Pruga (46-50)

- 46 -

Počeo sam pripremati ispite iz Organizacije kod prof. dr. Dragutina Mileraja i Ekonomike industrije kod prof.mr. Vladimira Leke, zadnja dva ispita iz treće godine, i Ekonomike komune kod prof.dr. Petra Anića iz četvrte godine, dekana Ekonomskog fakulteta u Osijeku.

A na repeticije iz Statistike počela mi je dolaziti Milica, pripremala se za aprilski ispitni rok na Višoj ekonomskoj.

Naši odnosi su i dalje bili prijateljski, a trebala je ovu pomoć pošto nije imala vremena ni koncentracije za samostalno učenje. Radni i međuljudski odnosi u njenoj firmi, predstavništvu makedonske firme "Skopsko pole" bili su nikakvi. Šef predstavništva se spetljao sa sekretaricom Vesnom, popovskom kćeri, udatom za nekog vojnog pilota, u ljubavnu vezu, pa je ona ljubomorna na sve ostale mlađe žene i djevojke u firmi, vršila psihičku torturu kao da je ona sve i sja u firmi, dodajući im poslove koji nisu bili predviđeni za ta radna mjesta, istovremeno oslobađajući sebe bilo kakvih radnih obaveza sem komandovanja. Žaliti se šefu bilo je uzaludno, on je morao biti na Vesninoj strani, tim više što je ona znala iz kreveta za njegove mutne radnje kojima je punio novcem svoje džepove. Naime, on je u sjeni legalnih poslova, nabavljao voće, alkoholna pića i sokove raznih firmi iz Makedonije i Srbije za svoj račun, ne evidentirajući to zvanično nigdje, a prodavajući preko švercerskih kanala na veliko "zelenoj mafiji" i tako ostvarivao solidnu dobit za sebe. Sve je to znala milicija i rukovodstvo u Skopju, ali nisu ništa poduzimali, jer je on znao koliko i kome treba dati da ga se ne dira.

Milici je bilo jasno da treba tražiti novo radno mjesto, em se tamo nije moglo uz svakodnevne svađe raditi kako treba, em će pući firma kad tad, a onda od posla neće biti ništa.

Ja sam se za svoj račun raspita kod milicionera iz Druge stanice milicije o čemu se tamo radi, a više njih mi potvrdi da oni znaju za sve šta se tamo događa i da su sa njihove strane papiri otišli, a sad se čeka tužilaštvo i sudstvo da učini svoje, pa treba biti strpljiv, jer pravosuđe očajno sporo radi. Uglavnom, potvrdili su mi da je šef predstavništva zbog mutnih komercijalnih poslova bio već u Srbiji osuđivan, pa se nadaju da neće lišo proći ni ovdje u Splitu. Ali, ali, pare su velike tu u pitanju, sve se to rješava negdje gore, ne mora mu biti ništa, već one guzonje znaju to srediti. Vrana vrani oči ne vadi! Zato sam Milici savjetovao da na vreme traži novi posao kako ne bi ostala na ulici.

Gledajući je kako se trudi da bude vesela, što joj je bilo u prirodi, iako je psihički i fizički iscrpljena, dolazilo mi je na momente na pamet da je zagrlim i zaštitim, da odem tamo u njenu firmu i isprebijam tu kučku Vesnu i onog debelokožnog mutivodu i mafijaša, ali je razum pobjeđivao i govorio da joj time ne bi ništa olakšao. I tada bi je tješio da to sve ne prima srcu i da tjera po svome, iako sam do tančina znao da bi se i ja isto tako kao i ona osjećao, pa odgojeni smo po istoj matrici.

Nekoliko dana prije, jednom prilikom, ona me zamoli da pomognem iz Statistike njenoj kolegici s Više, par lekcija, koja bi htjela položiti ispit prije udaje, ta ko zna kad će poslije imati vremena. Normalno, pristao sam, pa ta prijateljica dođe i ja joj u dva popodneva objasnih par mjesta iz gradiva koja joj nisu išla u glavu. Ni u snu mi nije dolazilo da šta s njom petljam, iako je bila ona od "slobodnijih" cura, bojeći se da bi to doznala Milica, a onda bi se mojim namjerama i željama kod Milice sve zauvjek zatvorilo.

Nakon par dana, poslije obučavanja te Miličine prijateljice Mirjane, primjetio sam da me Milica gleda drugim očima. Nisu to bili pogledi prijateljice, poznanika, kolegice ili zemljakinje, to su bili pogledi žene koji dopiru do onog nagona u muškarca koji ga pokreću na akciju da nešto poduzme i daju mu sigurnost da neće biti odbijen.

I tako padoše prvi spontani poljupci, stidljivi i nevini kao dječja duša, lagani i meki kao sletanje leptira na rosni pupoljak ruže. Nije tu bilo nikakve euforije strasti, sve je ličilo na prve djetinje korake, nesigurne, trapave i smješne, ali drage radi saznanja da će postati čvrsti, sočni i snažni kako vreme nailazi i da će se proširiti na svo tjelo i dušu.

A meni se uvukao mir u dušu, dođe ono slatko saznanje da ti se ostvaruje želja i ispunjava nada koja u meni odavno tinja. Strepnje i bojazni su iščezle, Milica je sada moja djevojka.

Ispričla mi je da je s onim momkom, kada smo se sreli kod Doma JNA, izašla par puta, da je bio pravi kavalir, ali da su njegovi roditelji, fetivi Splićani, odlučno bili protiv te veze: "Vlajna i pravoslavka im neće u kuću!", pa je on nemajući snage ni odlučnosti da vodi rat s roditeljima se ispriča za sve neugodnosti koje je doživila u susretu s njima rekao da nema smisla da dalje nastave. A sada, tamo na Blatinama gdje stanuje, zaljubio se u nju jedan dosta mlađi mladić, "Crni", pa je njegova majka preklinjala i obećavala da će joj biti kao u raju samo da s njim pođe, i ona je to odlučno odbila, jednostavno nije bio za nju.

Te priče sam mogao shvatiti na dva načina: kao iskreni nastup od početka ili kao upozorenje da ako ne mislim ozbiljno da i ne počinjemo, da se ne igram, ona će već naći momka kad god poželi. Odabrao sam ono prvo, vodeći računa duboko u podsvjesti da joj ne dam povoda da pomisli na ovo drugo. A i kako bi, ta ljubav je u meni godinama tinjala, samo sam čekao da i njoj sudbina otvori oči, a to se desilo, kako je određeno negdje van našeg uticaja, u ovo vreme.

Tako je počela naša ljubav, tiho i mirno, kao ona dugotrajna sitna kiša, kad se čini i da ne pada i ideš bez lumbrele, ali ona rominja danima i sve nakvasi do gole kože i učini ti se da je prodrla i u kosti i krv, temeljnije nego najači pljusak, i na tlu ispuni sve bore duboko da prodre u zemljine žile, koje se mjesecima prazne preko bistrih i grgutavih vrela.

- 47 -

Vraćajući se od Tome Careva, koji je stanovao u ulici XXII divizije, redovnog studenta i kolege s Ekonomskog fakulteta u Osijeku, kojem sam pomagao iz matematike koju je namjeravao polagati u junskom roku, na Grpama sretnem Kaću. Tomo je bio s njom u kontaktu, vjerojatno joj je kroz razgovor rekao da radi matematiku sa mnom, pa mi se učinilo da taj susret nije slučajan, sigurno je isplanirala da se to kao slučajno desi. Koliko je Tomo bio smotan i naivan nije bio ni svjestan da joj je rekao sve što je interesiralo.

- "Ćao, ti od Tome ?" - smije se ona.

- "Zdravo, baš od njega, molio me za pomoć iz matematike." - rekoh joj nehajno.

Veče je, sunce je prije nekoliko trenutaka palo iza Šolte pa se crvenilo mora spojilo s rumnilom neba. Katja je u ljepom svjetloplavom proljetnom kostimu, znalački našminkana, podignuta na štikle i nešto omršavila. Promjenila je i frizuru, dala blagog mini vala, skoro promjenila cjeli izgled.

- "Di ideš, možda ćemo u istom pravcu?" - pita.

- "Dolje u grad, na Pjacu, imam neki sastanak u osam u Omladinskom komitetu." - pripremim sebi odstupnicu.

Spuštamo se niz laganu nizbrdicu ulice, kao par, drži me pod ruku, desno od nas neko betonsko igralište i "Jugoplastikina" dvorana puni graje, ljevo stambene zgrade, miran gradski kvart, a napred brežuljčić imena "Vrzov dolac".

- "Otkud ti u ovom kraju?" - pitam je.

- "Bila sam kod rodice, sad ću na vrh Mažuranićevog, pa potom kući na Sutjesku." - objašnjava neuvjerljivo.

- "Uživaš, neka, nisi mi se javila šta je s ispitima, kako ide?" - održavam razgovor.

- "Dobro je, malo sam se smirila, pa sam otišla u Rijeku, bila skoro misec dana kod tetke." - objasni mi.

- "Primjećujem da si elegantna, divno izgledaš u tom izdanju." - laskam joj.

- "Skočile smo do Trsta, a malo sam i omršavila, dotjerala liniju, ne pušim i ne pijem više. Ali šta mi vridi kad me onaj koga ja hoću neće." - otužno se osmjehnu.

- "Zar više nisi s Jovicom?" - upitah.

- "Ne, zasitili smo se jedno drugog, ono i nije bila neka ozbiljna veza, čisti seks, ništa više." - odmahnu slobodnom rukom dok me drugom čvrsto drži pod ruku.

- "Pa, koji to tebe neće?" - zafrkavam se.

- "Ne pravi se glup, znam da si prfrigani Vlaj." - nasmija se ona.

- "Stvarno ne znam, možda sam i glup ovog trena." - ozbiljno ću ja.

- "U ljutnji sam ti napisala ono pismo, a onda drugo i dosta razmišljala o sebi, pa o tebi. Oprosti mi zbog pisma, ali sam shvatila da sam zaljubljena u tebe isti tren kad je palo u sandučić. Ti dobro znaš šta su govorile one pjesme, one su najbliže bile onom šta sam osjećala. Istina je, ispočetka mi se nisi sviđao, a onda iz dana u dan si mi se uvlačio pod kožu, nisam ni sama bila svjesna šta se dešava sa mnom, a onda shvatih da sam zaljubljena, tako ništa nisam osjećala za nijednog muškarca prije tebe. Ivanka mi potvrdi da je to ljubav, prava ljubav, a ne onaj životinjski nagon za seksom, preko kojeg sam ja zamišljala osvojiti muškarce. A sad slobodno mogu reći da mi je lipše bilo kad sam imala tvoju ruku, nježnu i vrelu u međunožju nego sve jebačine, oprosti na izrazu, koje sam do tada imala. Reci mi, ima li nade za mene?" - u očima joj duboka čežnja.

- "Nema Katja, ja sam našao svoju zvjezdu, odavno čekam da se skloni oblak s neba koji je krio i dočekao da mi zasja pravim sjajem." - mirno rekoh nježno je gledajući u tužne zenice.

- "Bože, šta sam ti zgrišila!?" - pogleda ona u nebo - "Jel' lipša od mene, šta to ona ima, a da ja nemam?"

- "Ne bi vjerovala da se takva ljepotica može zaljubiti u mene. Ništa ti više neću reći, jer nisi bila fer prema meni kad si napala svoju susjedu Jagodu, ni krivu ni dužnu." - prigovorim joj.

- "Oprosti, nisam mogla svladati ljubomoru, mislila sam da se ona vrtirepka muva oko tebe, meni za inat. Je mlađa, ali nije janje, kurac joj viri iz očiju, a pičku će dobro unovčiti, vi muški ste za to slipi, mene ne more privarit. Borila sam se za svoje. Jel' voliš tu svoju "zvjezdu"?" - pravda se i skreće temu.

- "Da, svim bićem, a i ona mene." - pohvalim se.

- "Onda, da kažem zbogom?" - rastuži se.

- "Ti si dobra cura, dobar čovjek i bićeš dobra supruga. Zašto zbogom, nadam se da ćemo i dalje biti prijatelji?" - ovlaš joj stisnuh mišicu.

- "Dobro, prijatelji." - zagrli me i poljubišmo se strasno i posljednji put.

Ona se naglo otrže iz zagrljaja i požuri uzbrdo prema Mažuranića šetalištu, pored "Jugoplatike" dvorane, a ja se uputih niz Partizansku prema centru. Okrenuh se i vidih da je zastala na pedesetak koraka od mene, iz torbice joj se zabjelila maramica.

Poželih tada da sam neko vrelo s kojeg se svak može napiti, po potrebi, tako da Kaća sad ne bi plakala.

- 48 -

Stigao je Prvi maj, praznik rada, dva dana praznovanja, pa nam se to spoji s vikendom, pa se ne radi po sedam dana, razlika se nekako pokrije. Odlučim da odem kući u Kistanje, na Vlaku, ionako će grad biti pust, društvo će se razići, a mogu se malo odmoriti od učenja, imam dosta vremena do ispita.

Rosa reče da ne može ići, biće preko praznnika uglavnom ona dežurna, sve starije sestre su našle razloge da se izvuku, da ne propuste taj mali godišnji odmor. Šta se može, takva je sudbina najmlađih po stažu u kolektivu, bilo to zdravstvo ili neka druga profesija.

Dušan je neodređeno, po običaju, rekao da će možda doći u Kistanje, ali još ne zna, zasad, kako će novine izaći, kao dvobroj ili trobroj, a onda će, možda, skoknuti autom cestom preko Vrlike i Knina, koju je Milka Planinc uspjela pritiskom na republičku vladu da napravi. Dionica Vrlika - Knin je napravljena dosta moderno, pa se moglo autom sada stići za dva sata do Knina, a ostali djelovi će se sukcesivno raditi sve do Zagreba preko Strmice i Bihaća, dolinom Une, a kada će se to zgotoviti sam Bog zna, valjda do prvog drvenoga godine te i te, što znači nikada.

Ja sam se odlučio ići brzim vozom MZ (More - Zagreb) s polaskom u 9.30 iz Splita, pa ću s radničkom u 14.30 iz Knina za Kistanje.

Voz je bio krcat, ali za nas željezničare nije bilo problema, uvjek bi se našlo mjesto u odjeljcima buffet-vagona, gdje bi prepričavali samo nama znane dogodovštine i šale koje su se u firmi dešavale.

Po stanicama su dežurale moje kolege otpravnici i pozdravljale me preteći prstom, što je značilo da mi zamjeraju što sam skinuo crvenu kapu i otišao u činovnike. No, to bi i oni učinili da su mogli, a znaju da će to napraviti kad izgube zdravstvenu grupu, rjetko ko dočeka penziju pod crvenom kapom.

