- 26 -
Na poslu sam kroz jutro napravio obračun po ugovoru i odnio ga na potpis. Sve se to obavilo rutinski i posvršavalo do jedanaest sati, pa krenem na Sutjesku, kod Kaće, na dogovor oko zajedničkog učenja matematike. Imao sam vremena, pa krenem pješke uz Mažuranićevo šetalište, prođem pored osnovne škole, uz nekoliko skalina na nekoliko mjesta i nađem ulaz, pa stan na prvom spratu. Iznutra se čula galama, sačekam tren da se utiša i pozvonim.
Vrata otvori Kaća u laganoj prozirnoj kućnoj haljini:
- "Bravo, stigao si na vreme, taman da se prestanem svađati s ovim dripcem."
- "Po dogovoru, dobar dan." - nasmijem se.
Kroz uski tamni hodničić prođošmo u svjetlu kuhinju i trpezariju, desno je bilo, skopča sam, kupatilo, a ljevo dnevni boravak.
- "Malo je stisnuto, jednosobni je stan, ali se snalazimo." - kao da se pravda Kaća.
- "Šta možeš, tako se mora. Velika je nestašica stanova." - pokušavam razumiti stanje stvari.
- "Odavno su mami obećali proširenje, ali uvjek nekako izvisi. A ovaj smo dobili kad se brat Rato nije ni rodio. Poslije tata umro i znaš kako to već ide s bodovima i listama." - priča ona zavrzlame oko proširenja i pravda se skučenošću prostora u kojem njih troje žive.
- "Gdje ti mama radi, kakvo je stanje u Ložioni u ŽTP-u od proširenja neće biti ništa." - obavještavam je o stambenoj mogućnosti željeznice.
- "U "INA-trgovini" ili slično, neka je od tih INA, znaš onu kuću između kolosjeka i "Prvoborca" kod željezničke stanice u Solinu, tamo je šef računovodstva." - objasni mi.
- "Oni dobro stoje, tamo bi se to moglo rješiti." - pocjenjujem ja.
- "Ma gnjavi, smeta nam ustvari, stara kuća u Solinu, to joj umanjuje bodove na listi, a tamo se ne može stanovati od prašine, znaš i sam." - odmahnu ona rukom.
Sjedimo u kuhinji-trpezariji za omanjim stolom, ona nalila vinjak i kuva kavu. Rato sjedi na drugom kraju i lista neki strip roman.
Popišmo piće i Kaća naliva po još jedan vinjak:
- "Jebi ga, uhvati me muka kad se sjetim učenja."
- "Ne valja previše, ništa nam neće ostati u tikvi." - opominjem je.
- "O, znala se ona i naroljati, navikla je ona na to." - ubaci se Rato u razgovor ne dižući pogled sa stripa.
- "Izdajico, odma me moraš ocrniti!" - iskezi se ona na njega.
- "Samo govorim istinu." - nastavi Rato mirno čitati strip.
- "Bila sam jedno vreme blesava, uhvatila se društva, izlazila, lokalo se, znala bi u zoru doći kući mrtva pijana." - shvatila je da je bolje da ona kaže nego da je Rato malo-pomalo izdaje.
- "Ne mogu da vjerujem, djeluješ tako odlučno, da znaš šta hoćeš i čemu stremiš." - kažem joj.
- "To je, znaš, bio period, treći četvrti razred srednje, umišljala sam da sam velika i odrasla, a sada vidim koliko je to bilo blesavo. Bilo, pa prošlo, opeklo me i ja sam iz tog iskustva nešto naučila, valjda se ta škola morala proći." - sjeća se s gađenjem tog životnog perioda.
Gledam je, krupna, jakih ramena i bokova, malih grudi i odebljih potkoljenica. Kosa joj je tamnosmeđa, ravna, obrve uređuje čupanjem, a oveća usta je nakarminisla tamnnocrvenom bojom. Struka skoro da nema iako se utegla pjasom od kućne haljine. Kretnje, govor i ponašanje je kao u muškarca. Shvatam da je toga svjesna i da sigurno pati što njen duboko potisnuti dio ženstvenoti ne izbija na površinu.
Kao da mi čita misli:
- "Ja sam na pokojnog tatu, a ovaj mali na mamu, tribalo je obrnuto biti."
- "Bila si prva, mogla si birati." - uskoči opet Rato.
- "Ćuti mali, šta ti znaš!" - brecnu se ona na njega.
Zvonce na vratima prekinu djalog.
- "Evo je, moja mama, Ivanka, Iva." - reče Kaća i krenu da otvori.
- "U stan uđe pedesetogodišnja, suva žena, prosjede kose, sva u crnom, noseći pored ženske torbice i platnenu boršu za spizu.
- "Dobar dan. Ovo ti je kolega?" - nasmješi se prema meni.
- "Da, Mile, već sam ti rekla." - podsjeti je Kaća.
- "Onda dico, hoće li to ići?" - pruža mi ruku.
- "Planiramo za septembar, a biće dobro ako se toga rješimo do kraja godine, obimno je." - kažem joj.
- "Eto, vidiš mama, ništa ne izmišljam!" - laknu Kaći zbog podrške koju sam joj nesvjesno dao.
- "Ti se ne moreš mjeriti s njim, on radi i uči, a ti, lipa moja, utroši bar pola njegova truda i biće dobro." - prikriči joj gospođa Ivanka.
- "Ajde Kaća, mogli bi početi." - podsjetim Kaću zašto sam došao.
- "Čekajte, najpri ćemo ručati, dico! Onda učite kol'ko vas volja." - odredi Lucija.
- "Ja sam ručao, samo vi izvolite." - kažem ja.
- "Kada, kad prije!?" - čudi se Kaća, za nju je ovo bilo rano juto iako je odavno prošlo podne.
- "U našoj menzi, nije im loša hrana." - kažem im.
- "Onda čini društvo, možeš malo škampi?" - kaže Lucija.
- "Da se dogovorimo Kaća, ne trebate imati nikakve obaveze prema meni, kava i ništa više. Ne bi želio da vam remetim normalnu kolotečinu življenja, a ti odredi kada ćemo učiti." - ne slažem se ovolikim gubljenjem vremena.
- "Sidi, pa se dogovorite za ručkom." - predlaže Ivanka.
Ispita me Ivanka, tko sam i odakle sam, kad sam počeo studirati i dokle sam stigao, a na kraju se ispostavi da oboje poznajemo neke ljude s željeznice i iz Solina. Njen pokojni muž je radio kao tokar u Ložioni i radionicama "Dalmacija cementa" i naglo umro od srca, skoro sama je podigla ovo dvoje djece, a to nije lako, jer su joj još na grbači, daj Bože da završe škole do njenog penzionisanja za dvije tri godine.
Popišmo bevandu i ja i Kaća pređemo u dnevni boravak:
- "Odakle da počmemo?" - pitam je.
- "Predlažem da krenemo od početka, kako je profesor Šen predavao, a zastaćemo tamo gdje od nas dvoje neko više šepa." - predloži ona.
- "Dobro, idemo! - konačno okrenušmo prve strane, ona bi rješavala jedan, a ja drugi zadatak i rješavali bi postupno i u potpunosti, kao da prvi put svladavamo tu lekciju, a onda smo međusobno kontrolisali rješenja.
Dobro je išlo do funkcija. Tu Katja stade;
- "E, ovdje se ja gubim, nije mi sve bistro."
Vratimo se na koordinatni sustav i jednadžbe, pojasnim joj međuzavisnost i njoj sinu:
- "Aha, sad mi je jasno."
Rješimo par najjednostavnijih zadataka i kažem joj kako se dolazi do prethodnog definisanja funkcija s pet orjentira, prije nego što ih počme rječavati, pa ako joj rješenja ne ide u tom smjeru onda je nešto pogrešila u postupku rješavanja. Dogovorišmo se da ona rješi nekolko zadataka pa ćemo ih sutra zajedno iskontrolirati, a sada ćemo prekinuti, već je sedam sati. Dobrih pet sati učenja za prvi put.
Ivanka je skuvala kavu i častila vinjakom. Popreko pogleda Kaću kad ona onako muški istrese bićerin.
- "Šta mogu mama, ne mogu se pretvarati! Dosta mi je toga, takva sam kakva sam!" - pobuni se ona.
- "Žensko je žensko, pa se tako i ponašaj! Ne kaže se zaništa da žene imaju mačiju narav, a muškarci pseću. Ti to ne moreš prominiti." - podsjeća je Ivanka.
- "Ta su vrimena prošla, svi su danas ravnopravni!"- ne priznaje joj Kaća.
- "Pusti te pomodne priče, tako je bilo i tako će biti, ne more se priroda umjetno minjati!" - ima Ivanka svoje adute.
