Pruga (56-60)

- 56 -

Krajem avgusta šefovi se počeše vraćati sa godišnjeg odmora, čisto im je bilo krivo što nije bilo nikakvih problema u njihovu odsustvu, već naprotiv, posao je išao boljim tokom nego kad su oni tu. A tada poče veliko premještanje službenika. Knjigovodstvo se smjesti u bivšu staničnu brijačnicu, materijalno knjigovodstvo u nekadašnji kolni ured stanice Split, obračunska grupa ostade gdje je i dosada bila u staroj staničnoj zgradi sinjske pruge, a do nje u drugoj mračnoj kancelariji smjesti se šef ekonomske službe Frane Sunara, do njega referentica za obračun osobnih dohodaka Kruna Meić, zatim ja kao samostalni referent za plan, analizu i raspodjelu i do prozora prema kolosjecima referent za investicije, investiciono i redovno održavanje Nikica Vučičević-Mišo.

Po odredbama Pravilnika o sistematizaciji ja sam zamjenjivao na ovom radnom mjestu šefa službe, a kao samostalna referada imao sam ovlasti da se neke odluke ne mogu donositi bez moje saglasnosti, jer organima upravljanja i rukovođenja trebalo je podnjeti pismeni predlog s obrazloženjem i za to sam ja snosio odgovornost. Ustvari, kod mene su stajale pare OOUR-a i moja je briga bila da se troše onako kako je planom poslovanja predviđeno i tamo gdje je predviđeno.

Kako to u životu biva para je svakome bilo malo, pa se dovijao na sve moguće načine kako da do njih vanredno dođe, trošeći na to energiju, umjesto da tu energiju upotrebi za smanjenje troškova i tako ostvari zacrtane ciljeve. Ovo prvo svakome je bilo lakše i isplativije, em je lako rješio problem koji ga muči, em je imao mir u kolektivu, em je sticao ugled koji mu je omogućavao napredovanje, dok je ovo drugo tražilo detaljno poznavanje tehnološkog procesa, insistiranja da svako obavlja u potpunosti svoj dio posla, što je neminovno dovodilo do sukoba i netrpenjivosti u kolektivu.

Stoga je moj telefon neprestano zvonio, hitno su se tražila odobrenja novca za svakojake namjene, a u službenoj pošti zasipan sam pismenim zahtjevima s obrazloženjima u stilu "... svjet će propasti ako se to ne odobri...".

Ta direktna obraćanja su u jednoj mjeri bila opravdana, uglavnom predimenzionirana, ali su opasnija bila ona bočna preko raznih šefova službi ili prijateljskim vezama koja su podrivala sam smisao uspostavljene organizacije poslovanja, a od mene se tražilo da priznam svršen čin, što me je dalje dovodilo u položaj da se pravdam drugim koji su se uvjek smatrali "važnijim" ili u najmanjoj mjeri jednakim: "kako on može, a meni se ne daje?".

Želeći da imam jednak i pravedan kriterij odbijao sam ovjervati one troškove koje nisam odobrio, od samog početka rada na tom radnom mjestu, pa je to izazvalo pravu buru negodovanja, ali sam imao Saraginu podršku u tome, pa su isti bili upućeni da se bore za svoje "brljotine" na Radnički savjet, a poslije izvjesnog vremena navikli su se da se ne može više kao prije i pomirili se sa sudbinom, bolje reći pravilima novouspostavljene igre.

Radi toga sam imao par oštrih duela sa šefom službe Franom Sunarom, jer je on do tada nekim šefovima stanica odobravao takve pogodnosti, i žalio se na me direktoru Saragi, ali poslije obrazloženja svog stava Saraga je mene podržao i Frane se povukao podvijena repa.

To se naročito odnosilo na utrošak kancelarijskog materijala. Tražile su se ogromne količine olovaka svih vrsta, papira za pisaće mašine, karo papira, teka, spajalica, ljepila, gumica i svega drugoga da je moglo podmiriti manju štamparsku firmu.

- "Šta će šefu stanice Labin Dalmatinski pet pakovanja pelir papira, isto toliko indiga, proračunao sam mu trebovanje: dvije kemijske olovke dnevno, tako i grafitne, mastiljave, crvene, crne i plave, toalet papira kao za omanji hotel, kad mu za redovne potebe od toga ni deseti dio nije potreban?" - pokazujem narudžbenicu Saragi, Frani i šefu materijalne službe Srećku Mešinu.

- "Ma jel' to moguće!?" - uzima Saraga od mene narudžbenicu i gleda li je gleda - "Srećko, i Vi ovo potpišete i dalje šaljete, pa jeste li toliko ludi?"

- "Pa tako je i ranije išlo!" - potvrdi on, a Frane crveni li crveni.

- "Imaš li Mat-11 da je toliko primio?" - pitam Srećka.

- "Provjerio sam, sve je primio." - Srećko će sigurno.

- "Samo me interesira gdje je potrošio?" - pitam ga - "Jedno pakovanje pelir papira ima hiljadu listova, što znači da je svaki radni dan pisao jedan dopis s dvije kopije, a naručio kao da piše dnevno pet dopisa s dvije kopije, a to je smješno. On napiše desetak dopisa godišnje na takvom papiru, za ostale poslove ima već obrasce K, S, Adm, Mat, SS i V oznaka i po meni je to čisto bacanje para ili neka mućka. Za to nećete dobiti moje odobrenje ni potpis." - energičan sam ja.

- "Stvarno je puno, šta ćemo?" - uvi Frane ramenima.

- "Ima Pravilnik o materijalnom poslovanju, tamo su propisani normativi potrošnje. Izvršiti inventuru, pa prema tome produžiti rok potrošnje, ako toga još ima na skladištu, a šefa poslije toga uputiti na disciplinsku, sve govori da tu nisu čista posla. Također, sva trebovanja trebaju ići preko tvoje službe Srećko, a ne direktno u Servis za nabavke ŽTP-a u Zagreb. Isto tako i Mat-11, Zapisnici o prijemu trebaju ti dolaziti i preko tebe ih slati u ERC Zagreb. Ne može se stajati i gledati!" - kažem im.

- "Frane, organiziraj to odmah, šta će nam ti referenti i kontrole koje će samo formalno potpisivati ono šta im dostave, bez odgovornosti za očigledne krađe ili nemar." - ljutito će Saraga.

- "Dobro direktore, odma' ćemo to napraviti." - sav crven pokunjeno će Frane.

I tako je bilo u nekoliko navrata, Frane se nije snalazio u ulozi šefa službe ni prema dolje ni prema gore, pa je prebacivao na mene donošenje odluka, a on je skoro cjelo radno vreme provodio u knjigovodstvu u blizini Marije Miše, šefice knjigovodstva, raspravljajući da li se ovaj konto iz Šeme kontiranja stavlja u ovu ili onu grupu Kontnog plana.

Jednom prilikom, kad donesoh račune na plaćanje, zatekoh ih u oprečnim stavovima, pa zatražiše da ja arbitriram.

- "Ja oko toga ne bi razbijao glavu, tražite da vam Svodno knjigovodstvo ŽTP-a ili ERC pošalju Šemu vezivanja konta iz Šeme kontiranja i Kontnog plana, sve vam je tamo propisano i usklađeno sa JŽ i RIV-om i RIC-om." - nasmijem se.

Oni me pogledaše začuđeno.

- "Pa zar vam nije jasno da je Šema kontiranja "petica" iz Kontnog plana, ostavljena firmama po Zakonu o računovodstvu da same organiziraju svoje pogonsko knjigovodstvo radi analitike troškova? Šemu kontiranja je izradila Zajednica JŽ da bi vršila raspodjelu prihoda i troškova po ŽTP-ima i štampana je kao Pravilnik JŽ, knjiga sa svim pojašnjenjima, a mjenja se ili usklađuje s Kontnim planom prema zakonskim promjenama u Zakonu o računovodstvu. Treba naručiti desetak komada te literature za naše potrebe od Zavoda NID-Beograd, ostali to odavno imaju, oni gdje su bile knjigovodstvene grupe." - objasnim im.

Njima je jasno da tako mora biti, ali im nije jasno otkud ja to znam, a oni ne znaju. Moja je prednost bila što sam imao kolege iz srednje škole po cjeloj Jugoslaviji, pa tako i u upravama ŽTP-a Zagreb i Zajednice JŽ i kad god mi je što trebalo uzmem telefon, okrenem broj i dobijem informaciju. Nije mi bilo ni na kraj pameti da njima dvoje radi toga budem na usluzi, kad su spremni da prihvate posao i veću plaću neka je i zasluže, tim više što su oni krili od mene dogovore sa stručnih sastanaka na kojima su bili i gdje su za tekuće probleme dobijali gotova rješenja.

