Crvena mladost (101-105)

- 101 -

Nova 1967. godina se munjevito približavala noseći sumorno hladno vreme i snjeg. Nigdje tih dana, punih košave oštre kao pasji zubi i sitnih snježnih iglica što bockaše lice kao trnje, nisam izlazio. Naučio bi ono šta je trebalo, napisao domaći rad, pokazao kolegama ako im nešto nije bilo jasno i čitao knjige. Dokopao sam se "Dr.Živaga" od Borisa Pasternaka, kojeg sam ljetos prije odlaska na klimatsko lječenje počeo čitati, i sad počeo ispočetka. Oko prevoda i izdavanja knjige kod nas bilo je dosta galame pošto je u SSSR bila zabranjena, što je još više povećalo interesovanje za nju, Dušan je odmah nabavio, pročitao i ostavio kod kuće na Vlaci, a ja tada nisam imao vremena da je pročitam, pa sam je poslije dugog čekanja tek sad dobio iz biblioteke. Pročitao sam je u jednom dahu i prvo se upitao šta tu ima da se brani. Kažu, kritikuje komunizam i socijalizam, osuđuje Oktobarsku revoluciju i njene metode, uzdiže lično u odnosu na društveno, traži pravo na lični izbor života i subjektivo shvatanje vrednosti ovog svjeta, što neizbježno dovodi do slabljenja društva, kolektivnog duha i energije. Ja takvu poruku čitajući ovaj roman nisam dobio. Ako shvaćamo društvo kao skup različitosti povezanih moralnim normama onda u njemu ima mjesta i za Jurija i za Pašu, za Olju i Laru, ali nijedno društvo ne podnosi nekoga nego kao nužno zlo Komarovskog i Jevgrafa. Revolucija je donjela zlo, kao i uvjek šta se događa, onima koji su najmanje krivi. U nju je iz svile i kadife upao Juri grozeći se krvavih muka u kojima se rađa novi svjet, dok s druge strane dolazi Paša da gorčinu svoje sirotinjske mladosti za dan obasja slavljeničkim bakljama pobjede svoje klase u tom novom svjetu. Obojica prekasno shvaćaju ono šta se događa, da je svako rađanje bolno i krvavo i da za dan beba ne može narasti, a u te međufaze dolaze debelokošci pragmatičari kakav je Komarovski i samo još više povećavaju boli.

Lične sudbine protagonista su realistično iskazane do bola, ali je autor zaboravio ili previdio da kaže zbog čega je do te revolucije došlo. Ona je grunula kao erupcija vulkana, ali se odavno grotlo dimilo. Juri to nije htio ili mogao viditi, a Paša je previše gledajući to nakupio u sebi gorčine da bi mogao sa njom racionalno vladati. Njega je revolucija progutala kao svoje djete, dok Jurija još dalje gura u samog sebe. Lara, nesretna Lara, bacana je kao slamka od revolucionarnog vihora, dok se ne razbi o hridine života ostavši sama, bez onih koje je najviše volila: muža, ljubavnika, djece, i njen život bijaše pakao. 


Komparirajući ovo djelo sa "Tihim donom" od Šolohova shvatih da pišu o istom, jedan iz grada, drugi iz sela, a isto im je da preko nesretnih sudbina običnih malih ljudi točak istorije kreće napred u nadi za dobrobit budućeg nekog pokoljenja. I tako u beskonačno i ponovo, revolucija, vlast, prividan mir, kontrarevolucija, i ponovo revolucija i tako ponovo idući krug u spirali na višem nivou, ako se to uopće može nazvati nivovom, možda je to isti krug samo sa promjenjenim sredstvima zla.

Jedno je bilo sigurno, na revolucije nisam više gledao suvoparno kako ih prikazuju udžbenici istorije, shvativši da sve na ovom svjetu ima svoju ljudsku, individualnu, dimenziju.

- 102 -

Snjeg prestade uoči Nove godine i ja odem u Barič kod Steve i Ljubinke. Snjeg je sve što je ružno na tlu pokrio bjelinom i stvorio privid ljepote i tamo gdje je inače nema. Čika Aco, teta Cveta, Bato, Ljubinka, Stevo i ja smo bili veseli cjelo popodne puštajući muziku sa ploča, nazdravljajući jedno drugom i spremali se za doček u Domu kulture, gdje su Stevo i Ljubinka rezervirali mjesta.

