dolaze ''crni dani'', svakako će nam biti gore nego do sada, i ja računam?''- poslije srka kave upita Petar.
-''Ti pamtiš kralja Aleksandra, on steže i popušta, pa ga ubiše, i onda dođe mlaki knez pavle i šta bi: izbori, vlade, izbori, vlade, ustvari anarhija, pa puč i dođe kralj Petar II , te rat i raspad zemlje, o izginulima i porušenom da ne govorimo, osta pusta zemlja. Istina je da su u svjetu bile loše okolnosti, ali da smo bili čvrsti kao država iako zahvaćeni ratom ne bi bilo međusobnog klanja i ubijanja, ili bi bilo u manjoj mjeri. Bojim se i danas istog scenarija: centralna vlast je značajno oslabljena, drže je samo Vojska i Savez komunista, a ostalo je sve po republikama. Veću vlast ima predsjednik federalne republike nego li član Predsjedništva SFRJ. Savezna vladu skoro da niko ne sluša, sve republikice donose vlastite zakone i daju im prednost u odnosu na savezne. Običnom čovjeku je smješno da iz svake oblasti imamo devet zakona, jedan savezni i šest republičkih i dva pokrajinska, a koji reguliraju pravno istu materiju. Zašto nije dovoljan onaj savezni ako ga je usvojila Savezna skupština, a koju čine poslanici iz svih republika? E, to je krivo postavljeno u Ustavu iz 1974.godine, SFRJ je po njemu ustvari konfederacija, a ne federacija kako se govori i piše. To zamjeram Titu, po meni je prethodni ustav bio bolji i za SFRJ kao državu djelatniji. Tamo se znala vertikala, nadležnosti i odgovornosti, a po ovome sve se zasniva na dobroj volji i dogovoru za svaku sitnicu, a još je gore što se dogovoreno ne izvrašava i za takvo ponašanje nema sankcija. S druge strane, izvana nam se odma radi o glavi, sjetite se atentata na ambasade, 1971. i 1972. godine, jer mnogima samoupravni socijalizam ne odgovara ni na Istoku ni na Zapadu, budi im među njihovim radnicima bunt i pritisak na povećanje nadnica, a bogme na pravo uprave i vlasništva po firmama. Tu su i Italijani koji ne mogu prežaliti Istru, Fjumu, Zaru i otoke, Mađari Vojvodinu i Baranju, Austrijanci hoće Korušku, Albanci Kosovo i zapadnu Makedoniju, itd., znači da nam se ni izvana ne želi dobro, a sad nema vještog političara Tita da se u svemu tome snalazi. Iskazaće se to uskoro, najprije u ekonomiji, a poslije i na ostalome. A kod nas nikad nije bilo teško naći ''poslušnike'' koji bi i ćaću prodali za dolare, bar se do sada tako pokazalo.'' - zbrda-zdola nabacah svoja razmišljanja.
-'' Ma, neće tako biti, složen je mehanizam ali će funkkcinisati! Nikom nije u interesu da se živi gore, kamoli da se država raspadne.'' - ne slaže se Milica.
-'' Ne želi to narod, mali ljudi, ali oni ''gore'' su i sada tamo radi ličnog bogatstva i vlasti. Zar mi već nemamo tzv. ''crvenu buržoaziju'' ? A tek djeca te elite koja se i sada šetkaju po inostranstvu kao sinovi i kćeri knezova, šeika i druge bjelosvjetske aristrokracije o državnom trošku. A ova tzv. ''mala privreda'', ''GG preduzeća'' i slični slizala se s političarima i elitom, briga ih za socijalizam i samoupvljanje! Da ne govorim o dijaspori, tamo ima svega i svašta i sve je plaćeno od tamošnjih vlasti kao ''peta kolona'', ili kao ''poslušnici'' ili kao ''topovsko meso''. Sama Vojska je slaba i nedovoljna da održi jedinstvo države, a i ona je puna karijerista i kadrova ''po ključu''. Vidio sam to kad sam je služio. A SK je odavno razvodnjen i razdrobljen, išlo se na masu a ne na kvalitetu, mnogi su u članstvu samo radi karijere. Narod je lako zavesti, dovoljno se sjetiti Talijana za Musolinija ili Njemaca za Hitlera. A dovoljno je i pročitati malo strane štampe da se shvati šta misle o nama i šta nam zamjeraju i šta žele a to nije ništa dobro niti je u našu korist. Daj Bože da sam u krivu, da se varam, a govorim samo kako stvari stoje i kao će se po meni događaji poslije Titove smrti odvijati.'' - nastavljam prognozirati.
Palo je veče, a vani na ulicama nigdje nikoga. Svi su gledali TV i oplakivali druga Tita, sa pritajenom zebnjom i neizrečenim pitanjem:
-'' Šta će biti poslije Druga Tita?''
I mi smo kasno zaspali mučeći se istim pitanjem i slutnjama.

- 62 -

Na poslu i ulici, po kafićima i dućanima, pijacama, ma svuda se samo govorilo o smrti druga Tita, a moglo se osjetiti da se u tim razgovorima ne potiče ono glavno:
-'' Šta će biti dalje? Kako će država i društvo funkcionisati bez njega?'', jer na to najosnovnije pitanje nijedan od političara ni saveznih ni republičkih nije davao odgovore, svi su govorili o velikanu i njegovu djelu te o dostojnoj sahrani u Beogradu u posebno napravljenoj monumentalnoj grobnici-mauzoleju nazvanom ''Kuća cvjeća''.
U poduzećima skoro da se nije radilo, otaljavalo se ono šta se mora i ne može čekati, a već su se mogla čuti i potiho postavljena pitanja:
-'' Zašto mora biti sahranjen u Beogradu, pa on je Hrvat, rođen u Kumrovcu, i zašto ga ne bi tamo shranili kad mu je tamo već odavno napravljen spomenik?''
-'' Pa ljudi, on je bio Predsjednik Jugoslavije! Sve države svoje predsjednike sahranjuju u prestolnici, ne treba izmišljati toplu vodu.'' - drugi bi isto tako utiho odgovarali.
-'' Neće biti baš tako, kako to nije tako kod Amerikanaca, a ima i drugih država koje tako ne rade.'' - protivili su se prvi.
-'' Tito se često izjašnjavao kao kozmopolit i komunista ne krijući svoju nacionalnost i porjeklo, ali tome nije pridavao nimalo pažnje. Često je govorio da je od svih jugoslavenskih naroda i narodnosti pomalo pa je normalno da bude sahranjen u glavnom gradu svih naroda i narodnosti, valjda je to i njegova osobna želja, sigurno ne bi bilo u redu da njegovo opredjeljenje sada negiramo i mjenjamo te ga proglašavamo isključivo za zagorsko seljače.'' - otklanjali su drui argumente prvih.
A meni se činilo da je već počelo ostvarivanje mojih slutnji. Obično tako počinje šapatom i od malih stvari.