Dogovorimo se za sutra i ja ih ostavih da se nadmudruju, a bilo je očito da su nastavile, nisam sišao ni niz pet skalina, a iza vrata stana se začu Kaćin zvonki glas "osokoljen" vinjakom.
Sutradan smo počeli odmah raditi poslije vinjaka i kave, nametnuo sam tempo bez pauza i vreme do sedam naveče je začas izletilo. Ivanka je bila zadovoljna:
- "A sada večerajte, pa idite van, provitrite glave."
- "Opet Vi s jelom, neugodno mi je." - kažem iskreno.
- "Zašto, ti si samac, neće ti škoditi, a di ima za troje ima i za četvoro. Sidite, kako nauka napreduje?" - ne da se ona smesti.
- "Ide, ide, ma ima toga još puno." - kažem.
Jeli smo šnicle s prilogom od blitve i pili crno vino "Kaštelet", pravi domaći od njene rodbine. Kaća se nakon večere začas spremi i krenušmo zajedno pješke niz Mažuranovićevo šetalište u grad, ja na Pjacu, a ona svrati kod neke "rodice" na dnu Mažuranićeva šetališta.
- "Idi lovi ženske, nisi moj tip." - nasmija se ona.
- "Hvala na iskrenosti, također!" - odmahnem rukom i pored Općine, niz Bihaćku, spustim se na Pjacu. Društvo je prepričavalo dogodovštine s plaže, a meni kupanje još nije ni padalo na pamet.
- 27 -
Prošlo je više od deset dana, a ustaška banda još je vršljala po bosanskim planinama. TV i novine su javljale da je vojska imala prve sukobe i da ih je nekoliko likvidirano, a da su se ostali razbježali u manjim grupama i da su im na tragu. Javljano je da je poginulo i nekoliko vojnika i milicionera, razumije se, pripadnika svih nacionalnosti. U novinskim feljtonima se pisalo o zvjerstvima ustaša u Dugom svjetskom ratu i terorističkim napadima u zemlji i inozemstvu poslije Drugog rata, takoreći do ubistva ambasadora Rolovića u Švedskoj 1971. godine, čije ubice su se na "spektakularan" način oslobodile otmicom aviona i sada se slobodno šetaju negdje po Južnoj Americi.
Hoćeš - nećeš, nametalo mi se stalno pitanje: kako to da ih još nisu uhvatili ili likvidirali i šta je to ostalo od naše hvaljene Armije kad sve to ide tako traljavo? Jeli naša vojska toliko tehnološki zaostala, a milicija nesposobna da se brže ne obračunaju s naoružanom grupom od dvadesetak terorista? Jeli to do ljudi na terenu ili do onih u vrhu koji komanduju operacijom?
Šta je da je, otezanje s rješenjem problema ide na ruku onome tko je te teroriste poslao, a oni će svi ispasti heroji u svom miljeu, i pokazati koliko smo nesposobni u samoodbani na svom terenu. Šta je to s čuvenom koncepcijom oćenarodne odbrane i oružanog naroda? Jeli to mašinerija koja samo na slikama i u knjigama izgleda ljepo, a ustvari se ne može u stvarnosti pokrenuti, nešto kao što su bila Potemkinova sela? Gdje su sad ti vojni i milicijski specijalci koje na TV gledamo prilikom svakih manevara ili bezbrojnih proslava u čast JNA i Milicije, od vodova, četa, brigada, i ostalih jedinica do vojnih i milicijskih škola i akademija? Slika koju sam do sada imao o Vojsci i Miliciji se razbila kao odraz lika u vodi kad na nju padne samo jedan mali trunčić.
A čemu sve one privilegje koje imaju te formacije, od beneficiranog staža, dobrih plaća, rješenih stambenih pitanja, besplatnih odmarališta, restorana zatvorenog tipa, trgovina samo za njih i ko zna šta sve još? Sada kada se trebaju iskazati liče na pušku - dječju igračku koja nikome štete ne može napraviti, a sva njihova ishvalisana sposobnost ispala je šarena laža. Šta bi bilo da je nešto masovnije i opasnije kad se sa ovim malim toliko muče?
Sve tako neka pitanja mi se ovih dana motaju po glavi, pa i jutos kad sam se iz kancelarije u "Prvoborcu" uputio na željezničku stanicu Solin. Tamo zatičem šefa Ćiru, pomoćnika Antu Klarića, staničnog blagajnika Petra Efendića i sekretara stanice Ivana Deliju na kavi u doba marende. Listaju "Slobodnu" i razgalabaju o tim dogodovštinama ne prekidajući debatu zbog mog ulaska.
- "Pero, ti si iz Hana, tamo prema Bosni, kakav je tamo teren da se mogu toliko dugo skrivati?" - pita Ćiro Efendića.
- "Brda, planine, šumetine, gustiš naročito sada ljeti, to ti je ka' da tražiš iglu u plastu sjena. Ako su se razbli u grupice biće ih još teže naći." - kaže Petar.
- "Moraju i oni jesti, naročito piti, tamo ih treba i čekati." - kaže Ante Klarić.
- "Ma, pusti Ante, oni se sada od stra' ponašaju ka' životinje, nemaju kad mislit' na to. U takim situacijama čovjek ne more prepoznati samog sebe. Našima je bitno da ih prvi vide i dočekaju u zasjedi, teško onom koga oni prvi primjete." - podsjeća se Pero svoga ratovanja u Drugom ratu.
- "A gdje su naši helikopteri, izviđački avioni, antiterorističke jedinice vojske i milicije? Nije mi jasno zašto one nisu angažirane, veći dio posla se prepustio neiskusnim teritorijalcima, većina njih je skoro zaboravila rastaviti pušku?" - uključim se i ja.
- "To i mene čudi! Dobro da teritorijalci osmatraju, stražare, ali bi specijalci trebali za desetak minuta biti na mjestu di se primjete." - podržava me Ćiro.
- "Možda i rade tako, samo se ne objavljuje!?" - kaže Ive Delija.
- "A vidi se po poginulima, vojna policija i teritorijlci, a tko zna šta se dešava, neće biti sve u novinama." - doda Ante Klarić.
- "Meni se čini da naši nisu dobro za neku brzu akciju pripremljeni. Opustile se vojničine, naučile na lagodan život, eto šta je!? Kao i u svakoj firmi, bore se za činove i privilegije, stanove i položaje, a malo se daje na rad s vojnicima i na sopstvenoj kondiciji, zar ne vidite da su svi debeli ka' prasci, nisu u stanju ni desetak metara potrčati." - jetko ću ja.
- "Ima Mile pravo, pogledaš li ih debeli ka' gude dok pređu četrdesetu, nabili širite i zvjezdice i pušu se po gradu po kafićima. Di će to sad u šumu, spavati na zemlji i biti na suvom obroku? Bi crkli za par dana, ne triba im metak." - zapali se Ćiro, inače sav mršav ka' letva, a organski nije moga podnjeti debela čovjeka, naročito u uniformi.
- "E, jebi ga, ne ide se nikome di je gusto, svak šalje drugoga, pa se svede na to da ide onaj koji nema nikakvu jaču vezu da se zaštiti." - odmanu Pero rukom.
- "Cjelog života ga plaćaš i maziš radi toga zanimanja, da se pokaže kad je gusto i da onda obavi kako treba svoj posa' , pa evo ti sad njihove sposobnosti i odgovornosti. Ko zna kad će se o okončati, a onda će svi ovi debelguzi tražiti zvjezdicu više, a oni koji su odorali na terenu dobiće zahvalnice." - Ante Klarić je nezadovoljan.
- "Moraće ih ovo gadno uzdrmati, valjda su pametni toliko oni na vrhu da to sve vide." - kaže Pero.
- "'Oće vraga, malo se zatalasalo, pa će opet biti debela bonaca." - briše Ćiro nos gledajući u maramicu jeli pošla krv.
- "A šta bi bilo da se ovo desilo godinu dana ranije, kad je maspok bio na vrhuncu?" - osta moje pitanje u zraku, bez odgovora, mada su svi znali kako bi bilo.
- 28 -
Učenje matematike s Kaćom se nastavljalo svakodnevno, podne, a subotom i nedjeljom po cjeli dan. Ona, a naročito mater joj Ivanka, su insistirale da to bude kod njih u stanu ne usvajajući moj predlog da to bude naizmjenično kod njih i mene. Meni je bilo neugodno radi hrane, Ivanka je spremala kao za Božić svaki dan i odgovori mi da su oni u familiji uvjek najviše držali do hrane i da bi tako bilo i da ja nisam tu. Objasni mi da joj ribu donosi jedan radnik iz firme, Kaštelanac, a zelen drugi, Solinjanin, te da je dođe upola jeftinije nego da to kupuje na Peškariji i Pazaru.
Kaća bi se smijala kad bi ja priznao da ne znam jesti određenu vrstu ribe:
- "I ti si mi neki Dalmatinac!? Pravi si Vlaj!"
