subota, 19. ožujka 2016.

Karijera - Putovanje u osrednjost (71-kraj)

- 71 -




Kucano na kompjuteru:




I tako je te jeseni počeo naš boravak u Vranjicu, na prvom spratu, ljevo, Lidijine kuće. Na desnom krilu je stanovao Frane Franičević sa suprugom, oboje rodom sa Šolte, nekakav poslovođa u ''Jadranribolovu'', dok je ona radila u lokalnoj gostionici. Sinovi su im bili na studijama, stariji u Zagrebu, a mlađi u Mostaru. Ispod nas je stanovao Šeri s familijom, ženom i četvoro male djece, tri sinčića i kćerkicom, a u stanu do njega mater mu udovica. U prizemlju je bio ''Dalmin'' dućan, onaj ''seoski'' u kojem se prodavalo sve i svašta.
Iza te ljepe kamene zgrade, čije je pročelje gledalo na južnu rivu, Solin Luku, Brda i Kopilicu, bilo je dvorište s nekoliko prizemnih i na brzinu sklepanih priručnih objekata koji su Šeriju služIle za sve i svašta.

Naš stan je imao oveći hodnik s kojeg se na desno ulazilo u kuhinju-trpezariju-dnevni boravak, a pravo u kupatilo, dok je ljevo odnosno prema moru bila velika soba popođena brodskim podom farbanim u smeđe, s dva starinska kreveta, ormarom i nekakvim kantunalima za sitnice.
U kuhinji smo imali sudoper, šporet na struju, stol i stolice i stari kauč, a u kupatilu pokvareni bojler, starinsku kadu, zahodsku školjku, lavandin i neki mali ormarić za sitnice. Sve u svemu, dosta prostora, ali je trebalo nabaviti veš mašinu, pravi šporet i frižider, te nešto za grijanje, sve za prvu ruku.
Taj oskudni namještaj smo dopunili našim TV aparatom, Jasenkinim krevetićem, suđem i još nešto sitnica te na kredit kupljenom veš mašinom i frižiderom.
Mišu sam pozvao da mi pogleda taj stari bojler pošto je gazdarica Lidija govorila da se može popraviti, a da ona sad nema vremena,mora nazad u Italiju k mužu i obitelji, pa neka mi to sredimo i da će nam troškove odbiti od najma.
Preko marende skočimo Mišo i ja mojim ''Fićom'' i pogledamo taj bojler:
-'' Novi triba! Ne isplati se ovo popravljati, kazan je odavno otiša i naveliko ga kamenac izbušio da izgleda ka sito, a i strujne instalacije su nikakve, spekla se i popucala je na svim kablovima izolacija. I ne uključuj ovo čudo, to je bomba u kući!'' - brzo on postavi dijagnozu - ''Kupi novi, a ja ću se postarati za montažu.''
-'' Novi!? A di su mi pare, ovo me preseljenje iscrpi, nemam prebijene pare, neka čeka.'' - velim mu.
-'' A onda ovako, budi sutra prijepodne kod kuće, pripremi marendu, doći ću ja, barba Mate Jukić i meštri iz ZOP-a s novim bojlerom i to začas srediti.'' - nasmija se.
-'' Koliko će me to koštati!?'' - postavi blesavo pitanje zatečen njegovom ponudom.
-'' Marenda i ništa više, ja ću sve ostalo srediti.'' - zagonetno će on.
-'' Nešto mi je tu mutno, nemoj se izlagati glupostima, ni sebe ni mene!'' - oprezan sam.
-'' Sve će pasti na teret održavanja kupatila za osoblje u Solinu, tamo mjenjaju bojlere i štošta od instalacija svaki drugi dan, jedan više ili manje, vrlo važno.'' - nasmija se mojoj naivnosti.
