- 31 -
Prva polovina augusta je, vruće danju, vruće noću. Vreme se stabiliziralo, ni maeštrala, ni burina, ni lebićade nema. Nebesko plavetnilo izbljedilo od sunca, a noću zvjezde pobjegle u velike visine neba. Radi ko raditi mora, grad i okolina puni domaćih turista, stranaca je nešto malo, valjda zbog konkurentske propagande i zbog upada ustaško-terorističke bande.
Kaća i ja učimo matematiku svaki dan, pa tako i danas u subotu. Počeli smo oko deset, a sad je već podne, ona se već dva puta išla tuširati hladnom vodom i opet joj vruće iako je spustila škure, uključila ventilator i obukla pamučnu tanku kućnu veštu. Kad joj se otvori usljed neke kretnje dekolte, vidim da ne nosi ređipet, a sve mi se čini da ni gaćice nije obukla.
- "Pa tebi nije ni vruće, uopće se ne znojiš, ja ću crći." - hladi se ona zadaćnicom.
- "Vraga nije, vidiš li da sam se ukočio kao popov kurac, ako bi se uspunta ka ti i ja bi se potio." - smijem se.
- "Bolje bi bilo da ti se ukoči on, a ne cilo tilo, bar bi neka od tebe imala koristi." - izaziva me ona.
- "Nema šanse, muda su mi se otegla do koljena, a po ovoj vrućini možda su se jaja i ugrušala." - odbijam je šaljivo.
Primjećujem da me gleda drugim očima, ali joj ne dajem do znanja da sam shvatio poruku, pravim se Toša.
Završili smo integrale, pa se sada odmaramo i nakanjujemo, dvoumeći se da li da krenemo na novu partiju, matrice, pa pijemo vinjak s ledom i kavu.
- "Predlažem da ne radimo popodne, sutra bi krenuli sa matricama, prevruće je, a dosta smo toga prošli." - kažem joj poslije malo premišljanja.
- "Hvala Bogu da si se toga sjetio! Da sam ja učila ovim tempom fakultet bi završila za dvije godine." - obradova se ona i nali još vinjaka.
- "Ivanka, nećemo popodne učiti!" - viknem joj u kuhinju.
- "Onda bi mogle popodne u Solin, hoćeš li?" - upita je Kaća.
- "Može, tamo predveče." - složi se ona.
Mali Rato je tamo otišao još jutros.
Ustanem i oprostim se do sutra. Tražile su da ostanem na ručku, ali sam se izgovorio. Nisu insistirale, trebalo je i njima malo kućnog opuštanja i mira.
Istuširao sam se dok sam došao u stan. Rosa je bila na godišnjem, otišla je u Kistanje, pa sam uključio mašinu da opere veš i podgrijao ručak što sam ga juče spremio za dva dana. Škure su bile spuštene i u stanu je bilo podnošljivo, nije gušila vrućina.
Nisam imao pojma šta i gdje ću večeras, a računa sam da će se neko društvo naći na Pjaci, pa ćemo nešto izuminjati.
Okupam se i izbrijem, obučem svjetlokafene ljetne hlače, kao lan plavu košulju i obujem špagerice, pogledam ovlaš dnevnik na TV i polako, nogu pred nogu, krenem Savezničkom obalom prema Rivi i Pjaci. Pred "Dubrovnikom" sretnem Boću i Gojka, upicanili se, kao da imaju neki, van običaja, dogovoreni cilj:
- "Di si Mažo, kasniš?" - prekorava me Gojko.
- "Pa i nisam, osam je." - pogedam na sat na Svetom Frani.
- "Bato, imamo neki dogovor, sad ćemo ići, dobro da smo te vidili, da nas ne tržiš." - užurbano će Boćo.
- "Nema problema, samo vi idite svojim putem." - nasmijem se.
- "Neke turistkinje, šteta da su dvi, inače bi i ti mogao s nama." - pravda se Boćo.
- "Ne žalite za mnom, samo vi idite." - nasmijem se Boćinoj nestrpljivosti - "Kad se trebate naći?"
- "Sad u osam i kvarat, ajmo na piće, s nogu, tu u "Bobisa". Dobre su, Boga mi, valjda neće zajebati, a Gojko?" - ne smiruje se Boćo.
Gojko mi namignu, pokazuje na Boću, što se uspušio ka pubertetlija, pa krenušmo šlampavo za njim.
Šankerica nije ni uspjela spustiti bićerine na šank kad Boćo uze svoj i mimikom nazdravljajući odmah ga iskrenu:
- "Ajmo Gojko, da nam ne izmaknu!"
- "Ma šta ti je, imamo još deset minuta, doći ćemo tačno, neću tamo čekati ki školarac." - pobuni se Gojko, van običaja svoje flegmaste naravi, da smiri Boću.
- "Dobro, dobro Bato, pravo kažeš, doći ćemo tačno u sekund. Ma, dobre su, ne bi valjalo da ne dođu." - usiljeno se malo smiri Boćo.
Nas dvojica ispišmo piće, pa krenemo prema dnu Marmontove, sat na Svetom Frani je pokazivao osam i kvarat i Boćo uzvikujući prelazi kolovoz:
- "Eno ih, požuri Gojko, ćao Mažo!"
- "Ćao Mažo, ma vidi ga, ki da mu je petnaest godina, a ne duplo i nešto više." - mirno će Gojko, pruži ruku na pozdrav i bez ikakve preše pređe ulicu nastojeći dugim kracima stići Boću.
Ja prođem ispod volta kod kina "Balkan" i uputim se Zadarskom na Pjacu. Tamo se mladost već počela razilaziti i polako se uputih prema Uri, a kad nikog poznatog ne viđoh vratim se pored zgrade ZAVNOH-a prema "Holceru". Odozdo, iz gužve, izlazile su Jagoda "Šumska" i kolegica joj iz škole plavokosa Zlata.
Šumska je bila u kao krv crvenoj zvonastoj mini suknjici i bjeloj majci na široke tregere pripijenoj uz tjelo s velikim ovalnim dekolteom koji je otkriva razrez među sisama i male izbočine bradavica su pokazivale da ne nosi ređipet, a na gola ramena su joj se spuštali crni kovrčavi uvojci duge kose. Usne je blago prevukla karminom, a trepavice naglasila rimelom. Zlatina duga plava svilena kosa opušteno joj je padala na ramena, nosila je svjetloplavu majcu i bjelu suknjicu, dok joj je lice bilo prirodno, bez trunka šminke.
Stanem dva koraka ispred njih:
- "Kad bi se birala mis Pjace teško bi se između vas dvije odlučio." - rekoh umjesto pozdrava.
- "Ne zafrkavaj nas odma', di si ti, već treći put špartamo Pjacom, večeras nema nikog poznatog." - smješi se Šumska.
- "Pitaj, za koga si zainteresirana, možda znam di je, da ti kažem." - šalim se.
- "Za tebe sam zainteresirana, eto! Pitam onako, za društvo." - inati se ona.
- "Ne znam, ljeto je, subota veče, sparili se, pa šta će na Pjaci, imaju pametnija posla! A di su ti sestre? Ovdje su se okupili, izgleda, samo slobodni." - nastavim ja istim tonom.
"A sestre! Ana i Neva su otišle u kino s Aninim momkom, a za Radu znaš, ona je još u Zagrebu. Tako sam sama." - vragolasto zakrenu očima.
- "Što i ti ne ode u kino ili su mu nji dvije dovoljne, da ga svladaju ili pazi Neva da Ana ne zgreši?" - nasmijem se.
- "Puno mu je i nji dvi, svladala je njega Ana sama, a Neva joj služi kao pokriće kod kuće. Tako se ja i Zlata dale malo u đir." - smiju se obe.
- "Da sam ja zgodan kao vas dvije lovina bi mi sama dolazila, uopće se ne bi trudio." - laskam im.
- "A nama to ne ide od ruke, šta možeš!?" - iskrivi ona facu - "Što nam se nameće, nećemo."
- "Vodim vas na Zvončac, na piće." - preložim.
- "Idemo prošetati, ovdi nema više ništa interesantno." - složi se Šumska, a Zlata odriče glavom:
- "Idite vas dvoje, Jagoda zna da ja moram kući." - preleti joj tugaljiva sjenka preko lica.
- "Kako hoćeš, meni se kući još baš ne ide." - kaže joj ova pobjednosno.
Kod "Belvija" Zlata se odvoji, stanovala je tu u Varošu.
- "Roditelji joj rade, mora braći i sestrama dati večeru." - objasni Jagoda kad Zlata zamače za kantun.
