Izvršna služba (16-20)

- 16 -

U željezničku stanicu Solin sam se javio ujutro u sedam sati. Trajala je primopredaja službe, pa stadoh ukraj dok se ta cermonija završi i pomoćnik šefa čvora za Solin i Solin Luku Marcel Jurjatić bude slobodan.

Prometni ured je bio velik koliko i kancelarija šefa pomoćnika, u koju se ulazilo iz njega, i putnička čekaonica zajedno. Po sredini su bila, uz zid i prozore, nasuprot ulaznih vrata, spojena dva velika masivna stola, jedan prometnikov, a drugi za telegrafistu. Nasuprot njima, u uglu iza ulaznih vrata, stajao je elektromehanički blok uređaj. Mali ternion za putničke karte visio je na zidu pored šaltera za čekaonicu. U drugom uglu, kod ulaznih vrata, bila je velika gizana peć na ugalj i drva.

Induktorski telefoni, kojih je bilo znatno više nego u Split Predgrađu, su bili poredani po stolu otpravnika i telegrafiste, a Morze aparat uz sam zid do katrige za telegrafistu. Iza otpravnikove katrige uza zid su bili poredani limeni garderobni ormarići za otpravnike i masivni drveni ormar velike zalihe karata.

Službu je danas primio otpravnik Julijo Juraga, a napušta je Frane Šandrić, koje sam znao po glasu radeći u Split Predgrađu, a sada smo se i lično upoznali. Frane je bio krupan tridesetogodnji momak, već malo proćelav, mirnih sigurnih pokreta, rumenih obraza i odsječna baritona, sinjskog naglaska i široka osmjeha, dok je Julijo bio nešto stariji, kovrčave smeđe kose, preplašenih pokreta i plastičnog umjetnog smješka, tanka skoro dječačkog glasa i dobrodušna lica. 

- "A to si ti, kolega Mažibrada." - reče Julijo zanoseći po Mutersku, kojeg se nije do kraja oslobodio i pruži ruku.

- "A ja mislio da je to ljudina od dva metra, kolko te Marko Grbeša nahvalio." - pozdravlja se Frane.

- "Vi Sinjani samo po tome mjerite, koliko je tko krupan, koliko može janjetine prožderati i vina popiti. Dođite Mile u moju kancelariju." - javi se šef Marcel iz svoje kancelarije poluotvorenih vrata.

Za stolom je sjedio četrdesetogodišnjak, crne prosjede glatke kose, uredno počešljane i nauljene, istih takvih štucanih brkova, izbrijana lica, što nije moglo sakriti jaku gustu bradu, osrednje visine i oštrih prodornih crnih očiju.

- "Šefe, javljam se na dužnost, dobar dan." - zauzmem stav.

- "Sjednite." - reče meni, a tada pogleda u otvorena vrata - "Šandriću, dođite i Vi ovamo."

Uđe i Frane:

- "Evo me, izvolte šefe."

- "Frane, Mile će u Vaš turnus, a Vi ćete na godišnji kako smo se dogovorili, kad on upozna stanicu. Jeli u redu?" - odredi šef.

- "Slažem se šefe, dobro je." - kaže Frane.

- "Mile, koliko će Vama trebati za upoznavanje, šta mislite?" - pita mene.

- "Maksimalno četri, minimalno dvije smjene." - kažem nakon nekoliko sekundi razmišljanja.

- "Da neće biti malo, nema potrebe žuriti." - opominje me šef.

- "Ovdje su dosad dežurali pod nadzorom deset do petnaest dana." - kaže Frane - "Ipak je ovo ranžirno - rasporedna stanica."

- "Složenija je od Kopilice, tu su dvije manevre, bezbroj industrijskih kolosjeka i otpremništvo Solin Luka." - doda šef.

- "Frane kakava Vam je smjena, mislim osoblje, vođe manevre, manevristi, nadzornici skretnica i skretničari i popisni vlakovođa?" - pitam ga.

- "Najbolji, tako se potrefilo. Mijat Ivanišević i Lovre Močić, vođe manevre, Nikola Brkljačić, Mate Kalinić i Boško Kalinić, nadzornici skretnica, u Solin Luci otpremnik Stipe Perić, popisni je Joža Čiček, magaziner Ante Markovina "Juda", telegrafista Mirko Đomlija." - pobroja mi.

- "Odlična turnus ekipa, nema šta." - potvrdi i šef Marcel.

- "Onda ostaje kako sam rekao. Ja ću danas proučiti Poslovni red prvi i drugi dio, Trajne naredbe i druge specifične propise za ovu stanicu, a prekosutra upasti u vaš turnus i obaviti dvije dnevne i dvije noćne smjene, mislim da će biti dovoljno." - računam na prste vreme za upoznavanje.

- "Dobro, ako ne budeš siguran slobodno reci. Niko te ne požuruje." - kaže šef Jurjatić - "A ovdje su ti potrebna dokumenta." - izvadi iz ladice hrpu tvrdoukoričenih knjižurina i stavi uz rub stola.

- "Dogovoreno, ja vas pozdravljam, idem na autobus za Sinj." - reče Frane gledajući na svoj ručni sat.

Kad Frane ode šef zatvori vrata kancelarije i reče:

- "Milane, ja sam Vas tražio da dođete iako su mi druge nudili. Čuo sam o Vama od rukovodilaca, a još više od potčinjenih, znate, nekad sam ja bio u Predgrađu pomoćnik, pa znam tamo sve ljude. Rekli su mi da radite mirno, hladnokrvno i sigurno, bez vike i galame, ali po propisima, a vjerujte mi da to ljudi cjene. Nadam se da nisam pogrešio, jer je već povika na mene što nije došao neko stariji i iskusniji, a ja sam rekao da tražim rad i znanje, a ne godine. Ima ih dosta starijih, ali nijedan nema tehnikum, a ovdje su svi prometnici pa i ja završili Tehnikum u Kastvu, a to je nešto više od ovih kursista i dvogodišnjaka. Oni mogu na međustanice, ali za čvorne, ranžine i rasporedne stanice trebaju školovani organizatori, planeri rada, a za to oni nisu baš osposobljeni." 

- "Kako to da niste povukli nazad Čiču Branka, moju generaciju iz iste škole, on se ovdje autorizirao, a sad je u Sadinama, ukrsnici." - pitam ga.

- "Vi ste još čvorni otpravnik, a njega su tamo za stalno premjestili, pa bi trebalo dugo čekati na odluku Radničkog savjeta i svu papirologiju, to je jedan razlog, a drugi je da je Branko puno temperamentan, plane za sitnicu, a to za timski rad nije dobra osobina. Inače je potkovan znanjem, ali šta mu to vredi kad stvara stalno nervozu u timu, pa takva atmosfera ne valja ni za njega ni za cjeli tim. Eto, to je prevagnlo." - objasni mi šef.

- "Dobro, hvala Vam, neću Vas razočarati." - ustanem.

- "I još nešto, ja stanujem ovdje u zgradi. U svako doba, danju i noću, sam na raspolaganju. Bez ustučavanja pozovite me ako treba pomoći." - osmjehnu se on.

- "Hvala, imaću na umu. Ali samo u slučaju ako sam ne mogu rješiti ili ne daj Bože neke nesreće." - rekoh.

- "Dobro, dogovorili smo se." - reče on i ja pređem u prometni ured, sjednem za pomoćni stol i na listu obrasca za telegrame crtam šemu stanice i pitam Julija za lokalne nazive, one u žargonu, pojedinih mjesta, kolosjeka, rampi ili zgrada i zgradica.

- "Ti si, znači, kolega rodom iz Kistanja?" - upita Julijo.

- "Aha, od tamo, iz Bukovice." - potvrdim.

- "Znam da je to Bukovica, da nije bilo nje mi Boduli na Murteru, u Vodicama i okolo bi bili pomrli od gladi u Drugom ratu. Kod nas ima nešto vina i rakije, ulja i maslina, blitve i ostalog ze'ja, ribe, ali nema pure, pšenice i drugog žita, pa su se naši išli trampiti tamo za brašno. Talijani branili, moglo se samo torbu na leđa, ne više. Ni tovara nisu dali voditi, pa je iz kuće uvik neko bio na putu za Bukovicu. O lipi Bože, gladi i straja!" - priča on slike iz djetinjstva.

- "Vaši partizani, Šibenik, Mrter i otoci, Vodice, Biograd, Ugljan, Zadarski kraj, sve je to išlo preko Bukovice, Bukovačkog odreda, dalje u brigade i nikad nisu nastradali, narod ih dobro prima, to je bio partizanski kraj. Pa, Vodice i Kistanje su gradići prijatelji, bratimili se, baš radi toga." - kažem mu.

- "A Mile, znate li za Đuru Vračara, on je negdje od tamo?" - pita me Ante Balov, telegrafista.

- "Đuro Vračar, jeste. On je iz Bjevčena sela, Opačić mu je prezime, to ti je od Kistanja prema Velebitu sedam osam kilometara." - objašnjavam mu.

- "Išle su neke naše babe iz Primorskog Doca tamo, kažu da dobro pomaže." - veli on.

- "Zovu ga Đuro Vračar, Đuro ispod Velebita, no on je više travar i vidar, narodni ljekar, ne bavi se on nekim vračbinama, već lječi travama. Govore da mnogima pomaže i mnogi mu dolaze. Nekad ga, radi reda, milicija prijavi, a on se brani da on nikoga sebi ne zove, nego da ljudi sami od nevolje dolaze, a on će svakome pomoći koliko može, što je ljudska dužnost. Nikome ne naplaćuje, ako ga ko dariva, on tome nije kriv, ljudi ga obilaze kad ozdrave pa ga darivaju. Tako ga opominju, a onda i njima daje čajeve, pa ga dugo ostave na miru." - pričam im šta sam od dugih čuo.

Oko podne javi se šef Marcel da ide na teren, u obilazak stanice.

- "Mogu li i ja s Vama?" - pitam ga.

