- 13 -
Radi diskrecije koju smo dogovorili nisam ih ništa htio pitati već sam odlučio da još koji dan sačekam, valjda će se pojaviti, ne znam kada i u kojoj smjeni radi, a možda je išla na selo koristeći godišnji odmor.
Tu večer izađoh na Pjacu i stajao sam na uobičajenom mjestu s Gojkom, Boćom, Perom Dokićem, Jozom Grgićem, Jovom Kričkovićem i još ponekim koji bi navratio na sekund i očekivao da vidim hoće li naići njeno društvo ne govoreći nikom ništa. Zafrkavali smo se sve u šesnaest, neko bi prišao klapi, stao malo pa išao u đir, a onda se pojavi njeno društvo, Cvita, Ivanka i Rosa i kad već pomislih da ni večeras neće doći ona ih sustiže probijajući se kroz gužvu i sve zastadoše kod nas. Klapa se raširi i napravi im mjesta i poče veselo čavrljanje. Vidim da se Marija "ponovila", sva obučena u stranu garderobu, nekako se i promjenila, ali ne primjećujem ništa izvana osim malo drugačije frizure.
Stajala je do mene pa joj tiho rekoh kad se klapa "zanjela u temu":
- "Nešto si se proljepšala, druga si, da mi je znati razlog?"
- "Otpratit' ćeš me na autobus." - kratko šapnu ona znajući da ja znam šta to znači.
Stajali smo tu na Pjaci dok ne dođe uobičajeno vreme za razilazak, neko će u kino, neko na ples, a neko kući. Nas nekoliko krenušmo na Rivu, na autobusku kod Kapetanije. Ostali iz klape nakon malo vremena odoše osmicom na Kman, a ja i Marija ostadošmo sada sami i krenušmo niz Rivu prema Zvinčacu.
- "Dugo te nije bilo, a vratila si se kao prava ljepotica, ljepša no što si bila, isplatilo te se čekati." - sada smo mogli slobodno razgovarati.
- "Bila sam cilu veljaču i ožujak u Njemačkoj kod tete. Uzela bolovanje, da mi doktor, i lipo mi je tamo bilo, ima tamo puno naši', bilo mi je ki da sam ovdi." - priča ona.
- "Nisi valjda tražila tamo posao?" - upitam je.
-"To mogu kad hoću, odma bi me mogli zaposliti, ali ja ni ranije nisam tila, nemam potribe, već znaš." - odgovori ona veselo se smijući.
- "Znači, provodila si se, to je dobro, možda si našla i pravog partnera za druženje?" - ja pomalo ljubomorno.
- "Ima ih kol' ko oćeš, ma nisam nijednog odabrala, ima vrimena." - tješi me plavim požudnim pogledom.
- "Tamo je bolji standard, veće plaće, veći luksuz, kvalitetnija roba, gledam kako je ta ljepa na tebi." - govorim joj dok prolazimo preko parkića na Matejuški.
- "To je sve istina, ali ima i druga strana medalje. Naši tamo rade najgore i najteže poslove od jutra do sutra, loču jeftinu pivu i spavaju po barakama ili polusrušenim i zapuštenim kućetinama. Onaj koji hoće živiti kao Švabo, imati pristojan stan, kola, izaći na vikend i slati dicu u dobru školu mora živit' na kredit, nema mu od uštede ništa. I još nešto, ovdi se ljudi druže, tamo toga nema, svak za sebe živi, susidi se jedva poznaju. To naše ljude više ubija nego težak rad. Ne bi ja tamo mogla živit, nije sve u parama." - priča svoj utisak.
- "Pa, druže se naši, briga ih za Švabe." - kažem nesigurno.
- "Nemaju ni oni kad, a bo'me se i oni promine, tamo su drukčiji neg' ovdi, manji su od makova zrna, a vidija si kakvi su kad ovdi dođu." - uzbuđeno ona gestikulira ljevom rukom.
Stigošmo do mo moje zgrade:
- "Di ti je sestra?" - upita ona zastajkujući u po koraka.
- "Dežurna je ovaj vikend, muči se i ona." - kažem joj.
- "Onda ćemo od tebe, zar ne?" - upita ona ispred ulaza u zgradu.
- "Tamo nam je najljepše!" - stegnem joj malo jače šaku i dobih protustiskom potvrdan odgovor.
Sjela je na uobičajeno mjesto dok sam spremao jakete u ormar.
- "Donjela sam ti poklon, vidiš da sam i u tuđini mislila na tebe." - izvadi iz torbice niklovani upaljač na plin u maloj zelenoj kutiji.
- "Hvala ljubavi." - uzmem upaljač i poljubim je u crvene usne.
- "Još jednom, veliki strasni poljubac hoću, zaželila sam se." - promuklo prošaputa privlačeći mi obema rukama glavu svom licu.
Po disanju i strasnom poljupcu i grčevitom grljenju vidim da se nema šta čekati, uvertira nije potrebna, želi me odmah.
Marija hitro, kao u bunilu, sama ustade sa stolice, rukama me grli oko vrata i cjelo tjelo pripija uz moje, kao da mi hoće ući pod kožu. Otkopčavam joj bluzu iz koje ispadoše dvije mirisne tvrde dunje, grabim ih šakama i prinosim usnama, da ih ljubm i mirišem, a ona sama užurbano otkopčava suknju i pušta je da pada na pod. Sinuše obline butina i guze utegnute u male svilene gaćice iz kojih su se stidljivo na rubovima pomaljale svilene žute kovrče stidnih dlaka. S obe ruke povučem ih dolje niz butine, a čuperak se razbukta u svoj svojoj raskoši, u povratku ruku obuhvatih joj oblu guzu i privučem je uz svoje golo tjelo, ona razmaknu butine na tren da među njih prihvati ukrućenu muškost i glasno uzdahnu.
Od tog trena samo znam da sam plovio u vihoru vjetrova svih duginih boja rvući se sa bjelom plavokosom vilom slušajući divne melodije strasti. Duša mi se topila od milja koje je prodiralo kroz sva čula na tjelu i dovodila me do pomisli u nekom bunilu da sam postao anđeo.
Kad smo došli sebi vlažna tjela od hladnog znoja su nam ležala jedno preko drugog isprepletenih udova.
- "Zagrli me čvrsto, da ne odletim do plafona, lagana sam kao leptirica, ljubavi moja." - grli me i ljubi paleći mi vrelim dahom vrat izgovarajući plačnim glasom.
-"Nećeš mi odletiti, leptirice moja." - privlačim je na svoja prsa, dok ona prebacije svoju butinu preko mojih slabina.
Mazili smo se, ljubili i milovali, šapućući bez sustezanja nježne rječi kao da se bojimo da će ih zidovi čuti.
Donesoh piće i skuvah kavu. Sjedili smo goli na krevetu, pili i pušili, i sitnim nježnim pokretima održavali ljubavnu vatru dok nam tjela ne skupe novu snagu. Brzo je snaga došla, tjela su se opet u ekstazi spojila, a duša gubila negdje van zemaljskih ograničenja.
Marija se opustila i u krilu mi na tren zaspa. Gledam joj ljepo djevojačko tjelo i divnu plavu dugu kosu rasutu po vratu i ramenima. Neko čudni nemir mi nenadno protrese tjelo, uznemiri dušu i potpuno me vrati u stavrnost. Lagano se izvučem iz njenog zagrljaja i pokrijem je lancunom. Naspem vinjak u čašu, uzmem list papira i penkalo, zapalim cigaretu i žudno povučem dim, a tada sitnim kaligrafskim rukopisom ispod šake mi nanizaše se stihovi:
Pjesma Mariji
Bila je jednom jedna Marija,
tri poljupca meni je dala.
Bila je jednom moja ljubav,
Marijom ona se zvala.
Bili su to proljetni dani,
sunčani, ljepi, bez kiše,
a sad u duši mi kaplju suze,
Marije moje nema više.
O, Marija, Marija, Marija,
zar ne znaš da si život moj,
o, Marija, Marija, Marija,
vrati mi osmjeh svoj.
Ispijem piće i zapalim novu cigaretu, plavkasti dim je kao fakirska zmija lizao prema svjetlu na plafonu, pratim ga pogledom, a nemir me ne napušta. Kroz prozor vidim da rudi zora, čuje se s mora otegnuto dozivanje ribara, a pored zgrade protutnja prvi gradski autobus.
Marija se trže iz sna, ukoči za tren pogled, sjeti se gdje je i sanjivo mi se osmjehnu:
- "Ne spavaš, dođi kod mene ljubavi." - raširi ruke.
