- 56 -
Sa Milicom bi se čuo ponekad telefonom kad bi nazvao školu u Klisu gdje je radila. Malo o ovom, malo o onom, a najviše o studijima na Višoj. Ona se žalila da ima puno posla i da ne stiže učiti, često ide na selo kući, a pomaže i sestru koja ide u Trgovačku ovdje u Splitu. I stanove je često mjenjala, gazde ko gazde, prva dva mjeseca te puste na miru, a poslije poskupljuju stanarinu, ograničavaju toplu vodu, izmišljaju dodatne izdatke, a ako nećeš platiti onda seli.
Bili su to prijateljski razgovori momka i djevojke rodom iz istog kraja koje su mučili slični životni problemi bez namjere jedne ili druge strane da se pretvara u ljubavnu vezu, mada ni za to vrata nisu bila zatvorena. Sva moja agilnost je splasla iz straha da ću biti odbijen, pošto je sve kod mene bilo u zraku, vojska, studije, a nisam mogao ponuditi ništa sigurno i opipljivo, a ona je to znala i ničim nije pokazivala da je koliko toliko za neku ozbiljniju vezu zaintersirana. I to je tako u to vreme trajalo, prijateljstvo i ništa više.
Tog aprila konačno sam se rješio ispita iz Komercijalnog poslovanja i profesora Ferde Demorija. 29. aprila 1971. godine položio sam i taj ispit s dovoljnim. Taj ispit sam htio polagati u februarskom roku, ali je profesor bio bolestan i nije bilo ispita, a sada mi se nije žurilo pošto ću moći tek najesen upisati treću godinu u Osijeku na Ekonomskom fakultetu. Poslije nekoliko dana iz dekanata sam uzeo potvrdu o diplomiranju i odnio je u firmu, neka je imaju u personalnom listu, ko zna kada će biti promocija i dodjela diploma. Isto sam napravio i u vojnom odsjeku u Kninu i oni su mi do daljnjega odgodili služenje vojnog roka. Ljeto bez obaveza je bilo preda mnom.
S opojnim mirisom proljeća je mladost živnula, Pjaca je sada svako veče bila puna, a odatle se poslije sat dva društvo razilazilo na Rivu, u šetnju prema Zvončacu, ili na ples ili se išlo kući. U to vreme upoznao sam Mariju Pejtović, vitku plavušu duge kose, radnicu u "Jugoplastici" , koja je zbog svog vitkog stasa i ženstvenog gracioznog hoda bila angažirana kao manekenka na tvorničkim promocijama novih "Jugoplastikinih" modela. Došla je na Pjacu sa svojim ženskim društvom, a upoznao me sa njom Zdenko, kolega s Više ekonomske, koji je bacio oko na nju, ali izgeda bez uspjeha. Ona se držala malo s visoka kad je on bio u pitanju, smatrala je da je prestar kao tridesetogodišnjak za nju, a previše se klasično oblačio, pa je izgledao još stariji.
Ja sam se s proljeća ponovio. Dao sam sašiti odjelo, jedan mjesec sam platio štof, a drugi šivanje i tako mi je bilo jeftinije nego da sam kupio konfekcijski gotovo. Nakupovao sam i košulja, majci i hlača, sve u modnom trendu te sezone, a nije mi bilo teško naći odgovarajući broj zbog tjelesne građe i sve je izgledalo kao da je šiveno prema meni.
Ona je bila Imoćanka, tamo od Šestanovca, otac joj je bio privatni mesar, a pola rodbine joj je radilo u Njemačkoj kao gastarbajteri.
Pratio sam je sa Zdenkom na autobusnu stanicu na Rivi, jer je stanovala na Brdima kod nekih rođaka, a pošto prvi naiđe Zdenkov autobus on ode, a nas dvoje ostašmo sami da čekamo njen.
- "Baš mi se još ne ide kući." - pogleda ona na sat na Sv. Frani.
- "Idemo prošetati, ako želiš?" - ponudim se.
- "Može, idemo prema Zvončacu, od tamo mi polazi četrnaestica za Brda, pa mi je svejedno na kojoj ću stanici ući." - predloži ona.
Pitam je da li ima momka, mora da je tako ljepu i zgodnu stalno opsjedaju.
- "Opsjedaju me, ali nemam, još nije naiša onaj pravi. Eto, Zadenko mi se nabacuje, on bi se sutra ženio, ali se ja ne mislim još udavati, ima vrimena." - smješi se ona dok priča i nabraja još neke takve prilike.
- "A kako to da nisi išla u Njemačku kad tamo imaš puno rodbine već se mučiš u "Jugoplastici" za tu sirotinjsku plaću?" - pitam je.
- "Moji dobro stoje, ne tribam raditi ništa, a ovdi sam se zaposlila posli srednje trgovačke, šta bi radila u onoj pustinji kod kuće." - objasni ona.
- "Znači, računaš da ćeš ovdje lakše naći odgovarajuću partiju, zar tamo nema ljepih Imoćana?" - zafrkavam je.
- "Ono što vridi je po svitu, dođu oko Božića i Uskrsa, a ono što je ostalo ne vridi ništa." - smije se ona.
- "Zanči, treba biti mlad, ljep, bogat i pametan, teško će to biti spojiti u jednome, možda ćeš se načekati dok takav naiđe?" - šalim se.