Nisam se dao smesti:
- "Nije sramota ne znati, sramota je moći a ne naučiti! A šta ti to znači Vlaj, mržnju, porugu, podsmijavanje ili čisto zafrkavanje? Ako je u pitanju mržnja, tu ti ne mogu pomoći nego samo dragi Bog, ako je poruga onda i za vas Bodule ima kovanica "Lacmani" u istom smislu, pa smo kvit, ako je podsmijavanje onda je vaša prepotentnost bez osnova, znači čistu malograđanštinu, a ako je zafrkavanje onda nema problema, oko toga se možemo ravnopravno nositi."
- "U životu je sve to, od slučaja do slučaja, kod mene je to šala, nisam zla, a nisam ni prepotentna." - brani se ona.
- "I ne trebaš biti! Evo vidi, ja sam rođen na selu, u Vlaškoj kako vi kažete, i ako ostanem u gradu postaću građanin 25%, moja djeca će biti građani 50%, unuci 75%, tek će se za praunuke moći reći da su građani dušom i tjelom. Koliko znam ti si građanka 50%, pa nek ti bude, trkački rečeno "pušem ti u leđa". - smijem se ja.
- "Više, nije samo pedeset posto, mama i njeni su od pamtivjeka građani, Solinjani." - računa ona po mojoj "ad hok" metodologiji.
- "Priznaću, ako su bili bez polja, gradski živjeli kao činovnici ili fabrički radnici, trgovci ili policajci i slično. A Vlaj pedeset posto si po ocu, tu nema umanjenja." - ne priznajem joj rezultat proračuna.
- "Kaća, znaš da smo imali polje, u pravu je." - smije se Ivanka.
- "Ali, Solin je bio grad i prije Nove ere, prestolnica Dalmacije ili Ilirika!" - poteže sada ona argumente iz daleke povjesti.
- "Pusti to, Split je prije Drugog rata imao deset-petnaestak hiljada stanovnika, iz Varoša, Dobrog, Manuša i ostalih djelova i danas idu obrađivati polje. A koliki je Solin grad pogledaj samo koliko se vodi računa o Starinama, koliko se drži do iskopina Salone, pa ti je sve jaso." - kažem joj.
- "Tu si u pravu, da je to u Italiji, na tom mjestu bi se zarađivalo više nego na svoj poljoprivredi, a naše budale tu napravile cemetare i zagadili sve. Vrag ih odnija, šta to nisu radili s one druge strane Kozjaka." - ljuti se Ivanka.
- "To su uradili "Žabari", gledali su da ih što manje košta, da što više zarade, briga njih za naše zdravlje." - kaže Kaća praveći se već veliki ekonomski stručnjak.
- "A tako su turiste uputili da razgledavaju njihove iskopine koje su često manjeg povjesnog značaja od Salone. To ti je njihova politika, jednim udarcem dvije muve." - izvodim zaključak.
- "Ovdi su pljačkali, tamo kod vas još više, zato je priko brda ostlo sve zaostalo." - razmišlja glasno Ivanka.
- "Istina je, pljačkali su ili Mlečani ili Mađari ili Austijanci ili Italijani, sve što su mogli, da ne nabrajam druge, i što su stigli, ali su imali i domaće pomagače koji su im za mizeriju vjerno služili. Bilo je pokušaja da se oslonimo na svoju pamet, ali je to uz izdaju brzo suzbijano. Tu je najveću negativnu ulogu odigrao i danas igra Vatikan i katolička crkva, svojim tobožnjim kozmopolitizmom. Tekovine kralja Tomislava su razbijene, Ninska biskupija i Grgur Ninski brzo suzbijeni, a anatema bačena na prvoslavce kao "šizmatike" i tzv. remetilački faktor na ovim prostorima. Tu su po onoj "zavadi pa vladaj" samo oni i strane države imali koristi, a nama ostavili muku i siromaštvo" - potvrđujem njene konstatacije.
- "Ali, Katolička crkva nam je donila kulturu s Zapada, to se mora priznati." - ne slaže se u svemu Ivanka.
- "Kultura nema granica, ona bi došla i bez njih. Pa Bizantija je hiljadu godina bila na ovim prostorima duže od Latinskog djela carstva. Koliko su donosili Latini i katolički kler kulturu najbolje se vidi u odnosu prema pravoslavcima. Strana vlast, Mletačka ili Austrijska, im dozvoli otvaranje škola, a onda skoči katolička vrhuška i na sve načine to osujećuje. Dobro su poznati primjeri oko tih škola u Šibeniku i Zadru i šta su sve radili protiv škole u Manastiru Krka koja je osnovana 1615. Godine. No, isti je slučaj s Ninskom biskupijom i oko Grgura Ninskog, kad se pkušalo da crkvu u Hrvata naprave samostalnijom i da se bogosluženje vrši na narodnom jeziku i piše na narodnom pismu - glagoljici. Treba tu razlikovati dvojnost u katoličkoj crkvi, religijsku i državnu. Ovo drugo je problem, Vatikan se tu ponaša kao sve druge države-metropole, stogo centralistički i autokratski, čak cezaristički, crpi sve što im koristi iz kolonija i vuče sebi, a to uvija u plašt religioznog, ta Sveti otac Papa je nepogrešiv, aha!" - raspriča se ja.
- "U Kistanjama, ustvari u Manastiru Krka otvorena škola 1615. godine, ma jeli to moguće!?" - čudi se Kaća.
- "Da, 1615. godine. Eto vidiš, to je stotonjak kilometara daleko od Splita, a ti zato ne znaš. Vjerojatno ne znaš da je srpskih pravoslavnih škola bilo u Šibeniku i Zadru? Sigurno nisi čula za Savu Bjelanovića, Mirka Koroliju, Marka Cara, Konstantina Vučkovića i za druge srpske prvake, književnike, novinare i pisce iz 18. i 19. vjeka, koji su u slozi sa hrvatskim dalmatinskim narodnjacima srušili vlast odnarođene talijanaške oligarhije u Dalmaciji. Na primjeru don Mihovila Pavlinovića, vođe hrvatskih dalmatinskih narodnjaka, vidi se stega Vatikana. Dok se borio za vlast kao narodnjak protiv talijanaša Srbe je dizao u nebesa u "Starostavnim Knjigama", da bi nakon 1878. godine, kada je Austrougarska dobila Bosnu i Hercegovinu na upravu postao saveznik njemačkog "Dranga" radi obećanja da će im iz groba podići Zvonimirovo kraljevstvo, koje je imalo obuhvatiti ne samo užu Hrvatsku sa Slavonijom nego i Dalmaciju, Dubrovnik, Boku Kotorsku i Bosnu i Hercegovinu. Radi toga je trebalo dokazati da nema Srba i pravoslavaca nigdje na tim prostorima i da će se tako stvoriti "Velika Hrvatska". Naravno da je don Pavlinović dobio poduku u Vatikanu, napredovao u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, džabe su bile razumne rječi Natka Nodila, trebalo je provoditi vatikanski prozelitizam i preko njega prevoditi srpski narod pokatoličavanjem u hrvtski korpus. Vatikanu je bilo važno da mu se uveća stado, hrvatskim nacionalistima da umjetno uvećaju naciju, a Beču da "Drang" kreće kroz naklonjene krajeve. A tada je u Dalmaciji bilo više od 50% Srba, što pravoslavnih što unijata što katolika, a u ostalim pobrojanim krajevima su činili najmanje dvotrećinsku većinu. Iza te kleronacionalističke struje nešto kasnije se rodio i klerofašistički, rasistički i šovinistički ustaški pokret. Što je to donjelo narodima ovih prostora u Drugom svjestskom ratu mislim da vam je poznato, a vidite da to zlo nije svladano ni dan danas, što govori sadašnje stanje u bosanskim planinama s ovim ustaškim teroristima." - poveza ja ukratko zbivanja iz prošlosti sa današnjim stanjem stvari.
- "Pa šta sam ja iz povjesti učila!? Ja sam mislila da Srba pravoslavaca, ima nešto malo, neznatno, a stekla sam utisak da su svi bili četnici, pop Đujić, znaš već to?" - zinu Kaća.