Koristeći znanje o željeznici iz srednje škole te stečeno znanje na studijama ekonomije organizirao sam svoje radno mjesto tako da sam u svakom momentu bio u toku događanja i mogao odmah dati rješenja ili donjeti odluku. Na meni je bilo da budem ažuran, a tada sam imao dovoljno vremena da pratim stručnu literaturu i propise koji su se svakodnevno mjenjali.

- "Nije mi jasno kad ti to sve napraviš, brčneš nešto malo kroz jutro i gotovo, a Frane, dok je bio na tom radnom mjestu, je po cjeli dan stenja i nateza se i nikad ne bi stiza, i uvjek mu je stol bio pun papira.!?" - upita me jedan dan Mišo Vučičević kad smo nas dvojica ostali sami u kancelariji.

- "Nema radnog mjesta na željeznici za koje ne znam šta se na njemu radi, šta mu treba i koje ga muke muče. A to Frane ne zna, on nije završio Tehnikum nego neke kurseve i večernje škole i dosta toga je za njega ostalo "špansko selo". Ti si građevinac, vidićeš koliko ja znam i o građevini, mada sam o tome "sporedno" učio." - smijem se.

- "I to si učio, šta!?" - čudi se on.

- "O ovome šta imamo na željeznici, niskogradnji, kako vi građevinci kažete. Donji stroj i gornji stroj pruga, vijadukte, mostove, nasipe, usjeke i zasjeke, propuste i nadvožnjake, podvožnjake, putne prelaze, skretnice, okretnice, tunele, depoe, blokove i blok kućice, itd., itd..." - prisjećam se.

- "O, vidi, vidi, bit' ćeš mi od koristi! Ima li na željeznici knjiga o tome?" - raspituje se on.

- "Ima li!? Na željeznici ti za sve imaju Pravilnici, Upustva, Upute, ma pitaćemo za tvoje potrebe starog Matu Jukića ili Ivu Krvavicu, možda imaju koji primjerak višak, a ako nemaju naručićemo od Zavoda NID Zajednice JŽ." - smijem se.

- "Ja ovdje, Bože tebe, ništa nemam, ni nacrta ni tlocrta, ni popis objekata, niti znam gdje se šta nalazi?" - žali se on.

- "Sačekaj diobenu bilancu, biće to uskoro, a onda ćemo tražiti od Knina: tlocrte stanica, projekte zgrada i ostaloga što se nađe u našim osnovnim sredstvima. Ima toga dosta, još od Austrougarske se koristi." - kažem mu.

- "A reci mi, pa šta to Kruna radi po cjeli dan, kako li je to njima u obračunskoj?" - čudi se on.

- "Imaš li svoje Rješenje o plaći?" - pitam ga.

- "Imam, evo 600 bodova ukupno." - čita on.

- "Ajmo izračunati tvoju plaću, štopaj vreme! Evo ti mašina i računaj." - okrenem mu mašinu.

I diktiram mu: broj bodova djeljeno s brojem radnih sati u mjesecu, puta vrednost boda, međuzbroj, puta pretvornik bruto-neto, međuzbroj je bruto jedan, puta pretvornik i dolazi bruto dva, i to je to. A sad razbi tu razlku po stopama na vrste poreza i doprinosa, pa ovu razliku između bruta dva i jedan na doprinose po vrstama, zbroji neto i obe grupe doprinosa i to je sve, ako se slažu konačne međucifre onda je tačno. Vidi se tvoje u džepu i koliko ide državi po svim osnovama.

- "Jeste, slaže se." - potvrdi on.

- "Jesi li primio toliko dinara?" - pitam ga.

- "Jesam." - potvrđuje.

- "Koliko smo potrošili vremena?" - podsjećam ga na sat.

- "Točno pet minuta." - kaže on.

- "Neka još pet minuta bude za upisivanje u liste i virmane i to je deset minuta po radniku, znači za sedam sati možeš kompletno obračunati 42 radnika, za pet dana oko 200 radnika, a one imaju oko 100 radnika svaka, a rade obračun osam dana. Neka dva dana izgube na razne rekapitukacije, imaju i previše vreemena. Od desetog do kraja mjeseca popunjavaju berenike i statistiku, a ako se pravilno radi to sve može biti gotovo u pet dana. To ti je njihov posao, a ono što one pričaju i kako ga predstavljaju objesi mačku o rep. Svaka kokoš kokodače kad snese jaje da cjela avlija čuje, tako se i one tom taktikom služe. Papiri su uvjek pred njima kako bi se vidilo da su preopterećene, a to je stara činovnička taktika." - šalim se.

- "A to je to, staviš papir i pribor za pisanje, našaraš nešto i možeš kud i kako hoćeš. S čim se ljudi sve služe!? " - sinu mu.

- "Pa znaš li ti da je osam činovnika u Ogulinu prije i poslije Drugog svjetskog rata kad je bila JDŽ obračunavalo plaće za sve željezničare na Rijeci, rječkoj i ličkoj pruzi sve do Splita i Šibenika i to: plaća prvog, noćni i prekovremeni rad i ostali dodaci desetog, a višak i dnevnice dvadesetog u mjesecu, tačno u dan i sat. Firma je plaćala poreze i doprinose za penzijsko, zdravstveno, stambeno, itd., a sada su to komplicirali da se tobože vidi koliko otpada na svakog radnika, a kad se podvuče crta sve dođe na isto, bar kad je u pitanju makroekonomija. Onda si zna kolika ti je plaća i šta te sljeduje kao radnika za rada i kad odeš u penziju, bez nekih svakomjesečnih mudrolija o visini boda i izdataka. Ali samoupravljanje stvara sliku da ti odlučuješ o tome koliko daješ za penzijsko, zdravstveno, stambeno i druge doprinose, a i sam znaš koliko je to istina. Samo što to uvećava birokratski aparat dok proizvodnja ostaje ista i po količini i po kvaliteti. To je, opet, povećanje cjene koštanja ili proizvodnje i eto ti slabe konkurentnosti. To je bolest naše ekonomije: na jednog radnika od firme do vrha države tri činovnika, i koji se svakodnevno množe i troše. Birokracija ima natalitet po geometrijskoj progresiji, dok je kod proizvodnje taj trend radi tehnoloških unapređenja obrnut, i eto ti vraga, mora nekad puknuti." - objašnjavam mu.

- "Znači da je kod nas prezaposlenost?" - konstatira on.

- "Ih, pa i sam vidiš! Ako želiš na svjetsko kapitalističko tržište onda moraš biti produktivniji, znači prizvoditi po nižoj cjeni, ali tad imaš problem s viškom radne snage u prizvodnji, a to znači veća socijalna davanja i slično. E kad bi se taj višak mogao odmah prebaciti u naučnu oblast pa da ga ona apsorbira, ali se ne može bez ulaganja u školstvo i nauku, što je dug vremenski proces. Sad se postavlja pitanje da li punu zaposlenost uz nižu produktivnost i male socijalne plaće ili višu produktivnost i veće plaće i višu nezaposlenost uz veća socijalna davanja? Naši su se odlučili za ovo prvo, puna zaposlenost uz manje plaće, što manje vređa čovjekov ponos od onog kad je nezaposleni socijalni slučaj. Sam reci, šta bi više volio, da radiš i primaš takvu malu plaću ili da ne radiš ništa i primaš preko socijalne pomoći pola te plaće?" - objašnjavam, razglabam i pitam.

- "Više volim da radim, onako bi ličio na prosjaka, kao da primam milostinju." - odlučan je on.

- "Ima i druga prednost, ostaješ u toku struke, ne zaboravljaš ono što si naučio, a onako nazaposlen poslije pet-deset godina možeš se slikati, zaboravio i ono što si znao, van svega." - ukazujem i na drugi problem.

- "A kako oni vani imaju bolje plaće i veći standard?" - raspituje se on.

- "Ne startujemo s iste crte! Englezi hiljadu godina pljačkaju svjet, a nas su u to vreme pljačkali Turci, Mlečani, Austrijanci, Bizant, Mađari, Francuzi, Italijani i ko ne još, i sad kažu da je bolji kapitalitam. Vidio bi ja to njihovo "bolje" da vrate kolonijama glavnicu i kamate za ono što su stoljećima pljačkali. Ne bi ih bilo." - velim mu.

- "Hoćemo li ih ikad stići?" - pita on.

- "Možda, kad bi bio mir jednu hiljadu godina, a sumnjam da će tako biti. Kapitalizam je, prosto rečeno, utemeljen na pravu jačeg. Zamisli idealno rješenje: da se sljedećih deset godina ne uloži ni dolar u naoružanje nego u proizvodnju hrane i ostalu mirnodopsku industriju. Pa kugla zemaljska bi bila Edenski vrt. Ali ljudi su od krvi i mesa, sa ugrađenim zlom u sebi, pa do toga neće doći, kad za ovih dvije hiljade godina Nove ere nijedna religija nije uspjela to zlo istjerati, nego se samo uspjelo nadmudrivati tokom vremena. Puno je tu faktora koji utječu i na pojedinačnu i kolektivnu ljudsku sudbinu." - kažem mu.