-'' Bojim se da ne ispadne loše i za tebe i za mene, znaš da ništa ne ostaje tajna, provali se kad tad i onda nosi vraže. A ne bi želio da padnemo na ovoj sitnici.'' - opominjem ga.
-'' Ne zajebavaj, pretjeruješ s tim poštenjem! Ti s tim nemaš ništa, a da znaš koliko je adaptirano stanova, izgrađeno vikendica i popravljeno seoskih kuća onih ''guzonja'' na trošak firme! Neće oni imati muda, radi sebe, ni da spominju ovo, ja uvjek mogu reći da je to njima ugrađeno ka šta i jeste dosad. Uostalom za ovo znamo ti i ja i barba Mate, a iz papira se ništa ne vidi, odavno je to razrađen sistem u koji sam ja silom prilika morao biti uključen. I ja sam prvi put kad sam se s tim sreo bio zbunjen kao i ti, pa se, kad sam vidio šta i kako se radi, navika i osigura. Mirno spavaj, ako neko nešto zucne, a sumnjam u to, imam ja debelu argumentaciju za puno, puno veće stvari.'' - odlučno će on - '' I tako, sutra kroz jutro čekaj ovdje i bit će sređena ova sitnica.''
Sutra tako i bi. Dođoše ZOP-ovi meštri na čelu s barba Matom i uz Mišinu nadzor začas montoraše novi bojler i popraviše još neke sitnice oko vode po stanu, marendaše i odoše.
-'' Kad ti god šta zatriba samo se javi, za tebe nemam problema, ne tribam nagovarati radnike, znaju oni ko si i kakav si pa bi ti i privatno mukte napravili, a posebno na ovaj način.'' - na odlasku reče barba Mate.
-'' Eto, sređeno je, idemo ća, nismo se čuli ni vidili, ma šta da ti govorim, znaš ti već to.'' - nasmija se Mišo.
Znao sam ja vršeći analitiku troškova u saobraćajnoj djelatnosti da su mnoge stavke veće od normalnih i po količini i po vrednosti, ali su to bile ''sitnice'', olovke svih vrsta, papir i ostali uredski materijal kojim su radnici snabdjevali djecu školarce na uštrb štednje na sebi i svom poslu, ali je toliko bilo mizerno da nije bilo vredno pažnje. Znao sam da manevristi i skretničari u Solinu iz praznih cisterni isipaju ostatke nafte navozeći ih na nagibne kolosjeke i tako obezbjeđuju sebi grijanje, a što se i nije smatralo krađom kad je to već bilo uračinato kao rastur, škart i slično do kojeg u transportu neminovno dolazi, da ko stigne odnosi odbačeni građevinski šut kad se neki objekt ruši ili adaptira da bi gradio kućicu na nekom ''divljem terenu'', ali o ovakvom nečem nisam znao, tek sam naslućivao. A u saobraćajnoj djelatnosti i nije se moglo ''krasti na veliko'', nije se imalo šta vredno ni po vrsti ni po količini da bi nekom koristilo. Tek sad mi je bilo jasno da se kod djelatnosti održavanja to naveliko radi, te odlučih da ću se sad kad imam pristup svim podacima na nivou RO s tim pozabaviti unapred znajući da stavljam golu ruku u osinje gnjezdo.
Kad je došla s posla Milica se iznenadila ''brzini rješavanja problema'', a naročito da nas ništa ne košta, i na sva zapitkivanja je ostala bez odgovora osim:
-'' Nije željeznica mačji kašalj, ona vodi računa o svojim radnicima, a kako i zašto se tako rješilo ne pitaj i ne treba da znaš. Naš stambeni servis održava stanove radnika. Gotovo.'' - zaključih priču o temi.


