Pruga (61-65)

- 61 -

Došlo je vreme da idem na ispit iz predmeta Ispitivanje privrednog poslovanja, koji smo mi studenti skraćeno zvali "Analiza", kod profesora dr. Zvonimira Benašića. Dobro sam ga spremio, kao za sebe, jer mi je to znanje bilo neophodno na radnom mjestu. Sve ono što sam učio mogao sam praktično testirati i primjeniti na radnom mjestu, pa nisam osjećao ni onu minimalnu "pozitivnu" tremu koju bi uvjek imao prije ulaska u profesorski kabinet na ispit.

Putovanje nije moglo biti bolje. U beogradski voz je u Kninu ušla zgodna vitka crnka duge kose i upita me ima li mjesta u kupeu.

- "Naravno da ima, samo izvolite." - pokažem joj na stranu gdje sam ja sjedio, dok je prekoputa već "mrtvim" snom spavao postariji čovjek ispruživši se preko sva tri sjedišta.

Pomognem joj da na prtljažnik stavi mali elegantni kofer i ona se zahvali:

- "Puno hvala, bojala sam se da će biti gužva."

Upoznamo se, ona je bila nova profesorica u gimnaziji u Gračacu, Ceca Dakić, rodom iz Otočca. Putovala je u Beograd da podigne neke papire na fakultetu da bi sredila formalnosti za radno mjesto, pošto fakultetska birokracija nije na pismene zahtjeve reagirala.

Bila je obučena u velegradsku odjeću, po posljednjoj modi, još je provincijski gradić nije smotao u svoju kolotečinu, a i u govoru još joj se osjećao beogradki akcent i ekavica. Dugu crnu kosu izviklala je sama, na blage valove, diskretno stavila na trepavice rimel i blago se nakarminisala, a pune sočne usne krasili su biserno bjeli zubi. Kad bi se nasmijala na prirodno rumenim obrazima stvorile bi se male slatke jamice, a na žutom vagonskom svjetlu na ušnim resicama kao mali reflektori bljeskale su male rećine. Uska suknja svjetloplave boje, kao da je bila za broj manja, pucala je od bujnih oblina, a nježno plava košuljica, za nijanssu svjetlija od suknje, ispod male otkopčane jaketice boje kao suknja, jedva je obuzdavala bujne grudi. Na sitnim stopalima bile su male cipelice s visokom štiklom u boji kostima.

- "Kako je na poslu, kako u gradu Gračacu?" - otvaram razgovor.

- "Ne bi istinu rekla što god da kažem. Sve ove dane sam ošamućena od svega tako da još ne mogu srediti utiske." - smije se ona.

- "Kad dođeš sebi malo ćeš se razočarati, a poslije se navikneš, malo po malo, ali se ne smiješ predavati, moraš se boriti da ne potoneš u svakodnevnom sivilu." - upozoravam je.

- "Neće biti onako kako sam zamišljala? Pa, zasad su svi prijatni i uslužni, lijepo su me primili u kolektivu." - kaže ona.

- "Tako je na početku, dok si nova, a onda se počnu osjećati ugroženim, ne daju ispred sebe bez obzira što imaš više spreme i znanja, i nastoje na svaki način podrezati ti krila. Daj Bože da kod tebe ne bude tako! Ali sama promjena sredine, društva, životnih navika i ostaloga izaziva šok, pa ćeš morati živiti drugim stilom nego do sada. Ispočetka se drži svog posla, radi kako treba, a poslije ćeš se već snaći kad uvidiš sve okolnosti. Važno je da te u periodu dok si još ranjiva, na samom početku, ne povrede, poslije ćeš se već znati braniti i boriti." - savjetujem je.

- "I tebi je bilo tako?" - pita me.

Ispričam joj kako se taj početak na poslu mene dojmio i završim:

- "I meni, i drugima. Ja govorim na osnovu svog iskustva i moje generacije i svog okruženja. Kao školarci druugačije to zamišljamo, puno idealističkije, pa nam realnost teško padne. Ubija nas ravnodušnost i inertnost sredine koja ne želi nikakve promjene, svako u njoj čuva svoju stečenu poziciju. A onda ti ne ide u glavu zašto su takvi, pogodi te tvoja nemoć da išta promjeniš i tako dođe apatija i razočaranje. Mene su spasile vanredne studije, bar tu idem napred, ne stojim u mjestu, a to bi bilo najgore."

- "Nemoj me plašiti, valjda neću proći tako?" - zamisli se ona.

- "Ne znam, nadam se da nećeš. Imaš li u Gračacu poznatih, malo je mjesto, nema se baš gdje izići. A tu svak svakoga zna, moraćeš voditi računa o ugledu, jer će te i za najmanju sitnicu, koja nije u skladu s njihovim mjerilima, ogovarati." - govorim joj.

- "Nema nikoga, ove što znam upoznala sam u ovih mjesec dana." - zamišljeno će ona.

- "Čitaj, piši, gledaj TV, radi, putuj kad si slobodna, dopisuj se, moraćeš naći neki oslonac." - prihvatim joj nježno ruku.

- "Hoćeš li mi ti pisati?" - sinu očima i odmah stidljivo spusti pogled.