- "Znači, nema idealnog, ni na mikro ni na makro planu?" - razočarano će Mišo.

- "Nema, to idealno je ona zvjezda na nebu daleka nekoliko miljardi svjetlosnih godina do koje nećemo nikada stići, a svake noći sanjamo da putujemo tamo, nešto nas k njoj vuče. Isto tako je i u obrnutom smjeru. A možda je to jedno isto putovanje, samo mi ne znamo šta je napred ili nazad. Sve se stalno mjenja, kružimo od početka do kraja ne znajući gdje počinje i gdje završava jer dođemo na isto. Kad spojimo snove i javu bićemo kao ljudski rod moćni, i materija i energija će nam biti isto. A da li Čovjek može postati Bog, i kako? Puno je pitanja, a malo odgovora, još manje rješenja!" - odleti ja u metafizička raspredanja.

- "Ajmo mi na piće da presječemo tu vječitu muku." - usta Mišo iza stola i mi šmugnušmo preko Zlodrine poljane do novootvorenog kafića nekog potomka "crvene buržoazije".

- 57 -

Otkako pređoh preko kolosjeka na Zlodrinu poljanu, pod nadzor šefa i njegovih ulizica, u zajedničku kancelariju sa šefom teže mi je bilo izaći "na kavu" s Vinkom. Razgovarao sam s predsjednikom Milošem u Komitetu omladine i on obeća da će otići tamo u klub i viditi kako stoje stvari. Poslije desetak dana mi reče da je razgovarao i da neće biti problema. I ona mi se pohvali kad smo otišli "na kavu" u stan da će igrati u prvoj ekipi odmah na početku prvenstva, da vredno trenira i da neće više raditi u kiosku, i morao sam da pazim da joj ne povređujem modrice koje je zarađivala na treningu. Jedno jutro kad pođoh kupiti cigarete kioska tamo više nije bilo. Kolski službemik Vlade Gabrić, koji je bio samnom na klimatskom lječenju u Banjskim Dvorima, reče mi da ga je sinoć gazda odvezao i da će ga postaviti negdje u gradu, ali nije znao gdje. Tako privremeno izgubih kontakt s Vinkom, očekujući od nje, ako joj je stalo, da se javi, jer ja nisam znao njenu tačnu adresu u Varošu, niti broj telefona, ako ga je uopće imala.

- "Ma nismo priko svita, naći ćemo se." - utješih se u mislima.

Nikica-Mišo Vučičević se dosađivao na svom radnom mjestu referenta za investicije, investicijsko i redovno održavanje osnovnih sredstava. Brz, spretan i svestran kratio je vreme crtajući razne arhitektonske ideje građevinskih objekata, poslije pređe na portrete, a onda na nacrte brodova, jahti i čamaca.

Ja sam mu poznavao odranije oca Ivana, magazinera u Split Predgrađu, visoka okošta čovjeka dobre duše i zlatnih ruku. Stanovali su u betonskim kućicama oko talijanskog okruglog bunkera u Split Predgrađu, uz staničnu zgradu, u dvije oveće sobice, kao nužnom smještaju, nadajući se rješenju stambenog pitanja više od dvadesetak godina, čije se ostvarenje još nije naziralo. Tu je Mišo odrastao uz stariju sestru Veru, zubaricu s Više stomatološke skole, koja je tražila radno mjesto i nadala se produžetku studija na stomatologiji u Zagrebu. Mama mu nije radila nigdje u firmi, ali se skupa s mužem Ivanom bavila krojenjem i prekrajanjem odjevnih predmeta za ženjeznčare i komšije. Mišo se odmalena interesirao za sve, pa se razumio u građevinu, što mu i bijaše struka, mašinstvo, pa je nabavio motor i bavio se njegovom dogradnjom i doradnjom i utkama u timu AMD-a, svirao je gitaru i pjevao, te nastupao u nekom sastavu s Brda, odlično je igrao nogomet, a ni drugi sportovi mu nisu bili strani. Rođen i odrastao između željezničara s jedne strane, "Rossijeve" mašinske radionice i AMD "Vitanović" s druge strane i "Brodogradilišta Split" s treće imao je gdje i naučiti, a on je to dobrano iskoristio.

Onako, naoko mršav, visok, duge hipi kose, prorjetke brade i brkova, obučen u džins odjeću koju mu je mater prema njegovim nacrtima krojila i sašila, ličio je na okašnjelog hipika na proputovanju, a ustvari je bio sušta suprotnost svom izgledu. Mršavost je bila lažna, njegovo tjelo je bilo splet mišića i tetiva, mačjih refleksa, pa nije bilo čudo što je bio nosioc pojasa u karateu, auto je vozio kao sportski vozač, ne kršeći nikada nijedan saobraćajni propis niti prelazeći i na praznoj cesti u tuđu traku, a mnoge autoritete u struci je "spustio na zemlju" svojim stručnim poznavanjem konkretnih stvari. Odnose s ljudima je naučio u klapi s Brda, ne dirajući nikoga, ali ni ne dozvoljavajući nikome da se njega dira bez razloga.

Gledajući mene kako stalno nešto proračunavam na "Facitki" upita:

- "Kojeg đavla ti stalno proračunavaš? Kako ti se da?"

- "Polažem "Analizu" na fakultetu, pa usput učim i radim analizu troškova poslovanja, radne snage, produktivnosti, rentabilnosti, ekonomičnosti, koeficijente obrta sredstava, fiksne i varijabilne troškove poslovanja, granične troškove, ma znači da ubijam dvije, možda i tri muve jednim udarcem, ako mi profesor odobri pisanje diplomskog rada iz svog predmeta o ovoj temi."- objasnim mu uz osmjeh.

- "To su za mene "španska sela", čemu to koristi?" - raspituje se on.

- "I za mene je "špansko selo" proračun statike zgrade, ali otprilike znam šta to znači, čemu i komu služi. Svaki pokazatelj govori svoje, pa se upitaš zašto je tako, zašto odstupa od idealnog? A kad nađeš razlog onda poduzimaš prave poslovne poteze da ga popraviš, nekad je to smanjenje troškova, nekad preraspored radnika, nekad čiste organizacione promjene, a nekad "začepljanje rupa" kroz koju novac bez kontrole otiče. Gledam da smanjim troškove na optimum, da nam ostane više za plaće i zajedničku potrošnju i stambenu izgradnju. To bi, otprilike, bilo to."- objašnjavam mu.

- "Da li to ove "glavonje" znaju tumačiti?" - nasmije se on.

- "Znaju vraga, ma ja ću to "spustiti" na nivo pučkoškolca, pa neka odlučuju." - odgovorim osmjehom.

- "Ti se bar "zanimaš", ja ću se ovdje ucrvati, niko mi ne kaže šta tribam radit?" - snuždi se on.

- "Pa..., jesi li to reka šefu Frani?" - upitah.

- "Jesam, a on kaže da se čeka diobena bilanca, da se vidi koliko nam je para na raspolaganju." - reče.

- "A onda će tražiti da mu za dva dana kažeš šta je prioritet za održavanje, a ti nemaš pojma šta je to!?" - nasmijem se - " Nego ti napravi ovako: napiši dopis svim šefovima stanica da ti dostave potrebe za investicijama, investicionom i redovnom održavanju u njihovim stanicama, potrebe za pokretnim osnovnim sredstvima i inventarom za sljedeću godinu. Daj im rok da to dostave za petnaest dana, a onda ćeš to ljepo srediti, sistematizirati, negdje ćeš morati i otići na teren da vidiš o čemu se radi i snimiš pravo stanje, jer će oni tresnuti cifre iz rukava, ali uvjek na više dva tri puta. To će ti reći šta njima treba, a od knjigovodstva uzmi Mat-33, tu ti je popis svih osnovnih sredstava s kojima naš OOUR raspolaže, kolika im je vrednost i kolika je amortizacija, pa traži od Materijalnog knjigovodstva popis inventara i pokretnih osnovnih sredstava i tu ćeš viditi vrednost, vrstu, tip, i ko je za njih zadužen. Od svega toga meni će trebati desetak cifara za plan iduće godine, a ti moraš poznavati detalje. Dopis neka ti potpiše šef Frane, ti samo stavi svoju signaturu na koju će stizati odgovori." - upućujem ga.

- "Odlično, pa to mi je trebao šef Frane reći!?" - uze on prazan papir i odmah poče praviti koncept dopisa.