- "Dapače, odlično, pravit ćete mi društvo, a dobro je da vidite gdje je šta." - drago mu je.

Obučen u kompletnu tamnomodru uniformu sa šapkom na glavi, Ručnim bilježnikom i crvenom olovkom u ljevoj ruci djelovao je onako crnomanjast strogo i službeno. Kod radionice i kancelarije pregledača kola zastade:

- "Jozo, ovo je naš novi otpravnik."

- "Jukić, pregledač kola." - pruži omršavi žilavi čovjek ruku - "Drago mi je, mlade snage?"

- "I dobre, nemoj da mu vaši mudrovi otežavaju, a on zna kao će u suprotnom postupiti." - kaže mu šef.

- "Neće biti problema, ako treba hitno, biće hitno, ja ću se postarati." - obeća Jozo Jukić.

Nadzornik i skretničar na bloku 1 su stajali ispred kućice u stavu "mirno" dok smo mi bili još daleko, na pola puta između stanične zgrade i blok kućice.

- "Ovo su utovarno - istovarni kolosjeci "Petronafte." - pokaza mi šef kolosjeke koji su bili između stanične zgrade i ogromnih metalnih okruglih rezervoara spojenih sa bezbroj cjevi i ventila. Stručno pogleda par skretnica i zapisa nešto u bilježnik:

- "Trebaju ih ZOP-ovci podbiti i premjeriti, inače će doći do iskliznuća. Javit ću im to." - objasni mi.

- "Gospodaru, stanje redovno!" - raportira nadzornik Frane Mrdeža.

- "Nadzorniče, naš novi otpravnik." - upozna me šef.

- "Mlad je, jebem ti pizdu." - omaknu se Frani.

- "Opet Vi, nešto smo se dogovorili!" - zasikta šef Marcel.

- "Oprostite šefe, izletilo mi, luda glava, jezik još duži i brži od pameti." - klanja se molećivo Frane.

Šef potpisa u Skretničarski dnevnik, a onda mi reče:

- "Ovo je industrijski kolosjek za tvornicu cementa "Partizan", "Inu- plin", "Brodosas" i Vojsku. Račvaju se gore iznad tvornice "Prvoborac" čiji su kolosjeci ovo," - pokaza grupu od četri kolosjeka - "a ovi paralelni su za "Inu- Trgovinu".

To mi je već bilo poznato iz šeme u Poslovnom redu I dio, a sada sam šemu pretvarao u stvarnost.

Kad smo se odmakli od Bloka 1 , šef se nasmija:

- "Ovaj nesretni Frane ima tu uzrečicu " jebem ti pizdu", kažnjavao sam ga, drugi mu se rugaju, ali nema pomoći. Ako to ne kaže kao da ništa nije rekao, to mu dođe kao neka zaprška čorbi. Tako je, ima tome godina dana, sreo moju ženu ispred zgrade i onako uslužno pita: " Kako ste gospođo, jebem ti pizdu?", a ona samo što se nije onesvjestila. Ona je iz gospodske splitske porodice, pa nije naučila na jezik radničke klase, gdje je svaka druga rječ psovka. Ja ga dobro novčano kaznio, ali tu samo Bog može pomoći." - smiju mu se brkovi.

- "Ovo je "Mramorna", nekada tvornica za obradu mramora, a sada mi željezničari koristimo ovu upravnu zgradu za garderobu i kupatilo manevrista i ekonomat. Ovaj peti kolosjek je ujedno i izvlačnjak, a sa njega se ide i na industrijski kolosjek za tvornicu cementa " 10. kolovoz ". Ovih šesnaest kolosjeka su manevarski. Čuvaj drugi prolazni, treći i četvrti kolosjek za dolazeće vozove, nek ti ih manevra na vreme oslobađa, ako ne želiš gužvu." - hodajući korak ispred mene šef mi objašnjava i pokazuje, a usput gleda teretne vagone, naljepnice na njima i prekretne ručice, plombe na vratima i ponešto bilježi u knjižicu.

Po sredini stanice, tamo gdje se skretnicama djelila na Staru i Novu bio je Blok 2 i tu je sa skretničarem dežurao danas nadzornik Ante Močić, gojazni četrdesetgodišnjak. Šef ga upozna sa mnom i potpisa u Skretničarski dnevnik o izvršenoj kontroli.

Kod "spoljnog telefona", koji je služio za vezu manevre s otpravnikom i skretničarima bili su vođe manevre Jozo Abramac i Ivan Oblak, te raportiraše šefu o obavljenom slaganju vlakova i postavljanju kola na utovar i istovar.

Na Bloku 3, kod samog mosta na Jadru bio je nadzornik Ante Kalinić "Dugi", mršav visok čovjek dobrodušnog izgleda i blaga glasa, koji smireno raportira i isprati nas poslije pregleda.

Šef tada pozva induktorskim telefonom manevarku i mi se s njom prebacimo u Solin Luku. Tamo nas dočeka nadzornik skretnica, a šef mi tu pokaže industrijske kolosjeke "Mesoprometa", "Prerade-Silosa" i "Antiše Vučičića", tvornice salonita sa sjeverne strane zaljeva, a zatim Lučke kolosjeke između kojih su bila izgrađena ogromna lučka skladišta s južne strane zaljeva, te se sa manevarkom vratimo nazad do stanične zgrade.

- "To bi bilo to, detalje ćete naći u službenoj literaturi i priručnicima." - reče šef i ode na ručak.

Popodne, oko šesnaest sati, s otpravnikom Juragom sam pravio operativni plan rada za sljedeća dvadesetčetri sata. Naoko jednostavni par brojki, koji je predstavljao sintezu velikog broj podataka od više službi, kako u samoj stanici Solin i čvornim stanicama, tako i po međustanicama sve do Knina, koje su se sada ovdje objedinjavale. Od radnika transportne službe primani su podaci o broju kola na utovaru po vrsti robe i uputnim stanicama i istovarenim koliima po serijama, od kolske službe stanje kola po strukturi namjene, serijama, potrebama privrede, ustvari analitika stanja kolskog parka na rasporednom rajonu, a tako i od ostalih službi i stanica u čvoru i po pruzi. Kad bi se to sve do određenog roka slilo kod otpravnika u rasporednu stanicu Solin on bi ppanirao broj vlakova za sastav i otpremu po rejonima navedenim u željezničkoj karti, naručivao broj potrebnih lokomotiva i vlakopratnog osoblja i aktivirao vanredne trase teretnih vozova ako redovne predviđene u Redu vožnje nisu bile dovoljne. Tako napravljen plan se predavao dispačerskoj službi za saobraćaj i kola u Knin, a ovi dalje u Zagreb i tako je vertikalno išlo dalje sve do nivoa cjele mreže JŽ, koji su dalje koordinirali sa stranim željezničkim upravama.

Pored plana za sljedeća dvadesetčetri sata pravila se i Prognoza prema dostupnim podacima za naredna dvadesetčetri sata, a prema očekivanom prilivu i odlivu "bruta" uvodila se i treća manevra ili raspuštali vlakovi "na čekanje" po međustanicama, kada utovarno istovarni ili kolosječni kapaciteti nisu bili dovoljni. Ograničavajući faktor izgrađenog kapaciteta stanice je limitirao gornju granicu obima rada i naprezanja osoblja. Saldo od sedamsto kola u stanici, kao optimalni kapacitet stanice, je skoro redovno bio prekoračivan i prema dugoročnim procjenama građevinski je trebalo proširiti kolosječne kapacitete i u Solinu i u Solin Luci, te Split Predgrađu i Kaštel Sućurcu.

- "A šta će biti Julijo ako ovih 50 vagona ne utovari "Partizan"?" - pitam ga.

- "Već je utovario trideset, evo izvještaja magazinera, a ostalo će utovariti u drugoj smjeni, njima je to u interesu, a jedino se može desiti da bude neki kvar, pa onda oni jave na vreme. Ako nešto posumnjaš onda zoveš njihove dispačere, evo im brojeva telefona." - pokaže mi telefonski imenik koji su držali u ladici prometničkog stola.

- "A ako se ipak desi da nema dovoljno utovara i kola za otpremu, nije važan razlog, ili npr. kasni se i vlakovi ne mogu biti na vreme složeni do predviđenog polaska?" - insistiram na preciznom odgovoru.

- "Onda se otkaže taj vlak, a uvede neka kasnija trasa, samo moraš to najmanje tri sata prije javiti svima nego što je polazak novoplaniranog vlaka." - rutinski će Julijo.

- "Dobro, sad mi je jasno. Sve se svodi da na vreme o svemu budeš obavješten, u toku sa promjenama i da na njih na vreme reaguješ, jel tako?" - zaključim i čekam potvrdu.

- "Otprilike je to! - otegnu Julijo - "Pored saobraćaja vlakova ovdje imaš manevru, utovar i istovar, kolsku službu, sastav vlakova, a o svemu moraš jednako voditi brigu i sve to sinhronizirati. Ako nisi siguran ili uvjeren u neki podatak, provjeri dvaput, pa onda donesi odluku. Kad otkazuješ vlak trebaš imati na umu da su lokomotiva i njeno ooblje već naručeni, da je angažirana i vlakopratnja i da si nepotrebno angažira ljude, mučio si ih bez potrebe, a sve to treba platiti. Nije to samo šaranje po papiru, iza svakog poteza stoje ljudi, sredstva i trošak. Zato treba biti siguran i precizan." - poučava me on.

- "Jasan mi je cilj i metod, još samo malo da usavršim tehniku i dobijem na brzini," - kažem mu - "pa će sve biti u redu."

- "Dobro si ti to shvatio, znam ja neke koji nisu mogli nikako pa su otišli iz Solina, nisu mogli prihvatiti službu, činilo im se puno komplicirano i odgovorno." - reče on.