- "Sve to, samo ne mora biti bogat, ja imam za oboje." - šali se i ona.
- "Onda i ja imam neke šanse." - glasno zaključujem ja.
- "Pa, imaš ti svoj posa!" - ustvrdi ona.
- "Ma imam, nije nešto naročito, gledaću nešto bolje." - kažem joj.
- "A završio si i Višu ekonomsku i misliš dalje studirati?" - iznenadi me.
- "O, pa ti znaš više o meni nego što si od mene čula?" - odgovorih protupitanjem.
- "Lako se to sazna kad se raspitaš o nekome?" - smije se.
Stigli smo do polazne stanice autobusa i ne stajući idemo dalje do šetnice uz more. Ona ništa ne govori, a ja računam da ima vremena, autobus vozi do ponoći.
Sjednemo na zidić pored mora i kao da nam ponesta rječi. Pogledam je i uzmem za ruku. Ona okrenu lice prema meni i obasjaše me njene kao nebo plave oči. Usne nam se spojiše nježno, kao leptir i cvjet. Djevojački opojni dah okupa mi lice. Ljubili smo se bez rječi sve strasnije, a ruke mi počeše milovati njene grudi, oble s propupalim bradavicama. Ona samo dublje uzdahnu i strasnije mi prljepi usne, a onda se naglo trže:
- "Vrag si ti, znaš!" - zacakliše pravilni bjeli zubi dok rukom namjesti čuperak na čelu.
- "Otkud ti sad to, oboje ovo želimo, zar ne?" - nasmješim se.
- "Desilo se više nego što sam očekivala, nekako je naglo." - uozbilji se ona.
- "U ljubavi nema planova, što spontanije se javi to je ljepša." - nastojim održati opuštenu atmosferu.
- "Moram sad kući, kasno je." - podiže se sa zidića.
- "Poštujem tvoju volju," - ustanem i ja i uzmem je za šaku. Ona me prihvati pod ruku, nasloni se na mene i uskladi hod.
- "Bili bi lip par." - reče.
- "Zar nismo, činilo mi se da to želiš, a i ja želim da se zabavljamo?" - kažem joj.
- "Pa, hoćemo. Hoćemo li se sutra naći, ali ne na Pjaci?" - predloži ona.
- "Može li kod "Slovenijalesa", tu na Obali JNA, tu dolazi četrnaestica, u sedam?" - predlažem joj ne otkrivajući svoje namjere.
- "Može, dogovoreno, čekaj me, doći ću sigurno." - zagrli me u mraku desetak metara od autobusne i dugo dugo se ljubimo.
Začu se motor autobusa, ona se otrgnu iz zagrljaja i uskoči u autobus koji isti čas krenu. Kroz veliki zadnji prozor baci mi smješak i poljubac s dlana.
- 57 -
Tog jutra, poslije kupanja i brijanja, obučem novo odjelo i krenem bez cilja preko Rive. Kod Kule sretnem Antu Ivkovića, nekadašnjeg šefa stanice Labin Dalmatinski, pozdravimo se i poslije par formalnih rečenica on me upita da li sam slobodan i da pođem sa njim do željezničke stanice u "Komercijalu". Sada je on radio kao komercijalni predstavnik ŽTP-a pri "Dalmacija cemetu", i ide se tamo javiti, a ima i neki predlog za mene.
- "Idemo, nemam ništa u planu." - složim se.
Tamo u Komercijalnoj službi, ispostavi ŽTP-a, radili su Danko Saraga kao šef ispostave i Svetislav-Slavko Pribudić kao njegov referent i pomoćnik. Danko je bio čovjek visoka rasta, potkresanih brkova i kao pojava djelovao autoritativno, a bio je željeznički kadar koji je u Zagrebu završio Visoku privrednu školu. Slavko je bio srednje visine, valovite svjetlosmeđe kose, uvjek upicanjen u odjelo s kravatom, izbrijan i podšišan, pravi pedanter, a neobično komunikativan i vesele prirode, da ga je Danko znao opomenuti kad bi u svojoj živosti pretjerao.
Odmah, dok smo se upoznavali, osjetio sam da se ovdje razgovaralo o meni. Znali su da sam diplomirao na Višoj ekonomskoj i to komercijalni smjer, da sam bio odličan učenik u srednjoj u Beogradu, a Slavko, koji je tamo završio Višu saobraćajnu školu, isticao je kako su me tamo hvalili i njegovi profesori kao velikog talenta. On je znao tako pretjerivati, a možda je i čuo koju takvu rječ.
- "Mile, ova dvojica te hvale, a ja nisam ništa loše čuo od ostalih, pa smo ovdje nešto razmišljali da ti budeš komercijalni predstavnik pri "Dalmaciji cementu", jer Ante ide za šefa ŽAS-a. Plaća je manja nego prometnička, ali ima izgleda da se poveća, rade se izmjene pravilnika, a dotle ćemo te držati na zamjeni s prometničkom plaćom. Šta ti kažeš?" - kaže mi Danko.
- "Malo sam iznenađen, ali ja znam svoj prioritet, a on je da završim Ekonomski fakultet, i najesen upisujem treću godinu. Ako je tako kako kažete, pristajem jer ću imati više vremena za učenje." - odlučim se odmah.
- "Pametno mladić misli, reka sam ja." - kaže Slavko.