- "Koliko ih ima?" - raspitujem se.
- "Sedmoro svih skupa, ona je druga po starosti, ne znam di joj je starija sestra, biće i ona radi." - pojasni Jagoda.
A meni šesto čulo ushićeno javi da bi mi se večeras nešto moglo ljepo desiti, a opreznost dojavi raciu da sam možda ja večeras lovina, a ne lovac. S tim mislima ja, ona ko zna s kojim, uz malo rječi, šetali smo uz more prema Labudu i Zvončacu kao i većina mladih parova, dok su se stariji već vraćali prema gradu. Iz "Bašte" je treštala muzika nekog zagrebačkog sastava, unutra je bila velika gužva, a još dosta mladosti je čekalo okolo, neko na ulaz, neko da samo sluša nemajući para za ulaznicu.
- "Idemo šetat', ne volim ovu gužvu." - namršti se Šumska, a meni se sve više učini realno predviđanje šestog čula.
Krenemo stazom prema bazenu "Jadrana". Uzmem je za ruku, a ona me samo pogleda krupnim sjajnim očima, i prihvati ruku kao da je to odavno očekivala. Osjetih samo blagi drhtaj u njenim prstima.
More je pljuskalo među stjenjem, ribarski kajići su svjetlili prema Šolti, a trajekti su se mimoilazili u Splitskim vratima. Mimoilazili smo se s parovima koji su tiho šaputali i razmjenjivali poljupce. Jagodin dlan se znojio, a oboma kao da je ponestalo rječi, tek tu i tamo kratko bi utiho izgovorili po koju rječicu, kao da se bojimo da neko preko njih ne uđe u naše misli.
Prošli smo ispod Kašteleta i produžili dalje, bilo je sve manje parova, a gradski život je zamro za nama. Tu i tamo čuo bi se udaljeni odjek bubnja i činela iz "Bašte", s plesnjaka.
Ugledah zgodno mjesto na bjelom zidiću, u blizini nije bilo nikoga, pa bez rječi sjedošmo tamo.
- "Kako je lipo, prava romantika." - promuklo prošaputa Jagoda.
- "Da, romantika, ti i ja." - i moj glas je promjenio boju, ponovih igrajući se s njenim prstima na mom koljenu.
Dignuh pogled prema njoj, ona me pogleda preplašeno kao srna, pa spusti pogled na naše šake. Ljevom rukom podignem joj bradu i poljubim nježno u poluotvorena usne. Miris djevojačke duše opi me i ja je nježno privukoh sebi držeći je za ruke i stavih ih na svoja ramena. Zagrlim je oko struka, a ona duboko uzdahnu i spremno dočeka mekim usnama moj poljubac, puštajući da joj jezikom dražim nepce. Ruke joj se sve čvršće stiskaše oko moga vrata, a tvrde punačke sise o prsa. Spusti kapke i sve strasnije mi siše jezik i usne i ja je tad obuhvatih ispod koljena i prebacih sebi u krilo. Bedrima sam osjećao obline i čvrstinu njene guze, a ruka mi kliznu ispod njene majce i obuhvati čvrste dojke nabreklih bradavica.
Tada izgubišmo vezu s vremenom i stvarnošću oko nas. Opružih se po zidiću vukući nju na sebe. Tvrdoću kamena ispod sebe nisam osjećao, sva osjetila su upijala obline Šumske na meni dok sam pio nektar s njenih usana i opijao se mirisom mladog djevojačkog tjela.
Početna uzdržanost je nestala kod oboje narastanjem strasti. Obema rukama joj milujem okruglu tvrdu guzu u mikro gaćicama, a na ukrućenoj muškosti osjećam grčenje njenog tvrdog trbuščića. Tad između naših tjela uvučem ruku do njenog međunožja, među mokru šumicu i vlažne gaćice, povukoh ih nadolje prema bedrima i pustih podivljalu muškost u tu vrelu i vlažnu udolinu. Ona grčevito stisnu butine i priklješti muškost, naglo prekidajući strastveni poljubac:
- "Nemoj, ne, nemoj... ovdje. Bojim se, ima svita." - zbunjeno zamuca promuklim glasom.
- "Želiš li? Neću nasilu." - šapnem joj na uvo.
- "Aha, ne ovdje." - i ona šapatom odgovori.
- "Idemo kod mene u stan, sam sam, toliko te želim." - još smo u istom položaju.
- "Dobro, idemo." - podiže se ona s mene i namjesti gaćice.
Zagrlim je oko struka i povremeno se ljubeći, sve se bojeći da se ne predomisli, najkraćim putem požurimo prema mojoj garsonjeri. Pred zgradom zasta:
- "Stvarno si sam? Nema nikoga?"
- "Samo ja i ti i noć pred nama." - povučem je.
Za sekund smo izletili na peti sprat gazeći prstima po skalama da ne pravimo buku. Upalim TV, da ne palim svjetlo u sobi, i kažem joj:
- "Raskomoti se dok donesem piće."
- "Morala bi se javiti kući, reći ću im da ću spavati kod Zlate." - iskombinira ona.
- "Tamo ti je telefon, ali prije pojačaj TV, da se čuje odjek." - poučavam je.
Dok ja stavljam led u čaše čujem je kako govori:
- "Mama, ja sam kod Zlate, gledamo na TV neki film, traje do kasno pa ću kod nje spavati, njeni rade. Dobro, u redu mama, gledamo TV i pričamo." - i brzo spusti slušalicu.
- "Jeli ti povjerovala?" - pitam je.
- "Aha, znala sam to više puta napraviti, navikla je, kad bi okasnila i prestali voziti autobusi, draže joj je tako nego da sama pješačim kroz grad." - nasmija se ona -" Samo tad je bila istina."
Zagrlim je nasred sobe i ljubim u vrat ispod uva ispod crnih kovrča.
- "Daj mi malo tog pića." - ote se ona i uze čašu sa stolića.
Ovdje među četri zida, kad se uvjerila da smo sami, potpuno se oslobodila. Sjedimo na krevetu i pijemo vinjak s ledom, ljubimo se povremeno da raspalimo prigušenu vatru u nama. A tad nam se pogledi zamagliše, ona me zagrli oko vrata i prebaci se meni u krilo, a moja ruka kliznu niz glatku butinu u njeno međunožje. Ona zadrhta i gurnu mi dublje jezik u usta i ispusti kroz nos topli mirisni dah i dugo "mmmmm".
Prekidamo poljupce i polako joj skidam majcu, dvije jabuke zadrhtaše od trzaja i umirih ih dodirom usana i ližući jezikom po tamnim nabreklim bradavicama. Njeni prsti se zapleše u mojoj kosi.
Lagano je ljubeći sve niže i niže guram je licem i ona lježe na krevet dopuštajući da joj skinem crvenu minicu. Male elastične gaćice su još više isticale obline guze i butina. Lagano ih povučem i ona odiže guzu da mi olakša, i tad se otkri crna bujna šumica na dnu malog tvrdog trbuha. Ona instiktivno stisnu butine dok gaćice kliziše ispod koljena i okrenu se na bok gledajući negdje u daljinu. Brzo sam se skinuo i legao na bok uz nju. Ona pusti da joj ukrućena muškost uđe među butine i stisnu se cjelim tjelom uz mene i poče je gnječiti grčenjem mišića.
Strast nas obuze, izgubišmo razum, i kad joj rukom rastvorih butine i pomilovah vlažno, nateklo i kao žar vruće međunožje, ona duboko, skoro bolno, uzdahnu:
- "Budi nježan, ovo mi je prvi put."
- "Sad mi kažeš, stvarno želiš, sada, samnom?" - bi zatečen.
- "Hoću, uzmi me." - prostenja.
- "Biću nježan." - sad je bilo kasno za odstupnicu.
Uđem joj među butine, rastvorih ih do kraja, a ona skupi noge u koljenima i muškost joj kliznu do kraja, ona u grču zgrči guzu i kroz zube blago zastenja.
- "Boli?" - upitah.
- "O, ne, ne, lipo je." - zapjevuši i stisnu butine oko mojih slabina, shvativši da nije tako bolno kako je načula od prijateljica.
Lagano sam prodirao u nju, a ona je bivala sve poduzetnija i poče se uvijati kao guja, a kad je uhvatih za obe sise i uvukoh joj jezik u usta i prodreh u nju do kraja ona zamumla, zgrči se cjelim tjelom i zaigra guzom i naglo u trzajima opusti. Sjeme se lilo u nju u mlazovima. Klonušmo oboje mlitavih isprepletenih udova okupani znojem.