Do večernje smjene izračunavao sam brzinu i kočenu težinu vlakova za otpremu prema odredbama iz Dodatka redu vožnje i Saobraćajnog pravilnika, odnosno određivao da li će se angažirati potiskivalica ili zaprega do određene tačke na pruzi. Kako se zbog gustine grafikona izbjegavalo ograničenje brzine i produžavanje vremena vožnje vlakova trebalo je izbacivati nekočene vagone iz sastava vlakova i povećevati stvarno kočeno bruto, a to se manevristima nije sviđalo, ali su ipak morali to raditi, iako se to njima činilo kao dupli posao. To je bio prvi korak gdje je do izražaja dolazio autoritet otpravnika i nije se smjelo popuštati, jer je vlak morao na vreme krenuti, a oni su imali na raspolaganju sto načina da otežu i provjeravaju čvrstinu naredbe. Postojala su dva načina da ne bi dolazilo do sukoba, precizno i kratko naređenje ili naredba sa obrazloženjem. Ko se odluči na prvo morao je takav uvjek i u svemu biti, jer je druga strana medalje bila kazna i netrpeljivost cjelo radno vreme, a ko na drugi metod onda je morao dobro poznavati ljudski karakter i širiti zajednički interes i solidarnost cjelog tima.

- "Sreća tvoja, imaćeš dobru smjenu, ti možeš primjeniti ovaj drugi metod, oni ionako sve sami rade, samo ako ih uvjeriš da vodiš računa o tome da je i njima lakše raditi." - pouči me Julijo dok je pratio šta radim i kontrolirao je li dobro napravljeno.

Ispriča mi u međuvremenu da se oženio Solinkom, tu iz Svetog Kaje, ima sina prvašića, guši ih cementna prašina, ali eto, živi se. Nadao se da će te njihove kuće uskoro rušiti radi izgradnje ceste i zaštite arheološkog lokaliteta Salone, pa će u Splitu dobiti odgovarajući stan i pobjeći iz ove prašine.

- "Meni se čini kolega da Vi niste završili samo željezničku školu, odaje vas fond rječi koji koristite." - rekoh mu pri kraju razgovora.

- "Oho, Julijo, vidi ti ovo!" - iznenadi se telegrafsta Ante Balov.

- "Vidi, vidi, a koje rječi?" - iznenadi se i on.

- "Ne samo rječi, nego i dikcija, lakoća izgovora latinskih rječi ili poslovica na našem jeziku prevedenih sa latinskog, "... ploviti se mora ", zar to nije ono " Navigare necese est..." ,šta ste maloprije rekli?" - podsjetim ga.

- "A jest! Iša sam kod fratara, trebao sam biti svećenik, pa sam odusta u zadnji čas, prije zaređenja. Prevagnulo je ovo svjetovno." - nevoljko i kratko obrazloži.

- "Nije se moga odreći pičke!" - smije se Ante Balov - "Bila mu ona draža od mantje." 

- "Ante to pojednostavi ka pravi Vlaj, kao da je život samo u tome. Nije baš tako!" - gleda zamišljeno Julio negdje neodređeno.

- "A nego šta je! Život se iskomplicira, ako ga sam takvim napraviš. Ja ću večeras stići kući u deset, večerati, popiti po litre i sa starom u krpe, malo se potabati i zaspati oboje ki anđeli. A i ti ćeš večerati, gledati TV i u krpe, pa nećeš tamo filozofske razgovore voditi, nego ćeš ka i ja napipati oblo, jedro i toplo meso, svršiti posa i zaspati. Nema ti ništa pametnije, moj Julijo." - žustro Ante brani svoju filozofiju.

- "Eto ti što je seljak, briga njega za sve ostalo. Samo use, nase i podase." - vrti Julijo glavom uz sažaljiv osmjeh.

- "To je naš prevod tvoje Biblije, kratak i jasan. A garantujem svojom glavom da ni Papa u Rimu se ne drži svega onoga šta u njoj piše. Eno našeg fratra u Docu, mlad, rumen i zdrav, okladio bi se da sve što ženska vridi je povalio po ciloj župi, a možda i šire. A kako i neće, mlad, para ima, ništa ne radi, samo se voza okolo dobrim autom od dosade i ne traži on, one ga napadaju. Da vidiš kako ga na misi gledaju, ka mačka džigericu." - uzoda se Ante po prometnom uredu.

- "Ajde Ante, ne griši dušu, ljudi svašta pričaju, a o kome će nego o fratru." - suzbija ga Julijo.

- "A šta o meni ne pričaju, eto sriće da sam u njegovoj koži, sutra bi se minja." - završi Ante i oštrim potezima potpisa primopredaju i gurnu Telegrafski dnevnik na kraj stola.

Dođe šef Marcel i Julijo mu referira o poslu, on zakima glavom i upita mene:

- "Šta Vam se čini Milane?" 

- "Dobro je, još neke sitnice trebam razbistriti odnosno uvježbati, biće kako sam rekao." - odgovorih.

- "Odlično, polako, sve će sjesti na svoje mjesto." - ode on u svoju kancelariju.

Na primopredaji sam ja referisao. Kratko, jasno i precizno. Nije bilo nikakvih pitanja. Šef Marcel se smješkao ispod brka, a oči su mu sjajile:

- "Onda, na zadatak, momci!"

Mile Matić, otpravnik noćne smjene, rodom od Siverića, potpisa primopredaju:

- "Nu ti Boga, dođe i ti u ovaj paka, zemljače. Neka ti je sa srećom."

- "Preživiću, kako vama, tako i meni." - kažem mu smješeći se.

- "Najvažnije ti je da dobro jedeš, zato nabavi porcije i neka ti manevristi nose ručak iz "Prvoborčeve" menze. Jeftino je, a dobra hrana! Jebeš salamu i jogurte, to ne daje energiju za Solin." - savjetuje me.

- "Dobro si mi rekao, sutra ću kupiti porcije, ionako ovdje u blizini nema dućana." - kažem mu.

- "Nema dućana, a niti imaš vremena, to svakako napravi." - lupnu me ručerdom po ramenu.

- 17 -

Poslije dvije dnevne i dvije noćne smjene pod nadzorom otpravnika Frane Šandrića potpišem Poslovne redove i počmem raditi samostalno. Iako su kroz prethodne smjene čuli samo moje odluke i glas, znali su da je iza mene Frane. Osoblje na primopredaji, kako sam osjetio po atmosferi i pogledima između njih, je pokazivalo izvjesnu nevjericu i sumnju da će biti sve u redu. Pored službenog djela rekoh im:

- "Vidim neku nevjericu i sumnju, što je normalno, ne poznajemo se dovoljno, a sada nema Frane da uskoči i pokrije vašu sumnju u moj samostalan rad. Što se mene tiče ja ću svoje odraditi kako treba, a od vas očekujem isto. Što vam ne bude jasno pitajte me, a ako meni ne bude nešto bistro ja ću pitati vas. Vodići računa o sebi ja vodim i o vama i vi se prema tome ravnajte. Jesam li jasan?" 

- "Tako je gospodaru, biće sve u redu." – živnuše oni.

Šef Marcel je gledao i slušao i brci su mu se smijuljili, ali ništa ne reče dok su oni bili tu, a kad odoše reče mi:

- "Ja ću noćas biti budan, oko tri ću napraviti noćnu kontrolu, da se lakše prebrodi ova noć."

- "Ne morate radi mene, ako Vam to nije u planu." - rekoh mu.

- "Ima neki film na RAI UNO, gledaću ga sa ženom, taman se završava nekako oko tri, pa mi dođe usput." - nasmija se on.

U prometnom uredu sada smo samo ja i telegrafista Mirko Đomlija, oniži debeljuškasti četrdesetogodišnjak, kratko podšišane naježene kose, bjelih očuvanih zuba i vječito dobre volje.

- "Druškane, dajde jednu." - zapita cigaretu kad je vidio da vadim kutiju da sebi pripalim, stavi je za uvo odbivši je sad pripaliti - "To ću ja poslije, dok ovo uredim."

Ljepio je depeše u Knjigu depeša mrmljajući:

- "Seljačine, prasci neuredni, a đe će se naučiti kulturi, u jebenom Suvom Docu."

- "Šta je Mirko, častiš nekoga?" - smijem mu se.

- "Ovo onaj spetljani Ante Žunić sve zbrka, ma gledajte mu rukopis i to mi je neki telegrafist. Bolje piše moj mali Časlav!" - pokazuje mi Knjigu depeše i Antin pučkoškolski kvrgavi rukopis.

- "Kako ti se to zove sin, Časlav?" - pitam ga.

- "Jeste, zašto pitaš, šta je tu neobično?" - kao uozbilji se on.

- "Časlav se zvao srpski knez iz prve polovine devetog vjeka, dugo je vladao utemeljivši prvu srpsku državu." - kažem mu.

- "Baš sam se pita oćeš li znati, pa u njegovu čast sam mu i dao ime, samo ovi ovdje to ne znaju, misle da je to neko staroslavensko ime ili nekog hrvatskog velikaša. A znaš li ti da sam i ja Srbin?" - pita me.

- "Nisam bio siguran, znam da u Promini ima Srba i pravoslavaca; Popovići, Čavline, Pokrajci, ali za tebe nisam bio siguran, ko će to znati kad su ista imena i prezimena i kod Srba i Bunjevaca tamo u kraju." - kažem mu.

- "Đomlije su iz Razvođa, znaš li gdje je to?" - pita on dalje.

- "Kako ne, vidim Razvođe kad izađem ispred avlije, tamo je podno Promine." - objasnim mu - "Moja kuća je blizu Manastira, valjda si bio tamo?"

- "Poznam ja Bukovicu uzduž i popreko, tamo sam bio u partizanima sa Mikom Tripalom, njegov kurir." - kaže on.

- "Ti u partizanima, pa koliko si ima godina?" - čudim se.

- "Bio klapčić, trinaest - četrnaest godina. Kod kuće nije bilo ništa jesti, ja i sestra sami, pa kud ću nego u Bukovicu u partizane. Spasilo, ne krepašmo od gladi i golotinje." - objasni on.

