Pruga (36-40)

- 36 -

Krajem avgusta, poslije prve ljetne kiše, opet je bila vrućina, ali noći više nisu bile sparne. Rosa se vratila s godišnjeg i počela raditi opet u Solinu, čas jutarnju čas popodnevnu smjenu, a često je imala i noćno dežurstvo. Ona se kretala u svom "medicinskom" društvu, što s kolegicame iz škola, što s onima s posla. Plaća joj je bila mala, kao i moja, pa smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Uglavnom, ako kupiš neku "veću" stvar od odjeće dobro moraš stisnuti na drugom mjestu. Sreća je bilo ta što si za premostiti manjak uvjek imao kolege koji su bez ustezanja pomagali pozajmicama do plaće i to što su počeli da masovno daju za sve i svašta potrošačke kredite, pa je bilo lakše i u više rata kupiti nešto "krupnije" nego odjednom platiti gotovinom.

Stevo i Ljubinka su se redovno javljali, mada je međusobna prepiska bila prorjeđena u odnosu na ranije, pa se sve svodilo na to da javimo jedni drugima ako šta ima "veliko" novo.

Braco i Ruža isto tako, on je bio još u Njemačkoj, ali je nagovještavao da bi se trebao uskoro vratiti, jer su radovi pri kraju.

Njihova pisma, posve razumljuvo, najviše su govorila o maloj Dijani i Nataši, a izgleda da je i njihovo međusobno sporenje spalo na podnošljivu mjeru.

Početkom septembra vratiše se direktori, šefovi i šefići s godišnjeg odmora, pa onako preplanuli i odmorni prosipaju razne ideje u vezi posla, organizacije poslovanja, sistematizacije radnih mjesta i koječemu drugom, sve u stilu da oni ostanu tamo gdje jesu ili napreduju na više, a onda se počmu prikupljati predlozi, analize i mišljenja i tada se sastanči bezbroj puta oko toga. Počelo se govorkati da će se moje radno mjesto "Komercijalnog predstavnika ŽTP-a pri Dalmaciji cementu" ukinuti i da će te poslove obavljati novosistematizirani "Šef kolnog ureda", a ja ponovo rasporediti za otpravnika vozova u stanici Solin.

Šef stanice Solin inž. Ćiro Vučenović nije bio s tim idejama saglasan, pošto se za sljedeću godinu nagovještavala nova organizacija ŽTP-a po sistemu OOUR-a, koja će imati zajedničke službe, a onda će se ionako praviti nova sistematizacija radnih mjesta i broja izvršilaca na njima.

- "Ti se ne sekiraj Mile, ako te rasporede za otpravnika vozova nećeš dežurati, imam ja pametnija posla za tebe. Taman posla, da mi dežura čovjek s višom spremom, a da polupismeni kursisti sjede po kancelarijama u upravi i sole "pametne" gluposti." - govorio bi on kad se o tome povede razgovor.

- "Ja bi onda morao na zdravstveni pregled, pa na polaganje stručnog ispita, jer sam odsutan iz izvršne službe preko godinu dana. Taman će za to trebati toliko vremena dok ne dođe nova sistematizacija za OOUR. Ako treba i dežuraću, nema problema, veća mi je i plaća, samo treba imati razumjevanja za studije."- kažem mu.

- "Dok sam ja ovdje šef ti nećeš dežurati! Radićeš analize korištenja kolosječnih kapaciteta, trebaće mi za za predlog plana investicija za iduću godinu, ne može se s ovakvim saldom kola raditi bez rizika, a on je stalno na maksimumu ili preko njega. To ćemo još dogovoriti." - neda me on.

Nisam se oko toga puno brinuo, ako me vrate za otpravnika imaću veću plaću i beneficirani radni staž, a radiću poslove struke za koju sam školvan, a koristiće mi ta praksa za studije. Sve u svemu, nije loše. Loše je što je takva klima među rukovodstvom, još uvjek se forsiraju kadrovi po drugim kriterijima, a stručna sprema se zapostavlja, valjda neće moći ići još tako.

U Splitu će se oformirati OOUR-i Saobraćaja, Vuče i Održavanja pruga. Svaki OOUR će imati svoje financije i knjigovodstvo, planiranje i materijalno-skladišno-nabavnu službu, a za to će trebati radnici sa ekonomskom strukom, valjda će se naći i odgovarajuće mjesto i za mene.

- 37 -

Pismeni iz matematike održaće se 25. septembra, po svom uvjerenju bio sam spreman i prijavio se za ispit. To je učinila i Kaća, mada je bila skeptična, računala je da je njeno znanje nesigurno, a takva neće moći izaći pred profesora dr.Šena na usmeni, ako i položi pismeni. Dogovorili smo se da krenemo dva dana ranije, nađemo se s drugim studentima i sagledamo dobro kako stvari stoje.

- "Puno bi bilo lakše da je ovaj predmet podjeljen na Matematiku 1,2, i 3, kako je to na drugim fakultetima, lakše bi se polagalo." - kritikuje Kaća sistem na našem fakultetu.

- "Istina je, preobiman je, ali ima i prednosti, ako polažeš gradivo iz trećeg djela moraš znati i ono iz prvog i drugog, pa ti dođe na isto" - ohrabrujem je.

- "Idemo, pa šta bude." - složi se ona.

Kupio sam karte za kušet kola, to je bila Kaćina želja, nešto je skuplja od drugog razreda i puno jeftinija od prvog, a siguran si da imaš mjesto i na kojem se možeš opružiti. Meni je bilo svejedno, ja sam koristio režijsku kartu, što je značilo platiti deset odsto od pune cjene.

Našli smo se naveče na stanici i potražili naša mjesta u kušetu, te ubacili prtljag na svoja mjesta. Kaća je imala puno toga, ona će ostati u Osijeku, počinju joj predavanja, a ja sam nosio ono uobičajeno, knjige i nešto presvlake za slučaj potrebe. Spakovao sam i odjelo i košulju da se ne gužvaju, a ostalo razmjestio da mi bude pri ruci.

Kaća je bila vesela:

- "Dosadila mi je mamica Ivanka, te nemoj ovo, te nemoj ono, uvik nešto nađe, bar mi gazdarica neše zvocati i s te strane sam mirna. Do sada preko lita nisam učila, a ove godine me i to sastalo. Baš se radujem Osijeku." - govori mi ona dok gledamo kaštelansku panoramu s prozora vagona.

Dvoje starčadi se popelo na svoje ležajeve, a dva mjesta su još prazna, valjda će putnici ući u Perkoviću ili Kninu.

Naiđe konobar:

- "Šta ćeš piti?" - pitam je.

- "Vino, koje ima?"- pita ona konobara.

- "Samo žilavka, sedam deca." - pokaže on vitku bocu sa srebrenim omotom oko grljka.

- "Može, i dvije čaše." - kažem mu.

Probamo, pravo je. Pogledam etiketu i vidim da je to pakovanje za izvoz.

Konobar potvrdi, smijući se:

- "Samo tako nabavljamo, jer ovaj vagon ide u međunarodni saobraćaj, a tamo ne daju bućkuriše kao u domaćem."