- "Joj, što je ovo lipo, tako sam sretna." - prošaputa dašćući libeći se uz mene i mrseći mi mokru kosu.
- "Divna si Šumska, hvala ti." - poljubim je u vrat.
Mazi se, nago znojavo tjelo ljepi uz moje, kao da želi da srastemo u jedan organizam, a oči joj se stakle od suza.
- "Šta ti je, zašto plačeš? Kaješ se?" - zabrinem se.
- "Ne, ne, o ne, to je od sriće! Sad bi poletila, laka sam ka leptica." - otcjepiše se dvije suze i kliznuše joj niz lice - "Postala sam žena."
Obrišem ih poljupcima:
- "Jesi li zamišljala da će biti ovako?" - pitam je.
- "Mislila sam da će biti puno bolno i krvavo, tako se među curama pričalo. A ja ću pamtiti cili život kako mi je bilo lipo. Svašta se pročita i čuje, imala sam tremu, ali si me ti opustio i baš je prošlo lipo." - ponavlja se ona.
- "Znači, teoretski si potkovana, šta si to sve čitala?" - leži mi na mišici, kosa joj se rasula po mom ramenu.
- "Malo ono u školi, iz anatomije, pa iz ženskih časopisa, a čitala sam i "Kama Sutru", znaš onu s slikama. A o našim ženskim razgovorima da ne pričam, mi žene o tome pričamo više i detaljnije nego vi muškarci, ko bi reka? Ali je u stvarnosti sve drugačije! Puno je bolje i lipše, bar za mene. Prijateljice su mi pričale kako je njih puno bolilo, kako su obilno krvarile, kako im je tribalo puno vrimena da to učine drugi put." - priča mi.
- "To je kod svake drugačije, zavisi od konstitucije tjela, a ti si ljepo građena i puno ženstvena." - rukom joj pomilujem međunožje, a ona se žacnu - "I ti malo, simbolično krvariš, par kapi." - pokažem joj prste.
- "Idem se oprati." - uspravi se ona.
- "Skupa ćemo." - pođemo u kupatilo.
- "Malo me stid." - instiktivno pokri rukama sise i brežuljak kad sinu svjetlo.
- "Ma ajde, od mene, nema zašto, jedno drugom smo se dali." - pomognem joj da uđe u kadu.
Ispod šamponske pjene se oslobodila stida, radoznalo je "proučavala" anatomiju mog tjela sprovodeći teoriju u praksu.
Sjedeći na krevetu milovali smo se i gledali TV, bio je u toku koncert grupe "Novi fosili". Kad izvedoše pjesmu "Bilo mi je prvi put" ona se okrenu meni:
- "Kao da su znali za mene, sad mi je baš legla."
- "Da, svi mi pamtimo "prvi put", polazak u školu, prvu ljubav, vađenje prvog zubića, prvo razočarenje, prvu plaću, itd., itd., da ne nabrajam." - kažem joj.
- "Sjećaš li se ti svog "prvog puta"?" - raspituje se.
- "Da, kao da mi je u sjećanjima upisana bajka u slikama, vidim naša tjela, pamtim šta sam tad osjećao, svaki trenutak, svaku sitnicu, pa mi se sad čini da to i nije bila stvarnost." - pričam joj.
- "Jel' ti bilo lipo?" - opet će ona.
- "Da, želim da i tebi tako ostane u sjećanju, da osjetiš radost kad ti misli odlutaju na to." - zaglim je.
- "Hoće, viruj mi." - leže mi na prsa i nađe mi usnama usne.
Ruke mi klize s njenih lopatica prema obloj, tvrdoj i hladnoj guzi i nazad dok se plamen razbuktava u nama. Ona me sada prekri cjelim tjelom. Slatko žuljanje njenih sisa i draškanje čuperka izazva vrenje krvi u meni.
- "Uzmi me ka i prije." - prepušta mi incijativu i u zagrljaju se prevrćemo, ona širi butine i muškost joj kliznu u vlažno i vrelo međunožje. Sada je bila potpuno opuštena, ponašala se kao iskusna žena slobodno se predajući strasti.
Tjelo joj se izvijalo, grčilo, treslo, namještalo i sve lakše smo usklađivali ritam pokreta, a onda osjetih potres, ona me stisnu butinama, obgrli čvrsto rukama, a glavu zabaci, zatrese dugom kosom i pusti glasan krik. U tom trenu i moje tjelo se potrese, čvrsto joj zgrabih sise, prodreh do kraja i izli sjeme. U toj slatkoj ekstazi ostadošmo nekoliko trenutaka, a onda klonušmo kao pokošene travke jedno preko drugog oznojeni i izmješanih udova. Sve se umiri, samo se čula naša borba za vazduh, silovito dobovanje srca i padanje snjega na TV ekranu.
- "Jeli ti sad bilo ljepše?" - šapnuh joj između dva daha i kao leptir lak poljubac joj spustih na kraj usana.
- "Aha, aha, još lipše nego prvi put. Ne mogu opisati, tako mi je divno." - izreče u prekidima još teško dišući.
Zoru smo dočekali probajući neke poze iz "Kama Sutre". Došla je nekako brzo i prerano ili se to nama samo činilo. Sklupčani jedno uz drugo otspavali smo tek toliko da ne iznevjerimo običaj. Skuvao sam jaku kavu da otjeramo pospanost, a onda se istuširali prilično hladnom vodom. Tek tada nam se vrati životni elan i sjaj u očima.
- "Tako si ljepa!" - gledam je kako dolazi uređena iz kupatila.
- "I u duši mi je lipo, tome si ti "kriv". - nasmija se i poljubi me u čelo i sjedne do mene.
- "Sve je u redu?" - pitam je pipkajući joj rukom međunožje.
- "Aha, malo pecka, ali je dobro." - nasmija se ona.
- "A šta ćemo sada, kad moraš doći kući." - vraćamo se u realni život.
- "Hm, do ručka, ali moram prije do Zlate da me pokrije, ako bude neko pitao." - praktična je.
- "Hoćeš li joj reći sve ?" - upitam.
- "Neću moći izbjeći, ali ona to već pretpostavlja, a i ona meni sve kaže, nemamo tajni." - prizna ona.
- "Kako pretpostavlja?" - gledam joj sjajne oči.
- "Rekla sam joj da želim spavati s tobom, da čekam zgodnu priliku, pa se neće iznenaditi." - nasmija se lukavo.
- "Da se sad dogovorimo, kad ćemo se viditi, kad ti odgovara?" - rješavamo praktična pitanja.
- "Javit' ću se telefonom. Moji su planirali da odu desetak dana na selo, pa ću morati sa njima. Možda ću moći izbjeći, što bi rado, ali nisam sigurna, ne znan kako sutra rade. Znaš da bi sve napravila da budemo što više skupa." - grli me i namješta mi razbarušeni čuperak kose.
- "Dobro, želim da to bude što prije!" - ljubim je u vrat da joj ne pokvarim šminku - "Ispratiću te na bus."
- "Ne, sama ću, bojim se da me tko poznat ne sretne, a onda pričama nikad kraja." - odbi ona.
- "Sljedeći put će biti još ljepše, znaš!" - šapnem joj na uvo kao da će nas neko čuti i ne odolih da joj ne poljubim slatke sočne usne za oproštaj.
- "Idem, dok se nisam predomislila." - krenu prema vratima.
Kad zamre klepet potpetica na skalama izađoh na lođu i gledam je kako pored "Udruženja muzičara" krenu ljevo uzbrdo da uskim kaletama dođe do Zlate, i izbjegne nepoželjne susrete na Rivi. Duga crna kovrčava kosa joj zaleprša na vjetru kad naglo skrenu uljevo.
- 32 -
Učenje matematike s Kaćom se nastavilo po istom dnevnom rasporedu. Oko polovine avgusta prošli smo svo gradivo, sad je trebalo uvježbavati razne varijante zadataka. Tih dana me pozva Dušan iz "Slobodne" da navratim sutra u Vranjic, opet se radi nešto oko matematike. Obećah mu da ću doći oko podne, ionako su mi svi šefovi na godišnjem odmoru, pa ćemo se dogovoriti, a on reče da je u pitanju Kezićeva kćer Marina.
Jagoda Šumska mi se javila kako je i obećala sa vješću da mora na selo, vratiće se oko dvadesetog, pa ćemo se tad dogovoriti:
- "Znaš, jedva čekam, ovo će mi biti duže nego gladna godina." - tješi me.
- "I meni, moja Šumska, samo nemoj tamo ostati." - smijem se usiljeno.
- "Cmok, računaj oko dvadesetog, odmah ću se javiti." - obećava ona.