- "Zašto ne, možda me nekad put nanese u Gračac, bar ću imati nekog poznatog, ljepog i dragog." - kažem joj tiho, starac prekoputa je načas presta hrkati.

A kad se stari poslije meškoljenja namjesti i ponovo zahrče privučem cecu i usnama joj nađem sočne usne, one se racvjetaše i željno prihvatiše poljubac. Opi me miris planinskih ljekovitih trava i dah djevojačke duše. U šaci mi se nađe bujna nabrekla dojka, drhtaše kao krupna zrela dunja na tankoj grančici, koja se boji otpasti pri prvom naletu bure.

U milovanju i ljubljenju prekinu nas naglo zaustavljanje voza. Noć je, tišina, čuje se govor lišća okolnih šuma, šum Une i kao mač otar uzvik konduktera:

- "Krupa, Bosanska Krupa!"

- "Branko! "Mala moja iz Bosanske Krupe...", sjećaš li se?" - šapućem joj.

- "Aha, duša mi se rastopi svaki put kad je čitam." - šapuće i ona.

- "Najiskrenija, najnevinija, najspontanija, najljepša ljubavna pjesma, bar za mene." - kažem joj.

- "Lijepa je, ima ih i kod drugih pjesnika. Kostić, Radičević, Dučić, Rakić, Šantić, Miljković i još, još, puno još." - nabraja ona.

- "Istina, ali mojoj duši najbliži su Branko Ćopić, Šantić, a od stranaca Jesenjin, ako je on za nas uopće stranac. Valjda šta su ova dvojica iz našeg podneblja, a Sergej blizu univerzalnosti ljudske duše." - obrazložim joj.

- "A koji su tvoji romanopisci?" - pita ona pribijena u zagrljaju uz mene.

- "Matavulj, i opet Branko Ćopić od naših, a od stranih Dostojevski, Tolstoj, Gogolj, Šolohov, Puškin, Turgenjev, Čehov, Pasternak, tako nekako, ima ih još." - kažem prve koji mi padoše na pamet bez nekog rangiranja.

- "A Njegoš. Šta je s njim?" - smije se ona.

- "On je filozof, samo se na svoj način, narodnim jezikom, izražava." - izdvajam ga.

- "Preferiraš one koji spontano pišu, s dušom, ako sam u pravu?" - pita konstatacijom.

- "Da. Dučić je naš najveći stilista, izdigao je srpski jezik na nivo svjetskih jezika, engleskog, francuskog, neosporno je da i kod njega ima duše, ali mi je dojmljiviji npr. Šantić, i kad čitam njegove pjesme čini mi se kao da ih je izvukao iz moje duše." - igram se njenim prstima.

- "Sličan nam je ukus, baš mi je drago da sam našla srodnu dušu." - pruži mi raspuklu trešnju na poljubac.

Da je voz prešao na magistralu osjetih po nedostatku onoga "tak-tak" na Unskoj pruzi što se čuje na sastavima šina, a ovdje je klizio po "dugom traku". Dva sata još pa će svako svojim putem, ja u Osijek, a Ceca u Beograd. Još je bila duboka noć kad smo se rastali u Vinkovcima. Sačekao sam da "štok" voza nestane u izmaglici prema istoku, pa se spustih s perona u restoran na vrelu kavu do polaska lokalca za Osijek.

A Cecin miris tjela, slatkoću usana i vrelinu daha osjećao sam kao da je i ona tu.

- 62 -

Do Osijeka, uz žagor đaka i studenata, gledao sam kako se ravnica budi. Naviljci magle bježali su prema nebu i rasplinjavali se u beskrajnoj širini plavetnila , a tu i tamo, uz omanji šiprag na kraju njiva, ostajao je po koji sivi čuperak otežao od rose i stidljivo se skrivao u prošarano jesenjim bojama lišće. Jato vrana vredno je prebiralo po mrkom oranju, a sivi golubovii su uzletali na svaki sumnjivi šum, napravivši po krug dva nad ravnicom i nanovo se stapajući sa sivilom strmništa. Od istoka žuti zrak širio se ravnicom kao plima i pozlaćivao do tad sivu ravnicu. Pospanost mi bi odnesena kao dlanom, ja živnu tjelom i dušom i šesto čulo mi javi da će ovo biti ljep dan.

U poslovnici KSR-a Smilja, Miro i Faik su pili kavu pa ponudiše i mene. Izmjenišmo novosti iz Splita i Osijeka, ta nismo se vidili cjelo ljeto.

- "Ti si Milane sad četvrta godina?" - Faik će.

- "Da, ovo danas mi je drugi ispit iz četvrte." - kažem mu.

- "Oho, pa to treba zaliti." - vadi Faik flašu "Rubinova" vinjaka i naliva svima bićerine.

- "Pa, ja bi trebao častiti." - smijem se.

- "Ti ćeš posle ispita, kad ti upiše ocenu." - smije se Faik.

- "A ako padnem, može svašta biti?" - velim.

- "Nema šanse, lepo odelo i kravata, iz tebe zrači sigurnost i vedrina, takvi ne padaju." - zafrkava me Smilja.

I nisu pogrešili. Ima dana kada ide sve kao po loju, a takav je za mene bio ovaj dan. Ispit je bio na vreme, pitanja su bila kao da sam ih sam sebi postavljao, a odgovori kratki i precizni.