- "Možeš učiti i na poslu najmanje pola radnog vremena, imaš kancelarije u stanici Solin i tvornici "Prvoborac". Ujutro popišeš podatke i popuniš evidencije, na kraju mjeseca napraviš obračun koji ti potpišu u upravi "DC" i ovdje u "Komercijali" i to je sve. Uostalom, ja ću ti pokazati." - kaže Ante.
- "Ti formalno pripadaš Sekciji, ali s nama obavljaš posao, oni ti tamo samo daju plaću." - kaže Danko.
- "To nije bitno, Vi se dogovorite sa šefom Keršićem." - kažem mu.
Slavko iznese piće, natoči i nazdravi:
- "Za dogovor i za sretan početak, obojici."
Ispijemo piće, a Slavko ne zatvara usta:
- "Rekao sam da je on pravi, pogledaj ga, pravi poslovni čovjek, a ne trapavi željezničar koji ne bi zna s tim lopovima u "DC" tri čiste progovoriti. Kad ga vide znam da će Bartulica zinuti, otkud nam ovakvi školovani kadrovi." - govori on dok se Danko ne ubaci:
- "Dobro Slavko, Mile će se snaći, a mi smo tu da ga uputimo u posao."
Slavko, Ante i ja pođošmo u Magazin u Slit Predgrađe, onako radi društva Slavku da izvrši kontrolu, a mi da ubijemo vreme. Usput smo, pri povratku, sjeli u restoran u maloj uličici nasuprot "Slobodne Dalmacije" i Slavko nas je častio ručkom. Ovih dana će on srediti svu papirologiju pa ću ja početi raditi za pet šest dana, uglavnom bićemo u svakodnevnom kontaktu.
I tako je nenadno došla prilika da se rješim izvršne službe i počmem baviti svojom novom strukom.
- 58 -
Popodne se naglo naoblači i već je oko pet sati, poslije početnog povodnja, sipila ujednačena kiša kao usred kasne jeseni. Računao sam da po ovakovom vremenu Marija neće doći, a ako i dođe gdje bi išli, možda u kino ili ću je nagovoriti da dođe u stan. Pogledam program kina u novinama, ništa se nije prikazivalo što bi bilo vredno pažnje, bar po mom mišljenju, a sačekaću da vidim šta ona kaže, ako dođe.
Obučem odjelo i mantil, uzmem kišobran, pa se uputim kod autobusne stanice odmah ispred ulaza u zgradu. Stanem ispod nadstrešnice "Slovenijalesa" i čekam autobus. Već je prošlo sedam, a autobusa još nema. Pade mi na pamet da kasni radi kiše, što je bio redovit slučaj u gradskom prevozu.
Izađe nekoliko putnika otvarajući lumbrele odmah po izlasku iz autobusa, a kad već pomislih da nema Marije ona se pojavi na izlazu pomažući starijoj gospođi da siđe niz vioke i kliske stube. Priđem s kišobranom i sklonimo se ispod nastrešnice, da isplaniramo šta ćemo.
- "Vidi vrimena, do podne divota, a sada prava jesen, obukla sam i mantil koji sam već spremila kao višak u ormar." - otresa ona kapi vode sa mantila.
- "U šetnju ne možemo po ovom vremenu, želiš li u kino, tu je blizu Dom JNA, od osam?" - predlažem joj i pokazujem rukom na obližnju zgradu.
- "A šta se prikazuje?" - pita.
- "Nije mi poznat naslov, niti glumci, niti o čemu se radi, samo znam da se prikazuje od osam." - kažem joj, a u rezervi držim drugi predlog, malo riskantan, a možda i upali zbog ovakva vremena - "A možemo kod mene, vidićemo u novinama za sva kina, pa odaberi."
- "Ti ovdi stanuješ, tko ti je kod kuće?" - uozbilji se.
- "Sam sam, sestra dolazi u deset s prakse." - pokažem joj zgradu i ulaz.
- "Dobro, idemo." - malo oduglovačeći izgovori, ali ipak pođe.
Uđemo u stan, skinemo mantile, sklonimo lumbrele u kupatilo i rekoh joj:
- "Uđi slobodno, nije neki naročiti namještaj, sve je to za poslužiti privremeno."
- "Jeli ovo tvoj stan ili ste podstanari?" - raspituje se.
- "Bratov je, a stanujemo sestra i ja, on je u Vranjicu kod svoje gospođe. Tako je zasad, a dokle će, vidićemo." - objasnim joj.
Proviri u kuhinju, pa na lođu:
- "Lipo je, baš za samca, na lipom je mistu." - oduševljena je položajem stana.
Ponudim je kavom i pićem i dodam joj novine da pregleda kino program. Sjela je na polufotelju, prebacila nogu preko noge i čitala dok sam ja servirao piće i kavu.
- "Nema ništa naročito, ovaj u "Centrala" sam gledala, ma ne moramo nigdje ići, gledaćemo malo TV, evo ima neki film, nadam se da je dobar." - odloži ona novine.
- "Dobro, slažem se." - upalim TV.
Tad sjednem do nje i kucnemo se čašama:
- "Dobro došla u moj dom."
- "Na zdravlje, hvala na dočeku." - nasmješi se krajem usana.