- "Pa zar u Promini nije bilo partizana?" - čudim se.

- "Ajde ne zajebavaj, ta to je na početku rata bila NDH, počeše progoni i koljačine, jame, i napuštena rudarska okna se punila, a preživjeli Srbi pobjegoše preko Krke u Bukovicu, a ono nešto Bunjevaca i Hrvata što ode u partizane to je bilo poslije, kad su došli Talijani." - objašnjava on.

- "Pa kako završi ovdje za telegrafistu?" - raspitujem se.

- "Domovi poslije rata, dadaoše me u Željeznički tehnikum u Kastvu, a meni se nije dalo učiti za prometnika, ja htio nešto drugo ali mi nisu dali, pa se tako zaposli kao telegrafista, a i šta će mi više. Ja i moja Tonka šta zaradimo za nas troje je dosta. Stanujem tu u otpremništvu Solin Luka, struju i vodu ne plaćam i tako nešto uštedimo, pa za godišnji uzmem besplatne karte i putujemo po cjeloj Evropi. Bio sam u Napulju, Rimu, Đenovi, Padovi, Firenci, Milanu, Veneciji, Parizu, Marseju, Londonu, Hamburgu, Štokholmu, Kopenhagenu, Frankfurtu, Beču, Pragu, Varšavi i Budimpešti, možda sam neke veće gradove i preskočio, a manje da ne nabrajam. Gdje mi se svidi ostanem duže, a negdje samo prođemo i tako radim svake godine. Sada planiram uzeti " Fiću", pa ću napraviti prvu turu po Bukovici, po selima đe sam za rata bio, da vidim je li se išta promjenilo." - govori mi dok puši onu moju cigaretu.

- "Sve ćeš isto naći, ništa se sve ove godine nije promjenilo, ni ceste, ni putine, ni kuće, samo je tvoja generacija ostarila više od tebe." - kažem mu.

- "To će biti u avgustu, idem od sela do sela, od zaseoka do zaseoka, đe vidim ljude zastanem i sjedem u lad pod kustelić i pričamo, baš me briga, nigdje mi se ne preši. A spavaću neđe na guvnu, u pojati, đe stignem." - poče on zanositi po bukovački.

- "A žena, Tonka, kažeš, šta će ona reći?" - smijem se.

- "Ona to voli ki i ja, rado ide. Ne vjeruje mi da su tamo taki ljudi, ona se ravna prema svojim ovdje Bodulima, škrcima. Kad sam joj priča da te tamo ljudi počaste sa najboljim šta imaju u kući, a djecu istjeraju na avliju da ne smetaju gostima i piždre, ona se krsati i misli da je zajebavam. A reka sam joj: "Idemo, pa ćeš viditi šta su ljudi, i još više ćeš se sramiti svojih Blitvara." Idemo, to je već gotovo, "Fićo" mi dolazi za desetak dana, a on je dušu da za one putine." - smije se Mirko i čvrsto obećava da će mi ispričati kako je prošao.

- "Tonka je odavde, Solinka, ka i Juragina žena?" - pitam ga za laokalne pikanterije.

- "Jeste, samo je moja Tonka težačko djete, a Juragina je tobože građanka. Ma nisu Solinjani loši ljudi, samo je to naučilo na mizeriju i stisnuti su, škrti, a opet su duševni i nisu zatvoreni kao Vranjičani u svoj tor. Kad te malo upoznaju prihvate te kao svog, a nisu ni zadrti nacionalisti i klerikalci. Vole svoje, ma poštuju i ne vređaju tvoje. I veliki su Dalmatinci, pa tek onda Hrvati." - objašnjava mi lokalne prilike.

- "Reci mi, ti svkog đavola znaš, jeli Julio bio u sjemeništu?" - pitam ga.

- "A Julio, jeste, tamo na Visovcu, nije se htio zarediti, pobjega je zadnji dan. Nikad mi nije reka zašto, a ja ga direktno pita, ma i govorilo se, zbog pederluka, ima toga među njima, vrag će ih znati. Biće mu se smučilo ono popovsko "izvana gladac, unutra jadac". - kikoće se Mirko i gestima pokazuje ženskasto hodanje.

- "Ajd' zapali, kad si me nasmija pošteno!" - nudim ga cigaretom, a on je opet stavlja za uvo.

- "Znaš šta su mi rekli?" - pitam ga smijuljeći se.

- "Šta druškane ?" - gleda me veselo.

- "Kad si s Đomlijom u turnusu kupuj duplo cigareta, jer on uvjek puši, a ima samo jednu jedinu cigaretu što mu da Tonka, pa se vječito grebe za tuđe." - smijem se sad otvoreno.

- "Ma, ko ti je to reka? Majku im jebem, to su sigurno ovi Dolački Vlaji. A vidi!" - izvadi iz desnog džepa hlača punu kutiju, a iz ladice stola kutiju s jednom cigaretom, pa se nasmija:

- "To ja njih od sebe odbijam, ko bi tu bandu naduvanio, daš jednom, eto ih deset i ode cjela kutija. Lako je tebi, otpravnka se boje pitati, ali ja zato ispanem žrtva."

- "Odoh ja na Blok 1 dok je pauza." - stavljam crvenu kapu i uputim se prema skretnicama.

Potpišem Skretničarski dnevnik i pozovem manevarku da dođe tamo. Stigla je za minut, pa s predložačem Nikolom Sunarom odem na Blok 2 i Blok 3 i upišem kontrolu, a tada izađem kod Bloka 2 i odem do vođa manevre Ivaniševića i Močića.

Manevra 2 Lovre Močića je slagala kola za Solin Luku, a Mijata Ivaniševića manevra 1 vlakove za otpremu.

- "Kako ste vođe?" - pitam ih.

- "Dobro gospodaru." - glasno će Mijat za obojicu.

Gledam tog gorštaka, visoka i okošta tjela, jaka nosa i oštre kose, šaka ka lopari i tvrde kože na dlnaovima da je u njima mogao žeravu držati.

- "Ivanišević, pa Mijat? Da su turski zemani sigurno bi bio arambaša, s tim krupnim tjelom i takim imenom!" - kažem mu u šali.

- "Boga mi bi! Ko zna, možda mu je đed ili prađed bio." - podbada ga i Lovre, isto tako visok i krupan, ali nekako mekanijeg glasas i finijih pokreta.

- "Možda su i bili, vrag će ih znati. Ovo se ime vuče od pamtivjeka, did pa unuk, a ko zna odakle su u Unešić došli. Ma miriše na Ercegovinu i Crnu Goru, i ime i prezime." - grlato će Mijat.

- "A otkud neg' otamo. I za moje i druge po Petrovu Polju kaže se da su iz tije krajeva došli, da su većina bili pravoslavci, ma tad to nije bilo puno utvrdo, pa se popovi i fratri o nji otmali, podmićivali i oko sebe skupljali, ne radi Boga i vire, neg' radi svoje kese." - smije se Lovre.

- "Bio sam ti ja u Kistanjama otpravniče, gleda kupiti konja, bio je neki sajam, pa gleda kako pivaju i kola igraju. Isto ka i kod nas u Unešiću, oni straiji, kod mlađih se to već gubi i tamo i ovdi. I ljudi i žene isti, onako po tilu i licu, iz iste je to vriće, vidim ja. A na starijim ljudima ono malo nošnje što je ostalo, isto je kao i kod nas što se nosilo. Janjetina pečena, dobra brate, žutina isto, ma sve ka i kod nas." - priča Mijat.

- "Ka da je to puno daleko, zračne linije nema više od trideset četrdeset kilometara." - kaže Lovre.

- "Kamen tamo, kamen ovdje, krš tamo, krš ovdje, vlaka tamo, vlaka ovdje, sve je to isti vrag, muka živa i tamo i amo." - velim im - "Nego, "Stari vuk" će vam banuti oko tri, naštimajte tako pauzu, da ne bude ribanja."

- "Neka ga, ma pripazit ćemo da bude sve u redu. Hvala, otpravniče." - Mijat će, znajući narav šefa Marcela.

Dok sam išao prema prometnom uredu čujem ga kako viče na vanjski telefon:

- "Okreni na "Partizan" sa četvrtog, ajde Brkiću kopčaj manevarku!"

Teretni voz 1353 polazio je po redu vožnje u 03,15 sati. Sada u o1,oo je već bio složen, popisan i čekao je lokomotive. Bilo je u sastavu ugllavnom otvorenih E i K kola sa ugljenom antracitnom prašinom za koksaru u Lukavcu. Popisni vlakovođa Joža Čiček, plavokosi Slavonac, koji je tamo u Slavoniji rasprodao imanje i kupio sebi kuću u Kaštel Kambelovcu i čamac za spašavanje na rasprodaji u "Brodospasu", složio je tovarne listove, teretnice i putni list na stol kod mene:

- "Otpravniče, 1353 je gotov, a i ostali će moći ići prije vremena, sve zavisi od lokomotiva."

- "Odlično Joža, čistićemo stanicu od vagona, vidiću sa nadzornikom lokomotiva da to ide brže." - kažem mu.

Zovnem nadzornika lokomotiva Jakova Budišu:

- "Jakove, kako stojiš sa makinjama? Za 1353 treba mi rivalica, za 1355 i 1357 također, a svi mogu ići prije vremena." 

- "Odlično, šaljem ti odma dvije, jedna mi je za putnički 1315, a za 1355, kad stigne 1394 mogu dati potiskivalicu. Kako se on kreće?" - galami Jakov u telefon kao da viče preko brda.

- "Redovit, kod mene nema posla, u Split Predgrađu ostavlja kola, znači petnaestak minuta, to znači da će 1355 moći ići sat vremena ranije, a za 1357 imamo makinje od brzih u dolasku. Dobro je, šalji ih odmah za 1353, rivalicu ćemo vratiti s Tepljuha po najbržoj trasi da ti stigne za 1315." - računam mu naglas.