- "Vrlo dobro kolega, čestitam." - upiše profesor četvorku.

- "Mogu li iz Vašeg predmeta pisati diplomski rad?" - koristim priliku.

- "Imate li koncept?" - pita on.

- "Napisaću ga u holu za pet minuta." - kažem.

- "Dobro, pa donesite da ovjerim." - prista on.

Grupa studenata koja je čekala na ispit i nekoliko kibicera se začudiše:

- "Već, šta je bilo?"

- "Četri." - kažem im i nabrojim pitanja na koja sam odgovarao.

- "Blago tebi, to se retko dešava." - čujem nečiji komentar.

Sjednem za stolić u holu i napravim koncept za diplomski rad s naslovom i poglavljima i odnesem profesoru u kabinet. On ga preleti očima i stavi datum i paraf:

- "Samo nemojte širiti, maksimalno sedamdesetak strana, u tri primjerka, predajte u dekanat, pa će mi oni dostaviti."

- "Dogovoreno, doviđenja." - pozdravim se.

- "Svako dobro kolega!" - isprati me.

Bilo je deset sati, siđem u kantinu, a tamo nema nikog poznatog. Uputim se u Centar da vidim jeli Veljko stigao od kuće, a nađoh ga u krevetu, pospanog kao da je maloprije legao.

- "Koliko je sati?" - pita on bunovno.

- "Prošlo deset, van je ljep miholjski dan šteta je ležati u tom brlogu." - smijem mu se.

- "Kad ti i šta polažeš?"- bunovno se češka po raščupanoj kudravoj grivi sjedeći na krevetu.

- "Ne polažem ništa, položio sam." - smijem se.

- "Štaaa, kada?" - nije mu jasno.

- "Položio sam "Analizu" u devet sati, četvorka čovječe, a rekoh ti da je prošlo deset sati, budi se." - povisim glas.

On đipnu uvis kao da je izbačen iz praćke i zgrabi me:

- "Pa ti si lud, totalno lud, šta nisi odma reka, uh, ja bi na tvom mjestu slomio po Osijeka."

- "Pisaću i diplomski iz Analize." - velim mu dok me on još trese.

- "To kod Benašića ne more svako! Jeli ti odobrio?" - pita čudna pogleda, sumnjivo mu.

- "Napravio sam koncept u holu, na komadiću papira, pogleda je i parafira. Šta treba još?" - kažem mu.

- "Na komadiću papira, rukom!?" - izbečio se on.

- "Nego kako?" - rekoh.

- "Pa njemu kucaju na mašini, idu po pet puta na konsultacije i jedva im odobri. A ti na po arka papira, vidi žvrljotine, i odobrio je!? Koji si ti sretnik, ludi sretnik!?" - prevrće on papirić s konceptom diplomskog i profesorovim parafom.

- "Ne kvari, danas mi je ljep dan. Ajde, oblači se, idemo piti, častim." - požurujem ga.

- "Uh, glava mi je ki varićak, sinoć smo bili na plesu u "Centrala", pa se poslije lokalo." - žali se on.

- "Ljepo se umij, obrij i obuci, nečim oštrim ćemo razbiti taj mammurluk, pa ćemo malo prošetati i ručati. Imaš li kakvih obaveza?" - predlažem mu.

- "Moram navratiti na fakultet, neću dugo, samo predati seminarski, a onda sam slobodan." - reče idući u kupatilo.

Veljko se upicanio, obukao je odjelo i stavio mašnu, izbrijao se i uredio brkove, gledam ga i kimam glavom:

- "Boga mi, zreo si za ženidbu!"

- "Šta ti je, isti si moj ćaća Mile, đe je još vojska i ovi ispiti što su ostali!?" - buni se on.

- "To je tvoj problem, ali kako na to cure gledaju? Vodi računa, nema više neobaveznih prolaznih ljubakanja, onih od danas do sutra, sada će se kačiti samo udavače." - zafrkavam ga.

- "Imaš ti pravo! Milo me gledaju i one koje su prije dizale nos u nebo. Aha, o tome se radi, vidi ti vraga, strpljiva i čvrsta ženska zamka." - kao da mu je sad sinulo.

- "Đe ti je ona "Zagrepčanka" ?" - pitam ga.

- "Oćera sam to! Pravila se velika dama, a ispala je prava drolja kad je pokazala pravo lice. "Izvana gladac, unutra jadac!", jebeš umišljenu malograđanku." - odmahnu rukom dajući do znanja da je to svršena stvar i da neće više o tome govoriti - "Ima jedna mala na Ekonomskom, iz Vinkovaca je, ki lutka je, ali je i pametna. Tu polako pletem mrežu, nadam se da će s njom biti ono pravo." - doda.

Na Fakultetu se nismo dugo zadržali, a tad produžimo do željezničke stanice, usput kupim "Rubinov" vinjak i kavu i ponesem društvu iz KSR-a. Iskrenu su se radovali i prigovarali što sam se trošio, ta oni toga imaju kao trošak reprezentacije. A`tada se nas dvojica uputimo u grad na ručak, a naveče me Veljko isprati na voz.