- "Vas u čisto hrvatskim školama malo uče o povjesti drugih naroda na ovim prostorima, a ono što u udžbenicima piše tretiraju nastavnici ili učitelji kao fakultativno gradivo. Siguran sam da si u trećem razredu osnovne škole učila ćirilicu, a da si je do osmog zaboravila, i da si o njoj čula da je to srpsko pismo. Najstarije pismo svih naših naroda na ovim prostorimas je danas predstavljeno kao čisto srpsko, a služili su se sa njim i Srbi i Hrvati, Bugari i Moravci, tamo gdje su se uputili Ćirilo i Metodije, a nešto kasnije se pojavila i glagoljica. One su hrvatsko pismo koliko i srpsko. Ovdje se dok se kaže Srbin pomisli odmah na četnike, tako je predstavljeno kroz svakodnevnu prizemnu tihu propagandu. A četnici su bili pozitivan pokret do Drugog rata, a na ovim dalmatinskim prostorima nastao je kao reakcija monarhista i unionista na ustaški pokret, a kasnije se slizao kao peta kolona s vanjskim osvajačima protiv vlastitog naroda. U odnosu na partizanski pokret među Srbima u Dalmaciji oni su bili marginalna grupa, ali se radi ravnoteže krivnje prikazuju jednaki ustaškom pokretu i po zlodjelima i po brojnosti. Sama činjenica da je NDH bila država, istina kvislinška, sa institucijama, dovoljno govori da tu ne može biti izjednačavanja, što me umanjuje zlo koje su činili četnici, jer je ta država imala genocidni program prema srpskom narodu, od "znanstvene" teorije i zakona do okrutne prakse.
Ja sam učio podjednako pismo i jezik i povjest i hrvatskog i srpskog naroda, pa kad mi nešto zatreba poslužim se autorima i jednog i drugog naroda o određenom problemu. Geslo mi je, kako to ljepo Tesla kaže: "Ponosim se svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom." A iz toga Dinarskog područja potiču mnogi pametni ljudi oba naroda, u pozitivnom i nažalost u negativnom smislu. Ako su pravilno od malena usmjereni njihov doprins području kojim se bave prelazi nacionalne okvire, a ako su krivo nasađeni svom narodu i onima oko sebe donose veliko zlo. Takav je mentalitet, ide se do kraja. Najvećeg i najpoznatjeg spomenuh s geslom, ove druge ne treba ni spominjati, to pred Bogom i narodom nisu ni zaslužili. Što je najgore, katolička crkva je sprovodeći vatikanski prozelitizam izazvala te podjele, izaziva ih i danas, ne vodeći računa o narodnim interesima, već o svojoj metropoli, toga je bio svjestan i "otac hrvatske nacije" Ante Starčević." - završim svoja saznanja.
- "Pa kad ti to sve pročitaš?" - čudi se Kaća.
- "Vidiš, "lupi" na TV ili u štampi neki "veliki naučnik" npr.: crkva Svetog spasa na izvoru Cetine je katolička, po stilu gradnje starohrvatska, itd., itd., a neće da kaže da je podignuo kralj Tvrtko koji je bio pravosalavac i koji je tu naselio pravoslavni živalj, a pouzdano se zna da je kraljevsku titulu utvrdio u pravoslavnom manastiru Mileševu u današnjoj Srbiji. Ili kažu: Sveti Duje je bio prvi katolički biskup u Dalmaciji, a zaborave reći da to mnogi dokumenti osporavaju i zna se po njima da je to bio Tit, a uostalom za ono vreme se moglo govoriti samo o hrišćanima, jer se još nisu djelili na katolike i pravoslavce, pa po čemu bi Sveti Dujam bio samo katolički biskup. Jedan je Isus Hrist, on je tvorac hrišćanstva, ne može biti katolik, pravoslavac ili protestant, a tako ne mogu biti ni apostoli, ni sveci do raskola hiljadu godina poslije. A zašto je do raskola došlo, po meni su više politički, materijalni, vlastodržački faktori nego li sami kršćanski nauk kojem se to pripisuje odnosno kako se hoće tumačiti Hristovo učenje od raznih frakcija. Ustvari, taj nauk se potčinio ostalim faktorima, preko njega su se maskirali pravi razlozi društveno političke prirode. I tako nađem u Naučnoj biblioteci autore, nešto tamo pročitam, nešto sam pribavim i tako zadovoljim svoju znatiželju i shvatim malo šire neke stvari." - objasnim joj, pa pokažem na repetitorije:
- "Ajmo mi sad na diferencijale, tamo nema raznih tumačenja, ili je tačno ili nije."
Kaća me je dobro pratila u matematici, a najdraže joj je bilo kada bi ja blokira, a ona se sjetila pravog puta do rješenja. Nekako je težila da bude bolja ili bar ravnopravna, pa bi znali dosta vremena izgubiti radi njenog insistiranja na svom putu gdje sam se ja dvoumio, a kad bi se to pokazalo ispravnim onda njenom likovanju nikad kraja:
- "Šta sam ti rekla, nemaš pojma!"
Koliko god se trudila nije mogla izbjeći "žensko" učenje matematike. Dovoljna je bila mala promjena u zadatom zadatku i ona bi stala, nemoćno buljeći u papir i zadatak usput grickajući kraj olovke.
Polovinom jula otputovao sam u Osijek i položio Ekonomiku saobraćaja, pa je par dana bila pauza u zajedničkom učenju. Kaća u međuvremenu nije napisala ni brojke, "odmarala se za nove napore".
- "A zar on ne bi triba odmarati, valjda je njemu teže nego tebi!?" - Ivanka je prigovarala.
U pauzama Kaća bi pričala o porodici, oca joj je bilo posebno žao:
- "Bio je krupan, dobroćudan čovjek i materin rob. Vidiš Ivanku, pred tobom je ona fina, ali je prava "lamica", oštra i svadljiva. Udala se za pokojnog tatu kad je izgubila svaku nadu da će naći adekvatnog Bodula, pa je i Vlaj bio dobar, ali mu je to Vlaško cili život nabijala na nos, a to ga je koštalo prerane smrti. Oko toga nas dvije znamo i danas ratovati."
A onda bi prelazila na svoj život:
- "U Osijeku imam momka, zabavljamo se, on je porjeklom iz tvog kraja, Srbin, Jovica, radi kao viši građevinski tehničar. Spavam s njim, ali znam da će me napustiti kad se zasiti, zasad tako šlepa. A i gazdaričin sin Ivica sve čini da me odvuče u krevet, a ona mu u tome pomaže, stara frajla, no meni se on nimalo kao muškarac ne sviđa, a još je i pijanac, sumnjam da bi mogao išta napraviti da me zadovolji. E, a ja sam rano počela s muškarcima, drugi srednje, rano se razvila i postala nezasitna. Nema nijedan splitski frajer koji nije samnom spava. Svaki izguštira par dana, a onda preda drugome i tako redom. Možeš li zamisliti šta je u kući bilo kad me u zoru pijanu izbace iz auta ili s motora ispred kuće? Ivanka bisna, očajna, ponekad i razumna, pokušavala na sve moguće načine da me urazumi, a ja njij kontriram da je i ona to činila prije udaje za tatu, pa je ostala maćijana stara cura, da je tatu otjerala u grob, sve ono što bi je moglo više opeći u duši. A sada vidim da mi je dobro govorila: "Ako te već tira đava u tebi pa ne moreš bez toga uhvati se jenoga i ne čini to javno da cila zgrada zna." A mene ja đava stvarno tjera, a nijedan muški nije me moga zadovoljiti, pa sam išla od jednog do drugog i nigdi nisam našla zadovoljstvo koje sam tražila. Kad se lista iscrpila sve mi se to zgadilo, pa sam prestala, ali je "ugled" ostao. I vidi čuda, pravo zadovoljstvo sam osjetila tamo di sam se najmanje nadala, svidio mi se jedan momčić koji o mojoj prošlosti nije ništa zna i postupa samnom ka' sa starom kineskom porculanskom vazom, i kad smo jednom poslije dužeg viđanja bili na zgodnom mjestu, može se reći da sam ja njega povalila, destilo se čudo, doživila sam prvo zadovoljstvo kao žena. Tad sam shvatila da nije stvar u "alatu" i "mehanici" već u glavi i da sam od sebe pravila budalu. Bože. Što sam se gorko kajala..." - napravi predah i suza joj curnu niz obraz.
- "Pa što si optuživala Ivanku kad to nije činila, ipak mama ti je?" - pitam je.
- "Imala sam razloga, čula sam ja od rodica da se nije ni ona štedila kao cura, a znala sam da je varala tatu za života mu, a kad je postala udovica nije baš dugo "sušila" ni u koroti. Ona je to činila potajno, onako kako je meni savjetovala, ali svit ipak sazna. Valjda je to jedan od razloga što sam to činila javno, njoj u inat. Bilo mi je žao tate, a mrzim to žensko licemjerstvo, pravi se poštena, vjernik, a ovamo u škurici iza prvog kantuna skida gaće i širi noge. Valjda je to ono Vlaško u meni, nasljeđeno od tate." - završi ona svoju priču.
- "Zna li ti za sve ovo taj tvoj momak, Jovica?" - pitam je.
- "Uglavnom zna, ako me takvu prihvati, dobro, ako ne, neću biti razočarana iako sam sentimentalno vezana za njega. Ne bi mu mogla glumiti da sam svetica kad nisam." - prizna ona - "Ajmo sad popiti piće, ovo me baš psihički izmorilo."