- "Potpuno sam se razbudio, muči me neka slutnja, neki nemir, ne znam šta je i otkud dođe." - rekoh joj tiho u podbradak.
- "To ću ti sad poljupcima otjerati." - zagrli me čvrsto i prekri me mekim mirisnim djevojačkim tjelom.
Njene obline i milovanja, poljupci i ubrzani pohotni dah probudiše u meni životinjski nagon, razum mi se izgubi bestraga i ono "zbogom pameti" prostruja mi kroz glavu kao zadnja misao i mi se predašmo nagonu od iskona.
- "Umreću od ljubavi." - šapnuh joj kad sam došao sebi.
- "Rado ću poći s tobom." - reče i poljubi me ona nježno.
- "Prije ćemo popiti kavu." - predložim glasno.
- "Aha, hoćemo." - nasmija se ona.
Iz kuhinje nosim lončić i ćikare na tacni i zatekoh je kako čita maločas napisanu pjesmu. Očima ne trepće, polako miče usnama i zanesena i ne primjećuje me.
- "Ovo si napisao za mene?" - pita i pušta suze da joj teku niz voštano lice.
- "Da, za tebe ljubavi." - kažem joj dok joj brišem suze.
- "Hoćeš li je potpisati, ovo mi je najlipši dar koji sam u životu dobila." - pruži mi papir dok suze teku li joj teku.
Stavim datum i potpišem se.
- "Zašto je ovako tužna?" - suze joj još liju.
-"Rekao sam ti da me uhvatio neki nemir, neka slutnja, napisao sam je dok sam te gledao kako spavaš, za ta dva tri minuta." - obrišem joj opet suze poljupcima - "Zašto plačeš, to je samo pjesma?"
- "Nisam imala hrabrosti ti reći, ali sad je imam. Kako mi gledaš golo tjelo i moja duša je sad takva pred tobom, gola i govori istinu. Ovo je naš zadnji susret, nećemo se više moći viđati." - obriše suze i gleda me tužnim plavim očima bez treptaja.
- "Moja slutnja, znači, nije bila bez razloga?" - kažem joj tiho i spustim pogled.
Iako sam od početka naše veze slutio, ustvari znao, da će do ovoga trenutka doći, sad kad je došao kao da je došao iznenada, kao grom iz vedra neba:
- "Sve moje ljubavi su tužne..." - započeh tiho.
- "I moja duša plače, na oku su mi suze okamenile, morat' ćemo to oboje preboliti." - prekunu me i poče me tješiti.
- "Znam, znam." - rekoh joj i nastojim svim snagama da stišam buru u duši i progutam grop u grlu što me guši.
- "O mišljenju moji' kod kuće već znaš, a sad kad sam bila u Njemačkoj vidila sam i čula još gore. Samo se pitam otkud tolika mržnja prema vama pravoslavcima i Srbima? Pokušala sam izdaleka govoriti da vi niste takvi kakve vas oni prikazuju i jedva izvukla živu glavu od najbliže rodbine. Samo čuješ: "Protjerati psine preko Drine!", "Pokrstiti, pobiti i protjerati ih u njihovu Ciganiju!", "Nema nama sriće dok među nama smrdi to smeće!" , da ti dalje ne nabrajam, a do Boga na prestolje se uzdiže kardinal Stepinac, i poglavnik Pavelić, ministri Artuković, Mile Budak, vizezovi Luburić, Miloš, Dido Kvaternik, svi su opivani u pismama kao da su bili anđeli. Jeza me hvatala, a ništa ne mogu protiv toga i pitam se kakav smo mi to Hrvati "Božji narod na bedemu kršćanstava" ako toliko mrzimo ljudske stvorove koje je taj isti Bog stvorio i s njima izmišani živimo? Sada sam sigurna da bi me ubili, sigurno i tebe, ako bi saznali za našu ljubav. U ime svega lipog što smo zajedno doživjeli, sve ljubavi što smo jedno drugom pružili, preklinjem te pomiri se s tim i rastanimo se, jer se ne možemo nadati ničem lipom." - priča mi plačnim glasom držeći mi lice nježnim dlanovima u uzbuđenju mješejući ikavicu i ijekavicu.
- "A da sa svim njima prekineš, otići ćemo iz Splita." - hvatam se za slamku nade.
- "Ja ovo činim iz ljubavi prema tebi, ona će ostati dok sam živa, patit' ću, ali ću znati da si živ i da nisam uzrok tvojoj tragediji. Oni bi nas pronašli ma di bili, a ako su u stanju da postavljaju bombe u kina, u vlakove, truju cile gradove kroz vodovod, šta bi im onda značilo nas dvoje, ja "Srpska kurva" i ti Ćetnik? I budi siguran da bi me ubili kao "Srpsku kurvu", a tebe kao običnu "Srpsku psinu", za primjer drugima "čistokrvnim Hrvatima". A ja želim da moja ljubav živi, patit' ću puno dok sam živa, a ne mogu podnit misa da sam ja uzrok što bi ti nastrada radi ljubavi prema meni." - drži me za grčevito za ruke i drhće.
- "Shvatam Marija, biramo život ma kakav bio, kakav nam Bog dao, sve je bolje od fizičke smrti, a šta s dušom, dali će ona ostati živa, i tebi i meni?" - povlađujem joj sagledavajući svu pragmatičnost njene odluke.
- "Bože, kako će mi biti teško bez tebe, a duša, ona mi je već svenula." - pogleda ona prema nebu.
- "Dozvoli da te zadnji put vidim kao moju tjelom i dušom." - zamolim je da ustane.
Ona ustade šutke, plako se okrenu oko sebe rukama zabacujući dugu plavu kosu.
- "Nasmij se Marija!" - rekoh joj.
Zubi se zabjeliše među zgnječenim trešnjama, ali na njima nije bilo sjaja proljeća. Ta slika, prelivena tugom, ugravira mi se u dušu. Ona ne izdrža, zajeca glasno i pade mi u krilo.
Na autobusnoj stanici poljubili smo se kao rođaci u obraze, po srpski tri puta: za Život, Smrt i Čast.
- 14 -
Uhvatio sam se studiranja. Sociologiju sam spremio, sada sam se bacio na Historiju ekonomskih teorija. Koji god udžbenik da uzmeš vraćaju te na samom početku, u uvodu, na stare Egipćane, Asirce, Sumerane, Grke i Rimljane i par imena iz tih perioda: Platona, Aristotela, Herodota, Sofokla, Nabukadonosora, Arhimeda, Pitagoru, Katona, Cicerona, a onda tišina do Tome Akvinskog, pa opet tišina do velikana Renesanse Kopernika, Galileja, Husa, Đordana Bruna, Mikelanđnjla i Leonarda Da Vinčija, da ne nabrajam dalje jer su svi u to doba znali sve, a onda sve više strana udžbenika utroši se na XVII, XVIII, XIX i XX vjek, na ljude koji ni po čemu nisu ravni ovim dalekim sveznalicama. Ako učiš pravne nauke iste te daleke pretke vidiš kao vrsne pravnike, kod filozofije rodonačelnike filozofije, kod slikarstva slikare, u kiparstvu kipare, kod matematike matematičare, a kod ekonomije kao vrsne ekonomiste, a o umjetničkim disciplinama da se ne govori. Zajedničko svim tim velikanaima je da su bili sveznalice, znatiželja im se širila na sve strane kao ježeva bodlja u sva područja života, a šta je najinteresantnije je to što ih više osporavaju neki "eksperti" današnjih dana, na kraju se pokaže da su oni prije par hiljada godina bili posve u pravu.
Da razbijem monotoniju standardnih uvoda u udžbenicima krenem od Dr. Profesora Olega Mandića i njegovih udžbenika o postanku i vrstama religija koji znalački zaviruju u historiju ljudskog roda.
Kad se to sagleda vidi se da je glavni motor kretanja napred nužnost, moranje, borba da se preživi, nasuprot čovjekovoj želji da lagodno živi i ništa ne radi. Između ta dva suprotna pola smještena je NADA, kao most od magle, da će se ti polovi spojiti i ostvariti ono što čovjek želi, a čemu odavno dadoše ime UTOPIJA. Sve te mudre glave su nastjale da se nađu putevi ili načini da se ta nada materijalizuje, da bi ta utopija postala opipljiva stvarnost življenja.