U Kninu više nije bilo one stare kamene stanične zgrade, sad se šepurila betonska ljepotica na sprat, sva u staklu, a tu je u sklopu bio i veliki, uvjek pun, stanični restoran, pun žagora i povika na ličkom, bukovačkom i bunjevačkom izgovoru. Ljude si moga odma raspoznati odakle su, po onim malim ostacima narodne nošnje, obično kapama ili maramama, šudaru ili povezači kao i po torbama, čije su šare, mada slične, govorile o kraju gdje su istkane.

Iako se vidi da je sve ozelenjelo, procvjetalo i osjeća da je otoplilo i da je proljeće odavno u toku, to sam zapravo osjetio tek kad sam iza Placa krenuo škaljavom putinom ka Vlaci, rodnoj kući. Na Vlačinama bjelušika ozelenila i prema suncu pružila svoje nježne tanke stabljike s klasatim cvjetom, u Paninoj vinogradini žuti se drenić, bjeli rašeljka, a jasenićeve bjele kite vise preko zida. Sit ni kupinini cvjetovi stidljivo vire ispod mladog svjetlozelenog resastog lišća zajedno skrivajući oštre zupce gusto rasute po kovrčavim zmijastim granama. U Tornicama grabići ozelenili, sjaje se mladi limun zeleni listići na suncu ki poliveni šećernom vodicom, a rastovina odbacuje smeđe zimske krpe ispod kojih se pojavljuju debeli tamnozeleni runjavi listići. Kod Zorkine kuće bajami odavno odbacili cvjet, sada se već zelene, ponegdje, od mrza preživili, orunjali plodići.

U baba Draminoj baščici ispred naše avlije rascvjeta se jorgovan, miris mu osjećam već na Ravnici dalekoj stotinjak metara.

Nekako su se ove suvozidine, svuda, oko njiva, baščica i avlija, učiniše niske, pa i kuće su manje nego što su bile:

- " Šta je to, ili sam ja porasta ili su se oni slegli, kako to do sada nisam primjetio. Vidi, veliki bajam mi je upola manji, činilo mi se da sam na nebu kad sam se kao djete na vrh mu penjao." - razmišljajući ulazim u avliju.

Kod gusterne mater nešto brčka, pere neku robu, zanjeta u posa ne primjećuje me:

- "Zdravo majo!" - viknuh kad priđoh na tri koraka.

Onako nagnuta nad periljom i vidrom okrenu glavu, lice joj se ozari, oči zasvjetliše, a osmijak otkri bjelinu zuba:

- "Vidi, rode!" - pusti robu da pane u vidru, obrisa ovlaš ruke o travežu i pruži ih obe da me zagrli.

- "Kako si majo?" - progutah grop u grlu.

- "A kako ću biti, ki uvjek, dobro je! A đe su ostali? Kako ti?" - čujem već poznati odgovor i poznata pitanja.

- "Rosa radi, a Dušan možda autom dođe. Dobro sam." - odgovorih po redu.

- "Hvala Bogu da si se sjetio doći! - izlazi ćaća iz kuće, a za njim Dušanka i Mirko.

Poljubim se na pozdrav s ćaćom:

- "Dođem kad mogu, meni se čini da nisam davno bio." - odbi njegovu kritiku.

- "Tako se vama uvjek čini, pa prođe više od po godine, a Jovo Jolin dolazi svake neđelje." - i dalje prigovara on.

Ne slušam ga, pozdravljam se s Duškom i Mirkom, ona se zacurila, šesaesta godina joj je, a Mirko je izrasta za glavu, klapčić je, dvanaesta godina, a već je visok ki ja.

Ulazimo u kuću, nije to više ona stara pločanica, začađenih greda i prlja i nepotavanjena. Ćaća je nešto produžio gdje je bila baščica tik uz avliju, podigao za dva stepenika, pokrio ciglom i potavanio, a na pod soba stavio brodski pod. Sad ima dvije oveće sobe, hodničić i kuhinju sa šporetom na drva i drugim na struju, s malom plavom kredencom i stolom na izvlačenje i očvršćim drvenim katrigama. Umjesto kauča tu je gvozdeni vojnički švapski krevet kojemu je tetak Duja još odma poslije rata odreza nosače za kat. Vratili su ga iz Knina kad je ujak Dušan završio gimnaziju i otišao na studije medicine u Beograd, pa sad tu služi umjesto kauča za prisjesti. Na kredenci radio "Simens - Club special" , sa svim valnim dužinama koji je Braco donio na poklon kad je dolazio iz Njemačke.

- "Pa, kako je kod tebe?" - ublažio ćaća.

- "Dobro, u šestom polažem dva ispita iz treće godine, a na poslu bi treba preći za mjesec dva na bolje radno mjesto." - kažem mu šturo.

- "A zdravlje, šta ste tako svi mršavi?" - to on pita u množini, svi smo ka mali bili jedri i bucmasti, a kasnije se "usučemo".

- "Dobro je, kako mršav, imam normalnu težinu!?" - nasmijem se.

- "Ma znaš ti nji, ako ne pucaš od debljine za nji si mršav!"- uključi se Duška.

- "Svima vama je Tito suzio creva, pa ne murete pošteno ni jesti! Un bi treba imati osamdeset devedeset kila na svoju visinu." - tvrdi Mariša.

- "Oho, ho, ćaća! Bio bi ki Đoka mesar! Pa i ti si mršav iako njesi bio na Titovu kazanu!" - inati se Duška.

- "Da mi je da bolju penziju ne bi bio ovakav! Kolika je ne isplati se ni poštaru da mi je dunese, ne mugu mu dati ni za rakiju." - buni se on.

- "Koliko si radio dobro si je i dobio! Taman bi ima veću kod kralja Petra!?" - kori ga Duška.

- "Koliko sam da sam, ja sam je bar zaradio na krampu i tragaču, a uni šta njesu ni dana radili imaju duplo veću! Tobože neki borci, a ja znam đe su se borili, njesu murali dalje od Laškovice, tek kad je pala Italija izvukli se iz špilja ugojeni od kradenih dvizica, pa se unada rasporedili u odbornike i pozadince." - ljutito će on.

- "Ajde, ajde, rode ti jedi, sigurno si gladan, briga te za njiovo mudrovanje, vako uni svaki dan." - maji je dosta takvih razgovora.

- "Može, daj šta ima." - rekoh joj, i meni je dosta politike.

- "Mi smo varili gra, oćeš da ti ulijem jaja i pancete?" - nudi ona.

- "Ma, ne trebaš se mučiti, daj mi gra." - rekoh joj da odagnam njenu sumnju da sam se "pogospodio".

- "Bolje da ti ulijem jaja, mure da ti se ne sviđa gra." - uporno ona oće da mi ugodi.

- "Neka, daj mi gra." - neću da je mučim.

- "Ko će ovcama, tamo su ispod Gradine." - nudi ćaća.

Duška i Mirko se na javljaju, okreću glavu u stranu, a mater doda:

- "Otiđi ti, ja muram uno proprati, spremiti večeru i kuću, možda i Dušan šutra dođe, da ne zatekne svinjac."

On nevoljko uze grabovu štapinu što stajaše naslonjena na zid kod ulaznih vrata, pa pripali cigaretu i dugim sporim korakom, kisela lica, ode. Stari Vučko se podiže ispod drva, gdje ležaše na nekoj ponjavi, i kao gazda mu ljenim korakom pratiše ga na deset koraka.

- "Ostari Vučko." - kažem.

- "Bogami, jest! Neće još dugo, jedva se vuče." - doda mater.

- "A šta vos dvoje ne idete ovcama?" - pitam Dušku i Mirka.

- "Taman posla, još se bjene, gadi mi se uzeti onako slinavo janje u ruke." - zgrozi se Duška.

- "Evo vidiš Mile, vi ste sve radili i slušali nas, a ovo dvoje ka da su rođena u Gavanovim dvorima. Ovo ne mugu, ovo neće, ovog se gade, ja ne znam šta je to sada s ovom djecom!?" - žali se mater.

- "Znaš li ti Duška da su cure prale ruke i lice da im bude bjelo sa tom šta ti kažeš "baletinom" kad se ovca objeni?" - smijem se.

- "Ajme meni, kako su mogle, na bi ni za šta na svjetu! Ćuti, povratiću!" - muka joj je.

- "Divljaci, ki u Africi!" - umješa se Mirko.

- "Govorite vi šta oćete, ali od ničega ruke ne budu bjelje nego kad se s tim isperu. A od čega se tu ima gaditi, to je sve prirodno i normalno, ta i vi ste se u tome rađali." - ne priznaje mater Duškinu i Mirkovu mudrost.

- "E moj Mirko, nisu Afrikanci divljaci, ta i mi na ovim evropskim prostorima, a i šire, od njih potičemo! A ne sudi o nečemu što ne znaš!" - rekoh mu.

Izađem pred avliju i krenem do Guvna. Kao nekad, u zelenoj mladoj ocvjetanoj travi, janjci svih uzrasta. Oni veći grickaju po koji listić šljeza ili mlade šenice što je nikla uz rubne kamene ploče guvna od prosutog zrnja pri vršidbi, a oni manji, sisačad, ližu kamene ploče, i trgnu se na svaki šum i zbiju jedno uz drugo zvjerajući prestrašenim velikim okicama.

Uđem preko zida, oni pobjegoše u nuga ispod rastića kod Ogradina, pa legnu na veliki stari mutap što je tu ko zna kad ostavljen. Duška i Mirko izašli za mnom, sjede na zidu i gledaju.

Ispružim se na guvnu i čekam.

Janjci, malo po malo, nuškaju, obaziru se, pa bojažljivo prilaze, najprije oni veći i hrabriji, pa kad vidiše da nema opasnosti priđoše mi i počeše lizati ruke i lice, grickati uši i kosu. Izaberem jedno vrbasto, lagano krenem rukom njegovoj nožici i uhvatim ga. Od iznenadne kretnje ostali se rasuše po travi ki suvi barut, a ovo uhvaćeno se otimlje i žalosno mekeće. Sjednem i držim ga, ispod ruke čujem kako mu od stra lupa srce, brzo i snažno, pa ga milovanjem nastojim smiriti. Kad uvidi da mu ne preti opasnost srce mu se umiri i poče mi slobodno lizati lice. Maja donjela robu da razgrne na žici:

- "Vidi ga, kako se lako razmiti, ki čeljade."

- "Bio se uplašio, srce samo što mu ne iskoči." - kažem joj dok mu milujem svileno šareno kovrčavo krzno.

- "Sve je ljepo dok je tako malešno, zbilja zašto je to tako?" - zamišljeno upita mater.

- "Valjda zato što je nevino. Kaže se u knjigama da su i prvi ljudi bili ljepi i nevini, da ih je takve Bog stvorio, a poslije pošlo po zlu, pokvarilo se, pa Bog kažnjava boleštinama, neimaštinom i svim zlom, trudom i mukom, što ga nisu slušali." - javi mi se saznanje odakle bi mogla poteći zamisao o postanku i prvobitnoj sreći u svim poznatim religijama.

- "Digni se ti s tog kamena, ladno je još, preladićeš se." - upozori me ona - "Dašta, tako je valjda i bilo. Što starije to pokvarenije i zlobnije, i kod stoke i kod ljudi."

Mirna proljetna veče spustila se na Zaseok na Vlaci, slavuj u Njivama, u grmlju kod Ćilitove bunarine, započe svoju ljubavnu pjesmu. Ćaća je ne čuje, on sluša Radio Beograd, a onda "Glas Amerike", nastojeći da me uvuče u diskusiju o politici. Nije mi se dalo, opila me ova tišina i smiraj, pa odoh leći i zaspati uz slavujev ljubavni zov.

Probudio sam se ranom zorom kad je mater izgonila ovce. Presvuka sam se u neku staru robu koju smo svi mi iz grada tu donosili i ostavljali, pa rekoh materi:

- "Ja ću ih oćerati, kuda ih treba krnuti?"

- "Kud si se ti ranije diga, šta ne spavaš? A i ledeno je, uzmi neku jaketu, eto ti tu, visi u tezi kod kunobe. Kreni ih u Karlov krš, neće une daleko, sjete se janjaca." - uputi me kad vidi da ne odustajem.

Krenem stado Aničinom ulicom, iza osta dreka janjaca u pritorku i zveket sindžira na gusterni, mater je sićem grabila vodu. Vučko je iša dva tri koraka iza mene, a kad ga pogleda on zmaha repom kao da će reći:

- "Oprosti, starost je, nemam snage."

Iznad Promine je gorilo nebo, a s Dinare burica je raznosila mirise proljeća. Srebrene kapljice rose drhtale su na noćas ispletenoj paučini između dvije suve grane rastovine slomljene zimus od buretine. Mirisni vazduh mi je punio pluća, a tjelo mi olakša kao da je od perja, činilo mi se da mogu polećati ki tica lastavica. Ovce su se kretale u grupi, ponekad bi izletile dvije tri da otkinu sočiku mlade trave pored puta i mekećući trčale da pristignu stado, čak ni Vučko nije htio uvoditi disciplinu.

Od Demanije ovce svratim u Karlov krš, zvuk klepke s ovna predvodnika začas zaguši guštara, iz Dubrave se čulo kukanje kukavice, a iz Role, kao puščani rafal, odjekivalo je kljucanje djetlića. Skotna zečica ljeno preleti tratinom što djeli Karlov krš od Smreka, Vučko naćuli uši i samo otužno pogleda u grmlje gdje ona zamače, a onda odmah sjede i spusti njušku na prednje šape.

Sačekam da oslušam kuda su ovce uhvatile pravac, pa se, preskočivši zid Dola vraćam pored vinograda kući. Vučko me otužno pogleda, zamaha repom, i ode putem kroz ulicu kojom smo došli. Kao da mi reče:

- "Eh, starosti!"

Oko Velikog rastića rasuli se žiri, uhvaćeni u pleter mlade trave. Vidim iz jednog, kroz smeđi sjaj oklopa, kako se stidljivo žuti klica. Sagnem se i uzmem ga, diveći se rađanju novog života, i pazeći da ne slomim dvije bljede svilene niti budućeg korjena razmišljam:

- "Držim u ruci plod i sjeme, kraj i početak sve u jednom žiru, šta je tu kraj, a šta početak ili obrnuto? Da, par dana to je bio plod, kraj, a danas je već početak, rađa se novi život. Šta je to, koja je to snaga, sila ili moć odlučila da iz smrti život krene? Zašto baš iz ovod od stotine žira koji su tu okolo pali? Ko je to odredio, na koji način je izvršeno odabiranje i jeli mu već određena sudbina? Da li je to sticaj okolnosti ili nečija volja? Ima na hiljade načina da je žir mogao zauvjek biti žir, istruliti, biti zgnječen ili pojeden, postati zemlja kao i sve okolo, a eto, radi nečijeg odabira nije. I ja sam ovdje slučajno, da me ko samo prije sat vremena pitao da li ću se ovdje naći ni sam ne bi znao mu reći, a možda ne bi ni htio da me je neko namjerno slao. A eto, tu sam, doveden sam, ni sam ne znam kako i zašto me je tu doveo. Ali sad znam da ću iskopati jamicu u vlažnoj zemlji i omogućiti životu da ide dalje kako mu je određeno. A šta me sprečava da ga bacim i idem dalje, nikakve kazne ne bi dobio, ili bi me ipak mučila savjest zašto sam se mješao u nešto što je moglo ići svojim tokom i bez mog uplitanja, ili možda nije?"