- "Bravo otpravniče, ovako volim raditi, kad sve ide kako teba, redovno ili prije vremena, da ne drhtim za svaki minut." - galami radosno Jakov - "Šaljem bandu odma!"

Pozovem otpravnika Bogdana Gaćešu u Splitu:

- "Boćo, sad će ti Budiša poslati dvije makinje za S 1353, daj im nalog da stanu kod ulazne skretnice." 

- "Dobro bato, eno ih sviraju, dobro ih je Budiša potprašio." - veseli Bogdan čavrlja u slušalicu.

- "Čuo si Mirko, otkucaj Splitu zahtjev za Opći nalog i prebaci ukrštavanje sa 1394 na Labin Dalmatinski, a sa 1352 u Kaštel Stari." - govorim mu gledajući u grafikon na stolu.

- "Odmah, druškane!" - već on prede na telegrafu.

Za petnaestak minuta lokomotive su bile na vozu. Pregledač Sunara Josip je vršio probu kočenja, a kninski vozovođa Jovo Popac preuzimao dokumente voza. 

U prometni ured uđe mašinovođa Ivan Baščovan, kojeg su zbog crnomanjaste puti i niska rasta svi zvali "Cigo":

- "Prometniče, što me budiš iz najslađeg sna? Što se nije čeka redovit polazak?"

- "Ionako nemoreš više jebavati, šta ćeš u krevetu!?" - bocka ga Đomlija.

- "Ti mi se javi, ti si mi zato sposoban!? Jadna ona Tonka s tobom. Sreća joj je što radi u "Pivari", pa je tamo časte i deru, oni podnapiti kikaši." - ne ostaje Cigo dužan.

- "Ko je s tobom u posadi?" - pitam ga, jer u ruci drži mali Strojni putni list koji je došao predati.

- "Asistent mi je "Maći" Runjić, smjeniće ga u Labinu neki tamošnji "Tućić", a na potiskivalici je Dodoja Ivan." - kaže "Cigo" Baščovan, a "Maćim" su zvali mašinovođu Ivana Runjića, rodom iz Labina Dalmatinskog, čovjeka dobrodušne naravi i visokog skoro dva metra i težine preko sto kila.

- "Dobro je, možeš letiti ko "Sputnjik", skoro svi vagoni su kočeni, još da vidimo šta će reći pregledač." - kažem mu.

- "Javite gore onim mudonjama na pruzi da me puštaju ispred 1315, neće me stići do Knina." - smije se garavim licem znajući da će izgubiti vremena zbog čekanja na ukrštavanje s dolazećim brzim vozovima.

- "Šta pričaš, koji 1315, pa tvoja rivalica ga vozi, a brzi su još u duboko u Bosni." - velim mu.

- "Jebem ti budalu, stalno mislim da vozim 1357, sludi me onaj blesavi Budiša." - pljesnu se po čelu.

- "Mirko, jesi li prebacio ukrštavanja, dobio dozvolu, dao raspis za polazak prije vremena?" - provjeravam.

- "Sve je tu!" - pruži mi Telegrafski dnevnik na potpis.

Dođe pregledač, proćelavi stari momak Sunara Josip, koji je bio stariji neku godinu od mene i precrta dva broja vagona koji ne koče:

- "Ovi ne hvataju, pa sam im isključio kočnice." - reče zadihano.

Časkom izračunam potrebnu i stvarnu kočenu težinu voza, upšem u Putni list i dam vozovođi Popcu:

- "Ajmo ljudi, polazak!"

- "Jeste li vi mulci nešto zabrljali, vidi ih, još im curi mliko iz usta." - obraća se "Cigo" meni i Josipu pregledaču.

- "Ali oni mogu dobro jebavati, a ja i ti samo za blagdane." - isprati ga Đomlija.

- "To ti govoriš za sebe!" - smije mu se "Cigo".

Dok su odlazili na voz dam naredbe skretničarima za izlaz i postavim izlazni signal na "Slobodno", odzvonim na signalnoj liniji signal " Voz ide prema početku pruge" prema Kaštel Sućurcu, a tada izađem van kod voza i signalno lampom okrenutom sa zelenim svjetlom prema kraju voza dam znak osoblju, od tamo se javi kočničar sasvojom žutom lampom " Napred" i tada zeleno svjetlo okrenem prema voznoj lokomotivi "Polazak". "Cigo" zasvira jedan dugi i dva kratka "Popusti kočnice" i sačekavši odgovor potiskivalice voz krenu, lagano, lagano, a onda uz škripu gvožđa i tutnjavu lokomotiva, krivudajući preko skretnica kao zmija, izleti iz stanice.

Vratim se u ured i pozovem Kaštel Sućurac i kažem otpravniku Ivanu Zoriću:

- "Voz 1353 ode prije vremena u 01,3o sati." - a Mirku Đomliji diktiram analizu:

- "Voz 1353 ode prije vremena u 01,3o sati, lok. 661-oo3 i 661-oo7 do Tepljuha, sastav: 19oo/60 tona/osovina, 20 E, 1o K,maršuta antracita za Lukavac - potpis Mažibrada."

Šef Marcel je stajao na vratima, brk i oči su mu se smijuljile, čekao je da dovršim diktiranje analize da kaže:

- "Dobro jutro, momci!"

- "Dobro jutro, šefe! Kako vidite 1353 ode prije vremena, a tako će i ostali, ako se šta ne zakomplicira s lokomotivama." - raportiram - "Večernja postava kola za utovar je izvršena na vreme, utovarena kola su izvučena i slažu se u Novoj stanici, nema nikakvih problema."

On sjede za moj stol i potpisuje noćnu kontrolu crvenom olovkom, štrikajući rubiku za rubikom.

- "Dobro je, neka samo tako ide!" - usta on i potpisa i u Telegrafski dnevnik istovremeno čitajući analize dolazećih vlakova.

Noć se cjedila kap po kap i dođe primopredaja. Ispisao sam detaljno sve potrebne knjige i po njima referirao.

Šef Marcel se uključi:

- "Evo, ovako se radi, nova smjena nema zaostatka iz ove smjene, tako i vi treba da ostavite narednoj smjeni."

- "Svaka ti čast kolega, puno si mi olakšao posao." - javi se kolega Mile Matić potpisujući primopredaju.

Idući pješke na trolejbusku stanicu na "Širini", kod Bloka 3, osjetio sam slatki umor, zadovoljan što je sve proteklo u redu i bez problema. 

- 18 -

Od svih ranijih djevojaka intezivno sam se dopisivao jedino sa Mirjanom, mojom Mirjanom, nekad iz Maruševca i Banjskih Dvora, a sada iz Ludbrega. Kroz pisma smo sve jedno o drugom znali, a sada smo pisali o osamljenosti, žudnji i ljubavi i planirali da se nekako sretnemo, bar nakratko, u Zagrebu, na pola puta. Ja sam planirao da odem poslije noćne s vlakom MZ (More - Zagreb) s polaskom u o9,3o sati i tamo prenoćim, a ona da dođe sutradan ujutro i tako bi imali cjeli dan na raspolaganju. Ona je to želila, ali joj je sada bila matura, pa je bilo izgleda da na maturalnoj ekskurziji dođe ili proputuje kroz Split. Tako smo iščekujući zgodnu priliku razmjenjivali pisma puna osjećaja i čekali. Ona je predlagala da godišnji odmor provedem kod nje i njenih u Ludbregu, "bar par dana", ali sam izbjegavao takvu mogućnost, jer bi izgubio odstupnicu, veza bi postala preozbiljna, mogao bi se samo planirati brak, što meni zasad nije bilo ni na kraj pameti, pošto sam studiranju davao prioritet, a o braku sam imao tek maglovitu predstavu.

U stalnoj prepisci sam bio i sa Maricom, koja je maturirala na Učiteljskoj školi u Beogradu, pa je do sada bila u velikoj strci oko toga, a sada oko traženja posla. To je bila prijateljska prepiska, ona bi meni pisala o novostima kod nje i djelu bivšeg društva u Beogradu i po Vojvodini, a ja o ostalima koga bi čuo, sreo ili nešto o njima saznao.

Ljiljani sam prestao pisati, ona je tražila nekoga pogodnog za udaju, Cica je javila da trebamo ići svako svojim putem, kad već ne možemo zajedno, a s Majrom sam izgubio svaki kontakt. Kako se nije javila poslije pet razglednica odustao sam od pisanja, pa je otišla u uspomene, ljepe uspomene rane mladosti.

Tu je bila pri ruci Lada, čisto kao seksualna veza, ali su se i sa njom susreti počeli razređivati i sve rjeđe smo se sastajali. Nije me to puno brinulo, dolazi ljeto i turisti, a tada bi mi bila samo na smetnji. Kako se činilo i ona je toga bila svjesna.

U slobodno vreme sam čitao, obilazio grad sam ili sa nekom od drugova sa željeznice, Čičom ili Stevom Dokićem. U Split Predgrađu sam upoznao i par Ličana milicionera, nešto starijih od mene, pa sam se preko njih pretplaćivao na hranu u Milicijskoj menzi na Obrovu, gdje je bila puno bolja nego u drugim restoranima za samce i upola jeftinija. Pošto smo svi radili u nekakvim turnusima društvo nikada nije bilo stalno, uvjek se mjenjalo po sastavu ili mjestu okupljanja. Dosta vremena sam trošio i u Naučnoj biblioteci, gdje bi skakao sa teme na temu, računajući da širina znanja neće škoditi, a još više da se ne odviknem od učenja, jer će mi biti lakše studirati.

Kući nisam odavno odlazio, pa sam planirao otići uskoro, možda s Dušanom, jer mi je napomenuo da bi i on možda uhvatio malo vremena za odlazak tamo.