Koliko je u tome ljudski rod uspio do danas vidi se po tome da se nismo od prvih mudrih glava makli ni milimetar. Sve je isto, samo je način različit. Apsolutni brojevi su se promjenili, ali relativni su ostali isti. U svemu tome se često zaboravlja da u toj trci života u bezgraničnoj vječnosti je jedina konstanta mjena, kretanje ili mjene iz mikro u makro dimenzije u svim mogućim pravcima napred nazad, i da se stalno mjenjaju i konji i jahači, pa i put kojim se juri, ko zna kamo.
Tako sam ja mudrovao toga maja 1972. godine listajući skripta Dr. Legradića o historiji ekonomskih teorija. Čitajući te razne modele koji su se javljali kroz ljudske vjekove lako se uoči da je egoizam u čovjeku razvijen prirodnom potrebom da se održi u životu prenjet na pojedince ili grupe ili klase koje žele živiti na račun cjeline bliže onom drugom polu koji zovu utopija, a koju im diktira razum, zasada slabiji od iskonskih instinka koji proizvode egoizam.
Ta manjina je koristila sva moguća sredstva i načine od religije, magije, obećanja, do gole sile da ostane tamo gdje je dok su oni na čiji su račun stvarali svoju utopiju željeli da se uloge promjene. Oni su na sredstva egoističke manjine odgovarali onim čim su imali, najčešće brojnošću, a koje su nazivali pobune, ustanci ili revolucije.
Sve je to bilo puno krvi, žrtava i svakojaka rušilačka zla. Godinama građeno se rušilo, pa opet počinjalo iz početka i tako je legenda o ptici Feniks rođena.
Svi ti masovni pokreti su počinjali idejom jednakosti u svemu svih pojedinaca, a kasnije bi protokom vremena uplovili u staro stanje nejednakosti i sve bi se svelo na ono kako se kaže " sjaše kurta da uzjaše murta". Ono što se pritom mjenjalo su samo sredstva i način prinude potčinjenih. Gola sila se primjenjivala u krajnjoj nuždi, a prije toga se pokušaalo nemire sprečavati obmanama, lažima, sitnim ustupcima zvanim evolucijom ili reformama, da bi ostao "status quo".
Kako doći da ostvarenja te utopije, da li preko ovna predvodnika ili cjelim stadom sporiće se mnoge mudre glave, kako da se nađe rješenje prije nego odluku donese Onaj, Ona ili Ono, što je i zasijalo sjeme iz kojeg je nikao ovaj svjet za koji znamo.
A ne znamo puno više od onih naših predaka koji se pojaviše "niotkuda" prije desetak hiljada godina.
"Što više čitaš i učiš sve više pitanja se javlja" pomislim ili kako reče onaj grčki filozof "Samo znam da ništa ne znam" i bacim knjižurine na stolić i spremim se za večernji izlazak da provjetrim glavu.
Klapa na Pjaci je postala mješovita, priključile su nam se četri sestre Jelić i njihove prijateljice. Došla bi i Josipa sa svojim prijateljicama. Šime Nimac je "igrao" oko Josipe, trgovkinje u obližnjem dućanu "Jugoplastike", a ostali su ga u tome podržavali i pomagali mu.
Ja sam sada bio slobodan kao galeb na pučini i bacao poglede na sve strane nebi li se za neku zakačio, onako u letu. Gojko Žeželj je raskinuo sa Mandom Mućankom, pa skupa s Boćom smo činili trojac koji je često lutao kao muva bez glave po gradu, Pjaci i Rivi. U kasne večernje sate bi se obično ošemućeni od nekoliko pića razišli kućama. Tada bi uzeo knjigu i učio do kasno u noć, a ujutro ranio na posao.
Od sestara Jelić najstarija Ana je radila u "Jugoplastici", Neva kao računovođa u "Škveru", Rada je studirala na Pedagoškoj akademiji, A Jagoda je završavala gimnaziju. Obično su na Pjacu skupa dolazile Ana i Neva, a ostale bi se pridružile ovisno o trajanju nastave.
Ana je bila crnka, kratke ravne kose, bucmasta i nešto starija od mene, a Neva je plavuša kratke ricaste kose. Niko ne bi rekao da su sestre, dok to one same ne bi priznale. Rada je bila rasna plavuša blago valovite kose, rumenih obraza, mirna temparamenta i zgodna tjela, za glavu viša od dvije starije sestre, dok je Jagoda bila visoka kao i Rada, ali kao gavran crne duge valovite kose, vižljasta i zgodna tjela, živih i izazovnih kretnji s kojima se biće rodi, prava vrtirepka. Sjajne crne oči i blago razdvojene jedinice na gornjoj niski biserno bjelih zuba davale su njenoj pojavi poseban šarm, pa sam nastojao da je stalno šalama zasmijavam kako bi joj vidio osmjeh. To sam joj otvoreno rekao, pa je bilo dovoljno da je pogledam i da se ona nasmije, iako je svim silama nastojala da se uzdrži.
Sve su one na svoj način bile drage, ali sam se dvoumio između Rade i Jagode. Ani sam rekao:
- "Kad bi imao namjeru da se ubrzo ženim krenuo bi od tebe, kako je red, pa bi, ako me ti odbiješ, išao po starosti sestara, valjda bi se jedna od vas odlučila i dala mi ruku." -
- "A šta bi napravio kada bi sve mi bile za to, koju bi odabrao?" - provocira ona.
- "Otišao bi kod hodže, postao musliman i samim tim bi mogao uzeti sve četri za žene, to Kuran dozvoljava, a ja tako ni jednu ne bi povredio."- šalim se.
- "Vrag si ti, dalje ti od mene, ja imam momka, vrime mi prolazi." - smije se ona.
- "Da ti imaš momka, "ozbiljnu vezu", kako kažeš, ne bi ti bila na Pjaci već u škuribandi, tamo je ljepše." - nedam se obmanuti.
- "Ostavi se ti moje sestre Ane, ona će prvog kojeg zgrbi odvući prid oltar, ali sam ja zato slobodna i ne žuri mi se još u bračnu luku." - nudi se Neve, vrag će ga znati da li u šali ili ozbiljno.
- "Ti radiš u "muškoj firmi", možeš birati momka kojeg hoćeš, šta ću ti ja goljo s željeznice." - branim se ja.
- "Pa da me vode u Konjsko, Prugovo ili slična mista u Zagori da gajim kapulu, luk i blitvu i čuvam koze! Neću, hvala im, ja sam rođena i želim ostati u gradu." - grozi se ona radničkih trliša iako joj je ćaća jedan od njih iz "Škvera".
- "Ma, promisliću! Meni više odgovara Rada, ona je učiteljica, a ja volim čitati knjige." - tražim spas u Radinom dolasku s predavanja.
- "Nisam ni rekla "dobro veče" , a već me ogovarate, i zapamti već jednom da sa Pedagoške ne izlaze učiteljice već nastavnici i profesori." - prekorava me ona po ko zna koji put.
- "Ajde, završi to jednom već! Zaposlićeš se u Prgometu ili Preslu, a ja ću dežurati u Labinu ili Brdašcu, živićemo u prirodi, praviti djecu, držati kokoši i gajiti zelen za naše obiteljske potrebe i biće nam ki u Raju." - predlažem joj.
- "Pa tamo nema ni struje, voda je iz gustirne, nema TV ni radija, pustinja i po, tko bi tamo živio!?" - zagrcnu se ona.
- "Baš je dobro, osama, priroda i mir. Nas dvoje kao dva goluba. Umjesto gledanja TV-a mi ćemo čitati i pisati knjige, pisati pjesme, gajiti cvjeće. Šta će ti struja, ranije idemo u krevet, po biološkom satu, i cjelu noć vodimo ljubav, a sutradan veseli i čili bavimo se baštom, u proljeće beremo šparoge, skupljmo preko ljeta ljekovite trave i šumsko voće. Zar to nije prava romatika? A pod starost, kad poraste naše desetero djece, doboćemo stan u gradu i onda gledati TV i čitati novine." - opisujem joj idilu života na selu.
- "Još malo pa bi ti čovjek i povirova, ali di je ono kad te nešto zaboli, od bezazlene stvari čovik može umrit, a da je doktor blizu to bi prošlo kao obična sitnica. A zmije, komarci, bube svih vrsta, vukovi i tko zna koje još beštije!? Neka, hvala ti na toj romantici!" - ne pristaje ona na tu moju ideju i od uzbuđenja prozbori mješejući po koji ikavski izgovor.
- "Još si ti u teoretskim vodama, nadam se da ćeš se uvjeriti da su seoska djeca bolji učenici od gradske. Ona imaju radne navike i poštuju knjigu, dok su gradska djeca većinom razmažena i svemu daju prednost nad knjigom, smatraju da su pametna već po mjestu rođenja." - pokušavam je spustiti na zemlju.