Kaća se raspričala kako joj jedna rodica ima ljubavnika. Slučajno je, neplanski, navratila kad je prolazila pored njenog stana, a rodica se sva usplahirila, nudi je pićem i kavom, a jedva čeka da ode. Djeca joj u školi, a ona se tobože sprema na nekakav poslovni sstanak. A Kaća se na odlasku pozdravi i ode na kat više, pa sačeka da vidi kad će rodica izići i ko je sa njom. Nakon malo vremena izađe rodica s ljubavnikom, a Kaća na distanci pođe za njima, oni uđoše u auto i odoše, ali se rodica okrenula i vidila Kaću, pa je poslije zvala telefonom i rekla joj da je to bio kolega s posla koji je čekao ispred zgrade, jer su išli na zajednički sastanak.

- "Ona ne zna da sam ih vidjela kad izlaze iz stana i ližu se kao pubertetlije po skalama, pa mi se zato tako pravdala. A pravo da ti kažem, razumim je, muž joj pomorac, nema ga kući po godinu dana, a ona malada i zgodna žena, sad ili nikad, vrime prolazi." - pravda je ona.

- "A on se tamo topi da bi ona ovdje mogla imati dobar stan, auto, visok standard i bezbrižan život!? On na pučini nema mogućnost da nju vara." - protivim se.

- "Oćeš mi reći da pomorci ne imaju ženske u svakoj luci? Sve se bojim da i on to ne koristi, e pa kad on to može zašto ona ne bi mogla?" - ona je na njenoj strani.

- "Možda, ali luka je manje nego dana u godini. Po tom osnovu on manje vara, i ako vara vara sa njegovim parama, i sam svoje prohtjeve plaća. A ona ga vara sa njegovim parama, to je dupli greh." - inatim se.

- "Pa i ona radi, ima svoju plaću!" - Kaća će.

- "S tom plaćom ne bi joj napamet pada ljubavnik, imala bi i previše briga da je rastegne od prvog do prvog." - kažem joj.

- "Nije siromaštvo prepreka seksu! I sam znaš da kažu da je seks sirotinjska zabava. Uvik je više dice kod sirotinje nego kod bogatih." - ne odustaje ona od svoga mišljenja.

- "Znači, i ti bi varala svoga muža kad bi ti se pružila prilika?" - kontriram joj.

- "Ne znam, možda bi, možda ne bi. Tu ne bi mogla dati garanciju." - smije se ona.

- "Ako se čovjek istutnja na vreme, u ogovarajuća doba, u pripadajućoj fazi životnog doba, smatram da do toga ne bi dolazilo, ali nema idealnog, pa dođe do odstupanja, idealnom se teži, mada se skoro nikad ne ostvaruje." - slažem se da to ovisi o mnogo okolnosti, čovjek je kvarljiva roba.

- "Šta bi ti napravio da uhvatiš svoju ženu da te vara?." - pita me.

- "Ne znam! Teško to mogu zamisliti. Neću tražiti od svoje buduće da mi polaže račune za predbračni život, ali ću nastojati da nađemo međusobno poštovanje i uvažavanje u braku. Brak nije samo ljubavna veza, to je mnogo ozbiljnija stvar. Ako se tu nešto slomi, kao i kod ostalog u prirodi oko nas, ne može se obnoviti isto nanovo, ožiljci uvjek ostaju, da podsjećaju na lom. Nečija greška se može oprostiti, da li se može zaboraviti, pitanje je sad!" - izjasnim se neodređeno.

- "To je prilično staromodno gledanje, teško se tako nešto u današnje vrime održava, prevelika su iskušenja." - realna je Katja.

- "Jesu, priznajem, ali u nečemu se mora imati oslonac. To je kod nas još uvjek porodica. Krv nije voda, niko ti u slučaju nužde neće pomoći pod uvjetom da odvoji od svojih usta, osim porodice. Ona je i po moralnim zakonima to obavezna. Znam da je to danas olabavilo, razvodnilo se, ali se koliko toliko održava." - nastojim se usaglasiti s njom.

- "To je istina, moj brat Rato mi je priči od svakoga. Znamo se mi posvađati, ali niko ne razimi moje probleme bolje od njega, čak ni mama. A tako i ja njegove." - slaže se ona.

Konobar je nanovo prošao, uzeli smo još jednu bocu žilavke, ona prva kao da je isparila. U Kninu su u kupe ušla još dva starca i odmah se smjestili na svoje ležaje. Ja i ona smo i dalje vodili raspravu o koječemu uz otvoren prozor vagona na hodniku. Voz je tutnjao kroz kotline omeđene mrkom šumom po strmim stranama planina prema Ličkoj Kaldrmi, a u prozorskom staklu, zbog vanjskog gustog mraka, su se ogledale naše nejasne figure.

Svi razgovori bi počeli neslaganjem, a onda, malo po malo, Kaća se priklanjala mom razmišljanju. Kad je konobar opet prolazio, negdje oko ponoći kod Bihaća, ona hoće uporno sada da časti još jednom bocom žilavke.

- "Mi, izgleda, nećemo spavati." - kažem joj.

- "Ja i ne mogu zaspati u vlaku, spavat ćemo sutra, ispit je prekosutra, možemo se dobro odmoriti." - vesela je ona.

Sad mi je sve jasno. Potvrđuju se moje sumnje, ona svakako hoće da mi se približi, otud i podilaženje mojim stavovima. Nije to ona Kaća koja bi tvrdokorno ostajala pri svome, pa i kad bi joj činjenicama dokazao da nije u pravu. Noćas kod nje ni traga od one tvrdoglavosti, inata, prezirnog ili ironičnog pogleda ili izreke "...ma šta ti znaš, valjaš gluposti,...". Umiljata je i sve povlađuje, to je nova taktika.

Poslije Novske ušli smo u kupe, da odmorimo noge. Ispružio sam se na svom ležištu, onako obučen, skinuvši samo cipele. Prekoputa mene ona napravi isto.

Ležim na leđima i slušam kako starčad hrče i stenje, i točkove što lupkaju na satavima šina. "Neći ti Kaća uspjeti, od naše veze neće biti ništa." lete mi misli kroz ošamućeni mozak kad osjetih njenu ruku kako me pipka po mišici. Bacim pogled prema njoj, a ona me motima u tamnomodrom osvjetljenju kupea zove da dođem na njen ležaj. Pomislih da joj je loše od vina i priđem, ali vraga, ona mi šapnu:

- "Molim te, lezi kraj mene, tako bi se mazila."

- "Jesi li luda, zar ne vidiš ostale ljude?" - šapnem.

- "Spavaju kao topovi, čuješ li ih, ništa neće primjetiti." - uporna je i vuče me k sebi na ležaj.

- "Lagano, ne škripaj." - upozoravam je šapatom dok se pomjera uz zid kupea.

Stisnemo se jedno uz drugo i ona preuzima incijativu. Traži mi usnama usne i sva van sebe me strasno ljubi gurajući mi jezik douboko u usta. Tad šapnu:

- "Gurni mi ruku doli, molim te."