- "Ćao, čekam nestrpljivo." - spuštam slušalicu.
Tako, oko podne dođem u Vranjic. Dušan je bio sam u kući, čitao je ili bolje reći letio je preko raznih naslova iz velikog broja novina na stolu ispred sebe.
- "Radiš i ujutro i popodne?" - upitam radi reda.
- "Pišem neki komentar za "Nedjeljnu Dalmaciju", pa gledam šta drugi misle." - objašnjava dok donosi piće i stavlja kuvati kavu.
- "Avgust je, sad je političko zatišje, glavonje se odmaraju." - kažem mu.
- "Baš zato je teško i izabrati nešto interesantno za nedjeljnik, a mora se naći, tako je u novinarskom poslu." - stavi on kavu na veliki trpezarijski stol.
- "Šta treba Kezićevoj Kćeri?" - prelazim na stvar.
- "Kao i Đurinoj Maji, popravni iz matematike." - kaže on.
- "Pa se sad sjetila, gdje je dosad bila, šta će naučiti za pet dana!?" - sumnjičavo vrtim glavom.
- "Ti joj pokušaj nešto pomoći, pa kako bude. Krila je od roditelja, tek su jučer saznali." - kaže on.
- "Zar joj to ne može ćaća Arsen srediti, on predaje likovni, valjda će mu kolege iz branše učiniti?" - pitam se glasno.
- "Hoće sigurno, samo kaže da mu je neugodno da mu mala ne zna ni Be reći, pa da radi toga nešto provježba." - objašnjava on.
- "Mala, izgleda, ima drugo na umu, osamnaesta je godina tu!" - nasmijem se.
- "Ima ona svoje auto i stalno se vozika! Zna ona dobro da će to stari srediti, pa se puno ne brine." - smije se i Dušan.
- "Ja baš nemam puno vremena, i ja spremam ispite za septembar, mogu joj par dana pomoći od jedan do tri popodne, pa kako znaju." - rekoh mu.
- "Sad ću ja nazvati Ankicu, pa ću te povesti i pokazati ti gdje im je kuća." - ode on u hodnik telefonirati i čujem kako govori:
- "Doći ćemo za po ure." - i kad se vrati upita:
- "Roskica još na godišnjem?"
- "Da, do kraja mjeseca." - potvrdim.
- "Kako ide tvoja matematika? Polažeš li je u septembru?" - raspituje se.
- "Dobro, planiram, hoću, tako sam tempirao." - potvrdim.
- "A godišnji, kad ćeš njega koristiti?" - nasmija se, valjda je pretpostavljao odgovor.
- "Koristim ga za ispite, pomalo, znaš već!" - odmahnem rukom.
Kuća Kezićevih, Duškovih i Katjinih kumova, bila je cik uz cestu kod odvojka za Vranjic od Solinske ceste. Kamena kuća pod ciglom posivilom od cementne prašine bila je okružena niskim kamenim zidićem s upletenom žicom uz koju je rasla odrina što praviše hlad u malom dvorištu. Duško mi pokaza iz auta i ode cestom put Dujmovače za Split, a ja se spuštih blagom nizbrdicom do kuće i pozvonih. Otvori mi Ankica:
- "Baš ti hvala, ma vidi što nam napravi!?"
- "Tako je to, desi se, možda joj puno ne treba." - nasmješim se da nekako otklonim njenu brigu.
Koliko se god izvana kuća činila siva i mala unutra je bila sa ukusom uređena i prostrana. Na svim zidovima su visile slike, što Arsenove, što njegovih kolega, valjda su ih razmjenjivali. Po policama i kredencima bilo je bezbroj vaza i drugih sitnih porculanskih i keramičkih tvorevina, donjetih kao suveniri iz raznih zemalja gdje su, koliko mi je bilo poznato, oni svake godine odlazili kao turisti.
- "Dođi Mile u trpezariju, sad će Marina, sprema se, maloprije je došla iz grada." - pokazuje mi Ankica na prostoriju, neku kombinaciju trpezarije, dnevnog boravka i kuhinje. - "Hoćemo li malo viskija?"
- "Može, moći ću joj pokazivati nekoliko dana, od jedan do tri, kada joj je ispit?" - pitam i izbjegavam naglasiti popravni.
- "Oko 25. avgusta, tako reče, ništa joj više ne virujem!" - servira Ankica viski za oboje i sjednu nasuprot mene za veliki trpezarijski stol.
- "Dobro, vidiću šta zna." - rekoh i nazdravišmo.
Ankica je bila u laganoj kućnoj haljini od nekakva svilena materijala koji se ljepio uz tjelo ističući joj obline srednjovječne žene, četrdesetih godina. Lice joj je bilo okošto, oči krupne i koketne, a tjelo pupasto, kojim bi se ponosile i puno mlađe žene, čega je ona bila svjesna i pri svakoj kretnji to izazovno isticala.
- "Mama, spremna sam!" - reče visoka smeđokosa cura, ravne kose, koja joj padaše na ramena. I ona je bila u kućnoj haljini svjetlih nijansi plavkastih boja utegnutom pojasom oko vitkog struka. Djelovala je mirno i bezbrižno, kao da se sve ovo nje ne tiče.
- "Di ćete učiti?" - upita je Ankica.
- "U dnevnom boravku." - odgovori mirno ona.
Ustanem i krenem za njom:
- "Marina, reci mi di ti je zapelo, kakvi su bili zadaci na ispitu?" - upitam je pošto smo sjeli u velike fotelje odjeljene malim niskim stolićem.
- "Maa, svuda po malo." - nasmija se ona, utonula u veliku fotelju izgledala je kao mala desetogodišnja djevojčica, nevina dječjeg lica. Niko ne bi rekao da je maturant gimnazije.
- "Radi brzine i kratka vremena ovako ćemo. Rješavamo te zadatke s maturskog, a gdje zapne zastat' ćemo, pa ću ti to objasniti." - predlažem joj i odmah izdiktiram zadatak.
Od cjelog zadatka Marina je znala napisati samo ono što bi joj izdiktirao, vidih odmah da joj treba pokazati i objašnjavati sve.
- "Jel' ti jasno?" - pitam je poslije objašnjenja i rješavanja prvog zadatka.
- "Jeste." - potvrdi ona nesigurnim glasom.
- "Dobro, idemo dalje." - nastavim bez stanke.
I tako redom; ja sam objašnjavao, ona pisala i potvrđivala da joj je jasno. Na kraju izdikttiram joj desetak zadataka da vježba do sutra, pa ćemo nastaviti dalje.
Ankica me na odlasku upita:
- "Kako stvari stoje?"
- "Loše! I najednostavnije stvari su za nju "španska sela". Neka pokuša to rješavati, vidit ćemo." - kažem joj iskreno.
- "Uvik je bila loša u matematici. Uh, Bože moj, tribali bi je u rujnu upisat na fakultet, a što ako ne prođe na popravnom?" - zabrinuto će.
- "O tome brinite poslije popravnog, trebalo je ranije krenuti s repeticijama." - kažem joj slježući ramenima.
- "Onda sutra, u isto vrime?" - blago me uze za ruku molećivo gledajući.
- "Da, u isto vreme, doviđenja." - odoh na "dvicu" autobus, koja je krenukla, vidjelo se ispred kuće, s polazne stanice na Širini.
Morao sam stići do Kaće da rjršavamo svoje matematičke probleme.
Kaća se zabavljala rješavanjem nekih kombiniranih zadataka kad sam došao:
- "Pogledaj ovaj, rješila sam ga sama, ali neznam je li točan?"
- "Nije, ovdje si falila." - rekoh joj nakon nekoliko trenutaka.
- "U majku mu, bila sam 90% sigurna u rezultat, tako mi je lako išlo, a vidi govna, ovdi me zajeba ovaj predznak!" - ljuti se na samu sebe.
Ni drugi nisu bili tačni, negdje predznak, negdje kiks u decimalama, negdje pogrešan redosljed računskih operacija:
- "Na šta misliš dok radiš, očito je da ti nedostaje koncentracija?" - u šali je kritikujem.
- "Na kurac mislim, eto! Dosadilo mi ovo, sve ovo vreme matematika i samo matematika!" - iskezi se ljuta na sebe i sve oko sebe.
- "Sad si u fazi gadljivosti, kriza, a kad ona prođe za par dana biće ti interesantno, vidit ćeš." - umirujem je.
- "Hoće vraga, jednostavno mi je dosadilo." - ne smiruje se ona.
- "Lakše je sad kad smo zaglibili do grla još malo pretrpiti, prisiliti se, nego pasti na ispitu i raditi sve ispočetka." - iznosim joj svoje argumente.