- "Priznajem, to sam primjetila na praksi, od onog tvoga prijedloga priznajem da mi se ponešto i sviđa." - malo se povlači ona.
- "Da pogodim, ono o večernjem čitanju knjiga i poezije i ranom odlasku u krevet. Od svega što sam pobrojao to se i meni najviše dopada." - smijuljim se ja.
- "Ajd' kvragu, nisam baš na to mislila! Mislila sam na sporiji tempo življenja i višak vremena. Ovdje u gradu mi je dan kratak, uvjek nešto ne stignem." - brani se neobjedljivo ona.
- "A meni se najviše sviđa ono o branju jagoda." - priključi nam se i sestra joj Jagoda s kolegicom, plavušom, Zlatom.
- "Da, to je ljepo! Idemo ti i ja i beremo šumske jagode, pa kad ugrije nađemo hladovinu na kraju travnatog proplanka, hranim te jagodama, sa usana ti se cakli sok od malih slatkih crvenih jagoda i ja pijem taj nektar, a okolo se zrak natopio mirisom šumskog cvjeća. Divota jedna... " - gledam zamišljenu sliku kao dječju slikovnicu pred očima.
- "Mažo! Ej, probudi se! Ti i budan sanjaš!" - munu me Gojko laktom u slabine.
- Baš sanja, a lipo sanja!" - pocrveni Jagoda i postiđena se nasmješi.
- "Vidi, kako je ljepa, rumena ka' šumska jagoda." - kažem ja Gojku.
- "Zašto baš šumska, i ove na Pazaru su ljepe." - kaže Gojko.
- "Ma kavi! Ove su krupne, bez okusa i irisa, kao da su od plastike. Šumska jagoda ima posebnu nijansu crvene boje, svoj specifičan miris i neopisivi slatki ukus. To se ne da uspoređivai! A naša Jagoda je prava šumska jagoda, nije ona od plastike, po ničemu!" - objasnim u zanosu.
Jagodu preli pa prođe rumenilo, sad joj se duša topi od milja, gode joj komplimenti:
- "Ja, šumska Jagoda!" - hoće da joj potvrdim.
- "Da, ti si "Šumska"!" - potvrdim još jednom.
Od te večeri svi smo je zvali "Šumska" a njoj je to godilo,osjećala se kao junakinja iz romana ruskih klasika, tim više što je znala šta se iza nadimka skriva.
- "Sad nismo načisto koju si odabrao od nas?" - cereka se Ana.
-"Dogovorite se između sebe ili se takmičite, ako nećete da pređem na islam." - zafrkavam se ja.
Kad se društvo razišlo idemo Gojko, Boćo i ja na Rivu, a Boćo će:
- "Bato, danas si nešto u formi, ima li neki posebni razlog?"
- "Nema nikakav razlog, možda baš zato sam opušten i veseo." - kažem mu.
- "Pocrkale su od smija, kao da si znao šta im je u glavi. Odavno te nisam vidio takva." - smijulji se Gojko.
- "Izgleda da sam neke stvari prebolio, a nove mi nisu pristigle, pa u tom nultom vremenu ne trošim ni duh ni tjelo. Samo da potraje, odlično mi je ovako." - pokušavam im objasniti.
- "Da, ima dana kad je čovjek bez razloga sretan." - zamisli se Boćo.
- "Idem kući, da mi ovo raspoloženje ne zatrujete filozofirajući.
Ćao, kumpanji!" - prosto odletim kući.
A cjelo vreme i dušu i tjelo mi je, kao neki daleki, daleki drhtaj tla, potresao neki predosjećaj, ono čudno osjećanje da će mi se nešto ljepo dogoditi, kao što kažu da životinje unapred osjete sve vrste elementarnih nepogoda.
- 15 -
To popodne pakovao sam se za put na ispite u Oijek. Nekako oko pet sati zazvoni telefon, javim se i začudim što zove Neva, jedna od sestara Jelić.
- "Otkud ti moj broj telefona?" - pitam je poslije uvodnih rečenica.
- "Ha, ha, tko traži taj i nađe." - neće da mi oda "izdajnika".
- "Odakle zoveš, nije valjda iz kuće?" - pitam je.
- "Ma vraga, ne bi mi dale sestre. Zovem s posla, radimo nekakav obračun popodne, svih ovih dana. Di ćeš večeras?" - prelazi ona u napad.
- "Imam dogovor s profesorom Legradićem za sutra u deset, putujem noćas kroz "Bosnu ponosnu" i "Ravnu Slavoniju". Slabe si sreće." - kažem joj istinu.
- "Onda, drugi put, ponuda ostaje." - čujem prizvuk tuge u glasu joj.
- "Važi, vratiću se za dva tri dana." - okončamo razgovor.
Kao i do sada doputovao sam dan ranije od termina ispita, pregledao ispitne spiskove na fakulteu i potražio Veljka i društvo. Spiska nije bilo, ali u podrumskom kafiću bio je Veljko.
- "On pita svakog četvrtka, ispitna pitanja su raspodjeljena na profesorovim kartonićima po rednim brojevima na način kako je gradivo izloženo u udžbeniku. Ako želiš biti prvi onda ti se jedno pitanje odnosi na uvod, drugo na prvu glavu, treće na drugo poglavlje, pa se sad dogovori koji ćeš biti po redu na izvlačenju pitanja. To neće biti problem." - objasni mi on način polaganja kod profesora dr. Legradića.
- "Nema, onda, problema. Mislio sam polagati oba predmeta kod njega, Sociologiju i Historiju ekonomskih teorija. " - kažem mu.
- "Nemoj, ne radi profesora, nego radi studenata. Formira se red, pa neki nauče samo ta tri pitanja i ne puštaju da se njihovo mjesto u redu pomjera. Sutra ćemo uzeti dobro mjesto za Sociologiju, a za mjesec dana dođi na Historiju." - posavjetova me on.
- "Dogovoreno, koji ću biti po redu?" - pitam ga.
- "Mislim da si treći, a evo Tome, on ti je rezervisao." - lupi on pristiglog Tomu Careva po plećima.
- "Jeste, treći je, a za mjesec dana si isto treći na Historiji." - potvrdi Tpmo, koji se stara za redosljed polaganja.
- "Onda, možemo na piće." - predložim im.
- "Može, idemo tu u komšiluk, mi ćemo na predavanja kašnje, a ti, evo ti ključ, otiđi u moju sobu, bio si tamo već, poseban je ulaz i otspavaj do ručka, a onda ćemo skupa u studentsku menzu." - da mi Veljko ključ od podstanarske sobe u osamljenoj kući na kraju Radićeve uz samo šetalište kraj Drave, zbrzavajući objašnjenje u preši.
Soba je bila na prvom spratu, imala je posaeban ulaz pravo sa stepeništa, dok je ulaz u gazdaričin stan bio ljevo, s dvokrilnim masivnim vratima. I dvokrilna masivna drvena vrata po sred sobe djelila su sobu od stana, koja su, otkad se izdaje podstanarima bila zaključana. U sobici je jedan krevet bio postavljen kod prozora koji je gledao na šetalište uz Dravu sve do Tvrđave do tih pregradnih vrata, a drugi krevet od tih vrata uza zid prema ulaznim vratima. Nasuprot tih vrata stajao je uza drugi zid četvorokrilni strainski ormar, po stilu izrade reklo bi se od istog majstora kao i prostrani kreveti. U ćošku do ulaznih vrata stajala je crna gizana peć visine do do dvuje trećine zida, a dvije katrige su stajale prema potrebi stanara.
Veljkov cimer je bio Dragan, službenik u Pošti, visok zgodan mladić u tridesetim godinama, rodom iz Našica, koji je više spavao kod svojih ljubavnica nego ovdje u sobi.
Stavim putnu torbu pored ormara i onako u rebama izvalim se na krevet, prelistam usput kupljeni "Glas Slavonije", pokrijem se tad njim po licu i zaspim.
Oko dva popodne došao je Veljko i probudio me:
- "Jesi li odspava, ajmo na ručak?"
- "Jesam, i to dobro, ovdje ti je tiho ka' u Kraljuši." - podsjetim ga na rodni kraj i obazirem se gledajući gdje bi se umio.
- "To je mana ove sobe, u kupatilo se mora ići kod gazdarice u stan, inače je super." - pogdi on moju namjeru.
- "Nema veze, zar se moram umivati, to ću negdje van, sad mi se ne ide upoznavati gazdaricu." - odmahnem rukom.