Stotinu pitanja mi se roji u mislima dok omanjom klipicom kopam jamicu i polažem žir s bjelim vlatima budućeg korjena prema dnu, a stidnu žutozelenu klicu prema nebu. Neka raste, meni ovo nije nikakav teret, a njemu je život u pitanju.

- "Da li činim sam dobro djelo ili sam nečiji sluga, izvršilac volje?" - pitam se u mislima.

- "Stavljam ga na bolje, to bi bilo dobro djelo, a je li to moja volja ili nečija naredba, nije ni važno, djeluju u istom smjeru, teško je to razlučiti." - i dalje razmišljam, a u meni se rađa osjećaj zadovoljstva što tako činim. Da nisam, već sad znam, pekla bi me savjest, i kajanje, iako je to naoko sitnica od koje niko nema ni štete ni koristi, ali se urezuje dublje u pamćenje nego neki "veliki" događaji.

- "Kraj i početak su u jednom, plod i sjeme su u jednom, rođenje i smrt su život u jednom, šta ih spaja, a šta ih razdvaja? Koja je to sila što to tako sve usaglasi? A tako je od najmanjeg do najvećeg, od onoga što ne vidimo od majušnosti do onoga što ne vidimo od ogromnosti, od onoga što je preblizu do onoga što je predaleko. Da li je to neki prirodni zakon koji sve to regulira ili je volja Božja kao stvoriteljski dah sve tako uredila od početka do kraja, koji su jedno?" - roje mi se misli od pitanja na koje nema odgovora.

Na njivi "Iznad ulice" izđikala šenica, a "Pod Lavanušom" nikli kuruzi. Iz šenice izleti ševa, zaleprša krilima na suncu, zacvrkuće, pa opet uleti u zeleno more. Htjedoh ići gledati joj gnjezdo ali tad opazi ispred avlije, pod Velikim bajamom, bjeli "Reno-12", stigao je Dušan.

Maja se uzmuvala po avliji, ne zna šta će prije:

- "Šta bi za ručak, ajme meni?"

- "Šta imaš, spremi to, briga te!" - nasmijem joj se na muku.

- "Un zasjeo u kući, briga ga! Da zakoljem pjevčića?" - zabrinuta pita mene.

- "Uzmi kiselog kupusa i suvog mesa i svari za ručak, a za marendu ćemo izrezati pršuta i pancete, skuvati jaja, izvaditi skute, načupati salate i kapulice i eto, rješen problem." - smijem se.

- "Kiselog kupusa, oće li to uni jesti, zamjeriće!?" - boji se ona.

- "Ko je sve tu?" - pitam je, čujuem galamu iz kuće, znam da ih je više.

- "Dušan i Katja, Damir i Marija, svi su došli." - reče ona.

- "Onada nema problema, radi tako, ja ću ti pomoći. Ako im se ne sviđa eno im "Gostiona" na Raskršću. Svarićemo i puru." - odlučim ja umjesto nje.

- "Kako kažeš, šta ću im ja!" - još je zabrinuta i sumnjičava.

- "Ne brigaj se, ne jedu oni to svaki dan, to su za njih specijaliteti." - nastojim je osloboditi brige.

Ona ode u kužinu da donese pijat za pršut, a ja u konobi prevučem par puta brusom preko noža da lakše reže, skinem pršut s kuke i očistim ga od zelene buđi. Ona dođe pa ga izrezašmo na tanke fete. Malom sikiricom isjekošmo suvo meso, a iz velike drvene bačve, kao dukat žut, izvadimo kiseli kupus. Rasol se cjedio kao med, probam ga, nije preslan, taman je.

- "Đe ćeš variti, na ognjištu ili šporetu?" - pitam je.

- "Na ognjištu, bilo bi kašnje prevruće u kužini, a i nako muram peći kruv." - reče mi.

Vrelom vodom isperemo suvo meso, pa uz komade pancete složimo s kupusom u veliki tučani brunzin, okačimo ga na od čadži crne verige i poklopimo tučanim zaklopcem, podjarimo vatru i podložimo suvim smrekovim cjepkama.

- "Eto tako, neka polako se vari." - otpunu mater dim - "Ajmo sad spremiti marendu."

Na okrugloj čamovoj niskoj stolic slažemo izezani pršut na pijat, na drugi izrezanu šarenu pancetu, a drvenu zdjelicu napunimo gustom skutom, te mater pristavi lonac uz ognjište da se kuvaju jaja.

- "Idem ja načupati salate i kapulice u Malu baščicu, u tom će i jaja biti gotova." - kažem joj i uzmem limeni sić s kamene ploče pored ulaznih vrata "Vatrene kuće" gdje su nekada stajale vučije.

- "Dobro je, sva sam se zblanila, sve se bojeći da neće ispasti kako treba." - nasmija se tek sad ona i travežom obrisa ruke.

- "Na avliji me srete Katja:

- "O, Mile, kad si ti doša? Šta to radiš?"

- "Juče, popodne, idem po salatu hoćeš samnom?" - nasmijem se.

- "Jeli daleko, ti si se presvuka, kako ću u ovim cipelama?" - upita.

- "Nije, možeš tako, ravno je. Drugi put ponesi nešto prikladno za ovaj krš, staviš u auto, pa ćeš se osjećati komodno." - posavjetujem je.

Mala bašča je tu, stotinjak metara od avlije, Katja štiklama nabada po škaljevitom putu, ljulja se ljevo desno, pridržavajući se za mene:

- "Šta je lipo, kako sve miriše!" - udiše zrak punim plućima.

Odgradim strugu, bacim ljutu draču u stranu da možemo ući.

- "Zašto to stavljaju, da neko ne uđe?" - pita Katja.

- "Radi stoke, ovdje se ne ograđuje i ne zaključava radi ljudi, bar u našem Zaseoku. Ako nekom treba salate ili kapulice može slobodno ubrati, na to se ne gleda. Uzme koliko mu treba danas, neće više ni za živu glavu, takav je običaj." - objasnim joj.

- "Znači, ti bi sad moga otići u tuđu baštu i ubrati salate!?" - gleda me s nevjericom.

- "Da, ako je naša malena ili prorasla ili je uopće nema. Niko mi ne bi prigovorio, naročito kad imaš goste, ponudiće ti ono što najbolje ima u kući, normalno je da se tako radi. Ja njemu danas, on meni sutra, pa se to tako s vremenom izravna. Pogledaj, kako miriše!" - pružim joj glavicu salate.

Ona uze i pomirisa:

- "Vidi, zbilja! Otkad ovaj vonj nisam osjetila. I zaboravila sam da salata ima svoj miris kupujući onu na Pazaru, iz staklenika." - prizna ona.

- "Ono je industrijska, hibridna, umjetno gajena za prodaju, a ova je prirodna, onakva kakva je, samo stajski đubar i voda. Civilizacija donosi prednosti, a mi često zaboravljamo štetu koja sa njom dolazi. Obrati pažnju, ovdje su ljudi stalno u pokretu i vanka, u kući su kad spavaju ili jedu ili je ružno vreme, pa ni tad ne miruju. Jedu šta stignu, niko ne vodi računa o djeti, masnoći, šećeru, a svi su pokretni i u kondiciji, okošti i dugovječni. A mi u gradu svi smo bljedi, ispijeni i nervozni. Ko će ga znati šta je bolje i kud sve ta žurba vodi?" - govorim joj dok zagrađujem strugu.

- "Mogu li ja šta pomoći oko ručka?" - pita Katja mater dok čistimo salatu.

- "Ne trebaš se ti kaljati, Mile mi je pomuga. Ođe je malo drukčije nego u gradu."- štiti je mater.

- "Neugodno mi je, rado bi pomogla." - opet će Katja.

- "Kašnje, kad budemo prali suđe i varili kavu, tamo na šporetu na struju." - ne odbija je mater.

- "Duško je donia neku ribu, skoro sam zaboravila. Tribaće je na gradele." - reče ona.

- "To će on i Damir, ima tamo suve loze." - pokažem joj na drvljak.

- "Katja, reci im da namjeste stol, nosimo marendu, šta će se više čekati." - upošljava mater Katju da se ne osjeća suvišna i kao gost, već dio familije.

U kuhinji zajeli ćaća, Damir, Dušan i Marija, piju lozu i puše razglabajući o politici.

- "Narode marenda, možete preći na vino. Prošlo je deset sati." - rekoh im dok s materom i Katjom unosim jelo.

- "Eto ko vodi računa, bravo Mile! Ove se ispičuture već nalizale, vidi kako se Damiru sjaje oči. Oni na ribu već zaboravili, možda se i usmrdila." - prebacuje Marija Damiru i Dušanu.

- "Ajde đavle, ono ćemo mi začas ispeći na gradele." - ustane Damir.

- "Ne treba sad, poslije marende ćemo." - javi se Dušan kad vidje da je sve pripremljeno.

- "Mile, ulide vino iz one rastove bačve, tamo je žutina, da vidimo kakva je." - veselo će ćaća.

Uzmem dvolitraš i krenem u konobu. Tanku gumu uvučem, prethodno otčepivši na gornjem dnu drveni čep, i poteče kao zlato žuto vino. Čvrsto zatvorim čepom bačvu kad sam bio gotov s točenjem unapred znajući da će ćaća propitivati o tome, plašeći se da se vino zbog slabog zatvaranja tapuna ne ukvasi.

- "Za ručak se sprema kiseli sa pancetom i suvim mesom. Pogledajte ga, kakav je.!" - pokažem na pijat s žutim kiselim kupusom spremljen s mladom kapulicom na salatu.

- "Šta je lip, i za oko i za jelo! Kako je ovako zdrav, caklen i žut?" - pita Marija mater.

- "Imamo posebnu bačvu samo za kupus, poseban kamen za pritiskati ga i stavimo šaku dvije kuruza, i naravno soli. Uvjek nam tako dobro ispane i mure trajati do narednog." - objasni joj mater.

- "Čuješ li Damire kako se sprema, lipši je, puno lipši od tvoga." - bocka ga Marija.

- "To je i do vrste kupusa ili glavica." - kaže Damir - "Di ga nabavljate?"

- "Od Radučićana ili donesu iz Krupe i Žegara. Ovi prvi imaju bašče uz Krku, a drugi uz Zrmanju. Prirodni je, nema umjetnog đubra ni praškova. Zato je takav." - odgovori mu ćaća.

Poslije marende su Dušan i Damir gradelali skuše, Marija i Katja odu na Guvno među janjce.

- "Bože Katja šta su lipi, ma vidi kako te milo gledaju." - oduševljava se Marija.

Uhvatim jedno i donesem ga njima. One ga miluju, čupkaju mu nježno svilenu vunicu, ljube ga u njuškicu, a ono se otimlje.

- "Daj mu prst Marija." - smijem se.

Ona mu gurnu prst u usta i ono ga poče sisati:

- "Vidi Katja lopova, misli da je sisa, kako mu grebe jezičić!" - veseli se Marija, a na licu joj blista blaženi materinski izraz.

- "Kako su zlatni, mili i lipi, tako mali." - miluje ga Katja, a na licu joj neka duboka sjeta.

Nijedna nije imala djece.

Oni su poslije išli šetati do Brine, a ja sam otišao do Milana. On je ozida garažu i pomalo popravlja auta.

- "Majstore, ima li posla?" - pitam ga umjesto pozdrava.

- "Zdravo Miško, ima, vidiš ih, čekaju." - pruži mi podlakticu savijajući masnu i crnu šaku od motornog ulja.

- "Dobro je, ne moraš raniti u Knin, i niko ti ne visi nad glavom, sam si svoj gazda." - kažem mu.

- "Bogami, tako je! Nisam skup, ljudi mi dolaze, napravim pošteno i kako valja. I više zaradim nego tamo. Usput stignem obraditi bašče i ovo malo polja. Ne žalim se." - prizna on.

- "Izlaziš li na Kistanje naveče?" - pitam ga - "Ima li cura?"

- "Odem ponekad, ma ne vuče me tamo baš! U Gostionu neću, a i neda mi se samom." - reče on nehajno razloge.

- "Oćemo li otići večeras?" - predlažem mu.

- "Važi, naveče, ljepo je vreme." - pristaje - "Viđaš li Jovicu, i on je sad u Splitu?"

- "Nemam pojma, otkad, đe radi?" - pitam ga.

- "Kako se ono zvaše, čekaj de, "Tehnogradnja", tako nekako. Vrag će ga znati, ima tri četri mjeseca, znaš ti njega." - nasmija se Milan.

- "Nisam zna, to mi je prvi glas." - rekoh.

- "Da, bio je s ćaćom u "Lici", Gospiću, pa kod Benkovačkog "Radnika", a sad je tamo. Tako kaže, a i ođe se muva skoro cjelu jesen i zimu. Tako mi reče, a već znaš ti njega, ni za glavu ni za rep." - smije se Milan dok kučinom čisti klip od motora i gleda šare po njemu naginjuči ga prema suncu.

- "Jeli ko od ostalih dolazio?" - raspitujem se.

- "Ćićo Duca, bio je tu skoro mjesec dana zimus. Sad on nije više u Miliciji, skinu se, pa radi tamo u hotelu "Rezidenc" kao barmen. Kaže da mu je odlično, radi naveče i do zore, a od napojnica dobije više nego što mu je plaća. Ajmo mi na čašu vina, ovo čudo treba brusiti." - baci klip od motora na radni stol.

Pred kućom, na svom mjestu do ulaznih vrata, sjedio je đed Ćilit sa štapom u krilu i cigarom među dva kljasta prsta.

- "Dobar dan đede, kako si?" - pozdravim ga.

- "O Milane, dobro rode, prošla zima pa je lakše. Mi se starčad strašimo zime, a kad ona prođe unda smo na kunju, mine stra." - nasmija se đed.

- "Kako si rode, evo ti stočić, sjedi?" - izađe iz kuće Ruža Ilina, ušeprtljala od dobrote.

- "Dobro Ružo, kako ti?" - pozdravljamo se.