Kako bilo da bilo, voz s posmrtnim ostacima Druga Tita krenuo je iz Ljubljane prema Beogradu, a predviđeno je i opraštanje u Zagrebu na Glavnom kolodvoru. TV je sve prenosila od početka do kraja. Uz cjelu prugu narod se što organizirano što spontano opraštao od pokojnika, svog Druga Tita, Predsjednika i Maršala, u prolazećem ''Plavom vlaku''.
Taj dan niko nije radio svi su gledali prenos pogrebne cermonije i mora se priznati da su zaposleni na TV taj posao izvrsno obavili, mogao se vidjeti svaki detalj osim samog zatvaranja pogrebne ploče s jednostavnim natpisom ''TITO''.
Ispraćaj ''Plavog voza'' u Ljubljani je bio hladan i suzdržan u stilu ''pragmatično hladnog'' slovenskog mentaliteta, u Zagrebu su otpjevali ''Fala'', a u Beograd se sjatila masa svjetskih careva, kraljeva, predsjednika država i vlada, te ostalih visokih državnih funkcionera, koje do sada nije niko uspio u tolikom broju okupiti na jednom mjestu, u isti dan i vreme i istim povodom. Vidio sam ih tad kao obične ljude, od krvi i mesa, kako prilaze odru, poklanjaju se i plaču, a u mislima mi sinu pitanje:
-'' Kako je moguće da ovi ljudi, koliko sutra, će donositi odluke da se krene u rat između pojedinih njih, zar im mrtvac u kapsi ne govori da ovozemaljski život nije vječan, da sila ne rješava ništa već samo donosi patnje, stradanja i bol, i to najviše onima nedužnima i nevinima!?''
-'' Pa mora da je bio veliki čovjek, državnik i političar dok ga poštuju svi, i njega i njegovo djelo, kad je uspio steći poštovanje i prijatelja i neprijatelja!''- veli čika Pero.
-'' Vidiš, to i ja mislim. Veći je nego što smo ga mi zamišljali, iako je i kod nas svojim stavom i metodom vladanja ušao u srca naroda, to je činjenica. Ali će već od sutra početi i druge priče, ove je nagradio, ove osiromašio, ove pobio, ove rehabilitirao, kako kome odgovara i šta vreme bude više odmicalo isticaće se mane i umanjivati vrline, a sve u interesu onih koji budu to govorili po onoj: ''... umanji drugog da bi sebe uzdiga...''.'' - velim mu ja.
-'' ''O mrtvima sve najljepše!'', tako se u narodu kaže'' - doda Milica.
-'' E, to ne važi u političkoj borbi za vlast, politiku ne vodi narod.'' - pokušavam biti realan.
-'' Pa da, vlast nema cjenu, za nju se sve žrtvuje pa i narod sko se treba stići do cilja. Dosta je primjera iz povjesti od pamtivjeka.''- slaže se samnom Pero.


Bjeli mramorni poklopac skliznu i ''...Drug Tito ode preko Romanije, na čelu svojih partizanskih kolona...'' da parafraziram mu ličnog prijatelja Krležu, a u SFRJ i našim životima poče '' posttitovska era'' s parolom:
-'' I poslije Tita Tito!''

- 63 -

Početkom jula nastupila je na snagu odluka o novoj organizaciji ŽTP-a Zagreb. Sada je u Mihanovićevoj 12. bilo sjedište SOUR-ŽTP Zagreb, na Glavnom kolodvoru Sjedište RO ŽP (željezničko poduzeće) Zagreb, koja je udružila bivše samostalne OOUR-e na području zagrebačkog željezničkog čvora, RO ŽP su još bile u Rijeci, Varaždinu, Koprivnici, Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Kninu i naravno u Splitu. Postojale su i RO samostalnih djelatnosti kao ''Infrastruktura'', ''Gredelj'', ''Invest'', EOP, i druge, da ne nabrajam, kao prirepci željeznici.
RO ŽP Split je objedinjavala OOUR-e ''Saobraćaj Split'', ''Transport Šibenik'', ''Vuča vlakova Split'',''Tehnički pregled Split'' i ''Održavanje pruga Split'', te Radnu zajednicu RO, sa sjedištem u Splitu.
Radna zajednica RO ŽP je objedinila svu administraciju bivših OOUR-a i sastojala se od Opće i pravne službe, Tehničke i operativne službe, Komercijalne službe, Ekonomske službe, Službe društvenog standarda i samostalnih referada za ONO i DSZ, te protupožarnu zaštitu.
Ekonomska služba imala je Poslove plana, analize i razvoja, Poslove raspodjele, Financijske poslove, Stovarišno-materijalne poslove i Poslove knjigovodstva.
Na čelu RO ŽP je bio direktor RO, a na čelu službi direktori službi, dok su na čelu poslova bili rukovoditelji poslova.
OOUR-i su imali svoje direktore i minimalni broj službenika opće administracije.
Sve u svemu to je bilo mehaničko spajanje koje nije vodilo racionalizaciji poslovanja i smanjenju administracije, čak suprotno, povećanju administracije i u SOUR-u i u RO ŽP, što se pravdalo dosljednim sprovođenjem ZUR-a, a po toj tezi su OOUR-i i RZ imali svoje žiro račune, dok ga RO ŽP kao cjelina nije imala, a zna se od pamtivjeka da je moć tamo gdje je novac, pa po ovoj organizaciji je RO ŽP bila obična fikcija koju se moglo i trebalo slušati, ali nije moralo ako se ne bi postigao dogovor.
''Dogovorna ekonomija'' je sprovedena u praksi.
Naravno da je takva organizacija tražila preraspodjelu radnika na novosistematizirana radna mjesta, a što je unosilo najviše nemira među ljude i kvarilo međuljudske odnose, jer pravih kriterija za raspored radnika nije bilo, a ono malo šta je bilo moglo se tumačiti ovako i onako, kako je koga volja.
Mene su rasporedili za rukovoditelja plana, analize i razvoja, Jozu Grgića za rukovoditelja raspodjele, Nadu Matić iz bivšeg ZOP-a za rukovoditelja finacijskih poslova, Dragicu Zloić isto iz ZOP-a za rukovoditelja knjigovodstva, a Srećka Mešina za rukovoditelja materijalno-stovarišnih poslova.
Za direktora Ekonomske službe imenovan je Vaso Kutlača, rukovoditelj te službe u bivšem ZOP-u.
Takav je bio privremeni raspored dok se ne raspišu natječaji i okonča postupak po njima, pa su svi nosili titulu ''v.d.'' (vršilac dušnosti), a ko je tako odredio ostalo je za većinu tajna.
Naravno da je sad trebalo po pravničkoj logici donjeti i pravilnik o plaćama, a dok se to pod hitno ne uradi svako će primati dosadašnju plaću. Koga će u Komisiju za izradu pravilnika nego mene, ta to sam i do sada radio, i to za cjeli RO, OOUR-e i RZ, i to kao predsjednika. Takve sam ja bio sreće, kad treba raditi onda sam prvi, a kad treba nagraditi nema me ni u predlozima. A mora sam pristati, prvo što čekam izgradnju stana na Mertojaku, a drugo što su to tražili radnici ''s terena'' iskazujući na taj način poštovanje mojoj stručnosti, poštenju i objektivnosti.