- "Tako je, i ja se umijem kad dođem na fakultet, a bradu sam zato i ostavio, ne možeš dočekati ovdje red za kupatilo." - smije se on i gladi bradu koja mu dobro pristaje.
- "Šta, zar osim vas dvojice ima još podstanara?" - pitam ga.
- "U ovoj sobi do nas su dvije cure, trgovkinje, a u maloj sobici je jedna tvoja Splićanka. Tu je još gazdarica i njen sin Ivica, stara momčina i boemčina, koji i radi i ne radi, vrag ga zna od čega živi, ali uvjek ima para i laf je." - objasni mi on.
Usput mi priča da sa podstanarkama ne petlja, to mu je princip, a inače i nisu nešto naročito. Takav mu je i cimer Dragan:
- "Dok si momak nikad nemaj curu pod istim krovom, kad ti bude potreba ne možeš uzmaći."
Gazdarica im ne brani da dovode cure u sobu, prava "stara frajla", ali ih je opomenula da im neće češće plahte mjenjati nego što je predviđeno pogodbom, dvaput mjesečno.
U studentskoj menzi blizu željezničke stanice dočeka nas gužva. Veljko je tamo sve poznavao, kao i oni njega. Sretnemo tu Tomu Careva i Ivana Čapetu, Splićanine, i nekoliko Knjinjana, koji su tu redovno studirali. Pade dogovor za ručkom da odemo u Studentske domove, pa će mi dati teke iz Matematike, da imam gradivo kojeg nema u Apsenovim repetitorijima. Usput kupim dvije boce vina, pa smo pili u sobi, gdje se okupi još veće društvo, a teke sam mogao birati po ljepoti rukopisa i sistematičnosti i preciznosti vlasnika. Vina nesta za čas, a Veljko mi tad diskretno šapnu:
- "Ove ne bi napojila mog ćaće konoba, ajmo ća."
Izvučemo se, pravdajući se sutrašnjim ispitom, i vratimo u podstanarsku Veljkovu sobu. Veljko se baci na krevet i bacivši pogled na sat reče:
- "Ovo mi je najgore vreme, mislim doba dana, oko pet popodne, ako sad zaspem onda neću moći noćas, pa mi je teško ujutro ustati i ići na predavanja, a njesam nizašta drugo. A rano je i za izlaske."
- "Pa, idemo tu u blizinu popiti kavu, pa ćemo se vratiti i nešto raditi oko nauke." - predložim mu.
- "Čekaj," - stavi prst na usta - "a, evo ih, ne spavaju, sad će one skuvati kavu." - pokaže na zaključana dvokrilna vrata koja su sobu djelila od ostatka stana.
Zalupa šaketinom po vratima:
- "Dragice, Nedo, jeste li budne?"
- "Da, šta hoćeš!?" - ču se oštar odgovor.
- "Imate li kave? Imam gosta!" - viče on kroz zatvorena vrata.
- "Jeli zgodan, lepši od tebe?" - kikoću se.
- "Za vas je premija, dođite pa se upoznajte!" - tobože oštro im odgovori.
- "Dolazimo, imate li cigarete, da se ne vraćamo?" - još više se nji dvije kikoću.
- "Imamo, svarite vi kavu, to vam je najniža cjena za upoznavanje, a ako budete dobre murete dobiti i još nešto." - smije se i Veljko.
- "Sad ćeš ih upoznati, Dragica je crnka duge kose, a Neda smeđa, kratke kose. Neda ima tobože nekog momka, a koliko znam Dragica nema nikoga. Rekao sam ti, nisu nešto naročito, a i da jesu ja se ne petljam s podstanarkama u istom stanu, odnjo bi đavo nauku, a ćaća Mile bi unda poludio. Ti radi šta te volja, ako ti treba soba daj mi znak i ja ću sebi naći mjesto u Domu, a Dragan je otiša u Našice, neće ga biti petnaestak dana." - šapatom mi reče na brzinu.
Čuli smo otvaranje gazdaričinih glavnih ulaznih vrata, a zatim i glas:
- "Veljko, otvori, ruke su mi zauzete."
On usta s kreveta, klaj-klaj, i otvori vrata, te ulazi crnokosa cura srednje visine držeći obema rukama poslužavnik sa ćikarama za kavu i čašicama za piće, a iza nje kratkokosa djevojka s džezvom iz koje se pušila kava i bocom nekog providnog bistrog pića.
- "Dalmatinska sirotnjo, krepa bi da nas nemaš, ni gosta nemaš čim ponuditi." - prekorava ga crnka duge ravne i jake kose stegnute elastičnom trakom na zatiljku.
- "A šta može iscjediti iz onog krša, da im nije naše ravne Slavonije crkli bi od gladi." - nastavlja smeđokosa bucmasta cura.
- "Evo ti sad na, dobro je reka' Njegoš da je poturica gori od Turčina. Mile, ovo je meso iz naših krajeva, zatrovano slavonskom maglom, pa vidiš li šta govore!? A sve bi dale da se dočepaju nekog iz našeg krša da im iz tjela iscjedi ovu slavosku slaninu, slabi su ovi Slavonci za to." - vraća im on istom mjerom.
Stolice nam poslužiše kao stolići dok smo svo četvoro sjedili na krevetima, Neda kod Veljka, a Dragica kod mene.
Dragica je bila u crvenoj plišanoj kućnoj haljini stegnutoj pjasom, na stopalima je imala ženske papuče sa nekim cvjetnim motivom, sličnom onom koji je bio na džepiću haljine i onom oko kragne. Kao gavran sjajna crna kosa padala joj je vezana vrpcom niz potiljak do pleća, obrve je čupkanjem oblikovala u dva polumjeseca, a sitne crne malje simpatično su se smijale iznad punih usana. Oblo koljeno i vitki list bez ijedne dlačice su izvirivali ispod haljine kad je prekrstila noge na ženski način sjedeći na krevetu. Papuče su joj skrivale skoro djetinja stopala.
Na Nedi je bila bež kućna haljina kompletirana istim ukrasima kao i papuče. Lice joj je bilo oblo i bjelo, s jamicama na bucmastim obrazima kada bi se nasmijala, a oko bjelog vrata nosila je tanki zlatni lančić s krstićem kao privjeskom.
Kroz razgovor sam saznao da su im roditelji poslije Drugog svjetskog rata sa svom rodbinom kolonizirani ovdje u Slavoniju, gdje su se mlađi poženili, Dragičin otac s zemljakinjom iz Drvara, a Nedin s domaćom Šokicom, da su jednom bile u posjeti roditeljskom rodnom selu i da nisu imale Bog zna šta viditi, jer je sve zaraslo u travu i kupinu da se jedva poznaju temelji nekadašnjih malih kućeraka.
- "Prava divljina, pitam se kako su i od čega tamo ljudi živjeli. Samo brda, šuma i neki potočići, nigdje polja, tek poneka livada, a susjednog sela nema na kilometar blizu." - kroz smij priča Dragica.
- "Svuda se može živjeti ako se zna koristiti priroda. Oni imaju šta ovdje nema, kamen, drvo, vodu, sjeno, divljač, držali su goveda i ovce i šta je najvažnije nisu imali ovog slavonskog blata." - neda kuditi Veljko.
- "Bio je to težak život, tako mi strci pričaju." - kaže Neda.
- "Kao i ovdje! I ovdje su ljudi u polju od jutra do sutra, zamislite koliko se moralo kopati i orati bez traktora, a nigdje hlada ni prave vode."- kontrira Veljko.
- "Pustite sad to, i tamo i ovdje mladost bježi u grad, a da je bolje na selu nikad u grad ne bi kročili. Svuda je selo i poljoprivreda podcjenjeno, danas je došlo do toga da je sramota reći da si seljak ili da živiš na selu. To je danak industrijalizaciji i urbanizaciji, iako mnogi lošije žive u gradu nego da su ostali na selu." - uključujem se i ja u diskusiju.
- "Evo, ovu viljemovku moj tata peče samo da ne propadnu puste kruške koje ima. On bi radije prodao kruške, ali je cjena nikakva, a u gradu na tržnici su skupe kao zlato. Rakiju mora krišom prodavati iako je bolja od ovih fabričkih. Muka živa." - kaže Neda.
- "Dobra je, jaka, odmah hvata." - gladi Veljko bradu i grli Nedu
- "Svaka čast tvom starom, pravi je majstor, peče dobru rakiju i pravi bucmastu dječicu."
- "Ne stiskaj me, šta ću reći momku za modrice." - otima se Neda i skače s kreveta.