- "Ki uvjek, stari se, a ovaj moj lopov neće da se ženi." - sklanja se s puta Milanu.

- "Zreo je, ženiće se, ta ima vremena." - snijem se.

- "Ajde majo, šta si navalila, biće i to." - brani se Milan pružajući mi čašu i naliva žutinu iz dvolitraša, a onda ga odloži na betonsku stazu ispred kuće, između nas.

Utom dođoše Dušan i Katja, Damir i Marija, niz ulicu od baba Jokine kuće, valjda su bili na Kuli. Dođoše da se pozdrave s đedom Ćilitom. To je bio običaj svih nas mlađih. Svi smo se javljali đedu kad bi dolazili kući na selo, jer je on bio jedini đed u Zaseoku, pa smo ga svi smatrali svojim odmalena, a on je tu dječju želju poštivao i prema svakom djetetu se odnosio kao prema svojoj rođenoj unučadi Milanu i Milici.

Dušan i Katja, Marija i Damir su "Renoom" otišli predveče, poslije ručka.

- "Dobrodušna je Katja, mirne naravi i ne pravi se velika gospođa, ne stidi se nikakva posla ođe na selu. I ljepa je!" - kaže mi mater.

- "Marija je "šefica", i dobro se nji dvije slažu." - kažem joj.

- "Reče po koju više, ali nije pogana. Šteta za obe što još nemaju djece?" - veli ona.

- "Mlade su, biće." - nasmijem se materinoj brizi.

- "Ajde, mlade! Prošle su tridesetu, to je starost za rađanje prvog djeteta, teže je kašnje i roditeljima i djeci." - govori ona iz iskustva.

- "A šta im ja znam, neka žive kako oće, sada su neka druga vremena, nije ki prije, za tvog zemana." - ne želim se petljati u tuđi život.

- "Ma, Mile, znaš li ti da njoj Dušan nije reka za Mirka i Dušku dok ovamo njesu prvi put došli! Bože, ja ga ne razumijem, čega se on stidi?" - uspravi se ona iznad vangle u kojoj je prala suđe.

- "Ja sam od drugih čuo da se vjenčao, ni dan danas ne znam kojeg je to datuma bilo. A on uvjek nađe neki izgovor, takav je, šta ja tu mogu." - ne iznenađuje me to saznanje - "Pa tako su radili i Stevo i Braco, sramota od sirotinje, šta li, a teško u ovo vreme može neko shvatiti da nas toliko ima. On se ženi, a mater mu rađa brata, ajde objasni nekome da je to normalno. Nekad je to bilo tako, a danas su nova vremena, novi običaji, a da li su dobri pokazaće vreme."

- "Ja vas, ni ćaća ti, ni baba, njesmo tako učili. A šta se oni imaju sramiti svojih najrođenijih!? To im ne valja, a meni nikako ne ide u glavu." - pogađa je takvo njegovo ponašanje.

- "Ne ide ni meni, ja se na račun toga šalim, a nisam primjetio da mi to neko zamjera. Uostalom, šta ja imam s tim? A vidiš, njima smeta, a Dušan se kreće u takvom društvu, koji glume da su nešto, a ustvari su napuvane veličine, umjetna gospoda, ustvari malograđanština, gospodin se ne postaje u jednoj generaciji..." - rekoh joj i čujem Milana kako se javlja s puta ispred avlije - "Idemo na Kistanje!" - izađoh hitro iz avlije.

Na zapadu su se rumenila dva tri oblačka i nebo iznad Bukovačkih brda dok su se bjele litice Velebita caklile od zadnjih zraka. Na vr Zorkina okrajka sustignu nas Jovica i Rajko Jolin. Jovica je uvjek isti, a Rajko se razrasta u pravog momčinu.

- "Sad sam i ja u Splitu, radim u "Tehnogradnji" na "Splitu 3" ka' poslovođa na iskopima." - odmah se hvali Jovica.

- "Šta mi se nisi javio? Otkad si doša tamo?" - pitam ga.

- "Ima dva mjeseca, zasad sam tamo u barakama dok nađem sobu, a tamo ima još nekih naših i tako lakše prođe vreme, sve računam danas ću šutra ću, a zna se raditi i po dvije smjene, pa mi se ne da izlaziti." - s brda s dola pravda se on.

- "Ajde kvragu, reci da zakartate, a ne sve ovo!" - prekinu ga Rajko.

- "Bacimo ponekad briškulu, onako bez veze." - pravda se Jovica.

- "Onako bez veze," - razvuče Rajko - "pa ne ispuštaš ih iz ruku, izgubi i posljednji dinar. Šta te to zarazilo đavo ga zna!"

- "E, nije tako, znam i dobiti ljepu paricu." - neda se Jovica.

- "Jednom u sto partija, eto tvoje dobiti." - odusta Rajko od polemike.

- "Đe si ti Rajko sada?" - pitam ga.

- "Vozim ka mašinovođa gore u Zagrebu. Nekad magistrala, nekad prema Bosni, nekad prema Kninu ličkom prugom. Vozim dizelke i električne, uostalom ti to znaš, šta da ti obješnjavam." - veli on.

- "Đe spavaš, u Konačištu ili si iša u podstanare?" - raspitujem se zanajući da neki spavaju u Konačištu u Trnskom.

- "Zasad u Konačištu, dok vidim đe će me za stalno rasporediti, ili u Zagreb, a možda u Knin." - reče.

- "Šta bi ti volio?" - upitah ga da dovrši odgovor.

- "Ako dođem u Knin onda na mašini osta cjeli život, a ja planiram da upišem neku višu školu, doće vreme kad neću moći voziti, a u starim godinama mi se ne ide u radionu." - planira on.

- "Pametno, u Zagrebu ćeš i stan prije dobiti." - podržavam ga.

Tako stigošmo do Raskršća. U Kistanjama ništa novo, možda još i gore. Fasde zgrada oronule, niko ih ne popravlja, jedina promjena je novi spomenik kosturnica palim borcima NOR-a iz Drugog rata. Bjeli mramorni spomenik s zvjezdom na vrhu i ukrasnom ogradom od mramornih stubića povezanih željeznim lancima zamjenjen je stilizovanom spomen pločom s upisanim imenima sahranjenih boraca, tu ispod nje. Ima ih više hiljada, slova kao da su mrtve oči Bukovačke mladosti.

- "Šta ga nisu premjestili na neko mirnije mjesto, da imaju svoj mir, kada su već mjenjali spomenik?" - pitam Milana.

- "Neki su predlagali, ali je prevladalo mišljenje da ostane ovdje u centru. A dobro veliš, ovdje nemaju svoj mir na sred Raskršća, sve više je auta, a i tjesno je. Kažu ovi drugi da će se to rješiti zaobilaznicom, pa bi ovo bila pješačka zona." - objasni on razloge.

- "Ako je tako onda može ostati tu, ali sam ipak mišljenja da ga je trebalo premjestiti bar tamo prekoputa škole, više je prostora i park bi se okolo moga urediti, one talijanske barake su već trule."- razmišljam ja.

- "Da, ovdje je stvarno tješnjak, ali ko će ove stare ubjediti u nešto novo? Zadrto je to, brate!" - veli Milan.

Počeli su neki domaći šetati, stvori se i nekoliko grupica, javljamo se ljevo i desno, rječ dvije s Bracom Pojkinim, Dudom Maleševićem, Ljupčetom i Žarom, sinovima Pere Mandića, tu su i Milka Pekić, Olga i Tatjana Malešević, Dudine sestre, pa naiđe i dosta mladih što su iz škola i sa studija širom Jugoslavije došli kući za praznik, a kad se počeše razilaziti krenušmo i mi kućama.

- "Đe je Jovica, oće li ići i on? " - pitam Rajka.

- "E, đe, eno ga u Gostioni, kibicuje, idem ga zvati." - odvoji se on i uđe u Gostionu.

Sustigoše nas kod Jankovića kuće.

- "Pustinja, brate!" - veli Rajko.

- "Više ni "Kina" nema, došle televizije, neće niko da ide." - kaže Milan.

- "Da se cesta asfaltira od Knina do Zadra, pa ova preko Macura prema Benkovcu, bilo bi drukčije. A i ovaj "Jadran" tavori, trebalo bi ga proširiti ili napraviti neku drugu tvornicu, da se zaposli mladost, onda bi nešto bolje bilo." - kažem im.

- "Ko će!? Direktori "Jadrana" žive u Kninu, ono para što se prikupi za razvoj Bukovice utroši se u Kninu, a nama prodaju obećanja za asfalt, za vodovod, za struju i za tvornice, za novu školu, i ništa od toga se ne ostvari, ma ni na papiru." - priča Milan kako se razglaba po mjestu.

- "Nema ovdje školovanih ljudi, svi su po gradovima, a neki bi se vratili, ali nemaju đe raditi. Da nam bar općinu nisu oduzeli i Bukovicu izdjelili između Knina, Benkovca i Obrovca?" - velim ja.

- "E, onda bi bilo drukčije, oni u Kninu od para namjenjenih nama uređuju parkove, a nama nema za vodovod. Eto ti njihove brige za Bukovicu!" - jetko će Milan.

- "Ajmo na spavanje, to nam je najpametnije." - veli Rajko kad smo stigli na Ravnicu.

- "Dašta! Laku noć! " - ja i Milan produžimo dok oni skrenuše u Perinu ulicu.

- "Vidimo se sutra, laku noć!" - pozdravim Milana.

- "Važi, laku noć!" - ode on kući.

Ćaća i mater su se spremali na spavanje, a Duška i Mirko su čitajući neke knjižurine slušali radio. Izmjenjivali su se šlageri Vice Vukova, Arsena Dedića, Gabi Novak, Tereze Kesovije, Josipe Lisac, Hrvoja Hegedušića, Lade Leskovara, "Crvenih koralja", i drugih pjevača i zagrebačkih grupa dok sam ja prelistavao novine koje je još jutros donio Dušan.

Odjednom, zvuk radija nadjača galama od Perine kuće. Isključim radio i nas troje izađemo pred kuću. Čuje se Đukin glas, zove iz sve snage:

- "Jovivce, čuješ li, izađi!"

Tišina, niko ne odgovara.

- "Jovice, znam da si tu, izađi, Svete Neđelje mi, preći ću preko zida, biće vraga!" - viče Đuka ki manita.

- "Šta je Đujo, šta će ti Jovica, spava un." - javi se utiho Savin umirujući glas.

- "Unda, budi ga, budi, zna on zašto ga ja trebam. Zna un šta mi je obeća!" - ne smanjuje viku Đuja.

- "Ajde Đuko kući, reći ću mu ja šutra, doći će on šutra k tebi." - javlja se i baba Pera.

- "Nema šutra, odma, odma nek mi vrati uno šta sam mu dala!" - paprišti se Đuka i još viče iz sveg grla.

- "Šta si mu dala, čašu vina, vratiće ti un cjelu litru šutra." - povišava glas baba Pera.

- "Odma, odma, vraćaj Jovice, znaš ti šta sam ti dala!" - ne odustaje Đuka i čuje se kotrljanje kamenja sa suvozida avlije.

- "Ajde Đuko kući, to šta si ti dala dobro si dala, ne mure se to vratiti!" - čuje se s druge strane Njiva Đurin glas i glasni kikot publike u mraku.

- "Đuko, sestro, ajde kući! Ići ću ja šutra na Miliciju, odvešće oni lopova u zatvor!" - viče Draša dok trči niz Perinu ulicu po Đuku da ne napravi neku glupost.

- "E, niću, Bogme niću, mura mi sad vratiti i gotovo!" - paprišti se sve više Đuka.

- "Drašo, sestro, vodi je, šutra će se sve srediti."- molećivo će Sava.

- "Ajed Đuko, sreću ti vrag odnjo, i tebi i njemu! Ajde kući, kad ti kažem!" - vuče na silu Draša Đuku.

- "Niću i niću, nek vrati šta sam mu dala i nek mi da šta je obeća! Večeras i gotovo!" - utanjila Đuka i ruši kamenje na avlijskom zidu.

- "Važno je Đuko da si ti dala, šta se bojiš, nije se potrošila, i ne vidi se to! A šta je obeća to objesi o grabić! Ajde ti sad ljepo kući i naspavaj se!" - viče joj Đuro ispred svoje avlije dok se ostali kikoću.

- "Ajde Đuko, ajde sestro kući!" - zabugari Draša i vuče je, dok se Đuka otima, ali ipak ide.

- "Mura mi vratiti, mura mi dati šta je obeća! Bi un, ove vještice mu ne daju, znam ja nji!" - sad i Đuka glasno cvileći bugari.

- "Ajde, ajde, šutra će to milicija srediti!" - tješi je Draša i vuče punom snagom niz put kući.

- "E moja Đuko, pa i tebi je bilo slatko, ćuti sada, dala, dala, pa šta!?" - zafrkava se Đuro.

- "Ajd' Đuro kvragu i ti! Dosta mi je i ovako muke!" - iskezi se na njega Draša.

Još po koji jecaj, psovka i uzvik i sve se utiša. Predstava bješe gotova. Uđošmo u kuću pa pitam ćaću i mater, koji radi toga ne bješe legli:

- "Koji je to đavo bio s njima?"

- "Zna vrag manitaša, cjelu zimu je visio kod Draše i Đuje u kući, io i pio, mura da je i nešto para od nji izvuka, vrag ga zna! E, teško mu slagati!" - veli ćaća.

- "A izgleda da je i Đuja večeras potegla iz bukare, pa manita." - doda mater.

- "Daj i' vragu, manito je to, ajmo leći." - veli ćaća i ode na spavanje.

Poslije vike i galame tišina bi još veća, a nakon malo vremena javi se iz grmlja kod đed Ćilitove bunarine slavuj. Moglo se slatko otpočinuti, u Zaseoku se spavalo.

- 49 -

Na ispit iz Organizacije i poslovanja industrijskih poduzeća kod profesora dr. Dragutina Mileraja krenuo sam dan ranije od utvrđenog termina. Udžbenik je bio dobar, ali je trebalo pogledati ima li nešto iz predavanja što nema u udžbeniku. Krenuo sam beograskim vozom, prvim razredom, u devetnaest sati. Kupe je bio pun, a prekoputa mene je sjedila žena srednjih godina i već čitala neku knjigu na engleskom. Zlatni okviri naočara, malo zapuštena frizura i sportska odjeća stranog kroja odmah su davali do znanja da je rječ o strankinji. Uzmem i ja svoje knjige i polako ih prolistavam obnavljajući gradivo pred ispit i tako korisno ubijam vreme. Nakon sat vremena zatvorim i odložim svoj udžbenik, dnevnog svjetla je nestalo, a ono žuto u kupeu je samo kvarilo vid, a malo zatim to učini i ona sa svojom knjigom. Vidim, vrpolji se, očito bi htjela razgovarati, ali se radi nečeg susteže. Da joj olakšam pitam je ono što se uobičajeno pita u vozu:

- "Putujete do Beograda?"