Za direktora RO ŽP Split za v.d.-a je postavljen Rudolf Krvavica bivši direktor OOUR-a Vuča vlakova, za njegova pomoćnika Saraga Danko, za direktora Saobraćajne službe Ćiro Vučenović, za direktora Komercijalno-transportne službe Slavko Pribudić, za direktora Opće i pravne službe Ban Jerko, a kako već rekoh za v.d. direktora Ekonomske službe Vaso Kutlača.
Mnogi su se iznenadili postavljenju Krvavice umjesto Sarage za direktora RO, pa iskoristih prvu priliku da upitam Saragu kako je do toga došlo. Bili smo sami u mojoj kancelariji, negdje pred kraj radnog vremena, gdje je on navratio pošto je u susjednom KSR-u kupovao kartu za spavaća kola za put u Zagreb na neki od čestih, u to vreme, sastanaka.
-'' Šta je to direktore, izgleda da smo samo nas dvojica ''zglaizali''? - pitam ga uz cinični smješak.
-'' Za sebe znam da je u pitanju greh iz '71, takve sam glase čuo iz Mihanovićeve, mada obojica znamo da ni Krvavica ni Škrapić nisu ''nevinašca'' iz tog doba, možda su čak bili i radikalniji i zagriženiji od mene, ali su imali i imaju dobru zaleđinu iz Zagreba od političara i onih iz sjene, pa ih nisu ni proganjali, ta tobože su oni bili potajno instalirani u ''maspokovce'' da bi se na ''pravim mjestima'' znalo šta mi '' Savkini kadrovi'' radimo. Može biti da je i tako, ali nisam baš u te tvrdnje uvjeren po onome što znam da su govorili i činili.'' - i on se kiselo nasmješi.
-'' A kako ja ''ispade'' na niže, ko progura Kutlaču, istina je da ima više staža, istu visoku spremu koju ja ni u snu ne mogu izjednačiti sa svojom, ta to je samo za povlaštene bila na brzinu sklepana nekakva Visoka privredna škola, koja se ne može mjeriti s Ekonomskim fakultetom, i ti to znaš, i sam si je završio, a on i nije neki željeznišar, ne razumije se u tehnologiju i tehnološki proces. I sam znaš da je počeo kao obračunac OD i knjigovođa u Kninu i da je za šefa Ekonomske službe u ZOP Split došao preko šurjaka iz ''Konstruktora'' i ''Lavčevića'' s kojima Škrapić ima dil kao podizvođač, on njima oni njemu, ovisno o gradilištu.'' - raspitujem se.
-'' Bit' ću iskren, ja sam se zalagao za tebe, Krvavica isto, Vučenović i Pribudić su te takođe podržavali, za tebe je bio i Klarić Ante i Čizmić Ivo, ali su Vasu forsirali Škrapić i Ban. Zašto Škrapić jasno mi je, da sakrije svoje ''mućke'' otprije i da ima svog čovjeka za buduće, ali mi nije jasno što je Ban forsirao Vasu, mada znam da on odvano tebe ne podnosi i stalno te opanjkava. Valjda je to neki Perkovićko-Ljubitovački zagorski savez. A bili su tako uporni da se ''rat'' na kolegiju RO vodio danima, ucjene i nagovaranja od njih dvojice su bile svakodnevne tako da se i Zagreb umiješao i tako presudio. Žao mi je, nas dvojica smo dobro surađivali, a sumnjam da je Vaso znalac i vredan kao ti.''- ispriča mi on.
-'' Da, on ima pozu, a sto puta sam se uvjerio da je ''tanak'' kad je u pitanju struka, ta knjigovođa ostaje knjigovođa, oni svi misle da su važniji od onih iz tehnološkog procesa, a ne da su samo evidentičari onog što se radilo, i to spori evidentičari s par mjeseci zakašnjenja. To i sam znaš.'' - rekom svoj utisak.
-'' Možda si i ti zakaza, treba si i ti potegnuti neku svoju vezu odavde ili iz Zagreba.'' - prigovori mi.
-'' Razmišlja sam, ali sam uvidio da su slabije od njegovih, i sam znaš da ZOP-ovci najači i najtajnovitiji klan u ŽTP-u i da kao služba održavanja bolje prolaze od osnovne djelatnosti: saobraćaja i transporta. Žalosno je to, ali je tako! Sjeti se samo plaća, stanova, itd., kod njih i kod osnovne djelatnosti. A i taj vražiji stan me ''koči'', nikad da ga završe, pa neću da ''dižem glavu'' da mi ne bi pravili probleme kao i do sada, znaš da Ban lovi svaku priliku da bi me tu gdje sam naosjetljiviji bocnu, kao i do sada šta je radio.''- rekoh mu.
-'' Pa, imaš pravo. Što te briga, plaća ti neće biti puno manja, a moći ćeš ih kontrolirati s tvog radnog mjesta, pa se neće usuditi da te diraju. Danas ti je sve moguće, nagovore nekog da upadne u tvoj stan i trebaju godine da ga deložiraju, a to ti ne treba, useli se pa onda kreni na rješavanje ovih problema. A biće i natječaj, tko zna kako će sve proći tada. Eto, Grgić posta šefić, odvojiše raspodjelu u posebne poslove uz njegovo obećanje da im neće smetati natjecanjem na njihova radna mjesta, jer ima veću stručnu spremu bar na papiru od mnogih njih.'' - objasni mi i druge detalje.
-'' Za to mi nije žao, neka ide dalje od mene, ne mogu ga cjeli život ''šlepati'', samo me interesira kako će ''šefovati''!? Vidićeš, pretpostavljam, da će se šepuriti ki pjevac!'' - nasmijem se.
-'' I ja tako mislim! Ma jebeš ovakvu organizaciju, ničeg dobrog tu nema. Samoupravljanje u tehnološki proces, gdje se zapovjedi ili naredbe izdaju u sekundi, a izvršenje se ne odbija, inače ode sve k vragu, se ne može uvesti. To može biti negdje tamo gdje proizvodnja ili usluge nisu vezane za vreme, na sekunde kao kod nas, a kod željeznice, milicije, vojske, avio-saobraćaja, i sličnih jedostavno ne može funkcionirati. Ta ni cipele ne nosimo uvjek iste, radi broja, boje, vremena, godišnjeg doba, glupo upoređujem, ali htjedoh reći da zajednički nazivnik ne može biti za ono što ne ide ili nije slično, srodno, u brojniku... znaš ono kruške jabuke...''- spetlja se nerspoloženi Saraga.