- "Ma, jebe me se, zar moram završiti u roku, dok studiram teče mi tatina penzija, ni plaća mi neće biti veća!" - odmahnu ona rukom.
- "Najbolje bi bilo da danas ne radimo, kad ti se neda, izađi naveče pa se isćakulaj." - predložim joj.
- "Pravo kažeš, di ćeš ti večeras?" - pita me.
- "Nemam pojma, vjerojatno na Pjacu, pa di završim." - kažem neodređeno.
- "Kakva ti je učenica?" - kiselo se nasmija.
- "Mala Marina, pravo nevinašce, nema pojma." - nasmijem se.
- "Prcka se mala uvelike, priča se po Solinu. Tata joj kupio "Citroen" s ligensicevima, pa se "mala" provodi. Nekad sam ja bila "crna vrana", a ove sadašnje su još gore od mene, pa ništa im, sve dobre i fine. Jebem ti život!" - kivna je Katja na svoju sudbinu.
- "Ko bi reka!? Učinila mi se da bi pala u nesvjest kad bi joj spomenuo kurac, a kamoli da ga vidi. A ti, ti si rano zakukurikala pa završila u loncu za juhu javnog mnijenja, tako ti je to!" - polušaljivo ću ja.
- "Aj' se jebi! Ta nevinašca kao Marina samo izigravaju svetice na svjetlu, a dok pane škurica bacaju sve krpice sa sebe. Znam ja takve, bacale su se drvljem i kamenjem na mene i olajavale me, a bile su sto puta gore od mene, čak neke ostale trudne i rodile mulad, pa sad biže od mene kad se sretnemo na ulici." - nalazi ona satisfakciju svjesna da od toga nema ništa, da se vreme ne može vratiti.
- "Dobro, dobro, ajd ćao." - pozdravljam se i bježim od "filozofiranja".
- "Možda se vidimo na Pjaci." - doviknu za mnom.
Stigavši u stan odmah sam se izvalio na krevet i sklopio oči, trgao sam se kad me počeo hvatati san, istuširao se, skuvao kavu i pio je dok sam gledao TV. Oko sedam krnem van i uputim se na Pjacu. Nađem tu Gojka i Boću, Petra Dokića, Šimu Nimca i neke povremene članove klape. Oni pričaju dogodovštine s plaže, smijemo se i međusobno zafrkavamo, kad naiđe Kaća. Našminkala se, lakirala nokte, ređipetom zategla sise, struk pojasom lagane ljetne haljine i podigla se na štikle. Svojom krupnom figurom i stilom oblačenja djelovala je starije pet godina nego što je bila, no to joj nisam htio reći, mada se ona siigurno ne bi ljutila, jer je i sama to isticala.
Upoznam je s društvom i ubrzo se ustanovi da joj je Boćo poznavao oca. Tad se oni raspričaše o tome, a u zgodnom trenutku Pero i Šime, pa i ostali, napustiše klapu uz razne izgovore. Ostašmo nas četvoro i završišmo u "Holcera" na piću. Kaća je pila vinjak kao i mi, na muški način, bez traga ženstvenosti. Poslije treće ture otpratimo je na Rivu na autobus, a na njoj se nije nimalo primjećivalo da je nešto pila.
- "Znaš, mogli bi sutra učiti kod tebe, radi promjene, kad mogu doći?" - predloži ona na stanici.
- "Može, dođi oko četri popodne, i sutra ću morati podučavati Marinu." - pristajem na njen predlog samo da nam "nauka ne stoji".
- "Dogovoreno, doći ću." - reče kratko i uskoči u autobus.
- "Uh, Bog te tvoj, Mažo, šta ovdje ima pičketine!" - uzviknu Boćo.
- "Srče vinjak ki brkaš!" - doda Gojko.
- "Sami ste sve vidili." - smijem se njihovom čuđenju.
- "Pa, dereš li ti to, usput, uz učenje?"- zafrkava Boćo.
- "Šta ti pada na pamet, nije moj tip! Prisiljen sam zajedno učiti pošto nemam svu literaturu, jebi ga, sam bi brže prelazio gradivo." - objašnjavam im.
- "Umoči ti koji put, bila bi ti zahvalna." - hrabri me Boćo.
- "Da to napravim bez velike muke ne bih se je mogao otresti! Ne isplati se, a i nemam pik na nju, više je muško nego žensko, bar po ponašanju." - razjasnih im svoje mišljenje.
- "U pravu si Mažo, kloni se intimnosti s njom. Zagorčala bi ti život, takve žene hoće da dominiraju, da komanduju, da tim prikriju svoje nedostatke i lječe komplekse. Iz maženja i ulagivanja prelaze na podcjenjivanje, svađu, zagorčavanje života, idu iz krajnosti u krajnost." - savjetuje Gojko kao pravi psiholog.
- "Tako je Bato, u pravu si. Podsjeća me na Gavrinu ženu, znaš onog našeg kurira: "Moj Gavro ovo, moj Gavro ono!", pa začas ga izlema pred ljudima, ondje na ulici. A on se jadnik propio, znam ga ja odavno, bio zgodna i fina momčina, a ona ista ovakva kobiletina, sada u njoj ima stopedeset kila, a on suv ki komarac, satrala malo po malo dobričinu." - koriguje Boćo svoje savjete i mišljenje.
- "Jasno mi je, samo poslovno, a to sam joj i dao do znanja." - kažem im svoj definitivan stav.
- "Da, da, kloni se đavla." - slaže se i Gojko.
- 33 -
U jedan sat sam i danas kod Marine. Kad nisam tu ona ne pipa zadatke koje sam joj odabrao za vježbu. Nismo se makli od početka, sve joj rješavam sam, a ona samo piše i govori da shvaća, ali samostalno ne može napisati ni dva broja, kamoli rješiti zadatak.
Ankici kažem iskreno kako stvari stoje , da Marina ne čuje. Ona nam služi viski i kavu. Moje mišljenje bi trebao i Arsen čuti, doće za koji minut, govori ona, i kad dođe predložih mu:
- "Pokušaj dobiti zadatke koji će biti na popravnom, da se to izvježba u ova dva tri dana, bar će nešto napamet naučiti, zapamtiti postupak i točne rezultate, bar da se izvuče nekako za prolaznu ocjenu."
- "Nema mi druge, pokušat ću." - štuf je Arsen.
Ankica me isprati do vrata, opet me uze ovlaš za ruku, gleda svojim koketnim očima, i uz lagani stisak tiho kaže:
- "Izvini, pomozi još ova dva tri dana, znam da ti je naporno, revanširat ću se."
Oko tri i po ure bio sam u stanu i odmah se otuširao, pa na brzinu pospremio neke sitnice po sobi i kuhinji, a lieraturu iz matematike složio na stolić. Očekivao sam Kaću, svaki čas bi trebala stići. Nešto poslije četri čuo sam je kako bakti štiklama na stepeništu, kao da želi dići uzbunu u ovom mirnom i gospodskom ulazu sa spremnim odgovorom "Ko te jebe!" na svaku primjedbu koju bi joj neko mogao uputiti u vezi mira i tišine u ovo doba dana predviđenu kućnim redom. Dočekam je na otvorenim vratima, a ona stavivši ruku na prsa, dva tri puta duboko udahnu zrak i zabubnja muškobanjastim glasom:
- "E jebem ti peti kat, tko bi se ovamo uspinja pet šest puta dnevno!"
Propustim je da uđe i brzo zatvorih vrata, učini mi se da komšije ćule uši iza vrata svojih stanova:
- "Nisi navikla, pa ti se čini teško, ja na to ni ne obraćam pažnju." - kažem joj tiše nadajući se ne bi li i ona spustila za koju oktavu svoju zvonku glasinu.
Ona začas obiđe garsonjeru, izađe na veliku lođu, razgleda panoramu, pa se vrati:
- "Koji kurac ne namjestiš ovo, onda bi ti stančić bio lipši!?" - iskezi se ironično, onako, s visine.
- "Imam vinjaka i kave, za šta si?" - nudim je, primjećujem da je popila odjutros koju, prešućujući odgovor o namještanju stana i njen cinizam.
- "I jedno i drugo, da se povratim od ovog planinarenja." - izvadi iz borše cigarete i upaljač i odmah pipali.
Pristavim kavu, a vinjak i čaše odmah donesem na stolić:
- "Za matematiku." - nazdravim joj.
- "Zajebavaš, a neka, za nju, kad nema ništa drugo i bolje." - kucne se i okelji, popustila je napetost.