Gurnnem joj ruku u međunožje, vlažno, nabreklo i vruće, a ona poče kao pomahnitala stenjati, a ja joj poljupcem zatvaram usta da bi se što manje čulo, jedva čekajući da doživi orgazam i da se ova neugodnost okonča. Kad se opusti brzo se vratim na svoj ležaj i pažljivo osluškujem reakcije ostalih putnika ne bi li sazna da li su nešto primjetili. Hrkali su i stenjali kao i prije, ali "...vrag ih zna, starčad je to, minut spava, minut ne, samo se prave "Toše"..., a vidićemo poslije..." ?

Dođoše Vinkovci, uzešmo stvari i krenušmo prema izlazu. U ušima su mi još zujale rječi starog čiče sa srednjog ležaja iznad Katjinog: "Bravo sinko, deri kuju, kad moreš, svaka čast.", što mi prišapnu kad ona izađe na hodnik. Odlazeći s perona ka izlazu na tren se osvrnem ka vozu i vidih da su na našem vagonu svi prozori bili spušteni s kojih su mi muškarci motama begenisali.

- "K vragu, svi znaju." - pomislih i požurih da se maknemo s perona što prije.

U Osijeku odsjednem u hotelu "Turist", a Kaća tramvajem ode kod svoje gazdarice. Zaspao sam odmah, jedva sam uspio raspremiti nešto stvari. Probudilo me oko pet popodne kucanje na vratima, bila je Kaća:

- "Stara frajla na recepciji me jedva pustila. Kaže: "On je fin gospodin, ne treba ga uznemiravati." Mamu joj, misli da sam ja kurvetina i da ti dosađujem. Obećala sam joj da ću se odmah, za pet minuta, vratiti, samo da ti predam knjige. Hoćeš li van, na večeru?"

- "Samo da se obučem, hoću." - kažem joj.

- "Čekat ću te doli, naručiću kavu." - odjuri ona niz skale, nije se htjela zamjeriti staroj recepcionerki.

Istuširam se, obrijem i obučem. Kaća je sjedila u restoranu prekoputa recepcije, kava i vinjak su me čekali. U prolazu diskretnom mimikom pozdravim i zahvalim se staroj recepcionerki, ona je shvatila i zavjerenički se nasmješila diskretno namignuvši.

- "Znaš šta ima nova?" - upta Kaća dok sam sjedao za stol.

- "Ne, o čemu se radi?" - odgovorih poslije ispijanja vinjaka, snaga mi se poče vraćati u udove.

- "Ima jedno područje iz predavanja koje uopće nismo takli, vidit ćeš u tekama koje sam ti ostavila, nije mnogo toga, ali pitaće sigurno." - kiselo se nasmija.

- "O čemu je?" - pripitah je.

- "Računi vjerovatnoće, to smo učili iz statistike, ali sam ja to zaboravila." - prizna ona.

- "Sjećam se, bilo je iz statistike, kombinacije, varijacije i permutacije. Dobro, ne moramo sve idealno znati, možda neće biti na pismenom." - ravnodušan sam.

- "Izlaziš na pismeni?" - ona će s nevjericom.

- "Svakako, pa ne napisa ni jedan broj, bar ću viditi kako izgledaju zadaci i atmosfera." - rekoh začuđen.

- "Dobro, i ja ću." - odluči se i ona - "A bojim se, trosnut ću."

- "I to je za žive ljude." - nasmijem se.

Prošetali smo Radićevom do centra, a onda otišli na laganu večeru u neki restorančić po njenom izboru. Popili smo pivo i rano se rastali, izgovarao sam se na umor i nedostatak sna, a vidio sam da i ona pati od istih problema. O putovanju nismo rekli ni rječi, nastojao sam ga što prije zaboraviti, a ona, mada je zaustila nekoliko puta, nije imala priliku da započme temu, uskočio bi joj u rječ desetim problemom sa studija.

Sutradan na pismenom rješio sam dvije trećine zadatog, ali nisam bio siguran da su rezultati tačni, pa sam odmah odlučio da ne izlazim na usmeni. Sve ću ponoviti, sam, za novembarski rok, jer nisam siguran da bi ovaj put mogao položiti usmeni kod Dr.Šena, a on je tražio znanje.

Kaću sm vidio po završetku pismenog:

- "Ništa nisam napravila, šizila sam i šarala, do nijednog rješenja nisam došla. Kako ti?"

Rekoh joj odluku:

- "Idem u hotel po stvari i na voz za Vinkovce, jutros sam se sreo s prijateljem iz srednje škole i dogovorio da se tamo nađemo. Vidimo se početkom novembra, u sljedećom roku."

- "Pa ti si sigurno prošao na pismenom, što si lud, važno je da prođeš." - pokušava me ubjediti da ostanem i idem na usmeni.

- "Javit ćeš mi rezultat, možda se i pojavim na usmenom, ali već sad znam da još moram učiti, kad malo izbistrim glavu." - kažem joj neoidređeno.

- "Kako hoćeš, javit ću ti rezultat, pa onda odluči." - shvati da je odluka već pala.

Oko dva popodne stgnem u Vinkovce, do večeri sam imao dosta vremena, pa se uputim prema centru. Nema se šta viditi, tipično ravničarsko selo koje prerasta u gradić, a zasad je nešto između. Po prostornoj veličini i nekoliko gradskih kuća u centru mogao bi biti gradić, ali samo stotinjak metara dalje je pravo ravničarsko selo. Nešto zgrada u centru je napravljeno odavno, možda za vreme Austrougarske monarhije ili Kraljevine, a ostalo su sve porodične kuće s cvjetnjakom, baštom i gospodarskim zgradama u avlijama. Tratoara ima i nema, putina do željezničke stanice zapuštena i ruinirana. Gadno sam se razočarao, Vinkovci su na svim željezničkim kartama obilježeni povećim krugom, pa sam stekao neku predodžbu u podsvjesti da je to urbanizirani gradić, a u stvarnosti je zapuštena i oronula selendra, sa svega nekoliko novoizgrađenih zgrada za željezničare u okolini željezničke stanice.

Vratim se na stanicu, uzmem novine i sjednem u restoran da na miru čitam uz kavu. Konačno stiže i voz Beograd - Split, bio je poluprazan, pa se smjestih u kupe i odmah zaspa. Probudi me zrak s mirisom kamena, zora je stigla u Dalmaciju, dok je voz ulazio u Knin.

- 38 -

I srvarno mi ukinuše radno mjesto, i rasporediše za otpravnika vozova u stanici Solin. Predam ugovore s "Dalmacija cementom" i "Lukom Split" šefu kolnog ureda Petru Bojiću objasnivši mu kako se to radi i s kim treba sarađivati, a šef stanice Ćiro Vučenović mi izrazi želju šta bi treba raditi oko proračuna kolosječnih kapaciteta za investicioni program rekonstrukcije i proširenja stanice Solin i otpremništva Solin Luka.