Iako smo se još navikavali na novu sredinu polako smo hvatali ritam svakodnevnice.Ujutro bi ustali ranije i pripremili se za posao, a Jasenku budili u zadnji čas da je odvezemo u vrtić u Tršćanskoj. Nevolja je bila što je vrtić radio od sedam kad smo Milica i ja morali biti na radnom mjestu, pa bi je Milica ostavljala kod ''tete spremačice'' koja bi tamo ranije došla da provjetri i pospremi prostorije. Tako je Milica vozila ''Fiću'' i mene iskrcavala kod ''Tehničkog pregleda'', pa onad Jasenku u Tršćanskoj kod vrtića, te produživala na Radničko šetalište na posao u ''Jugobanci''. U povratku obrnut red, u zadnji čas bi ''pokupila'' Jasenku iz vrtića i mene koji bi ih sačekao kod ''Tehničkog pregleda''. Tada bi ručali i malo ''dahnuli'', a tad bi se ja prihvatio sređivanja tehiničkih sitnica po stanu, Milica pranja i peglanja robe, kuvanja večere i za sutrašnji dan, a Jasenka bi se muvala malo po stanu, pa počela i pomalo silaziti ispred kuće, ne daleko da je ne vidimo s prozora, dok nije upoznala društvo, nešto stariju Sandru Buzov, Dragičinu i Markovu kćerkicu, i ''Šerijevu kompaniju'', tri muškića na čelu s najstarijim Miroslavom i najmlađom malom Katarinom.
Električne instalacije su bile stare talijanskog tipa, pa je trebalo prilagoditi našim potrebama. Tu su mi pomogli Mišini i Gojkovi savjeti, a najviše Vinka Muslije i Hrvoja, ''jakostrujašta'' iz našeg OOUR ETP-a.
-'' Ne zajebavaj, znaš ti to, evo ti glinerica i klišta kombinirke, i osigurača, za svaki slučaj. I pamti dobro, glinericom nađi fazu, pa izvadi osigurače i izvrši nulovanje, a tad vrati osigurače i isprobaj. I da se ne igraš, ne radi pod naponom i ne improviziraj popravke osigurača lajsnicom ili nekom žičetinom, uvik stavljaj novi orginalni, nije ti skup, a zamisli kakve štete mogu nastati ako staviš žičetinu i pregori ti uređaj, a ne daj Bože i plane instalacija i stan. Ako nešto nisi siguran dođi i pitaj, pa ćemo ti objasniti ili sami popraviti.'' - dadoše mi savjet, alat i desetak osigurača razne amperaže.
I konačno se sredilo i to. Svakodnevnica posta jednolična, Milica i ja na posao, Jasenka u vrtić, malo pauze poslije ručka, pa Jasenka na druženje s klapom oko kuće, Milica oko robe i kuvanja, a ja počeh i nešto čitati, ma mi se nije dalo, ljepo vreme me mamilo van.
Koliko-toliko ja sam Vranjic poznava od ranije, ali je to bilo daleko od toga da se spozna duša mjesta: značajni datumi, običaji i naravi žitelja, a naročito ono ''...o čemu se ne govori...'', a o čemu su ''domaći'' odmalena upoznati. A onih ''pravih Vranjičana'' i nije bilo puno, onih koji su tu rođeni, tu radili i živili od ribe, ''poja'' i verdure.Odavno su platili danak ''industrijalizaciji i urbanizaciji'', ''poje'' su im oduzeli raznim nacionalizacijama, a more zagađenjem industrijskim otpadnim vodama okolnih tvornica i prometom u Sjevernoj luci. Izgubili su i groblje radi toga, a većina ih je imala stanove po Solinu i Splitu gdje su i radili po raznim firmama. Ovje ih je zadržavala, one starije, samo nostalgija za ''lipim danima ditinjstva'' kad je sve bilo ''čisto i lipo'' i interes od iznajmljivanja kuća i stanova podstanarima kao dodatni prihod i inat prema susidima Solinjanima, ''ma Vlajima i grubijanima'' i Splićanima, ''težacima s falširanim gospojskim manirima''. I tako bi nekad sam, nekad s Jasenkom, a nekad ka cjela familija prošetali krugom od naše kuće na desno okolo ''mista'' do igrališta iza ''Antiše Vučičića'', fabrike salonita, i nazad, bježeći od prašine i vonja od te fabrike,''Pivovare'', ''Prerade'' i ''Sjeverne Luke''.