Stevo i Ljubinka su mi redovno pisali, sada najviše o maloj Dijani, a Braco se katkad javlja, pošto je izašao iz Vojske i radio na gradilištu u "Prvoj iskri", gdje je njegova "Montaža" izvodila neke radove, tako da je privremeno stanovao kod Steve i Ljubinke i smatrao da ne treba on pisati kad oni pišu. Tako je u jednom od pisama javio da je sreo Majru u autobusu i da me je puno pozdravila, što mi je malo probudilo uspomene, ali sam znao da je veza gotova i da svako grabi svojim putem. On se u tom pismu žalio na malu plaću i da mu firma loše stoji, pa da ja i Dušan pogledamo u Splitu ima li za njega kakva posla, rado bi prešao, a ako bi postojala mogućnost najradije bi išao na rad u inostranstvo.

Poruku sam prenio Dušanu, a on mi je po običaju obećao da će pogledati, pa da ćemo mu skupa javiti. Inače, Dušan je bio po cjeli dan angažiran, često je bio odsutan, pa danima ne bi znao gdje je. Kod Rose je bilo sve po starom, išla je na nastavu i praksu, tako da bi se rjetko i na kratko viđali.

Ne čekajući više Dušana odlučim da poslije noćne smjene odem kući, tim više što mi je po bagatelnoj cjeni utrapio foto-aparat, rusku "Smenu" poznanik Mile Korolija iz Ivoševaca, koji je u Split došao prije par godina, od kad su ga izbacili iz kninske gimnazije zbog krađe nekih volova. Milicija, njega i saučesnike mu, je odmah pohvatala, tako da im "hajdučija" nije uspjela, pa se sad potuca po Splitu kao sezonski građevinac, švercer rabatinki i druge robe ispod ruke ili iz Trsta, getari i izigrava "galeba", pošto je naoko šarmantan i zgodan momak.

I Stevo mi je pisao da će sa malom Dijanom i Ljubinkom doći u Kistanje na godišnji odmor, pa ćemo se tamo sresti i vidjeti, a usput ću ih i sve slikati svojim fotoaparatom. 

U Kistanje, na Vlaku, stigao sam oko podne, i tek sam ovdje shvatio da je počelo rano ljeto, travu je trebalo kositi, a uskoro će i žetva strmnog žita. Tamo sam zatekao Rosu, Dušanku i Mirka, koji najesen polazi u prvi razred, Stevu i Ljubinku i malu Dijanu, koja još nije prohodala, ali je naveliko "vježbala". Ali sam osjećao da nešto fali, nešto čega sad nema, a tad shvatih da se još nisam navikao da nema babe Anice. Kad bi pogledao mjesto gdje bi ona obično sjedila činilo mi se da u podsvjesti vidim njenu sliku, iako su naprvaili u obe kuće novi raspored, vatrenoj i pločanici, i izbacili njene staračke stvari, kovčeg, štape, preslice i vretena.

Ispucao sam to popodne cjeli film slikajući ih sve, ćaću i maju, Rosu, Dušku, Mirka, Ljubinku, Stevu i najviše malu Dijanu, ispred kuće u avliji i po cvjeću u Guvnu, pojedinačno i grupno, ali im nisam garantovao dobre slike, pošto je blenda bila labava i svaki čas se sama, pri najmanjem pokretu, pomjerala iz namještenog položaja. Tu je bio i Milan, pa su i nas dvojicu slikali među cvjećem na Guvnu. 

Za divno čudo slike su ispale izvanredne, da me je fotograf kod kojeg sam razvio film i izradio slike pohvalio, a kad je vidio aparat i u kakvom je stanju, onda ne da me hvalio nego se čudom čudio kako mi je uopće uspjelo svih tridesetšest snimaka. 

Kao i uvjek kad bi došao kući predveče bi išao na Pištavce,pa je tako bilo i ovaj put. Išao sam sa Milanom šetajući polako putem pored Manastirske njive, a dalje tratinom do Brine i Pištavaca, sjeli bi na uobičajeno mjesto i šutke zurili u kanjon gledajući kako se Krka presijava, ševar lagano njiše, a ribe iskaču iz vode za mušicama, pnjuskaju i prave velike krugove na mirnoj vodi. Isti uvjek, a uvjek novi i ljepi, crvenili su se manastirski krovovi i bjelio vitki zvonik Svetog Aranđela.

- "Niđe nema ovakve ljepote, a pobro?" . kaže Milan da prekine šutnju.

- "Ljepote i mira, da čuješ svoje misli." - kažem ja.

- "Uvjek kad ođe dođem ki da dobijem novu snagu, napune mi se akumulatori." - veli on.

- "I ja. Zbilja, kako tebi na poslu, jel' teško?" - sjetim ga se pitati.

- "Dobro je, još šegrtujem, a uskoro ću postati majstor. Radim u onoj radioni kod Gimnazije, to ti je od "Komunalca", a poslije ću kad dobro svladam zanat početi ođe raditi samostalno. Dogovorio sam se sa ćaćom da oziđemo garažu s kanalom. Malo je teško putovai vozom, naročito zimi, ali se mura." - kaže on.

- "Šta preko zime ne stanuješ kod ujaka?" - pitam ga.

- "Ma, više volim putovati, komutniji sam ođe kod kuće, a u Kninu i nema Bog zna šta naveče. Kino, birtije, Dom JNA, a tamo mi se ne ide." - veli on.

- "Oće li više dovesti nam struju? Čujem da bi mogli do jeseni." - raspitujem se.

- "Govore da oće, trebalo bi da jave i ocrtaju trasu, pa da kopamo rupe za pale. Mi to muramo kopati, a uni će dati pale, transformator i žicu, te to namontirati. Naše je da pravimo instalaciju po kući i uzemljenja. Treba vod ići od Nove ambulante do Manastira, a odvojak za nas bi bio iz Prigrede, preko Njiva. To čekam, pa bi odma zida garažu, šta će mi bez struje." - priča mi on novosti. 

- "Valjda sada oće, a govori li se šta o vodi i asfaltu?" - pitam dalje.

- "I to je u planu, ali se govori da će se postavljati nuve, šire cjevi, da će se iznad Šušnja, kod Korlatove kuće, praviti vodotoranj, pa da će unda vodovod produžiti za Đevrske, a desno prema Macurama. A asfalt, sumnjam da će to skoro, treba prije asfaltirati cestu Knin - Zadar, ovu šta je još od Rimljana i što je Marmont proširio." - objašnjava mi on glasine koje se pričaju po Kistanjama.

- "Ima li što cura, ideš li naveče na Kistanje?" - pitam ga.

- "Slabo, odem subotom, ništa nema, samo kartaši u Gostioni, možda ljetos nešto bude, kad se ovi povrate iz gradova. Nije me briga, ionako ću najesen u Vojsku." - iznenadi me.

- "Ma šta kažeš, znaš li đe?" - upitah.

- "Kažu u Zagreb, tamo ću biti na održavanju vozila, dobro će mi doći da pečem zanat, a i vreme će brže prolaziti." - mudro rezonuje on.

- "Dobro je, bolje nego da gubiš vreme u nekom drugom rodu. Ja još neću, najesen ću upisati neki fakultet vanredno, pa sam se dogovorio da me još ne zovu." - kažem mu svoje planove.

- "Pametno, studiraj kad ti ide knjiga, šteta je da na tome ostaneš." - podržava me on.

Kad su zazvonila večernja zvona Svetog Aranđela ustajemo i krećemo nazad, dok nas jeka iz Brine prati.

- "Otvoriće Bogosloviju, čujem, biće puno đaka." - kaže Milan.

- "Pa i dosad ih je bilo, doduše po koji." - kažem mu.

- "A, ne, ne tako, napraviće se nova zgrada na mjestu gdje je Novo vrelo, baš mi je ža šta će ga srušiti, niđe ljepše ladovine nije bilo." - objasni mi on.

- "Ko to govori, ma jel' moguće?" - čudim se.

- "Ćićo Đuro, znaš da un radi kod njih, kaže da će radovi uskoro početi." - siguran je on.

- "E, onda ćemo i mi dobiti struju, sigurno! To ti je jedno s drugim povezano, znaju popovi." - nasmijem se.

- "Biće da je tako, njesam tako ni mislio." - složi se on.

Sjene su se izdužile, tice se tukle oko legla, a iza nas se još čula jeka zvona Svetog Aranđela iz Brine, dok se nebo crvenilo tamo daleko iznad visova Velebita.

- "Ljepo veče!" - Milan će. 

- "Boga mi, ljepo!" - potvrdim.

- "Nema grma ni drače zelene,

Đe si dragi sjedio brez mene ..." 

- čuje se kako Đuka zapjeva iznad Zidina, kod ovaca.

- 19 -

To ljeto 1968. godine počelo je kao i svako do te godine. Po štampi su bili neki napisi o krizi u Čehoslovačkoj, o "Praškom proljeću", o Dubčeku i Svobodi, o tome kako se u Čehoslovačkoj traži veća samostalnost i ravnopravnost u Varšavskom paktu ili "Istočnom bloku", ali da SSSR kao lider u Paktu ne želi promjene, u čemu su ga i ostale članice podržavale. Od njih se čulo da je u Čehoslovačkoj došlo do revizionističkih devijacija koje bi na kraju dovele do gašenja socijalizma i raspada socijalističkog bloka u svjetskim razmjerima. Naše državno i partijsko vodstvo je simpatiziralo Čehoslovačku, ali ne toliko da se konfrontiraju sa SSSR-om i ostalima u bloku, ne želeći da se ponovo desi Informbiro iz 1948.godine.

O tome se u mome društvu pričalo, ali niko nije stvari uzimao za nešto ozbiljno i veliko, sve onako " ... političari se bore za fotelje i položaje, pa se malo posvađali oko trpeze, pa će jedan ili dva sletiti s položaja u dobru i zasluženu penziju i gotova stvar...". A voz "ČEDOK" iz Praga je redovno dolazio i dovozio češke turiste, koji su se po cjeli dan pekli na suncu po plažama, mazali uljem protiv sunčevih opekotina i jeli pomidore i mortadelu i pili crno vino.