Prikupim potrebne podatke za deset godina unazad, sagledam potrebe privrede i tvornica u solinskom i splitskom bazenu i napravim srednjoročne i dugoročne procjene rada u tonama, vrstama robe i broju i vrsti kola.

Proizlazilo je da u Solin Luci treba izgraditi još tri kolosjeka, a u "Novoj stanici Solin" još šest kolosjeka i osloboditi drugu manevru obaveze da opslužuje Solin Luku, a u Kaštel Sućurcu izgraditi još dva kolosjeka. Da bi se povećala propusna moć pruge potrebno je stanicu Kaštel Stari produžiti skoro za polovinu, jer je radi kratkoće kolosjeka usko grlo za prolaz vozova. Sve teretne vozove potrebno je potiskivati ili za pedeset posto povećati broj trasa "jednostavnih" vozova. To bi bilo dovoljno za narednih pet-desetak godina, inače je izlaz u elektrifikaciji pruge da se poveća težina i brzina vozova, a u tom razdoblju treba raditi na smanjenju nivelete pruge na potezu Kaštel Stari - Primorski Dolac i Siverić - Kosovo, a dugoročno treba planirati i raditi na pretrasiranju pruge izgradnjom velikog tunela ispod Labišnice.

Ako se transport nafte iz Solina preusmeri na budući naftovod ( JANAF) onda će trebati raditi nove proračune, ovisno o tome zašto će se postojeći rezervari INA-Petronafte koristiti.

Šef Širo je, pošto sme to skupa pogledali i proanalizirali, pozvao građevinske inžinjere iz Sekcije za pruge pa smo to još jednom skupa izanalizirali i odlučili da se bez ikakve izmjene oštampa i pošalje odgovarajućim službama u ŽTP Zagreb.

- "Zar nećeš upoznati šefa Keršića s ovim?" - pitam ga.

- "Rekao sam mu telefonom ono najbitnije i on je saglasan. Daću mu jedan primjerak kad se umnoži. Kada on to razumije!? To su za njega španska sela." - smije se Ćiro.

- "Pa i on je po zvanju željeznički inspektor, visoka sprema, morao bi znati." - kažem mu.

- "Ajde moj Mile, to je zvanje na drugi način stečeno, a iz knjiga sigurno nije." - tvrdi Ćiro.

Krajem oktobra analiza, stručni eleborat i predlog za investicije su otišli u Zagreb, a ja sam početkom novembra otputovao na ispit iz matematike u Osijek. Kaća mi je bila javila da sam u septembru pismeni položio s tricom, ali na usmeni nisam htio izaći, plašeći se da ne bi bio siguran u odgovorima, a da se natežem za nekakvu dvicu nisam želio, ipak je to matematika.

Petog novembra pisao sam pismeni, bila je tu i Kaća. Ona prethodni put pismeni nije položila, pa o usmenom nije ni moglo biti rječi.

Sada sam rješio sve zadatke, ali sam poslije shvatio da sam kod jednog rješenja stavio pogrešan predznak, a kod drugog da sam trebao napraviti još jednu operaciju da bi mi se zadatak priznao kao stoposto tačan.

Za usmeni ispit sam se prijavio prvi kada je profesor tražio da se odlučimo za datum odgovaranja, pa sam odgovarao već sutradan, šestog, u devet sati.

Kabinet dr. Šena (Schön) je bio oveći, do prozora je stajao veliki profesorov radni sto, a uz zid nekoliko stolica s malim stolićem ispred, gdje bi sjedila dva studenta dok su čekali red za odgovaranje. Na suprotnom zidu je bila velika tabla, na kojoj je treći student, koji je odgovarao, rješavao zadatke, a to sam kao prvi bio ja.

- "Kolega, dobro ste rešili pismeni." - gleda on moje jučerašnje papire.

- "Moglo je i bolje, kod limesa sam falio predznak, a u petom zadatku sam trebao podjeliti taj razlomak." - začudo, nisam imao ni malo treme.

- "Tako je, kad ste to primjetili?" - pita on smješeći se i brišući naočare.

- "Odmah, po predaji zadaće. A imao sam vremena kontrolirati, moja greška." - priznam ja.

- "Dobro je, odakle ćemo?" - pita on.

- "Čekam, Vi odlučite." - nasmijem se.

- "Idemo od kraja." - reče i izdiktira zadatak iz primjenjenih funkcija.

Zadatak sam rješavao brzo, a na dvije trešine postupka on reče:

- "Ne pišite, šta ćete dalje?"

Objasnim usmeno kako dalje do rezultata.

- "Odlično, idemo dalje." - i izdiktira zadatak iz matrica, a ja brzo rješavam kao i prvi.

Tada su na red došli inegrali, diferncijali, pa sve vrste funkcija, limesi i ostalo.

Sve je teklo bez problema, profesor je bio zadovoljan, a i ja sam bio siguran da sam položio, sada je bila samo visina ocjene u pitanju.

- "Nešto ste mi spori kod jednostavnih stvari. Integrale rješavate brzo, a razmišljate kod razlomaka. Kakvog ste to učitelja imali u osnovnoj školi?" - smije se on.

- " Predavao je matematiku i fiskulturu, a po potrebi i druge predmete." - i ja se nasmijah.

- "A to je to! Da još vidimo verovatnoće." - reče on zadatak.

Ja uzeh kredu da napišem na tablu, a on će:

- "Nećete valjda na tabli računati, kakav ste Vi kockar?"

- "Iskreno rečeno, slab! Slabo igram karte, šah takođe, a o ostalom da ne govorim, sve u svemu nikako." - slegnuh ramenima.

Napamet izračunam varijacije i permutacije, a kod kombinacija pogrešim.

- "Šta je sad, niste to učili?" - pita on.

- "Nisam, učili smo nešto o tome u statistici, odgovaram po sjećanju." - priznam.

- "To je tamo suviše malo. Šteta, baš Vam je lepo išlo. Dobro, jeli dosta dovoljan?" - već upisuje u indeks.

- "Ma jeste, važno je da je prolazna." - kažem zbunjeno.

- "E, pa nije tako, ako budete išli na postidplomski gledaće se." - kaže on.

- "Bio sam idealno odličan u srednjoj školi, nisam baš od toga imao neke koristi. Na poslu mi je kao i onima koji su se jedva provukli, ako ne i gore. Važe druga pravila." - kažem mu.

- "Nažalost, ono što bi trebalo biti glavni kriterij danas je na poslednjem mestu. Dobro kolega, položili ste." - upisa on ocjenu i pruža mi indeks - "A zašto niste poslije septembarskog pismenog izašli na usmeni, bio je pozitivan?"

- "Smatrao sam da mi treba više sigurnosti, nisam htio rizikovati, pa sam još malo učio neke partije." - pokušam mu objasniti.

On usta ne iza stola, pruži mi indeks i ruku:

- "Doviđenja, i puno zdravlja i sreće, kolega."

Dvije kolegice, koje su bile sada na redu, pozelenile su u licu i ukočile se kao mumije od straha.

Izlazim iz kabineta, a tamo pun hodnik studenata s onim izbečenim očima:

- "Kako je bilo?"