Niko od mještana nije smeta, ali niki nije ni pokaziva želju da se upozna, da se združi. Zastanem da gledam kako love na tunju ''ciple govnare'', a oni se prave da ne čuju i ne vide da sam tu i pored pozdrava, navratim u jedinu gostionu i dok ulazim prisutni prekidaju svaki razgovor i mjere li mjere me ciničnim pogledima, a dok sam bio pred ulazom čuo sam živahano nadmudrivanje, pa jedva čekam da ispijem piće za šankom i odem da me ''ne svlače'' i da nastave svoje razgovore tamo gdje su stali kad sam uša. I pitam se kako i zašto je tako, kod nas u Bukovici ''stranca'' primaju i časte ki najvećeg prijatelja, često na uštrb svoje sirotinje, a ovdje te i pogledima i motama, ma onim šta se osjeća šestim čulom, odbacuju ka kužno i zarazno,ali nužno zlo, ne znajući ni ko si ni šta si osim onog da nisi njihov.
I ja sam ih razumio, njima je ''novo vreme'' više donjelo zla nego dobra, imali su more, takoreći živili su u njemu, s njim i od njega, a nisu se imali gdje okupati, sve je bilo ''živa šporkica'', imali su ljepe kamene kuće i dvorove, a morali su držati zatvorene prozore i škure da ne bi ulazila otrovna salonitna prašina u naviljcima, imali su polje koje im je oduzeto na ovaj ili onaj način koje nisu mogli obrađivati, i sve novo što je dolazilo donosilo je samo nevolje koje nije moglo nadoknaditi ni zaposlenje u Splitu ni stanovi koje su tamo dobijali. Malo po malo oduzimano im je ono njihovo, iskonsko i njima drago, pa su se zadnjim naporima odupirali svemu tome po onoj ''...najači je pjevac na svom bunjištu...''.
A mi nismo ni imali vremena da se družimo, rano ujutro na posa, kasno vraćanje s njega, priprema za sutrašnji dan, te skuvaj, operi, popravi ponešto po stanu i na spavanje.Slično je bilo i kod njih te se življenje svelo na otuđivanje i pojedinaca i familija zavlačenjem u kuće i stanove, pa je mjesto bilo beživotno i pusto, a na preljepoj rivi i dvorovima moglo se vidjeti samo pojedince koji nešto prčakju oko auta ili popravki stvarčica koje se nisu mogle obaviti u zatvorenu prostoru.
U to vreme posudih od Katje ''Bibliju'', debelu knjižurinu koju je izdala zagrebačka ''Stvarnost'' i uhvatih se ''studiranja'' tamo napisanog. I čitao sam detaljno, polako i studiozno, tražeći odgovore na pitanja koja su mi se rojila u glavi, nastojeći da sam nađem odgovore prije nego pročitam tumačenja u drugom djelu koje su pisali poznati teolozi i akademici. I odmah mi bi jasno da oni nisu imali isti metod kao ja, a ja sam se nastojao uživiti u ta doba i vreme i na ''seljački'' način shvatiti ono šta je tamo poručeno, dok su oni ''...navodili vodu na mlin...'' crkvi i ''...božjim zastupnicima...'' odnosno crkvenoj aristokraciji okovanoj srebrom i zlatom na ovozemaljsokom životu puštajući te blagodati pastvi u ''...nebeskom raju...''. A meni nikako nije išlo u glavu kako se mogu pozivati na Isusov život, nauk i poruke tako debeli,dokoni i pozlaćeni, dok je on bio više gladan nego sit, obučen ka i ostala sirotinja, ustvari djelio sudbinu većine naroda. Siguran sam bio da On ni danas ne bi sjeo u ''Mercedes'' već kao i onda koristio tabane i magare za putovanje da pošalje svoje poruke.
