Pruga (51-55)

- 51 -

Promjene u organizaciji poduzeća su formalno nastupile od prvog juna, nestala je Saobraćajno transportna radna jedinica Split, a počela da organizacijski djeluje OOUR Saobraćajna sekcija Split. Odlukom organa upravljanja, sada SOUR ŽTP-a Zagreb, za v.d. direktora OOUR-a je postavljen Danko Saraga, s visokom stručnom spremom stečenoj završetkom Visoke privredne škole u Zagrebu. OOUR je imao organizacijsku podjelu na Zajedničke službe, koje su se djelile na Saobraćajnu, Komercijalno-transportnu, Ekonomsku i Opću i pravnu službu. Na čelu Saobraćajne službe bi je Ćiro Vučenović, saobraćajni inžinjer, došao sa mjesta šefa stanice Solin, Komercijalno-transportnom rukovodio je Svetislav-Slavko Pribudić, sobraćajni inžinjer, koji je došao sa mjesta pomoćnika u Komercijalnom predstavništvu ŽTP-a u Splitu, Općom i pravnom službom je rukovodio Lazo Ožegović, apsolvent prava, bivši sekretar STRJ Split, a na čelo Ekonomske službe postavljen je za v.d. Frane Sunara vanredni student četvrte godine Ekonomskog fakulteta u Osijeku, bivši Samostalni referent ekonomskih poslova u STRJ Split.

Tog junskog jutra šef Ćiro mi reče da trebamo obojica otići kod Sarage u Split, na željezničku stanicu, gdje je po svakojakim ćumezima bila raštrkana uprava Sekcije. Koliko je on čuo razgovaraće se o mom rasporedu na radno mjesto Samostalnog referenta za plan, analizu i raspodjelu i o njegovom rasporedu za šefa Saobraćajne službe, a saznaćemo i kakva će biti ostala ekipa s kojom bi trebali ubuduće raditi.

Krenemo s njegovim "tristaćem", vozi Ćiro, a dok vozi on ne može razgovarati. Ukočio se i samo ponekad opsuje "Gospu kurvu", kad ga neko pretiče ili požuruje trubljenjem ili kad on nešto zaboravi: dati žmigavac ili promjeniti brzinu.

- "Nije ovo za mene, nu ti Gospu, vidi, mrtvi me znoj probio!" - odljepljuje on košulju s leđa.

- "Pa šta si se ukočio, trbaš se opustiti, nisi valjda strašiv?" - nasmijem se ja.

- "Nisam strašiv, ma mi ne ide, drven sam, nemam osjećaja i gotovo. Ispočetka sam mislio da će s vremenom biti bolje, da je to početničko neiskustvo, ma ono ostalo isto, ako nije i gore." - odmanu on rukom - "Neću se s tim petljati, naročito po gradu, u ovom krkljancu, možda kad triba otići u Danilo, kod starih, tamo je lakše, nema ovakvih budaletina po cesti." - opušta se Ćiro

.

Danko Saraga je bio slobodan, bavio se nekim smještajnim poslovima za radnike budućih službi.

- "Evo nas direktore, po pozivu." - javi se Ćiro za obojicu.

- "Čestitam na postavljenju!" - kažem ja.

- "Hvala Mile, tko zna tko će biti po natječaju, još to nije konačno." - nasmija se Danko.

- "A tko će drugi, Keršić je "izgorio", ti to znaš." - kaže mu Ćiro.

- "A, vidićemo tko će se sve natjecati, kako komisije odluče. Mile, kako tvoje studije?" - pita on.

- "Dobro, za tri-četri dana polažem zadnji ispit iz treće, a nakon toga za desetak dana prve ispite iz četvrte godine. Skoro u redovnom roku dajem ispite." - kažem mu.

- "Šta je najteže u četvrtoj od ispita?" - upita Saraga.

- "Analiza poslovanja, nju polažem u desetom mjesecu." - kažem mu.

- "A matematika? Zar si nju već dao?" - čudi se on.

- "Da, još prošle godine." - potvrdim.

- "Onda si ti na konju! Najteže je prošlo. A kako ide Jozi Grgiću?" - raspitiva se.

- "I on je dobar, zaostaje za mnom za tri-četri ispita, gura." - kažem.

- "Ja razmišljam da te rasporedim za Samostalnog referenta za plan, analizu i raspodjelu. Tu ima dosta posla, matematike, ustvari to je najača referada u OOUR-u, gdje se cjelokupno poslovanje mora poznavati, od saobraćaja, komercijale, kadrova do ekonomije. To se do sada za nas, STRJ Split, radilo u Kninu i Zagrebu, pa smo tu novi. Hoćeš li se moći snaći?" - reče on svoje.

- "Mislim da hoću, to mi leži, a i interesantno mi je. Čujem da će Frane Sunara voditi službu. Ko će biti šef računovodstva?" - raspitujem se.

- "Mislim na Mariju Miše, ona je do sada bila šefica obračunske grupe, a i apsolvent je na ekonomiji, vredna je i zna sa ženama. A Srećko Mešin bi bio šef materijalne službe, on isto studira na Višoj ekonomskoj. Polako ćemo se uhodavati, svima je ovo novo, ako treba može se otići u Knin i upoznati posao." - razjasni on.

- "Pa, kad bi trebao početi?" - pitam.

- "Odmah, dođi sutra ovdje, a sad se javi Frani, nek te negdje smjesti. On je preko u obračunskoj grupi." - završi on.

- "Dobro, idem tamo na dogovor." - odoh ja.

Ćiro je ostao, on se trebao opširnije i detaljnije dogovarati.

Od stanične kamene zgrade, gde je bila Saragina kancelarija, pređem kolosjeke i nađem Franu Sunaru u dugačkoj uskoj kancelariji oronule zgrade stare "Re-ri-ne" stanice, bombardovane od Saveznika u Drugom ratu, pa privremeno zakrpane, koja takva godinama ostade čekajući bolja vremena za rušenje i izgradnju na njenom mjestu nove.

Uz Franin stol bio je stisnut stol Marije Miše, a do nje okrenuta leđima sjedila je Kruna Reić, referentice za osobne dohotke, a za četvrtim stolom sjedio je visoki vitki mladić duge hipi kose i rjetkih brčića s kojim me upoznaše odmah, bio je to Nikica-Mišo Vučičević, arhitektonski građevinski tehničar, radeći tu kao referent za održavanje.

Franu Sunaru sam poznavao iz Solina gdje je dolazio na zamjene kao robni blagajnik još dok sam ja bio tamo otpravnik vozova, a Mariju i Krunu samo po viđenju, dok je Mišo bio novoprimljeni radnik, sin Ivana Vučičevića, magacinera iz Split Predgrađa.

- "Onada, tebe Danko odabrao?" - Frane će hladno, službeno, nastojeći da odmah stvori autoritet rukovodioca.

- "Da, poslao me da se tebi javim, da vidiš gdje ćeš me smjestiti i da me upoznaš s radnim zadacima." - rekoh mu odsječno.

- "Ovo je ludnica, di ću ja to sve smistiti? Marija, ima li kod tebe privremeno neki stol i stolica?" - smušeno će on.

- "Ma kakvi, nas šest djeli četri stola. Pogledajte tamo di je bila garderoba, plan može biti i s njima." - žali se i predloži Marija.

- "Dobro, idemo tamo viditi, ovdi je zbilja ludnica." - usta on i nas dvojica pređemo kolosjeke i dođemo u veliku prostoriju koja do skora bila putnička garderoba. Sada su iznjete stalaže, okrečili je i ubacili šest stolova i stolica. Tu su se trebali smjestiti saobraćajci, ali su za sada sjedili Keršić Milivoj, kao šef saobraćajne grupe, Živković Ivo, referent za izvanredne događaje, Mate Trbljan, transportni kontrolor, i Branko Janjušević, saobraćajni kontrolor. Na čelu je bio stol rukovoditelja službe Ćire Vučenovića. Dogovore se da ja privremeno sjedim za šestim slobodnim stolom, dok se napravi trajni raspred službi i referada.

Opet smo prešli kolosjeke i od Frane sam dobio Kontni plan i Šemu kontiranja, nekoliko Poslovnih izvještaja i Plan poslovanja ŽTP-a za 1973. godinu po staroj organizaciji poduzeća. Dade mi i telefonski broj planera u Kninu, ako mi bude trebalo šta pojasniti. Pošto se ovo radno mjesto nije moglo zamisliti bez računske mašine Frane obeća da će ovih dana pokušati nešto naći dokle se nabave nove.

Sjednem za svoj stol u "Garderobi" i počmem slagati papire u ladice, a za nešto provjeriti trebala mi je mašina. Sjetim se da najmoderniju računsku mašinu ima Slavko Pribudić i odem kod njega:

- "Slavko, tebi ta "Facitka" više neće trebati, a ja bez računske mašine ne mogu računati postotke, indekse, koeficijente, itd., hoćeš li mi je posuditi?"

- "Taman sam mislio šta bi s njom. Nosi je, stara je i pouzdana, ali za dogodine planiraj sredstva za "digitrone", stolne i džepne, kako za sebe tako i za druge, jedan "pravi" posebno za mene. Moramo se malo modernizirati."- sretan je što se rješava ovog "parnog valjka".

- "Hvala ti, dok se Frane snađe proći će i više od po godine." - nasmijem se.

- "Govorio sam ja Danku da tebe treba staviti za rukovoditelja. Da završi sto fakulteta Frane će ostati robni blagajnik, seljak iz Unešića. Treba imati i opću kulturu, što on nema i neće nikad imati, preskočio redovno školovanje, što večernja ne može nadoknaditi, a ti si mladi čovjek novog vremena. Ali on osta pri svome, ja mislim da je gadno pogrešio. Al' šta te briga, tvoja referada je samostalna, odgovaraš samo direktoru i radničkom savjetu, i svi će tebe o svemu pitati. Što ti predložiš ili podržiš, teško se može odbiti, a plaća ti je neznatno manja od rukovoditelja. Frane ti vodi samo evidenciju radnog vremena, a sve tvoje mora sa službom izvršavati, kao i ostali." - Slavko me informiše o pojedinpstima i ujedno podilazi, zna dobro da će mu moja podrška trebati. Ipak sam u jedno bio siguran, Slavko je volio pomoći mladim ljudima. Uvjek izbrrijan i potšišan, pedantno obučen i s kravatom, je mladoliko izgledao, a nerviralo ga je poluseljačko ponašanje njegove generaciije. Zna bi reći: "Ako si u gradu budi građanin, ako si na selu budi seljak, nije dovoljno obući bjelu košulju i staviti kravatu da budeš gospodin, treba dobro oprati ruke i manikirati nokte, godinama, da ti iziđe crljenica ispod njih, a uz to i koju knjigu pročitati, neće škoditi."

Donesem tešku elektomehaničku računsku mašinu "Facit" u svoju kancelariju i stavim je na stol, pa počmem vršiti kontrolne proračune koji su se odnosili na bivšu STRJ Split, upoređujući te podatke s načinom svrstavanja po Kkontnom planu i Šemi kontiranja JŽ, da nađem ulaz u način rada, dok su ostale kolege, besposleni, pričali šale i dogodovštine iz mladosti.

- "Mile, nu ti Boga, šta ti to cilo vrime drobiš na toj mašini?" - onako visok nasloni se rukama na moj stol Ivo Živković gledajući u debele knjižurine pune brojeva.

- "Troškove, broj radnika, kvalifikacijsku strukturu, ma sve u vezi poslovanja, u "izradi", "režiji pogona" i "režiji uprave", itd. itd." - nasmijem se.

- "Ajd' u Gospu, nemam ti ja o tome pojma, a star sam da učim, dalje ti to od mene." - odustane on od razgledanja.

- "Čujem da je tvoj stari drža oštariju u Badnju, moga si nešto ekonomije od njega naučiti." - šalim se.

- "Nije to njega interesiralo, nije ima kad, ganja je on ženske, jel' tako Ive, rode?" - javi se njegov zemljak Mate Trbljan diskretno pokazujući bjele zube ispod prosjedog štucovanog brka.