- "Dvica, položio!"

- "Prvi put, pa položio, pa šta te je tako dugo pitao?"- višeglasno će oni.

- "Sve, od kraja do početka, sve!" - kažem im i viknem Veljku, čija glava viri iza gomile:

- "Piće, idemo!"

- "Bravo Dalmacijo, nema te kugla zemaljska!"- zgrabi me on i podigne me svojim međedskim zagrljajem od zemlje.

- "Vidi, podne je, nije moguće da me tri sata pitao!?" - kažem mu.

- "Toliko se otprilike kod njega odgovara, tri studenta na dan, a malo ih je, vrlo malo, koji polože iz prve. Ćuti, dobro je, to ti je kao da si diplomirao, sve ovo ostalo je pičkin dim." - Veljko je više oduševljen nego ja.

Vidio sam i Kaću, i ona se pridružila na piće, a za par dana trebala je odgovarati usmeni:

- "Blago tebi, strah me i pomisliti kako će mi biti ako padnem."

- "Ne gledaj crno, položićeš ti." - hrabrim je.

Odatle smo otišli kod Veljka u sobu, a tada ja i on do "Bele lađe" na ručak.

Pola godine rada na predmetu je ostalo iza mene, moga sam krenuti dalje polagati druge ispite i čistiti treću gosinu. A to će ići lakše i brže.

Veljko me isprati do voza. Bio sam mrtav umoran, što od nespavanja i puta, što od uzbuđenja, što od pića i skitnje po gradu cjeli dan.

- 39 -

Ispred mene u vagon "kaubojac" voza za Vinkovce uđe djevojka sva u bjelom. Vitka, duge ravne svjetlosmeđe kose, u bjelom otkopčanom strukiranom skaj kaputiću, u bjelim čizmicama od meke kože do po butina, mini suknjici boje bjele kave i dolčeviti svjetle bež boje. U ruci je nosila mali bjeli neseser i žensku bjelu torbicu o ramenu.

- "Uha, koje ćeš društvo imati do Vinkovaca!" - zinu Veljko.

- "Ko zna gdje putuje, bilo bi dobro da ide za Split."- ponadam se.

Znao sam da tim kasnim vozom uglavnom putuju oni koji iz Vinkovaca idu dalje, prema Splitu, Zagrebu i Ljubljani ili još dalje prema inostranstvu, i Beogradu, jer je to bila veza za te noćne brze vozove.

Pozdravim se s Veljkom u zadnji moment, kad sam ugledao otpravnika da dolazi sa signalnom lampom, i uđem u isti vagon gdje i djevojka u bjelom. Vagon je bio skoro prazan, djevojka je sjedila u uglu do vrata i ja se smjestim u susjedni odjeljak do njenog, okrenut licem prema njoj.

Skinem mantil od skaja, koji su tada bili u modi, objesim ga na kuku iznad naslona i ostanem u odjelu, a iz aktovke izvadim novine da se uz žuto vagonsko svjetlo koliko mogu zabavim čitanjem do Vinkovaca. Dok sam se smještao ukrstiše nam se na tren pogledi i ona se napravi da gleda u mrklu noć kroz još mutnije staklo vagonskog prozora.

Listao sam novine, ali pri onom žutom vagonskom svjetlu nije se moglo čitati ništa sitnije od naslova, pa izvadim maramicu i obrišem naočare, ma nije bilo pomoći, svjetlo je bilo preslabo. Bacim pogled prema djevojci, a ona je uporno gledala kroz mutni prozor u mrklu noć i bilo mi je jasno samo da tako može viditi svoj mutni odraz u staklu, odložih novine i pokušavam i ja viditi šta to interesantno van ima. Ugledao sam samo mutni odraz svog lica. Naslonih glavu na mantil i sklopih oči, zadremao sam isti tren, onim zečjim snom, kojim putnici spavaju da ne promaše odredišnu stanicu.

Trgnuo sam se iz tog polusna od kloparanja vagona na ulaznim skretnicama vinkovačke stanice, bunovno ustanem i obučem mantil, a novine mahinalno spremim u aktovku. Iz vagona smo izlazili samo djevojka u bjelom i ja, ostalih nekoliko putnika je izašlo u Ernestinovu ili na nekom od usputnih stajališta. Izađem prvi i pružim joj ruku da joj pomognem izaći niz visoke vagonske stepenice. Ona je prihvati sa smješkom i tiho prozbori:

- "Hvala na pomoći."

- "Idemo na kavu, do prvog voza u svim smjerovima ima više od sat vremena." - kažem joj kao starom poznaniku.

- "Otkud znate kud putujem?" - podiže ona obrve.

- "Ne znam kud putujete ali znam da ni u jednom smjeru nema voza za sat vremena, bar tako kaže red vožnje." - idemo uporedo prema staničnom restoranu.

- "Istina, putujem za Beograd, voz mi polazi tačno u 22.15 sati, nešto više od sata čekanja.." - slaže se ona i nasmija se.

- "Ja ću za Split, tri minuta prije tebe, šteta." - rekoh joj kao staroj poznanici, bez persiranja, uz žalosnu grimasu.

- "Zašto šteta, pa mi se ne pozajemo." - šeretski se nasmija ona.

- "Lako za to, ja sam Mile."- pružim joj ruku radi forme.

- "Gordana, Goca." - prihvati ona ruku.

- "Eto, sad se poznajemo, a ža mi je da ne putujemo skupa, brže bi nam prošlo putovanje." - rekoh joj.

Sjedamo za stol, priđe konobarica:

- "Ja ći kavu i vinjak, a ti, reci."- kažem im.

- "Isto," - konobarica ode i ona doda - " da se malo ugrijem."

- "Ja tjeram mamurluk, danas smo slavili." - pravdam se.

- "A što to, ako nije tajna?" - opet se smješi ona.

- "Položio sam najteži ispit na Ekonomiji u Osijeku, tamo vanredno studiram, pa znaš kako to već ide." - odmahnem rukom.

- "O, znam, ako sutra položim u Beogradu biće čašćavanja." - smije se ona.

- "Ljepša si kad se smiješ! Onako natmurena kao u vozu djeluješ odbojno i prepotentno. Nisam ti se usudio prići." - kažem joj.

- "Zar!? Sve se bojim da nisi mogao zaspati! Pitala sam se: "Koji je ovo tip, ja se skockala, a on baci jedan mutan pogled, i zaspa." Ništa mi nije bilo jasno, a krivo, o, da." - sada je još veselija i opuštenija.

Ispričam joj ukratko o sebi, gdje i šta radim, a ona meni da je nastavnica u Virovitici i da sada studira književnost vanredno, za profesora na Beogradskom univerzitetu, i da sutra ima ispite.

Iz razgovora sam doznao da je moj kolega iz srednje škole Ivan Galić išao sa njom u osnovnu školu i da ga sada ponekad vidi na željezniškoj stanici u Virovitici gdje radi kao prometnik.