-'' E,to, to, to su danas bogohulne rječi, ali se slažem s njima. Ne pretendiram da sam najveći stručnjak, ali mogu viditi da će porasti troškovi na svim područjima poslovanja, a proizvodnja: prevoz robe i putnika će opasti, putnika zato što je sve više osobnih auta, kako kod pojedinavca tako i službenih po firmama, što je autobusni cestovni prevoz od države stimuliran i sve je veći raspon u modernizaciji ta dva vida saobraćaja, dok mi željezničari zaostajemo oni se modernizuju. Mi krpamo pruge skidajući pragove i šine s manje intezivnih na opterećenije, a njima se asfaltiraju ceste, prave auto-putevi iz državnog bidžeta. Prevoz robe će opasti iz sličnih razloga, tamo se subencioniše raznim mjerama transport ''od vrata do vrata'', a kod nas na željeznici ne daju se potrebne pare ni na održavanje postojećeg,a o investicijama da ne govorim. A šta ćeš suviše smo ''nisko'''da bi nas oni gore ''čuli''.'' - velim mu.
-'' Onda, u ponedjeljak je selidba?'' - upita.
-'' Ništa mi još nije rečeno, danas je četvrtak, već bi trebao znati. Moj novi ''direktor'' će se valjda toga sjetiti, ne može se tako brzo sve papire spakovati i prevesti na Ravne Njive u ''Prenoćište'' ili ''Samački hotel''.'' - nasmijem se - '' Uostalom, to je sada njegova briga.''
Sutradan, oko devet, pozva me Kutlača Vaso u svoju ZOP-ovsku kancelariju:
-'' Kolega, u ponedjeljak se ekonomska služba seli u ''Hotel'' na Ravne njive, na drugi sprat, bar ćemo biti na jednom mjestu, pa bi ti trebao organizirati tvoje ''saobraćajce'' da se pakuju, nose se svi papiri i namještaj.''- direktno će on.
-''Dobro, što se mene i ''planera'' tiče, ove koje znam, ali i sam znaš da ih ne znam kompletno. Da krenemo iz početka: kolege nismo, ti si direktor, moj nadređeni ja sam šef plana, ...itd., podređeni. Iako smo ''zemljaci'' to ništa ne mjenja u našim odnosima, profesionalci smo i neka svatko radi svoj posao. Eto, ja još ne znam koji su ljudi raspoređeni u moje poslove, ako su uopće raspoređeni, o tome me još niko ništa nije pitao, a kad me se bude pitalo ja ću reći svoj predlog. Drugo, ne znam u kojim prostorijama će biti planski poslovi i kako oko toga stvari stoje. Treće, ti si sad direktor, pozovi šefove poslova i obavjesti ljude o svemu, ja nit' hoću niti mi je to dužnost da radim. Četvrto, kad planiraš na godišnji odmor da ja mogu planirati svoj?''- rekoh mu strogo poslovno.
On izvadi tlocrt drugog kata ''Hotela'':
-'' Evo, soba br.100 je za administratora-sekretaricu, soba 101 je moja, direktorova kancelarija, a sobe 1o2 i 103 su predviđene za plan i analizu, te soba 124 prekoputa za razvoj, a soba 104 za raspodjelu, dalje je financijska služba, obračun OD, pa stovarišno-nabavna i materijalno knjigovodstvo, a poslije njih financijsko i pogonsko knjigovodstvo. Za plan si ti rukovoditelj, a tamo sa istih radnih mjesta u OOUR-ima pelaze Čiča Branko za ''Saobraćaj'', Filip Buzov za ''ZOP'', a koga bi ti predložio za osale OOUR-e?'' - pokazuje on grafitnom olovkom po tlocrtu.
-'' Za ''Vuču vlakova'' Ćaletu Vinka, za ''TKP'' Mladinea Ivicu i za Radnu zajednicu i ''Transport Šibenik'' Živković Milana. Ni jedan od njih nije do sada nije radio na planiranju i analizi, ali od svih raspoloživih su najpogodniji i po stažu i po stručnoj spremi. Prvi je bio šef knjigovodstva, doduše kratko i iz nužde, drugi je bio šef ekonomskih poslova u ''TPK'', a treći pogonski, financijski i platnog prometa referent. Izabrao sam muškarce, i sam znaš da se često putuje i da se ženske nastoje kloniti toga radi braka, djece i slično. Tražim tvoju saglasnost?''- predložim mu.
-'' Dobro, slažem se, ali su ti neiskusni, tamo ti trebaju maheri, sposobni i tvrddi u dogovaranjima.''- on će, tobože zabrinuto.
-'' Tu sam ja, naučiću ih brzo sve finese! A koliko vidim, znači, ja neću imati zasebnu kancelariju!? Ta kod mene će dolaziti iz svih službi i poslova, od direktora do referenata, a i oni ''izvana'' koji s nama sarađuju, već znaš kako to ide? - velim mu - '' A i tjesno je, to su dvokrevetne sobe, 12 kvadrata, a tri čovjeka treba stisnuti tamo!?''
-'' Nažalost, nema više prostora, tako mora biti. A kad ti zatreba posebna kancelarija za dogovore tu ti je na rasplaganju moja. Ima tamo u prostorijama zidnih ormara, moći ći se papiri spremiti tamo, a ima takvih ormara i preko puta, do kancelarije referenta za razvoj. Neka tako stoji zasad, viddjet ćemo poslije kako bi se i za tebe mogla naći posebna kancelarija.'' - tobože se pravda i obećava - '' Tražio sam ja još koju prostoriju na trećem katu, tamo gdje konači strojno osoblje i vlakopratnja, ali mi nisu dali. Vidjet ćemo najbolje kad svi dođu tamo, nešto će se morati pretumbavati.''
-'' Na krivu temelju krivi i zidovi i krov, baš me briga, neka bude kako bude, kad planiraš godišnji?''- odmahnem rukom.
-'' Naravno u avgustu, od prvog, a ti, kad bi ti?''- bez pardona će on već uživljen u ulogu ''velikog direktora''.
-'' Onda ću ja u julu, dvije trećine, a ostatak po potrebi. Do tad će knjigovodstvo raditi polugodišnji obračun i biće gotov kad ja dođem da možemo raditi poslovne izvještaje, a u septembru nas čeka rebalans plana na nivou SOUR-a po novoj organizaciji, u decembru isto da se pripremi završni račun, a dalje dolazi izrada plana za iduću godinu.''- velim mu.
-'' Pa, jeste tako, snaći ćemo se nekako.'' - nije mu baš drago i otegnu nevoljko - ''A ti si i po funkciji moj zamjenik.'' - naglasi on unapred se osiguravajući na što tad ne obratih pažnju.
-'' A sada idemo preko kmolosjeka, u moju bivšu službu, pa im reci za preseljenje i da se zvanično upoznaš s ljudima. Dalje je tvoja briga oko prevoza i organizacije toga, ja zato nisam nadležan.'' - predložim mu.