- "Yes, da, do Beograda." - laknu joj odgovarajući na srpskom s jakim američkim naglaskom.

- "Pa, Vi ste gost, turist?" - nastavih.

- "Nešto između, posetila sam rodbinu na Rijeci, a sada idem u Beograd, tamo ću biti na skupu slavista petnaest dana. Vidim, i Vi nešto studirate?" - otvori se ona.

- "Da, ekonomiju u Osijeku. Idem na ispite." - objasnim joj pokazujući pogledom na knjige.

- "Jeli teško kod vas studirati?" - upta.

- "Prilično, traži se puno znanja, ali se sve to da savladati." - kažem joj.

- "Mogu li svi mladi studirati, kako to kod vas ide?" - pita, hoće informacije iz prve ruke.

Ukratko, telegrafski, joj objasnim kako je organizovano školstvo od osnovnog, preko srednjeg do visokog stepena, kako zakon obavezuje da sva djeca završe osmogodišnju školu, a srednje škole i fakulteti su svima dostupni kroz redovno ili vanredno školovanje, ali tu ipak treba uložiti nešto novca, samostalno, firma ili familija.

- "Znači, Vi radite i studirate, zašto niste išli na redovne studije?" - pita ona.

- "Roditelji nisu financijski sposobni da plaćaju troškove, stipendiju nisam mogao dobiti, prema firmi sam ugovorno obavezan zbog stipendiranja srednje škole, ali mi firma i sad pomaže dajući mi mjesec plaćenih dana za pripremu i polaganje ispita, a treba mi u dogledno vreme i dati odgovarajuće radno mjesto." - nastojim joj objasniti.

- "Ja sam mislila, a tako većina u Americi misli, da je kod vas u komunizmu školovanje besplatno za sve na svim stepenima školovanja?" - kaže ona.

- "Prvo, mi nismo komunistička zemlja već socijalistička, a znam da vi Amerikanci i Švedsku, Finsku, Indiju, Egipat, Libiju i slične zemlje zovete socijalističkim, mada nemaju sa socijalizmom kao društvenim uređenjem nikakve veze, već naglašenu socijalnu ekonomiju. Istočni blok na čelu sa SSSR-om je socijalistički, a vi ga zovete komunističkom tvrđavom. Očito je da nemamo ista mjerila, ovdje, pa i na Istoku se socijalizam posmatra kao prelazni period ka komunizmu, besklasnom i bogatom društvu bogatih pojedinaca, i kaže se da je do takva nešta potrebno dosta vremena." - nasmijem se.

- "To je istina, vi se tretirate kao komunistička zemlja, a Indija npr. socijalistička, a zašto se Vi s tim ne slažete?"- propituje ona.

- "Komunističkom društvenom uređenju se stremi, socijalizam je prelazni period koji ima elemente kapitalizma i komunizma, a i kapizalizama ima više vrsta, nije isti vaš američki liberalni i npr. francuski ili njemački državni ili švedski "humanistički". A što se Indije tiče, ona je specifično uređenja, ima engleskog anglikanskog kapitalizma i još izrazitog kastinskog uređenja kakvo je bilo prije dolaska engleskih kolonizatora." - pokušavam joj objasniti naše gledanje na te teme.

- "Zar Vi to sve učite, što Vas s tim opterćuju?" - začuđeno pita ona.

- "Pa naši osnovci, pogotovu srednjoškolci, uče i našu i svjetsku historiju i geografiju, a na studijama ovisno o vrsti fakulteta, ide se u detalje. Vaši učenici i ne znaju gdje je Jugoslavija, a o njenim republikama da ne govorimo, dok naši o USA znaju najmanje koliko i vaši. Zašto? Pa, mi smo mala zemlja, vi "veliki" nam niste naklonjeni i ne tretirate nas tako da imamo ista prava u međunarodnim odnosima, nastupate s pozicije jačega, pa moramo o vama sve znati, jer znanje je naša odbrana." - nasmijem se.

- "Amerika tretira jednako sve zemlje, ima izuzetaka koji se preko UN kažnjavaju radi kršenja međunarodnih normi ili sprovode tiraniju nad stanovništvom." - ne slaže se ona.

- "Nisam ni očekivao samokritiku od Vas, Vi ste ubjeđeni da vaša vlada radi ispravno i pošteno, i zato i ne učite vašu mladost široko kao mi da ne bi saznali činjenice koje govore suprotno." - provociram je.

- "Pa, recite mi gdje to mi nismo pošteni?" - joguni se ona.

- "Pođimo od UNRE i Maršalova plana. Velike miljarde dolara dali ste za obnovu Njemačke i Zapadne Evrope, a Jugoslaviju s tim niste obuhvatilii iako je u Drugom ratu do temelja stradala kao vaša saveznica. Sudili ste fašističkim odnosno nacističkim ratnim zločincima u Nirnbergu, a nećete da sudite niti nam izručite ovdašnje ratne zločince koji su bili Hitlerovi i Musolinijevi saveznici u ratu. Čak dozvoljavate da s teritorija vaše države rade na podrivanju naše zemlje, tobože su oni politički prognanici, disidenti i borci za demokratiju i ljudska prava i slobode. Radi čega ste ratovali u Koreji, zašto toliko godina po Vijetnamu ubijate sve živo, i ljude i životinje, pa čak palite i trujete polja i šume? U Južnoj Americi narodi ne mogu disati po svojoj volji od vas, vi im postavljate i smjenjujete vlade sve pod parolom razvoja demokratije. A vaš najveći prijatelj Saudiska Arabija je demokratija za uzor, zar ne!? Treba li još da nabrajam?" - pitam je.

- "Nisu svi emigranti ratni zločinci! I moji djedovi i bake su išli u Ameriku radi boljeg života, pa sada ne mogu da se vrate, a imovina im je oduzeta bez ikakve nadoknade." - jetko će ona.

- "Rekošte da su Vaši sa Rijeke, a znate valjda da je ona do Drugog rata bila talijanski teritorij, pa ne znam ko im je oduzeo imovinu, i istina je da su provođene agrarne reforme i konfiskacije imovine i da je tu bilo dosta, naročito odmah poslije rata nepravilnosti, ali znam za slučajeve gdje to ljudi sada rjršavaju u svoju korist. A nema razloga da ovamo dođu kad god hoće, kad ste mogli Vi mogu i oni. I nije da se kao neprijateljska tretira sva emigracija ili dijaspora. Ovdje narod zna šta je ko bio i šta je radio u Drugom ratu, samo se traže i kažnjavaju oni koji potpadaju pod zakonske sankcije kao ratni zločinci ili saradnici okupatora, a kao takvima i u vašoj državi im mogu suditi, ali neće. Kakav je to politički emigrant Andrija Artuković, ministar u NDH, Pavelićevoj vladi, koji je potpisao rasne zakone na osnovu kojih je napravljen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, pa Ante Pavelić, poglavnik ustaške NDK, koja je osnovana od Hitlera i Musolinija, i bila im odana saveznica, pa pop Momčilo Đujić, četnički vojvoda, koji je od branioca srpskog življa od ustaša postao saradnik italijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora, i mnogi, mnogi drugi, da ih ne nabrajam." - kažem joj.

- "To za njih tvrdi vaša vlada, da li je baš sve tako?" - ne iznosi ona kontraargumente.

- "Ne misli tako samo naša vlada, činjenice su takve, pitajte Vizentala i njegov centar u Beču. Pitajte slučajno preživjele žrtve i njihovu rodbinu! Međunarodnoj javnosti je poznato da ni Vatikan nije čist, ni uoči rata, ni u ratu, ni poslije rata." - kažem joj.

- "Otkud sad i Vatikan, šta oni imaju sa svjetovnim stvarima!?" - tobože se čudi ona.

- "Vatikan je prije svega država koja svoje svjetovne djelatnosti pokriva svećeničkim odorama, drugim rječima zloupotrebljava se Hristovo učenje. Papa Pije XI na vreme je prozvao Hitlera i 1937. godine, kada se Hitler dobro učvrsti na vlasti, napisao poslanicu koja je čitana po svim njemačkim crkvama i upozoravala vjernike na opasnost koju donosi suludi Austrijanac, umišljeni slikar i arijevski Mesija. Koliko je to bila oštra kritika nacizma pokazuje i podatak da su je svećenici morali prošvercovati u Njemačku, a čitajući je izlagali su se riziku da ih nacisti rastrgnu zbog antinacističke propagande. Na nesreću, papa Pije XI je umro, a nasljedio ga kardinal Eugenio Pačeli, koji je postao papa Pije XII. Logično je bilo da on nastavi gdje je njegov prethodnik stao, ali nije, prvo što je napravio bacio je poslanicu Pija XI u arhiv, onu kojom je pozivao vjernike da odbace Hitlera i udalje se od njegovih suludih ideja.

U posljednje vreme vješta katolička diplomatija ne sputava napade na Pija XII, u želji da period pred i u toku Drugog svjetskog rata , koji je po mnogo čemu sraman za Vatikan, posredno objasni greškama i mentalnim sklopom PijaXII, a ne Vatikana uopće. Često se iznose i podaci da je bilo suludo što se crkva svom žestinom nije odupirala Hitleru, posebno onda kada je zvanično od svojih saradnika tražio da se odriču hrišćanskog učenja, te da u muhamedanstvu, kao dobri fašisti, trebaju naći pouke.

Dugačak je spisak saradnika i simpatizera fašizma u katoličkoj vrhušci što pokazuje da nije samo papa bio na pogrešnoj strani. Mnogima od njih nije palo na pamet da fašizam osude, već su ga kao Alozije Stepinac u Hrvatskoj i Grigorij Rožman u Sloveniji prigrlili kao bogomdano poslanstvo da sa Srbima, Jevrejima i Romima u Jasenovcu čine ono što su njemački nacisti činili u Aušvicu i Dahau.

A da se Firerov duh uveliko uvukao u katoličku crkvu pokazuje i podatak da je Alojz Hudal 1923. godine postavljen za rektora "Pontificio Santa Maria dell Anima", akademije za školovanje katoličkih svećenika sa njemačkog govornog područja u Rimu. Hudal je bio ubjeđeni fašist, a to nije ni krio. Tako su školovane generacije svećenika koje umjesto da se bore protiv nacizma, u praksi postaju njegovi propovjednici.

Da se ne radi o slučajnom tolerisanju teologa, kome se loša ideološka usmjerenost morala oprostiti, zbog visoke stručnosti, pokazuje i podatak da je taj Hudel 1933. godine proglašen biskupom. On će poslije tri godine kao biskup napisati filozofsku studiju "Osnove nacionalsocijalizma", u kojih vrvi od pohvala vladajućoj njemačkoj ideologiji, a posebno se hvale Hitlerovi rasistički stavovi. Austrijski katolički mitropolit i kardinal Teodor Iniker su blagoslovili ovu Hudelovu knjigu.

Biskupi iz nekoliko malih zemalja direktno su se stavili u okrilje Hitlerove ideologije zalažući se za progon Jevreja i drugih naroda. Već pomenuti slovenski biskup Grigorij Rožman je novembra 1942. godine pozvao Slovence da se pridruže njemačkom narodu "u borbi protiv zavjere". Sarajevski biskup Ivan Šarić je na momente bio veći oslonac ustašama od Alojzija Stepinca i u Vatikanu je visoko kotirao.

Onima koji na sve načine pokušavaju da opravdaju papu Pija XII da nije bio direktni pobornik nacionalsocijalizma i da nema podataka da se ikada susreo s bilo kojim fašistom, kao podatak se navodi notorna činjenica da je još 17. maja 1941.godine lično primio i blagoslovio ustaškog poglavnika Antu Pavelića. A tada je NDH, nacistička tvorevina, već ozakonila rasnu teoriju i već izvodila genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima.

Pošto je fašizam zacario u Italiji, tamošnji intelektualci nisu imali mnogo manevarskog prostora da osude šurovanje Vatikana sa Hitlerom i Musolinijem. Čuveni pisac Korucio Malaparte je objavio stravični detalj poslije posjeta Anti Paveliću. On je u jednom trenutku na poglavnikovom stolu primjetio košaricu punu ostriga, no Pavelić ga je s ponosom razuvjerio: "Nisu to ostrige, to su izvađene srpske oči."

Gresi Vatikana su poslije Drugog svjetskog rata stavljeni u drugi plan, jer je zapadnim obavještajnim službama bio potreban u borbi protiv komunizma. Istraživači Mark Arons i Džon Liftus su godinama sakupljali dokaze o upletenosti Vatikana u skrivanje najvećih fašističkih zločinaca i njihov tajni transport u Čile, Paragvaj i Argentinu "Pacovskim kanalima". Vatikan je pomogao bjekstvo Anti Paveliću, Maksu Luburiću, Andriji Artukoviću, ali i ubicama s drugih strana. Tako su sigurno preko Vatikanskih staza pobjegli Adolf Ajhman, Franc Štangl, Gustav Vagner, Klaus Barbi, Jozef Mengele, itd. Među organizatorima skrivanja i bjekstva fašističkih krvnika često se pominju svećenik Krunoslav Draganić, sekretar hrvatskog katoličkog instituta San Đirolemo, već poznati biskup alojz Hudal, đenovski nadbiskup Siri... itd, da niže činove ne spominjem.

Mnogima je čudno kako su najveći svjetski zločinci iz Drugog svjetskog rata uspjeli da se domognu Južne Amerike dok su ih progonili veoma iskusni agenti iz mnogih antifašističkih zemalja. Već spomenuti istraživač Mark Arons otkriva da je s tim opcijama tzv ."pacovskim kanalima" bio upoznat vatikanski državni sekretar Đovani Montini, koji će 1963. godine postati papa Pavle VI. Zločinci su se lako prevozili automobilima koji su imali vatikanske diplomatske oznake snabdjeveni lažnim pasošima pokradenim od Crvenog Krsta, a brodove su sačekivali u Argentini agenti predsjednika Huana Perona, koji je imao zadatak da im se obezbjedi skrovište i novi identitet.

Sve je to plaćeno zlatom, novcem i dragocjenostima opljačkanim od nearijevskih rasa i žrtava kojima su čupali na živo i zlatne zube.