- "Napravi ti njima tabelu koju će popuniti, inače će ti pisati bajke svaki na svoj način, praviti "Markove konake". Iz tabele nek se vidi šta, gdje, koliko košta, itd., već sam ocjeni šta ti treba. A sada daj da to otkucaju na matricu, umnože i daj im spisak adresa gdje i kome treba to slati. Eto ti "zabave", jesi li zadovoljan?" - zafrkavam ga.

- "Pusti, odlično, ulipša si mi dan!" - uhvati se odmah posla.

Kad bi gotov da mi koncept dopisa i tabele da pogledam i poslije manjih korekcija odnese kod daktilografa da se otkuca na matrice:

- "Tko zna kad će to otkucati, imaju brda papira ispred sebe." - vrati se razočaran.

- "Onda, uzmi sam "makinju" i otkucaj, biće ti zahvalne. Tako ti je to kod birokracije, svakome je hitno, a stvari se rješavaju puževim korakom. Šefovi za svoje gluposti imaju prioritet, to se zna!" - podučavam ga smijući se njegovoj naivnosti i on ode i uze matricu i lak i poče prekucavati koncept, s dva prsta tukući ka čekićem.

- "Eto, usput se učiš i kucati, samo jedno zapamti, nemoj ih na to navikavati, inače će stalno tražiti da to sam radiš, i biće stalno u gužvi kad trebaju tebi nešto prekucati." - smijući se podučavam ga činovničkim "cakama".

Kad su matrice bile gotove nije bilo šefa Frane Sunare da ih potpiše, otiša je na "neki sastanak" u knjigovodstvo kod Marije Miše i nije se znalo kad će se vratiti. Tada ja potpisah i Mišo odnese na šapirograf da se umnoži i na protokol da se pošalje. Kad se vrati s nekoliko kopija uputim ga da uzme fascikle i otvori knjige u kojima će evidentirati radove po vrsti i mjestu i da tako uvjek bude u toku, što on i napravi.

- "Pretvorit' ću se u običnog ćatu!" - razočarano će on.

- "Nećeš, ali evidencije moraš imati, prilagodi ih prema svojim potrebama. Budeš li čekao knjigovodstvo ode ti vreme i brzina reakcije, oni kasne bar pola godine. Kad budu radovi ići ćeš van, bićeš nadzorni organ, ta tvoje radno mjesto je pola na terenu, pola u kancelariji." - smirujem ga.

A šef Frane Sunara, iz dana u dan, je bio nervozniji. Ovdje je trebalo organizirati službu, Zagrebačka uprava ŽTP-a je tržila svoje kao da je sve već idealno organizirano i ekipirano, a većina njih u ovoj službi su bili novi kadrovi koje je trebalo uvesti i obučiti za posao. I on je htio sve napraviti sam, kačeći se za probleme koje treba rješiti tamo neki referentić, umjesto da se bavi svojim poslom: organizacijom posla i djeljenjem zadataka neposredno podređenim. Taj dan dođe u dva, taman u vreme kad se odlazilo kući:

- "Mile, šta ima novo?" - zapita kiselo.

- "Nema ništa, jedino je Mišo poslao ovaj dopis radi priprema za plan iduće godine ili ako bude rebalans u novembru." - pokažem mu kopiju cirkulara.

- "A što si ti potpisao, moglo je mene čekati!" - ljutito odbrusi.

- "Potpisao sam jer si otišao ne govoreći ništa, da sam znao da ćeš doći, ne bi! A ovo ne može čekati, moj posao ne može čekati na tvoj potpis, a ja nikad ne znam gdje si i šta radiš, i nije me briga, ali bi bar trebao znati jesi li tu na poslu ili nisi. Uostalom, šta da ja brinem tvoje brige, ne kažeš li da si odsutan sve će te čekati, kažeš li da ćeš biti odsutan i da te zamjenim dobijam i ovlašćenja koja moram raditi kao zamjenik. A ovo je samo običan cirkular oko kojeg nećeš ništa raditi i odlučivati, informativnog karaktera, o čemu će se raspravljati na par instanci i koji će proći deset sita do konačne cifre, čemu jed?" - planem i ja.

- "Pa reka sam Mariji da neću biti tu, da sam na sastanku." - smirenije će on.

- "Koliko je meni poznato ja te zamjenjujem po funkciji, a ne Marija Miše. Ako hoćeš drugačije onda to normativno sredi i pismeno me izvjesti, to bi bila promjena sistematizacije i poslovnika, i hoću na tome i Saragin potpis." - smireno mu rekoh.

- "Trebala ti je prenijeti, ne znam zašto nije, a ja večeras idem u Zagreb, sastanak je šefova službi, vidimo se prekosutra."- pomirljivo će on.

- "Dobro, ima li šta posebno za sutra?" - pitam ga.

- "Nema, ako nešto stigne a nisi siguran da možeš sam, neka me čeka." - i on će pomirljivo.

- "Dobro, zna li Saraga?" - pitam ga.

- "U majku mu, reci mu, zaboravio sam mu reći." - uhvati se za glavu.

- "Biće sve u redu, sretan put." - ostavim ga, Mišo me čekao preko kolosjeka.

- "Šta je pizda, napraviš mu dobro, pa još prigovara!" - čudi se on.

- "Moj Mišo, vlast se brani po svaku cjenu u svim prilikama, obično loveći onoga ko te ugrožava na ljevoj nozi, ili nađu ili izmisle neku slabu tačku, ne vodeći računa o osjećajima žrtve. Napraviš dobro, pojedeš govno! Mjesto hvala, dobiješ po nosu! A poštenje je najkraći i najbrži put do siromaštva! Sve su to narodne mudrosti kojima se smijemo dok ne dođemo u te okolnosti. Ma nek se jebe, baš me briga za Franu, ima tu i revanšizma, a nekad ću ti i o tom pričati." - odmahnem rukom.

- "Ali, ne ide mi u glavu kako može biti takkva pizda, ja bi ga posla u pičku materinu, ako ne bi i lupio." - buni se Mišo na Franin postupak.

- "Dođe i meni, ali onda imaš veće zajebancije, cjela ekipa bi podržala njega, a ne mene. "Vrana vrani oči ne vadi !", zapamti to. Puno toga ćeš još viditi i neće ti biti pravo." - smirujem ga.

- "Ajmo na piće, jel' ti se žuri?" - pita on.

- "Ma ne, ne čekaju me ni žena ni djeca." - sjedamo u "Bobisovu" baštu na Rivi.

- "Di ćeš večeras?" - upita me kad smo sjeli.

- "Nemam pojma, možda napravim đir po Pjaci. A poslije ću učiti, spremam onaj ispit." - rekoh mu.

- "Ajde dođi k meni u Kopilicu, pa ćemo otići na Brda, tamo je moja klapa, i zezat ćemo se."- predloži on.

- "Važi, kada?" - pitam.

- "Šest, sedam, ma kad hoćeš, biću doma."- kaže on.

- "Dogovoreno, vidimo se." - on ode na četrnaesticu, a ja u stan.

- 58 -

Do ceste je bio šljunkoviti plato, a onda mali betonski zidić, između njega i niskih betonskih zgradica ista betonska staza. Krov prizemnica je bio od salonitnih ploča. Na početku tog kompleksa je bio okrugli visoki talijanski bunker iz Drugog rata sa otvorima za mitraljeske cjevi na vrhu, kao nožem urezani u debelom betonskom zidu, koji su gledali na sve strane kruga. Te zgradice, kao cjelina, bile su spojene u redu dugačkom pedesetak metara, a s ove strane do ceste su bili stanovi u kojima su stanovali željezničke porodice, dok su s druge strane do dvorišta prema staničnoj zgradi bile kancelarije i radionice Sekcije za telefonsko-telegrafske veze ili kako su ih kraće zvali "vezista" ili "žicara". Ti stanovi su bili dvosobni, prva soba s ulaznim vratima je bila kuhinja, dnevni boravak, trpezarija i sve ostalo, a druga je bila spavaća za cjelu porodicu ma koliko imala članova. Zgrada je poslije Drugog rata tako ispregrađivana za stanove, inače su je Talijanski vojnici koristili u ratu za vojničku spavaonu i druge logističke potrebe. To se trebalo rušiti, ali se ta privremenost, kako se govorilo stanarima, iz godine u godinu produžavala, pa evo je traje tako skoro trideset godina. Taj goli beton su stanari malo humanizirali, izvana uz zidić sadeći cvjeće, smokve i šipke ili malo podalje koštele, a unutra je svako svoje sobice ukrašavao prema sopstvenoj mašti i vještini ruku.