- "Ima je on neke knjižurine, nije on da tamo zaviriti nikome, uvjek ih je drža pod ključem, a Bogme to mene nije puno ni interesovalo. Ženske Mate, dašta, to mi je i danas najdraže." - dobroćudno će Ivo šetajući po velikoj prostoriji gore dolje.

- "Kad bi se moglo!?" - uskoči Branko Janjušević.

- "Ja i današ ržem ki parip kad mi dođe slatko, ma je rjeđe nego prije. Kad sam bio u Milanovim godinama nikad mi i nije spada. Bože dragi, što je to bilo lipo! Da me vratiti u one godine sa ovom pameću, tad bi bilo ono pravo. A, Mate?" - sjetno će Ivo.

- "Em ti kurvu Gospu, da je tako Stvorac htio on bi i napravio, ne kaže se zaništa da je kurac bez pameti, a to ti oće reći: što više tintarom radiš manje radiš s glavićem. Eno ti primjer: "Pivač" manevriše cili dan i piva, a onda naveče navali na čistačicu Anđu tu u garnituri. A briga njega kad iskoči vagon, kaže: "Oklizne se i čovik, kako neće gvozdena vagončina!", a ti onda Ive Živkoviću idi praviti zapisnik, zovi dizalicu, pomoćni vlak, pravi obračun štete na robi i vagonu i od visine cifara zaboli te glava. On će, kurvin sin, naveče skočiti na Anđu, a ti Ive svoju Zoru nećeš ni pogledati." - zapaprišti se Ćiro.

- "'Est tako, Boga mi, šefe. Kad si štuf, nije važno od čega, ne padaju ti napamet ženske." - slaže se stari kontrolor Mate.

- "Ma je tako kad ostariš, onda ima sto izgovora. Sve se bojim da će Milana ove cifre zbuniti, on i sa njima može odma ki pas majci, a meni triba bar dva konjaka da me učine mlađim, pa da počmem oko Zore." - ne slaže se baš u svemu Ivo - "Godine čine svoje, to je glavni razlog. Jel' tako Milivoje?" - uvlači neraspoloženog Keršića u raspravu.

- "Ajd' Ivo u kurac, otkad ne moreš jebavati počeo si o tome pričati!" - kiselo će Milivoj.

- "Šta si se ocunjio, jebi se! Plaća ti ostaje ista, šta radio da radio, to je najvažnije, a jebeš šefovanje, ionako si ima stalno glavobolje radi toga. Živi malo, čoviče!" - prekorava ga Ivo, on mu je bio dugo godina pomoćnik i zna mu za vaj.

Milivoj se zamisli, ne zna bi li se ljutio ili bi bacio na šalu, pa se odluči:

- "Imaš pravo Ive, ajmo u "Bobisa" na piće!"

Svi ustaše kao po komandi, a Ivo, kad vidje moju namjeru da ostanem, dade mi očima znak da se pridružim i tiho mi šapnu:

- "Idi, ne sjećam se kad je zadnji put Keršić platio piće. Mora da će sutra krupa seljacima smlaviti vinograde."

Zaključavajući kancelariju kažem Ivi:

- "Vi ste odranije klapa, možda nije mislio na mene."

- "Ne misli tako, nemaju tu godine veze, svi smo mi željezničari, a kad Keršić časti mora da je doša sebi, opamećuje se, a on to čini rjetko. Škrt je i tvrdoglav ki mazga Bračka."- govori mi Ivo dok idemo nekoliko koraka iza njih.

Za taj dan posao je bio gotov.

I tako me iz "režije pogona" prebaciše u "režiju uprave", radnička klasa osta za još jednu stepenicu niže od mene.

- 52 -

To popodne vidio sam se sa Milicom. Bila je vesela i kao uvjek ukusno odjevena i dotjerana. Bilo joj je drago što idem na novo radno mjesto, hinila je veselost, ali sam osjetio da ima nekih problema. Kad je upitah kako je u firmi ona se otvori i prizna da je svaki dan sve gore, da su dolazili direktori iz Skopja i da se razgovaralo o stanju u predstavništvu, obećali su da će se to rješiti, ali konkretno ništa nije napravljeno. Sekretarica Vesna je još više divljala, ljubomorna na sve žene u kolektivu, da je to graničilo s ludošću, i da već trži mjesto i firmu gdje bi otišla raditi. Kolegica joj Zoja iz "Ugostiteljskog" je obavjestila da će tamo biti mjesto knjigovođe na određeno vreme, pa će vjerojatno to prihvatiti dok ovdje završi polugodišnji obračun, da joj ne bi nešto pripisali od onoga što su Vesna i šef joj krali. Razgovarali smo i o mogućnosti da dođe raditi na željeznicu, ako budu primali knjigovođe i slično iz građanstva, iako ni ona ni ja nismo želili da radimo u istoj firmi, a ni plaće na željeznici nisu bile Bog zna šta. Malo razgovor, jadanje, planovi i par poljubaca su je umirili, pa smo otišli svak svojim putem, ona "Fićom" na Blatine, a ja na Pjacu u Komitet omladine.

- "Znaš li da ćemo u Zagreb na VI Konferenciju CK SKH?" - upita me predsjednik Miloš.

- "Nemam pojma, o čemu se radi?" - iznenađen sam.

- "Politički stav i program oko SIZ-ova, planiran si da podneseš referat o stanju kod nas u Splitu." - reče on.

- "Ma, ko je to predložio, jesu li oni ludi? Kad je to, ja u to baš nisam najbolje upućen, zar nemaju nekog profesora s Pravnog ili nekoga iz svojih struktura, nekoga ko na tom već radi?" - bunim se.

- "Zvaće te sutra Sekretar OK SKH Split Nikša Staničić, a mislim da ćeš se vidjeti i s Predsjednikom općine Vjekom Viđakom i ovima iz PIS-a, daće ti upute i materijale, oni guraju neki svoj koncept organiziranja SIZ-ova za Split, kažu da je bolji od zagrebačkog. Zato te i stavljaju kao nepoznatog da izneseš koncept, ako bude dobro oni će profitirati, ako bude loše reći će da je to bio pojedinačni stav, pa će se prikloniti većini. To ti je politika, drži se." - lupi me šakom po plećima.

- "Ne znaš ko me predložio i u to uvalio?" - pitam ga.

- "Stvarno ne znam, možda je od Grubišića, on te dobro poznaje, ili Kosovića, on je zadužen za saobraćajce. Ja sam te vidio na spisku nestalnih članova Konferencije, a niko me ništa nije pitao." - ozbiljno će on.

- "Ideš i ti?" - upitah ga.

- "Idem, ide ih dosta, sve glavonje, a Konferencija je zbog značaja proširena nestalnim članovima tako da će biti kao mali Kongres SKH." - razjasni on.

- "Dobro, vidićemo, u gužvi sam, imam ispite na fakultetu, a prešao sam na novo radno mjesto u firmi gdje moram ući u štos, nastojaću isplanirati da se to uklopi, ako su odredili znam da ne smijem odbiti." - kažem mu.

- "Di ćeš noćas, možeš li se malo odmoriti od učenja?" - pita me, zagonetno si smijući.

- "Šta ti treba, reci?" - ne pogađam gdje smjera.

- "Idemo kod Ante "Šporkog", ja, ti, Vuica Šćekić, i one tri cure, moja simpatija, Vujičina cura i Ankica. Ti radi šta oćeš s Ankicom, samo da nas dvojica imamo manevarski prostor. Vuica će ići sa svojim autom, a nas četvoro s ovim komitetskim. Preuzmi Ankicu na sebe, samo da odvojim ovu malu, znaćeš ti to." - kaže mi o čemu se radi.

- "Reci mi gdje Ankica stanuje, a gdje tvoja simpatija?" - raspitujem se.

- "Ankica je tu kod Depadanse, onaj plavi neboder, a simpatija u "Kineskom zidu"." - da mi detalje.

- "Dobro, kad se budemo vraćali ja ću s Ankicom izići, a ti dalje radi svoje sa simpatijom. Važi?" - pristanem - "A ti zagriza, a?"

- "Prilično, ali se ona još opire, razmišlja, a ja mislim ozbiljno." - prizna on.

Otprije sam znao da mu se sviđa jedna zgodna crnka, studentica, oficirska kći, koja je povremeno dolazila na sastanke Komiteta. Izgleda da joj se Miloš fizički sviđao, ali se nije uklapao u njene planove, pa je on osjećajući da ona želi da završi nešto upisao Višu školu za ONO, DSZ i CZ, kako bi ispunio taj preduslov.

Otišli smo tamo oko devet sati, naručili aperitiv, predjelo od pršuta i livanjskog sira sa maslinama, a za glavno jelo zbatac na gradele, salatu i crni kaštelet. Anicu sam upoznao u Komitetu, radila je u "Brodomerkuru", u nekoj od uprava kao činovnik, i bila je sa svakim dobar drug, ali ničija djevojka. Roditelji su joj bili iz Promine, mješovit brak, pa smo razgovarali o Promini i tamošnjim selima i nekim zajedničkim poznanicima.

- "Moj zadatak je da ti se udvaram večeras i na svaki način razdvojim te od kolegica. Zato ne pravi gluposti, ljepo prihvati igru." - tiho joj kažem na uvo za stolom.

- "Ma, znam ja sve, nisam od juče, nema problema, ali mi nije drago što se udvaraš po zadatku, mogao si to lipše izvesti." - prekori me smijući se.

- "Šta da te lažem, previše smo drugovi da bi ti se kao curi udvarao, a kad bi to činio ne bi smio računati na flert već na ozbiljnu vezu. Nemam duše da te lažem, ti ostavljš takav utisak." - šalim se misleći ozbiljno.

- "To je moja nevolja, nekom sestra, nekom drugarica, a niko nema hrabrosti da u meni gleda curu od krvi i mesa, ništa mi ne fali. Nekad bi trebali i malo mi lagati, nebi škodilo." - zafrkava se.

- "To si ti kriva, tako se postaviš. Ne bi škodilo da daš neki znakić, a ne da se ukrutiš kao časna sestra i izigravaš hodajuću dobru dušu." - velim joj.

- "Ajmo se zezati, ti se udvaraj, a ja ću davati znakiće, neka misle da smo se spetljali. Neće smjeti širiti, onda bi i sebe odali." - predloži ona i odmah prelazi na djelo mazno se oslanjajući na me.

Prihvatim joj nježno bradu i poljubim je u usne. Ona se malo iznenadi, ali prihvati i odgovori na poljubac. Usta su joj imala okus na kupinovo vino.

Odjednom nasta muk za stolom.

Ankica se trže i smijući se reče:

- "Znaš da nije ovo loše, baš mi se sviđa."

A tada se prolomi pljesak:

- "Oho, vidi, vidi, Ankica izgubila nevinost!"

- "Učite se dico!" - uzviknu ona, rumena od navale stida i ohrabrena vinom i zagrli me oko vrata, pa nas se usne nanovo spojiše u strasni poljubac.

A onda se i oni oslobodiše, pa smo se do ponoći zafrkavali i bez stida ljubili i milovali, svaki sa svojom, kao stari ljubavnici. U neko doba po ponoći Miloš da znak za polazak, njegova pratilja od roditelja nije smjela ostati duže.

Miloš, po dogovoru, iskrca mene i Ankicu u prvoboraca, iznad Depadanse, i produži sa svojom curom dalje.

- "Baš mi se ne spava, jel' se tebi žuri?" - pita me Ankica na praznoj ulici.

- "Pa, ne, obično kasno legnem, oko tri, radi učenja, šta imaš u planu?" - pogađam njene namjere računajući da sam ispunio svoj zadatak.

- "Onda, idemo kod mene na kavu. Starci su mi na Kmanu, tamo grade kuću i spavaju kad je lipo vrime." - odluči se ona.

- "Dobro, idemo." - uzmem je za ruku kao da smo odavno par.

Liftom smo se popeli do njenog stana, skoro na vrhu nebodera. Otključa stan i upali svjetlo:

- U moju ćemo sobu, tamo je moje carstvo, niko ne smije zalaziti."