Vi tamo znate za logore Aušvic, Dahau, Mathauzen, Bergen-Belsen, a siguran sam da američka javnost nije ni čula za ustaški logor Jasenovac, gdje je pobijeno oko 700.000 Srba, Jevreja, Roma i nepodobnih ustašama Hrvata, i tu se slažu podaci Državne komisije iz 1947. godine predočeni sudu u Nirnbergu, Republičke komisije iz 1946.godine, izvještaja njemačkog komadanta u Zagrebu Gleize fon Horstenaua, njemačkog generala i komadanta za jugoistok Aleksandra Lera i generala Lotara Rendulica, komadanta 9. oklopne armije, kao i povjerljive statistike Hrvatske seljačke stranke iz juna 1943. godine, gdje se govori da je već do tada pobijeno 300.000 Srba, 120.000 Hrvata i 120.000 Muslimana. A kakav je to logor bio najbolje svjedoči spomenuti Gleize fon Horstenau, koji se grozio divljaštva koje se tamo čini, pišući svoje izvještaje nacističkom vođstvu.

Ovo nisu naši podaci, a koji jesu, međunarodni organi su ih verifikovali, pa nisu tajna ni za vašu državu, ali izgleda da "žrtve divljaka s Balkana" nisu jednako vredne kao vaše. Istovremeno se pozivati na demokratiju i ljudska prava, uz to saznanje, dosta je cinično." - iskažem joj skoro u jednom dahu i gledam kako joj se oči šire od čuđenja.

- "Vjerujem da to naša vlada zna, a zašto tako postupa nije mi jasno, valjda imaju svoje razloge za koje ja ne znam. Ali, koliko mi je poznato bio je i kod Hrvata antifašistički pokret." - primjeti ona.

- "A zar sam rekao da nije!? Jeste, među Dalmatincima i nešto komunistički orjentiranim radnicima u Zagrebu. Dalmacija je okupirana od Italijana, ustvari Pavelić im je poklonio i na taj način platio njihovu podršku, a Bodule su pravoslavni dalmatinski Srbi prihvatili kao svoje. Ali ne smije se smetnuti s uma kakvo je bilo raspoloženje u Kraljevini Jugoslaviji 1941. godine, uoči rata. To oslikava aprilski napad, dok su Beograd i ostali srpski gradovi bombardovani i rušeni, u Zagrebu je Hitlerova soldateska dočekana cvjećem. Isto takoo i u Ljubljani. Tek kad su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pružili otpor ustašama i okupatoru počeli su im se priključivati hrvatski antifašisti i to većinom nakon pada Italije 1943. godine, kad se ratna sreća okrenula na stranu Saveznika. Bilo bi nepošteno od mene ne spomenuti Bodule-Dalmatince koji su se priključili Srbima i hrvatske pisce, starog Vladimira Nazora i mladog Ivana Gorana Kovačića, koji su za boravka s partizanima napisali divne stihove o stradanjima nedužnih srpskih civila: "Majku pravoslavnu" i "Jamu", a bilo je još takvih, iako nisu bili komunisti. Imali su snage da onim čim mogu osude zločinački ustaški pokret, da stanu na stranu žrtava u ime ljudskog, humanog i Božjeg." - razjasnim joj.

- "Jeste li Vi komunista ?" - upita ona.

- "Da, jesam. Otac i majka nisu, da li Vam izgledam kako nas u Americi prikazuju Huver i Makarti?" - nasmijem se.

- "Pa, ne izgledate! Ako se s nekim ne slažete to ne znači da on nije u pravu. Ni komunistima nisu čiste ruke, zar ne !?" - osmjeli se ona.

- "Daleko od toga! Komunisti su na vlast došli revolucijama, a nijedna revolucija nije prošla bez krvi i žrtava. Tako je bilo i kod nas, tako je bilo i u Francuskoj buržoaskoj revoluciji 1979.-1893. godine kad je srušen monarhizam i feudalizam, pa i vi ste u Americi imali građanski rat prije stotinjak godina, koji se isto može zvati revolucijom kad se gleda sa Sjevera, i da ne nabrajam dalje. Vi napadate marksističko učenje, a vaši ga ekonomisti, sociolozi i filozofi detaljno proučavaju da bi našli kontramjere za ublažavanje ili predupređivanje posljedica kapitalističkog načina proizvodnje. A ova učenja, ma koliko se razlikovala u metodu, imaju isti cilj: društvo blagostanja ili kako ga mi zovemo komunizam, a biskup Tomas Mor "utopijom". Kod vas se kroz dolar odnosno novac, profit, mjeri sve, podržava se incijativa pojedinaca, može biti bogat kolilko ko hoće, to je dobro, a kod nas se misli da bogatstvo nije samo u novcu, da incijativa pojedinca treba biti na korist cjelom društvu i da ne treba u ime profita zapostaviti kulturu, sport i druge drruštvene aktivnosti koje pojedinca čine sretnim. A veliki mislioci, npr. Čehov, koji nije bio komunist, su još davno rekli da nijedno bogatstvo nije stečeno na pošten način. Ili je u pitanju bila krađa ili pljačka ili moć i sila vlasti ili sticaj okolnosti, ali poštenim radom bilo koje vrste je sticanje bogatstva nemoguće. Eto, naš i vaš Nikola Tesla, imao je skoro hiljadu pronalazaka, umro je kao sirotinja, dok su oni koji su ga pokrali postali superbogataši. Novac im je skrojio pravdu, ali čovječanstvo zna da je Tesla pokraden, moral i pravda nisu uvjek na istoj strani." - iznosim joj svoja razmišljanja.

- "Ja sam stvarno mislila da se kod vas ne može ovako otvoreno razgovarati na javnom mjestu bez posljedica. Mislila sam da ste vi obični agitatori komunističkih ideja i da se progone oni koji vide i misle nešto drugačije." - nasmija se ona.

- "Pa ja, kao ekonomista učim Kejnsa, Tejlora, Rikarda, Forda, Adama Smita, Maltusa, Galbrajta i druge kapitalističke ekonomiste koliko i vaši studenti. Proučavamo sve sisteme bankarstva, financija, berzi, tokove roba i kapitala, ništa za nas nije novo. Ne znam dali ste čitali Komunistički manifest i druge komunističke teorije, ali sa sigurnošću mogu tvrditi da je po nekim pitanjima to bliže kršćanstvu nego li liberalno kapitalističko učenje. To dobro znaju filozofi, a naročito teolozi, i zato se s toliko žara upinju da dokažu kako je komunizam satanistički pokret i učenje. Treba im eliminirati konkurenciju i sva su tu sredstva dozvoljena, tako se kod vas nastupa prema komunizmu, a mi se zadovoljavamo s dokazivanjem da ne može u drušvu biti sreće ako pojedinci nisu podjednako zadovoljni. Pa zar Vi ne znate da je američki kapital stvorio Hitlera i nacizam, to danas nije tajna, zna se i za ulogu ambasadora Kenedija u tome, i američkih bankara, e to se kod vas ne kritikuje niti osuđuje. Ma zamislite, i Čarli Čaplin je u vašoj propagandi bio komunista, smješno!? I da znate, američka ekonomija je nakon Prvog rata ugradila kao prihodnu stavku ratove u svjetu, o tome tek po koji vaš ekonomista govori, ali za to javnost ne zna, sve se pravda "izvozom demokratije i obrane ljudskih prava"." - dokazujem joj.

- "U emigrantskoj štampi kod nas nabraju se mnoga nasilja partizana pod vodstvom komunista iz Drugog rata, kao npr. Blajburg 1945. godine." - ona će.

- "O tome se ovdje dosta zna. Što neće da kažu zvanični mediji i historografija potrudi se katolička crkva i keronacionalistički povjesničari u stranoj štampi koja se može nabaviti i ovdje. Pretjeruju jedni i drugi, svak u svoju korist, istina je negdje između. Maloprije sam rekao da se partizanski pokret među Hrvatima omasovio tek po kapitulaciji Italije 1943.godine kad se već znalo otkud pobjednički vjetar puše. U partizane je tada prešlo preko 300.000 domobrana i njihovi oficiri su čak zadržali svoje činove, a u Pavelićevoj ustaškoj vojsci ostali su klerofašisti i vrhuška koji su do tada do grla ogrezli u krvi. Oni su krenuli prema Austriji da izbjegnu plaćanje kazne za počinjene zločine, nadajući se milosti Engleza i računajući da će kod njih bolje proći. Englezi, kao i njihovi dotadašnji prijatelji i saveznici Njemci, hladnokrvno su ih vratili partizanima znajući vrlo dobro o kome se radi. A preki vojni partizanski sudovi su bili vrlo ekspeditivni, uostalom znali su oni s kim imaju posla i to je to. Postavlja se pitanje da li je tu bilo nevinih, vjerojatno je bilo, ali kad se pogleda doček Hitlerove soldateske u Zagrebu aprila 1941. godine i to se stavlja pod znak pitanja. Kad se zna da su do kraja rata svi koji nisu počinili zločine mogli da se priključe partizanima onda se opravdano može govoriti da za takve koji su se zatekli na Blajburškom polju nije trebalo imati milosti. A šta se može zamjeriti partizanima može i ostalim saveznicima: Francuzima, Britancima i Amerikancima. Sjetimo se šta su oni napravili u Drezdenu, Hirošimi i Nagasakiju, logora za Japance, američke državljane, u SAD, postupka francuske vlasti nakon rata s Višijevcima, Engleza prema svojim kolaboracionistima i njemačkim zarobljenicima, itd.itd. Proći će još dosta vremena dok se dođe do prave istine, ako se uopće dođe, jer povjest pišu pobjednici. Uostalom, Amerikanci imaju najmanje prava da o tome sude, šta je tamo napravljeno s Indijancima, kako se u tako demokratskoj zemlji postupa s Crncima, Hispanolcima, ili Englezi, u čijoj imperiji sunce nije zalazilo, prema Kinezima, Indijcima, Arapima, Afrikancima, itd. itd. I treba imati ono najvažnije na umu, nijedan stradalnik u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima nikom za ništa nije bio kriv, zatirani su radi svoje vjere i nacionalnosti, a oni s Blajburškog polja su u većini bili njihovi krvnici, i ne može se izjednačavati nevina žrtva sa svojim krvnikom." - kontriram joj.

- "Tu ste u zabludi, Crnci, Indijanci, i ostali imaju ista prava, druga je stvar što ih ne koriste. Neće Crnac u rudnik ili fabriku, radije će primati socijalnu pomoć ili se baviti estradom ili kriminalom, gdje se bez truda dolazi do novca. Da se na različitosti ne gleda, eto, u protestanskoj Americi bio je Kenedi, katolik, predsjednik." - usprotivi se ona.

- "Vjerojatno je zato i ubijen! Čudi me da tako dobro uređena zemlja ne može naći atentatore i organizatore i razjasniti razloge ubistva predsjednika Kenedija? Ono što je napisala Vorenova komisija je čista glupost pokrivena autoritetom vlasti i tajnosti. A vaš Holivud je napravio od kauboja i ostalih istrebljivača Indijanaca prave nacionalne heroje, dok je indijanski narod prikazao kao divljake. Vaše kompanije i javno mnjenje smatraju normalnim da 15 dolara plaćaju Amerikanca na sat, a za isti rad na proizvodnji istog proizvoda kod dislociranih fabrika tih kompanija npr. u Indoneziji 0,5 dolara na dan, a taj proizvod se po cjelom svjetu prodaje po istoj cjeni. I gdje ode taj profit ? Vama, da bi ulagali na hiljade miljardi dolara u oružje i cjelom čovječanstvu pretili s njim, priznaćete da je to pravo jačega. Istovremeno dobijate vrhunske stručnjake iz cjelog svjeta iz svih oblasti nauke besplatno, ni ne pomišljate da bi troškove školovanja trebali nadoknaditi državi iz koje dolaze." - proturječim joj s više tema.

- "Pa ti ljudi dobrovoljno dolaze, kod nas se mogu iskazati u nauci, stvoriti karijeru i pristojno živiti od toga." - moja primjedba joj ne ide u glavu.

- "Da, svi smo mi od krvi i mesa, teško je biti čisti idealist cjeli život, koji je sam po sebi komplikovan, ali recimo, i Jugoslavija za školovanje svog doktora nauka potroši recimo milion dolara, a vi za svog doktora ne dajete ništa, on i njegova porodica to plaćaju. Oba doktora vama plaćaju porez na zaradu, potrošnju i drugo, a Jugoslavija je izgubila te pare i zaradu. To je isto, iako nije zgodno s tim upoređivati ljudsko biće, kao da vam poklonimo brod te vrednosti, a vi ne kažete ni hvala." - iznosim joj svoju računicu.

- "Ali Amerika pomaže cjeli svjet donacijama u hrani, ljekovima i ostalom, a naša tehnička unapređenja vuku napred cjelo čovječanstvo." - tvrdi ona.

- "Pa da, jeftinije vam je pokloniti staro žito, dotrajale konzerve i ostalu konzerviranu hranu iz državnih rezervi nego li je bacati i uništavati na otpadu, jer i to se plaća. Na taj način kupujute naklonost lokalnih moćnika koji stvaraju dobar glas o Americi i usput se silno bogate. Dovoljno je pogledati stopu razvoja prije pedeset godina i danas kod nerazvijenih zemalja, tzv."trećeg svjeta" i razvijenih zemalja, razlika iz godine u godinu se produbljava, toliko o zajedničkom korištenju tehnoloških unapređenja i zajedničkoj koristi. To vaši debelo naplate. Stara kineska poslovica kaže, parafraziram: "Ne davaj svaki dan siromahu ribu da se prehrani, nauči ga da je ulovi.", a kad bi se to poštivalo onda bi bio ravnomjerniji svjetski razvoj." - ne slažem se s njom.

- "Pa kud to po Vama sve ovo vodi? Hoće li biti ratova?" - pita ona.

- "Teško je prognozirati šta će biti za par godiina, akamoli za sto i više. Komunisti propagiraju internacionalizam, a zapadnjaci globalizam, što na oko izgleda isto. Prvo podrazumjeva svjet bez granica za rad, kapital, protok ljudi i ideja s podjednakim pravima za sva ljudska bića u svakom pogledu, a drugi slobodan protok roba, kapitala, ljudi i ideja po sistemu "ko je jači taj tabači", znači da "svjetska vlada" štiiti interese bogataškog sloja, a ostali neka za njih i po njihovom rade i odriču se svog nacionalnog i kulturnog nasljeđa u ime "svjetskog čovječanstva". To su teorije, a u stvarnosti je svaka vlast kvarljiva roba, pa će se oni s oba pola dogovoriti po sistemu "Vrana vrani oči ne vadi." i držati čovječanstvo u ravnoteži straha umjesto ravnoteži saradnje. A među ljudskim masama i dalje će važiti poslovica "Sit gladnom ne vjeruje" ili "Sirotinjo i Bogu si teška". A kako su proroci rekli sve nas čeka vatreni sud, a šta to znači nećemo imati priliku saznati. Ustvari, tragedija je vječna, komedija je djete nade, "nade varalice"." - lakonski proričem.