- "Kad jopet dolaziš?" - Veljko će po Bukovački.

- "Pisaću diplomski i spremati "Ljudske odnose u poduzeću" kod dr. Ivana Mandića. Imam dosta posla u firmi, vjerojatno u proljeće, neću moći prije." - proračunavam potrebno vreme za sve te obaveze.

- "Onda se dosta dugo nećemo viditi. Nema veze, kad god bude javi se." - pruži ruku.

- "I ti se uvati knjige i te "tihe" ozbiljne veze s malom lutkom Vinkovčankom. Vreme leti, a stari Mile rinta u 'Voševcima." - pozdravim ga.

U vozu za Split sam spavao cjelim putem, trebalo je odmah s voza na posao, jer je sve ono što se skupilo za mog odustva čekalo na stolu.

- 63 -

Prošlo je Miholje ljeto, još se moglo u odjelu, ali je sve više mantila bilo po gradu. A Gojko Žeželj me obavjesti da se ženi, reče i datum i da obavezno moram biti prisutan u svatovima.

- "Neće biti puno svatova, samo najuža rodbina. Kum će mi biti Radovan, staro kumstvo iz Gošića, i Boćo, Maja ga uzela za kuma sa svoje strane." - reče detaljnije.

- "Jel' trebam šta pomoći, ima strke oko toga?" - pitam ga.

- "Nema potrebe, restoran smo našli, dogovorili jelovnik, vjenčanje je zakazano, stančić smo našli, i to je to. Tvoje je da dođeš u određeni sat, može i nešto prije, pa poslije Vjenčaone se ide na ručak, i to je to." - flegmasto će Gojko.

- "Dobro, biću tamo, ajd' progrmi i to, kad je već tako, a ja ću se gledajući učiti." - smijem mu se.

Ljep je al' vjetrovit dan, po koji sivobjeli oblak od Šolte proleti prema Labišnici na tren zaklanjajući sunce. Nad Biokovom se plete mrka kapa oblačina, moglo bi biti i kiše dok stane vjetrina koja još neda da se oni usidre nad otocima.

Na poslu sam bio do jedanaest sati, obavio tekuće poslove, a sada se uputio pored Dioklecijanove palače prema Mažuranićevom šetalištu. Razmišljam, idući Hrvojevom pa kroz park pored Naučne biblioteke, kako se klapa raspada: "Gojko se ženi danas, Boćo će uskoro, Gojko Čubrilo ode za prometnika na Ličku prugu, Ilija Rašuo pređe za radiotelegrafista u Knin, Mane Rokvić za pregledača kola u Gospić, Šime Nimac se oženi Josipom, Petar Dokić je u braku s Jordanom i već imaju kćerku, brat mu Stevo Dokić je u KSR-u u Beogradu i oženio se svojom starom ljubavi, Jozo Grgić bio povremeno, a sad se potpuno poslije saobraćajke povuka u samoću, i tako ostajem samo ja sa svojim studijima i vojskom pred sobom. Ovi mlađi šta dolaze drugačijih su prohtjeva i naravi, tamo gdje oni izlaze nije za mene, prestar sam i to već prošao. Šta da radim, moraću završiti što prije započeto studiranje, ako prekinem i odem u vojsku poslije će mi biti teže se nanovo uključiti," trgnem se iz razmišljanja ispred Pravnog fakulteta, tamo ispred Vjenčaone vide se svečane talete, buketi cvjeća i nasmijana i podnapita lica.

Pređem ulicu, vidim Boću i uz njega uzbuđenu Maju u vjenčanici boje ciklame s isto takvim šeširom i buketom cvjeća u rukama. Gojko svoje uzbuđenje uspješno prikriva pretjeranom mirnoćom i nonšalancijom. Upoznajeme s ovim i onim, ovom i onom, u toj gužvi ničije ime ne pamtim, kao ni oni moje. S Gojkove strane vidim, poznam po bukovačkoj odjeći, mu mater, a po govoru prepoznajem mu brata Vladu i ženu mu iz Zadra. Tu je od Majinih brat joj Ivan iz Dubrovnika, oniži momak s brkovima, i stari živahni otac joj Jure, a za ostale ne znam ni ko su ni u kakvom su statusu, da li rodbina ili prijateljice i prijatelji.

Ulazimo u malu pretjesnu Vjenčaonu u prolazu se sudarajući s onima koji izlaze. Sve tu ide kao po tekućoj traci, bez neke svečane atmosfere, nekako kao na Pazaru u pijačnoj gužvi. U četri dobrano izlizane fotelje sjedaju mladenci i kumovi, a ostali se tiskaju u tješnjaku iza njih. Fotografi se bore za zaradu, muku mučeći da u toj maloj prostoriji nađu dobro mjesto za napraviti dobar snimak.

Matičar i odbornik ustaše i zamoliše za tišinu, a onda poče čitanje ličnih podataka i paragrafa iz zakona, dugo, suvoparno i dosadno.

- "Da!" - reče Gojko.

- "Da!" - reče i Maja.