- "Reci mu da te je grlio pravi muškarac, a ne šonjo kao što je on."- nastoji je privući Veljko.
- "Nije on šonjo, pravi je slavonski bećar, ma nije grub kao ti." - smije se ona.
- "Ja grub, hoćeš reći da u ovim prsima nema srca?" - lupa se pesnicom u grudi - "Ima ga ima, ne za jednu nego za više njih. Pitaj mater jeli ti stari grub? Nije to grubost nego pravo, čvrsto, muško milovanje. Samo kad bi to jednom okusila niko te nebi odmečio."
Dok se njih dvoje nadmudruju pitam Dragicu izlazi li večeras negdje.
- "Otićiću s Nedom do Korza, ona će onda sa momkom, a ja ću se vratiti kući." - kaže mi.
- "Tako ću i ja. Možemo izaći svi skupa do Korza da se proluftiramo, ranije ću se vratiti, sutra imam ispit." - predlažem.
- "Idemo se spremiti, skoro će sedam." - kaže ona glasno - "Naći ćemo se na Korzu."
- "Hvala na kavi." - kažem im.
- "Sustanarke, prave ste, ne bi vas mjenjao, hvala na piću i kavi, ne zamjerajte na šali."- zahvanjuje se i Veljko.
One odoše, a ja ću Veljku:
- "Pa nisu tako ni loše, kako sam te ja shvatio."
-"Vidićeš ti šta je pravo, ako moja Zagrepčanka bude večeras na Korzu."- kaže on.
- "Koja ti je sad to?" - pitam ga.
- "Ja je zovem Zgrebčanka jer studira psihologiju u Zagrebu, inače je odavde iz Osijeka, neka oficirska ćer. Pravi se, digla nos i s njim para oblake, govori ki da se rodila u Zagrebu, "kaj" i one purgerske fore, ma zgodna je i zarekao sam se da ću je povaliti i spustiti na zemlju. Ako je večeras sretnem na Korzu ne očekuj me do zore, ona se pravi nevinašce, a znam sigurno da nije, razbiću joj tu hinjenu ljupinu." - lupa on šakom po krevetu dižući oblake prašine.
- "Treba li ti love, odvedi je negdje na piće, tamo gdje želi da se pokaže, pa je poslije sve lakše. A sad se malo uredi, brkove i bradu upicani, mora da pati od toga "šminkeraja"." - savjetujem ga.
- "Pravo kažeš, sad ću ja u kupatilo i upicaniti se." - uze šugaman i pribor i ode u gazdaričin stan.
Ja sam se presvukao u odjelo, stavio kravatu, izglanca cipele i obrijaao se, te namjestio dosta neposlušnu kosu. Lice sam isprao losionom poslije brijanja i stao na prozor da izvjetri višak volja. Dođe i Veljko, obuče svoje odjelo i stavi mašnu, pa se i on diskretno namirisa.
- "Ko bi reka da smo iz Bukovice, a? Vidi nas, kao da smo rođeni i odgojeni u kući Jankovića! Pazi samo kako će ove Slavonke piljiti u nas na Korzu! Ih, na dobru temelju ljep je i krov i fasada!" - govori Veljko dok se ogledamo u izlogu dućana.
- "Sad ćemo popiti pravo piće, pa onda tačno u osam i petnaest na Korzo. Ne smijemo biti među prvima." - predlažem mu.
Uđemo u kafuić-slastičarnu na početku Korza i pokažem mu na viski:
- "Muški miris, da ne dašimo na naše brlje." - kažem mu, a konobar nas malo čudno i iznenađeno pogleda kad primi porudžbu, izgleda da nije navikao na takve goste.
- "To je skupo, moj druže." - kaže poluglasno Veljko.
- "Šta ti ja mogu kad pucaš na visoko društvo! Prema magarcu i samar." - nasmijem se.
- "Piće ona i brlju, velim ti ja. Ne zvao se ja Veljko Rašić, sin Milin, iz Ivoševaca." - škripnu on zubima.
Kad je Korzo bio pun kao šipak uključimo se u desnu stranu koja je išla prema "Centralu" u ritmu šetača držeći razmak da nas ne proguta i zagloni gužva.
- "Eno je, dolazi ususret, ona u naočarima. Praviću se da je ne vidim, kao govoriću nešto žestoko s tobom." - reče u dahu uzbuđeno Veljko i gestikulira kao da mi nešto zaneseno objašnjava.
Djevojka, smeđe duge kose s ofarbanim pramenovima, s tankim zlatnim cvikerama na očima, utegnuta u usku mini suknju i majcu, što joj isticaše zaista krasne obline tjela, šeta u društvu dva hipi mladića i dvije djevojke bacajući poled prema nama, ali kad shvati da je Veljko ne primjećuje vrati se čavrljanju društva i mimoiđe se sa nama.
- "Jeli gledala u nas?" - ispravi Veljko glavu.
- "Jeste u tebe." - potvrdim - "Malo kao da je iznenađena."
- "Nije navuikla da me vidi u odjelu, pa joj je sigurno čudno." - dosjeti se on.
- "Sad u povratku slobodno je možeš izvući iz društva, ja ću se izgubiti u pravom momentu." - kažem mu.
U povratku smo se sreli ispred "Rojala". Već izdaleka je pogledom tražila Veljka, a kad je prišla s društvom nasmija se Veljku i ovaj to iskoristi i izvuče je sa šetnice.
- "Jedva sam te prepoznala, nisam verovala svojim očima kad smo se malopre sreli da si to ti."- kaže ona umjesto pozdrava.
- "Ovo je moj rođak iz Splita, da te upoznam." - on prešuti njenu opasku.
- "Klaudija." - pruži ona ženstveno ruku.
Poslije par rečenica ja se izvukoh:
- "Ja sam noćas putovao, a sutra već u sedam moram biti na sastanku u "Saponiji", pa ćete mi oprostiti što vas napuštam."
- "Vi ste ovdje poslovno, zar ne?" - upita ona.
- "Da, sutra me čeka ugovaranje cjeli dan." - rekoh.
- "On je direktor unutarnje trgovine u splitskoj "Dalmi"." - diže me Veljko u nebesa radi svoje koristi.
- "Tako mlad, a već direktor, nije loše." - prenemaže se ona.
- "Diplomirao je na ekonomiji s dvadesetdvije godine. Čudo od trgovca." - hvali me Veljko da podigne sebi cjenu.
- "Nije to ništa strašno, u "Dalmi" ima stotinjak direktora moje dobi." - ublažavam Veljkova pretjerivanja - "A sad mi oprostite, moram se za sutra pripremiti i odmoriti, drago mi je što sam upoznao takvu ljepoticu." - pozdravim se s njima i krenem prema " Zvjezdi".
- 16 -
Na kraju Korza primjetim Dragicu s druge strane šetnice, čeka da prođe tramvaj, pa da ona pređe ulicu. Primjetila me i dade mi znak rukom da je sačekam.
- "Kao da smo se dogovorili." - reče ona usplahireno kad mi priđe.
- "Jednako mislimo, ne treba nam dogovor. Cimeri odoše svojim ljubavima, a mi moramo patiti kad ih nemamo, a sve mi se čini da će i nama biti ljepo, šesto čulo, šta li, i kako se to već kaže." - nasmijem se.
- "Imaš li puno učiti?" - upita ona.
- "Ako nisam do sada naučio neće mi koristiti ništa ni večerašnje učenje." - rekoh joj.
- "Pa zašto onda ne ostaneš još malo na Korzu?" - pita ona dvosmisleno.
- "Glupo mi je da tu budem sam i blenem u prolaznike." - nasmijem se i pustim je da prva uđe u zgradu.
Otvorim Veljkovu sobu:
- "Ako ti se ne spava dođi, pričaćemo."- predložim joj i osjećam po svemu da jedva čeka.
- "Idem se presvući, dolazim." - olako pristaje ona.
Otvorim prozor od sobe da se malo izvjetri, bacim pogled prema Dravi i Tvrđavi, sjednem na Draganov krevet, zapalim cigaretu i ponovo gledam niz desnu obalu Drave prema Tvrđavi gdje ispod žmirkavih svjetala u izmaglici, kao dalekih zvjezda, šetaju rjetke sjenke zaljubljenih parova. Vrata se tiho otvoriše, promaja jurnu kroz sobu, to dolazi Dragica noseći na tacni kavu i viljemovku.
Skočim se i brzo zatvorim prozor da ne lupe vrata, a ona umiri tacnu u rkama i zatvori bokom vrata iza sebe:
- "Zamalo mi ne ispade, nije ti valjda toplo?"