U takvom stanu stanovala je i familija Ivana Vučičevića, magazinera željezničke stanice Split Predgrađe, ili kako je narod zvao "Kopilica". On, žena, kćerka Vera i sin Nikica, kojeg su svi zvali Mišo, tu su se stisnuli. Ivan je bio rodom iz Istočne Hercegovine, iz onih malih sela uz cestu Dubrovnik-Trebinje, kako kažu Bodili "iza brda", u ljutom kršu. Uspio se kao mladić zaposliti na mjestu skretničara na uskotračnoj pruzi Čapljia-Dubrovnik, za Drugog rata mobiliziraše ga u domobrane s rasporedom na radnom mjestu gdje je i do tada radio, tako da pušku nije ni nosio, a nakon rata na JDŽ rasporediše ga na splitsku priugu, te od skretničara, kočničara i manevriste preko kurseva napredova do magazionera. Visok, suvonjav, pedantan i dobre naravi po rođenju nikom se nije zamjerio niti je ko imao ružnu rječ o njemu. Žena mu je bila iz rodnog kraja, vredna i pametna, koja je od malih nogu naučila da od ništa napravi nešto, uvjek zaposlena i smirena, one fizičke konstitucije toliko karakteristične dinarskom tipu: visoka, vitka, zdravih bjelih zuba i lica bez bora ma koliko godina imala i stalno veselih očiju i vedra lica puna majčinske dobrote.

Živili su od Ivanove plaće, a pošto ih je Bog ili priroda darovala bistrom pameti i zlatnim rukama sve su znali sami napraviti. Ivan se razumio u stolariju, krojenje, mašinstvo, zidarstvo, ma u sve što vidi, a ona je krojila, prekrajala, šivala, vezla i plela, ne nabrajajući druge vještine što su trebale svakodnevno u kući. Svi željezničari su donosili kod njih svoje šinjele i uniforme da ih oni prekroje u civilne kapute i odjela, a oni su to činili tako vješto da niko ne bi pomislio da je to nekad bio šinjel ili uniforma, ako se izuzme vrsta materijala od kangara ili čoje. Taj njihov stančić je bio tako funkcionalno uređen da je izgledao duplo veći od ostalih u toj talijanskoj zgradici, iako su bili u stvarnosti iste površine. Ne treba posebno naglašavati da je to Ivan s članovima svoje familije sam sredio od poda do krova, kao i izradio sav namještaj u stanu.

Dođem ja po dogovoru s Mišom te večeri i zateknem ga kako sjedi na zidiću ispred stana i popravlja neki dio od starog radioaparata, taman je letovao neke žice:

- "Evo ga, gotovo, sad će raditi ka' džuboks." - pokaže mi umjesto formalnog pozdrava.

Nije me trebao posebno predstavljati, Ivana sam poznavao od ranije, s posla, a oni su sve znali o meni još otkad sam bio pripravnik otpravnika vozova tu u stanici. Veru do tada nisam viđao kao ni mater joj, jer one nisu kao neke iz željezničkih porodica izlazile tamo do kolosjeka, one su imale uvjek svog posla, pa ih nije interesovalo tko putuje ili da vode ćakule o svemu što se u stanici događa.

Ivan ustade:

- "Uđite, uđite Mile, baš mi je drago da ste navratili malo i kod nas."

- "Mišo, ostavi tvoje meštarije, sjedi ovdje s Milom, popijte kavu." - kori ga mater.

Verica je izašla iz sobe i upoznala se, prekinuvši na tren učenje svoje stomaltologije. Visoka, crne kose, ozbiljna izraza lica i krupnih toplih očiju, ženstvena i skromna, bila je preozbiljna za svoj uzrast, od malo rječi koje bi izgovarala baršunastim glasom.

- "Kako tvoje studije, učiš li šta po ovoj vrućini?" - upita me dajući do znanja da se o meni u toj kući dosta zna.

- "Učim, uglavnom noću, poslije deset pa dokle izdržim." - kažem joj.

- "Koja si godina?" - kratko ona pita dok Ivan donosi rakiju i bićerine, a mama zakuvava kavu.

- "Četvrta, dosad dobro ide." - odgovorih.

- "Ti to daješ kao redovni student, kad stigneš!?" - čudi se ona.

- "Sam sam odlučio, sam odabrao, ne pada mi teško jer mi predstavlja zadovoljstvo, a valjda će biti i koristi, ko zna?" - nasmijem se uljepšavajući stvari i smanjujući teškoće.

- "Mom Miši ne pada na pamet da uči, a tu mu je sve pod nosom." - prekorava ga mater.

- "Pusti mama, rekao sam ti, meni je ovo dovoljno. Da budem arhitekta trebao bi upasti u klan, a građevinski fakultet bi mi donio samo lutanje od gradilišta do gradilišta i natezanje s radnicima, a ja volim samostalne poslove, sve da napravim sam." - odsječe on ljutito njoj, a meni objasni razloge.

- "Možda bi se mogao interesirati da položiš državni ispit za samostalnog projektanta, tada bi imao dosta posla i dobru zaradu." - predložim mu.

- "O tom sam razmišljao, već sam nekima radio projekte, a onaj s žigom digne veću lovu nego ja što sam isprojektovao. A kad bi imao ovlašćenje i žig oko deset posto od vrednosti objekta je moje." - kaže on petljajući još oko radija, a onda sklopi šasiju, uključi struju i poviče:

- "Slušajte!"

Radio zatrešta čistim kristalnim zvukom.

- "Ovo je na pola, može duplo jače, ali ne smim, srušiće se kuća!" - prezadovoljan je obavljenim poslom.

Priđe stoliću, ispi bićerin rakoje na eks i kavu iz dva puta:

- "Ajmo Mile, razićiće se klapa!"

- "Zar nećete večerati? Večerajte pa idite!" - prigovara mu mater.

- "Mile, jel' se tebi jede? Meni ne! Možemo kad se vratimo." - žuri se njemu.

- "Ma kakva večera!? Idemo mi!" - ustajem ja.

- "Blago vama, ja moram učiti." - snuždeno će Vera.

- "Bubalice, vidiš li Milu, ima ga svuda, a ispite daje kao od šale!"- ruga joj se Mišo.

- "Lako je njemu, on je na ekonomiji." - nasmije se ona.

- "Tvoja stomatologija nema ni deseti dio knjiga koliko ima njegova ekonomija, nemoj se na to vaditi. Treba znati znanje, mućnuti svojom glavom, a ne bubati." - zafrkava je on dobacujući joj preko ramena dok odlazimo preko šljunčane poljane.

Pored "Prometove" garaže hodamo pjeskovitom stazom, djelomično zarasloj u korov pobjeljen od prašine s ceste, idući na Brda. Oveće naselje, skoro mali gradić, uglavnom od privatnih kuća svih građevinskih fela, naraslo na brdašcu iznad tunela "Dujmovača", sa školom i "Dalminim opskrbnim centrom" u centru naselja. Tu je i nekoliko privatnih kafića ispred kojih gosti sjede kako se ko snađe, kao pred zadružnim trgovinama u zabitom selu, jedino je sigurno da se između sebe dobro poznaju i tako vode "pametne" razgovore. Mala pijaca, iliti "tržnica" s nekoliko betonskih tezgi, kiosk za cigarete i sve i svašta, od štampe do lutrije i knjižara papirnica, i to zaokružuje kao neki centar naselja.

Ispred kafića "Balun" zatičemo grupu mladića različite životne dobi. Mišo me upoznaje sa omalenim Damirom, krupnim i mladim Draganom-Mrmom i nekoliko drugih, kojima ime nisam zapamtio, a tu je bila i grupa cura, od njih neke su hodale s momcima iz klape, a neke su bile slobodne, drugaricama pratilje. Sjeli smo na prvo slobodno mjesto, na neko dovaljano kamenje i pili pivo, zafrkavajući jedan drugoga. Oni su svi znali o čemu se radi, treba me prihvatiti u klapu kao svoga, a kako su očekivali da ih ne mogu odmah shvatiti, onda bi mi pričali neke klapske sitnice da shvatim cjelinu.

Oko osam je došla visoka i vitka plavuša, zgodna pupasta tjela i moderno obučena i odmah se priljepila uz Mišu, i on mi je predstavi kao svoju curu Zdenku.

Većina je njih radila, neko za stalno, neko na određeno vreme, kao zanatlije, šoferi, a većina je imala i neki obrt u dvorištu porodičnih kuća u naknadno izgrađenim ili dograđenim garažama. A svi su volili motore i auta koje su nešto stalno prepravljali i dograđivali, hvaleći se ili konsultujući se između sebe oko detalja, radi poboljšanja brzine ili sigurnosti.

- "Mišo, bio sam kod svog advokata, ne piše nam se dobro." - kaže mu Damir.

- "Moraću i ja kod svoga, pa ću vidjeti šta će reći. Rekao je da nema problema, ali, ali... nekog će sigurno oderati, samo se treba boriti da to bude što manje i kraće." - odgovori mu utiho Mišo.

- "Onaj kurvin sin će se izvući, tako mi kaže advokat, a ti znaš da je on bio glavni kolovođa." - zabrinuto kaže Damir.