Kad smo tamo došli sala je već bila puna, orkestar je svirao bez predaha, mladost je plesala ili igrala kola i od sve te buke se nije moglo normalno razgovarati već dovikivati kratkim rečenicama ili gestikulacijama. Radilo se šta se već radi u tim umjetno stvorenim svečanostima, piješ, jedeš, plešeš ili igraš i dovikuješ za stolom.

Do nas su sjedila dva Njemca, šofera, koji su dovezli kamion-cisternama sirovine za "Prvu iskru" i čekali da prođe praznik da se to istovari. Kad su shvatili da ih ja razumijem i da sa njima pomalo mogu pričati nisam ih se mogao otarasiti. "Was ist das?", "Wer ist sie", i tako cjelo veče. Zagrijani pićem zaboravljaju na moju opomenu "Sprehen Sie langsam.", pa pričaju li pričaju, a ja kimam glavom i vičem da nadjačam buku: "Ja, ja", i primjećujem da ne govore onim književnim njemačkim "Hochdeutsch" već nekim djalektom, pa ih tjeram da ponove lagano izgovarajući rječi: "Bitte schon, sprechen Sie langsam noch einmal.", a onda oni slažu kratke rečenice nastojeći govoriti književnim jezikom. Tako je bilo dok se nisu "oroljali" kao majke i počeli ponavljati: "Sehr gut, Serbien ist wunderbar, danke schon Herr!" i došavši malo sebi nakon gorke kave odoše na spavanje dok ih drži ono malo bistre pameti.

Ljubinka mi je pokazivala djevojke i govorila gdje idu u školu, čije su i po njenom mišljenju kakvesu osobe. Ona je poznavala njih i roditelje im, a za mene su, onako plava i nepoznata, mislilili da sam Švabo kao i ona dvojica šofera i da sam se priključio Stevi kao gost pošto se, biće, poznajemo iz "Prve iskre."

Dođe kod nas konobarica i pita Ljubunku:

- "Odoše one Švabe, šta je ovaj ostao, šta on čeka?"

Ljubinka se zaceni od smija i kaže joj:

- "Pa ovo je moj dever, Stevin brat."

Konobarica pocrveni:

- "Jadna ja glupača, mogla sam šta gore reći! Vidim , sa njima priča, a plav kao oni, pa kako da znam !?"

- "Nema veze, mlada si i iskupila bi se." - smijem se i ja sa njima.

Odbrojaše dvanaesti sat, simbolično ugasiše svjetlo, a orkestar udari tuš i stiže nam Nova 1967. godina. Nasta čestitanje i ljubljenje, za sreću, za zdravlje, za ovo, za ono, pa orkestar opali kolce i cjela sala se zatrese od igrača. Iglali su svi, staro i mlado, a onda poslije dva-tri kruga počeše se poneki izdvajati iz kola, zapuvani i znojni, i odoše do svojih stolova da popiju piće i povrate istrošenu snagu.

A u zoru, stariji i oženjeni počeše se povlačiti i prepuštati mladima da rade šta ih volja. Ja i Bato smo još malo ostali i dogovorišmo se da ćemo sutra ići u Umku na neku svadbu, pa je red da idemo malo odspavati.

Kad je odanilo počeše dolaziti čestitari, popije se piće i kava, porazgovara o dočeku, a onad Stevo i Ljubinka me povedu kod kumova koji su stanovali na drugom kraju Bariča, "kraj Rampe". 