-'' Sačekaj tren, za šefa knjigovodstva sam rasporedio Dragicu Zloić, a za šefa financija i obračuna Nataliju Matić. Nemaju baš odgovarajući stupanj stručne spreme, ali su mi mi najsigurnije, a uz njih su budući rukovoditelji kao glavni referenti Smiljana Mihalec i Ivana Jelaska, obe diplomirani ekonomisti, a za materijalne poslove sam rasporedio Srećka Mešina, tvog šefa te službe.''- pojasni on.
-'' Paško Škrapić se dobro ''osigura'', ZOP je dobio ključna radna mjesta: direktora službe, financije i knjigovodstvo, a uz to samostalni žiro račun OOUR-a, što mu daje punu slobodu da se ne osvrće na RO. Eh, eh, uostalom šta mene briga kad nije onih gore, drugih, briga!?''- nasmijem se.
-'' Mulac je on, priznajem, tako mu je radi mira u kući dozvoljeno.''- i on se nasmija.
Prešli smo kolosjeke i došli u moju bivšu službu. Osoblje nije bilo oduševljeno razvojem događaja, svi su smatrali da je ''saobraćajce'' trebalo rasprediti na ključna radna mjesta, kao one koji su radili sve poslove od A do Ž u najvećem OOUR-u osnovne djelatnosti, a ne one s nekompletnim iskustvom iz manjih i sporednih OOUR-a, pa je Vaso Kutlača hladno dočekan kao budući direktor službe.
-'' Svi su oni dužni Pašku, zato mu je to i dozvoljeno, mnoge vikerndice i kuće na selu su obnovljene ili izgrađene materijalom i od radnika ZOP-a, mukte, na račun firme.''- kaže Mišo.
-'' Ma kome!? Nije to, on je najsposobniji od svih njih, da im neko nevažno ali zvučno mjesto da bi uzeo ono ključno i glavno.'' - ne slaže se Branko Čiča.
-'' Da znaš šta ja znam složio bi se samnom. A ja sam sve to svojim očima vidio. Pribudić, Kalinić, Klarić, Keršić, Kapetanović, Runjić, Saraga, itd., itd., a da ne govorim kad se nešto pokvari u stanu ili ga treba adaptirati, sve je to njima Paško radio i knjižio na firmu, s osnovne na sporednu, s pomoćne na neidustrijsku djelatnost i obrnuto prema potrebi, te je da to ostane tajna Mile i žrtvovan za račun Vase Kutlače. A vi ćete viditi svog boga s Vasom, on neznanje pokriva arogancijom i paunjenjem, sreća moja da ja ostajem ovdi, doduše u našem ''tunelu'', ali kao samostalna referada.'' - detaljizira Mišo svoja saznanja, mada je mogao konkretnije i detaljnije, smatrajući da nam je i ovo dovoljno.
-'' Da, u ''tunelu'', onda je bar ljepo bilo, radilo se s zadovoljstvom i puno entuzjazma, kao drugovi, a ne kao sada okružen ćakulama i podmetanjima.'' - rekoh sjetno, sjećajući se od prije osam-devet godina kad smo tamo Mišo, ja i Kruna Mejić znali na poslu i zapjevati - ''A koliko se izgradilo i adaptiralo prostorija, pa smo opet u ''tunelu''.
-'' ''U posltolara najgore postole!'', sad vidim da je to sušta istina.'' - nasmija se Nikica-Mišo Vučičević i odmahnu rezignirano rukom.


Poslije marende smo pakovali fascikle, pribor i ostale poslovne knjižurine, stručnu literaturu i ''Službene vjesnike'', ''Narodne novine'' i ''Službene listove''. Do kraja radnog vremena sam bio gotov tako da ću se u ponedjeljak ujutro odmah moći seliti. I ostali su, osim Joze Grgića, bili gotovi, a on se žalio da mora ostati i popodne jer on ima tu ''...jos znacajnih dokumenata i podataka...'', mada smo svi znali da bi sve to njemu tako važno se moglo isti čas zapaliti.
U ponedjeljak oko osam su došli trnsportni radnici i kamion ŽAS-a i potovarili namještaj i papire ne vodeći baš pretjeranu pažnju o oštećenjima i rasipanju fascikli da sam s puno sumnje očekivao da će tamo na Ravne njive u ''Hotel'' stići sve što je spakovano. A tada se ja i Branko sa njegovom ''Škodom'' prevezešmo na Ravne njive u ''Hotel''. Idemo na drugi sprat i tražimo naše kancelarije.
-'' Baš je šteta ovo pretvarati u kancelarije pored toliko radnika-samaca, a i s neruke je, većina njih će morati koristiti dva-tri autobusa za dolazak na posao. Tu i nema nekog pazaića gdje bi žene mogle kupovati spizu za kuću ka šta su mogle dolje u ''Gradu''.- kažem Branku.
-'' Dašta je nego šteta! Mogla se napraviti jedna poslovna zgrada za cjelu upravu, ovako smo opet razbacani i na veću daljinu, a komfor je još suženiji. Tri-četri radnika u 12 kvadrata, kao sardine.''- slaže se i prigovara i on.
Utom stiže i kamion i radnici donesoše radne stolove i stolice i brda papira. Sve to ubaciše u našu kancelariju i odoše sporim, bez žurbe, korakom dalje na novi zadatak. A znao sam da u sebi misle da bi to ''tribalo sve zapalit''. Pristigoše i Buzov Filip sa svojim bagajama u ZOP-ovi kamiončiću, te Ćaleta Vinko, Živković Milan i Mladineo Ivica, koji očekivaše ''svoje prtljage'' u drugoj turi.
-'' Marenda je, šta ćemo sad?'' - reče Branko gledajući na gomile papira.
-'' Ajmo vidit okolo šta ima, to ćemo posli slagati kad i naše stvari dođu.'' - predloži Mladineo.
-'' Ajmo, ja ću vam sve pokazati, tu dolje, nešto niže niz ulicu, ja stanujem u bratovom stanu, poznat mi je kraj.''- javi se Ćaleta.
Povede nas pored autoservisa ''Krstulović'' i preko ulice i uz osnovnu školu ''Veljko Neškovčin'' do malog pazarića gdje je bio kiosk, nekoliko banaka s nešto voća i zeleni i velika kombinovana samoposluga ''Dalme'' te ''Slovenijales'' salon namještaja. Tu je bio i ''Bobisov'' kafić-poslastičarna te bife ''Dalmacijavina''.
Kad za minut-dva to obiđošmo Buzov predloži:
-''E, sad bi bio red da neko časti za sretan početak!'' - šarajući pogledom prema ''Bobisu'' i bifeu ''Dalmacijavina''.
-'' E, nećemo ovdje, idemo kod ''Babe'', tamo se može sist.'' - javi se Ćaleta - '' To je tamo iza škole stotinjak metara, ovdi se može samo s nogu.''
-'' A ko časti!? Ja sam na istom, Filip isto, Mile i Ivica su degradirani u odnosu na dostadašnji status, znači da trebaju Milan i Vinko, oni su unapređeni.'' - skonta Branko.