- "Jesi li šta radila odjutros?"- pitam je.
- "Spremala sam stan, prala, kuvala, samo da kod Ivanke imam izgovor, da ne grinta što ne učim." - nasmija se i povuče dubok dim.
Zakuvam kavu i donesem je na stolić:
- "Tebi se baš neda, a meni je baš sad postalo interesantno. Ove primjenjene funkcije, gdje u jednom zadatku pređeš svo gradivo, i njihova svrha..." - poušavam je zaiteresirati i nagovoriti.
- "Ne pizdi, provježbajmo malo, možda me dođe volja." - prekinu me i srknu vrelu kavu iz ćikare.
Izaberem jedan zadatak, osrednji, pa rješavamo svako za sebe. Nakon petnaestak minuta došao sam do rješenja, pa ćutim i ispod oka gledam je kako grize usne, kucka se krajem olovke po glavi i nešto u sebi mrmlja. Podiže pogled s papira:
- "Gotov si, stala sam tu." - i pokaže mi negdje na dvije trećine rješenog zadatka.
Letimičnim pogledom vidim da je do sada bilo u redu, pa joj pokažem kako dalje. Ona se lupi olovkom po glavi i nastavi przo pisati cifre po papiru i pročita mi rezultat.
- "To je to, tačan je." - potvrdim rezultat.
- "Dobro je, izuzev ove kočnice." - potcrta onaj red gdje je bila stala.
- "Nije to ništa, to je stvar vježbanja." - podržavam je.
Izaberemo dogovorno drugi zadatak i počmemo ga rješavati. Ovaj je bio malo komplikovaniji, tebalo je više vremena i napora. Rješim ga za nekih pola sata, a ona je zastala negdje po sredini, gricka olovku i u glavi kombinira kako dalje. Ja zaustih da joj pomognem, ali ona podiže ljevu ruku dajući mi do znanja da ne govorim ništa.
Tiho ustanem i odem u kupatilo, veš mašina je centrifugala robu pa sačekam da završi i izvučem je u kajin. Poslije ću je, večeras, iznjeti i razgrnuti na lođi da se suši. Vraćam se, a Kaće nema za stolićem, na tren pomislih da je izašla na lođu da se izluftira, kad se ona javi s kreveta, koji je bio zaklonjen otvorenim krilom vrata:
- "Dođi, tu sam."
Ležala je gola golcata na leđima, podigla ruke na jastuk i savila šake ispod tjemena, a noge ispružila jednu uz drugu. Sise joj se razlile prema rebrima, a s brežuljka stršio je olinjali busen tamnosmeđih kovrčavih dlaka. Pupak joj je utonuo u salo na trbuhu.
Zastanem kao ukopan, tren dva, a onda mirno sjednem na polufotelju i okrenem se skupa sa njom prema njoj držeći čašu vinjaka u ruci. Ćuteći otpijem malo.
- "Namjestila se, poziraš? Znaš li ti da ja nisam slikar, šta ti bi?" - rekoh mirno, procjenjujući kako dalje, a da je ne ponizim.
- "Ali si muško, valjda nećeš propustiti priliku." - zategnu joj se smješak na licu.
- "Nema smisla Kaća, i mene i sebe stavljaš u neugodnu situaciju, nije mi do seksa. Obuci se, biće kao da ništa nije bilo." - rekoh pomirljivo i prebacim joj veštu preko tjela.
- "I tebe moja golotinja seksualno nimalo ne uzbuđuje, nije ti se diga?" - ona ne vjeruje i traži način da izađe iz apsurdnog stanja.
- "Ne uzbuđuje, evo pogledaj sama." - sjednem na krevet kod nje.
Ona pruži ruku i opipa mlohavu muškost:
- "Stvarno! Pa šta meni fali, imam sve kao i druge žene, a i iskusna sam, pusti da te uzbudim, skini se i legni tu uz mene, biće ti lipo, vidišćeš." - predlaže, sad već u panici kako da "popije vrelu juhu", i da se ne opeče.
- "Ne treba, ne insistiraj, činiš samo gore. Moje tjelo i moje emocije sada možeš uporediti s onima kod ginekologa ili kirurga u ordinaciji, nema tog načina sada da me uzbudiš." - otklanjam joj nastojanja.
- "Ja to ne razumim, takvo nešto nisam doživila. Svi ostali su na me skakali ka bikovi!" - čudi se ona ne odustajući od svoga plana da probudi moju muškost.
- "Ne govorimo o drugima, o tvojoj prošlosti, samo mi reci: zar se tebi nije dogodilo, da pored svih nastojanja neki nije postigao da te uzbudi, možda si imala i odnos i izfingirala zadovoljstvo?" - pitam je.
- "Istina je, bilo je toga puno puta, to mi je mana. Ne znam zašto, to je do mene, ne do muškaraca, bojim se da sam frigidna, nikad nisam osjetila puno zadovoljstvo, bar ne onako kako mi žene pričaju." - prizna ona.
- "Onda se shvaćamo, ti kao žensko možeš odglumiti orgazam, a ja to ne mogu, i ti to znaš." - sklonim joj ruku s muškosti.
- "Pogrešila sam, htjela sam na prepad, računala da ti ka Vlaj nemaš tu suptilnost, da ti ne tribaju emocije, da ću probati s tobom doživiti orgazam na čistu fiziku. K vragu, kakva sam glupača." - kivna je na sebe.
- "Ništa se nije desilo, sve ostaje među nama." - ustanem s kreveta.
- "Bojiš se da ću pričati okolo da nisi mogao?" - reče navlačeći gaćice.
- "Ne, uostalom to je tvoja stvar, ne mogu te sprečiti. Kako hoćeš, meni je svejedno." - odmahnuh rukom.
- "Neću, nisam još takva pizda, budi siguran, to bi bio za mene veći blam." - oblači ona ostalu odjeću.
- "Samo me čudi šta ti bi? I sama si rekla da nisam tvoj tip, a sada zaokret za 180 stepeni?" - pitam je.
- "Čovjek se uči dok je živ! Počela sam razmišljati o tebi tek kad mi je mama, Ivanka, otvorila oči: "... a što mu fali, obrazovan, kulturan, čovjek na koga se možeš uvik osloniti, žar strasne ljubavi brzo dođe i još brže prođe, a tad triba imati svakodnevni oslonac u bračnom drugu. Valjda si više sazrila, nije sve u seksu, to Kaća tribaš shvatiti..." A ja glupača uletila maloprije ka slon u staklarsku radnju i sve polupala, i svoje htjenje i mamine savjete i sad me stid, oprosti..." - okrivljuje samu sebe i suze joj krenuše niz lice.
- "Drugovi?" - zagrlim je.
- "Drugovi!" - poljubi me u obraz.
Piće smo popili šutke, za novi termin se nismo dogovorili.
Otpratio sam je do vrata. Na stepeništu se nije sada čilo klepetanje štikli. A meni je bilo jasno da je sve ovo bilo Ivankino maslo: "Vlaj će bit presritan da ga želi jedna fetiva Splićanka, ona će njemu koristiti u karijeri ka domaća, a on će preći priko svih njenih mana i burnog života u ranoj mladosti, tako će oboma biti dobro."
Nije računala da ovaj Vlaj ne podnosi hipokriziju malograđanštine.
- 34 -
Oko dvanaest sam došao kod Kezića, nešto ranije od dogovora. Marina je trebala sutra polagati popravni pa sam nastojao da joj danas posvetim više vremena ne bi li bar nešto znala našvrljati, a to će biti dovoljno da je puste, bar je tako Arsen rekao.
- "Uh, poranio si, bravo, sidi, sad će Marina." - uzmuvala se Ankica, traži čaše i viski, sve mi se čini da je to zbog toga što je zatekoh neupicanjenu.
- "Neka, polako, danas ćemo raditi cjelo popodne." - kažem joj sjedajući za trpezarijski stol ne pomišljajući da spomenem pauzu u učenju s Kaćom.
Ona ode, pošto je nalila viski, da pozove Marinu iz njene sobe i čujem je kako na nju prigušeno sikće:
- "Ti još spavaš, briga tebe, ka da nemaš popravni ti već ja! O sveta Gospe, što je ovo?"
- "Spava mi se mama, ne viči, zabolit će me glava." - jada se Marina.
- "Misto da učiš ti po cilu noć skitaš, prestani bar nas sve mučiti, padni, baš me briga!" - i dalje sikće Ankica.
- "Prestani, i meni je svejedno!" - paprišti se i Marina.
- "Za pet minuti da si gotova, čeka čovik." - zaključi Ankica.