Nalije ona vinjak oboma, a svoj odmah ispi na eks, pa nali drugi rekavši:
- "Ajde pij, nemoj biti pizda!" - odglumivši vedrinu.
Nali i meni drugi bićerin:
- "A kakav je tvoj ljubavni život?"
- "Ništa naročito, nemam stalnu curu, na brak još ne računam, a tu i tamo za seks se nađe nešto." - smijem se.
- "Vidjela sam da se motaš oko ovih sestara iz mog okoliša, hoće li tu biti šta?" - smije se i puca od znatiželje.
- "Ma kakvi, tu i tamo se družimo na Pjaci, u klapi, zezanje da vreme prođe." - nedam joj naslutiti ništa, žensko je, raširiće priču okolo.
- "Pa, kako si ih upoznao?" - pita ona otežući da smisli taktiku kako bi ipak doznala koji detaljčić.
- "Na Pjaci, nemam pojma, znaš kako to već tamo biva." - bježim od detalja.
- "Ona crna, najmlađa, ona je zgodna, a puna je života, ne bi je trebao puno ubjeđivati. Znam ja kako se žensko ponaša kad želi muškarca, govori tjelom, a to ona možda i nesvjesno čini, ali ga sanja." - sada me podučava.
- "Ne znam, nešto me ne privlači, ali ne znam šta je to. Nemam zadovoljsto kad idem u krevet sa ženom ako ništa prema njoj ne osjećam, a svatko ima svoj ukus, možda je to neki detalj, sitnica, miris tjela, ali dovoljno da se razlikuje ugodno od usiljenog." - filozofiram.
- "I ti si mi neki muškarac! Obično lete u krevet kad im pokažeš malo butina ili veći dekolte!" - prezrivo se namršti i kiselo osmija.
- "Meni zamjeraš ono što si i sama iskusila, da nema pravog seksa bez osjećaja, nismo ni mi muškarci drugačije građeni." - podsjetim je.
- "A kako su mogli samnom spavati, vraga su se za jedno veče zatreskali u mene, vi muški ste ipak nešto drugo." - protivi se ona.
- "Mi smo samo druga strana ogledala, a to što si sa muškarcima doživjela je potaknuto lokanjem, dokazivanjem, prestižom, zasićenosti brakom, težnjom za promjenom, lovačkim instinktom i šta ti ja znam s čim već, samo je to sve bila čista mehanika, bez duševnog zadovoljstva. Sutradan i kasnije se osjeća poslije toga samo gorak okus mamurluka." - tumačim joj svoje stavove.
- "Možda si u pravu, vrag će ga znati, istina je da ostaje gorak okus u duši." - slegnu ona ramenima.
- "Ajmo mi na integrale, tu nas neće mučiti ti problemi." - vidim ja da iscuri vreme, a nauka stoji.
- "Ne znam šta mi bi da sam ti sve ovo ispričala. " - pokaja se ona.
- "Ako misliš da ću to okolo širiti ne trebaš se bojati, od mene mogu saznati samo ime i da si studentica i ništa više drugo. Garantujem ti!" - rekoh ozbiljno.
- "A šta sad ti misliš o meni?" - lecnu se ona.
- "Što i dosad, cjenim tvoju iskrenost, a za mene si drug kao i do sada, ni bolja ni gora, čak za nijansu draža." - ozbiljno ću ja.
- "Ne gadiš me se kao žene? Ne osuđuješ me?" - s nadom očekuje povoljan odgovor.
- "To je tvoj život, a ko sam ja da te osuđujem, da ti držim lekcije. Nemam na to prava, a ništa nisi činila što drugi ne čine. Svak za sebe je poseban svjet, kozmos, a ja nemam prava osuđivati tvoj. Niko nije bez mane, niko nije idealan, baš mane nas čine osobno ljepima." - iskreno ću ja.
- "A bili se s ovakvom curom oženio?" - ide ona do kraja.
- "To je ono, kad bi bilo tako bi bilo! Ne znam, na to ti ne mogu odgovoriti, ovisi o monogo drugih okolnosti. Sada, ovog momenta, ne bi se oženio ni sa mis Jugoslavije, imam neke svoje prioritete, a brak za sada nije među njima." - dajem joj do znanja da me to počinje nervirati izbjegavajući direktni odgovor da je ne povredim odbijanjem.
- "Drugovi!" - shvati ona i pruži ruku.
- "Drugovi!" - prihvatam ja.
Tada smo šutke krenuli na integrale javljajući se glasom samo onda kad bi nešto zapelo.
- 29 -
Krajem jula sva sredstva informisanja su javila da je problem s ustaškom banditskom grupom rješen, četvorica su živi uhvaćeni, a petnaestorica ih je poginula u pucnjavi s vojskom i milicijom. U tim obračunima izginulo je trinaest pripadnika vojske i milicije.
Upalo mi je u oči formulacija "fašističko-teroristička grupa" iako se među narodom govorilo o "ustaškoj grupi", a zna se kojoj naciji pripadaju ustaše. Istovremeno je ovaj događaj promatran izolirano od događaja koji su se dešavali u toku 1970. i 1971. godine iako je onima koji su to pažljivije pratili i analizirali bilo jasno da je na ovakve akcije računala strategija "masovnog pokreta" odnosno njeni lideri, a jasno iznosili "lideri Matice Hrvatske" u to vreme. Još pažljiviji su vidjeli kontinuitet od 1966. godine i "Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku", simpozija u Švicarskoj "intelektualne elite" 1968. godine na koje su se naslanjali događaji narednih godina sve do upada terorističke grupe ustaša, a stariji su govorili da se tako radi kontinuirano od svršetka Drugog svjetskog rata do današnjih dana.
Zapadne "demokracije" su prihvatile ustašku emigraciju, financirale je i koristile je prema potrebi pravdajući to pružanjem pomoći "opozicionom frontu postojećem komunističkom režimu i pravom na drugačije mišljenje". Znali su oni dobro ko je bio Ante Pavelić, Andrija Artuković, Vilim Cecelja, Krunoslav Draganović, Stjepan Hefer, Branko jelić, Dragutin Kember, Nikola Kovačić, Stjepan Kukolja, Rafael Medić, Srećko Rover, Mile Rukavina, Ivan Šarić, Vjekoslav Vrančić i mnogi, mnogi drugi, ali su ih pokrile pred zapadnom javnošću "svećenička mantija" i "demokratski pogledi" na državno uređenje zemlje, krijući im okrvavljene ruke nad nedužnim narodom, uglavnom srpskim, na ovim prostorima.
Dok su pronicivljiji vidili simbiozu klero-nacinalističko-šovinističkog poktreta izvan zemlje i u zemlji potpomognutu od zapadnih "demokrata" zvanične vlasti u zemlji su "nivelirale" sve vidove ekstremne emigracije i opasnost od nje na način da su uvjek uz emigraciju jedenog naroda spominjale najmanje još jednog naroda, a srpskog obavezno. Od ciljeva antifašističkog pokreta iz Drugog rata odstupilo se naveliko, i mnogi učesnici NOP-a su se razočarani takvim stanjem povlačili u "staračku tišinu".
Jugoslavenska ideja o jednoj državi i jednoj naciji, nešto slično kao američka, je bljedila, a nove nacije kao "Muslimanska" se stvarale, iako je svakom iole pametnom pa i samim "Muslimanima" bilo jasno da su im preci slavenskog porjekla i da takvog plemena među Slavenima nije bilo i da se na bazi vjere ne mogu stvarati nacije, a što se može reći i za ranije stvorene "crnogorsku" i "makedonsku" naciju, doduše ovdje na bazi geografskog određenja.
Miroslav Krleža se upinjao da dokaže da su ti "Muslimani" nekadašnji "Bogumili", ali to ništa nije značilo kad je u pitanju rađanje jednog naroda, ta "Bogumili" su bili vjera, hrišćanska sekta, ali ipak pripadnici jednoga slavenskog naroda, a na svjetu postoji bezbroj vjera i sekti u jednom istom narodu. No, važno je bilo da su bili bilo šta, samo da nisu pripadnici srpskog naroda.
Istovremeno, rukovođenje u privredi se kompliciralo prevelikim samoupravljanjem, pa su poslovni sastanci bile političke tribine ambicioznih nestručnih pojedinaca, opterećenih populističkom i demagoškom retorikom i frazama, te se najmanje govorilo o poslu, struci, tehnološkom procesu i izvršavanju radnih zadataka. A nadgradnja je bujala, enormno povećanje administracije s velikim plaćama je gušilo privredu, dok su plaće proizvodnih radnika stagnirale i realno padale. Gubici su pokrivani inflacijom, a ona stranim kreditima.