Bila je to sobica od desetak kvadrata, krevet, mali stolić i stolica, kombinirani ormar za garderobu i knjige, posvuda malih lutkica svih veličina i vrsta. Uključi radio i nađe neku noćnu muziku:

- "Sidi di hoćeš, idem skuvati kavu."

Na stoliću je bila knjiga, pogledam naslov: "Ana Karenjina" od Tolstoja. Uvezenom trakicom je bilo obilježeno dokle je stigla sa čitanjem, bila je pročitala oko dvije trećine romana.

- "Sad će i kava." - unese ona dvije čaše i bocu viskija - "A, to čitam, potresno je, sva se uživim kao da i ja u tome učestvujem, nemoćna da išta promjenim."

- "Smije li se ovdje pušiti?" - pitam je.

- "Samo izvoli, znaš da i ja pušim. Noćas ti je kod mene sve dozvoljeno." - doda mi staklenu pepeljaru s kombiniranog ormara uz zagonetni smješak.

Tad sjede do mene na krevet i kucnušmo se čašama, oči su joj bile krupne i tamne kao noć pred zoru.

- "Idem po kavu." - skoči se ostavljajući poluispijenu čašu na stolić. Znam šta hoće i čekam da joj do kraja popuste psihičke kočnice.

Začas se vrati, iz ćikara se pušila vrela kava. Uze cigaretu i zapali:

- "Večeras se divno osjećam."

- "Jesam li ja za to kriv? Malo si uzbuđena?" - gledam u prste kojma drži cigaretu kako joj podrhtavaju.

- "Jesi kriv, nego šta!? Prvi put mi je muškarac u sobi, ne znam šta mi bi da sam se na to odlučila, jedva da se poznajemo kao osobe, onako lično." - uhvati me za šaku kao oslonac duševnoj borbi.

Zagrlim je slobodnom ljevom rukom i privučem sebi. Usne joj se racvjetaše kao ruža čekajući poljubac. A tada se preda strasti. Obgrli me oko vrata i zadovoljno zamumlja kad joj zgrabih sise preko tanke bluze. Onako obučeni prevalimo se po krevetu ne prestajući se strasno ljubiti i grliti. Instinkt nam je potisnuo svjest, samo se čulo ubrzano i jako disanje i odobravajući potmuli zvuci kroz nos iz dubine grla.

- "Čekaj malo, uspori." - rekoh joj dok joj polako otkopčavam bluzu, botun po botun, a zatim suknju, a ona užurbano izvija tjelo da mi olakša.

Sise su joj natekle i tvrde kao kamen, smaknem riđipet s njih i dvije mrke zašiljene bradavice zadrhtaše i pozvaše mi usne da ih ljubim.

- "Požuri, poludiću, daj mi ga." - zastenja bolno dok su joj se bokovi uvijali i butine trljale jedna uz drugu.

Strgnem joj gaćice i ona otvori butine, zacrni se gusta tamna šuma na Venerinu brežuljku zacakljena od vlažne rose. Gurnem joj muškost silovito do kraja, ona kriknu od zadovoljstva, tjelo joj se poče uvijati, a bokovi drhtati, zgrabim je za vlažnu i hladnu guzu kao led i prodirem snažnim udarima.

Grčevitim stiskom ruku spusti mi prsa na njene nabrekle sise, zgnječih ih i lice zagnjurih u njenu dugu crnu kosu pored uva pekuću joj zavratak vrelim dahom, dok se ona guzom izdiže s kreveta kao da hoće cjela da postane dio mene, da mi uđe pod kožu, i silovito me priklješti butinama oko struka. Bio sam do kraja u njoj, jedva sam se mogao koji milimetar pomaknuti, ona je gipkošću svog tjela sve činila kako joj odgovara, pa i meni, polama mi gnječeći jaja i vaginalnim grčem sisajući muškost, sitno se tresući poda mnom.

Krv je ključala u meni, osjećao sam kako mi vrelina ide iz peta i kao munja se uspinje prema slabinama i glavi, te se oteh njenom stisku i počmem grčevito prodirati u nju. Ona poče vrištati suviše glasno i ja joj gurnuh jezik u poluotvorena usta da prigušim krik, ali se i meni ote, pa se dva krika zadovoljstva spojiše u jedan.

Mišići nam se opustiše i nemoćni udovi ostaše onako upleteni obliveni hladnim znojem.

- "Divna si bila, ko bi rekao da si tako vatrena?"- šapćem joj ljubeći je u kraj usana.

- "Drago mi je radi tebe i sebe, večeras drugi put dokazujem sebi da se mjenjam na bolje. Odlučila sam da dovedem muškarca u sobu i prvi put sam doživila zadovoljstvo u seksu." - reče tiho razmazujući mi znoj na prsima.

- "Vidim da ti nije prvi put, iznenađuje me da nisi doživila zadovoljstvo, prosto da ne vjerujem, tako vatrena žena!?" - milujem joj sise.

- "Istina je, prvi put nisam htjela, naivno sam nasjela, ostala sam sama u sobi s muškarcem od koga nisam očekivala da će me na to prisiliti. Bilo je to na nekom omladinskom seminaru, on je bio partijski funkcioner duplo stariji od mene. Zafrkavala se naveče klapa u apartmanu, a onda ni sama ne znam kako ostašmo nas dvoje sami i on navali, raskida robu na meni i uze mi nevinost. U onom strahu, stidu i poniženju kako bi osjetila nešto osim gađenja? Zato si ti dobro primjetio da se ponašam kao časna sestra i da ne koketiram, da sam preozbiljna i odbojna." - mirno, s tugom priča ona.

- "Ustvari, oni su tako namjestili, to je ispalo silovanje. Tim debelokošcima si vjerovala, a oni su radi svog probitka u karijeri spremni na sve. Nisi nikom to pričala?" - kažem joj saosjećajući sa njom.

- "Prvi put o tome sada pričam, a šta bi mi vredilo? "Bila si tamo, pila si i zafrkavala se", a to bi mu svi ostali posvjedočili, a šta sam tamo bila ne mogu kriviti samu sebe, naivno sam vjerovala u drugarstvo i poštenje. Od tada je moja kočnica, ta trauma, pa i s momkom. Prekinuću s njim, suviše me podsjeća na takve tipove, misli samo na sebe, nema šale, nema predigre i maženja, nezna za nježnosti, sve se svodi na čistu mehaniku. Šta će mi to? To je treća stvar o kojoj sam sinoć odlučila, baš ti hvala što si bio povod tome." - slika me velikim crnim očima i nježno pomiluje po licu.

- "Ako nisi dobro odlučila, hoću li ja biti kriv?" - izdržim njen pogled.

- "Ti kriv!? Ne, ti si mi pomogao da se oslobodim traume i noćas s tobom sam doživila ono što je lijepo u seksu, mogu ti biti samo zahvalna," - poljubi me u sune.

- "Imaš divno tjelo, sad znam da si vrele krvi, oblači se malo modernije, ne skrivaj svoje ženske adute, samo s mjerom, da se nasluti, a ne vidi. Znaš ti već to." - ljubim joj bradavice na sisama.

- "Hoću, biću nova osoba, vidjet ćeš!" - djeli mi sitne poljupce po licu, vratu i usnama.

Uzmem joj šaku za zapešće i zajedno klizimo niz moj trbuh. Ona se ukoči kad dotaknu ukrućenu muškost:

- "Stid me." - prošaputa.

- "Ne treba te biti, vidiš kako ja tebe milujem." - gurnem joj prste kroz šumicu u međunožje, u vrelu i vlažnu kotlinu i počmem je milovati. Ona duboko uzdahnu i uze muškost i poče je prstima ispitivati i dražiti.

- "Vidi, mogu." - šapnu i dahom mi spali uvo.

- "A sada legni po meni i miluj i radi što god poželiš, i ja ću tebe. Bez stida, sada smo postali jedno." - povučem je na sebe.

Osjećam kako joj sise pucaju i bradavice bodu, šakama joj obuhvatim lice i na napućene usne pritisnem svoje i gurnem joj jezik da sisam sok od kupina, a na bokobvima osjećam kako se ona meškolji i trbuhom i šumicom gnječi muškost. Disanje joj je sve dublje i ubrzanije i tad pokuša da se skloni s mene.

- "Ne, zakorači me, sjedi na slabine ." - kažem joj.

Ona posluša, a ja je uhvatih za listove i stisnu ih čvrsto:

- "Sada ga uzmi i uvedi, polako da uživamo."

Ona posluša, sad joj je bilo jasno sve. Poče bojažljivo i nespretno podizati guzu, a onda se oslobodi i prepusti. Kad sam jo šakama zgrabio sise ona zabaci glavu, zavijori kosom i poče promuklo kričati. Pratio sam njene pokrete i nastojao da nam zadovoljstvo dođe u isto vreme.

- "Uh, uh, to, tako,.." - u transu mrmlja, a onda kao da je udari grom ona se zatrese cjelim tjelom, nagnu prema mom licu naslonivši se rukama na moja ramena, a ja se izdigoh da prodrem do kraja. Ona zadovoljno kriknu promuklo i opruži se po meni prekrivši mi kosom lice. Sjeme se izlivalo u nju dok joj se trbuh usporeno tresao.

- "Jeli ja ovo sanjam!? Ne mogu vjerovati da sam ovako slobodana, opuštena i da mi se ovo dešava." - šapće mi dok me njeno znojno opušteno tjelo pritiska svom težinom.

- "Dogodilo se, a ti si ljepa i vatrena žena. Ne sumnjaj u to." - ljubim je u podbradak - " Poznajemo se odavno, ti si bila uvjek suviše poslovna, ozbiljna i odbijna na svaki pokušaj prilaska ti, potisnula ženstvenost, pa se ni ja, ni iko drugi nije usuđivao da ti priđe ka ženi, a sad je naišao moment, kad si opuštena pićem i još više atmosferom shvatila da život ima i drugu stranu medalje, sinulo ti je u trenu što te mučilo dugo, dugo vremena. A valjda si u meni našla dio sebe, porjeklom si iz istog kraja, imamo u krvi ugrađene iste moralne vrednosti, mislim da otud nestaše tvoje kočnice."

- "Baš si vrag, za sve imaš objašnjenje, a vjerojatno je tako, porjeklom smo iz istog krša, naravi iste, a moje kočnice su nastale traumom i pogrešnim spletom okolnosti, bila naivna i platila, do sada je to određivalo moju pozu." - nagovjesti ona.

- "Ko ti je to naopravio, neki debelokožac iz politike, jeli?" - ne izdržah da je upitam, pretpostavljo sam.

- "Neću reći ime, visoka politička ličnost, seronja koji ima kćerke moje dobi, a slika se svaki čas na televizi, ma mani to, dolazim sebi s tobom." - potisnu svoju traumu.

- "Zaboravi loše, idi dalje, vreme lječi sve, ostavi to iza sebe i uživaj u trenutku." - hrabrim je.

- "Ti odrasta tamo, ja sam rođena ovdje, odem ponekad kod rodbine u Prominu, ne vidim razlike ni kod maminih ni kod očevih, ista narav, običaji, nošnja, samo vjera nešto drugačija, za mene ista jer nisam vjernik, čemu onda neka potajna netrpeljivost?" - pita me.

- "Pusti to, u stara vremena su to smatrali sporednim, a sada, crkva kao institucija, radi para koristi sve te sitne razlike, da stekne pare, bogatstvo. Ma ostavi to, prepustimo se nama, budimo sebični." - bježim od teme.

- "Hoćeš li piće, baš se i meni pije?" - usta se ona. Na svjetlu noćne lampe caklile su joj se unutrašnje strane butina i crni bujni čuperak kao rosna livada.

Budilica na stoliću pokazivala je tri sata, a nas nije vukla želja za snom.

- "Imaš li ti curu?" - upita me iznenada.

- "Imam i nemam, počeli smo se viđati, ali nema seksa, još smo u platonskoj fazi." - kažem joj.

- "To će biti nešto ozbiljno, za brak?" - hoće ona da zna detalje.

- "Da, bar se nadam da će tako završiti. Vidićemo." - rekoh.