Pojavi se na vratima trpezarije sa usiljenim smješkom na licu:
- "Bože dica! Sad će ona, samo da se osvježi." - svjesna je da sam ponešto čuo od njihova razgovora.
- "Jel' sama nešto radi?" - pitam, kao da nisam u toku.
- "Šuška papirima, ja to ne razumim, ne mogu znati, valjda radi, mada sumnjam da je to onoliko koliko ona kaže." - prenemaže se Ankica glumeći ljubaznost iako oboje znamo da u njoj sve kipti od bjesa što je Marina još u krevetu.
- "Popit ćemo kavu dok se ona spremi" - postavi ona lončić da skrene pažnju s uspavane Marine.
Gledam je kako šparta po kuhinji u tankoj kućnoj haljini koja joj se ljepi za oble bokove i guzu, struk utegnut pojasom od haljine, pa joj sise natežu revere na haljini.
- "Dobra, stvarno dobra i očuvana za svoju dob. Mora da je prava seks mašina." - razmišljam, a ona kao da zna da je mjerim, koketno, kao nenamjerno, pređe rukom preko oblina, sve tobože radi nekog pokreta oko kuvanja.
- "Evo kavica." - osvjetli me zelenim pogledom, nagnuvši se da joj kroz dekolte vidim oble čvrste sise bez ređipeta.
I kavu smo popili dok se Marina spremila. I pored tuširanja, malo šminke i hinjene arnosti vidjelo se da se nije naspavala.
- "Hoćemo li Marina?" - pitam je.
- "Hoćemo, nema problema." - jedva zadrža zjevanje.
U dnevnom boravku zatekao sam jučerašnje papire netaknute, onako kako smo ih ostavili. Tek na polovini prazne strane bilo je nacrtano nekoliko cvjetića i mačkica, onakve kakve crtaju prvašići od dosade.
- "Sve si ono od juče rješila?" - kažem tiho smijući se crtežima.
- "Nisam ni takla." - pocrveni ona - "Duju ću dobiti i onako, samo Arsen i Ankica pizde. Već su oni to sredili."
- "Dobro, pa šta ćemo? Hoćemo li vježbati?" - pitam je, otkrivši njeno drugo lice.
- "Možemo malo, radi njih, bolje ću nešto našvrljati na pismenom." - nasmije se ona, počela se buditi.
- "A cvjetići i mace, hoćemo li i njih crtati?" - zafrkavam je - "Vidi se da si zaljubljena."
- "A jesan, imam momka." - prizna ona.
- "Dobro, načas zaboravi na njega," - nađem sličan zadatak onima na ispitu - "možda će ti biti baš ovaj, nastoj nešto zapamtiti."
Zajednički ga rješimo, znao sam da ga ona može naučiti napamet kao pjesmicu, a o razumjevanju na matematički način nije moglo biti govora.
Oko pet smo prestali. Marina je bila odsutna, nije više mogla ni pratiti ono šta sam objašnjavao. A kad zazvoni telefon i mama je pozva da se javi nije više imalo smisla tjerati kamen uz brdo. Ona se vrati sva ozarena, zvao je momak.
- "E, pa gotovi smo, želim ti sutra puno sreće, trebaće ti." - ustanem i pružim joj ruku.
- "Puno hvala, tribat će mi." - pozdravi se ona.
- "Mile, otići ćemo kod Duška, spremaju večeru. Rekli su da svi dođemo." - reče mi Ankica, a Arsen koji je u međuvremenu došao potvrdi šutke kimanjem glave.
- "Važi, nauka može malo i pričekati." - složim se, kad već nisam imao dogovor s Kaćom, a pretpostavljao sam da će joj trebati malo vremena da preboli jučerašnju blamažu, mada sam očekiva da će nekakvu drugu taktiku Ivanka pripremiti.
Ja i Arsen smo pili viski dok se Ankica sređivala u kupatilu, a Marina će ostati kod kuće da "uči" i da se psihički pripremi za sutrašnji ispit.
U ljetnom kompletu od bjelog indijskog platna, onako umjetnički našminkana, Ankica je izgledala mlađa desetak godina.
- "Moji komplimenti, gospođo Ankice!" - naklonim se - "Ne bi Vas prepoznao."
- "Vidiš Arsene, a ti ni riči." - kritikuje ga ona.
- "Ja te gledam svaki dan, znam da si lipa." - nasmija se on.
- "Ne škodi da koji put spomeneš, to ženi triba, dragi moj mužu." - koketno se okrenu oko sebe.
Arsenovim "Citroenom"smo bili u Vranjicu za pet minuta. Tamo su bili svi: Duško i Katja, Marija i Damir, Đuro i Zdravka, sjedili su ili muvali oko spomenika i zadirkivali Ljubu, staru curu, Marijinu i Katjinu tetu, ženu srednjih godina. Uskoro dođe i poznati splitski frizer Baćo sa svojom ženom, pa je klapa za večeru, izgleda, bila kompletna. Sunce je leglo iza Čiova, more se ljuljalo u Kaštelanskom zaljevu i svjetlucalo u zadnjim odsjajima kao riblje ljuskice na suncu, mreškano od zadnjih dahova maeštrala.
Oni su raspredali dogodovštine iz Vranjica i Splita, o ovom, o onom, uglavnom meni nepoznatim osobama po viđenju, a poneku sam znao samo po čuvenju. Pio se viski s ledom i sokovi, a oko osam se uputišmo u obližnju gostionu gdje su ranije naručili večeru. Prstaci, brudet, s gradela zubatac, zelena salata i crni "Kaštelet" bili su servirani, sve svježe i tek spremljeno. Nije se naglašavalo, ali sam osjećao da je to bio "revanš" za moje repeticije iz matematike Maji i Marini.
Frizer Baćo je bio oduševljen bojom moje kose i u šali me molio da navratim kod njega u salon da uhvati nijansu, a za naknadu će mi uređivati frizuru besplatno kad god mi treba.
- "Ajde Baćo, nikada to nećeš moći postići umjetnom piturom. To je majka priroda opiturala i nijanse njegove kose ovise i o intezitetu i vrsti svitla. A to se ne može umjetno postići." - objašnjava mu Arsen.
Sjedilo se do kasno u noć, a pred zoru su me za Split prebacili Baćo i supruga mu.
- 35 -
Jagoda "Šumska" se vratila sa sela. Nazvala me telefonom, pa smo se dogovarali za večeras.
- "Di ćemo se naći?" - nudim joj da bira.
- "Može li kod tebe?" - upita vragoljasto.
- "Sam sam, može, kad ćeš doći" - to i sam priželjkujem.
- "Oko pola devet, moram zametnuti trag, pomoći će mi opet Zlata." - kaže smijući se.
- "Dobro, čekam te, pusa." - drago mi je.
- "Dolazim, cmok." - poklopi slušalicu.
Svakodnevna trka od ranog jutra do kasnih noćnih sati učinila je da mi je vreme brzo prošlo od našeg zadnjeg susreta, pa mi sada srce zaigra da ćemo opet biti zajedno cjelu noć.
- "Da to nije ljubav," - pomislih - " ili samo želja tjela? Biće da je ovo drugo, nije ljubav tako plitka." - sam se pitam i odgovaram, upoređujući stanje duše sada sa onim kad bi pisao pjesme ranijih godina opijen žudnjom za nekim djevojkama. Sada je to drugačije, ili sam je odrastao, sazreo, pa se i osjećaji drugačije manifestiraju. Nekada su te željene djevojke za mene bile "ikone", a sada ništa bez uživanja u njihovu tjelu.
"A šta je ljubav prema majci? To se ne može upoređivati, valjda je ljubav prema majci neko punije, dublje i nevinije osjećanje, nešto utkano sa miljardama kopči u tjelo i što ništa, sem smrti, ne može ugasiti." - mudrujem krateći vreme do njenog dolaska.
Da prekinem takva mudrovanja pospremim po sobi i kuhinji, istuširam se i izbrijem, a tada uključim TV i uzmem listati "NIN", "Nedjeljnu Dalmaciju", "VUS", "Start", ali se nigdje nisam mogao zakačiti za nešto interesantno, a na lođu nisam htio izaći, jer se tamo sa ljeve susjedne čuo zvonki glas mog komšije Ljube Kokeze i njegova društva. Sigurno bi se zakačili za mene s nekom svojom dogodovštinom iz Libije ili Egipta, gdje je neko vreme bio fudbalski trener, a to mi sada nije odgovaralo. Stariji ljudi vole da se slušaju njihove priče i savjeti, i volim to slušati, ali sada nemam strpljenja za tako nešto. Dolazi mi Šumska.