Razmjenili smo adrese i dpgovorili da se možemo sretati u Osijeku, na po puta, ali o tome ćemo se konkretno dogovoriti preko pisama, kad budu pogodni termini za nju i mene.

Spikerica najavi dolazak vozova, pa izađemo na peron. Imali smo još desetak minuta, tek toliko da poljupcima potvrdimo dogovor. Gordana je bila umjetnik, poljupci su joj bili istovremeno topli, nježni, meki, i slatki, a vitko tjelo gipko i pupasto. Pomilujem joj grudi i krenem rukom niz trbuh:

- "O, nemoj biti zloćo. Vozovi dolaze!" - trže se ona i pripreti prsom uz koketni smješak.

Voz je već bio stao na minut i ona u zadnji čas uskoči u njega. Ja uskočih u svoj voz za Split na drugoj strani perona i dok su vozovi odlazili, nekako brzo iz mjesta, svaki u svom smjeru, ugledah kroz mutno staklo ruku u bjelom kako mi maše.

Učini mi se da odleti divlja bjela golubica poplašena njoj iznenadnim praskom civilizacijske svakodnevnice, dok sam na usnama još osjećao slast njenih poljubaca.

- 40 -

U Končarevoj, na samo početku ulice, tamo među malim kamenim kućercima, sretoh Milicu. Ispriča mi na brzinu, nekako usplahireno, da je konačno našla radno mjesto u Splitu, tu u predstavništvu makedonske firme "Skopsko pole". Firma se bavi trogovinom voćem i povrćem, ima dosta posla, i plaća joj je nešto veća, a najvažnije joj je da više ne putuje na Klis. Nema ih puno, direktor predstavništva, neki Srbijanac, sekretarica i ona, i nešto radnika po ugovoru radi na Pazaru na štandovima. Nije red kao u školi, ali je zasad podnošljivo.

Pitam je kako nauka na Višoj ekonomskoj, ona prizna da je malo zapustila i da će joj trebati pomoć iz Statistike, neke stvari joj zapinju, nisu joj baš jasne i nema vremena da se , uz sav ovaj novi posao, u tu materiju udubi do ispitnog roka.

Dogovorili smo se da dođe kod mene kad može, pa ćemo te stvari razjasniti i postupak učenja skratiti, neće tu biti puno problema.

Kao i uvjek bila je ljepa, živahna i vesela. Opet mi se javi onaj osjećaj, sad još snažnije, da ona treba biti moja ozbiljna djevojka, da mogu računati na dugu stazu, ali sam se bojao da ona nije spremna toliko dugo čekati dok ja završim fakultet i vojsku. Trebam pokušati, ali polako i sigurno, mic po mic, da tiha voda breg roni. A ove repeticije biće dobra prilika za to, uostalom, vreme će pokazati i meni i njoj, valjda će nešto biti.

Odmah, par dana po odlasku iz Osijeka, počela su stizati Kaćina pisma, tri dana za redom. Prvo je bila pjesma Vesne Parun " Ti koji imaš ruke nevinije od mojih", a zatim "Pjesma o keruši" i "Povratak domu" od Jesenjina, i tada "Ti me ne voliš i ne želiš", opet od Jesenjina.

Da prekinem tu poplavu stihova kojima je Kaća iskazivala svoju ljubav odgovorim joj drugarski i poslovno, podsjećajući je da mi pošalje teku iz predmeta Unutarnja trgovina i one iz Matematike, kad položi usmeni. Izgleda da je to malo otreznilo, pa mi je žestoko odgovorila da će mi teke poslati i da će me osloboditi svih obaveza prema njoj za koje shvata da ih je iznudila. Pismo je bilo na zelenoj hartiji, jer "zeleno je moja boja, boja nade", kako ona napisa u PS (post skriptumu).

K vragu i Jozo Grgić, njemu su trebale teke iz matematike, inače bi je ostavio bez odgovora, ta svaka se vatra ugasi ako je ne podjaruješ.

Skoro svako veče izlazio sam na Pjacu, to mi se uvuklo u naviku, da sam se osjećao kao da sam nešto propustio ako se ne bi pojavio tamo. Mada se sastav klape mjenjao uvjek bi se dosta nas okupilo. Petar Dokić je prestao izlaziti, a sve je mirisalo na ozbiljnu vezu s Jordanom, knjigovođom u "Dalmacija vinu", pa bi ga se rjetko tamo moglo sresti, Gojko Žeželj je upoznao Maju Munitić iz Grabovca, kod Šestanovca, i počela je velika ljubav, ponekad bi skupa nakratko izašli na Pjacu, stali u klapi malo, pa išli svojim putem, a Boćo, osjećajući da mu vreme ubrzano izmiče, upoznao je Bračanku Maricu, koja je sada radila u SDK, vrativši se iz propale udaje u Australiji, i sve se činilo da da će i on u bračne vode.

"Šumska" mi se nije odavno javljala, a ni ona ni njene sestre nisu više dolazile na Pjacu. Sreo sam jedno veče prijateljicu joj Zlatu, i ona mi reče da ne zna šta je sa njom, ni njoj se nije dugo javljala, i da je čula da joj se najstarija sestra Ana udala za onog Solinjanina.

- "Valjda ide na predavanja, znam da se upisala na Pravni fakultet, a sigurno je da sada ima više obaveza u familiji. Ne znam, moraću, kad stignem, otići do nje." - obeća plavokosa Zlata.

- "Šta je da je, saznaće se! Treba ići dalje!" - rekoh sam sebi i pređoh na druge teme.

Tu veče sam napisao pismo Gordani u Viroviticu, trebao bi mi uskoro stići odgovor.

Ovo zadnje vreme toliko je bilo tih cura, sam sam se čudio samom sebi čime sam tu sreću zaslužio, da nisam ni puno žalio ako se neka otuđi, ode, bez onog pravog ritualnog romantičnog oproštaja. Nisam ni razmišljao o uzrocima, razlozima, itd., a i zašto bi, sve boli rastanka lječile bi radosti novih ljubavi.

O tome da li sam bio lovac ili lovina nisam razmišljao, a i zašto bi, tako su se ljepši od ljepših smjenjivali doživljaji.

A samo ponekad, onako iz dubine duše, javila bi se žudnja za Milicom, a kao hladna voda po užarenu tjelu bi te snove oprala realnost.

A ja sam počeo pripremati ispit iz Ekonomike unutarnje trgovine, Ekonomoke poljoprivrede i Njemačkog jezika u 1973. godini, sve odjednom. Ekonomika poljoprivrede bila je pokrivena dobrim udžbenikom Prof. Dr. Dragutina Rilkea, Njemački jezik sam učio po udžbeniku Dr.Blanke Jakić "Der Deutsche Geschäftsbrief", dok se Ekonomika unutarnje trgovine učila iz predavanja Dr. Božidara Maramice i nekih pomoćnih udžbenika.

Teka koju sam imao iz Ekonomike unutarnje trgovine bila je škrta i neporpuna i to mi je zadavalo dosta problema, a Njemački je bio strogo stručan i sve ono što sam znao iz "obične" konverzacije moralo se uklopiti u sklopove složenica koje su imale sasvim drugo značenje od prostih rječi odnosno rečenica iz svakodnevne konverzacije.