- "Voliš li je?" - opet će ona.

- "Da, to je ona tiha ljubav koja se postupno uvlači u svaku poru bića." - pokušavam joj objasniti.

- "Blago njoj, ne zna šta propušta već sada." - nasmješi se koketno.

- "Sve u svoje vreme, doći će i to, onako spontano, to je ono pravo, kad su spremni i duša i tjelo." - kažem joj.

- "Zar nemaš osjećaj krivnje, da je varaš, eto noćas sa mnom?" - postavi ona vječno pitanje.

- "Ne, moji osjećaji prema njoj se nisu promjenili. A isto bi i ja tebe mogao pitati, varaš li budućeg muža? Na isto mu dođe. Ja se nadam da će ona biti moja žena, a ti se nadaš da ćeš naći muža kojeg ćeš voliti. A kako će ispasti, ne znamo! A kad budemo skupa neće mi trebati druga." - filozofiram.

- "Čudan je ovaj život!?" - slegnu ona golim ramenima i otpi iz čaše - "Brzo će četri sata, brzo li prođe vreme."

- "Zar ti je žao što nisi spavala?" - nasmijem se.

- "O, ne, ovako nešto ni u snu ne bi doživila, došlo nenadno i tim više lijepo, šta će mi drugi san?" - gurnu me na krevet i obasu poljupcima.

Nije nam trebalo puno da se uzbudimo. Namjerno sam usporavao da se ona što više uzbudi, da se navalom strasti oslobodi svih kočnica. Poslušno se namjestila na koljena i lakte, oprobali smo položaj straga. Bilo je žestoko kao i prethodnih puta.

Istuširali smo se i popili kavu, ona je uklonila tragove tuđeg prisustva i spremili smo se za posao. Šminkom je uklonila tragove bahanalija i odmah promjenila odjeću. Riđipet je zakopčala na drugu kopču, obukla dekoltiranu majcu i usku suknju i sandale na visoke štikle:

- "Kako ti izgleda?" - okrene se oko osi.

- "Vani je dobro, super, kako je iznutra?" - nasmijem se.

- "Odlično, lebdim, laka sam kao pero." - nasmija se nakarmanisanim usnama.

- "Divna si, sada znaš šta hoćeš, transformacija od jučerašnje Ankice je ogromna, nevjerojatna." - kažem joj.

- "Imaš i ti u tome zasluga, kako ću ti se revanširati?" - pita i prilazi mi lagano se njišući bokovima.

Naslanjam se na njen trbuh i prihvatam je za utegnutu guzu:

- "Reći ću ti, ako bude trebalo. Važi?" - poljubim je u vrat da joj ne kvarim šminku.

- "Pa drugovi smo, znaš da možeš, bio si u meni." - prošaputa.

- "Ajmo raditi, inače ću te početi skidati!" - blago je odgurnem.

- "Ni meni ne bi dugo trebalo, idemo dok smo hladni." - pođemo prema izlazu.

Ona mi na izlazu zahvalno i tajnovitu stisnu šaku i ode na autobus za Radničko šetalište, a ja se pješke spustim niz Prvoboraca ulicu na stanicu do kancelarije.

Ivo Živković je već bio tamo:

- "O, Milane, šta ti urani?" -

- "Rano se probudio, bojao sam se nanovo zaspati, prečuo bi sat." - nasmijem se.

- "E, sve ti vjerujem! Vidim ti po licu da nisi noćas ni trenu, jebava si ka pulac. Znam ja kako je to. Ajmo na jaku kavu i konjak da malo živneš, a onda se na marendi izvuci i idi spavati. Ako neko bude za te pitao ja ću te pokriti, reći ću da su te zvali telefonom iz Komiteta, ne znam o čemu se radi." - izloži on plan.

- "Ne treba, ionako će zvati iz Komiteta oko osam, pa se neću ni vraćati, a večeras idem u Osijek na ispit i vraćam se prekosutra." - kažem mu svoj plan.

- "Mali, pametno, ne preforsiraj! Kasnije se to osveti, znaš!" - savjetuje me stari Ivo.

- "Biće dobro, malo rada, malo zadovoljstva, pa se poravna." - nasmijem se.

- "Dobro jedi i dobro se naspavaj. To ne zapuštaj, pa će sve duže trajati." - opominje on.

- "Hoću šjor Ive." - obećavam mu.

I stvarno, oko osam su zvali iz Komiteta SK. Sekretar Nikša Staničić mi je dao brdo materijala kad sam došao o planu organiziranja SIZ-ova u Općini Split, pa da na osnovu toga napravim referat na tri-četri strane koji bi trebao iznnjeti na Konferenciji SKH kao nestalni član. Dogovorili smo se da prekosutra dođem u 10 sati u Općinu kod Predsjednika Vjeke Viđaka s konceptom referata, pa ćemo se dalje dogovoriti. Komitet mi je bio blizu stana i ja se tamo vratim, doručkujem i odem na spavanje.

Probudila me Rosa kad je došla s posla, ručali smo, pa sam kasnije malo prelistavao Ekonomiku industrije koju sam sutra polagao kod Mr. Vladimira Leke, te naveče otputovao u Osijek.

Položio sam s dvicom, što me nije puno brinulo, bilo mi je važno da ne moram dolaziti ponovo. Tako sam očistio treću godinu i mogao sam polagati ispite iz četvrte godine.

Po povratku sam u 10 sati došao kod Predsjednika općine Vjeke Viđaka. Tamo su već bili Sekretar Komiteta SK Nikša Staničić i direktor PIS-a Damir Dumanić. Više nikoga nisu očekivali.

Pročitao sam im koncept svog govora, sastavljen na bazi datih mi radnih materijala, koji se u uvodu s par rečenica pozivao na aktuelne zadatke SKH, a zatim je vješto predočena organizacija SIZ-ova na nivou općine u sferi stanogradnje, komunalnih djelatnosti, vodoprivrede i ostalih općinskih djelatnosti, horizontalno i vertikalno, a na kraju mjere i akcije koje se poduzimaju da se sve to stavi u funkciju, naravno s precizno utvrđenim terminima. Čitao sam brzo nekih pet minuta, a oni su pažljivo slušali.

- "Smatram da ne treba duže, kad se malo uspori izlaganje to će trajati desetak minuta, lipo je sročeno, onom tko pozna materiju sve je jasno, a za ostale nije ni važno." - reče sekretar Staničić.

- "Šta ti misliš Damire?" - pita ga Viđak.

- "Dosta je dobro, ako bude trebalo pojašnjenje ili replika bićemo tamo, a ako ne, onda smo na pravom putu." - složi se i on.

- "Onda, neka Mile tako iznese za govornicom, i ja mislim da ne treba ići u neke detalje." - prihvati i Viđak njihovo mišljenje - "To treba prekucati, Mile možeš ovdje ili u Komitetu, javi se sekretaricama nek ide na matrice." - doda on.

- "Nema potrebe, sam ću, imam kod kuće mašinu, a njima ću dati da umnože u pedesetak primjeraka." - kažem mu.

- "Vidi, otkud to?" - začudi se on.

- "Pa zar ti ne znaš, on je Duškov brat." - reče mu Staničić - " Novinari ne mogu bez toga."

- "Onaj iz "Slobodne" ?" - sjeti se on.

- "Da, zamjenik urednika." - potvrdi Staničić.

- "Znam Duška, ma on je crn, nikad ne bi pomislio da su njih dvojica braća." - nasmija se Viđak.

- "Jesu, jesu, oba su dobri i pametni mladi ljudi, treba na njih računati." - veli Staničić - "Onda smo se dpgovorili, Mile dođi u Komitet po putni nalog i dnevnice."

Pozdravim se i oko podne se vratim iz Komiteta na željeznicu. U KSR-u sam kupio karte za spavaća kola za sebe i prof. Kemijsko-tehnološkog komiteta Rajka Dobrijevića, koji je tamo predavao sociologiju, dok je većina učesnika Konferencije išla avionom sutra ujutro, a za neke preostale karte u spavaćim kolima su rezervisale sekretarice Komiteta.

Isplanirao sam da po završetku Konferencije produžim za Osijek na ispit iz Ekonomike komune kod dekana prof.dr.Petra Anića, a pošto imam ove materijale o organizaciji SIZ-ova kod njega ću pisati i seminarski rad, pa sam onda slobodan do septembra, za kada ću prijaviti ispit kod prof. dr. Zvonimira Benašića iz predmeta Ispitivanje privrednog poslovanja ili, kako smo ga mi studenti zvali, "Analize", to mi ionako treba na poslu.

S profesorom Rajkom Dobrijevićem sam se našao na stanici pred polazak "Balkan tauresa", on je kasnije polazio iz Splita, a u Zagreb je stizao oko sedam sati ujutro. Konferencija se održavala u hotelu "Interkontinental" s početkom u 10 sati, pa smo imali dosta vremena da stignemo tamo i pripremimo se za izlaganja.

Profesor Dobrijević je bio rodom iz Varivoda, to je sedam-osam kilometara južnije od Kistanja, pa smo u početku pričali o rodnom kraju i nekim ljudima koji su rodom od tamo, a sada žive i rade u Splitu. Srednje visine, crn, produhovljena izgleda i govora Rajko je na prvi pogled odavao dobričinu i velika znalca. Bio je desetak godina stariji od mene, a sociologiju je diplomirao na zagrebačkom sveučilištu, pa mi je sa sjetom pričao o ljepim studentskim danima i zagrebu kao kulturnom i gospodskom gradu.

- "Ja Zagreb ne poznajem tako dobro kao ti, ali za moje pojmove je previše sterilan. Ljudi su u ophođenju fini, nalik jedan na drugoga kao konfekcijska odjela na onim velikim nosačima u NA-MI, čini mi se da se ne preporučuje nikakva specifičnost, neka osobna karakteristika, glasni govor ili smjeh. Imam osjećaj da oni ne znaju ni tugovati niti se veseliti, sve se odvija u nekakvim diplomatskim manirima, treba dobro voditi računa da ih pročitaš, da znaš šta misle. A sviđa mi se što je grad onako planski građen, mada i najljepše zgrade predstavljaju minjaturne i skromne kopije Beča ili Budimpešte. Kad je u pitanju stanovništvo, mentalitet, više mi se sviđa Beograd, a Zagreb je, mora se priznati, više gradskiji od Beograda." - kažem mu svoje utiske.

- "To je prvi utisak, trebaš boraviti duže da bi upoznao mentalitet, a nisi prvi Dalmatinac koji tako misli i kaže. Mi Dalmatinci smo galamdžije, temparamentni južnjaci, govorimo ono što mislimo i kao takvima nam više odgovara beogradski mentalitet, a zagrepčani su dosta toga poprimili od bečke škole i s time se ponose. Naoko su hladni, ali se i oni znaju raspojasati uz štrukle i gemište. Tada su isti kao i mi, ali se na ulici, poslu i kad su u poslovnom društvu opet su u svom purgerskom oklopu. Inače, sve u svemu, nisu loši." - daje on svoj sud.

- "Dobri ili loši, uglavnom se meni ne sviđa ta njihova "finoća", koja zna kriti podmuklije poteze, nego glasno izrečena namjera." - konstatujem ja.

- "Ne mora iza toga biti zlih namjera, jednostavno drže do sebe i svoga. Ko je nama kriv što unapred iznosimo svoje ciljeve i put do njih, a to je karakteristika pravoslavaca i dinarskog čovjeka, pa oni to vješto koriste. Mi umišljamo da smo nadmoćni, a oni nas čitaju kao naivne i tako postupaju. Zna se, mi uvjek gubimo bitke." - nasmija se on.

- "Vidim, mi smo stihijniji, kampanjci, duboko vjerujemo u ono "što ne želiš sebi ne čini drugome", a oni su sistematični, tiho idu prema unapred zacrtanom cilju i mic po mic ga ostvaruju. Kad bude gotovo i nepopravljivo onda se mi sjetimo da smo izgubili. "...kasno Marko na Kosovo stiže.." - rekoh mu.

- "O, vidi, vidi, po čemu to zaključuješ?" - on će.