Jedinu sigurnost i nadu pružala je činjenica da je drug Tito živ, da je na čelu države i da će on već znati naći neko rješenje.
A šta će biti kad njega ne bude?
- 30 -
- "Momci, šta radite sutra? Subota je." - pita nas popisni vlakovođa Joža Čiček.
- "A šta bi, ništa naročito." - slegne sekretar stanice Solin Ivo Delija.
- "Nemam ni ja nekih posebnih planova." rekoh i ja.
- "Mogli bi doći kod mene u Kaštel Gomilicu, imam brod, kupaćemo se i predveče loviti ribu, a vi možete i koju curu usput pokupiti, puna su ih Kaštela." - nagovara nas on.
- "Aa, Mile, šta veliš?" - gleda me Ive, tako bi on uvjek otegnu kada je trebalo odlučiti, tražeći tuđu podršku.
- "Može, što ne!" - složim se ja.
Dogovorimo se ja i Ive da se nađemo na "trogirskoj" autobusnoj stanici na Širini u Solinu u sedam ujutro, pa ćemo odatle skupa otići u Gomilicu. Ive je putovao na posao iz Brnaza ispred Sinja, gdje je rođen, živio je tamo u roditeljskoj kući, mada je većina mladosti odselila u grad u podstanarstvo. Bio je prometnik u Kaštel Starom, a onda je premješten u Solin, a odatle za sekretara stanice, pa se uhvatio i vanrednog studiranja na Rječkom ekonomskom fakultetu, odjelu u Kninu. Godinu dana je bio stariji od mene, ali je stasom, glasom i ponašanjem bio kao dječarac i sa svima je bio dobar, iako nije da na sebe kad bi ga uhvatili u đir, zapaprištio bi se i nakostrešio ka mali kopun i tako pokriva svoj dječiji izgled.
Joži Čičeku je bilo drago što ćemo doći. On nije imao djece pa je prije nekoliko godina prodao sve što je imao u Slavoniji i kupio malu kućicu u Kaštel Gomilici, malo je adaptirao i popravio, a malo poslije na "Brodospasovu" otpadu kupio čamac za spašavanje i sad uživao u ribarenju kad god je bio slobodan.
- "A šta mu bi da nas zove?" - čudi se Ive kad je Joža otišao.
- "Biće se zaželio društva. On je Slavonac, nije se još u Kaštel Gomilici uklopio, znaš kakvi su ovi fetivi Boduli, pa se želi malo opustiti s nama "kontinenalcima" iliti Vlajima." - nasmijem se ne spominjući da me je Joža par puta zamolio da mu za neku rodbinu i prijatelje iz Slavonije urgiram za cement.
- "Biće da je tako, inače se on voli družiti sa mlađima, a i ne izgleda loše za svoje godine." - složi se Ive.
- "Nije on ni star, koliko je njemu godina, četrdesetak?" - pitam ga znajući da su kod njega personalni listovi.
- "Tako on izgleda fizčki, a ima pedeset i jednu. Samo jesi li ga vidio, uvjek čist, obrijan i potšišan, uniforma ispeglana, a i rukopis mu je kaligrafski. Pedantan i vredan čovjek." - hvali ga Ivo mada je to meni poznato.
- "Gore u Slavoniji i Zagorju drže do uniforme i državne službe na željeznici, a ovdje kod nas nešto do pomoraca, ostalo podcjenjuju. Tamo se u uniformi ide na ples, a ovdje u maškare." - rekoh mu.
- "Baš je tako, bio sam kod jednog kolege u Zagorju, svi na plesu u željezničkim, lugarskim ili vatrogasnim uniformama što je ovdje nezamislivo, bilo bi na rugu." - nasmija se Ive kiselo.
Sutradan oko sedam našli smo se na "trogirskoj" stanici i krenuli skupa u Kaštel Gomilicu. Već u to doba je bilo vruće, a šta će tek biti preko dana. Joža nas je čekao na autobusnoj da ne bi promašili, jer ih u Kaštelima ima bezbroj, a sada je to sve spojeno, samo domaći znaju gdje jedna Kaštela prestaju a počinju druga.
- "O, bravo, vidili ste me!" - drago mu je.
- "Da te nismo vidili možda bi izašli na sljedećoj." - kažem mu - "Nismo bili sigurni da si ti ovdje."
- "Nije daleko, šta je vama trista metara. Mladi ste!" - smije se on.
Kamena kuća, ko zna kad ozidana od kresana kamena, pokrivena posivjelom kupom, ispred ulaza starom odrinom, a u jednom ugliću malog vrta velika smokva bacila gane preko zidića i stopila je sav taj djelić ljepote s okolinom, sazdanom od sličnih takvih djelića, poredanih i stisnutih jedan uz drugi.
- "To je ovo." - krenu on uz nekolike kamene stepenice ispred nas
- "Gospođo Čiček evo nam gostiju." - viče joj s vrata.
Iz kuhinje izlazi srednjovječna vitka gospođa u kućnoj hanjni kose smotane u punđu noseći u rukama poslužavnik s flašom loze i bićerinima. Spusti to na mali stolić u dnevnom boravku ukrašenim prekrasnim vezenim stolnjakom i pruži nam ruke:
- "Dobro mi došli, deco!" - reče mekim baršunastim glasom - "Tako mi je drago!"
Popili smo rakiju i kavu, a poslije manje pauze prešli smo u trpezariju na marendu. Joža je iznio dalmatinsko-slavonske specijalitete, bilo je tu pršuta i kulena, kobasica svih vrsta, maslina i mlade kapulice, sira mekog i tvrdog, pancete i švargle, ali je vino bilo kaštelansko, crni i bjeli "Kaštelet" domaće proizvodnje.
- "Sve sam ja sam ovo polako adaptitao, a ona ukrasila vezovima i čipkom, šta ćeš, nas dvoje smo sami, imamo vremena." - kaže Joža.
- "Jeli vam ža' Slavonije?" - pitam gospođu Martu.
- "Nije, kad poželim uzmem "režijsku" i odem kod rodbine. Ovdje je rajska klima, to nas je najviše privuklo i "natjeralo" da preselimo ovamo." - kaže ona i gleda mene i Ivu očima punim neke daleke i duboko skrivene tuge.
Nisam se usudio pitati za razlog što nemaju djece, bila bi naših godina.
Dogovorimo se da Ivo i ja odveslamo do "Palasa", tamo bi trebale biti neke Belgijanke što smo ih upoznali na "Alci" u Sinju. Jedna je govorila njemački, a druga pomalo engleski pa smo se nekako učetvoro sporazumjeli da se tamo nađemo. Kao Flamanke, začudo, nisu znale ili vrlo malo francuski. Joža će nas čekati na plaži, ionako je po cjeli dan stalno tamo, a gospođa Marta kaže da joj je draže ispod odrine, ona će vesti i kuvati ručak.
Čamac je bi velik i težak, za tridesetak osoba, a motor "Džonson" je bio u kvaru.
- "Ive, teško će ovo ići na vesla, a i vrućina je." - kažem mu.
- "Ma šta kažeš! Polako ćemo, more je mirno, šta ti kažeš Joža?" - poletno će Ive.
- "Kako hoćete, jeste more mirno, ma to vam je podaleko." - Joža navlači na moju stranu.
Ali se Ive neda:
- "Ajde, šta si kukavica, nas dva momka, nije to za nas ništa!"
- "Dobro, idemo." - pristanem nevoljko.
Ispočetka je išlo lagano, nas dvojica smo uskladili veslanje i Ive viče:
- "Eto vidiš, klizimo ka dupini! A šta kažeš, kakva je bila Alka?"
Pozvao me da dođem kod njega kući u Brnaze, ljepo me njegovi dočekali, braća i mater, a otac je bio na taj dan radno angažiran jer je radio u komunalnom poduzeću. Kako reče Ivo, mater ionako vodi u porodici glavnu rječ. I djelovala je tako. Visoka, obučena po sinjski, u vuštan, tamnu bluzu i maramu, smirena, sigurnih i odlučnih pokreta i govora, u svakom momentu prisebna, bez vike i galame je držala porodicu na okupu, a niko je od ukućana nije neposlušnošću smio i htio povrediti, jer jednostavno za to nije imao smjelosti i razloga.
Kad sam došao obradovala se iskreno kao svome Ivi i isto se odnosila prema meni kao i prema njemu, a to je ona posebna vrsta prisnosti i gostoprimstva koju sam vidio samo u dalmatinskom zaleđu, od Imotske krajine do Velebita; nisi ti gost da te djelim od ukućana, ti si moj kao i oni i tako se u mojoj kući osjećaj, bez stida i ustezanja.