- "Ma nije, da se provjetri, otkud ovakava promaja kad je van mirno i bez vjetra?" - zbrzam nekakav odgovor i pitanje.
- "Tako je ovdje, naglo zahladi dok sunce zađe." - objasni ona.
Obukla je istu crvenu kućnu haljinu i papuče kao i popodne, samo joj je sad kosa bila raspuštena, a lice nenašminkano. Stavim stolicu uz krevet i ona tu postavi tacnu:
- "Nadam se da ćeš moći spavati, meni kava ne smeta snu."
- "Neće, navikao sam." - gledam je kako sipa viljemovku u čašice, nagnula se nad tacnu pa joj se kroz opušteni dekolte vide gole oble sise.
- "Bože, pa ona nema ništa ispod haljine!" - kao munja planu mi misao - "Ona ne čeka drugu priliku, ide na prvu loptu."
Osjećao sam se kao lovac kojem lovina sama ulazi u torbak. Ona sjede do mene na krevet:
- "Vidjela sam da Veljko ode s onom svojom, negdje je izvodi kad se onako uredio?"
- "Da, rekao je da se neće vratiti rije zore." - kucnemo se čašicama vuiljemovke - "A Neda, kad se ona vraća?" - shvatam da oboje pripremamo teren i vreme za intimnost.
- "Tako će i ona, neće prije." - nasmja se ona.
- "Znači, sami smo u podstanarskom sobičku, što radi gazdarica?" - pitam je.
- "Ona se povukla u svoju sobu, gleda televiziju ili spava, ko je zna, uglavnom ne gleda na naše dolaske i odlaske." - nasmija se ona i brzo skloni pogled, kao da se pobojala nadolaska ostvarenja obostrane želje.
Podignem joj u tom trenu po nekoj nagonskoj inerciji lagano vranu kosu s lica i ona kao da odavno čeka pruži ružin pupoljak na poljubac, prekrivši zenice modrikasto ošmnkanim kapcima. Moj jezik joj pomilova nepce dok mi lice pomilova dah slavonskih voćnjaka ranog popodneva iz njenih nosnica. Ruka mi kliznu u njen dekolte i napipa dvije tvrde kruške viljemovke koje na dodir zadrhtaše kao na jutarnjem povjetarcu. Krupna nabrekla bradavica mi zape za rašlje prstiju, a ona se tad pridiže, privi uza me grleći me jako oko vrata obema rukama i tjela nam se spustiše popreko kreveta.
- "Molim te, vidi da li sam zaključala sobu?" - vrati se začas u stvarnost promuklim glasom.
Skočim se, lagano povučem kvaku i uvjerih se da su vrata već bila zaključana. Bez rječi kimnem glavom i ugasim svjetlo. Ulična svjetiljka je na plafon sobe bacala pokretne sjene granja platana ispred kuće.
Prilazim krevetu i polako se skidam. Jaketu, kravatu, košulju, majcu, hlače i cipele, čarape i gaćice bacajući sve na Veljkov krevet. Ona me gleda ne trepćući i jedva čujno diše, a kad sam je onako gol povukao da ustane s kreveta ona ne opirući se, sva u transu, posluša, pusti da joj odvežem kaijiš od haljine koju u trzaju skinuh i bacih je preko svoje robe. Privučem je uz sebe da osjeti moju ukrućenu muškost na dropčiću, a ona zabaci glavu i objesi mi se oko vrata dok su joj moje ruke ispod gaćica stiskale kao led hladnu i tvrdu oblu guzu. Gaće od spavaćice joj spadše niz butine na pod, a ona premjesti noge kao vojnik mjenjajući pogrešni iskorak u maršu u mjestu te joj bedra zabjeliše kao neki svjetli biljeg na tamnom tapetu.
Muškost joj stavih u međunožje i ona ga dočeka prašumom na Venerinom brežuljku kao šikarom iz Kopačkog rita, crnom i vlažnom.
Ona mi je ispijala sok iz usta, a jezikom je palacala po mojoj usnoj duplji kao zmija stisnuta ognjem.
Spuštamo se na krevet isprepletenih udova postranice, a ona se u trzaju okreće na leđa i vuče me na tvrde kruške podvlačeći oble i tvrde bokove pod mene:
- "Uzmi me, crknuću!" - šapćući zavapi.
Ne žurim se, jezikom joj dražim bradavice, a prstima međunožje. Ona se vrpolji, izvija, zavrće glavu unazad, a crna joj se kosa mrsi na jastuku, te kad poče drhtati cjelim tjelom uđem joj među bedra i silovito gurnem muškost u međunožje. Ona urliknu u strasti, obuhvati mi slabine podignutim bedrima i poče silovito ljuljati guzom. Cjeli masivni krevet je od sudara naših tjela potmulo škripao, ali ona to nije čula u svom svjetu visoke ekstaze i opijajuće strasti.
Svim silama sam se uzdržavao, čekao sam da se skroz izgubi u ekstazi, a tada osjetih njene nokte na leđima, silovit potres tjela od grča koji joj ukruti sve udove kao stisnute gvozdenim mengelama oko mog tjela i glasno hroptanje iz širom otvorenih joj usta. Zgrabim joj čvrsto ukočena ramena, prstima joj zdrobih dojke, a muškost gurnuh do kraja. Ona zacvili, grčem mi stisnu muškost i drhtavim titrajem guze nastoji da isterese i zadnju kap sjemena iz mene. Uz poduži hropac uz njeno uvo izlijem sve sjeme u nju, a tada klonušmo oboje kao mokre iscjeđene krpe, spletenih udova po krevetu.
- "Dragice, jesi li živa?" - isprekidano teškom dahom joj šapćem na uvo još uvjek ležeći na njenom bujnom opuštenom tjelu.
- "Ne znam, ali mi je lepo." - isprekidano šapće i ona.
Podignem se nakon nekog vremena i sjednem do njenih nogu, zapali dvije cigarete i jednu dodam njoj.
- "Hvala dragi, mogu li te tako zvati?"- uze cigaretu i duboko povuče dim.
- "Kako hoćeš, Ako tako osjećaš, zovi." - kažem joj dok joj nježno milujem mala stopala.
- "Baš tako osjećam, noćas si moj dragi." - kaže ona i ispušta oblak dima uvis napućenim usnama.
- "Skoro da me ne poznaješ." - kažem joj dok joj dodajem čašicu viljemovke.
- "Znam više nego što misliš, pitala sam Veljka, a ako je ono što on kaže sve istina onda bi se sutra s tobom vjenčala. " - kaže ona ozbiljno.
- "Vidi, koji sam sljepac, nisam znao da sam ti zapeo za oko, a Veljko mi o tome ništa nije rekao." - iznenadim se.
- "Takvi ste vi muškarci, treba vam upreti prstom da nešto primjetite. Kad si ovdje bio prošli put blenula sam u tebe kao luda, tu na hodniku, a ti i Veljko ste prošli pored mene i Nede kao pored Alajbegove slame. Veljku sam zamjerila što nas nije upoznao, a tebi što nisi primjetio da sam se skoro onesvjestila. Odmah si mi se svidio, a poslle Veljkovih priča još više. Ne znam šta ćeš o meni misliti, ali jednostavno sam te morala imati i nimalo se ne kajem, previše mi je lijepo." - priča i duboko uvlači dim cigarete.
- "Oprosti mi, ni u snu nisam sanjao o tome! Kad ovdje dođem obično sam u vremenskoj strci, dođem neispavan ujutro, a onda trka cjeli dan i putovanje naveče. Ovaj put sam uzeo više vremena, pa sam odmah primjetio." - pravdam se i klizim rukom po svileno glatkoj koži uz njeno bedro - "Imaš pravu šumu među nogama, divna je." - milujem joj brežuljak obrastao gustim crnim kovrdžavim dlakama.
- "A ja se toga stidim, zar se to tebi sviđa?" - podiže se na laktove.
- "Da, sviđa! Odmah uzavre krv u meni." - iskreno priznam uz svjedočenje ukrućene muškosti.
- "Dođi, maziću te. - povlači me za ruku i lježem pored nje. Ona me, smijući se opčinjeno, izvrće na leđa i leže preko mene. Uzima mi lice među šake i ispija mi usne. Lagano miče kukove i njena prašuma mi draži muškost i donji trbuh.
Odozdo joj uzimam sise raširenim prstima i gnječim ih, draškajući joj kažiprstima bradavice. Ona me zakorači, uze muškost u ruku i sprovede u međunožje te poče lagano truckati kao jahačica u sedlu. Dok je ja pridržavam za sise ona dugom kosom leprša kao plamencima na vjetru, naglo ubza, prigušeno kriknu i skljoka se po meni:
- "Oprosti, sebična sam, nisam te čekala, nisam mogla izdržati." - izbaci promuklim glasom u dahu.