Dugu plavu kosu je smotala u polupunđu, na ušima joj male rećine svjetlucaju na svjetlu sijalice, oko vrata zlatni lančić s krstićem i srcem kao privjescima, bluza joj je krem boje s velikim koletom, a vešta na falde diskretnog karo dezena.
- "Vidi se da se baviš manekenstvom, tako si elegantno obučena! Da li dobijate posebnu nagradu za to, jer ti to nije redovni posao?" - pitam je dok pijemo kavu, a na televiziji trabunjaju u Dnevniku o Savki i Tripalu.
- "Ma vraga, da nam bar poklone nešto od onih modela bile bi zadovoljne. Dobijemo samo slobodne dane, novce valjda uzmu sebi. A ja uzmem uzorke ili prepišem vrste materijala i krojeve pa poslije u tvornici od otpadaka sašijemo i prokrijumčarimo." - smije se ona.
- "Prokrijumčarite, zar vam daju iznnjeti preko kapije?" - sad se i ja smijem.
- "Novo obučemo na sebe, a staro nosimo u kesici, pa ako ti oduzme nije šteta. To svi rade, muško i žensko. Pa i šta će im okrajci, to ionako prodaju na otpad." - objašnjava ona.
- "Hoćeš li mi pokazati kako hodaš po pisti?" - nagovaram je.
- "Ma nemoj, sram me." - zacrveni se.
- "Ja ovdje sam i sram te, a tamo gdje te gleda hiljadu očiju nije!?" - nasmijem se.
- "Pa dobro." - usta ona i ide po zamišljenoj stazi od TV do ulaznih vrata, nekih četri metra, ukršta noge i njiše kukovima. I treska grudima.
- "Odlično, ljepo su vas naučili." - rekoh i ustanem, uzmem je za ruke i poljubim. Osjetih njen lagani stisak mojih prstiju kao ohrabrenje.
Uzmem je za struk i lagano privučem uz tjelo. Ona me zagrli oko ramena i nakon što poljupci postadoše duži i strasniji čvrsto mi se objesi oko vrata. Dok je jednom rukom držim oko struka drugom joj milujem čas jednu čas drugu sisu. Njeni bokovi stisnuti uz moje lagano podrhtavaše.
Lice joj se blago zarumeni kad mi ruka kliznu prema njenom trbuhu i međunožju. Instiktivno stisnu butine, ali na malo jači pritisak ruke popusti ih.
Ugasim svjetlo, sobu je obasjavao samo plavičasti odsjaj TV ekrana. Povedem je prema krevetu, a ona zasta:
- "Zgužvaće mi se roba, radije sidimo."
Ne govoreći ništa, izvučem joj bluzu iz suknje i polako je otkopčam i skinem, a tada joj otkopčam suknju i ona mi mehanički pomože da je skinem, pa sve to prebacim preko naslona stolce. Sad je bila u riđipetu i malim gaćicama koje su više otkrivale nego skrivale. Na brzinu skinuh i svoju odjeću i bacim je preko njene, polugola tjela se dodirnuše u zagrljaju, krv je tutnjala kroz žile, a dah nam se ubrza.
Lagano se spustimo na krevet neprestano se milujući i ljubeći. Uzbuđenje kod oboje dostiže vrhunac, brzo joj skinem gaćice i oslobodim sise riđipeta. Po njenom milovanju sam znao da joj ovo nije prvi put. Ona slobodno uze moju muškost i miluje je dok sam ja milovao njeno međunožje. Tad me povuče na sebe šireći noge i vješto se namještajći primi muškost koja kliznu glatko dok Marija uzdahnu i poče gibati guzom u ritmu mog prodiranja. Prema brzini ritma osjećam da će brzo dostići vrhunac pa i ja ubrzam i dok me je ona svom snagom stezala butinama oko slabina, a rukama oko ramena i leđa, gurajući mi jezik duboko u usta, doživišmo istovremeno ekstazu. Njen stisak popusti tek kad sve sjeme se izli u nju, pa legoh pored nje. Oboje smo mirovali nekoliko trenutaka, a tad usljediše nježni poljupci u vrat. Njena punđa se raspustila i sad joj je ljepa plava kosa prekrivala jastuk.
- "Hvala ti, bilo je divno, a tebi?" - šapnem joj.
- "Aha, prekrasno." - sjetno se nasmješi.
- "Čemu takva faca, nešto nije u redu?" - pitam je dok joj se igram s kosom.
- "Šta ćeš o meni misliti, sastali smo se tek dva puta, a nismo se davno ni upoznali." - muči je.
- "Ne mislim ništa loše, ti si odrasla cura, imaš potrebu kao i ja, to je sasvim normalno." - tješim je poljupcima.
- "Ali svi žele nevinu kad se žene, a i sam znaš da ja to nisam." - otkri razlog svoje zabrinutosti.
- "Znam da je tako bilo, da se neki tako hvale, ali su ta vremena prošla, više se priča nego što u stvarnosti jeste. Malo njih sada nevino uđe u brak, bilo muško bilo žensko, te te to ne treba brinuti." - nastavljam je tješiti.
- "Ti bi se oženio curom koja nije nevina?" - pita me gledajući me prodorno u oči.
- "Da, zašto ne! Uostalom, to je nikada neću pitati, ni prije braka ni u braku." - odgovaram joj odlučnim pogledom.
- "I neće te interesirati s kim je i kada je izgubila nevinost!?" - čudi se.