Ugodna i vesela Ciganska porodica dočeka nas kao najmilije, domaćica se rastrča i iznosi jelo, piće, kolače i kavu, začas napuni stol pijatima, tećicama i raznim posudicama i nudi neprestano, kao da je nekom do jela i pića poslije burne noći. Tada domaćin pokazuje kuću, ovo je kupio, ovo sam napravio i pita Stevu za savjete kao priznatog majstora, a ovaj mu potanko objašnjava šta mu treba od alata i materijala i kako će to izvesti. Do tada sam gledao Cigane koje bi sreo po gradu kako prose, gataju ili nešto prodaju ispod ruke kao neke specifične ljude, a sada vidim da su i oni kao i ostali narod. Kao da mi čita misli kum kaže:

- "I kod nas Cigana ima radnika i neradnika, lopova i poštenih, pametnih i blesavih, hrabrih i kukavica, lutalica i stojećih. Mi nešto poprimili od vas Srba, vi nešto od nas Cigana i nađošmo se na po puta, pa se dobro slažemo. A nije svagde tako, veruj mi da nam je sa Srbima najbolje, bez obzira na ekcese koji se povremeno dešavaju Srbi nas ne mrze, dok drugi nas ne mogu očima videti. Taru nas skupa s vama kad god mogu, valjda smo se u zajedničkoj nevolji i srodili. Ciganin se samo u Srbiji oseća kao čovek, svagde drugdje je sluga ili zadnja rupa na svirali, otpad, niko i ništa. E, pijmo zato kumovi moji, srce bi vam iz prsa dao, što mi danas dođošte, što mi dušu ispunište radošću." - uze čašu, kucnu s nama za zdravicu i popi je na iskap i razbi o pod, a tada zaigra sam raširivši ruknje ,zatvori oči i okrenu lice nebu.

- "Sedi kume, pijmo!" - pozva ga Stevo.

Kum ga zagrli, kleknu pred njega i zavapi:

- "Popiću i otrov Stevane, kume moj, da mi naliješ, blagoslovena bila majka koja takvu dobrotu rodi. Ljubinka, kumo moja, ni majka ti nije poželila koliko si dobila s ovim čovekom, čuvaj ga bolje nego oči svoje. Celi Barič sa fabrikom i ljudima ne vredi više od njega. Bože, sretan li sam šta mi dade ovakvog kuma, hvala ti gde me čuo i ne čuo!" - popi piće i stavi mu glavu na koljena.

Stevo ga pomilova po kuštravoj kosi i podiže mu lice:

- "Sedi, bre, i pij s nama, je li Nova godina ili nije?"

- "Uvek kažeš pravu reč!" - podiže se i sjedne obrisavši dlanom oči i suze s lica.

Šutke nali čaše, kucnušmo se bez rječi i popišmo na iskap.

Zadržavali su nas iz ovog ili onog razloga, jedva se oprostišmo od njih na kapiji dvorišta.

- 103 -

Suton je pao, upališe se rjetke ulične svjetiljke na drvenim stubovima, a sa obližnje Save dizala se izmaglica. Ja i Bata na stanici čekamo "Lastin" autobus i cupkamo po ugaženom snjegu. Sve je bjelo osim ceste pokrivene prljavom i razgaženom bljuzgavicom. Konačno stiže autobus prljav od garavog snjega do po karoserije s nekoliko mirnih putnika uvučenih u kapute. Začas stigošmo u centar Umke, pa će Bato:

- "Ajmo popiti piće u birtiji, grejaće nas do tamo, ali će, bre, i ispariti, imamo skoro dva kilometra pešačenja bivšom prugom."

Sreća, snjeg je pokrio tucanik bivše uskotračne pruge Beograd Donji Grad - Obrenovac - Lajkovac - Užice - Višegrad - Sarajevo - Konjic - Dubrovnik, koja je prije nekoliko godina demontirana uz obećanje narodu da će napraviti autoput i prugu Beograd - Bar.

Idemo prema tunelu, okolo snjeg pokrio polje i dvorišta, sivi dim iz kuća se diže pravo u nebo, a sa prozora se žuti svjetlost. Zalaje po koji pas reda radi pa se brzo vraća u kućicu. Kuće su nove, uglavnom nedovršene, iz prizemlja svjetlo, a spratovi bez prozora ili otvor zatvoren daskama, uza zid složena drva i nekakve daščurine ili cigla i crep, što čekaju proljeće da se radovi nastave.

Uđemo u jedno takvo dvorište, a iz kuće se čuje muzika i pjesma. Otvara Bato vrata bez kucanja i mi ulazimo u nežbukani hodnik osvjetljen svjetlarnikom iz sobe. Izađe žena srednjih godina i uze nam kapute, a nas uvede u oveću sobu punu mladosti, sve cure i mladići. Neki sjede i pjevaju, a nekoliko parova pleše uz muziku s gramofona. Upozna me Bato sa rodbinom, a ja isti čas zaboravih im imena, kako to biva u gužvi i prilikom upoznavanja više osoba odjednom. Smjestili smo se na kauč kod nekih djevojaka, otprilike naše dobi i one nas poslužiše pićem i kolačima.