Ne govoreći ništa okrenem je, podignemjoj kukove i prodrem otraga. Guza joj se ljulja od udara tjela, a ona se savi kao nakostešena mačka, pa opusti, tako pri svakom prodoru muškosti:
- "Tooo, takooo!" - zabaci glavu u stranu, zabi je u jastuk, boreći se za vazduh.
Produžili smo odnos usklađujući tempo, a kada krv proključa nagnem se nad nju, zgrabim joj sise i čvrsto ih stegnem, gricnem zatiljak i izlijem sjeme duboko u nju, dok je ona ispuštala nekakve neartikulisane glasove, koje sam čuo kao da dolaze negdje izdaleka.
Mirovali smo obamrli nekoliko minuta, samo sam joj prstima instinktivno milovao oznojeni pupak. Ona se tada podiže, pljubi me u poluotvorena usta i šapnu:
- "Od ove noći praviš mi raj."
Dohvati cigarete, pruži mi jednu zapaljenu, a tada i čašicu viljemovke:
- "Čeka nas hladna kava." . nasmija se sretna.
- "Neka, ovako nam je ljepše, zar ne?" - pridignem se i poljubim joj malo zaobljeno rame.
- "Koliko je sati?" - iznenada upita ona.
Jedva pronađoh sat u jednom od džepoa sakoa, pohledam kazaljke prema uličnom svjetlu što upadaše kroz prozor:
- "Dobro je, tek je jedanest!" - kažem joj veselo.
- "Izgubila sam pojam o vremenu, dobro je, dugo je do zore, a?" - priđe mi naga do prozora.
- "Pogledaj mi leđa, nešto me pecka." - rekoh joj.
- "O, šta sam napravila, masnice od mojih nokata i prstiju. Sad ću to ja izlječiti! Oprosti mi, izgubila sam se, nisam znala ni šta radim ni gdje sam." - ljubi me po ogrebotinama.
- "Uzmi rakiju i isperi, to su slatke rane." - pomilujem joj kosu ne dajući da se osjeća krivom.
Nađe rupčić u kućnoj hanjini i dobro ga nakvasi rakijom viljemovkom i ispere ožiljke:
- "Jel' peče?"'- prestade kad vidi da se ježim.
- "Ne, samo je hladna. Slobodno nastavi." - rekoh joj.
Ona završi ispiranje i zagrli me:
- "Što mi je žao, oprosti mi, strastvena sam, izgubim se, nije namjerno, znaš."
- "Volim što si strastvena, to i mene uzbuđuje. Ne volim kad se žena pretvara." - ljubim joj vrh nosa.
Objesi mi se oko vrata primajući i dajući poljupce. Gnjčim joj klizavu hladnu okruglu i čvrstu guzu, a na muškosti i trbuhu osjećam slatko draškanje njene šume. Okrenem je i stavim muškost među glatke butine:
- "Rukama se osloni na sims prozora."
Ona se poslušno nasloni, razdvji noge, a guza joj zadrhta kao hladetina kad muškost prodre u nju. Sise joj gnječim kao dječje gumene lopte, a vrućim dahom joj palim zamršenu kosu i potiljak. Od sudara tjela pete joj se odvajaju od poda, a butine podrhtavaju. Kad pade u ekstazu iskrivi glavu kao vučica što zavija na mjesečini, tjelo joj zadrhta i u grču se ukoči, sva se pretvori u gumu, a vagina joj stisnu muškost usisavajući mlazeve sjemena, te se tad naglo opusti i skljokala bi se na pod da je čvrsto ne obuhvatih oko struka. Zadnjim mrvicama snage se srušišmo na krevet.
Poslije nekog vremena što prođe u dahtanju i šutnji ona se privi uza me i ja je čvrsto stegnem u zagrljaj:
- "Ne bojiš se ostati trudna?"
- "Ne, dobro vodim računa o plodnim danima, ne tebaš se bojati. Inače bi bilo s prezervativom." - otkloni moju zebnju.
- "Dobra si ti, o svemu vodiš računa." - lupkam je prstima po guzi.
- "Ako neću ja, tko će? Tako sam najsigurnija." - igra se prstićom s mojom donjom usnom.
- "Da li tako žive sve djevojke ovdje?" - pitam je.
- "Velika većina, a kad se udaju zatvore kapiju. Sve treba iskusiti u svoje vreme." - objašnjava mi.
Ostali smo tako do tri sata, malo pričajući, više vodeći ljubav do iznemoglosti.
- "Satrvena sam, slatko satrvena, tko će me sutra ustati." - poljubi me na odlasku.
Sad mi se nije dalo zaspati, očekujući da svaki čas dođe Veljko. Pijuckao sam rakiju, pušio i listao udžbenik sociologije. Kroz pregradna drvena vrata čuo sam kad je zaškripao Dragičin krevet u susjednoj sobi, a zatim duboku tišinu. Ona je odmah zaspala.
Veljko je došao u četri sata. Priđe na prstima, oči mu sjaje kao u mačka, ugleda bocu viljemovke, omirisa je i dobro potegnu, a zatim mi priđe, zgrabi mi glavu svojim ručerdama i poljubi u čelo:
- "Vrištala je ki kujica, ispuva sam joj mijur, a tebi hvala na savjetu, ko zna koliko bi se mučio da je dobijem da te nisam posluša."
A onda pogleda bocu, mene, knjigu:
- "A ti, cjelo vreme učio?"
- "Aha, mora se." - nasmijem se.
- "A ovo!?" - snizi glas na nivo šapata.
- "To me Dragica častila sinoć, morala je ići ranije spavati." - šapućem i ja.
- "'Esi li? A, reci, 'esi li je?" - unosi mi se očima u lice.
Skinem košulju i okrenem leđa.
- "Ona!?" - baci pgled na dvokrilna vrata.
Kimnem glavom i šapnem:
- "Živa vatra."
- "Vidi, vidi vraga. Ko bi reka da je tako vatrena, Bog te jeba." - zavrće on glavom.
- "A tvoja cvekeruša?" . pitam ga.
- "Vodila me u stan, zapravo kuću, vilu. Ispočetka kao da neće, a što sam bio grublji, divlji, bila je mekša. Rasturio sam je ki najgoreg neprijatelja, da joj se osvetim za sve prethodne patnje, a ona me poslije svega zaustavlja da spavam kod nje. Kao njeni, roditelji, se ne mješaju u njen privatni život. Ali neće dobiti po svome, puzaće ona do ove sobice, sad je mekša od zečjeg repića." - tiho on priča i povraća snagu rakijom.
- "Znači, dva nula za Bukovicu!" - nasmijem se.
- "Tako je, sad bi najradije zagrokta!" - lupi dlanom o moj dlan.
- "Mure rođo, ajmo!" - zagrlih ga i utiho oronzašmo nekoliko naših dvostihnih bukovačkih pjesama.
Odspavali smo do osam, a onda trgnuli po dobar guc viljemovke, a na fakultetu duplu grku kavu.
Ispit sam položio iz cuga, dobrim, što je bila standardna ocjena kod profesora dr. Legradića.
Popodne smo otišli u "Belu lađu" na ručak, a naveče me Veljko ispratio na voz.
U beogradskom vozu za Split naišao sam na kupe s dva momka već izvaljena preko oba sjedišta:
- "Mogu li ja leći gore na prtljažnik?" - upitam ih.
- "Nećeš pasti!?" - bunovno i sumnjičavo upita onaj iznad kojeg sam trebao leći.
- "Bože sačuvaj, ja sam željezničar, uvjek atento." - umirih ga.
- "Onda dobro, lezi." - reče on sanjivo.
Probudio sam se ispred Perkovića, pogledam dolje na sjedišta, a oba mladića budna:
- "Dobro jutro, di smo?"
- "Evo, Perković, ala spavaš, ma nisi se mrdnija, sad mi je ža šta te nisam pustija da svavaš ovdi doli, ja sam budan od Bihaća." - reče onaj iznad kojeg sam ležao.
- "Nema veze, meni je i gore bilo dobro." - nasmijem se.
Kroz prozor vagona vidi se kako promiče krš oko Primorskog Dolca, lokomotiva zatutnja punim gasom, a kompozicija zaškripa, voz se uspinjao uz uspon od 30 promila prema Brdašcu.
Nema komentara:
Objavi komentar