- Ne, neću je pitati! Šta imam od toga? Samo bi ubacio klicu nepovjerenja za cjeli život. Niko nije na ovom svjetu bezgrešan, bez mana, a niko toliko dobar da bi bio idealan. Svi smo mi neki prosjek, koji čas strši u dobrom čas u lošem smjeru." - ozbiljan sam ja.
- "Ja sam je blesavo izgubila, znaš ove modne revije, tamo ima svašta..." - poče mi pričati.
Zatvorim joj usta poljupcem:
- "Ne moraš mi ništa reći Marija, nisam ti ja ispovjednik, vjerojatno si to njemu pričala, on ti je rekao šta trebaš činiti. Šta o tome mislim rekao sam ti." - otklanjam njenu namjeru.
- "Jesam, ispovidila sam se, on me utišio, onako rutinski, mislim da me nije dobro ni sasluša. Deset Zdravomarija i oprošteno mi je." - žali se ona.
- "Pa i ja ti kažem da to nije neki greh, od krvi si i mesa kao i druge, to je potreba tjela i duše u mladosti, a rekao sam ti da se na to sada drugačije glaeda. Ako ti to bude zahtjevao budući muž onda niste jedno za drugo i gotovo." - nastojim joj umanjiti osjećaj krivnje.
- "Ipak ću ti reći, molim te saslušaj, razumniji si od svećenika. To se desilo na reviji, poslije nastupa nas odveli među odabrano društvo, pilo se i jelo i sve su nas na kraju odvukli u krevet, onako omamljene i na silu. Bila sam ponižena i tretirana kao najgora kurva i to me stalno muči, a nikom i nigdje se nisam mogla žaliti. Neke su odranije znale da se tako nastupi završavaju, a da sam znala da će se to desiti nikad reviju ne bi vidila. Imala sam momka posli toga, tribali smo se uzeti, a kad je od mene saznao da sam nevinost izgubila to je naveo kao razlog da me ne može ženiti, a nije mu smetalo dok se nije tribao odlučiti na brak. Zato ti to govorim." - ispriča ona svoju muku.
- "I bolje je da nisi s takvim ušla u brak, bila bi mu kriva cjeli život, stalno bi ti prigovarao. Naići ćeš ti na nekog ko to razumije, ko će te voliti i kao ženu i kao čovjeka i neće čeprkati po tvojoj prošlosti." - dodajem joj malo optimizma.
- "Takvog razumnog kao ti, bilo bi lipo!" - nasmješi se s olakšanjem.
- "Sumnjam da bi toliko dugo čekala. Predamnom je Vojska, studiji od najmanje dvije godine, daleko je moja ženidba." - kazivam joj svoje planove.
- "Ne računam ja na brak s tobom, ne tribaš se bojati da ću te uciniti, ja sam pristala da se s tobom zabavljam jer si mi drag, a ima još pripreka koje bi nam stajale na tom putu, na mojoj strani." - kaže mi dok mi miluje prsa.
- "Znači, ni ti ne žuriš u bračnu luku. A šta te to sprečava da planiraš ozbiljniju vezu sa mnom?" - probudila mi se znatiželja.
- "Rekla sam da sam se raspitala o tebi, svi govore o tebi lipo, ma su mi reki i da si pravoslavac, Srbin, a kada bi to moji saznali poludili bi, a naročito u današnje vrime. Oni su veliki katolici, veliki Hrvati, prije bi me se odrekli za cili život nego pristali da se udam za tebe. A to meni ne smeta, sada sam ovdi s tobom, ali se moramo čuvati da nas neko ne vidi od mojih poznatih, odma bi to dospilo do mojih, pa bi nastradala. Odma bi me vratili na selo, a možda na brzinu udali za nekog tamo ili gastarbajtera. Tako je to zagriženo, o tome se ne more sa njima ni govorit, samo tirajau po svome." - zaprepasti me njena priča.
- "Razumijem te, ja ne mogu iz svoje kože, to sam što sam, mada to ne smatram ni dobro ni loše, to je jednostavno tako. Biblija kaže da smo svi Božja djeca, a što to neko zaboravlja i manje važno stavlja na prioritetnije mjesto tu ja ne mogu ništa. Drago mi je da se u tome slažemo. Nikom ne želim zla, pa ga ni od koga ne očekujem, ali ne znači da tako svi misle." - kažem joj.
- "Ne smeta ti da se viđamo ovako potajno? Kakve sam ja sriće, onaj tko mi se sviđa i tko me razumi nije ono što moja rodbina želi." - uzdahnu ona.
- "Ne smeta mi, viđaćemo se mi, ali znam da ni krv nije voda, ne možeš se osloboditi tek tako rodbine, roditelja i porjekla, sve i da hoćeš stalno bi ih imala na vratu, a kakav je to onda život? Zabavljaćemo se ovako kako možemo, pa dok traje, važi?" - pitam je.
- "Da, baš ćemo se zabavljati, za inat!" - nasmija se ona zavjerenički.
Leže mi na prsa i kosom nam pokri lica, koja su se usnama spojila u strastveni poljubac. Rukama joj gnječim okruglu guzu dok mi njen trbuh pritiska ukrućenu muškost.
- "Tko će sad koga, Hrvatica Srbina ili Srbin Hrvaticu zajahati?" - šapće mi na uvo.