- "Jebi ga, znaš ti tko mu je stari, ima lovu i moć. Pa jesi li ti odmah vidio na koje ga mjesto stavlja tužilac, ispada da se tamo slučajno zatekao." - pljucnu Mišo.

Ćutim i slušam, ali shvaćam da se radi o sudu i da neko neće dobro proći.

Mišo se tad okrenu meni:

- "Sjećaš li se onog slučaja "Bakar", kad je potonu na vezu tamo kod Primoštena?"

- "Sjećam, danima se pisalo. Htjeli su ga na tridesetogodišnjicu prvog konvoja za El Šat popraviti i pretvoriti u brod-muzej. A onda je potonu, jer je neko s njega nešto pokrao, skinuo neke ventile, šta li, pa prodrla voda." - prisjećam se članaka iz "Slobodne Dalmacije".

- "To što je pisalo su gluposti. On bi potonu da ga niko nije ni taka. Tamo su ga i doteglili zato što ga je nemoguće popraviti, lakše bi napravili novi. Bacili su ga u pustu uvalu umisto da ga stave u neko brodogradilište, a tamo jedva koza s obale može prići. Nas nekoliko išlo u Šibenik na moto trke, pa jednom pade napamet da siđemo do napuštenog broda i skinemo nešto mesinga što se može prodati "Otpadu", tribalo nam je para za opravku motora. Brod je već bio "olešen", jedva smo našli tri četri kila lomljenih otpadaka, a onda eto ti milicije pa ispituje tko je, šta , koliko, a kad smo čuli optužnicu pali smo na guzicu. Ispalo je da smo "skinuli" tri četri tone raznog gvožđa, mesinga, bakra, instrumenata, namještaja, a čega sve ne, i da je radi toga brod potonu, jer smo skinuli i čep s dna korita. A taj čep je težak skoro tonu i sav zalipljen balastom, tribala bi nam dobra dizalica da ga skinemo. A išli smo s dva motora i mojom starom "Škodom", koliko su naveli ne bi stalo ni u "Tamić". Moj advokat traži puno love, kako bi bio oslobođen, a ja toliko ne mogu zaraditi za dvije godine, pa mi nema druge nego da se borim za što kraću kaznu. A ovaj što će biti oslobođen je dao ideju, prodao ono malo lomljenih kvaka i ručaka, a oslobodit će ga što mu je stari neki budžovan. Pošto sam ja po godinama bio najstariji izgleda da ću izvući najdeblji kraj." - objasni Mišo.

- "Netko će platiti cjenu za sve. Sada znate sve o "Bakru", a da ste to prije znali ne bi mu ni prišli. Tretira se kao "brod heroj" iz NOP-a, a tamo su ga sklonili jer nisu imali para za rekonstrukciju u brod muzej. Vi ste im došli kao kec na desetku pa ćete platiti za sve one što su ga prije vas "olešili" otkad ne plovi. Teško ćete se izvući, ustvari nikako, na to budite spremni." - kažem im svoje mišljenje.

- "Jebem ti ludu glavu, mi mislili da je to neki krš od koga je gazda diga ruke i pustio da u pustoj uvali istruli i potone." - lupa se šakom u glavu Damir.

- "Da smo bar digli onu lovu što novine navode, sad bi bili bogataši, pa mi ne bi bilo ža, a mi ni love ni slave, već zatvor. Jebem ti život i pravdu!" - žali se Mišo.

- "Pravda je brza kad država tuži sirotinju, obrnute je nema, samo u rjetkim izuzecima, a vi ćete svoji ludost pošteno otplatiti, tako vam stvari stoje." - velim im.

- "Zar nema šanse da nas prekršajno kazne?" - pita Damir.

- "Da su mislili ne bi vas krivično gonili, vi ste rušili spomenik, a to se može tretirati kao neprijateljski čin. Budite sretni ako vas ne upletu u politiku, ako vas samo tuže za krađu. Ovako možete proći s nekoliko mjeseci, a ako upletu neprijateljsko djelovanje onda bi se to mjerilo godinama. Brinite se za ovo prvo i pomirite se s nekoliko mjeseci zatvora." - savjetujem im ja.

- "Di ćemo Mišo, u Verudu ili Turopolje?" - ironično se miri Damir.

- "Ajd' ne zajebavaj, ne da mi se na to ni misliti." - smušeno će Mišo.

Zdenka se privila uz Mišu, ne govori ni rječi, ona već tuguje.

Prošlo je devet, na Brda noć ranije pada, pa rekoh Miši da idem na četrnaesticu, kući. On i Zdenka krenuše samnom do autobusne, sačekaše samnom autobus, ja odoh, a oni ostaše u mrkloj noći gradske periferije.

- 59 -

Tog septembarskog popodneva oko pet popodne zazvoni zvono na vratima garsonjere. Nisam nikog očekivao i požurih da otvorim, kad tamo naslonjen na zid pored vrata ocunjio se Jozo Grgić. Na prvi pogled vidi se da je izgubljen, a taj dojam pojačava i nekoliko flastera i modrica na licu.

- "Šta je Jozo, uđi?" - pozvah ga.

- "Ne znam sto da radim!" - protepa i sruši se u polufotelju.

- "Polako čovječe, reci mi šta je, šta ti se desilo?" - smirujem ga.

- "Ti nista ne znas?" - u ovom stanju još više tepa i muca.

- "Ne znam, evo kava, pij i pričaj." - sjednem nasuprot njega.

- "Ante Kaliger-Anić je mrtav." - presječe me i zaplače.

- "Smiri se, šta se tu može. Nek mu je duši prosto." - zbunjeno ga umirujem - "Pričaj mi od početka, šta i kako je bilo, biće ti lakše."

- "Juče smo ja i on isli na utakmicu, a poslije s mojim autom tamo put Omiša, stali kod neke gostione i večerali. Pili smo i vina, znaš ti Antu, on se dobro napio, a i mene je malo uhvatilo, znaš da mi ne treba puno, i kad smo se vraćali, bilo je negdje oko deset, mrak, zasljepi me neko auto i desno kolo mi upade u jarak pored ceste i mi sletišmo i udarišmo u neki betonski zid od dvorišta. Eto, meni skoro ništa, a on na mjestu mrtav. Došla hitna pomoć, milicija, mene saslušali, uzeli mi krv, previli me i pustili kući, a on u mrtvačnicu. Sutra je pogreb u selu, kako ću se tamo pojaviti? Šta će mi reći otac i braća mu, šta će mi reći komšije?" - ispriča on u prkidima ne skrivajući manu oko izgovora glasa s, š, č, ć, ž i z, te poče opet plakati.

Ante Kaliger-Anić je bio telegrafist u Solinu. Još dok sam bio tamo otpravnik vozova on je bio vježbenik telegrafiste, a na to mjesto je došao kao propali učenik zagrebačke tehničke dvogodišnje škole za otpravnike vozova. Rodom je bio iz Kninskog Vrpolja, komšija Joze Grgića, a kao djete ostade bez matere i odraste uz maćehu, oca i polubraću. U Solinu, na Svetom Kaji, stanovao je kod tete i tu u blizini na stanici radio kao telegrafist. Dječačka izgleda i konstitucije, vesele i meke naravi, i neke dječačke neozbiljnosti, rano se oda piću, ali ga je mladost organizma još izvlačila od tih tegoba, pa nije činio gluposti niti mu se sa strane moglo primjetiti da je dobro potegao. A po onome koliko je "potegao" i kako je slatko pio vidilo se da ima poprilično staža. Za Jozu sam znao da nije za piće, dovoljna je bila čaša vina da ga iz osnove kao osobu promjeni. Trezan je bio škrt, povučen i spetljan, od malo rječi s govornom manom pri izgovoru nekih glasova i nekontroliranih pokreta pri gestikulaciji, a poslije čaše dvije vina postao bi galamdžija, dosadan u ponavljanju već rečenog, nekontrolisano smion i jogunast. I on je, izgleda, bio toga svjestan pa je bježao od svih vrsta pića i u bezazlenim situacijama, a oni koji su ga poznavali radije su ga trpili treznog nego napitog.

Proljetos je Jozo kupio polovnog "Fiata 850" od Dušana iz Centra za rezervacije na splitskoj stanici i ovaj ga usput obučavao u vožnji, ali je odustao kad je vidio da ga je nemoguće naučiti. Čak mu je i savjetovao da se rješi auta, jer neće nikad tu vještinu svladati kako treba, pa će na cesti predstavljati opasnost i za sebe i za druge. Jozo, koji je navika da mnoge prepreke u životu svladava upornošću ili bolje rečeno tvrdoglavošću jedne mazge, smatrao je da će i taj problem tako rješiti, i nastavio je mjenjati instruktore vožnje, koji bi redom, poslije sagledavanja stanja stvari, redom odustajali od obuke i savjetovali mu što i Dušan. Ali on nije odustajao, pa se, kao i ovaj put kad se desila nesreća, nastojao sam uvježbavati. Nije on obadava ono što su mu govorili "...da ima dvije ljeve ruke i dvije desne noge i ludu glavu, a sve nepovezano i nesinhronizirano...".