- "Pa vidiš, jugoslavenska ideja je plasirana od Hrvata i katoličke crkve, biskupa Štrosmajera i drugih. On prvo, nije bio Hrvat, ali je stalno isticao da jest, da ne strči titula katoličkog biskupa. Javno gurajući jugoslavensku ideju potajno je trasirao teren za unijaćenje odnosno širenje katoličanstva. Druga je stvar što se o tome javno ne govori, ali postoje u Beču njegova pisma i planovi o tome. On je prije svega bio vojnik Vatikana. Pogledaj sad i ovo, Hrvati su prihvatili Vukovu jezičku reformu i nazvali taj jezik hrvatskim. To je isto kao kad bi sad Amerikanci nazvali svoj jezik američkim, a svi znamo da je to engleski jezik. A onda sad i ovo: hrvatska banovina je u Prvom svjetskom ratu kao sastavni dio Austrougarske monarhije poražena strana, od plaćanja reparacija su je spasili Srbi ujedinjujući je u SHS, odnosno Jugoslaviju, pa se odmah nakon malo vremena javiše braća Radić i HSS da traže svoje pravo na nezvisnost, a nije im napamet padalo da bi prije toga trebali izvršiti obaveze reparacija kao poražena strana. A blesavi Knez Pavle dade Mačeku teritorije koje nikada u povjesti nisu bile hrvatske, kao što su Dubrovnik, i Dalmacija je uvjek bila poseban teritorij, Srem, Baranju i Slavoniju do Dunava, Bosnu s Banja Lukom, Krajinu i da ne crtam dalje, a i zna se da je taj "kulturni" Zagreb dočekao Hitlerovu soldatesku kao saveznike s cvjećem, a ne kao okupatore. Poslije Drugog rata NDH ne plati cjenu za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, pa nije bilo davno "Savkino proljeće" i opet pravljenje spiskova za likvidacije i čišćenje Srba, i vječna težnja za nezavišnošću na osnovu "hrvatskog državnog prava". Eto vidiš šta se krije iza "zagrebačke kulture", sačuvaj me Bože od nje." - izlanu se ja.

- "Ima u tome istine, ma ćuti o tome. Nikad ne znaš ko sluša. Ajmo mi spavati, prošla je ponoć." - bježi on od rasprave.

- "Spavaj ti, hoće li ti smetati ovo malo svjetlo, ja bi učio, imam prekosutra ispit u Osijeku."- kažem mu.

- "Ne smeta, samo uči, a jesi li dosad to učio?" - upita.

- "Sad ću, nije veliki ispit, i malo sutra, biće dovoljno." - rekoh mu.

- "Ne zafrkavaj, to ti nećeš položiti!" - ne vjeruje mi.

- "Pokazaću ti indeks kad se vratim, Ekonomika komune je predmet." - smijem se.

- "Baš ćeš pokazati, da vidim knjigu?" - pruži mi ruku.

Malo je prelista:

- "Još miriše na štamparsku boju, e baš ćeš mi pokazati indeks." - prikriči mi.

- "Dobro, dogovoreno!" - uzmem knjigu.

Pola knjige sam pročitao do dolaska voza u Zagreb, materija mi je bila napola poznata, pa se nisam bojao neuspjeha na ispitu.

- 53 -

U holu pred dvoranom okupljali su se članovi VI Konferencije SKH, pričali po grupicama, poznanici se pozdravljali, a ja sam poznavao samo nekolicinu Splićana, iz Komiteta SK i Komiteta omladine. Druge sam prepoznavao po slikama iz novina ili s TV ekrana. Ljuboje Miloš je bio u društvu samnom, ostali su nam se u prolazu javljali, a mi na kraju odošmo za šank i naručišmo vinjak, da razbijemo tremu.

- "Kad misliš govoriti?" - upita on.

- "Prijaviću se odmah, moram popodne u Osijek na ispit, baš mi se ne slušaju govorancije." - kažem mu.

- "Imaš pravo, ono što bude na početku se nešto i zapazi, kasnije se čitaju novine." - složi se on.

Dvadesetak minuta prije početka ušli smo u salu i zauzeli mjesta. Još jednom, ko zna po koji put od jutros provjeravam da li mi je govor u unutarnjem džepu jakete. Do mene su sjedili profesor Rajko Dobrijević i Miloš Ljuboje.

A tada uđe rukovodeća garnitura SKH: Milka Planinc, Dušan Dragosavac, Milutin Baltić, Jure Bilić, Ante Jurjević-Baja i ostali, pa se izabra radno predsjedništvo i započeše uvodni govori. Odužilo se to, a onda odrediše pauzu od pola sata te se svi raziđošmo po holu.

- "Imaš li tremu?" - pita me Miloš.

- "Malo, tako je uvjek dok ne počmem, a onda nestane." - priznam mu.

- "Ajmo mi drmnuti po jedan vinjak da dobiješ dar govora. Šta se imaš uzbuđivati, ko ih šiša?" - hrabri on mene, a misli na sebe, jer je i on trebao nešto kasnije izlagati nešto o omladini.

Popijemo vinjak, a zvono pozva u salu. Uđemo i zauzmemo svoja mjesta. Prijavu za diskusiju sam dao među prvima, ali nisam očekivao da će me predsjedavajući najaviti kao prvog diskutanta. Kad me prozva ruka mi poleti prema džepu, uzmem odšampani govor i krenem ka govornici. Usredsredio sam se na svoj zadatak, a da se ne zbunim nisam htio bacati pogled po velikoj sali i prisutnima, niti sam obraćao pažnju na TV kamere i štrecanje bliceva.

Čitao sam polako, školski, s dikcijom, a kao negdje u daljini, nesvjesno sam čuo zujanje TV kamera i neprestano škljocanje fotoaparata. Nisam se dao zbuniti, iako su me blicevi dekoncentrirali. Pred kraj treće strane malo ubrzam osjećajući da mi uzbuđenje klizi od nogu prema gore, ali me spasi kraj govora. Znao sam da bi mi se promjenila boja glasa i tako uzbuđen pokvario sve do sada odlično odrađeno. Mirno smotam papire i posljednjom snagom volje lagano, tobože hladnokrvno, krenem prema sjedištu dok je dvoranom odjekivao pljesak.

- "Odlično, dobro je bilo." - šapnu mi Rajko.

- "Da je bilo malo duže loše bi ispalo, nisam navikao na publiku, mikrofone, kamere i bliceve." - priznam dok mi se tjelo opuštalo i duša smirivala, a za govornicom je već bio drugi govornik kojeg skoro da nisam čuo.

- "Rješio si se obaveze, ti si svoje odradio." - potapša me Miloš po koljenu - "Sad ću i ja uskoro."

A tada dođe red na profesora Rajka. Sada sam mogao mirno i s pažnjom pratiti njegovo izlaganje koje je iznosio mirno, profesorski, naglašavajući pojedine rječi, zastajući na prelazu na novu temu i slobodno gestikkulirajući rukama naglašavao pojedine djelove.

Mirno dođe i sjede na svoje mjesto i udahnu dva tri puta duboko:

- "Ne volim govoriti na ovakvim skupovima, uzbudim se kao početnik."

- "Ne primjećuje se, djeluješ smireno." - kažem mu.

- "A da znaš kako unutra kuva! Još imam prakse s punim amfiteatrom studenata." - prizna on.

- "Sad mi je lakše, da je moj govor bio duži bio bi uprskao!" - nasmijem se - "Puka bi od bruke."

- "I ja sam svoj skratio, nisam dosta toga rekao šta sam mislio da ću reći. Radije bi pisao knjigu deset dana nego govorio za govornicom deset minuta." - smije se i on, sad kad je napetost popustila.

Ubrzo se opet napravi pauza i opet izađošmo na hol. Kao prvog diskutanta saletiše me novinari "Vjesnika", "Večernjeg lista", "Slobodne Dalmacije", "Riječkog lista" i TV Zagreb, naravno i nekoliko drugih, koje nisam u svoj toj gužvi razumio od pustih pitanja, da im dam nekakvu izjavu. Sjevali su i blicevi sa svih strana.

- "Nemam ništa novo da kažem osim onoga šta sam rekao za govornicom, izvucite koju rečenicu iz onoga i to je to." 

Prepoznao sam dopisnika "Slobodne" iz Zagreba Josipa Šmita i tiho mu rekoh da sam Duškov brat, a on onda rastjera kolege i zaćakula samnom o Splitu i zajedničkim poznanicima i zamoli da ponesem pozdrav Dušku, a ja ga uputih na Vjeku Viđaka da s njim priča o ovoj temi ako ga detalji interesuju.

Popodne sam otputovao s "Podravkom espres" u Osijek dok je Konferencija još trajala, znao sam da im više nisam potreban.

Ekonomiku komune kod dekana prof.dr. Petra Anića sam lako položio i dogovorio se da napišem seminarski rad o samoupravnom organiziranju na nivou komune, o čemu sam govorio na Konferenciji SKH i već imao dosta materijala. Kad mi je upisao ocjenu u ineks profesor se sjeti:

- "Cjelo vreme se pitam gdje sam Vas vidio, tek sad sam se sjetio da sam Vas vidio na TV u izještaju s Konferencije u Zagrebu, bili ste tamo?"

- "Da, poslije sjednice produžio sam ovamo na ispit, nisam znao da je to TV prenosila." - rekoh.

- "Kod vas u Splitu dosta su poodmakli u tome, po meni nije im loš koncept, trebalo bi ga i na nivou sličnih komuna primjeniti." - reče on.

- "Nisu išli u neke duboke rezove, samo su objedinili ono što bi inače trebalo biti zajedno i pooštrili prethodnu kontrolu priliva i utroška sredstava i osigurali konstantni uvid u realizaciju dogovorenih planova od strane "baze". Šteta bi bilo razgraditi PIS koji godišnje "izbacuje" 2000 stanova s uređenom infrastrukturom cjelih naselja." - odoh malo u detalje.

- "Slažem se, ne valja uvijek počinjati od početka, naročito kad je sistem dobro funkcinirao. Dobro su to zamislili, eto o tome pišite u seminarskom radu, biće mi to informacija iz prve ruke." - preporuči i pruži ruku na pozdrav.

- "Vidimo se opet na Vanjskoj trgovini." - pozdravim se i izađem iz kabineta.

Cjelo popodne sam lunjao po Osijeku uzduž i popreko, što uz Dravu, što po centru i preko parka, a vreme nikako proći do večeri i pollaska voza. Poslao sam razglednicu Gordani u Crnu Goru iako sam uviđao nemogućnost održanja naše veze i nadao se da će tamo upoznati nekog mladog Crnogorca da me lakše preboli. Bio sam svjestan da ona želi da što prije uđe u brak i da je sve podredila tom cilju. Uostalom, daljina i vreme će napraviti svoje. Biće šta bude!

U "Večernjem listu" bila je moja slika za govornicom i par rečenica iz izlaganja na Konferenciji, koje onako istrgnute nisu same za sebe značile ništa i to me navede na razmišljanje o daljnjem političkom angažiranju. Ni do sada nisam gajo iluzije da bi tražio afirmaciju preko političkih funkcija, a sada sam promišljao da je za mene bolje da se posvetim struci i da tu zadovoljim svoje ambicije. Za politiku treba biti debelokožac, "tvrde duše", egoist i brza refleksa, a ja to nisam i ne želim da takav budem, dok je nauka temeljit i stručan rad gdje se govori činjenicama koje diktiraju stavove i zaključke.

Odlučio sam da se ne prihvatim nikakvih političkih funkcija kad mi prođe mandat u Komitetu omladine, a igovor će mi biti skori odlazak u Vojsku. Svjestan sam da se toga ne mogu u potpunosti rješiti, jer se politika uvukla u sve fore društva, ali ne moram volonterskim angažmanom praviti nekom funkcioneru ili klanu karijere, dok meni ostaje trud i blagonaklono begenisanje i tapšanje po ramenima.