Nju sam primjetio odmah i zapamtio joj ime. Crne bujne kose, bucmasta lica i punih usana, tamnih očiju i mrka pogleda. Na ušima je imala sitne rećine, a bjelu dolčevitu je napunila naprćenim sisama. Nosila je tamne pantalone uz tjelo što isticaše tanak struk i oblu guzu na vitkim nogama. Stajala je naslonjena na stranu kauča, pa ja gurnem Batu i napravim joj do sebe mjesta. Pozovem je znakom ruke i pokažem svoju namjeru da sjedne do mene. Mrkog pogleda nesta i pokaza se niz bjelih zuba, koketno skoči sa ruba kauča i uglavi se između mene i naslona.

- "Mislio sam da se ne znaš smijati, tako si me mrko gledala." - kažem joj.

- "Kako mrko!?" - reče iznenađena.

Namrgodešim se očima:

- "Evo ovako!"

- "Zbilja!? Nešto sam se zamislila." - nasmija se ona.

- "Majra? Jedino sam to ime večeras zapamtio." - rekoh joj.

- "Mile? I ja sam tvoje zapamtila." - kaže ona.

- "Tebi je bilo lako zapamtiti jedno ime. Batu već znaš, a ja sam jedini novi. A za mene ste svi novi u ovoj sobi, nije isto." -šalim se.

- "Ipak bi zapamtila tvoje ime da vas je i više." - tvrdi ona.

- "Majra, a kako još?" - pitam je.

- "Hormuz, prvi razred Medicinske škole u Beogradu, odavde putujem svaki dan. Živim sa mamom i mlađim bratom, otac mi je umro prije par godina, bio je porjeklom iz Hercegovine. Treba li ti još podataka ?" - smije se ona.

- "Dosta za sad. Hoćeš li plesati sa mnom" - pitam je , onako poluozbiljno.

- "Hoću, ali upozoravam, slabo plešem." - ustaje ona.

- "Ovo je lako, samo prati mene i njiši se na mjestu, niko neće ništa primjetiti u ovoj gužvi." - uzmem je za ruke.

Poslije brzog ritma neka djevojka je stavila "Atlantik" od "Šedousa". Majru sam privukao sebi i osjetio sam rukom na njenim leđima i prsima da ne nosi grudnjak. Bože, divota, kako joj ljepo sike stoje!

- "Reci, kad će mo se viditi, sami?" - šapnem joj na uvo.

- "Opa, ko kaže da ćemo se videti? Tek smo se upoznali, prije pola sata, zar ne?" - pogleda me duboko u oči.

- "Ja i ti! Nema ko drugi. Kada?" - opet šapćem,

- "U petak, petnaest do četrnaest sati na Slaviji kod "Novosti dana". Važi?" - prošaputa.

- "Ponavljam, petnaest do četrnaest na Slaviji kod "Novosti dana" u petak. Dogovoreno." - stisnem joj blago prste, a ona isto odgovori.

- "Vidiš kako je to lako kad ti se neko sviđa." - provociram je.

- "Da, lako je." - prizna stidno.

Promjeniše ploču i pustiše brzi ritam, treskali smo se svi u grupi, a nakon prve pjesme vtarimo se na mjesto.

- "Hoćeš piće?" - pitam je.

- "Samo malo, iz tvoje čaše." - uze mi čašu i otpi do pola, bio je vinjak.

Tada sam joj pričao o sebi i kako sam dospio ovdje, onako ukratko, telegrafski. Ona je pažljivo slušala i kimala glavom. Postade ozbiljna, opet onaj mrki pogled.

- "Opet si se nešto zamislila, zar ne?" - trgnem je iz snova.

- "Oh, jesam, sve je ovo iznenada." - smušeno se nasmija.

- "Nije kraj svjeta, ljepo je kad ti se nešto ugodno iznenada desi." - pokušavam je orspoložiti.