- "Neka bude jedan prema jedan." - ugrizem je usnama za ušnu školjku.
Ona se podiže i opkorači me stavljajući muškost u međunožje. Dok sam ja milovao njene butine i sise kosa joj je vijorila kao da je nosi jaka bura. Muškost joj je prodirala duboko i ona zatvori oči i zinu, pa ubrza, a tada mi pade na prsa dok sam ja podigao bokove i ispunstio sjeme u nju.
- "Kako to radi Hrvatica?" - nasmješi se i sjevnu laneno plavim očima.
- "Divno, neka samo potraje još dugo, ljepotice moja." - poljubim je zahvalno u napućene usne.
- "Za ovo se neću ispovidati, neće ona fratrina saznati ništa." - nasmija se ona.
- "Meni si se ispovjedila, oprošteno ti je." - poljubim je u uvo.
Vreme je bilo za odlazak. Istuširali smo se i obukli i otpratio sam je na autobus. Veselo, lagana kao lastavica, uskoči u autobus, obrisa zamagljeno staklo i baci prstima poljubac dok autobus krenu. Vratim se u stan, otvorim prozor da izađe njen miris i na TV ekranima okrenem program na RAI UNO, a baš je neki Napolitanac pjevao: " O sole mio...".
- 59 -
Kako smo se dogovorili u Komercijalnoj službi pozvaše me da počmem raditi kao komercijalni predstavnik ŽTP-a pri poduzeću "Dalmaciji cement", sa rješenjem o zamjeni. Dođem u stanicu Solin gdje me sačeka Ante Ivković i preda mi ono malo evidencija što je vodio, ugovore i ukratko objasni način obračuna. Tada smo otišli u tvornicu "Prvoborac" gdje me upozna s Tončijem Kljakovićem, disponentom otpreme robe i koji je u ime tvornice bio moja svakodnevna poslovna veza po tekućim problemima.
Tonči je bio Solinjanin, diplomirani ekonomist, visok srednjovječni čovjek prijatna izgleda i gospodskih manira. Potražnja za cementom je bila tako velika da su mu najveću muku zadavale razne intervencije s viših mjesta da nekog privileguje u isporuci, a što on po propisima ne bi smio, već samo po redu po datumu uplate i u ugovorenom roku isporuke. Odmah sam shvatio da je tih intervencija bilo puno, da su tu i pare u pitanju, jer je ljudima trebao cement u građevinskoj sezoni, pa su bili spremni i podmazati da bi ga što prije dobili i da takve molbe on ne očekuje od mene, jer mu je i ovoga što ima preko glave.
Slično je bilo i kod Ante Ljubića, disponenta u tvornici "Partizan". Na stolu u knjigovodstvenim drvenim kutijama stajalo je na hiljade naloga za otpremu privatnicima koji su non stop zvali kad će doći na red.
U tvornici salonita "Antiša Vučičić" disponent je bio Ante Petroni, prijatan srednjovječan gospodin, koji nije bio pod tolikim pritiskom kao ona dvojica, ali je roba bila osjetljiva u transportu, pa je dolazilo do velikog transportnog škarta.
Tada smo otišli u upravu "Dalmacija cemeta" smještenu u neboderu u Končarevoj ulici kod komercijalnog direktora za unutrašnje tržište Krune Bartulice, visokog elegantno obučenog starijeg gospodina, i odmah smo našli zajednički jezik. Rodom iz Kaštela, prošao je NOB kao borac i imao prijatne uspomene na narod u Bukovici, gdje je tada neko vreme boravio.
Tada smo došli u Komercijalu ŽTP-a kod Sarage i Pribudića i dogovorili se oko ostalih pojedinosti i ja sam od sutra mogao početi samostalno raditi.
Kancelarije sam imao dvije, jedna je bila u stanici Solin, a druga u tvornici "Prvoborac", dok mi je najvći dio posla bio na terenu oko koordinacije između radnika ŽTP-a i "Dalmacije cement" na utovaru vagona i otpremi vozovima. To mi se sviđalo, jer nisam bio vezan na neko fiksno mjesto i što se krećem prema potrebi posla. Po formalnoj organizaciji radno mjesto mi je sistematizirano u upravi Sekcije, ali neposrednog rukovodioca nisam imao pošto mi je posao bio vezan za više službi, od komercijale ŽTP-a do operative u stanici Solin i "Dalmaciji cementu", a plaća mi se isplaćivala u Solinu. Tretiran sam kao samostalni referent, ustvari sam svoj gazda.
U stanici Solin šef je bio Ćiro Vučenović, inžinjer saobraćaja i bivši saobraćajni kontrolor, a njegov pomoćnik Ante Klarić, inžinjer saobraćaja i bivši transportni kontrolor, Delija Ivan, bivši otpravnik vozova iz Kaštel Starog je bio sekretar stanice, a administrator Marija Baković, svršena gimnazijalka rodom iz Planjana, kćerka ophodara pruge zaposlenog u Sekciji za pruge (ZOP) iz Splita.
Stanični blagajnik je bio Petar Efendić, visoki krupni Sinjanin, borac NOR-a, koji je bio i ranjavan u ratu, a robnu blagajnu su vodile gospođa Temšić i Zlata Papak, kći poginulog željezničara, koja je sa materom i dvije sestre stanovala tu na stanici.