- 54 -

Direktor Saraga se samnom dogovorio da prije svega snimim stanje OOUR-a, ustvari neki poslovni izvještaj, kako bi znali s čim počinjemo. Shvatio sam šta želi, ali sam ga upozorio da nema uporednih podataka kad su u pitanju ekonomski pokazatelji prije diobene bilance, a za ostale ću se snaći. On će morati potpisati dopise za dostavu podataka od ostalih službi kako bi se shvatilo da to nije samo moj hir i pravljenje samom sebi posla i pravdanje postojanja radnog mjesta, a njima dodatno opterećenje. Istovremeno treba insistirati da planska služba u ŽTP-u pod hitno napravi diobenu bilancu po OOUR-ima na dan osnivanja OOUR-a i SOUR-a, po svim elementima poslovanja.

Sada su mi pristizali podaci, ali sam odmah shvatio da ću trebati upirati prstom svakoj službi ili referadi šta treba dostaviti, jer im osnovne evidencije nisu bile poznate ili ažurirane. Stariji kadrovi su znali za Pravilnik 646 JŽ-a o statistici i lako im je bilo dostaviti sve što sam tražio, ali većina mlađih nije za to ni čula niti je po tom pravilniku radila.

Tekuće poslove, one svakodnevne, bi obavio do marende, a to je obično bilo brdo ulaznih faktura usluga i materijala, koje bi kontrolirao i kontirao te ovjeravao i slao na plaćanje. Odmah sam otvorio evidenciju troškova po vrstama i mjestima, pa sam imao svakodnevni uvid u njihovo kretanje.

Frane Sunara, moj v.d. službe, slabo mi je bio od pomoći, iako je par godina bio referent za ekonomske poslove STRJ, pa sam spočetka mislio da mi namjerno otežava, ali sam kasnije uvidio da on to stvarno ne zna, a odatle i ono njegovo "može ovako, može onako" u odgovorima. On je tehnologiju rada poznavao površno, a bez dobrog poznavanja tehnologije i organizacije rada se moglo samo "plivati" na ovom radnom mjestu. Na željeznici se on zaposlio kao kočničar i manevrista, pa se razbolio i završio kurs za robnog blagajnika i to radio dugo vremena istovremeno pohađajući večernju ekonomsku školu, te sada vanredno studirajući apsolvirao na Ekonomskom fakultetu. Bližio se pedesetim godinama, pa mu je teško bilo popuniti propuštene praznine iz mladosti, a mučilo ga je što nema djece iako je u braku skoro dvadesetak godina, a žena mu desetak godina mlađa od njega i približavala se godinama kad će se ugasiti i zadnji tračak nade da bi mogla roditi. Naime, on se oženoio još dok je bio kočničar i žena mu se još oblačila "po seljački", što je njemu sada strašno smetalo.

- "A izgleda da se Frane zatriska u Mišinicu, čujem da tako ženske pričaju." - reče mi Slavko Pribudić kad sam ga pitao što je Frane onako smušen i nervozan, ispričavši mi prethodno njegov "životopis".

- "Mariju Miše, šeficu knjigovodstva!?" - začudim se.

- "Da, ona ti je stara cura, iz Marine. Kad bi ona pristala Frane bi se sutra rasta od žene "seljanke" i oženio s njom. Problem je u tome što mu "Vlaina žena" nikad neće dati rastavu, ta "vinčali su se u crikvi za vik vikova", a Marija baz rastave neće o vezi ni da razgovara. Baš mi ga jadnika ža, on se mučio i učio, i žena mu živi u gradu toliko godina, a oblači se ka da je još u Unešiću, kod ovaca. Sreo sam ih jednom u gradu, Frane ide deset metara ispred nje, a ona ka da ide na dernek u Koprno. On se napravio da me ne vidi, a ja mu nisam htio stati na muku, pa sam zabio glavu u izlog "Poljoopskrbe" dok prođu." - priča Slavko i oponaša Franu i ženu mu.

- "A što se Mišinica nije udavala?" - raspitujem se.

- "Ona je iz Marine, sada je tamo "Magistrala", pa je lipo, a zamnisli kako je bilo tamo bez ceste. Slipo crivo, malo ribice, malo uja, mrvicu blitvice, bjeda i jad, biža je tko je stiga i moga. A ona je izgleda, tako pričaju, odgojila sestrinu dicu, valjda joj je sestra bila bolesna ili umrla, ne znam točno, i tako se nije udavala. E sad bi Frani ona više odgovarala, završava ka i on ekonomiju i prilagodila se žena gradskom životu. A mora da je žestoka, jesi li joj vidio one žute oštre dlake po listovima, satrala bi Franu." - zafrkava se Slavko.

- "Otkud ti to sve znaš, do u detalje?" - smijem se njegovu oponašanju Frane i Mišinice.

- "Pa Vesna je moja žena, a one ti sve znaju. O, još si ti ovdje novi, a to ti je glavni posao po kancelarijama. Svak o svakome sve zna, a ako ne zna doda i tako ti to ide u povjerenju od uva do uva, a više se zna nego da objavi "Radio Split". Zato se pripazi, ako neku pogledaš odma će se računati da tu nešto ima, ako nešto kažeš od toga će se napraviti pristojna priča ili roman. Imaj to na umu." - posavjetova me on.

- "Vesna, nisam znao, pa kako da si je zaposlio u istu firmu?" - čudim se.

- "Kad smo se oženili ona nije radila, završila je onu bivšu domaćinsku školu, njeni su s Labina, ali se ona rodila u Splitu, roditelji su joj bili željezničari, i tako se desilo. Ko je sanja da ću ja dovde dogurati, a da ima neku drugu školu zaposlio bi je van željeznice. A ona neće da uči, rodila dicu i briga je, kaže da joj je dosta i ovo." - smije se on.

- "Nije čudo šta si je zgrabio, Vesna je ljepa, a i duševna je i uvjek dobre volje." - hvalim je.

- "Mora takva biti, nisam ja od ovih modernih, zna se tko je gazda u kući." - veli Slavko, a moglo mu se vjerovati. Uvjek je bio upicanjen kao mladić, a Vesna skromno i klasično obučena.

I tako sam se na poslu morao snalaziti sam, koristeći znanje sa studija, a napravljenu analizu sam umnožio u par primjeraka, pa smo je skupa razmatrali na stručnom kolegiju i dogovotili se šta treba poduzeti kako bi dobro startovali kod diobenih bilansa na OOUR-e. Izgleda da su se svi pomalo iznenadili analizom, ovako nešto su zamišljali za druga privredna poduzeća, a da se to može napraviti i kod nas ni u snu nisu pomišljali.

- "Bravo kolega! Kad ovo odnesem u Privrednu komoru moći ću se "puvati", a ne kao do sada crveniti od muke dok ostali mašu sa odštampanim brošurama." - pohvali me Slavko ispred svih prisutnih na sastanku, a ja sam ipak stekao utisak da je za većinu njih to bila "Tera inkognita".

Milica je dala otkaz u "Skopskom polu" i prešla raditi kao knjigovođa na određeno vreme u Ugostiteljskom školskom centru na Mihovilovoj širini odmah po predaji polugodišnjeg obračuna Službi društvenog knjigovodstva. Kako to biva u takvim slučajevima trebalo je ažurirati višemjesečne zaostatke pa je morala raditi i popodne. Mogla je računati da će tu ostati raditi do kraja godine, a za dalje treba opet tražiti firmu gdje će raditi. Pored svega nije bila zabrinuta jer se rješila zla na koje je naišla u predstavništvu "Skopskog pola".

Sada je bila raspoložena i živahna što se osjećalo i na izgledu i po ponašanju. Da bi se što prije rješila zaostataka u keiženjima dolazio sam popodne kod nje u kancelariju da joj pomognem, a poslije bi išli u šetnju ili kino. Za sada smo razmjenjivali samo sitne nježnosti i pažnje, po koji poljubac, još je trajala faza upoznavanja, ispitivanja i navikavanja, sve je išlo svojim tokom prema konačnom cilju.

Ispratio bi je oko osam-devet sati, a tada bi navratio u Komitet omladine ili na Pjacu, ali ni tamo mi se nije ostajalo. U Komitetu usvjek ista priča, a na Pjaci društvo se osulo. Petar Dokić se oženio Jordanom iz Kričaka, zaposlenoj u "Dalmacijavinu" kao knjigovođa, pa više nije dolazio, Gojko Žeželj se nije rastajao od Maje Munitić, a Boćo Gaćeša obletao je oko Marice Bračanke, Šime Nimac se još mučio oko Josipe, trgovkinje iz "Jugoplastike", dok su ostali našli druga mjesta za izlaske, pa se nekoga moglo samo slučajno sresti.

A ja sam se zainteresovao za novi posao i često bi zna i popodne ostati u kancelariji da bi na miru obavio analize nekih podataka, više radi razjašnjenja samom sebi nego što je to trebalo firmi. Istovremeno sam temeljito proučavao udžbenik "Kontrola, revizija i analiza poslovanja radnih organizacija" od prof. dr. Zvonimira Benašića, kod koga sam trebao taj ispit polagati u septembru, a namjeravao sam iz tog predmeta pisati i diplomski rad, ako se profesor saglasi.

Rosa je konačno našla stalno radno mjesto. Otvorio se novi Onkološki odjel u Općoj bolnici na Firulama i načelnik odjela prof.dr. Konstantinović okupio je i formirao ekipu od mladih doktora i sestara. Ona je postala glavna odjelna sestra i bila je zadovoljna radnom atmosferom i ljudskim odnosima koje je stari profesor umjesno stvorio i izorganizirao. Tamo su radile i neke njene kolegice iz iste generacije Medicinske škole, a plaća je bila dosta veća od one u Domu zdravlja, i radni staž se radi zračenja računao u beneficiranom trajanju.

O njnim momcima nisam ništa znao, niti sam ih vidio, niti sam je o tome pitao, niti mi je ona šta govorila. Izlazila je sa svojim kolegicama iz škole ili s posla, ali su uvjek u stan rano vraćala, gledala televiziju ili pripremala svoju medicinsku opravu za sutrašei radni dan.

Jednom je upitah zašto ne upiše vanredno Višu medicinsku školu dok je slobodna, a ona odgovori da u Splitu ne postoji, a da ona u Zagrebu traži dosta praktičnog rada i samim tim prisustva na vježbama i predavanjima, što je njoj nemoguće sada ostvariti. Preporučio sam joj da se raspita u drugim gradovima, Beogradu, Sarajevu ili nekom drugom, gdje nije takav sistem studiranja, jer će joj to danas-sutra trebati. Obećala je, ali nisam stekao utisak da će se baš puno založiti, bila je zadovoljna sadašnjim statusom.

Stevo i Ljubinka su sa malom Dijanom došli na godišnji u Kistanje, pa su s Dušanom i Katjom proveli par dana u Vranjicu, kupali se i onako crveni od naglog sunčanja navratili do mene i Rose. Poslije prigovora o neredovnom i rjetkom pisanju i našeg objašnjenja nadao sam se da su se uvjerili, kad su vidili naše dnevne obaveze, da se nema vremena od posla i drugih obaveza dočekivati goste i voditi ih po plažama i u obilazak znamenitosti. Tako su mi se i kolege s posla žalile:

- "Dođu na godišnji, primim ih u goste i tad očekuju da ispunjavam njihove prohtjeve. Oni se odmaraju i provode, a ja bi trebao uzeti godišnji i činiti im društvo u svojoj kući i u svemu udovoljavati, a ne pitaju se mogu li ja dobiti godišnji, pa bi li se i ja trebao uputiti na odmor dalje od kuće i posla. Računaju, na moru si cjele godine i uživaš, ka' da ovdje niko ništa ne radi, nema troškova i svojih briga, kao što ih oni imaju." - veli Ive Živković.

- "Ja sam to davno rješio Ive. Rekao sam svom bratu u Zagrebu: "Tvoja te polovica čeka i radi sa njom šta te volja. Ako ćeš graditi i obnavljati ja ću ti pomoći, a ako nećeš, opet tvoja volja, ali te ja neću dvoriti cjelo vreme sve da mi i platiš, jer nemam kad. Ako ti je do posluge i odmaranja ima na moru hotela koliko hoćeš. Ja kad dođem u Zagreb ne ručam niti noćivam kod tebe, imam dnevnicu i lijepo odem u hotel." - podiže Mate Trbljan pogled s papira.