Moje društvo se okupljalo na plaži Bačvice i to na djelu "Željezničar" gdje su bile kabine i betonski pristup moru i tuševi. Nikad nije bio isti sastav klape zbog rada u različitim turnusima, ali nas je uvjek bilo pet-šest. Dolazio je Bogdan "Boćo" Gaćeša, stari proćelavi momak, otpravnik u Split Putničkoj, Gojko Čubrilo, telegrafist u Split Putničkoj, isto stari momak, koji je vanredno polagao ispite za otpravnika u Tehnikumu u Zdrvka Čelara u Beogradu, Ilija Rašuo, radiotelegrafist iz Split Predgrađa, Petar Dokić, otpravnik iz Perkovića ili Primorskog Dolca, Stevo Dokić, mlađi mu brat, otpravnik u Sadinama, Jozo Grgić, otpravnik iz Labina Dalmatinskog ili Brdašca, Stevo Petko, otpravnik iz Sadina, Šime Nimac, otpravnik iz Kaštel Starog ili Sadina, Branko Čiča, sada otpravnik u Brdašcu ili Labinu Dalmatinskom, Mane Rokvić, pregledač kola u Split Putničkoj, Dušan Zarić, rodom iz Obrenovca, manevrista u Split Predgrađu, Petar Bjalobrk, električar kolskog osvjetljenja u Splitu, milicioneri Rapajić Đorđe "Raf", Milović Miladin " Medeni", Pero Milivojević, Nikola Đekić, Jovo Krajinović, Đorđe Eraković, i mnogi drugi kad ne bi imali gdje drugdje ići.

Igralo se briškulu i trešet, pričali vicevi, izvodile šale na nečiji račun i tako ubijalo vreme. Šta drugo kad nije bilo para osim za hranu i podstanarstvo.

Tako velika momačka družina tražila je partnerke među Čehinjama ili domaćim curama iz unutrašnjosti koje je lako bilo prepoznati po kao sir bjelu tenu, šugamanima i obaveznim kremama ili uljima za sunčanje. Kad se tome dodaju i de mode kupaći kostimi i prtljaga koje su sa sobom vukle na plažu nije moglo biti greške da su "furešte". Dolazile su i lokalne, domaće cure, preplanule puti i ljubomorne što su zapostavljene te se izrugivale velikim "Don Žuanima". 

Bilo je tu šale, dogovaranja, udvaranja, ali najviše jalovog utroška vremena. Kad sam bio slobodan dolazio bi tamo poslije ručka, pa bi bio do predveče, a onda bi išli na večeru u Milicijsku menzu na Obrov, pošto se tamo većina nas hranila, a onda na Pjacu. Ko je imao dogovor s curom, išao je u kino, ili ako je imao neke druge obaveze napuštao je društvo na Pjaci, a ostatak klape je boravio tu još koji sat, a onda odlazio na Rivu ili išao šetati prema Zvončacu.

Kad sam počeo raditi na pruzi i Solinu s Ladom se nisam više sastajao. Jednu večer je došla u Solin kad sam napuštao dnevnu smjenu, tobože kod prijateljice Zlate Papak, robne blagajnice u Solinu, godinu dvije starije od mene, i tu u stanici stanovala sa materom i dvije sestre, pa mi se pridružila na povratku u Split. Da bi bili diskretni nismo otišli u Centar ili na Rivu nego u kino u "Domu brodogradilišta", a poslije se laganom šetnjom uputili njenoj kući koristeći svaki zaklon da zastanemo i ljubimo se.

Stari su bili već zaspali kad smo tiho ušli u njenu sobu. Ona upali malu noćnu lampu i donese škotski viski:

- "Nismo se dugo vidjeli. Bio si na pruzi, pa sad u Solinu, nikako diskretno da dođem do tebe. Tako sam te se zaželila." - šapuće ona uzbuđeno dišući.

- "Bio sam u strci, a u Predgrađu nemam šta tražiti, a da sam došao svi bi se dosjetili i onda ništa od naše diskrecije. I sama znaš da bi to za tebe bilo jako neugodno."

- "Mogao si poslati pismo." - izleti joj.

- "To si mogla i ti, stiglo bi mi na stan, a koliko je sigurno da ti pišem na stanicu, znaš da bi ćirili u nj na jednom od sto mjesta kroz koja bi išlo do tebe." - kažem joj.

- "Pa da, na kuću ne možeš, otvara bi stari, a oni na stanici bi sigurno otvorili praveći se da su mislili da je službena pošta." - složi se ona.

Sjedi do mene i sva drhti, viski joj se u čaši bućka kao uzburkano more na lebiću. Gledam je. Uredila se kao da ide na neki prijem, nova i lakirana frizura se presijava na svjetlu lampe, crveno našminkane usne, puderisano lice i "nacrtane oči". Popijem viski i sačekam da i ona odoži čašu:

- "Dođi malena." - zagrlim je oko ramena.

Ona uzdahnu i čvrsto me brzinom munje zagrli oko vrata, šireći svoje punačke i meke usne da prihvati moj jezik. Izvučem joj majcu iz suknjice i lagano klizim rukama prema grudima. Sise su joj nabrekle i tvrde kao jabuke, a bradavice samo što se ne rascvjetaju.

Otkopčam joj suknju i skinem je zajedno sa malim svilenim gaćicama. Ona mi zdušno pokretima tjela pomaže i namješta se ne prekidajući strasni poljubac.

Otrgnem se iz zagrljaja i brzo skinem odjeću. Lada se ispruži na krevetu lagano šireći noge. Crni bujni čuperak se sjajio na diskretnom svjetlu noćne lampe i podrhtavao. Prihvatim joj potkoljenice i lagano klizim rukama po glatkoj zategnutoj osunčanoj koži vrućoj kao žeravica i dođem do kao led hladne i oble guze, podignem je malo i muškost mi kliznu u vrelo i vlažno međunožje, čuperak u grču tjela joj zadrhta još jače, a ona poluotvorenih usta pruži ruke prema meni. Spustim prsa na njene čvrste dojke, a ona me obgli i rukama i podignutim nogama. Lagano se njišući prodirao sam u nju do kraja, a pri svakom sudaru tjela ona je ječala i borila se kao lavica da me ne ispusti iz čvrstog zagrljaja.

- "Možeš unutra." - šapnu mi između dva teška uzdisaja, pokrenu guzu sitnim trzajima prateći moj ritam prodiranja. Znoj nas je oblivao od glave do pete, dok su njene oči gledale negdje u ništa, a usta borila za zrak.

Pratio sam je i doživišmo ekstazu istovremeno. Tjela nam se opustiše jedno pored drugog, od znoja klizava kao iz mora tek izvađene ribe.

Šutimo i teško dišemo.

- "Jesi li živ?" - ona prva podignu glavu i poljubi me u obraz.

- "Jedva, tek malo." - šapnem i okrenem se na leđa provlačeći ruku ispod njena vrata i privučem je sebi.

Stavi mi lice u podbradak i dahom mi hladi vrat, a kosom draška lice. Poljubim je u tjeme.

- "Bila sam dobra, zar ne?" - šapnu bestidno mi milujući muškost.

- "Predobra, a ja?" - šapućem joj u kosu.

- "Divno mi je bilo, previše divno," - miluje mi prsa širokim pokretima." - hoćeš li ostati cjelu noć, volila bi to."

- "Hoću, pazi da se na vreme probudimo." - opomenem je.

- "Bez brige, moramo nadoknaditi propušteno, o kako sam sretna noćas." - ljubi mi vrat i prekri me svojim oblinama.

Skoro da nismo ni spavali. Vodili smo ljubav cjelu noć mjenjajući poze, gubili dah i obamrli sušili znoj. Sustiže nas zora. 

Pred odlazak Lada nam nali viski:

- "Ovo je za oproštaj." - iznenadi me.

- "Tako si odlučila!?" - začuđen pitam, a tad mi se razjasni slutnja koja me cjelo vreme držala od sinoć, te dolazak po mene u Solin, te posebna odjeća, frizura i šminka i strastvena ljubav cjelu noć.

- "Da, otud i ova duga pauza među nama. Dvoumila sam se, ali nisam izdržala da te još jednom ne vidim. Ali sad je gotovo, počela sam se zaljubljivati u tebe, trebam se na vreme povući. Znam da ne možemo biti par, da ne možemo planirati zajedničku budućnost, jer sam dosta starija od tebe, a svaki produžetak veze donio bi nam samo patnju. Idem za desetak dana u London kod sestara, lakše ću sve prebroditi, a možda se i ne vratim. Ne zamjeraš mi?" - promuklo šapuće.

- "Ne, znali smo da će do ovoga doći. Draga si mi, volim voditi ljubav s tobom, ali ne mogu reći i lagati ti da sam u tebe zaljubljen. Pošteno?" - kažem joj.

- "Bili su mi divni susreti s tobom, radi ničega se ne kajem niti se stidim, pamti me kao takvu, baš takvu kakva sam bila u ovoj sobici s tobom. Hoćeš li?" - krupnim očima zuri u moje.

- "I ti mene. Ovo je naša mala slatka tajna koje ću se uvjek rado sjećati." - poljubim je, a ona uzvrati.

- "Ćao, ljubavi moja." - prošaputa, a dvije vrele suze joj krenuše niz obraze.

- "Ne plači, nemaš radi čega. Ne kvari sve sad na kraju." - popijem joj suze.

- "Dobro, neću." - usiljeno se osmjehnu na vratima.

- "Zbogom." - izađem ne osvrćući se glumeći emocionalnu čvrstinu.

Laganim korakom, nogu pred nogu, nogama teškim kao da su od olova odlazim na trolejbusku stanicu, u duši mi čemer, u očima sjeta:

- "Sad sam sam, ostaju mi samo Mirajanina pisma." - pomislim i već mi se roje stihovi, rodiće se još jedna pjesma.