Marendali smo pršuta, jaja i kapulice, napili se crnog vina iz sinjskog polja i krenuli oko podne pješke u Sinj, dva kilometra daleko. U onoj gužvi probili se do centra, pozdravljali s poznatima, a sat vremena prije trke ušli na montažne tribine. Ivo mi je neomorno objašnjavao sve u sitnice, hvalio pomalo, a ja se na račun toga "puvanja" pomalo šalio. I on se nasmija:
- "A kad neće niko drugi da nas hvali moram sam!"
Na tribinama u redovima ispred nas je sjedila grupa Belgijanaca, pa je Ivo pokušao na engleskom, a ja na njemačkom ponešto im objasniti. Tako smo i upoznali te dvije cure i dogovoriti se s njima za današnji susret u "Palasu".
- "Bilo je ljepo, kad se oduzme ono vaše sinjsko "puvanje", ali i to "puvanje" je podnošljivo za onoga ko vas kao ja poznaje. Ono prošle godine nije valjalo, kad je svaka druga rječ bila "hrvatsko" i kad su se u Alku bili umješali "maspokovci"." - kažem mu.
- "I ja se slažem da Alka triba biti iznad politike, treba biti jednostavno narodna fešta." - slaže se Ive.
- "Ti naši turizmolozi bi mogli osmisliti i puno zarađivati na tim igrama. Mogla bi biti predtakmičenja, učešće ljudi i konja iz drugih krajeva, a sama "Alka" da bude finale. Koliko bi se tu moglo zaraditi, šta ti misliš?" - predlažem mu ja.
- "Sumnjam da bi Sinjani na to pristali, oni to čuvaju kao svetinju, to je slava cjelog kraja.?" - računa Ive na otpor inovacijama.
- "Kad bi se pametno osmislilo: suveniri, prospekti, izložbe, slikari i kipari, književnici i muzičari, i mnogo toga drugoga, ne bi to škodilo kraju već bi se za Sinj dalje pročulo. Vidiš li šta rade Talijani, Grci, Španjolci, Englezi, nije dovoljno samo sunce i more im, sve je gledaš-platiš, prošećeš-platiš, ulaznice, suveniri, jela, odjeća i obuća, slikanje, ma sve se plaća. Ne bi to smanjilo već uvećalo feštu! A cjeli kraj bi posredno zaradio. Ali se tradicionalisti boje da će se time umanjiti hrvatski ton u fešti, katolički ton u cermoniji, da bi se među tom svjetinom što dolazi moglo sve razvodniti. Tu je problem, ne žele se oni tih svojih privilegija i potajne politike odreći." - razmišljam ja glasno.
- "Pa to je iz vrimena kad je crkva imala veliki uticaj i zasluge, znaš 1715. godina je povod, bitka kada su Turci pobiđeni od hrvatskog naroda." - protivi se on mojoj ideji da se Alka komercijalizira.
- "Samo hrvatski narod, a di su mletački plaćenici, srpski junaci, to niko ne spominje, a rat se sa Turcima vodio na ovim područjima skoro prethodnih pedeset-šezdeset godina, sa manjim prekidima. Čuo si za Kandijski rat, pa do mira i granica po liniji Moćenigo (linea Mocenigo), pa požarevački mir 1718.godine. tada su Mlečani izgubili otoke u Egejskom moru, ali su dobili Dalmaciju do te linije na obroncima dinarskog spleta planina. Prije te bitke kod Sinja bile su manje bitke kod Klisa, tamo po Bukovici kod Korlata i Ostrovice, tada su se proslavili serdar Stojan Janković, a još više serdar Ilija Smiljanić. Po ovakvom konceptu proslave na "Sinjsku alku" se gleda usko, reklo bi se da je to bila izdvojena bitka, a povjest zna da to nije, ali hrvatskom nacionalistima i katoličkoj crkvi tako odgovara, jer bi se morali spominjati Srbi, pravoslavci, Mlečani, stratioti grčki i drugi plaćenici, itd. Ovako mogu uvjek veličati svoje hrvatstvo i katoličanstvo." - kažem mu.
- "Pa šta bi nekom smetalo ako se kaže da je to hrvatsko i katoličko i da se tako slavi?" - lecnu se on.
- "Onome ko zna da je stanje bilo drugačije i istini. Hrvatska tu nije imala svoju vojsku, vojnici bilo koje nacionalnosti i vjere bili su duždevi vojnici, plaćenici na način kako se tada radilo, zlatom ili pljenom, a ovdje se ističe samo hrvatsko i katoličko, hrvatska pučka kuka i motika. Nećeš valjda reći da su Stojan Janković i Ilija Smiljanić bili katolici i Hrvati? Bili su pravoslavci i Srbi, ali duždevi vojnici. Nisu to bili hrvatski bojevi već Mletački, a ovdje se ističe samo "hrvatsko i katoličko". A znaš li da "veliki Hrvati" znaju dosta sebi pripisati što nije njihovo?" - nastojim pojasniti stvarnost.
- "A šta to?" - kiselo će Delija.
- "Jesi li čuo za Šafarika Pavela Josifa, čuvenog češkog istoričara i slavista i njegovo djelo "Slavenski narodopis" koji je objavio tridesetih godina devetnaestog vjeka? U tom naučnom djelu ispisao je etnografske karte cjelokupne slavenske rase. Svoje materijale Šafarik je prvo klasifikovao po državama u kojima su živili Slaveni, a zatim i po vjeroispovjesti. Po njemu je u to vreme bilo ukupno 80 miliona Slavena, a od toga pripadnika Južnih Slavena oko 7,4 miliona. Među južnim Slavenima Šafarik je utvrdio:
Srba 5.294.000
Hrvata 801.000
Slovenaca (Vinda) 1.153.000 , što je ukupno 7.248.000 duša.
Dalje, po Šafariku svi Hrvati su katolici, a među Srbima je bilo:
- pravoslavnih 2.880.000
- muslimana 550.000
- katolika 1.864.000 ili ukupno 5.294.000 Srba svih vjera.
Po državama Šafarik je naveo da su svi Hrvati i Slovenci živili u Austrougarskoj, dok su Srbi živili u:
- Austrougarskoj 2.590.000
- Srbiji 950.000
- Crnoj Gori 160.000
- Rusiji 100.000
- Turskoj (Raška, Stara Srbija i Bosna i Hercegovina) 1.490.000, što je ukuno 5.290.000 Srba.
Poslije Šafarika ova područja su istraživali Pipin (Rus) i Spasevič (Poljak) i oni su našli uglavnom ono što i Šafarik, a Srbe su pobrojali i po Austrougarskim pokrajinama:
- Vojvodini i Banatu 532.000;
- Slavoniji i Slavonskoj vojnoj granici 738.000;
- Hrvatskoj i Hrvatskoj vojnoj granici 629.000;
- Južnoj Kranjskoj 40.000;
- Istri i Mađarskom primorju 254.000 i
- Dalmaciji 391.000, što je ukupno 2.584.000 duša.
Oni kažu, kao i Šafarik, da: "Hrvatsko pleme, isključivo austrijski katolici, obuhvata 801.000 ljudi".
Šafarik je sve Hrvate našao samo u Hrvatskoj, dok je Slavene iz Dalmacije i Istre računao kao Srbe, i pretežno, ako ne i sve, Slavene iz Slavonije računao kao Srbe.
U Bosni, sasvim pouzdano, i u svoj tadašnjoj Turskoj, Šafarik nije našao nijednog Hrvata.
Uzimajući za podlogu Šafarikova istraživanja J. Kol u svojio studiji tvrdi:
-"Srbi su više nego drugi Slaveni razasuti u mnoga mala plemena, u Bošnjake, Rase, Dalmatince, Morlake, Crnogorce, itd. Zajedno obrazuju jednu masu od 5.300.000 duša, povezanih jezikom, krvlju i običajima...", a zatim konstatuje "...da Hrvati stanuju na srednjoj Dravi i Savi, broje samo 800.000 duša."
U Šafarikova istraživanja se nije sumnjalo, pa tako Slovenci uzimaju njegove podatke kao tačne u jednom listu koji je izlazio u Celju sredinom 19. vjeka, a hrvatski intelektualci i naučnici navode, kao npr. Vjekoslav Jagić, najveći slavista s kraja devetnaestog vjeka, da je "Narodopis" Šafarika "zlatna knjižica bila uopće dugo vremena najbolje što je čovjek mogao o tom predmetu doznati".
Isto tako, poznati hrvatski publicista Imbro Tkalec piše: "Odakle bi mogao saznati statističke podatke o svim granama slavenske rase da nije opet Šafarik u svom djelu "Narodopis slavenski" i u svojoj etnografskoj karti ukupne slavenske rase dao Evropi iskaz tada savremenog položaja Slavena?"