A tu je bio i Jozo Grgić svaki čas da mu nešto objasnim iz matematike, te da mu posudim ovo, pomognem ovdje i objasnim ondje.

No, sve je išlo po planu koji sam zacrtao.

Ivan Delija me obavjesti da je stigao dopis od Općinskog komiteta omladine Split da trebamo osnovati čvornu omladinsku organizaciju, izabrati rukovodstvo i delegirati člana za Općinski komitet.

- "Znam da si ti po tom radio, trebao bi se aktivirati da ova mladost kod nas živne, sada ih ima dosta u firmi." - zaključi on.

- "Ajmo ća, napravi spisak mladih do dvadesetpet godina, koji nisu oženjeni odnosno udati, pa ćemo organizirati osnivačku konferenciju, izabrati na njoj Čvorni komitet omladine i ostalo po Statutu SSOH-e. Trebalo bi organizirati bar malo i sportskih aktivnosti, išlo bi to, dosadna bi bila samo "suva" politika." - složim se.

Na tom smo radili nekoliko narednih dana i poslali obavjest po svim stanicama navodeći da će se prisustvovanje konferenciji računati kao radno vreme, a od rukovodilaca i šefova zatraženo je da imenovane oslobode i nađu im zamjenu za taj dan. Pošto je većina omladinaca radila u turnusu nije bilo drugog načina da ih se okupi.

Na Konferenciji je Delija izabran za predsjednika Komiteta omladine čvora Split, a ja sam postao član Općinskog komiteta zadužen za omladinu iz saobraćajnih poduzeća. Antu Žunića iz ŽAS-a zadužili su za organiziranje sportskih aktivnosti. Sve je to ljepo zamišljeno i stavljeno na papir, ali nije bilo para ni za loptu. Ono para što je bilo namjenjeno omladini na nivou ŽTP-a zagrepčani su uzeli sebi po onoj narodnoj: "Najprije je Bog sebi bradu stvorio...", a da nas umire poslali su nam par polovnih baluna i reketa za stolni tenis s desetak loptica.

Kako bilo da bilo ipak je krenulo, bar smo se počeli sastajati i ponekad zaigrati mali fudbal.

Sjedište Općinskog komiteta omladine Split bilo je na Pjaci, na katu iznad "Holcera", pa smo se tamo okupljali i kad treba i kad ne treba. Zadnjom reorganizacijom Saveza studenata i SSO izvršeno je ujedinjenje ta dva saveza, što je bila kazna za studnte zbog aktivnog učešća u "maspoku". Sada su se trebali kaliti u društvu radne omladine, a ne kao do sada "po salonima" teoretski rješavati svjetske, državne i filozofske probleme.

Predsjednik komiteta je bio Ljuboje Miloš iz "moje sobraćajne grane", KV automehaničar iz "Prometa". Rodom od Livna, visok, koščat, brzih nervoznih reakcija, kao umnih tako i fizičkih, nadoknađivao je svoje oskudno obrazovanje šaljivim dosjetkama ili presjecao sagovornika uobičajenim frazama koje je naučio i "pokupio" na sjednicama partijskih foruma, gdje je prisustvovao kao član po funkciji.

Kad bi mu studentski "intelektualci" dužili sastanke svojim beskrajnim diskusijama pogledao bi prema meni, pa bi se ja umješao da prekinem govornika i tražio da već nešto predloži, kratko i jasno, a da obrazloženje može davati odgovorima na konkretna pitanja,onima kojima to treba . "Navijenom" govorniku teško je bilo svoja razmišljanja reći u formi predloga od par rečenica, a zainteresiranih za pojašnjenja obično nije bilo, pa su sastanci postali kratki i operativni, a svodili su se na potvrđivanje stavova i zaključaka republičkih foruma omladine ili organa SK svih nivoa.

Nama "starijima" bilo je jasno da ništa ne možemo poduzeti samoincijativno, da incijative dolaze od SK, a oni su raspolagali i sa financijskim sredstvima i moći da do njih dođu naredbama ili na druge načine, pa se nije isplatilo biti pametan i istrčavati pred rudu. Ono malo para s kojima je Omladinski komitet raspolagao odlazilo je na plaće predsjednika i sekretarice komiteta, kancelarijski materijal i troškove telefona, te nešto i na reprezentaciju.

Veliki dio omladine bio je organiziran kroz sportske klubove svih vrsta sportova ili razna društva kao što su izviđači, ferijalci, planinari, KUD-ovi, a oni su raspolagali s više novca od Općinskog komiteta omladine, pa im nije padalo napamet da slušaju ovaj omladinski forum, kad su u svojim upravama imali funkcionere SK na visokim funkcijama. To su ubrzo uvidili i mlađi članovi Komiteta, pa se sve počelo svoditi na neformalno okupljanje i druženje, a o problemima omladine i njihovu rješavanju više niko nije vodio računa. Sve ideje su se sudarale sa financijskim zidom, kojeg je dobro čuvala vrhuška SK, a njima nije padalo napamet da finaciraju ideje "uspaljenih" mladića i djevojaka.

U kasne sate, kada bi mlađi morali ići kući, nas nekoliko starijih predsjednik Miloš bi vodio na večeru u restoran kod Ante "Šporkog" u separe koji su koristili društveno-politički forumi. Ante "Šporki" bi ispostavlja račune na Općinski ili Međuopćinski komitet SK, općinske forume ili forume Zajednice općina Dalmacije, pa su mu oni redovno ih isplaćivali, a da nisu ni znali da su častili nas omladince, toliko toga su trošili da naš ceh nije bio zamjetljiv. Naše je bilo da se ne oglašavamo i da to držimo strogo u tajnosti, a Antino je bilo ostalo.

- "A ća je to, vi izidete ki tići, to je sitnica naspram onoga ća oni popapaju, a niki nose i kući. A s vama mi je lipše, bar se nasmijem i podmladim, a s onim guzonjama neću ni čašu vina da popijem. E, dico moja, dico moja, ća vas sve čeka!" - zna bi reći šjor Ante kad bi vidio našu skromnost i umjerenost u jelu i piću na svom mješanom bodulsko-vlaškom govoru.

Ante "Šporki" je imao svoj privatni restoran u blizini hotela "Lav" i kao vješt biznismen znao je ko su najbolji potrošači, tako da je postao čuven kod političara i privrednih rukovodilaca. Znajući navike te klijentele dobro se snabdjevao svim vrstama svježe ribe, školjki i jastoga preko privatnih veza i zaposlio povjerljive kuvare i konobare , pa je sve išlo ka po loju, naravno uz veliki obrt novca i promtna gotovinska plaćanja. Sama zgrada u kojoj je bio restoran je bila skromnog vanjskog izgleda, polugotova kao većina novoizgraćenih u susjedstvu, ali to nije bila mana već prednost i garancija diskrecije, ta tko bi posumnja da se u tako skromnom objektu obrće puno velika lova. I ranije sam načuo da tako "vrhuška" radi, a sada sam se i konkretno uvjerio. Pitam Miloša:

- "Hoće li ti prigovarati kad vide račune?"