Svi smo se odranije poznavali, a sada sam svima trebao objašnjavati radi čega sam ostavio crvenu kapu i išao raditi na ovo radno mjesto, pošto gubim beneficirani radni staž i na nižu plaću kada me za stalno rasporede i za sve sam imao isti odgovor:
- "Ovdje ne radim noću, ne putujem na prugu gdje su mi troškovi veći i prioritet mi je završiti fakultet tako da što se primanja tiče neću biti puno oštećen, ali će mi biti puno lakše studirati."
Neki su odobravali, neki slegali ramenima, a neki tvrdili da sam napravio pogrešan korak, ali sam računao da kad gledam na dužu stazu da je to ispravno, jer bi mogao izgubiti zdravstvenu grupu ili se može desiti neka greška ili nesreća, pa gdje sam onda, kad me rasporede na još manje plaćeno mjesto, a studije nisam okončao.
U stanici Soln je bila OO SK pa sam se tu po odredbama statuta povezao i počeo upoznavati šta se u Partiji radi, jer do sada zbog čestih promjena mjesta rada nisam ni bio na sastancima. Ono što sam znao o "maspoku" i "hrvatskom proljeću" bilo je s TV ili razne štampe i odnosilo se na cjelu Republiku, a sada sam ovdje vidio razne bjele, plave i crvene knjige koje su se odnosile na stanje u ŽTP-u i šta ko tu zastupa.
Savkina struja je bila dosta jaka i radila konspirativno na konkretnim rješenjima, naročito u kadrovskoj politici, a deklarativno iznosila poznate opće fraze o pljački Hrvatske, njenom podređenom položaju u SFRJ, ugroženosti hrvatske kulture, jezika i pisma, povlaštenom položaju Srba koji su maltene okuprali i zauzeli sva ključna mjesta u miliciji, politici, željeznici i drugim važnim poduzećima i predstavljaju produženu ruku srpskih hegemonista koji imaju za cilj da nametnu centralizam i jaku saveznu odnosno srpsku vlast na štetu drugih naroda. Radi toga treba prema postotku učešća u ukupnom stanovništvu raspoređivati kadrove na svim radnim mjestima, kako ne bi dolazilo do dominiranja jedne nacionalnosti nad drugom. Svi ostali kriteriji za kadrovsku politiku su manje važni, nacionalnost bi trebala biti glavni kriterij.
To se sve naširoko i nadugačko štampalo u "Željezničaru", koji je od malih novina od četri strane postao takoreći knjižurina od nekoliko stotina strana s višestruko uvećanim tiražem i učestalim izlaženjem u toku mjeseca.
Druga struja je na to odgovarala protuargumentima da je to sve čista demagogija, da je to odstupanje od Statuta i programa SKJ u frakcionaštvo, da se tu radi o buđenju aveti najgoreg vida nacionalizma koji se povezuje s profašističkom i ustaškom emigraciojom u svjetu pod zaštitom vanjskih neprijatelja, da se zaboravlja na klasni karakter Partije, da su u Hrvatskoj Srbi statusno konstitutivan i suveren narod kao i Hrvati, da im to niko nije poklonio nego su ga u zajedničkoj bratskoj borbi sa hrvatskim narodom stekli i za to pretrpili veliki genocid od ustaške hrvatske države, da kriterij nacionalnosti ne može biti nikako glavni za raspored kadrova u Republici već znanje, stručnost, sposobnost i klasna svjest, da jezik i ćirilično pismo je zapostavljeno, da treba ići na dogovore sa svima i financirati investicije od zajedničkog interesa za sve republike, da niko Hrvatskoj ne oduzima devize već da se hrvatski turizam snabdjeva po dampiškim cjenama iz drugih republika i da zarade od turizma ne bi ni bilo da nije tako, pa se ne može tvrditi da su devize samo hrvatske, da uporedni pokazatelji razvoja SFRJ demantuju tvrdnje o pljački Hrvatske i da treba tu Savkinu struju kao frakcionašku osuditi i očistiti SKH od toga zla.
Članovi OO SK u Solinu prorađivali su poslate im materijale u kojima se tražila podrška jednoj ili drugoj struji i dobro su shvatili bit problema. Za ideje "maspoka" niko nije bio:
- "Partija nije klub navijača pa da se u nju prima svatko kome padne napamet i plaća članarinu, već samo oni koji su ideolioški zato opredjeljeni i to su dokazali kroz svoj rad na radnom mjestu, u omladini ili sindikatu. Savkine teze ne vode ničem dobrom i mogu se smatrati više kao borba za vlast nego za boljitak radničke klase i vode rehabilitaciji poraženih kleronacionalističkih, fašističkih i ustaških snaga koje sa klasnom borbom Partije nemaju ništa zajedničko i za to je dovoljan dokaz veličanje Savke i njenih poklisara u ekstremnoj emigraciji koja je ogorčeni protivnik SKH i današnje SFRJ. Očekuje se da se takvi stavovi osude i da se provede dosljedna primjena Programa i Statuta SKJ. Traži se od Konferencije SK na nivou željezničkog čvora Split da se o tome raspravi i donese takva odluke, a svi koji su se eksponirali kao kolovođe "maspokovske" akcije izbace iz SKH i organa samoupravljanja." - bio je jedan od zaključaka OO SK stanice Solin.