-'' Ajde, neka ti bude, imaćet ćeš i ti razloga.'' - nasmija se Živković.
Mala ''Babina'' kafanica, tako su je u žargonu zvali, imala je malu ljetnu baštu pod odrinom i unutra, umjesto klasičnih plastičnih stolova i stolica, lakirane sjeđe od punog drveta i produžene uske stoliće među njima za šestero gostiju, a svega četri takva kompleta. Iznad kafanice, na prvom i drugom spratu, visokom potkrovlju, je bio stambeni prostor te privatne kuće.
Sjednemo za onaj drugi od vrata da nas se izvana ne vidi kroz veliki ostakljeni, iz komada, zid i posluži nas ''Babin'' sin momčina od dvadeset i nešto godina, žute kose i brade u ''hipi stilu''.
-'' Šest ''Rubinovih'' vinjaka i kava.'' - smješi se on ponavljajući narudžbu zadovoljan što ne mora nositi svakom različito - ''Tako ste naručili.''- utvrđuje.
-'' Nek je sretan novi početak, da budemo solidarni i prave kolege!'' - poče Filip govoranciju i mi se kucnušmo i svi ispišmo na eks, te nastavišmo guštati kavu, pravu kao iz centra Baščaršije.
''Žika'' naruči još jednu turu vinjaka i, ne baš razgovorljiv pogleda na sat, i svi kao jedan krenušmo nazad u ''Hotel'', ta znali smo svoje obaveze.
Zidni ormar je bio premalen za sve papire pa dosta te dokumentacije nabišmo u ladice starih stolova, a višak, zasad, ostavišmo na njima. Taj stari namještaj poružni nove sobe.
-'' Bar su mogli nabaviti novi namještaj, nije im to neki izdatak!'' - reče ''Žika'' kad osmotri i shvati kako smo stisnuti.
-'' Jesu sebi, sve novo ispod čekića, a ''raji'' ovaj otpad.'' - cinično dopuni ga Branko.
Nisam ništa komentirao, sve sam shvaćao, odavno mi je bilo jasno da oni koji najmanje znaju i položaje u hijerarhiji dobijaju po svim osim stručnim kriterijima se najviše kite da bi prikrili svoje nedostatke i ostavili utisak jajeta na prvi pogled, a da nisu račuali da svak pametan shvaća da je to ljupina bez sadržaja. Svi su znali da oni koji najluksuznije opremaju kancelarije i kabinete imaju ''...mjestao obraza opanak...'' i da imaju ''...debelu zaleđinu...''.


U ''moju'' kancelariju ''Šefa plana...'' smjestili smo se po dogovoru ja kao rukovoditelj, Branko kao planer najvećeg i najkompeksnijeg OOUR-a i ''Žika'' kao svodni referent za RO, referent plana za ''Transport Šibenik'' i Radnu zajednicu, a u susjednu Buzov, referent ''Održavanja pruga'', Ćaleta, referent ''Vuče vlakova'' i Mladineo, referent za OOUR ''TKP''. Vinko Grgurević, diplomirani saobraćajni inžinjer je imenovan za referenta za razvoj i biće smješten ovih dana u malu sobicu prekoputa, projektom predviđenu za hotelsku spremačicu.
I tako mi prođe prvi radni dan u ''Hotelu'' na Ravnim njivama, kao šefa poslova razvoja, plana i analize, u zbrci, nezadovoljstvu i iščekivanju, i mene i svih ostalih koji su tu sa stanice ''Grad'' preseljeni.
Naravnno, direktora službe nam nigdje nije bilo za viditi, a na telefon ga se nije moglo dobiti.

- 64 -

Jun te 1980. godine prođe u strci i uhodavanju. Direktor službe Vaso Kutlača je kao prvu novinu uveo sat i kartele za evidentiranje vremena dolaska i odlaska s posla. Ta kartela je služila za obračun osobnih dohodaka za sve osim za njega direktora, a takva procedura nije više nigdje u firmi uvedena ''zbog nekompaktnosti'' smještaja službenika, kako se pravdalo, a svi smo znali da je tako napravljeno radi izbjegavanja nepotrebnih jutarnjih svađi i pravdanja i ''mira u kući'', kako bi lakše bilo direktoru u službi i u prepucavanjima s kolegama iz drugih službi na raznim kolegijima, gdje se više mudrovalo i vodilo računa o sitnicama nego o temeljnim problemima poslovanja.
A nama u ekonomskoj službi je bilo najgore, izuzev nekolicine koja je stanovala tu na Brdima ili Ravnim njivama, svi ostali su mjenjali najmanje dva gradska autobusa, a neki i uz te koristili su i prigradsk prevoz.
Kad bi dolazio na posao iz Pajićeve morao sam koristiti dvije autobusne linije, jednu do Općine, a drugu do Ravnih niva ili Brda. Srećom, tu je bio ''Fićo'', pa bi povezao Milicu do Radničkog šetališta, a tada produžio na Ravne njive. Ona je radi toga morala dolaziti ranije na posao i kasnije odlaziti, ali nam je tako bilo bolje i jeftinije nego plaćati dupli prevoz, jer mi koji smo stanovali u gradu nismo imali pravo na plaćene karte od poduzeća kao oni koji su koristili prigradski prevoz. Glupo, ali je tako bilo, dok nisu radi protesta radnika, nakon oko godinu dana isposlovane i neke nadoknade firme u snošenju tih troškova.
Nekako, zbrkano, prođe i taj mjesec i direktor Vaso Kutlača se odmah iskazao: dođe ujutro svojom ''Ladom'', održi ili ne održi kolegij rukovoditelja poslova i par papira stavi u tašnu ili aktovku, više radi poze, i onako nakrivljen kao lovački pas uza zid hodnika, nikako sredinom, poslije s vrata dobačenih sekretarici-administratoru Miroslavi Doroslavac: ''Odo ja na kjolegij kod direktora Krvavice.'' nestane do do podne, trinaest sati, a većinom i ne vrati se do kraja radnog vremena. Naravno, tada je koristio službenog ''Fiću'', a uskoro se primjetilo da je kilometraža desetak puta veća od one koju bi napravio da je išao samo do direktora Krvavice na stanicu ''Grad''. Nije mu padalo napamet da na kolegiju rukovoditelja polaže račune ili bar da informaciju gdje je bio i šta je radio, ali je bilo očito da nije u toku događanja ni u službi ni u RO. A oni koji bi došli sa stanice ''Grad'' po poslu, kuriri ili poštari bi znali reći da više boravi u kamenoj zgradi ZOP-a kod Škrapića, kao da tamo radi kao i prije reorganizacije, nego u bjeloj susjednoj zgradi u kojoj je bila smještena najuža uprava RO ŽP.