Poljubiše se, fotografi uslikaše, a onda opća gužva i čestitanja. Blicevi sjevaju dok svi polako izlazimo van, opet se sudarajući u uskom hodničiću sa slijedećim po redu svatovima. Sve je nekako suvoparno, poslovno, i prozaično, kao da se radi o nekakvoj svakodnevnoj običnoj stvari, a ne nastanku nove porodice. Nigdje muzike, pjesme, spontanog veselja i svečane atmosfere, ničega što bi ukazivalo da se događa uzvišen i svečan čin.

- "Bez veze, ajde malo popi da te probudi, da živneš!" - zanoseći po dubrovački pruža mi flašu konjaka Ivan, Majin brat.

- "Baš, suviše činovnički, kao da se plaća porez." - potvrdim i uzmem flašu te povučem gutalj.

Strpašmo se u nekoliko auta i odvezošmo se na Meje u restoran. Malo žagor, malo muzika, malo šale, neke pomalo ugrija piće i počeše pjevati, a onda se jedno po jedno ili po dvoje počeše razilaziti.

- "Ti navrati kod nas kad hoćeš, ništa se nije promjenilo." - uspije mi reći Maja kad sam odlazio.

- "Kad se raziđe gužva vidićemo se." - obećam i uputim se pješke u stan nedaleko od restorana.

Ne znam kako su ovu cermoniju doživjeli Gojko i Maja, vjerojatno svečano, a meni kao promatraču sa strane učinilo se sve suvoparno i činovnički. Zamišljao sam te svadbe i vjenčanja nečim velikim i svečanim, valjda pod utiskom filmova i knjiga, i nije mi bilo jasno zašto se vlasti nisu domislile da to nekako organiziraju kao pravi svečani čin, slično nekadašnjim crkvenim ili seoskim vjenčanjima i svadbama, ako su preferirale civilna vjenčanja.

- 64 -

Ono što sam dugo očekivao i što se odlagalo iz nedjelje u nedjelju konačno je došlo. Stigao je poziv za sastanak planera u Lovranu koji će trajati desetak dana, s uputama šta treba sve donjeti od pribora, dokumenata i proračuna.

Nazvao sam kolegu planera iz Kninskog OOUR-a Saobraćajna sekcija Gojka Raškovića pa se dogovorišmo da ne nosimo duple stvari. Najvažnije mi je bilo što će on ponjeti digitronsku računsku mašinu da ja ne vučem ovu tešku "Facitku".

Kad sam sredio sve proračune i prikupio potrebne podatke sazvao je direktor Saraga sastanak stručnog kolegija na kojem smo zauzeli određene stavove, a na moj predlog da pođe i šef službe Frane Sunara on se izgovorio da ovdje u OOUR-u ima puno organizacijskih i kadrovskih problema koje hitno mora rješiti.

- "Kako hoćete, kakve temelje sada postavimo tako će OOUR u budućnosti poslovati, a "krive Drine" je teško poslije ispravljati i mjenjati, jer treba konzesus svih OOUR-a u SOUR-u ŽTP Zagreb. Mi smo novi OOUR, trebali bi ići sa najačom ekipom da bi izborili što povoljniji početni položaj u grupaciji."- upozoravim ih, Saraga razumije, a kada uvidi da niko od šefova službi ne želi da ide zaključi:

- "Mile, imaš moj telefon, javi se za sve šta bude trebalo, ja ću onda preko u ŽTP-u poznatih intervenirati."

Uzeo sam dnevnice za deset dana i službeni nalog, spakovao se i naveče krenuo autobusom. Iz Splita je još šutovao Filip Buzov, planer iz OOUR Sekcija za pruge, ali je on putovao vozom preko Like s presjedanjem u Ogulinu za Rijeku, tobože će se sastati s planerima iz Knina i Karlovca, a zna sam da je pravi razlog "mućka" s putnim troškovima, bez obzira što mu je takvo putovanje teže i zamornije. Putovanje željeznicom nam je besplatno, a on će preko poznatih nabaviti neki račun za pokriće troškova autobusa i te pare će mu biti čista zarada. Od ranije sam načuo da se mnogi time služe kad je dozvoljen alternativni prevoz, željeznica-autobus-avion, na relacijama gdje je putovanje željeznicom bilo dulje ili nemoguće. Inače se moralo putovati željeznicom.

Autobus je vozio cjelu noć, beskrajno vozeći iz krivine u krivinu od Starigrada do Crikvenice. Kasno ujutro stigao sam u Rijeku i raspitao se za autobus koji vozi u Lovran. Već se bilo razdanilo i kroz prozor sam promatrao Opatijsku rivijeru. Odmah mi je bilo jasno zašto je toliko izvikana. Šuma se spuštala do mora, obala, iako hrapava od sika i nepristupačna, bila je uređena betonskim stazama i stepenicama, a zgrade i hoteli, te bezbrojne vile bile su izgrađene u romanskom i bečkom stilu.

Opatija, Ika, Ičići, pa Lovran. Izašao sam u centru i upitao za hotel "Miramar" gdje je bila smještena ekipa planera iz OOUR-a Saobraćajnih sekcija. Nikog od njih nisam poznavao, kao ni oni mene, tek kad sam se pojavio na recepciji prišao mi je mladolik, srednjovječni čovjek, uredno izbrijan i potšišan i predstavio se:

- "Ja sam Zvonko Mehaković, svodni planer saobraćajne grupacije, dosad smo se čuli telefonom, mislio sam da ste stariji."