- "Da, tako je!" - trgnuvši se nasmija i kao da odagna dileme i crne misli.

Uskoro mi Bato da znak da trebamo ići. Kimnem glavom da pristajem. On nađe rođakinju i objasni joj razloge. Majra krenu sa mnom.

- "Majro, dušo, dodaj im kapute iz sobe." - reče joj domaćica i osta u zajedničkoj prostoriji sa ostalim društvom.

Krenem za Majrom u sobu, uzmem Batin kaput i pružim mu ga u hodnik, a Majra pridrži moj i pomože da ga obučem. Pritisnem prekidač i ugasim svjetlo, prihvatim je za ramena i poljubim je u usne. O na stdljivo prihvati poljubac, a tada otvori usne i prepusti se do kraja.

- "Ćao, jedva čekam petak." - šapnem joj.

Ona mi stisnu šaku i oboje istovremeno izađemo iz sobe.

Bato je sa Umke otišao u Barič, a ja sam krenuo za Beograd u Centar. Društvo se skupilo, prilično umorno od praznovanja, pa smo svi rano zaspali. Sutra je trebalo ići u školu.

- 104 -

U školi je bilo uobičajeno, nisam imao nikakvih problema. Ocjene su bile već tu, polugodište je za desetak dana, sada su bila samo ponavljanja i propitivanja za višu ocjenu. A ja sam ubijao vreme čitajući knjige ili novine. Elenin glas sam očekivao oko polovine mjeseca, a sa Majrom ću se viditi u petak, pa ću znati šta će od toga svega ispasti.

Došao sam na Slaviju na dogovoreno mjesto u dogovoreno vreme i Majra je bila tačna. Dan zimski, siv, po kolovozu i tratoaru kaljuža od razgaženog snjega, ljudi žure s posla, neko na tramvaj, neko na autobus, neko pješači birajući gdje će stati između lokvica, a ja i Majra razmišljamo gdje bi. Hladno je da idemo negdje u šetnju, pa predlažem joj da idemo u kino na projekciju u četri sata, tu u bioskop "Partizan", to joj je usput do autobusa, naravno, ako nema druge želje i planove.

- "Važi, odgovara mi, idemo." - slaže se ona.

Bili smo u kaputima, sa šalovima i rukavicama, kao da smo oklopnici. Ona je nosila torbu sa knjigama, a uzela me pod ruku "... radi klizavice...", kako reče. Usput mi je pričala kako je u njenoj školi, kao joj je teško putovati, kako ima malo vremena za učenje, ali sve u svemu je dobro, a šta bi bez škole, možda u "Zelengoru", fabriku konfekcije u Umci, za mizernu plaću i rad u tri smjene. Zna to, jer joj mama tamo radi, pa joj u mnogo čemu mora kod kuće pomagati.

Njenu uzdržanost i nesigurnost pokušao sam odgonetnuti; ili do sada nije imala ozbiljniju vezu, pa treba biti strpljiv ili je možda imala gorko iskustvo, pa se boji da joj se ne ponovi tako nešto ili je jednostavno takva po naravi i odgoju u familiji. Odlučim da budem otvoren:

- "Reci mi da li si imala momka?"

Pogleda me iznenađeno:

- "Nisam." - zasta - "Samo smo se gledali, kao deca, ništa više."

- "Tako ljepa i zgodna, pa da ti se momci nisu udvarali?" - kao čudim se.

- "Zadnju godinu sam se razvila, bila sam kao dečak, ništa posebno." - pocrveni ona.

- "Nije moguće da sam to ja prvi primjetio?" - šalim se.

- "Nisi, dobacivali su mi onako, ali ti si prvi koji mi je predložio rendes." - uzdahnu s olakšanjem shvativši da se o svemu može lako razgovarati.

- "Zar su na Umci momci kuavice?" - smijem se.

- "Ma, to je selo, odmah se sve pročuje i priča više nego što je istina, ne želim se tamo s nikim sastajati." - odgovori mi sada sasvim pribrana.