Nije on meni radi posla bio potreban, mog posla, već radi njegovog. Sav njegov posao i obaveze su pale na mene i sad mi posta jasno ono njegovo: ''A ti si i po funkciji moja zamjena!'', što je on bezobrazno i maksimalno koristio da bi plandova na direktorskom položaju, a u slučaju da nešto pođe po zlu lako bi i bez pardona optužio mene tvrdeći da sam to na svoju ruku napravio ne konsultujući njega. Drugim rukovoditeljima poslova je s te strane bilo lakše: ''...ako nema direktora Vase tu je Mile, nama je svejedno...''. Kad su počela otvorena govorkanja o takvu njegovu načinu rada on je odmah rogobatno se dureći, sav crven u licu, optužio mene za širenje takvih glasina:
-'' Ja imam kome polagati račune, tu su direktor Krvavica i pomoćnik Saraga, a ne vama podređenima!''
-'' Slušaj direktore, da me bolje poznaješ znao bi da ja nisam uzrok ni širitelj tih glasina! Kad mi ovako dosadi ja ću ti u lice reći da to više neću tako raditi i gotovo. Nisam to dosad učinio zato što se još uhodavamo na svim nivoima i znam da se na kolegiju direktora dosta toga mora napraviti i jer vas iz Zagreba svakodnevno zasipaju raznim direktivama i hrpama mateijala. Ali ja ne mogu sakriti i zaštititi te od onoga što je tako očito svima: dođe pošta, Mile signira, dođe rukovoditelj poslova da te nešto pita ili se dogovori u tvoju kancelariju i kad te tamo ne nađe ide kod sekretarice i pita za te, a tek onda dolazi kod mene po odluku i to se dešava bezbroj puta u toku dana, i tako danima, a ljudi imaju oči i uši, ne treba im niko posebno soliti pamet. Umjesto da mi kažeš hvala što radim i tvoj posao i što se sve odvija u službi kako treba ti me prozivaš da ti ''o glavi'' radim! Biće natječaj, ti si još v.d., i vidićeš da se neću natjecati i s te strane budi miran. Da sam mislio doći na to mjesto povukao bi i ja neke svoje veze, ali nisam jer sam zaokupljen nekim drugim ličnim prioritetima, a dao sam i rječ. Sad ću na godišnji petnaestak dana i sam ćeš se uvjeriti da je sve tako kako sam rekao.'' - odbrusih mu u jednom dahu.
-'' Pa i zemljaci smo, trebali bi se pomagati, ako nećemo mi štititi jedan drugoga ko će?'' - odmah će on pomirljivo bez izvinjavanja.
-'' Koliko daješ toliko ćeš i dobiti! Najbolje je da svak obavlja svoj posao i odgovara za svoje obaveze i neće biti među nama problema, ''...čist račun, duga ljubav...'', to je rješenje. Znam ja da smo zemljaci, znam da si iz gazdinske familije i time tumačim tvoju bahatost i bezobrazluk prema meni, jer su te odgajali da komanduješ i podcjenjuješ ''niže po rangu'', znam i za tvoje brzo školovanje i napredovanje, način na koji je i preko koga to išlo, dobijanje stana, itd., ali nemoj da ovo doživim ubuduće, imam ja načina da se efikasno suprostavim. Eto, jasan sam do kraja, budi i ti!''- nastavih u istom tonu.
-'' Dobro, dobro ne budi na kraju srca, obećavam, biće među nama sve u redu, ispalo tako, bez zle namjere.''- i dalje će on pomirljivo kako inače čine bahati kad im ''pokažeš rogove''.
Srećom, bio je kraj juna i ja odoh iz te zbrke na godišnji odmor, a i Milica je uspjela iskamčiti petnaestak dana, pa odošmo s Jasenkom u ''Fići'' u Bukovicu, malo na Vlaku, malo u Mokro Polje.

- 65 -

Tetku Maru smo to juto povezli usput do Broćanca gdje je čika Pero već boravio oko mjesec dana. Već prelaskom Kočinjeg brda osjetišmo miris krša i pade nam sa srca kamen svakodnevne preše i tjeskoba gradske vreve i svi se osjetišmo lagano kao tičja perca. U Broćancu pišmo kavu dok se čika Pero i Jasenka ''ispričaju'' i vidišmo njegov ''rad'' u vinogradiću i bašči, te krenušmo preko Muća, Drniša, Oklaja i Brljana u Kistanje na Vlaku.
Kao i uvjek, čim skrenušmo od Špinje prema Vlaci, osjetih se tjelom, a još više dušom kao svoj na svome. Velihi uzdah i izdah plućima i osjetih se moćan i snažan, a i na Milici i Jasenki vidim promjene. Jasenka se uzvrtila na zadnjem sjedištu i svaka žunta na njoj igra ki na đedovu pasu kad ga naveče pušta s lanca:
-'' Kad ćemo više, uh što sporo ''Fićo'' ide!?''
Puštamo je neka se vrpolji dok meni kao iskra u mislima sinu pitanje:
-'' Zašto je to tako?''


Znam šta ću zateći: roditelje svake godine primjetno starije, avliju, kuću i sve okolo isto, oduvjek nepromjenjeno, stiće me isti pozdravi i pitanja i od njih i od komšija, znači ništa novoga, a ja opet kad dolazim osjećam se ushićeno i sretno. A onda mi se kao odgovor javi priča koju ja imah u podsvjesti, sada ne znam ni kada ni ko ispriča, da je neki pop rekao: '' Dajte mi da odgojim djete do sedam godina, pa ga vodite đe oćete, učite ga šta i kako oćete, ono će opet biti moje, moj odgoj i nauk će mu biti životna mjera, a sve ono vaše će biti niže od moga.'' Sada shvatih da u tome ima puno istine, ta ja ovdje sve poznajem od kada sam progledao: i ljude, i zidove, i stoku, i grmlje, i cvjeće, tice i vjetrove, kamenje i lokvice, ma svaku sitnicu, i živu i mrtvu, usred dana i usred noći, sve je to dio mene i ja sam dio svege toga. Tu ne postoji straha od ničega drugog osim od Svevišnjeg.
Ispred avlije kokoši ''razgovaraju'' u svom poslu, a iz avlije izleti Šarko da nas prvi dočeka i pozdravi, kako je i red. A onda, valjda na zvuk auta koje staje pred avlijom, izvuče se Mirko, malo zatim mater, te na kraju ćaća Mariša, tek kad ču govor i Jasenkino veselo cilikanje sa Šarkom.
Oko podne je, vreme je ručku:
-'' Ajme, ja nešto za nas spurlila, njesam računala da će neko od vas doći.''- snebdiva se maja i unapred izvinjava što nešto nije ''bolje'' spremila za goste.
-'' Šta je da je, nismo u Parizu rođeni.''- kažem joj da je oslobodim nelagodnosti.
-'' Pa kako ste, nema vas odavno?'' - prigovara ćaća, kao da nismo tu bili za Prvomajske praznike.