- "Ma kakvi, vraga se oni sjećaju šta su žderali i pili i koje su kurve vodili. Odavde odlaze pijani ki guzice, voze ih šoferi, a deset kila ribe ili koji jastog više ili manje, taman će o tome voditi računa, ne plaćaju iz svog džepa. Ante "Šporki" će ćutati, njemu je to u interesu, a ka pametan čovjek računa da će neko od ovih nas mladih, danas-sutra biti veliki funkcioner, a to ga opet štiti i preporučuje."- smije se on.

- "Šta ne koriste društvene firme, eto hotel "Lav" je tu, pa "Park" ili "Marjan", na isti način?"- pitam ga iako pretpostavljam kakav će biti odgovor.

- "Koriste oni ta mjesta kad su zvanične fraje, poslovni sastanci, visoki funkcioneri sa strane, ali tamo nije zagarantirana diskrecija, tamo se slika. Oni po glavi potroše tri plaće onog konobara koji ih služi, pa zar će on ćutati!? A kod "Šporkog" su komotni, znaju da on neće pričati, nije mu u interesu, a da šta zezne poslali bi mu inspekciju i zatvorili birtiju. A ovdje dolaze i na privatno mukte žderanje, dovode žene i prijatelje, a sve država plaća. Ante kaže da nose kući ribu, jastoge, pića i cigarete, a on to fakturiše gdje oni kažu. Žive ka lordovi, plaću i ne troše. Mukte jelo, piće, prevoz, a oblače se slično svima. A jadna raja misli da oni žive od svoje plaće! Stanove mjenjaju kao cipele, auta takođe, povoljne kredite, one samo za njih, dižu kad hoće, plate par rata i ostalo im se otpiše ili pojede inflacija. Otud im vile i vikendice, a i njih rade od mukte dobijenpg materijala i radne snage, sve to ide na trošak neke firme. Vode računa da ne prekardaše, da su niži od onog iznad njih i da se to radi diskretno, na ime žene ili djece, i tako štiti jedan drugoga, jer su isti. Kad bi radnici sve ovo znali sutra bi digli revoluciju. A i sam znaš šta pričaju po radiju,TV i novinama. Ološ brte, to je ta "crvena buržoazija", a oni smatraju da je to sve normalno, da ih to pripada. A uz njih ide i tzv. mala privreda, GG poduzeća, simbioza krvne veze i para. Malo je njih koji su na funkciji, a da to nisu iskoristili. Takve oni izoliraju i s vremenom otpišu, jednostavno im nešto pripišu i vrate u "bazu" začepljenih usta. Jebi ga, tako je to, ja znam da ću se vratiti u kanal i tući macom po poluosovinama autobusa, izabran sam u ovoj prelaznoj fazi poslije "maspoka" , jer se mora zavarati narod, a i oni gor na najvišim saveznim vrhovima. Vidićeš, poslije isteka mog mandata doći će opet neko iz njihovog kola, "oprani maspokovac", preodgojen po "latinskoj katoličkoj školi." - raspriča se Miloš, svjestan svega, a nemoćan da probije taj začarni krug oligarhije.

- "Pokušaj izvući bar neki stančić, imaju oni toga, šta im ostane od proširenja ili zamjene, bar da se nečim okoristiš, kad si več došao u tu igru." - savjetujem ga.

- "Raspitujem se, izgleda da će mi toliko pružiti, ne bi om bilo drago da što progovorim o njima. Ne boje se oni da bi im ja mogao nauditi, več ne žele da to koristi druga strana, jer oni jedva čekaju da jedan drugom spuste. A tamo se ide napred na način da se nekome popneš na ramena i da ga potopiš što dublje, bolji ti je odraz i letiš što više. Koji su to karijeristi i koja je to šporka borba za vlast, sve po sistemu ja tebi ti meni, ili ti dolje,a ja gore, nema tu morala. A prema "bazi" jedan drugog štite, izuzeci su kad se ne mogu dogovoriti, pa se ide do kraja, "do daske" - jetko se nasmije.

- "A šta nešto vanredno ne studiraš, možda bi poslije izvukao neko lakše radno mjesto?" - glasno razmišljam.

- "Upisao sam Višu za ONO i DSZ, nije teško, valjda ću to uspjeti završiti za mandata. Biću neki referentić, bar mi neće biti promaja ka dosad u kanalu. Na više ne mogu pucati, nisam iz njihova klana. A šta ti misliš da ćeš dobiti sa Ekonomijom? Staviće te negdje gdje rintaš i za sebe i za nekog njihovog, koji će ti biti šef! Ti ćeš imati znanje, a on će imati vlast i čast, a da se probiješ u taj njihov krug nemoj ni sanjati. Šta će oni sa svojom djecom, rođacima, ljubavnicama, ženama, svastikama, kojji su završili škole i fakultete po sistemu "ja tebi, ti meni", i po tom sistemu zaposleni , a od struke znaju samo nazive i nešto maglovito što uspiju upiti od podređenih. A kao i sve neznalice su drčni, prepotentni i agresivni, debelokošci iza kojih se nalazi njihov klan moći koji ih štiti i pred sudom i milicijom i radničkom klasom i inspekcijama itd. i ništa im se ne može. Na to računaj i tako će biti,vjeruj mi." - crta on svoju i moju budućnost koja nas čeka.

- "Znam ja to, teško se odljepiti od sirotinje, malo je njih kojima je to uspjelo poštenim radom i znanjem. Oni koji se pokušavaju pnašati po pravilima igre moćnika ustvari rade za njih da ne bi oni prljali ruke, a kad se potroše završe u prašini ili pod zemljom , ovisno od slučaja. A za tako nešto treba imati debelu kožu i sumnjiv moral, a to može samo "kurvin sin" koji može mirno spavati pored krvi i suza onih koje je sjadio.A ja i ti, očito je, nismo takvog sklopa."- rezignirano ću ja.

- "Jebi ga, tako je to, od malih nogu te u familiji uče da budeš pošten, vredan, da pretrpiš, skloniš se od nevolje, daš, pomogneš drugome i da ne želiš drugome ono što ne voliš da se čini tebi. Znam da su to osnove morala,ali dali to važi za ovakvo vreme i ljude? Vrag bi ga zna!?"- slegnu Miloš ramenima.

- "Moraš birati, meni više vredi ta poduka nego sve bogatstvo stečeno uz svakodnevni strah da ću ga izgubiti na isti način kako je došlo. Za sto godina mi ćemo biti pod zemljom, čak i oni koji se danas rode, niko nije pobjegao "Božijoj pravdi" ". - kažem mu.

- "Da, "crna zemlja" je jedina pravda, sve ostalo je luk i voda." - složi se Miloš.

Bila je zora kad smo se razišli, ja polako uz more prema Obali JNA, a on brzo i hitro zamače preko Voćnog trga, pored Marka Marulića, prema Dobrome, tamo je negdje stanovao.