A ni tada, kao ni ranije, nisam odstupao od principa koji su mi preporučili u osnovnoj školi, da govorim i pišem standardnim književnim jezikom ma gdje bio i ma skim razgovara. Lokalizme i žargone sam razumio, svejedno mi je bilo da li neko kaže kramp ili mašklin, da li govori ekavicu, jekavicu, ijekavicu ili ikavicu, kajkavski, čakavski ili štokavski, značenje bi mi proletilo kroz mozak bez traga pobune, ali bi reagirale misli kad bi neko izmješa suštinu pojma pa nikako nisam mogao prihvatiti da su kramp ili budak isto, da je kosjerača i kosjer isto, a alegičan sam bio na umjetno nametani novogovor po njemačkom principu,dva plus dva, pa avion postaje zrakoplov, helihopter zrakomlat, piljtolj ili revolver samokres, a voz vlak, itd. itd. Ma narod je dobro znao šta je vlak i šta je voz, nikome nije napamet palo da kaže vlak sjena, već voz sjena, da voziti nije isto što i vući, vlačiti i povlačiti, da pozor ne može zamjeniti pažnju, a da voda teče i vreme prolazi i da je tok prirodno a tijek umjetno nametano, samo da se bude drukčiji. Nije mi smetalo šta naš jezik svake godine zovu drukčije, te srpski, te hrvatski, te ''naš jezik'', te ''materinji jezik'' i kao kombinacije jednog, drugog i trećeg, kad mi je bilo jasno da je to jedan jezik, normalno nazvan srpskim po najvećem narodu odnosno onima koji ga upotrebljavaju, kao što se i englekim zove po istom principu i onaj iz Amerike, Kanade, Australije, te Indije i Afrike, mada se više razlikuju od književnog engleskog negoli naša narječja. Ni Bavarcima i onima koji govore Niderdeutsch ne pada napamet da svoj jezik ne zovu Deutsche Sprache iako se više u tome razlikuju od Hochdeutsch govornog područja nego li mi južnoslaveni na ovim prostorima, a ipak nastojimo da od jednog govora odnosno jezika stvorimo desetak novih, pa bi po tom principu svako selo svoj govor odnosno jezik nazivalo po svom mjestu. A zna se odvavno, da ''...manja rjeka u veću uvire...i tu svoje ime gubi...a i ova veća na uvoru u more...'', da parafraziram Njegoša.
I tako moje mladalačke ambicije silom prilika splasnuše, nije mi bilo više stalo do nekih akademskih titula i direktorskih položaja kad sam shvatio i iskusio da se to postiže drugim metodama a ne radom i učenjem, pa se okrenuh dječjoj literaturi da uvedem Jasenku u svjet knjige i onog imaginarnog života koji se tamo nalazi, te u pauzama između svakodnevnih obaveza da saznam nešto iz knjiga o onome što me nekim trenutnim povodom zaintrigira. A knjige su bile moja strast, moja relaksacija, moja droga. Da li je to bila strast ili bježanje od problema svakodnevnice nisam ni onda znao kao ni danas što ne znam.
Put mi je odavno bio zacrtan,mada ja to nisam znao i instinktivno tražio neki drugi, ali je uvjek neka sila vraćala me na njega, tako da putovanje sada krenu i bi onako kako je od nekoga ili nešta zacrtano, u prosječnost.
Ni gore, ni dolje, tu po sredini, a odavno sam čuo da je trica ''zlatna sredina'', a najsigurniji put onaj kojim kroči ''...Mujo kud i svi Turci...''.




Kraj osme knjige.






Novi Sad, 06.03.2011.godine.

Prekucano iz rukopisa i malčice dograđeno.

Nema komentara:

Objavi komentar