- "Mlad i neoženjen, nadam se da ću se snaći." - kažem mu.

- "Sam si došao?" - upita u čudu.

- "Sam, šefovima je ovdje suviše daleko." - nasmijem se.

- "Dobro je, neće biti problema, što god zatreba tu sam na usluzi." - potapša me prijateljski po ranmenu - "Sastanak će biti ovdje u sali u 10 sati, imaš dosta vremena da se raspremiš. Dogovorit ćemo se za način rada, ne trebaš ništa posebno ovaj put donositi osim olovke i malo papira."

Smješten sam u sobu s Josipom Kanceljakom iz Karlovca, omalenim i temeljitim tridesetogodišnjakom visoka čela i valovite kose, dobroćudnog i smirenog teparamenta. Kad sam vidio šta je on sve dovukao od papira i dokumenata učini mi se da ja skoro ništa nisam donio:

- "Pa ja nemam ni pola toga?"

- "Ima ovdje kod mene za obojicu. Pomagaćemo se, važi?" - nasmije se on dobroćudno.

Ispriča mi da je i on bio otpravnik vozova, da je vanredno završio Višu ekonomsku i da već par godina radi na planu, analizi i raspodjeli, da je oženjen i ima dvoje djece, da sada gradi kuću, jer je tako u Karlovcu bolje i lakše za život negoli se stiskati u stanu i on je zato dobio stambeni kredit kad se odrekao prava na stan.

U deset smo sišli u salu koje su namjestili prema našim potrebama. Radi zapisnika su se svi predstavili i potpisali:

• Zvonko Mehaković, svodni planer grupacije saobraćaja u ŽTP-u Zagreb:
• Stjepan Delić, referent plana u ŽTP-u Zagreb:
• Čedomir Pavlović, OOUR Saobraćajna sekcija Zagreb 1:
• Vlatko Grgić, OOUR Saobraćajna sekcija Zagreb 2:
• Mijo Bakarić, OOUR Saobraćajna sekcija Vinkovci:
• Miro Vučković, OOUR Saobraćajna sekcija Osijek:
• Antun Novak, OOUR Saobraćajna sekcija Varaždin;
• Josip Blažeković, OOUR Saobraćajna sekcija Koprivnica;
• Pejo Koprešak, OOUR Saobraćajna sekcija Slavonski Brod;
• Josip Kanceljak, OOUR Saobraćajna sekcija Karlovac;
• Gojko Rašković, OOUR Saobraćajna sekcija Knin;
• Vlado Tomić, OOUR Saobraćajna sekcija Rijeka;
• Mile Karapandža, OOUR Saobraćajna sekcija Rijeka, šef ekonomske službe;
• Mile Mažibrada, OOUR Saobraćajna sekcija Split.

Ja sam tu bio najmlađi i novi a oni su se svi odranije poznavali.

Dogovoreno je da će se raditi svakodnevno od osam, poslije doručka, do 14 sati, do ručka, a popodne od 16 do 19 sati, do večere. Upoznati smo da ćemo se tu hraniti i spavati i koliko iznosi cjena pansiona. Kada smo se preračunali vidjeli smo da će nam troškovi iznositi nešto manje nego dnevnice, kako neko u šali reče "post sezona je, nema se van gdje ni trošiti".

Pošto su do sada Sekcije Knin i Split bile jedna, sjedio sam do Gojka Raškovića, jer su nam neke cifre bile zajedničke i sada ih je trebalo razbijati na dva djela ovisno na kojem djelu pruge se obavljaju ti poslovi i nastaju troškovi.

Krenulo je od kapaciteta pa se prešlo na planiranje obujma rada, tada na potreban broj radnika i strukturu radne snage, osobne dohotke i druge troškove vezane za radnu snagu, te na veličine pojedinih vrsta troškova. Radilo se po istom kriteriju za sve i sve je teklo vedro i mirno dok se nije došlo do dodatnih zahtjeva u čemu su prednjačili Zagrepčani. Uglavom se sve svodilo na to da se "napušu" planirani troškovi preko kojih će se postići veći postotak u tekućem prilivu novčanih sredstava, a neutrošeni prihodi namjeniti za plaće i zajedničku potrošnju kao tobožnja ušteda na troškovima. Pošto je za sve trebao konzesus na tom dogovaranju se trošilo previše vremena da bi se kasnije nekako došlo do ubrzanog dogovora "lomljenjem preko koljena". U kuloarima se pogađalo: " Ti podrži moj zahtjev, ja ću podržati tvoj." , i tako se nekako napredovalo prema kraj.

Kako bi se izbjegle improvizacije dogovoreno je na plenarnom sastanku svih grupacija da pod hitno Radnički savjet SOUR ŽTP-a donese Metodiku planiranja na predlog struče radne grupe koja je ovdje predložena.

Na kraju desetog dana pročitani su od svodnih referenata uporedni pokazatelji koji su planirani za OOUR-e. Moj OOUR je bio negdje po sredini, pa sam bio zadovoljan cjelinom, ali sam i naučio kako ubuduće se treba pripremiti za ovakve dogovore.