- "Prilično je to pesimistički!?" - nasmija se ona.

- "Nije, ne, nije, to je realnost na duge staze. Sve na ovom svjetu je prolazno, ljudi, biljke, život uopće, tako i narodi i države. Rimljani su smatrali da su vječni, akumulirali svu mudrust tadašnje civilizacije oko Mediterana, pa se opet raspade Imperija. Više zbog "truleži" iznutra nego razloga izvana. Znači da tu mudrost nisu znali prilagoditi vremenu. Tako je i danas, što veći mehanizam teži je i tovar i veće posljedice. Eto, u maloj afričkoj državici preko noći skupi se par vojnika i izvrše puč i dođu na vlast i život ide dalje, "... sjaše Kurta da uzjaše Murta...", nikon ništa. A zamislite da se takvo nešto desi u Americi, pa oktobarska revolucija u Rusiji bi izgledala kao mala čarka prema tome, a pretpostavlja se da je ona "progutala" 20-tak miliona ljudskih života. Izgleda da su vlastodršci postali toga svjesni pa će za "pražnjenje mjehura" koristiti "male lokalne ratove" što dalje od kuće, da ne bi i kod njih nešto eksplodiralo. To rade i sada, ne može se naći godina poslije Drugog rata kada vaši nisu negdje ratovali, da prodaju malo demokratije." - nasmijem se.

- "Baš ne volite Ameriku!?" - osmija se i ona.

- "Nije istina, Amerikanci su jedno kao narod, a državna im je politika sasvim drugo, mada se zna reći "... kakav narod takva mu i vlast...". Koliko mi je poznato Amerikanci su prostodušni i komunikativni ljudi, otuđeni kao ljudska bića, hendikepirani što su mlada zajednica-država, i sileni zbog svog bogatstva i moći. Ja sam Evropljanin, ne mogu prihvatiti da je materijalno odnosno novčano bogatsvo jedina mjera vrednosti ljudskog bića. Pa devedeset posto, možda i više, imena u enciklopedijama su bili siromasi po novcu, a bogati po pameti ili drugim duhovnim kvalitetima. Novac je nužno zlo, potrošna roba, a pamet je vječna kao što je vječan i Stvorac koji nam ju je dao da je koristimo na dobro, ali nažalost više se koristila na zlo, bar do sada. Sam Bog nek nam je na pomoći!" - pogledam kroz prozor vagona, prošli smo Vrpolje.

- "O, Vi ne negirate Boga, a komunist ste!?"- začudi se ona.

- "Niko nije dokazao da ga nema, kao ni obrnuto. Nisam klerikalac, dogmata, a nisam ni negator. Tamo gdje nema rješenja, gdje se ne može doći do rezultata matematičari stave znak nepoznato ili neograničeno ili se u tekstu stavi više tačkica ili upitnika, a do tada je sve moguće. Ne krijem se iza materijalizma, ateizma, bio bi onda isti dogmata kao oni koji se kriju iza Boga, po meni je bolje priznati neznanje nego tvrditi nešto da bi se ono prikrilo." - kažem joj.

- "Svašta sam noćas čula, divno je to što mi se uopće ne spava. Jesu li ovo Vinkovci?" - gleda kroz prozor svjetla u daljini.

- "Jesu, izvinite ako sam bio dosadan. Ja ću sad izaći." - rekoh joj.

- "O, ne, tako mi je brzo vreme prošlo. Želim Vam sreću na ispitu!" - pozdravlja se.

- "A Vi se dobro provedite, Evropa je ipak Evropa, nismo zaboravili stare mudrosti. I još se nismo otuđili među sobom, još "ljudikamo"." - nasmijem se.

Bilo je pet sati ujutro, izmaglica je bila prohladna i vlažna. U radničkim drvenjacima voza za Osijek ljudi su pospano sjedili u tišini. Odnekud je mirisala rakija.

- 50 -

Po običaju odsjeo sam u hotelu "Turist" gdje su me recepcioneri znali kao stalnog gosta i bili spremni napraviti po koju sitnu uslugu, dati bolju i mirniju sobu ili ispeglati koji dio odjeće, zažmiriti na posjete kolega ili kolegica ili dozvoliti da se nešto organizira u sobi što nije bilo dozvoljeno kućnim redom.

Istuširao sam se da skinem onu čudnu masnoću što se na čovjeku nakupi po vozovima i legao da odspavam do ručka. U mislima na "našu Amerikanku" iz voza brzo sam utonuo u san u potpuno zamračenoj sobi.

Probudi me iz teška sna ženjstoka zvonjava telefona:

- "Gospon Mile, traže Vas, insistiraju, žao mi je što sam Vas probudila." - čujem glas gospođe Tereze recepcionarke.

- "Kad se mora nije teško, ništa za to." - kažem pospano.

- "Stigla sam, ja sam." - čujem Gocu, glas joj uzbuđeno podrhtava.

- "Ti!? Tu si na recepciji?" - isti tren se potpuno razbudim.

- "Da, hoćeš li sići, da pričekam?" - neugodno joj je od recepcionarke.

- "Popni se gore, predugo bi čekala, daj mi tu gospođu s recepcije, ja ću s njom srediti." - kažem joj.

- "Halo?" - daje znak gospođa Tereza da je preuzela slušalicu.

- "Gospođo Tereza, neka moja rodica dođe gore, pošaljite i dvije kave s uobičajenim pićem, za pola sata." - kažem joj šaljivim tonom.

- "Dobro, dogovoreno." - ne buni se, zna da će dobiti dobru napojnicu.

Pljusnem se hladnom vodom i počešljam na brzinu, nije bilo vremena za oblačenje pa ostanem u pidžami, a tendu spustim do pola da u sobi bude polumrak.

Bojažljivo kucanje začu se na vratima, otvorim ih i Goca hitro prođe pored mene, rumena kao bulka:

- "Jao, što mi je neugodno, platit ćeš mi ovo!"

- "Zdravo, izvini što sam u pidžami, kako si?" - prečujem njenu pretnju i poljubim joj rumene meke usne.

- "Dobro, lako sam te pronašla. Kad si stigao?" - sjeda na malu hotelsku polufotelju presvučenu nekim skajem neodređene tamne boje. Mini suknja otkriva joj ljepe butine, a na maloim stopalima su joj moderne talijanske cipelice. Dugu ravnu kosu je pustila na ramena, a bjela majca na V jedva kroti sise.

Pisao sam joj prije desetak dana da ću sutra polagati ispit i da ću doći dan ranije, u kojem hotelu ću odsjesti nagovještavajući joj da bi dobro bilo da se vidimo, ako bude mogla od obaveza na poslu. Umjesto pisma sada je ona bila tu.

- "Jutos, oko sedam, ugodno si me iznenadila! Tako mi je drago što si došla." - sjedim na krevetu i dršim joj malu nježnu šakicu.

- "Znači, probudila sam te. Jesi li imalo spavao?" - pita me ponirući u moje zenice. Rumenila je nestalo i sada je mirna i sabrana.

- "Jesam malo, dobro je, vjerojatno bi se i sam probudio, evo, skoro će podne." - pogledam na ručni sat - "Kako ti je bilo na putu?"

- "Dobro, čitala sam novine, malo razmišljala, gledala divnu prirodu kroz prozor i evo me tu!" - nasmješi se divnim nježnim usnama.

Oboje čekamo da dođemo sebi, da se probije led.

Kucanje na vratima prekinu nategnuti razgovor. Ustanem i otvorim vrata te prihvatim tacnu od konobara i stavim je na mali stolić ispred nas

- "Oho, šta je to?" - začudi se ona.

- "Naručio sam nam kavu." - rekoh.

- "Nemam iskustva s hotelima." - prizna ona.

- "Pa, naučićeš, tek smo počeli živiti." - pružim joj čašu s pićem i kucnemo se.

- "Za šta?" - nasmija se ona.

- "Za ljubav!" - kažem veselo.

- "Neka bude, za ljubav!" - diže čašu uvis.

Ispi malo pa se namršti hladeći usta dubokim udisajem:

- "Joj, šta je ovo? Ovako jako?"

- "Viski, koliko ja mogu razaznati. Nisi navikla!"- nasmijem se njenoj gesti - "Sad ćemo tu žestinu ublažiti."- privučem joj lice i poljubim u usne. One se lagano rastvoriše i pustiše jezik unutra dok joj kapci pokriše zenice.

- "O čemu si to u vozu razmišljala?" - upitah je.

- "Dali da idem ili ne idem, o tome sam razmišljala kod kuće, pa kad sam već bila u vozu pitala sam se šta će biti s nama, dokle će sve ovo izdržati iskušenja daljine i odvojenosti, hoću li se kasnije kajati i tako, stotinu pitanja padne na um, a na ni jedno odgovora nema." - zamisli se ona.

- "I ja sam razmišljao o tome, do odgovora nisam došao kao ni ti. U jedno sam samo siguran, sudbina nas je sastavila, ona će nas i dalje voditi. Sve ono što sam ti pisao istina je, to mi je govorila duša, ne razum. Neću te lagati, neću ti obećavati, ovog trenutka možeš otići, ne bi ti zamjerio niti bi te okrivljavao za bilo šta. Ništa neću činiti što ti ne želiš, sve ćeš odlučiti sama svojom voljom." - gledam je u zenice i igram se njenim prstima.

- "Toga sam se bojala, razum mi govori jedno, a srce drugo. Koga poslušati, sad se pitam? Da je po razumu, onda puno stavljam na kocku, nisam smela doći, a po srcu sve me vuče tebi, i došla sam. Reci mi šta da radim?" - prebacuje svoju dilemu meni.

- "Poljubi me." - tiho joj kažem.

Lagano, kao što leptir sleće na cvjet ona spusti poljubac na moje usne, rastvara ih i pruža nektar jezikom, da se opijem tim božanskim pićem. Znam da je donjela odluku i da će je sprovesti u djelo.

- "Čekaj malo," - prekinu poljubac, uze torbicu i ode u kupatilo. Pušim i slušam šum vode iz tuša.

Šum prestade, a nakon minut dva izađe ona, gola, na njoj su samo minjaturne gaćice koje tek napola pokrivaju bujni čuperak, i nekoliko kapi vode na čvrstim sisama. Ustanem dok mi ona prilazi bez rječi i otkopčava mi gornji dio pidžame. Bez žurbe skinem donji dio i gaćice, sebi i njoj. Grli me obema rukama oko vrata podižući se na prste dok joj ukrućena muđkost ulazi među butine. Usne su nam spojene kao pijavice, hvatam je oko oko struka i pregiba koljena, podižem i spuštam na krevet. Ona širi noge skupljene u koljenima, vlažna školjka se rastvori ispod žbuna morske trave i željno proguta nabreklu muškost. Spuštam prsa na natekle joj sise dok me ona, kao klještima, oko struka stisnu oblim i zategnutim butinama.

Kosa joj se rasula po jastuku, usne joj poluotvorene, brada zabačen unazad, a vrat zategnut kao tetriva na luku, prstima mi gnječi do bola ramena, a guza joj se podiže pri svakom prodoru muškosti. Odjednom joj se nokti zariše u moje meso, cjelo tjelo u grču priljubi uz moje, usnama potraži moje i gurnu mi jezik do kraja, i tad zadrhta joj cjelo tjelo i krik zadovoljstva ote joj se iz grla. U tom trenu i mene protrese grč i sjeme joj se u mlazevima razli u utobi te oboje klonušmo kao gromom ošinuti i razlišmo se po krevetu isprepletenih i opuštenih udova.

Cjelo vreme nismo izustili ni rječi.

Kad nam se disanje smiri ona podiže glavu i jezikom mi poliza izgrebana ramena:

- "Oprosti mi." - šapnu.

- "Nisam ni osjetio, bio sam na sedmom nebu, ništa strašno." - poljubim joj natečene usne.

- "Volim te, znaš?" - izusti stidljivo.

- "Znam ljubavi." - šapnem joj na uvo.

- "Šta ćemo sad?" - podiže se ona na laktove.

- "Istuširati, pa idemo negdje na ručak. Koliko možeš ostati?" - predloži i upitah.

- "Planirala sam ići večeras." - dvoumi se.

- "Ne dam ti, zašto ne sutra naveče, ne možemo se viđati često." - bunim se.

- "Dobro, i sutra naveče imam voz, hoćeš li ti srediti u hotelu, neugodno mi je?" - reče mi poslije dva trena razmišljanja.

- "Da, a sad idemo pod tuš."- pljesnem je nježno po obloj guzi i povedem za ruku.

- "Nemojmo kvasiti kosu, nemam fen!" - opomenu me ona dok sam je nježno lupkao po guzi kao požurujući je da uđe u kadu, koja se punila vodom.

- "Imam ja, to nije problem, gdje bi želila na ručak, ima tu nedaleko "Lovački rog", specijaliteti od divljači ili ćemo negdje u centru?" - pitam je dok joj perem leđa.

- "Ne poznajem Osijek, to prepuštam tebi." - mazi se.

- "Onda ćemo u "Lovački rog" tiho je, ugodno i diskretno." - odlučim se.

A tad smo opet vodili ljubav, opet se istuširali, pa uredili i krenuli na raučak.

Na recepriji sredim s gospođom Terezom zajedničko noćenje. Ona me pogleda onim zavjereničkim pogledom i upisa u knjigu gostiju pored mog imena "i supruga".

Na ulici kažem Gordani:

- "Veseli se, čestitam, upravo si postala supruga!"

- "Štaaa, kako to ?" - začuđeno proširi zenice.

Ispričam joj šta je napravila recepcionerka. Ona se nasmija:

- "O, divno, mužu moj!" - i kao prava supruga uze me pod ruku i uskladi hod s mojim.

Šetali smo lagano koračajući Radićevom ulicom izmjenjujući poglede, smješke i rječi nježnosti, a onda smo krenuli kroz mirne, zelenim drvoredima pripitomljene ulice. U "Lovačkom rogu" smo jeli mješano meso s roštilja i pili baranjski rizling, dok su nas sa zidova gledale mrtve oči prepariranih jelena kapitalaca i raznih ptica iz Kopačkog rita osvjetljene diskretnim svjetlom zidnih lampi.

Ona priča o školi, đacima, Virovitici i samovanju otkad joj se sestra udala za jednog "divnog Crnogorca" i da će s njima na ljetovanje u Crnu Goru, vjerojatno će ostati cjelo ljeto. Žali se na provincijski život, jednoličnu svakodnevnicu, "nema kazališta, kino je bez veze, a po birtijama joj se ne ide." Uglavnom gleda TV i čita. Rado bi putovala, ali ne može od posla.

- "Hoćeš li da idemo u kazalište?" - upitam je.