- "Bože dragi, on mrtav, tebi skoro ništa, auto odnjo vrag, sve za tren..." - tiho, kao za sebe nabrajam ja.

- "Volio bi da je obrnuto, briga za auto." - plače on.

- "Dobro, smiri se i slušaj me! Ništa se tu ne da promjeniti. Idi na prvi voz kući u Vrpolje, obavezno se javi njegovom ćaći i ispričaj mu kako je sve bilo i sutra se na pogrebu oprosti od pokojnika pred svima. To ti je dužnost, ljudska i moralna. Cjeli život ćeš žaliti ako tako ne napraviš." - savjetujem ga.

- "A kako će njegovi reagovati? Pa ja sam im ubio sina i brata!?" - bojažljivo će on.

- "Šta ti je!? Istina je da si ti auto vozio bez položenog vozačkog ispita, istina je da je on poginuo, ali je istina da si ti ludom srećom ostao živ. To je sudbina, tako će oni i shvatiti. Bilo bi im krivo da se ne pojaviš sada kad im je najteže, poslije to ne bi mogao popraviti." - ubjeđujem ga.

- "Bojim se neugodnosti, a vjeruj mi da bi volio da me nema." - iskreno će on.

- "Ma neće, pa ako neko nešto i kaže tu čašu žuči moraš popiti i razumiti. Kako bi poslije mogao objasniti što se nisi pojavio, a moga si? Ajd' na voz, ne premišljaj se i direktno kod ćaće mu i ispričaj šta je i kako je bilo. Treba li ti para?" - nagovaram ga povišenim odlučnim tonom.

- "Ne treba mi para, idem pa šta bude, neka bude!" - diže se trenutno odlučan i ja ga ispratih pokazujući na sat da stigne na voz u zadnji čas.

Prekosutra direktno s vlaka dođe Jozo meni u kancelariju, izađošmo ispred i on mi reče:

- "Napravio sam baš onako kao si mi reka. Stari me razumio i bilo mu je pored sve tuge drago što sam došao, i tješio me kao svoje djete: "Bog je ćio da ti ostaneš živ. Teško je meni kao ocu, a tebi još teže, neće ti biti lako s tim živiti. Od mene nek ti je prosto, ja ne mogu protiv Boga." Hvala ti što si me natjerao da odem, da to prebrodim, da tebe nije bilo ne bi bio otiša, a sada vidim koliko bi bio pogrešio." - ispriča ukratko kako je bilo.

- "Eto vidiš, ljudi su najpametniji i najvelikodušniji kad su u nevolji. Jasno je njima da je to takva sudbina, a ne tvoja namjera." - kimnuh glavom.

- "Šta će biti od mojih studija, stalno mislim na ovo?" - požali se.

- "Baš zato više zapni, ne daj sebi da imaš vremena o ovome razmišljati, vreme će to izlječiti." - kažem mu.

- "Čeka me i zatvor, kako tada?" - opet će on.

- "I zatvor je za ljude! Učićeš i tamo, brže će ti vreme proći. Moše pijade je preveo "Kapital" u zatvoru, možeš i ti spremati ispite." - hrabrim ga.

- "Lako je tebi reći, a hoću li ja to tako moći?" - nesigurno će on.

- "Ne da ćeš moći, nego moraš, shvati to kao gorke pilule kojima lječiš ljutu bolest. Jedino tako možeš ozdraviti, a možeš ti to, snažan si ti." - hrabrim ga i dalje.

- "Otići ću kod doktora Ivanovića da mi da bolovanje dok se ovo malo ne smiri." - slegnu ramenima.

- "Otiđi, pokušaj se naspavati i uči, neka život ide dalje. Ne smiješ stajati u mjestu i predati se." - opet ću mu ja.

On ode doktoru, a ja se vratih u kancelariju.

- "To je onaj što je imao saobraćajku?" - pita Mišo.

- "Aha, ne bi mu bio u koži." - rekoh.

- "Ni ja, jeben je to osjećaj, kazna za cili život." - potvrdi on.

A meni se pred očima javi nasmijano dječačko lice Ante Kaliigera-Anića i u mislima postavi vječno pitanje: ".... šta ti je ovaj život...?", i poželih da mu duša nađe smiraj u zagrljaju pokojne majke koje se kao djete nije nauživao.

- 60 -

Šef Ekonomske službe OOUR-a Frane Sunara je preksinoć otputovao na sastanak u Zagreb, a jutros se ne vrati s puta kako je bio obećao. Nije se javio ni telefonom, pa ne znam šta da kažem onima koji ga traže. A traži ga šefica knjigovodstva Marija Miše, traži ga šef materijalne službe Srećko Mešin, traže ga neki iz drugih Sekcija, pa čak i iz Uprave ŽTP-a iz Zagreba, a ja zasad sve odlažem, nadam se da će se javiti poslije marende. Ne obavljaju mi se njegovi poslovi, prvo što ne znam šta je po tome radio, drugo što mi ništa nije rekao o odsustvu i bez osnovnih informacija šta je rađeno i šta još treba činiti. Ako napravim nešto na svoju ruku doći će do konflikta pa da najbolje napravim, jer oni na vlasti uvjek nastoje da sebe istaknu i potvrde kao pametnije i da nađu svakom podređenom zamjerku. A staro pravilo je da šefovi hoće da ih se pita i za najbanalniju radnju, da im tako raste kresta, ta nisu oni zaništa šefovi, kad, eto, sve znaju lako da rješavaju. To dobro znaju ulizice, i to svakodnevno koriste i postižu dva cilja, da vredno rade i da drže do pameti svog šefa kao sposobnog i najpametnijeg i tako im dižući cjenu. A da će šefovi pomisliti da su obični glupani kad pitaju za svaku sitnicu iz svog posla nema bojazni, oni od gordosti ne mogu to ni primjetiti, a ako je pogrešno napravljeno šef neće sam sebi skočiti u usta, prikriće sebe radi.

Bila je pauza za marendu, Mišo je već izišao i rasteže se ispred kancelarije, a Kruna je uzela boršu i otrčala na Pazar, kad zazvoni telefon:

- "Dobar dan, jeli to ŽTP ?" - upita ženski glas.

- "Da, ekonomska služba, izvolite." - rekoh.

- "Ovdje Rodilište, molila bi druga Franu Sunaru." - ona će.

- "Nema ga, na sastanku je u Zagrebu, ja ga zamjenjujem, šta mogu pomoći." - predstavim se.

- "Pa nema mi druge, triba ga obavjestiti da je dobio zdravu i lipu curu, 51 cm dugu i 3,7 kg tešku. Porođaj je bio u redu, mama i kći dobro. Ja sam njegova susida, sestra Katica, molim Vas, svakako ga nekako obavjestite." - reče ona.

- "Zvaću Zagreb, svakako, moram ga obavjestiti." - kažem joj.

- "Hvala Vam, reći ću mu ženi da ste mu javili i da je u Zagrebu." - otalja ona obavezu.

- "Možete, hvala na ljepim vjestima." - rekoh.

Mišo se povratio u kancelariju i sluša:

- "Šta je to?"

- "Frane dobio kćer, javljaju iz Rodilišta." - kažem.

- "Pa di je on, trebao je doći iz Zagreba?" - on će.

- "Vrag ga zna, nemam pojma, ništa mi nije rekao ni o porođaju ni o sastanku." - mislim se šta ću sad.

- "Nazovi Zagreb, vidi jeli još tamo, možda se sastanak produžio." - sugeriše Mišo.

- "Sad ću, ma vraga se produžio! Javio bi on da je tako. Čekaj tren." - kažem mu dok vrtim brojčanik.

- "Direktore, ne znam šta je s Franom, jeli se Vama javljao?" - pitam Saragu.

- "Nije od jutros, znam da je iša u Zagreb." - kaže on.

- "To znam, trebao se jutros vratiti, a javljaju iz Rodilišta da mu se rodila kćerka." - obavjestim ga.

- "O, vidi, vidi, jeli sve u redu!?" - začuđeno pita on.

- "Kažu da jeste, samo se ne zna di je on." - kažem mu.

- "A pitaj Zagreb, možda oni nešto znaju." - sugeriše i on šta već namjeravam napraviti.

- "Idem, moram ga pronaći." - spustim slušalicu.