Slobodnog vremena skoro nije bilo. Tek pri kraju, dok smo čekali druge grupacije, bio sam slobodan jedno popodne, pa se raspitam kod recepcionera za mog komšiju s Vlake Dušana-Ducu Bezbradicu. Imao sam sreće jer ga je recepcioner lično poznavao dok je tu u Lovranu bio u Miliciji, a sada radi kao barmen u hotelu "Rezidenc" i to baš taj dan od dvadeset sati pa do zore. Nazovemo ga na stan, a on sav iznenađen, odmah me pozva da sjednem na autobus koji je išao svaki po sata i da izađem kod hotela "Slavija", tu će me on čekati. Tako je i bilo.

- 65 -

Duca, kao Duca, uvjek uređen i upicanjen, odjeven po posljednjoj modi onako visok i vitak djeluje kao pravi gospodin iz velike i stare gospodske kuće sa stoljetnim "kolinom", čeka na stanici.

- "Milošiću," - tepa mi iskreno obradovan - "pa otkud ti na Rivijeri, kad si ovamo došao?"

- "Ima sedam-osam dana, u Lovranu sam, radimo tamo neke planove ŽTP-a, diobene bilance, ma šta de te gnjavim s tim, ukratko rečeno poslovno." - rekoh mu dok se grlimo.

- "Ma čekaj da te vidim!" - odmiče se dva koraka - "Pravi mladi gospodin i likom i djelom! To volim, kad se naši ljudi znaju uklopiti u sredinu. Ništa mi nema mrže nego kad ostanu ni tamo ni ovamo." - ponovi svoje pravilo koje se sastojalo u tome da se moraš uklopiti u sredinu ne samo po oblačenju nego i duhom, poprimajući od te sredine ono što valja, a dajući joj ono što je kod tebe dobro, što si sa sobom donio. Kad bi došao na godišnji, koji je uvjek koristio kod matere babe Marice, na Vlaku, odmah bi se odomaćio kao da ni dana nije bio "u svijetu", a tamo gdje je radio i živio naučio bi običaje i lokalni djalekt da se nije razlikovao od "domaćih".

- "Pa šta me odmah nisi zvao?" - prekori me.

Objasnim mu da radimo po cjeli dan, ni Lovran nisam razgledao, izuzev ono malo u centru, da sam slučajno popodne slobodan i da sam to iskoristio da ga vidim.

- "Znaš šta, idemo na jedno mjesto, kod mog dobrog prijatelja u Lovran, pa ćemo tamo večerati i dobro se ispričati. To je restorančić blizu centra, vidićeš, prva liga." - pređemo preko puta na autobus. On se pretvorio u turističkog vodiča pa mi objašnjava sve što vidimo iz autobusa: koji je to hotel, koja i čija je to vila, pokazuje mi gdje je njegov hotel "Rezidenc". Priča istorijat, koje su ugledne ličnosti tamo boravile, ko ih je i kada gradio, ko ih sada koristi i sve do u tančine.

U Lovranu dvadesetak metara od centra, prekoputa male pijace, bio je taj restoran. Duca uđe kao u svoju kuću, gazda srednjih godina srdačno se s njim pozdravi, proćakulaše nešto na istarskom djalektu, pa onda pređoše na srpski:

- "Ovo je moj komšija i prijatelj, više nego brat." - predstavi me Duca.

- "Drago mi je, tvoj prijatelj je i moj, Toni." - predstavi se gazda.

- "Mi ćemo večerati, najbolje šta imaš od predjela do deserta, vino već znaš, po tvom izboru." - reče mu Duca.

Toni nas je lično posluživao, donese "Čivas" za aperitiv i diskretno se udalji u kuhinju.

- "Šta ima u našoj Bukovici, na Vlaci i Kistanjama?" - započinje on razgovor.

- "Pa, nisam ni ja odavno tamo bio, koliko čujem ništa novo." - rekoh mu - "Sad sam na novom radnom mjestu, moram se uklopiti i dokazati, a tu su i studije, četvrta godina, želim to okončati."

- "Četvrta godina, bogami si dobar, i ja sam sad na Višoj turističkoj, idem i na jezike, dobro mi idu njemački, talijanski, engleski, francuski, istarski i naš bukovački, a šta kažeš?" - smije se.

- "Odlično, bolje je nego da si osta u Miliciji." - podržavam ga.

- "Kakva Milicija, ko ima i malo pameti ide dalje, naročito u ovim krajevima. Ja zaradim više bakšiša kao barmen nego što su mi bile dvije plaće kao milicioneru. A tamo mogu ostati samo oni kojima je to vrhunac karijere i koji su glupi i ljeni i nemaju želje za obrazovanjem. I ne samo to, kad sam iša u večernju srednju počeli su me popreko gledati, kao "šta će ti to?", istovremeno se bojeći da ću tako brže od njih do višeg čina. Jebem ti čin! One gore na vrhu postavlja politika, stručnjaci sa školom su njihovi sinovi, budući nasljednici, a odozdo možeš stići do starijeg vodnika, eventualno kapetana ili nekakva inspektorčića, i u penziju. Kad sam to shvatio, odmah poslije završene srednje škole prešao sam u ugostiteljstvo i turizam, tu se bar viđam i radim s normalnim svjetom, a ne s ološem i kriminalcima. I nemam ti ja dušu lemati nekoga pa da je zadnji skot, ipak je ljudsko biće. I svak se na ulici kloni tebe, a kad si u civilu pa sazna ko si odmah shvatiš da ne želi imati s tobom posla." - obrazlaže on svoje razloge što je promjenio profesiju kao da mi se pravda.