Kasnije su Hrvati, kvazinaučnici i intelektualci pod uticajem katoličanstva, već poslije 1860., a posebno 1918.godine, i iz političkih razloga, nastojali da se odreknu slavenskog porjekla, i više im je na srcu bio katolicizam posredstvom kojeg su želili da dokažu da su svi katolici Hrvati, ali su im na tom putu bili smetnja Srbi i pravoslavlje, iako su koristili njihov jezik i pismo, kojeg uporno žele da preimenuju u hrvatski posebni jezik i tako ga nasilno odvajaju od prirodnog izvora, srpskog jezika, što često dovodi i do smješnih "hrvatskih" rječi kojima se narod sprda." - iznosim mu neka svoja saznanja.
- "Ali dosta se od tada toga promjenilo. Sada stvari drugačije stoje." - kaže Ivo između dva zaveslaja.
- "Jeste, ali na koji način, treba se sjetiti državne politike i vjere za vreme "Svetog rimskog carstva", Marije Terezije itd., pa su Srbi katolici postali veći Hrvati od pravih Hrvata po porjeklu iz davnina, broj Srba i pravoslavaca je smanjen što milom što silom, naročito genocidom u Drugom svjetskom ratu i Stepinčevim pokrštavanjem, ali je ipak teško, skoro nemoguće, izbrisati i jezik i običaje, to je ista loza po krvi. Mi iz Dalmacije lakše se razumijemo s Nišlijom ili Kragujevčaninom nego sa Zagorcem iz Krapine ili Kumrovca. Pogledaj nošnju i narodne izvorne pjesme, mala je razlika od onih u tvom Sinju od onih u mojim Kistanjama, pa Gospiću, Gračacu i Udbini, cjeloj Hercegovini, Crnoj Gori, Konavlima, da ne nabrajam. Svuda ojkanje, njema kola ili uz jedan instrument, drmalajku, te vuštani, pregače, povezače, kape, benevreci, opanci, kanice i sadaci i neizbježno kićenje nožinama i kuburama i ponosom, obrazom, na priljepljen stomak uz kičmu. Kola i pjesme: vrlo male varijacije od sela do sela, kraja do kraja, instrumenti isti: gusle, diple i svirale, na isti način peku kruv i vare puru na ognjištu ililti kominu, ziđu kuće i suvozidove oko njiva i ograda, kopaju gusterne, obrađuju polje i vinograde, da ne nabrajam dalje." - prekidam radi zaokreta u smeru veslanja, stižemo na plažu kod "Palasa".
- "Ali su razlike nastale i teško je to vratiti nazad. A i govor je malo drukčiji, Hrvati govore ikavicu, a preko katolicizma naklonjeniji su Zapadu-Evropi od Srba koji teže prema Rusiji-Istoku-Pravoslavlju." - konstatuje Ive mučeći se s veslom.
- "I ne treba vraćati nazad, to bi bio Sizifov posao, treba učiti povijest zasnovanu na nauci, a ne onoj zasnovanoj na političkim potrebama, jezik isto tako, a vjera treba biti individualna stvar kao i sve što je osobno i intimno, pa i A. Starčević, tzv. "otac domovine" je rekao da popovima treba zabraniti da se bave politikom, a oni se, naročito katolički, slušao sam ih, radije tim bave nego vjerom, naravno obučenom u biblijske oblande. U Ilirskom preporodu je dobro krenulo, Vuk, Gaj, Kopitar,Daničić i ini su krenuli pravim smjerom za narode ovih prostora i roda. Ali stranci, koji nisu prijatelji nama veći od nas samih koji živimo na ovim prostorima, koriste naše "prodane duše" i svaku pukotinu s malim parama prošire do provalije, i eto ti svađe. Mi imamo žtrve, mržnju, raskol, a oni za svoj mali ulog veliku korist.
Pune su metropole kolonijalnih sila bogatstva ukradenih i opljačkanih iz kolonija. Šta misliš da je ovih devetnaest probisvjeta-koljača došlo iz emigracije da ovdje dižu "hrvatski ustanak" svojim parama zarađenim na kopanju kanala ili obukom i financiranjem od zapadnih tajnih službi i vlada? Ja mislim da je ovo drugo, zdrav razum ne može prihvatiti da se prođe na hiljade kilometara preko puno država, prenese toliko sofisticirano oružje i oprema i provede takva obuka u privatnoj režiji. Nisam još tolika budala." - rekoh mu kočeći veslom čamac.
- "Tu se slažem, više nam je zajedničkog negoli razlika, to zajedničko bi tribalo izgrađivati, a razlike svesti na ono što jesu, poštivati ih i ne uveličavati. A za ovu bandu i sam sumnjam da su ih oni koji nam ne žele dobro na tom Zapadu obučili i financirali. Stvarno nije moguće proći toliko država, a da te ne otkriju, kad se zna kojim su se poslom bavili i od čega su živili tamo. Srića je da ovdi nisu imali podršku." - slaće se Ivo puštalući veslo da koči.
- "A ja mislim da su imali ovdje jatake, koji su u zadnji tren odustali spašavajući svoje guzice za "bolja" vremena. Nemoj zaboraviti "maspok", "proljeće" i spiskove za "čišćenje", a na kojim sam bio i ja. Većina ih prođe lišo, a sumnjam da su se opametili, vraga, čekaju sljedeći moment." - kažem mu.
- "Šta ja znam, ja ti nikad ne bi naudio, ta drugovi smo, bila bi nam ista sudbina." - odlučno će on.
- "Nikad nemoj reći nikad, samo želim da ne dođeš u dilemu, ti ili ja. Puna je istorija takvih primjera. Nadam se da nikad neće doći do toga, a šta će biti, sam Bog zna." - uvukoh veslo - "Zar ne priznaješ da si ti i sada protežiran, ipak si manji Vlaj od mene, a i sam znaš zašto. Zar ne?"
- "Ma je, ali to nije radi nacionalnosti, već radi rođačkih i lokalnih veza, znaš da je košulja bliža od jakete." - nasmija se on.
- "Da, da, dok je Tito živ, a poslije, vidiće se..." - prekinem kad čamac zagreba o pjesak.
Čamac smo usidrili na plaži. Ivo ode viditi gdje su Belgijanke, brzo se vrati:
- "Mamu im pokvarenu, kažu na recepciji da su sinoć otputovale, a di, pojma nemaju. Ajmo nazad!" - srdit je.
- "Čekaj malo, malo se odmorimo, zar ti nisi umoran? - čudim mu se, mene su mišice i leđa počeli boliti.
- "Ne pitaj, ako mi se mišice ohlade neću moći veslati." - prizna i on.
Popijemo pivo i veslamo natrag za Gomilicu. Sunce prži odozgo u tjeme, a odozdo od vode se reflektuje i duplira sjaj i vrelinu, kvasimo se, a onda Ivo stade:
- "Ja ne mogu više, pukoše mi ruke."
- "Eto vidiš, izda si me, nema veze, odmori, ja ću polako sam." - kažem mu i uzmem oba vesla. Čamac kao da je od olova, jedva se miče. Ivo pokrio glavu mokrim šugamanom, opružio se po sjedalu i zaspa. Odspava on dosta, a kad se trgnu protrlja oči i pogleda oko sebe da shvati gdje se nalazi:
- "Di smo, Gospe ti, ti cilo vreme veslaš, pa za malo mi smo u Gomilici. Oprosti, ja sam crka, svaka ti čast!" - prihvati jedno veslo.
Joža nas dočeka na plaži i pomože nam da privežemo čamac:
- "Ništa momci od strane pičke?"
- "Ništa, zajebale nas, otputovale." - kaže Ivo.
- "Nema ništa do domaće, vidite, ovdje ste mogli naći za to vreme koliko oćete, po izboru." - pokaže on na krcatu plažu, bilo je cura svih vela.
Ledena loza je začas otupila bol mišica i leđa, a ručak tete Marte povratio snagu, pa smo predveče otišli na "poštu" i napecali na tunju cipala i srdela više nego što je trebalo za večeru s gradela.
Uz ribu s gradela i crno, kao kava, gusto vino sjedili smo ispod odrine do kasno, a onda se Ive uspunta i navali da mora na zadnji sinjski autobus za Brnaze.
- "Deco moja, dođite nam češće, tako mi je bio lep dan sa vama."- po slavonski će teta Marta.
- "Mogli ste noćiti. Ima mesta, a i ljeto je, neće cure još na spavanje." - zaustavlja nas Joža.
Ja bi, ali Ive neće pa neće, te nam Joža utrpa nalovljenu ribu i isprati na autobus.
Obećali smo da ćemo ponovo uskoro doći, jer nam je bilo ljepo, i teti Marti i Joži, nama radi promjene, a njima radi razbijene dugotrajne samoće, bez djece i mladosti u kući.
Utrpam moj dio ribe Ivi i on sa Širine u Solinu ode "s tarabasom" za Brnaze, a ja produžih u Grad.
Nema komentara:
Objavi komentar