- "Ne, lepše mi je s tobom, svaki trenutak mi je dragocen, ne želim te s ničim deliti." - štipka mi nježno ruku i umiva me vlažnim pogledom.

Vraćamo se istim putem, prve ulične svjetiljke se pale osvjetljavajući titravim svjetlom vrhove platana. Odnekud, odjednom zapuše vjetar, ona se stisnu uz mene:

- "Uh, uh, šta je ovo? Idemo brzo u hotel."

- "Idemo, baš je hladno." - požurimo.

U samoposluzi blizu hotela kupimo krekere sa šunkom, još neke grickalice i baranjski rizling. Tek sad, ispred hotela, ugledamo mrki oblak na nebu iznad Tenje, a u sobi nas dočeka dobovanje krupnih kapi u prozorska stakla.

- "Tako bude i kod nas, iznenada naiđe oblak i zahladi kao usred zime, Panonija je ovo." - drago joj je što smo u toplom dok masira gole butine.

- "Drugačije je u Dalmaciji, tamo uvjek bude vjetrovita priprema, pa se vreme može unapred predvidjeti." - skidam jaketu i stavljam na vješalicu u ormar.

Ona se skida i dodaje mi majcu i minicu da okačim u ormar, a gaćice i rešipet baci u dno kreveta:

- "Čudno je to, pred tobom se uopšte ne stidim!? Zašto je to tako, inače sam stidljiva, tako mi svi kažu." - govori dok otkriva krevet sklanjajući gornji lancun i deku.

- "Poznaješ me iznutra i izvana, sigurna si i ljepo ti je, valjda radi toga. Pa, supruga si mi." - skidam se i ja do gola bacajući robu preko naslona stolice, šaleći se.

Sat, minđuše i lančić stavlja na natkasnu pored noćne svjetiljke i mojih sitnica i sjeda na krevet prekrivši se ovlaš lancinom preko stegna, a ja donosim čaše iz kupatila i livam nam vino.

- "U koliko sati imaš ispit sutra?" - upita me i otpi gutalj vina.

- "U deset, ne moram rano ustajati." - nasmijem se.

- "Hoćeš li položiti, jesi li ga spremio dobro?" - provlači mi prste kroz kosu.

- "Nadam se, ako i padnem neće mi biti žao, ne pravim od toga tragediju. Drago mi je da si ti tu, da smo se konačno sreli." - poljubim joj sljepočnicu.

- "Ne bi volela da se na mene ljutiš ako padneš." - vuče me za kosu da legnemo na krevet.

- "Neću, sve ti je oprošteno, unapred." - obuhvatim joj sise šakama dok ona lježe na mene.

I ona mi tad začepi usne poljupcem, njene usne se ljepe o moje kao pijavice i sisaju mi jezik dok me opkoračuje butinama i namješta međunožje na ukrućenu muškost koja lagano kliznu u vruću i vlažnu dubinu. Podigoh kukove i prodreh do kraja, ona se uspravlja i počonje lagano njihati federirajući na koljenima. Šakama joj gnječim sise i štipkam bradavice, a njena kosa od pokreta tjela vijori kao da je na vjetru.

Kapljice znoja cakliše joj kožu i niz vrat joj počeše curiti sitne potočići znoja, i ona sve jače poče udisati vazduh.Tad se iznemoglo pruži po meni, skupa se okrenušmo oko osi ne razdvajajući se i sada sam ja silovito prodirao u nju dok se ona tresla od učestalih grčeva cjelog tjela puštajući isprekidane i promukle krikove, a kad osjeti mlazove sjemena u sebi zapetlja noge oko mojih slabina da joj ne bi pobjegla nijedna kap i dugo, promuklo kriknu.

- "Oh, šta mi je lepo!" - jedva, isprekidano pušući, izgovori.

- " I meni!" - huknuh i legoh stisnut uz nju.

Ona mi stavi glavu uz rame i ušuti teško dišući. Umiri se tad, kao da spava.

- "Jesi li živa?" - šapnuh joj ne mičući se ni jednim djelom tjela.

- "Nisam, ja sam u raju." - okrenu lice i poljubi me u vrat, oči su joj veselo svjetlile kao usijane žiške.

Ustade, doda mi vino i zapaljenu cigaretu, stavi pepeljaru na moj pupak i tada se stisnu naslonivši se na jastuk uz mene.

- "Jesi li mi napravio bebu?" - nasmija se vragolasto.

- "Možda, znaćeš sama ako ti izostane menstracija." - smijem se i ja, nedam se prestrašiti.

- "Zbilja, šta bi učinio, ako ostanem trudna?" - zafrkava me ozbiljnim pitanjima.

- "Ne bi tražio da abortiraš, morala bi roditi." - prihvaćam taj način šale.

- "A ostala bi neudata?" - raširi ona oči.

- "Pa šta, danas su žene ravnopravne, socijalizam je, rodila bi, primala bi alimentaciju, ja bi dolazio viditi bebu, pa bi pravili još jednu, i tako dok god se može. Zar nije dobro tako?" - sad ja nju plašim.

- "Oho, vidi ti njega, da deca rastu bez oca, tako bi mogao imati deset žena. A ja da se sama mučim i čekam retke prilike da dođeš. Neću ja takvu ravnopravnost, ja hoću da imam ovo uvek pri ruci." - zgrabi me šakom za muškost.

- "A kako je Penelopa čekala Odiseja dvadeset godina?" - smijem se dok me ona draži.

- "To su muškarci izmislili, tako nešto može izaći samo iz muških vijuga mozga." - ne slaže se ona i igra se s već ukrućenom muškosti, pa promuklo šapnu:

- "Uzmi me, slobodno, zaštićena sam. Šalila sam se."

- "I ja sam, oženili bi se, pa kako nam bilo da bilo." - umirih je.

Stavim pepeljaru pored kreveta i uronim u njen zagrljaj. I tako je bilo sve do zore, dok nas u jednom predahu ne svlada san.

Probudio sam se oko osam, lagano sklonio njenu ruku s grudi, pokrio je lancunom i otišao u kupatilo. Istuširao sm se i obrijao, a ona je još čvrsto spavala. Kosa joj se rasula po jastuku, usne napućile, a nosnice lagano širile po ritmu disanja, na licu joj je igrala sjenka blaženstva. Valjda je nešto ljepo sanjala. Tiho se obučem, zapalim cigaretu i uzmem udžbenik, brzo ga listam samo da se prisjetim gradiva. Oko devet i kvarat stavim indeks u unutrašnji džep jakete, ponesem udžbenik i priđem jastuku. Na napućene usne spustim poljubac i ona sanjivo otvori oči:

- "Gde ćeš, koliko je sati?"

- "Idem položiti ispit, smo ti spavaj, brzo ću ja i u povratku ti donjeti kavu." - zatvorim joj poljupcima oči.

- "Srećno, daj da te poljubim." - pruži usne.

Poljubi me i ja tiho izađoh iz sobe.

Na ispitu sam bio drugi u grupi. Na brzinu sam na poluarku papira napravio koncept odgovora i rekao svoje. Profesor dr. Dragutin Mileraj još nešto pripita kao dodatno, uze indeks, upisa ocjenu i čestita. Za desetak dana imam još jedan ispit i očistiću treću godinu.

Na povratku uzmem s bara kavu i viski i ponesem u sobu. Gordana je bila budna i hitro se ustade i krenu ususret:

- "Šta je bilo?"

- "Položio, nego šta!" - dodam joj indeks.

- "O, hvala ti Bože!" - pregleda indeks, a kad se uvjeri zagrli me i sočno poljubi:

- "Krivo mi je što nisam išla s tobom, zašto me nisi probudio? Čestitam, svaka ti čast!"

- "Tako si mirno i čvrsto spavala, kao mala beba, bilo mi je žao buditi te, i kao da si nešto ljepo sanjala." - rekoh joj ljubeći je u oko.

- "Jesam li hrkala?" - uplašeno će ona.

- "Ma kakvi, prava uspavena ljepotica." - nasmijem se njenoj bojazni i pružim joj viski.

- "Čin, čin, za tvoj uspjeh!"- nazdravi.

- "Za našu ljubav !" - odgovorih.

Ona iskapi bićerin, široko zinu i duboko udahnu vazduh, i otpuhnu vrteći ljupko glavom. Začepim joj usta poljupcem da joj ispijem žestinu pića.

- "Dođi mužu, dok smo ovdje u braku smo, ispunjavaj svoje bračne dužnosti, a moram te i nagraditi." - skida mi jaketu i odvezuje mašnu.

Sljedećeg trena bili smo jedno tjelo i duša, u raju.

- "Dokle smijemo ostati u hotelu?" - upita ona kad smo se vratili u stvarnost i odmarali pijući kavu.

- "Do osamnaest sati." - rekoh joj kućni red.

- "Odlično, ne igdjemo nigde do tada, a onda ćemo ići na ručak-večeru, pa na voz. Važi?" - predlaže ona.

- "Imamo krekera, grickalica i vina, a možemo naručiti ručak u sobu." - rekoh.

- "Ne treba, ovo nam je dovoljno." - odbi ona.

- "Važi, nego šta?" - ni meni nije do nekog velikog jela.

U jednoj pauzi, dok smo se odmarali grickajući krekere i pijuckajući vino, ona zašuti, s lica joj nestade vedrine. Osješam da je nešto muči, da mi želi reći:

- "Što si se rastužila, reci ljubavi šta te muči, ne mogu te takvu gledati, ajde reci, među nama nema tajni." - milujem je i nagovaram.

- "Šta će biti s nama? Ništa me ne pitaš, znaš da nisam djevica?" - osmjeli se ona.

- "Prvo ovo drugo, znam i to te ni sada ni ikada neću pitati, niti ti zamjeram. To smo rješili!?" - rekoh joj odlučno - "A ono prvo..." - prekinu me zagrljajem i poljupcima zahvalnosti:

- "A ja cjelo vreme strepim od tog pitanja, jednom ću ti sama reći...." - prekinem je:

- "Niti ćeš mi reći, niti ću te pitati, ja te volim takvu kakva si, iz pisama znam dovoljno, to smo zauvjek rješili." - okončam tu temu.

- "Hvala, hvala, o kako te samo volim!" - zajeca i dvije krupne suze krenuše niz obraze.

Čvrsto je zagrlim i čekam da se smiri, poljubim joj oči i popijem suze, a njoj se vedrina vrati na lice.

- "A ono prvo: "Šta će biti s nama?", ne znam. Ja još imam četvrtu godinu studija, pa služenje vojnog roka, ti isto toliko da završiš svoje studije na filozofskom. Ja radim u Splitu, ti u Virovitici, sami se školujemo, meni nema ko pomoći, a čini mi se ni tebi. Da pređem raditi u Viroviticu, šta i gdje, a i ne ide mi se iz Dalmacije, a da ti dođeš u Split, teško, skoro nikako, ne bi našla mjesto, znaš i sama kako to kod vas u školstvu ide. Bili bi podstanari i da oboje radimo jedva bi preživljavali, a zamisli radi samo jedno, studira dvoje, a rodi se beba, kako onda? Mladi smo, završimo fakultete, onda će biti lakše naći odgovarajuči posao bilo gdje, Splitu, Zagrebu, Beogradu, vidićemo." - pokušavam navesti okolnosti koje su protiv nas - "A, da te volim, volim te, i kao ženu i kao srodnu dušu po životnim nazorima. I još jednom ti kažem, ako ostaneš sad trudna onada ćemo se odmah oženiti, pa šta nam Bog da." - završih.

- "Pravo kažeš, mladi smo, možemo sačekati, sad nam okolnosti ne idu na ruku, šta je to sačekati još dvije tri godine kad se volimo. Da, ni ja od svojih ne mogu očekivati neku pomoć, niti bi je iz principa tražila, borićemo se sami. Ne boj se, neću ostati trudna, nisu mi plodni dani." - privija se uz mene.

- "Sad znamo na čemu smo, pisaćemo, sretat ćemo se i čekati naš trenutak, jel' tako?" - gledam je u oči.

- "O, kako te volim, ništa mi nije teško." - grli me i ljubi tiskajući mi se u krilo kao da hoće i da fizički budemo jedno tjelo.

Iz kreveta smo izašli u pet popodne, istuširali se i obukli, spakovali prtljagu i pošli na recepciju.

- "Kako si ljepa, koji sam ja sretnik!" - ote mi se iz dna duše kad je vidih onako uređenu, vitku, Leonardovih proporcija i vedre duše.

- "Ja se zahvaljujem Bogu i Djevici svako veče pred spavanje što mi dadoše tebe!" - zagrli me i poljubi - "Sa mislima na tebe zaspim i budim se, ljubavi moja."

Gospođa Tereza je naplatila jedan i po pansion, a ja nisam tražio račun, samo sam joj potpisao bjanko formular i dao pristojnu napojnicu:

- "Eto me za desetak dana." - rekoh joj.

- "Isto ovako?" - tiho upita ona.

- "Ne znam, javiću telefonom iz Splita." - rekoh.

- "Dobro, uvek će biti soba za Vas. A lepa ti je ova, sočna ka breskva, prava Barbika, i ja bi je ženska "pojela"." - pruži mi ruku na pozdrav i značajno namignu. Poljubim joj ruku po Bečki, a ona procvjeta.

Nas dvoje smo krenuli prema centru Radićevom. Ručali-večerali u bašti hotela "Central" i oko osam krenušmo šetnjom prema željezničkoj stanici. Gordana je bila sve manje razgovorljiva, pitanjima sam joj izvlačio odgovore.

- "Šta ti je, ne volim te tužnu?" - nastojim je oraspoložiti.

- "Ne volim rastanke. Javit ćeš mi se dok dođeš?" - snuždeno će.

- "Hoću, isti dan! Ne budi tužna ljubavi! Ne kvari, bilo nam je ljepo. Kad si tužna pomisli na moju ljubav, na čovjeka koji te silno voli." - tješim je.

- "Jeste, nikad ovo neću zaboraviti. Čini mi se da je sve bilo san, tako lepo može biti samo u snovima." - čvrsto se naslanja na mene držeći me oko struka.

Njen voz je prvi odlazio. Dug, dug poljubac, i jedna njena suza koju brzo obrista prstom, a onda uđe u vagon, nađe mjesto i otvori prozor:

- "Čekam lepo pismo! Volim te!" - reče predplačno i prstima pruži poljubac.

Voz krenu, ona mahnu rukom i nastavi mahati sve dok voz nesta u mraku. Ja se okrenu tek kad se više nije vidio ni crveni "štok" voza.

Odem do kioska, kupim novine i uđem u "drvenjak" za Vinkovce. Osta Osijek u noći. Samo su se kroz masna stakla vagonskog prozora vidile trepćuće zvjezde nad crnom ravnicom, jedna od njih ličila mi je na Gocinu suzu.