-'' Meni se čini da smo bili juče, tamo vreme brže prolazi, kod vas sporije, pa vam se čini da je to bilo odavno. Satovi nam ne kucaju istom brzinom.''- velim mu.
Unosimo prtljagu, a mater se sprešila oko šporeta, čuje se zveckanje teća i pijata:
-'' Spasi nas struja, konačno je dovedoše, a i voda bi trebala uskoro, tako kažu.'' - govori dok skida teću s električnog šporeta i stavlja na kuhinjski sto.
Ručamo manistru i lešo meso uz restane kumpjere i zelenu salatu i mladu kapulicu. Mirko iz konobe donese žutine pa sve to zališmo kako treba.
-'' Koja razlika, ovdje i salata i kapulica imaju svoj miris i ukus, one što mi kupujemo u gradu na pijaci kao da su od plastike, ljepo izgledaju, ali su bez ukusa i mirisa.'' - kaže im Milica.
-'' Vrag odnjo nji i kemiju, otrovaše ljude š njom! A daju da je svak koristi i ko zna i ko ne zna i kako koga volja.'' - uvjek kritično će ćaća.
-'' Ali su zato veći prinosi, ima više hrane, manje gladi, a ljudi bi trebali pratiti upustva i tako s njom postupati.'' - velim mu.
-'' E, trebali! Ima nji koji misle da ako stave duplo da će duplo i roditi, i na taj način zaraditi, a briga i' šta upustvo kaže. Za sebe rade po starom, đubra i vode, a za ono šta ide na prodaju ne vode računa, samo da je više, a šta će potrovati ljude nije i' briga. Otud više i boleštine.'' - mudro zaključi ćaća.
Ja se, da bi prekinu mudrovanje, opet vraćam na planove da bi radio neku malu kućicu, ali ćaća ostaje na svome: ''...tamo ispod Guvna iza avlije, a i Duca je poče uređivati teren u produžetku ispod Zorkina okrajka za sebe...''. Nadao sam se da će promjeniti mišljenje, ali mi se sada čini još tvrđi, shvaćam da on neće nikom za sada davati ni komadić, da računa da će doći vreme kad će se imovina djeliti svakom jednako, da on sada od nje živi i ne želi da ima nemir u familiji, jer ako bi dao jednome i pedalj onda bi morao i ostalima, a on ne želi dok je živ ''ratove'' u familiji oko toga. Ustvari, on želi svoj mir dok je živ i nije ga briga šta i kako će biti kašnje, po onoj ''...poslije mene potop...'', nadajući se da neće za života ''...piti tu čašu žuči...''.
Predveče, ja i Milica, gledamo taj teren, ima ga oko 1000 kvadrata, skoro na kvadrat je skrojen, ali je zarasta u kokaru, i ima tu i litica, a trebaće dosta truda i novaca da se očisti i privede svrsi.
-'' A ništa, mi ćemo ovdje, uz put je, tu je sad i struja, a i voda će tu uskoro prolaziti, ovo ćemo polako posjeći, a poslije izminirati litice, pa onda početi kopati temelje. Donju ploču podići ćemo po metra i dosta toga kamena će otići u temelje i nju, a ostatak u zidove avlije, i sve što ostane ćemo samljeti drobilicom, poslije navesti kamionima čiste zemlje i biće tu dobro. Veći je trošak, ali bar je teren besplatan i infrastruktura je tu.''- kažem Milici.
-'' Treba ići u Općinu i tražiti papire, i tu će trebati platiti.'' - veli ona.
-'' Daće oni privremenu dozvolu, a za stalnu trebaće platiti sve što ide, ali za to ima vremena, na bazi privremene mi možemo raditi.'' - velim joj.
-'' Onda ćemo odmah, sutra za lada, početi ovo čistiti, pripremi sikire i kosjere i ostalo šta treba, nema se šta čekati.''- slaže se ona.
-'' Da, polako ćemo iz godine u godinu, do penzije će biti gotova.'' - računam - ''A onda ćemo mi stari ovdje a djeci neka ostane stan u Splitu, valjda ćemo ga uskoro useliti.''
-'' Ma da, nema se od čega napraviti sve odjednom.'' - slaže se Milica.
Ćaća je otišao popodne ovcama, a mater sređuje po kući, avliji, jari i svinjcu. Uhvatih se oštrenja alata za sutra:
-'' Počećemo ono čistiti.'' - velim joj.
-'' A Bog ga zna! Govorila sam mu da napravi kako si mu reka, da prepiše Malu baščicu da bi muga dizati kredite, ali se neda nagovoriti. Nije njemu do to malo zemlje, već un oće da bude na miru, a šta ćete se vi mučiti i više istrošiti baš ga briga. Od svega je njemu najvažniji njegov mir, po njemu se ne bi trebalo ništa nuvo graditi i raditi, neka ostane sve kako je, za njega je vako dobro. To ja ne mugu nikako razumiti, taki je cjeli život, i da ja njesam navaljivala ne bi bilo ni gusterne, ni kuća se ne bi preuredila, ni vinograd se ne bi sadio i još dosta toga. Stvorac ga zna šta je taki!?'' - žali se mater.
-'' Znam, znam ga, a ko će se s njim oko toga ''tući''!? Da ja imam para doveo bi odma bager i majstore i gradio gdje mi odgovara, a ovako moram kad ih nemam baš tako, malo, pomalo.''- velim joj.
-'' A i nemoš drukčije, kuća se gradi cjeli život.'' - ponavlja ona staru poslovicu.
-'' A kako je tebi? Jel' ti šta pomaže? - pitam je.
-'' Uvjek isto, ja ujutro išćeram ovce u zoru, on dođe da me zamjeni kad se naspava i polako popije kavu, a tad ja spremaj marendu, pristavi ručak i sve ostalo, a un začas spurli ovce odma zamnom, marenda i u krevet do ručka. Predveče išćera ovce i s prvim mrakom dođe, gleda TV i svaki dan tako. Sve ostalo je na meni, ki da sam mladica! A ne mugu više ki nekad, sve me boli, i nuge, i ruke, i leđa, srce stalno zafrkava, a i tlak se javlja. Jednom ću se svaliti na po puta, a un to ozbiljno ne svaća.'' - žali se ona.
-'' Reći ću mu ja, treba se on više angažirati, da podjelite poslove, a moga bi on bar oko ovaca brigu voditi.'' - predlažem joj.
-'' Nemuj, samo će biti gore, ne vredi mu ni spominjati. Nemuj, nemuj, ko bi unda muga š njim!'' - panično i odlučno će ona.
-'' Kako oćeš!'' - odustajem, shvativši da se ona samo jada, odušuje, svjesna da tu kolotečinu njihova življenja ništa sada ne može izmjeniti.
A i ko sam ja da im uređujem život, ta oni su ga odavno skrojili po svojoj mjeri i pretvorili u rutinu. To bi bio uzaludan trud kao da iz suva drenova štapa cjedim vodicu.
Eto, mogu samo poslušati jadanje, to im je odušak da bi nastavili ka i dosad.