Zovnem Zvonka Mehakovića, svodnog planera za saobraćajne OOUR-e, i upitam ga za sastanak i Franu. Zamili me da ga nazovem za desetak minuta, on će se raspitati i o sastanku i o Frani, pa kad ga nazvah ponovo reče mi da je sastanak juče zacršio oko tri i da su mu rekli da je Frane otputovao u Vinkovce kod nekog rođaka, ali da nije siguran da je tako. Izdiktira mi broj željezničkog telefona vinkovačkog planera Mije Bakarića i ja se kod njega raspitam. Nisam mu govorio zbog čega mi Frane hitno treba, ali rekoh da je privatno i vrlo važno za Franu. Mijo potvrdi da je Frane juče putovao s njima i nađe mi broj gradskog telefona toga rođaka, koji je isto radio na željeznici i koga je površno poznavao.

Sada sam morao preko kolosjeka kod direktora Sarage, jer mi ovamo nismo imali PTT telefone za razgovore van željeznice.

- "Jesi li ga našao?" - upita me Saraga dok me ugleda na vratima.

- "Saznao sam da je u Vinkovcima kod nekog rođaka. Dadoše mi vinkovčani broj, pa mi treba PTT telefon. Valjda je tamo ili će mi znati reći gdje je." - rekoh mu.

On mi pogledom pokaza na telefon i ja okrenuh broj. Odmah se javi ženski glas.

- "Jeli stan Sunara?" - pitam.

- "Da, izvolte." - reče ona.

- "Zovem iz Splita, trebam Vašeg rođaka Franu Sunaru, rekli su mi da je kod Vas." - rekoh joj.

- "Jeste, odmah ću ga pozvati." - reče i čujem kako spušta slušalicu na stol i zove: "Frane, za tebe."

Nakon nekoliko trenutaka začujem mu glas:

- "Halo, Frane je."

- "Mile je, morao sam te potražiti, prenosim ti poruku iz Rodilišta, rodila ti se kćer, duga 51 cm, teška 3,7 kg, zdravo su mama i kći, kažu da je sve prošlo u redu. Javila je sestra Katica, kaže da je tvoja susjetka. Čestitam ti!" - kažem mu u jednom dahu.

Čujem ga puše u slušalicu.

- "Frane, jesi li razumio, trebam li ponoviti?" - pitam ga nakon kraće pauze.

- "E, dobro, ne triba, dobro." - reče smeteno.

- "Trebam li nešto učiniti?" - pitam ga.

- "Ne, ne, ne triba, dobro!" - reče ljutito i spusti slušalicu.

Lagano spuštam slušalicu dok me Saraga začuđeno gleda:

- "Šta kaže, jeli radostan?" - upita.

- "Dobro, ništa, ne triba!" - ponovih Franine rječi - "Ne reče ni hvala i kao da je ljut, nije mu drago, ne znam šta mu je." - rekoh zapanjen Franinom reakcijom - "Ne poruči ništa, ni da će doći, ni kad, ni da mu šta treba, samo ljutito odbrusi: " Ne, ne triba, dobro!" i spusti slušalicu. Ništa mi tu nije jasno. Čuo sam da je skoro dvadeset godina u braku bez djece, pa ja bi skakao od radosti do nebesa. Ali izgleda da nas ima svakakvih!" - slegnem ramenima ponavljajući se.

- "Čudan je, neki đavo se s njim događa, ali ni meni nije ništa reka. Valjda će se meni javiti, razgovaraću s njim, ne može tako bježati od obaveza. Ti ga zamjeni u svemu, sigurno će sad biti odsutan nekoliko dana." - reče direktor Saraga i sam iznenađen takvom Franinom reakcijom.

- "Ne znam šta su dogovorili na sastanku, a priča se da će biti rebalans plana i dioba po novoj organizaciji firme, a tu treba dosta priprema. Ja sam dosta toga prikupio i pripremio, ali bi volio znati koja će se šema primjeniti, da ne radim isti posao dva puta na dva načina." - rekoh mu svoje teškoće.

- "Kako se u tome Frane snalazi?" - pita me.

- "Iskreno rečeno, slabo poznaje tehnologiju i radnu snagu po svim elementima, a uglavnom se na tim veličinama plan bazira. On je više za knjigovodstvo i knjiženja i te post-radnje, od konta dalje ništa ne vidi kao ni ostali knjigovođe. Takvi ekonomisti nikako da shvate da je knjigovodstvo posljedica, evidentiranje proteklih radnji, i ništa ako se ne razumije ono što je bilo ispred, prije, i da je knjigovodstvo obična evidencija. Na osnovu tih podataka može se viditi gdje se grešilo i kako treba dalje, ali se napravljeno ne može naknadno ispraviti, šta je bilo bilo je." - nasmijem se.

- "A to je! Znam, znam, temeljnice, konta, stanja, bilanse, aktiva i pasiva. Za njih tu ekonomija počinje umjesto da shvate da se tu završava. Kako se ti snalaziš?" - potvrdi i pita.

- "Dobro, ako negdje zapne zovem kolege iz Knina ili Zagreba da ne gubim vreme, a i sam sam dobro proučio sistem i tehniku. Od Frane nemam koristi, on i ono što dogovore na sastancima mi ne daje ili daje kad je prošao voz. Ne znam zašto, ali mu nisam po volji, da li je to zavist, neznanje ili "osveta" zbog "maspoka" i tadašnjih njegovih pizdarija, ili sve skupa, vrag će ga znati? Drugi je problem što nam ostale službe nisu navikle da ažuriraju i daju podatke za potrebe plana, oni ga smatraju "nižom" funkcijom od svojih, skoro im sve moram ispravljati jer tresnu iz rukava, otprilike, a valjda će se naučiti s vremenom." - kažem mu.

- "Slobodno se obrati meni ako zatreba pomoć, Tu sam, znam da se kod tebe "kroje gaće", a ove ćemo ajduke već pripitomiti, što milom što silom." - podrži me on.

- "Moraćemo malo sjesti pred rebalans, što nam se tu zacrta to ćemo moći djeliti. Sve službe će morati tu dati svoj udio, stvarni, ne deklarativni." - i dalje insistiram.

- "Kad pripremiš osnove javi se, pa ćemo sjesti, ako treba, i tri dana samo da dobro startujemo. Htjeli smo OOUR, sad se treba zapeti, tu neću dati pardona nikome."- odlučno me podrži i ja odoh.

U kancelariji me dočekaše Kruna i Mišo:

- "Jesi li ga naša? Šta kaže?"

- "Jesam, u Vinkovcima je kod rođaka, ne djeluje mi nešto oduševljeno." - slegoh ramenima.

- "U Vinkovcima, kod rođaka, pa što će tamo kad mu se žena porađa!?" - križa se Kruna.

- "Nemam pojma, tražim ga cjelo jutro, a on ni hvala, još se ljuti." - velim.

- "Kažete, bio ljut, na telefonu, kad je ču?" - zapitkuje Kruna.

- "Ravnodušan, kao da mu je svejedno, onako kao "... šta se to mene tiče...", ili "... vrlo važno, šta me radi toga uznemiruješ...", kisela glasa." - dočaravam tok i ton razgovora.

- "I jeli još šta reka?" - zapitkuje i dalje ona.

- "Ma nije, "dobro, razumijo sam," i ništa viže." - rekoh preko volje.

- "O Svete Gospe, a toliko godina čekaju dite!?" - opet se križa Kruna.

- "Možda je neko "pomoga", a Kruna?" - zaceri se Mišo.

- "Ajd' kvragu! Šta ti pada na pamet?" - smijulji se Kruna.

- "Za dvadeset godina ljudi naprave po petnaestak dice, a on jedva ovo jedno, pa biži od kuće kad se rađa! Sumnjivo je to meni, ta nije žena s drobom bila devet sati nego devet miseci, znalo se kad će otprilike roditi. A on u turizam kad ona u Rodilište! Ajde reci, tko normalan to može shvatiti kao normalno?" - veli joj Mišo.

- "Svašta ima na ovom svitu!" - bježi Kruna od odgovora.

- "A ja sam siguran da će svatko prvo pomisliti da je dite neko drugi napravio! Kad je toliko vrimena prošlo u braku šta bi ljudi drugo mogli misliti? A Frani je to sad pomutilo planove, nema ništa od Mišinice. Baš mi ga ža." - smijulji se Mišo.

- "Mišo, ća je sad to? Ajd' ća, ajd' ća, ja ništa ne znam o tome, ništa, ništa čula, ništa vidila, ništa ne znam." - diže se Kruna iza stola i pobježe u drugu kancelariju obračunske grupe.

- "Vidiš ti ovo, ništa ne zna, čuva kolegicu, a šta će se tek sad raspredati tamo po kancelarijama!? - pokaže Mišo motom na kancelariju gdje je Kruna otišla.

- "To ti je ženska solidarnost, ogovaraju jedna drugu, ali se kolektivno brane." - smijem se Kruninom "paničnom" bjegu.

Frane je došao na posao poslije desetak dana, niti je kome šta govorio niti ga je ko šta pitao, o čašćenju nije bilo ni pomisli.