- "Šta je bilo s onim, šta su te zatvorili?" - pitam ga.

- "Napakovali mi! Ne moraš mi vjerovati, ali te nemam zašto lagati. Ti znaš da ja odmalena volim muziku i radioaparate, a sada su se pojavili i kazetofoni, televizije i drugo, svake godine sve modernije i modernije. Dođu ovdje stranci preko ljeta, donesu najmodernije te aparate i ja ih kupim u po cjene, njima se to ne isplati vući nazad. Prodam one starije tipove koje imam kod sebe od prošle godine i tako se svake godine modernizujem. To sam činio samo za sebe, nije to bila trgovina i za druge, ali je neko iz milicije, sad znam i koji, to prijavio kao šverc i oni od toga napravili "šverc na veliko". I to isti oni s kojma sam radio u Miliciji i za koje znam šta rade a šta ja nikad nisam htio, znaš ono muktašenje po kafićima i restoranima. Na sudu sam rekao sve šta je i kako je bilo, i ispalo je da sam švercovao, kršio carinske i šta ja znam koje sve propise, prihvaćeno je ono milicijsko " na veliko" i dobio sam tri mjeseca kazne. A to svi čine, i onda i sada, po hotelima, privatnim gostionima i pansionima i nikom ništa. Oni iz Milicije se meni svetili jer nisam za njih ćio mukte nabavljati. Eto, to je to." - završi on.

- "Glupost, pun je Split švercovane robe iz Trsta, Ankone, Peskare i ko zna otkud se sve ne nabavlja, pa nikom ništa. Slobodno je na Pazaru i Peristilu prodaju." - kažem mu.

- "Pa pogledaj ovdje ljude na ulici. Svi se u Trstu i njegovoj okolini snabdjevaju odjećom i obućom, kućanskim aparatima, autima, ma i paštu kupuju tamo. Sjedne u auto i za sat je tamo, napuni auto svim i svačim, pozdravi se s carinikom, da mu šteku stranih cigareta i gotovo. A ti Duca u zatvor! Znam ja ko mi je to namjestio, jedna polupismena budaletina iz Gospića, to mi je reka jedan u povjereenju, odavde domaći. A taj Likota je tražio da za njega nabavljam, pa ćemo djeliti napola. Ja to nisam htio i tada usljedi njegova osveta, a sad su se i njega rješili, dosadio i drugima pa ga upitili negdje u Liku u neku vukojebinu. Taj ni za desetak godina nije uspio naučiti ni jednu jedinu stranu rječ iako su nas svake godine slali na plaćene kurseve stranih jezika." - dopuni on svoju priču.

Paški sir, dalmatinski pršut, masline i prstaci bili su za predjelo, a tada su donjete sitne lignje na žaru, zubatac, kuvani krompir na salatu, zelena salata s mladom kapulicom, a pili smo istarsku malvaziju, objedujući bez žurbe, pričajući.

- "Sada ću biti tri mjeseca slobodan, jedan mjesec idem na putovanje po Evropi, kolektivno, plaća firma, drugi mjesec ću ići kod Marice na našu Vlaku, a treći ću spremati ispite, a onda mi počinje rad od jutra do sutra, sezona je. Tako je kod nas. Uskoro trebam dobiti stančić i meni će biti dobro." - polako priča.

- "Šta je, šta se ne ženiš, prestarićeš?" - kažem mu.

- "Tako i baba Marica kaže, možda i hoću ako naiđem na pravu, vrag će ga znati, moj kriterij je dosta visok, na žuri mi se, vidit ću." - neodređeno će on.

Sad nam se pridružio i gazda Toni pa smo se šalili na račun Dalmatinaca i Istrijana, a onda je Duca morao na posao:

- "Malo sam zakasnio, nema veze, kolega će imati veći bakšiš, neće se buniti. A ti kad god uhvatiš vremena zvrcni telefonom pa ćemo malo đirati po Opatiji. E, da nas sad naši s Vlake vide, ne bi vjerovali da smo to mi." - smije se Duca.

- "Imate li gostiju?" - pitam ga.

- "Beogradski, Novosadski i zagrebački boljestojeći penzioneri tu su cjelu zimu. Jeftiniji im je pansion ovdje u podsezoni nego što imaju troškove tamo za stanove, a vreme je ovdje ljepo preko zime. Šetaju, igraju šah ili karte, plešu i po sobama imaju TV i radio, šta će tamo u magli i snjegu. Tako dođu i Austrijanci i Švabe, pametni ljudi, ne moraju kuvati i prati ni čistiti, ovdje to sve imaju za iste ili manje troškove nego da su po svojim stanovima i gradovima." - priča Duca dok čekamo autobus.

- "Javiću se telefonom na stan ili hotel." - obećam mu dok je ulazio u autobus, a u duši mi drago što sam bar u govoru prisjetio se čari Bukovice i moje Vlake tako daleko od njih.