Sala u bioskopu je bila skoro prazna, pa smo mogli sjesti gdje nas je volja. Skinuli smo kapute i stavili ih na sjedište do nas. Ona je bila u modroj kecelji, kakve su tada nosile srednjoškolke. Odlučio sam da ne budem previše nasrtljiv, neka sve teče spontano, kako bi joj dao vremena da se oslobodi i stekne sigurnost i povjerenje, jer se ovdje nije radilo o strasnoj ljubavi na prvi pogled. Međusobna simpatija, ali zasad ništa više od toga. Sve će doći polako i postepeno, ima vremena.

"Filmske novosti" su prikazivale prizore sa novogodišnjeg slavlja s raznih mjesta, od druga Tita, džet seta po hotelima visoke kategorije, pa do radničke klase u Radničkim domovima i na radnom mjestu, te naroda na ulicama i trgovima. Film je bio neki iz "B" produkcije, dosadna drama čija se radnja odvijala uglavnom noću ili po sumornom vremenu, sa nepoznatim glumcima, pa nas nije ništa tu zainteresiralo, a tamni ekran je škrto osvjetljavao salu, što nam je bilo dobrodošlo.

Zagrlim je i privučem da se nasloni na mene, a onda joj počmem ljubiti uvojke kose pored uva. Nije se bunila, ali nije ni odgovarala, kao da se skamenila. Nježno je uzmem za bradu, okrenem joj lagano lice prema svome i poljubim u usne, ovlaš, pa kad ne naiđoh na otpor, drugi put joj gurnem jezik među meke i sočne usne. Ona uzdahnu kroz nos, i prihvati poljubac i zatvori oči, dok joj je na licu igrao odsjaj sa ekrana.

Trže se, pogleda po sali i kad se uvjeri da su svi uglavnom zabavljeni sličnim poslom, oslobodi se i zagrli me s obe ruke i poče se strasno ljubiti. Uvučem joj ruku ispod kecelje na prsima i stiskam joj nježno naizmjenično sise, okrugle i tvrde kao dvije jabuke, a ona se uvija i sada uvlači jezik u moja usta i stiska butine dodirujući moje noge sitnim trzajima.

Film se završio za tren, a mi smo se našli u parku ispred "Lastine" stanice.

- "Nemoj me pratiti do tamo, sigurno ima neko poznat na autobuskoj, ne bi želela da me odaju mami." - kaže mi.

- "Dobro, oprostićemo se ovdje." - zagrlim je i poljubim.

- "Ćao." - reče i veselo odskakuta, okrenu se na po puta, nasmija se i mahnu rukom.

Čekam da se izgubi u gužvi, a tada krenem na tramvaj četvorku. Sjedim na klimavpm sjedištu i razmišljam: "Bilo je dobro za prvi put, samo polako, možda će to biti ljepa veza, ko zna šta život nosi."

- 105 -

Na Badnji dan opet zahladi, smrznu se bljuzgavica na nogostupima i uhvati ledena pokorica na lokvicama, a tmurno nebo prosipaše pregršti krupnih pahulja nošenih košavom u smetove uz zidove zgrada i oko žbunja u parkovima. Svjetla su gorila cjeli dan po učionicama i hodnicima škole.

Rutinske obaveze i tmurni dan učiniše nas sve bezvoljnima i napetima. Svak se uvuka u sebe, šuti ili beizražajno gleda u neku knjigu sa mislima odlutalim ko zna gdje.

Vraćajući se sa ručka na koji odoh odmah po svršetku nastave na portirnici dobijem pismo. Poznam Elenin rukopis, ali me začudiše njemačke markice i žig pošte "Frankfurt a/M" sa prekjučerašnjim datumom. Stavim ga u džep i ponesem u sobu, tamo ću ga na miru čitati, ali me je kopkalo mjesto slanja, pa požurim preskačući dva stepenika odjednom.

Bacim knjige i kaput u ormar, ispružim se na krevet, podbočim se jastukom i gledam pismo sluteći da nešto nije dobro.Otvorim ga polako i čitam, a srce hoće da mi iskoči kroz grlo. "Ne, nije moguće, to ne može biti istina!?", pomislim poslije prvog brzog čitanja i krenem čitati polako, rječ po rječ, rečenicu po rečenicu.

- "E, jebi ga Bože!" - izleti mi glasno.

- "Šta ne valja?" - pomoli se Stevina glava sa gornjeg kreveta.