- "I ja ću, ništa mi drugo ne preostaje! Ja i žena ležimo na podu, dica išla kod prijatelja, oni se odu peći na plaži, a ja i žena tribamo brinuti šta će isti i piti, i opet nisu zadovoljni što nismo spremni navečer ići s njima u provod. A ja kod njih dođem u deset godina jeanput, kad me put nanese, a oni se navikli na mukteševinu svake godine." - žali se Ivo.

- "Ja sam se na to odlučio kad sam jednom bio u Zagrebu, bio Velesajam, pa nije bilo mjesta u hotelima i nema mi druge, odem kod brata. Da si vidio kakva se gužva stvorila samo radi jedne noći! E, reka sam sebi: "Moj Mate, neće to više ići ovako, da te prave budalom. Oni radi jedne noći napravili problem, a ne pitaju se kako je tebi kad ostanu po misec dana." I te godine sam to rasturio, pa kom milo kom drago." - poči ga Mate.

- "Nema druge, moram i ja tako! Uh, prošle su godine kad sam ja moga na podu spavati. Sva mi se krsta raspadoše." - proteže se Ivo držeći se rukama za krsta.

Kad su Stevo i Ljubinka odlazili dođe Dušan i uze televiziju:

- "Obeća sam starom da ću mu je dati. Ti ionako učiš, samo ti smeta."

- "Ne smeta mi, ali je nosi kad si mu obeća. Tvoja je." - kažem mu, ništa mi ne bi pomoglo ni da sam se protivio.

A mali tranzistorski radio nije mogao popuniti prazninu koja je tako nastala u stanu, pa odem u EI-Niš predstavništvo, uzmem formulare i ovjerim u firmi, uzmem TV aparat na kredit, bez jamaca, na godinu dana. Tako smo ja i Rosa opet živili u istom okruženju.

- 55 -

Bila je polovina ljeta, a ja još nisam išao na plažu, pa sam isplanirao vreme da odem predveče, kad tamo nije velika gužva. I tako odoh oko pet sati na stjenje iza prve uvale na Zvončacu, skočih u more, pliva oko pola sata, malo se osuših i nazad kući. Zbog bjele puti izbjegavao sam jarko sunce, a pečenje na pjesku nisam mogao zamisliti, em bi pocrvenio kao pečeni rak, em me niko ne bi mogao tako dugo zadržati na jednom mjestu u istom položaju tjela. I ovo mi je bilo dovoljno da me malo sunce opali, jer crnji nisam mogao biti, ali mi je morska voda koristila da se očisti i zategne koža. Čekao sam drugu polovinu avgusta i prvu polovinu septembra da se banjanju više posvetim, tad je manja gužva, čistije more i izjednačenija temperatura vode i mora.

A na peronu, ispod nadstrežnice vestibula, postavili su novi kiosk za cigarete, štampu i ostale sitnice, nekog privatnika. U njemu su u smjenama radile dvije djevojke, jedna ujutro od pet do trinaest sati, a druga od četrnaest do dvadesetdva sata, i nisu se mjenjale po smjenama. Ona što je radila u prvoj smjeni bila je zgodna, bujnih oblina i smeđe kratke kose, a druga je bila mršava crnka, za koju se pričalo da je gazdina zaručnica.

Vinka je radila u prijepodnevnoj smjeni, bila je rodom iz Slankamena, njeni su se tu doselili prije godinu dana, kupili kućicu u Varošu, ćaća se zaposlio kao meštar u "Brodogradilištu Split", a mater kao trgovac u "Dalmi". Ona se bavila rukometom, ostalo joj još godinu dana da završi trgovačku polažući ispite vanredno, a sad joj se pružila prilika da nešto zaradi radeći ovdje u kisosku, dok je pauza u takmičenju.

Radi njene ljepote i seksipilnosti svi su počeli kod nje kupovati novine i cigarete, a mlađi su koristili svaki moment da "napare oči" na njenim oblinama, koje ona nije krila noseći malu minicu i majcu s velikim dekolteom, ispod koje nije bilo tragova ređipeta, a gaćice su, po onom što se naslućivalo, bile tolicke da jedva pokriju čuperak.

Vježbenik električara kolskog osvjetljenja, osamnaestogodišnji Darko Topić, nije se micao od kioska dok ga majstori ne bi potjerali, nadajući se da će osvojiti tu tvrđavu, a ona je bila zadovoljna da joj neko čini društvo, ali mu nije davala nikakve nade, vjerojatno što je bila njegovih godina, i što je zato za nju bio mlad.

- "Mile, đava ti odnija brojke, što ono ne središ!?" - nagnu se nad moj stol Ivo skidajući zubima celofan sa maloprije kupljene kutije cigara.

- "Nije ona željna, ima momka, vidio sam je neko veče s njim na Rivi." - diskretno ću ja njemu, a stvarno sam je vidio s nekim pokrupnim brkom kako se drže za ruke prolazeći preko Rive.

- "Vjeruj ti starom Ivi, ona je željna, ko zna ko je to i kakav je? Ona jednostavno prkosi kurcu, mislim da ne bi ni mene ovako starog odbila kad bi upotrebio svoj šarm. Sredi ti to, nije teško žabu u vodu natjerati!" - navaljuje on.

Ovih dana nisam imao nekog naročitog posla osim svakodnevnog kontiranja računa, jer su financijski i materijalni knjigovođe sa svojim referentima bili u Kninu na izradi diobene bilance, a šefovi službi na čelu s direktorom Saragom na godišnjem odmoru. Oko devet sam bio gotov s poslom, pa se uputim do kioska kod Vinke da kupim cigarete. Voz MZ za zagreb je otišao tako da ni ona nije imala posla, već je od dosade prelistavala neki ženski časopis.

- "Dosađuješ se?" - upitam je dok mi je vraćala kusur.

- "Ma da, sad do jedan neće biti posla, slobodno bi mogla zatvoriti." - reče mi.

- "Pa onda zatvori, idemo u grad na sok ili kavu." - ponudim joj.

- "Važi, možeš li ti od posla?" - nasmija se.

- "Nema šefova, neće me niko tražiti." - rekoh.

- "Dobro, ali moram se vratiti na predaju službe." - pristaje ona.

- "Čekaću te iza Pošte." - kažem joj.

Ona potvrdi kimanjem glave, shvati da nije dobro ni za nju ni za mene da nas tu zajedno vide, i poče pripreme za zatvaranje kioska.

Vratim se u kancelariju i kažem Ivi i Mati da kažu, ako me neko bude tražio, da sam u Komitetu, zvali me telefonom.

- "'Oćeš li se vraćati?" - osjeti se Ive, sinuše mu oči.

- "Oko jedan ću doći, možda, ako budem moga 'odati." - nasmijem se.

Vinka je zaključavala stražnja vrata kioska kad sam se uputio prema Pošti, probijajući se kroz gužvu turista što su hrlili na trajekte za otoke, a kod Pošte pređem na drugu stranu ceste do mora i sačekam je. Ona je bila dvadesetak metara iza mene i lako joj je bilo pratiti me. Oboje smo znali zašto to činimo, radi diskrecije, a sad kad je najgora dionica bila iza nas, ona me uze pod ruku :

- "Di ćemo?" - upita ona.

- "Možemo kod mene u stan ili u neki kafić, tu na Rivi, kamo voliš i odlučiš?" - nudim joj izbor.

- "Idemo kod tebe, jel' daleko?" - odmah se ona odluči.

- "Kod Doma JNA, nije." - rekoh joj.

- "Dobro, idemo tamo, imamo vremena." - čvršće me stisnu ispod ruke.

- "Kako ide rukomet?" - mjenjam temu.

- "Dobro, još sam nova, nisam se baš snašla, nemam nikog iza sebe da me gura, pa su u prvoj ekipi i lošije od mene. Svako popodne treniram, ali slabo mi daju da igram, skoro me ne stavljaju ni u rezervu." - žali se ona.

- "Pa, ti si bila prvotimac tamo, kol' ko sam čuo, zašto su tvoji doselili ovamo?"- interesiram se.

- "Tata mi je Dalmatinac, radio je tamo u nekoj bezveznoj firmi, plaća nikakva, a mama mi je Sremica, imali smo nešto polja i vinograda, pa se nije moglo jedno i drugo, a sa jednim nije bilo dovoljno. Kad sam dobila ponudu da pređem ovde igrati obećali su tati i mami posao, a meni prvi tim, pa smo odlučili da prodamo ono malo zemlje i kuću i kupili ovde u Varošu neku kućicu, tko zna kad bi stan dobili. Od obećanja da ću biti u prvoj postavi nema ništa, samo mi prolazi vreme, a moram izdržati dok traje ugovor. Videću šta ću posle, van ili u veći centar, Beograd ili Zagreb." - ispriča ona ukratko.

- "Vidio sam te s nekim momkom, ko ti je taj?" - pitam je.

- "Ma, bez veze, radi u "Brodogradilištu", on bi ozbiljno, a ja bi se tad morala odreći rukometa, to mi još ne pada na pamet, tek mi je osamnaest godina." - nasmija se ona.

- "Jesi li se navikla na Split i Splićane?" - pitam je dok prolazimo pored Doma JNA.

- "Tako, tako, lepo je što se vremena i grada tiče, a još ne razumem dosta reči kad pričaju komšinice u Varošu. I tesno mi je, naučila sam na širinu, a ovde sve minjaturno i stisnuto: male sobe, uske ulice, nisam se još privikla." - kaže vragolasto.

- "A ljudi, oni nisu sićušni?" - nasmijem se.

- "Pa da, nema bucmastih kao kod nas u Sremu, ali su malo grublji po naravi. Kad galame nikad ne znam jeli to ozbiljno ili tek tako." - veli ona na ulazu u zgradu.

- "Ovdje stanujem, tu mi je bratova garsonjera." - pustim je ispred sebe unutra.

Ona je obiđe, izađe na lođu i vrati se kroz kuhinju:

- "Na lepom je mestu, pa ni naša kućica nije puno veća. Šta ti ovo brat ne opremi nameštajem?"

- "Ne žuri mu se, vjerojatno će ovo mjenjati za veći stan sad kad se oženio, a za mene i sestru je dovoljno." - objasnim joj stanje stvari.

Sjela je u polufotelju uz stolić i gleda u moje razbacane knjižurine. Sklonim ih sa stolića i stavim na komodu:

- "Pristavio sam kavu, želiš li sok ili nešto žešće?"

- "I jedno i drugo!" - nasmija se uz vragolastu grimansu.

Napravim narančadu u bokalu, stavim bocu vinjaka, velike i male čaše na tacnu i donesem na stolić:

- "Ti se sama posluži, kuva mi voda."

Dok sam ja zakuvavao i donio kavu ona je sipala oboma vinjak i sačekala da sjednem:

- "Uzdravlje!"- podiže bićerin i otpi do pola, a tada brzo popi malo soka.

- "Živila!" - postupim isto kao ona.

- "Nisi se ni ti puno sunčala, tek malo si pocrnila." - kažem joj milujući joj jedre gole butine.

Na sebi je imala svjetloplavu mini suknjicu i bjelu majcu s velikim "V" izrezom.

- "Išla sam tri puta, sve skupa dva-tri sata, sama, bilo mi dosadno, malo zaplivala, a ovo sam usput uhvatila, nisam se ni sunčala. Ne volim ovu gužvu, kažu mi da je bolje i lepše krajem avgusta kad se turisti raziđu." - kaže i otpi drugu polovinu iz bićerina.

Uzima ponuđenu cigaretu i pije kavu.

- "Ne živiš baš sportski?" - kažem joj.

- "Ovo nije ništa šta druge rade. Ja zapalim ponekad, piće isto tako, a ove starije žive li žive život, noćare, na treningu se kreću ka' prebijene, pa su opet u prvom timu, a ti Vinka budi rezerva rezervi." - otpuhnu žestoko dim prema balkonskim vratima.