- 20 -

A u najljepše doba ljeta u Prag uđoše tenkovi Varšavskog pakta. Bata, Ljubinkin brat, pisao mi je još prije mjesec dana da idu na rezervne položaje i da mu se produžuje vojni rok i da mu se više ne javljam dok se on prvi ne javi, pa ovo za mene ne bijaše veliko iznenađenje. Pretpostavljao sam da Sovjeti neće dozvoliti pobunu u vlastitim redovima i da će to stanje u Čehoslovačkoj nekako biti ubrzo rješeno.

Češki turisti koji su se zatekli u Splitu i okolini bili su zbuljeni, preplašeni i tužni. Bilo mi ih je strašno gledati, pa sam nastojao pomoći bilo čim, informacijom, savjetom ili materijalno. One češke željezničare koji su imali svoj vagone na splitskoj stanici obezbjedili su željezničari, a ostale turiste su lokalne vlasti smjestile gdje su mogli osiguravši im hranu i spavanje dok se ne vidi šta će dalje biti.

Neko je govorio da su Česi u pravu, neko da nisu nego Sovjeti, ali je većina mislila da hirove političara plaća narod, ni kriv ni dužan. Sami Čehoslovaci, s kojima sam se dobro sporazumjevao poznavajući odranije pomalo češki jezik, su krivili Sovjete, ali nisu štedili ni Dubčeka i njegovu frakciju i govorili mi kako mi živimo u raju u odnosu na stanje kod njih.

- "Vi svega imate, ne bojite se milicije i doušnika, slobodno o svemu se piše i govori, a kod nas je sve suprotno. Koliko su krivi Rusi, još gori su Čehoslovaci koji su im sluge i ulizice, od kojih nas je najviše strah. To je tip ljudi koji bi i roditelje prodali za svoj komadić vlasti, pa bila ona danas Sovjetska ili sutra amerikanska. Vi ste pošteđeni i od jednih i od drugih, svoji ste, a to je najveća sreća." - priča mi Honzo, otpravnik iz male stanice u blizini Praga.

Šta da mu kažem? Svoje nisam htio ni kuditi ni hvaliti, a niti se mješati u Sovjetsko - Čehoslovačke odnose. Ni samom mi nije bilo jasno, ako su tamo u Čehoslovačkoj komunisti na vlasti i neki je socijalizam, u SSSR-u isto, zašto kao nosioci iste ideje nisu našli rješenje bez tenkova i surove vojne prisile, što opet plati mali čovjek u kojega se i jedni i drugi zaklinju.

Pitam Dušana o čemu se tamo radi znajući da on zna i ono što ne piše u štampi i ne objavljuje na radiju i televiziji, dobih kratak odgovor:

- "Čehoslovačka hoće više samostalnosti i autonomnosti u svojim odlukama, a Sovjeti stavljaju kao prioritet zajedničke obaveze u Bloku. To ti je duga priča, Česi kažu da su samostalna suverena država, a Sovjeti govore da su im tu samostalnost i suverenost oni platili krvavim dankom Crvene armije i ruskog naroda u Drugom svjetskom ratu, dok su oni mirno podnosili Hitlerov jaram, te da nema govora o punom već ograničenom suverenitetu, kako to tumači tzv. Brežnjevljeva doktrina. Ko je tu u pravu vrag bi ga znao, kao što je slučaj kod kršćanstva gdje i katolici i protestanti i pravoslavci govore da su u pravu i da su oni pravi sljedbenici Isusa Hrista, a svakom je jasno da ne može biti tri istine nego samo jedna. I ovdje je nešto slično."

Uglavnom "češka kriza" pokvari ljeto nama momcima, u ovakvoj atmosferi nikome nije bilo do udvaranja i ljubavi, bilo je to vreme sažaljenja i humanosti, i potajnog ponosa što se nama tako nešto ne može desiti, jer je Maršal na vreme rješio te probleme.

Natječaji za upis na fakultete su objavljeni, sve sam ih prikupio i proučio i dvoumio se između Pravnog fakulteta i Više ekonomske škole. Uvjeti upisa na pravo su bili stroži i studiranje je bilo puno skuplje nego na Višoj ekonomskoj školi, pa sam potajno navijao za Višu, biće mi jeftinije, a kao struka nudi mi više specijalizacija od prava i lakše zaposlenje po završetku studija. Sačekam da čujem šta misli Dušan, a njega kad mi treba nikako da nađeš, potrevi se da je baš tad odsutan i na nekom putu, a o svojim planovima i radu nikada mi nije ništa pričao.

Do prekosutra sam se morao prijaviti i uplatiti upisninu, a njega nema niti znam gdje je. Treba mi i trideset hiljada dinara, a ja toliko nemam dok ne primim plaću, a i ona neće biti još, ni u najboljem slučaju, za pet dana. Uzmuvao sam se, idem na ulicu ne bi li nekog pogodnog sreo za pozajmicu, ali kao za inat ne naiđoh nigdje na nikoga, pa ni na poznatim mjestima okupljanja društva. Vraćam se sav utučen preko Pazara kući, ostaje mi još sutrašnji dan do podne, valjda će Dušan do tada naići, i sretnem tu otpravnike Antu Mrčelu i Marka Keru.

- "Di se ti mali skitaš, što si se snuždio?" - umjesto pozdrava javlja se Ante.

- "Idem s Više ekonomske, gledam se vanredno upisati." - kažem im bezvoljno.

- "Oho, hoćeš ti to ozbiljno?" - Marko se ubaci u razgovor.

- "Čvrsto sam odlučio, ali imam mali problem." - kažem im.

- "Koji problem, šta tu ima, ili uči ili ne troši pare i vrime uludo!" - kaže Ante.

- "Treba mi do plaće trideset hiljada za upis i ne znam gdje da ih nađem, a kao za inat brat mi je negdje na putu." - rekoh gledajući ustranu.

- "O, lako zato, ko će Ante, ja ili ti?" - Marko pogleda Antu.

- "Ja ću platiti piće, a ti malom daj pare." - Ante se uzozbilji - "Ako nemaš ja ću!"

- "Dogovoreno, ajmo na piće." - pozove Marko.

Uđemo u bife na vr Pjace, naručimo piće, a Marko mi da novac:

- "Nek' ti je sa srećom moj studente! Reći ćeš mi kako idu studije."

- "Vraćam na plaći, hoću, i hvala kolege." - sretan sam šta se oslobodi velike tjeskobe.

- "Ne žuri, drago mi je da sam pomogao." - kaže Marko.

- "Dobro je da imaš volje, ja sam tako nekako razmišlja u tvojim godinama, ali onda udariše skraćeni turnus i tako prođe vrime i volja." - doda Ante.

- "Ma, i ja sam mislio isto, a kako kažeš ubi nas taj skaraćeni turnus, nikad slobodan, pa se oženih i ode sve u nepovrat, sad mi je ža, ma i kasno." - Marko povlađuje Anti.

- "Starimo kolega, neka mladi uče, naše je prošlo." - pomiri se Ante sa stanjem stvari.

Sutradan rano ujutro uplatim školarinu, prikupim i popunim potrebna dokumenta, a dan kasnije izađem na prijemni ispit iz matematike, srpskohrvatskog i njemačkog jezika. Matematiku i srpskohrvatski položim rutinski, bilo mi je lako, a kad sam došao na njemački vidim da svi imaju rječnike, a ja sam pogrešno bio shvatio da se sa ničim ne smije služiti na ispitu. Srećom, nije bilo teško, pa sam rješio bez problema prevode i neka gramatička pravila, te sam bio prvi gotov. Profesorica Barišić dođe do mene i tiho pita gledajući napisano:

- "Što niste koristili rječnik?"

- "Zaboravio sam ga, a za ovo mi i ne treba." - tiho odgovorih,da ne smetamo drugim kandidatima.

Ona pregleda napisano i kimnu glavom:

- "Odlično, Vi dobro znate njemački?"

- "Vidićemo, ovo znam." - kažem.

- "Išli ste u gimnaziju?" - pita.

- "Ne, u Željezničku tehničku u Beogradu." - odgovorim.

- "Fino, dobro su Vas naučili." - odnese moje papire.

Dušan se vratio te večeri pa mu pokažem indeks:

- "Upisao sam se na Višu ekonomsku, komercijalni smjer."

- "Dobro je, imaš veću širinu nego na pravu, a poslije druge godine imaš diplomu, ako ti se neda više studirati. A možeš produžiti na drugom stepenu na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, oni sarađuju na nastavnom planu s Višom ekonomskom."

- "Dobro, vidićemo kako će ići. " - kažem.

- "Treba li ti para, koliko košta upis?" - pita on.

- "Trideset hiljada, ali tu su uračunati udžbenici i skripte i ostali papiri oko upisa. Pozajmio sam od kolege, vratiću mu na plaći, biće mi ovih dana." - kažem mu.

- "Dobro, reci ako ti treba. Bio sam u Zadru, imali smo neku konfernciju, inače ne bi trebao tražiti okolo, dao bi ja." - kaže mi.

- "Imaš ti izdataka za Rosu, ne možeš ni ti sve." - velim mu.

- "Dobro Miško, sad ćemo studirati, ako ti koja knjiga zatreba, javi se, možda ima kod mene, a neke profesore poznajem, pa kad bude ispit javi se." - govori on čitajući upisane predmete i imena profesora iz indeksa - "Zbilja, moraš li ići na predavanja?"

- "Ići ću kad sam slobodan, formalno se mora dobiti potpis, kažu da nije oko toga strogo." - objasnim mu.

A teta Anđa je bila oduševljena kad je vidila moj indeks:

- "Bravo, to volim, sve sam svoje podstanare tjerala da uče, da se bore, ajmo popiti liker za sreću."

I popijemo nas dvoje po bićerin njenog domaćeg "šerija".

Tog upisnog roka u Višu ekonomsku upisao se i Jozo Grgić, a na Višu školu za organizaciju Branko Čiča. U društvu su nas počeli zvati "studentima", neko iz šale, neko podsmješljivo iz zavisti. No, nisu nas pokolebali, išli smo popodne na predavanja, a navečer smo izlazili kao i ostali na Pjacu, u kino ili na "Bastion" ili u "Podrume" na ples.