- "Ništa ne valja, evo!" - pružim mu pismo.

Pročita ga on na brzinu i vrati:

- "Šta ćeš, tako mora biti, nejde uvjek nako kako želiš, prebolićeš ti to!"

- "Preboliti veliš, a ožiljci što ostaju, a snovi?" - kažem beznadno.

- "Snovi, snovi su tvoji, a stvarnost nije samo tvoja, moraš je sa drugima djeliti. Nekad dobiješ, nekad izgubiš, treba nastojati da manje izgubiš i gotovo. Sad si izgubio, progutaj i ćuti, život ide dalje." - pokuša me filozofski tješiti Stevo.

- "Lažu ljudi kad kažu da se jednom umire, sad vidim da se umire na djelove, takoreći od rođenja." - rekoh glasno kao za sebe.

- "Mure biti, mura da je tako." - prokomentira Stevo po bukovački i okrenu se na krevetu da spava.

A Elena je pisala iz Frankfurta na Majni, da je tamo došla sa sestrom i zetom i da će tamo raditi sa njima za daleko veću plaću, da će stanovati sa njima, da su je zaručili za Novu godinu i da je jedva izbjegla vjenčanje, koje se radi njenog protivljenja odložilo do Uskršnjih praznika. Mladić za koga je zaručena zetov je kum i već radi u Njemačkoj. Tako se sve brzo odigralo da se nije snašla i da nije imala snage da se odupre volji cjele rodbine, naročito roditelja.

Sestri je sve ispričala o nama, a ona joj je rekla da će bol proći, da vreme lječi sve, da mora gledati na budućnost, a koja joj je sa mnom neizvjesna i daleka. Ovo piše uz sestrino znanje kao oproštajno pismo, dok joj se srce kida i duša plače i moli me da je nikada ne zaboravim, jer me je volila iskreno i punim srcem i da će me uvjek voliti i da se nada da će ta njena vječna ljubav olakšati moju bol. Adresu mi ne smije napisati i da je ovo stvarni, za vječnost, oproštaj.

- "Elena, Elena, moja Elena, Nemoj mi reći zbogom.." počeše mi se rojiti stihovi i dok su moji cimeri otspavali popodnevni san ja napišem pjesmu i bi mi lakše. A te noći sam je sanjao, veselu, čigrastu i nasmijanu, kako mi pruža ruke negdje iz daljine, a ja ih ne mogu doseći iako nastojim iz sve snage i u zoru se probudim okupan u znoju i suzama. Prekrstim se i prošapućem:

- "Zbogom Elena,neka te sreća prati u životu."

Ustanem, umijem se i obučem, izađem na hodnik i gledam kako pada snjeg, sada mirno i obilno.

- "Mir Božji, Hristos se rodi." - kažem sam sebi i vratim se u sobu. Začu se zvono za buđenje i ja se izderem:

- "Ustaj bando, rodio se novi dan!"

Oni se trgoše, gunđajući poskakaše s kreveta, a kad me Stevo ugleda obučenog prosikta:

- "Ajde kvragu manitašu!" - a onda se sjeti - "Tako treba, danas je novi dan."

A Branko doda:

- "Šta se on ima žaliti, jedna više ili manje? Mirjana, Majra, Ljiljana, Elena, sve u isto vreme, a kad je jedna otišla on se rstužio kao da je bila jedina!? Sačuvaj me Bože, šta bi bilo da je stvarno bila jedina, crkao bi!"

- "Ćuti, šta ti znaš? Ko ti je kriv da ni jednu nemaš, neće te jer si smotan, a njega hoće i tako čovjek mora. Svaka se voli na svoj način, ali ti to ne možeš znati, pa se ne mješaj." - kaže mu Vlado Tomaš.

- "Tako je Vlado, svaka se voli na svoj način, sve su drage." - potvrđujem mu.

- "Da mi je znati šta na njemu nađu, e to mi nije jasno?" - zafrkava se Stevo.

- "Sve ono što ti nemaš i nikad nećeš imati, to pobroj i eto ti odgovora." - priključi se Branko Vukovojac.

- "Ajmo ća, zakasnićemo, kako rekoh, novi je dan!" - požuravam ih i sjurišmo se niz stepenice, na doručak pa u školu.