- "Nemoj biti pesimista, doći će i tvojih pet minuta, igraćeš ti i u reprezentaciji." - hrabrim je milujući joj prste ljeve ruke.

- "Ako se neka ozljedi ili ode u drugi klub ili prestane igrati, a takvih ovde nema na vidiku." - otužno nastavi.

- "Budi strpljiva, a kad ti pruže šansu iskoristi je, daj sve od sebe, nemoj zakazati." - ubjeđujem je i priivlačim u zagrljaj.

Usne nam se dotakoše kao leptir i cvjet, lahor mladosti nam pomilova lica, a ona rstvori usne i pusti da nam se jezici miluju. Oči je zatvorila i čujem kako joj srce tuče sve jače i brže. Ustanem i povučem za sobom, ona se priljubi uz mene, a ono malo robe na nama kao da nije ni bilo, cjelim tjelima smo osjećali jedno drugo.

Ošamućeni od strasti skidali smo jedno drugom krpice, više kidajući nego otkopčavajući dugmad i zipove. Nabrekle sise s zašiljenim bradavicama su drhtale, a ruka mi kliznu u njeno međunožje kruz bujnu šumu Venerina brežuljka.

- "Šta je to, gori mi.." - povuče me na krevet.

Vinka je bila iskusna i predavala se uživanju bez lažnog srama aktivno učestvujući da ugodi i sebi i meni:

- "Još malo...,jače..., samo tako ..., evo dolazi..." - šapuće mi s prekidima dok joj tjelo ispod moga igra orjentalni trbušni ples sve dok ga ne prekinu krik zadovoljstva. Istovremeno se moje sjeme izli u nju. Tako spojeni ostašmo nekoliko trenutaka djeleći onako ošamućeni jedno drugom poljupce zahvalnosti.

Razmazujem joj znoj na grudima, trbuhu i vlažnom čuperku, a ona mi nježno ljubi vrat. Trže se kad joj šaku gurnuh dublje u međunožje:

- "Tvoja ruka, dok me takneš ja skoro svršim, ka da me opeče neka struja?" - uze mi šaku i gleda je kao čudo.

- "To su mi već rekle, valjda bioenergija, šta li?" - kažem jo i provučem prste kroz njenu kosu, a ona zapucketa.

- "Čudo, baš se tom dodiru ne može odoliti, drmne me strast odmah dok me takneš. Baš čudo!?" - broji mi prste širokim zenicama.

- "Bilo je dobro, a?" - šapćem joj.

- "Aha, divno, višestruki orgazam sam doživla." - mazi se.

Ustanem i dodam joj sok, pije ga u malim gutanjima s malim prekidima po navici sportaša, pa mi vrati čašu i raširi se na krevetu stavivši ruke pod glavu:

- "Jesam li zgodna?" - upita i iznenadi me.

- "Zašto pitaš? Znaš da si ljepa i zgodna, i više od toga, ženstvena i seksepilna. Nema muškarca koji te ne poželi, kad vidi te tvoje obline. I sanja, sanja..." - klizim joj prstima po tjelu odozdo prema gore.

- "Znam, ali volim čuti, godi mi." - nasmija se.

- "Uopće nemaš znaka na tjelu da se baviš rukometom, nema ožiljaka ni modrica." - milujem joj bujne tvrde sise.

- "Bilo je, hematom do modrice, ali otkad ne igram utakmice nema ni oštrih duela. To mi je drago." - šara pogledom po svom tjelu.

Ljubim joj sise i grickam bradavice naizmjenično, a ona mi mrsi kosu i tare butine jednnu o drugu. Uze mi tad ruku i stavi u međunožje. Sva se zatrese i usnama mi nađe usne i podvlači se podame dajući strasnim gestama znake da hoće odmah da uđem u nju. Ne žurim, čekam da nam krv što jače proključa i strast pomuti razum. Snaga u njenim rukama je sve veća, stisak jak do boli, a ja joj prstima milujem vlažno, nabreklo i vruće međunožje. Ona samo što ne eksplodira:

- "Daj mi ga, odmah, crći ću!" - zacvilli.

Ulazim joj među drhtave i orošene oble butine i prodirem svom snagom, ona zabaci glavu poluotvorenih usta, duboko jeknu i poče svoj istočnjački trbušni ples vrteći kukovima, grčeći trbuščić i izdižući okruglu guzu od kreveta. Sva se pretvorila u nategnutu tetivu Odisejeva luka.

Sve je utihnulo oko nas, čuli su se samo naši dahtaji i neartikulisani glasovi, dobovanje srca i pljuskanje u njenom međunožju. To potraja dok me ona ne uhvati butinama oko struka u omču, a rukama oko pleća, sva smotana u klupko, amortizirajući silovite udare mog tjela. A tada se sva ukoči i tjelo joj se zatrese sitnim drhtajima, iz usta joj se izvi krik zadovoljstva, dok se moje sjeme izlivalo u nju u jakim mlazovima. Opuštajući se nekoliko puta zatrese cjelim tjelom još dok je muškost bila u njoj:

- "Ostani još tako malo." - šapnu mi kroz dahtaj.

Poljubim je u podbradak paleći ga vrelim dahom i prelijem se po njoj.

- "Ovo je bilo ludo!" - poljubi me sočno u usta.

- "Nezaboravno, pravo pijanstvo." - potvrdim grickajući joj donju usnu.

Umirimo se par minuta da nam se disanje i otkucaji srca smire osjećajući slatku lakoću tjela.

- "Mlada si, a tako iskusna." - kažem joj.

- "Rano sam sazrela, vruća mi krv, šta ja tu mogu?" - zablista niska bisera među crvenim sočnim usnama.

- "Samo me jedno zanima, zašto si odabrala mene, vidio sam da ti se mnogi udvaraju?" - pitam je.

- "Teško mi je to objasniti, jednostavno si mi se svidio. Tako je valjda i kod tebe, ima devojaka koje ti se sviđaju i koje ne sviđaju, a sve su lepe. Ti nisi bio nametljiv, kao da me nisi primećivao, a onda si došao i jednostavno mi "naredio". Volim tu sigurnost kod muškarca, osjećam se sigurnom i zaštićenom. A tek ta tvoja "struja" u rukama, ona obara s nogu!" - pokušava mi objasniti.

- "Dobro, nemoj se mučiti, to je ionako neobjašnjivo. Ljudsko biće je čudna "mašina", ma ko ga god stvorio, sve sile koje postoje u Univerzumu su i u njemu, pa kad se podudare kao tvoje i moje eto nas u krevetu, da stvaramo nove generacije, one sljedeće i tako u Vječnost..." - mudrujem joj.

- "Koliko je sati, moram predati kiosk onoj "raži" ?" - trže se.

- "Ima vremena, tek je jedanaest sati. Hoćeš li piće?" - umirujem je.

- "Sok, i "zasoli" malo vinjakom, treba mi snage." - nasmija se ona.

Napravim koktel za oboje i zapalim nam cigarete.

- "Pokušaću da se neko zauzme za tebe preko Komiteta omladine." - obećavam joj.

- "Znaš li nekog tamo? - začudi se.

- "Ja sam tamo neki član, tražiću od predsjednika da intervenira." - ne obećavam puno.

- "O, to bi bilo dobro! Zaslužila sam, zar ne?" - računa na ulog intimnosti.

- "Nemoj to mješati, to bi ti napravio i bez ovoga! Volim pomoći kad mogu, a koliko ću uspjeti, vidićemo? Vodimo ljubav zato što jedno drugom odgovaramo kao žena i muškarac, a ne radi nekog posla. Nemoj kvariti i pogrešno shvatiti da ti tako naplaćujem unapred za uslugu koju ću učiniti." - prekorim je.

- "Izvini, nisam tako mislila! Ni za kakvu uslugu ne bi s tobom spavala, to su neki drugi nudili pa sam ih odbila. Neću preko kreveta do uspeha, to me ponižava." - žacnu se ona.

- "Vjerujem da su ti mnogi tako nešto nudili, da si pristala vjerojatno bi bila stalni prvotimac, jasno je to meni. Ali bi to kratko trajalo, poslije bi bila niže nego što si sada." - shvaćam je.

- "Znam ja to, uverila sam se, zato ne mešam intimu i posao." - odlučno će ona.

- "Idemo se istuširati." - pogledam na sat i povučem je za ruku sa sobom.

Stojimo pod mlazom tople vode i ja joj sapunom perem leđa, oblu guzu, čuperak i sise. Ona preuzima sapun i sapuna mene, klizi sapunom po cjelom tjelu, a kad dođe do muškosti ona se od njenog milovanja poče ukrućivati. Nastavivši s milovanjem pogleda me zamućenim pogledom, ostavi sapun na rub kade i muškost stavi među butine i poče je lagano stiskati. Pod mojim prstima osjećam kako joj sise bubre, a ona me poče tad strastveno grliti i ljubiti gurajući mi jezik do dna usta. Okrenem je, ona se uhvati za rukohvat na zidu i malo raširi butine, a muškost kliznu u njeno međunožje. Pridržavam se za njene sise gnječeći ih i duboko i silovito prodirem u nju. Gledam kako joj se pole zatresu i kako krupne kapi vode kliznu niz njih pri svakom sudaru tjela. Ekstaza je došla istovremeno i mi se klonuli spustišmo u kadu. Između mlazova vode iz tuša halapljivo smo tražili zrak, zjevajući kao ribe na suvom.

- "Tebe se čovjek ne može zasititi. Svaki pogled na tvoje obline stvara kratki spoj u njemu i krv odmah proključa." - pričam joj dok je brišem šugamanom.

- "Hvala ti, drago mi je to uvek nanovo čuti, priznam." - ljubi mi rame.

- "Bježimo, nemamo više vremena!" - hitro izlazimo iz kupatila na moju opomenu i oblačimo se.

Preko Rive do Kapetanije išli smo pod ruku, a tada se razdvojimo uz kratki poljubac i ona ode laka ka perce, a ja zapalim cigaretu i polako krenem teškim korakom u kancelariju.

Ive je rješavao križaljku, a Mate studirao neki Zapisnik K-320, sumnjičavo vrteći glavom.

- "Jeli me ko tražio?" - upitam Ivu koji me mjeri preko naočara.

- "Ma kakvi, mir je Božji kad nema šefova." - dade mi znak motima: "Jeli šta bilo?"

- "Aha." - kimnem glavom.

- "Ostavi to Mate, idemo na piće, aperitiv pred ručak." - diže se Ive iza stola i baci novine u košaru.

- "Nu, koliko je to sati?" - izvadi Mate džepni željeznički sat - "Jedan i po, e pa može."

- "Vidio sam je ja, proleti ka' leptirica, a to sve kaže! Drago mi je, ka' da sam ja. E, mladosti moja!" - nagnu se Ive prema meni.

- "Šta ti to Ive, koja mladost?" - Mate je čuo samo ono zadnje.

- "Kažem Mili kako je lako njima danas. Cure idu skoro gole, ako imaš volje uzmi i gotovo. A u naše vrime dok dođeš do nje otpetljavajući razne uzice i botune tri puta si u gaće svršava!" - jada se Ive.

- "To jest, ma i onda su se te stvari radile! Ono do čega teže dođeš više cjeniš. Ako je dobra volja s obe strane i te su se prepreke lako svladavale. A i onda je ljeto bilo bogomdano, malo koja je nosila gaće, a vešte do poda. Zar se ne sjećaš?" - smije se Matin brk.

- "Sve mi je to nekako u magli, ostalo mi je u sjećanju da sam se mnogo patio i na sve načine dovijao, a dans ti se nudi ovima mladima na pijatu. Volio bi da sam mladi momak u današnje vreme! Nepravda brate!" - sasu Ive konjak na eks i otpunu ljutinu.

- "Ne mo'š imati sve kad ti se 'oće. A ti nemaš začim žaliti, nisi ti nijednoj praštao!" - nasmija se Mate.

- "Ma jeste, samo mi nekako brzo prođe!" - sjetno će Ive.

- "Sve što je lipo kratko traje, tako ti je to." - ispi Mate polako svoj pelinkovac.

Naravno da sam ja platio turu.