Neizvjesnost prekinu zvonce na vratima. Otvorim, došla je Šumska sva ustreptala.
Preplanula od sunca, u minici svjetloplave boje i končanoj bjeloj majci, razbarušene duge crne ricaste kose, s osmjehom, koji je otkrivao sitnu razdvojenost jedinica u nisci blistavo bjelih zuba, na blago nakarinisanim sočnim usnama, dugih vitkih nogu u bjelim sandalama sa štiklama više mi je djelovala kao sam nego java i zasta mi dah. Gledam je tren i širim ruke:
- "Di si više ljubavi, tako ti Boga?"
Ona mi se baci u zagrljaj i požudno pijemo nektar s usana.
- "Mislila sam da ona tortura nikad neće proći." - požali se.
- "Bilo ti je dosadno, valjda na selu preko ferija ima neke mladosti?" - potičem je da priča dok sjedamo za stolić gdje sam već ranije stavio posluženje.
- "Nego šta, ustaju zorom, a naveče idu spavati dok se smrači ka kokoši. Nas nekoliko mladih sidili bi ispod koštele i dosađivali se. A tek tortura kad smo išli za Veliku Gospu u Sinj! Zamisli, pješke, onim putinama priko Dicma, Dugopolja, nemam pojma, učinilo mi se da smo išli cilu noć. Noge su mi otpale, a kako li je tek onima koji su išli bosi!? Koliko ima kilometara od Konjskog do Sinja?" - raspriča se, hoće u jednom dahu sve da kaže.
- "Tu, oko dvadesetak, zavisi kuda ste išle, nekoliko kilometara više ili manje." - procjenjujem otprilike udaljenost.
- "Samo, po onim putinama i kamenčinama, meni se učinilo da ima sto. Krenuli smo oko ponoći, a bili smo tamo oko sedam ujutro. Oni bosi ne mogu brzo hodati , pa ih moraš čekati, to mi je najveća muka bila, ja volim brzo, nemam živaca stajati na mjestu." - grozi se ona preživljavajući događaje.
- "Pa, zar si ti veliki vjernik, kad se moraš toliko mučiti." - pogledam je u dubinu zjenica.
- "Ma kakvi, tata mi kaže da su to popovske gluposti, ali mama je velika katolkinja, ona je za pokoru išla bosa kao i većina žena. Oni pametni su išli ujutro autobusom. Htjela sam i ja s njima, ali nisam mogla pustiti mamu samu, radi nje sam se patila." - objašnjava ona.
- "Jeli bilo puno naroda?" - pitam je.
- "O, kako ne, kažu, duplo više nego za Alku. A koja lova se tamo daje, fratri se uzmuvali na sve strane, beru li beru pare. Lako je njima tako živiti." - nasmija se ona.
- "Jesi li se ti ispovjedila?" - šalim se.
- "O,ne, ne, ja nisam ništa grišila!" - pogeda me krupnim očima iz kojih se u dubini caklio smješak.
- "Po meni nisi, ne znam šta bi ti ispovjednik rekao?" - osmijem se.
- "Deset "Zdravomarija" ili nešto slično, a ja to napravim i sama pa će mi Bog oprostiti." - zvicerski zatrese glavom da joj jedan pramen kose prekri oko.
- "Tako je moja baba Anica govorila:..." Bog te čuje kad se moliš, nije važno ni mjesto ni vreme gdje se moliš, on čuje." - potvrdim joj teoriju.
- "Ti ne ideš u crkvu?" - pita ona.
- "Idem, ali kao u kulturne spomenike, ne molim se na popovski način, djelim religiju od crkve kao institucije, a kod nas pravoslavaca nije stroga cermonija kao kod katolika. Tamo se ode u crkvu par puta u životu, kad se krsti , kad se vjenčaje i kad umre, a ostalih puta kad se slučajno desi, budeš nekom kum ili tako nešto slično. Također, svećenik dođe možda jednom godišnje na kuću, na slavu ako ga se pozove, ili nešto slično i to je sve. A sada sam u Partiji, ona zagovara nešto drugo, pa mi do vjere nije puno stalo." - pokušavam joj ukratko objasniti.
- "Moj tata je isto u Partiji, ni on ne ide u crkvu, ali zato ide mama i za njega i za sebe. Ona se sva pojede kad preskoči nedjeljnu misu, ako je nešto spreči. A mi, djeca, tako, tako, tko u kući nadjača, mama ili tata." - smije se ona podsjećajući se tatinog i maminog nadmudrivanja bez rezultata.
- "Tako je to u dosta porodica, ovamo su u Partiji, a potajno krste djecu i žene okrivljuju za to, kao nisu za to znali ili u to sudjelovali." - rekoh joj istinu.
- "O, pa znam ja njih dosta iz naše zgrade koji ne propuštaju misu, a ovamo su veliki partijci. Šta je na njih tata kivan, kaže da sjede na dvije katrige i da bi ih trebalo izbaciti pod hitno iz Partije. A tko će ih izbaciti kad je takvih većina." - logično ona oslikava stanje u SK.
- "Ma pusti to, da ja vidim ta tvoja bolna stopala." - podignem joj potkonjenicu na svoje krilo i skidam sandalu.
- "Sada je dobro kako je bilo." - ne žali se dok joj masiram prste i milujem petu.
Kliznem prstima preko vitkog lista, oblog koljena do okrugle butine, ona se naježi i lagano zadrhta cjelom nogom, skloni mi ruku i sjede mi u krilo, zagrlivši me čvrsto oko vrata. Njena kosa prekri nam lica, usne nam se strasno spojiše pod tim mirisnim pokrivačem.
- "Ne muči me, uzmi me, odmah." - prostenja ona - "Danima to sanjam."
- "I ja, ali znam da je voda slađa kad ožedniš, puno ožedniš, tako je i s ovim, noć je pred nama, želim da nam bude nezaboravno ljepo." - pušem joj ispod uva
Strast nas obuze i u magnovenju se razgolitišmo i na krevetu spojišmo u ljubavnom činu. Šumska je davala sve od sebe, uzimala i davala sve, njeno mlado gipko tjelo se pretvorilo u oluju, otekle sise i zašiljene bradavice, crni mokri šumarak i mokre butine su nastojale da ugase i njenu i moju vatru u tjelu, koja se nedaše nikako ugasiti. Prestajali smo, ustvari zastajali kad bi nam ponestalo zraka, i za tren nastavljli žareći ohlađeni znoj naših tjela.
Rječi nam nisu potrebane, sve su govorila ostala čula. Zora je došla prije sna, san nas stiže u vreme buđenja. Ustali smo prije deset sati, istuširali bolna tjela i pili kavu. Pogledi su nam se susretali uz tajne smješke na usnama. Nismo dolazećem danu htjeli reći što smo noćas radili. A jutro se smijalo kao da je znalo, zora mu je šapnula našu tajnu.
- "Šumska, šta ćemo dalje? Jesi li zaljubljena?" - pitam je poslije dugog ćutanja.
- "Zbunjena sam, pusti, ne znam, daj mi vrimena." - veli nodlučno.
Ispratim je do busa, otiđe odrasla i samouvjerena žena.
Poslije par dana javila se Kaća:
- "Kad ćeš doći, imam problema sa matricama?"
- "Jesi li se odmorila, došla te volja?" - pitam.
- "Može se reći, tribamo vuka u jamu baciti." - smije se ona.
- "Dobro, doći ću popodne, oko tri sata." - govorim otegnuto u telefon računajući u mislima koje obaveze ću odložiti.
Došao sam u obećano vreme i odmah smo počeli vježbati zadatke, kao da se ništa nije desilo. Oboje smo izbjegavali spminjati ono što se zadnji put zbilo, a meni je odgovaralo da to bude završena priča. Tako je bilo i narednih desetak dana, a onda smo zaključili da je sada bolje da svako vježba sam za sebe, po sopstvenoj ocjeni ono što najslabije zna. Bićemo u kontaktu telefonom ukoliko se pojavi neki problem. Kad saznamo termin pismenog ispita opet ćemo se vidjeti i vježbati zajedno predvidljiva ispitna pitanja, za koja će se ona od kolegica i kolega iz Osijeka postarati.
Cjelo to vreme zajedničkog rada Kaća je bila poslovna, nije pila ništa i suzdržavala se od pušenja, govorila je tiho i malo, bez "šporkih" rječi i psovki. Nešto se iza toga krilo, ma nisam mogao dokučiti da li je odlučila da se mjenja ili je u pitanju nešto drugo što ja ne mogu sagledati.
Nema komentara:
Objavi komentar