Pošto je većina članstva SK u čvoru Split bila na takvim pozicijama zaduženi za sazivanje Konferencije namjerno nisu htjeli sazvati Konferneciju SK već su preko svojih poklisara obilazili teren i agitirali među radnicima, a tamo su se već počeli događati najprimitivniji ekcesi i sukobi na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Najžešći sukobi su bili na sastancima Radničkog savjeta ŽTP-a i Konferencije SK ŽTP-a, gdje su "maspokovci" pod svaku cjenu htjeli smjeniti postojeće rukovodstvo ŽTP-a i funkcionere političkih foruma, a to se onda putem emisara objavljivalo na nižim nivoima tako da je u splitski čvor ili stanicu Solin uvjek neko dolazio i agitovao za svoju frakciju, no Savkina sruja nije dobijala podršku jer su svi očekivali da će tu nešto poduzeti drug Tito i presjeći stvar, a da sigurno neće dati podršku Savki i Tripalu u društvu s braćom Veselica, Đodanom, Perom Pirkerom, Jonkeom, Aralicom, Brozovićem, i mladim jurišnicima Čičkom i Budišom te kompanijom iz Matice Hrvatske.
I van partijskih sastanaka smo o tome razgovarali, pa sam osjetio da žele čuti šta ja o tome svemu mislim i kako te događaje sagledavam:
- "Pero,ti si bio borac, ranjavan si, znači stvara si ovu državu i sigurno se sjećaš šta vam je tada bio cilj: oslobođenje od okupatora i domaćih izdajnika i stvaranje nove države u kojoj će na vlasti biti klasa koja radi i proizvodi. Za narode i nacije i manjine je uvedena ravnopravnost na cjelom teritoriju Jugoslavije, Republike su administrativne jedinice sa nazivom po većinskom narodu, svuda je zastupljen paritet kao pravilo, često i na račun kvaliteta. Zajedničke institucije kao JNA, vanjska politika i druge se financiraju po ključu koji jednako sve tereti, savezni zakoni su više smjernice ili okviri nego zakoni, koji ujednačuju zakonske propise Republika gdje je sve konkretizovano, u Partiji važi demokratski centralizam, a tržište i novčana jedinica su jedinstveni. I od strogog centralizma po svršetku rata išlo se što većoj decentralizaciji na Republike, ali republička rukovodstva to ne žele spustiti niže na kotare i općine i mjesne zajednice. Postavlja se pitanje zašto? E, pa ko nema vlast nad novcem nema je nikako! Tu se nalazi sad jedan od uzroka, na nivou Republike se traži još više vlasti i novca i traži manja moć savezne države, ali isto mjerilo ne važi za one niže, a to je dvoličnost. Ako se traži decentrlizacija prema gore treba je sprovoditi i prema dolje u korist naroda. Drugi uzrok je prevelika birokratska mašina. Vi od mene bolje znate koliko je bilo činovnika a koliko radnika na željeznici, a koliko ih je sada. Nije problem u broju činovnika da oni imaju posla, nego u tome da su oni dobro plaćeni, a ništa ne olakšavaju već kompliciraju život malom čovjeku. Stvara se iz tog sloja funkcionera i funkcionerčića novi sloj povlaštenih koje su studenti 1968. godine nazvali "crvena buržoazija", a i sami vidite da je privilegirana, te lakše rješi stambeno pitanje, te djeca im dobiju stipendije, te uposle svoje na dobro plaćena mjesta u dobrostojeće firme i da dalje ne nabrajam. I sad se te ojačale republičke elite sukobljavaju oko vlasti i moći međusobno i sa saveznom elitom. Kako vidite koriste se sva moguća sredstava, od friziranih ekonomskih pokazatelja i tobožnje ugroženosti u kulturnom i nacionalnom smislu, jezika, pisma pa do šurovanja sa onima koje si ti Pero gledao preko puščane mušice. Ne zaziru ni od toga da te svoje laži prospu u narod i tako ga podjele. Zato smatram da je ovo s "maspokom" i "hrvatskim proljećem" predaleko otišlo i da tu CK SKJ i drug Tito treba jasno da kažu o čemu se radi i da nešto brzo poduzmu. Što se više odugovlači ostaće više taloga koji i za manjeg nevremena u budućnosti može jako zamutiti vodu." - izjasnim se.
- "I ja tako mislim, možda bi samo drgačije rekao." - složi se Pero Efendić.
- "Ima li istine u tome što govore da su i partizani vršili zločine, "Blajburg i Križni put" spominju, a i Goli otok?" - pita Ive Deklija Peru.
- "U svakom ratu ima zločina na obema stranama, ali kod jednih je to kao kod ustaša i NDH bio razrađen koncept i plan, a kod partizana nije, dosta se na to pazilo. Ne možeš izjednačavati Jasenovac i Blajburg. Oni u Jasenovcu su ubijani samo zato što su druge nacije i vjere, a ovi iz Blajburga su bili ti koji su to sve vreme rata njima činili i odobravali u ime ustaške ideje i nove NDH. U Jasenovcu su nevine civilne žrtve, a ovi iz Blajburga su okrvavili ruke i duše s krvlju ovih nevinih žrtava iz Jasenovca i drugih logora širom NDH. Križni put je iskupljenje krvnika, da su bili u Americi ili Engleskoj lošije bi prošli, a Goli otok je devijacija u SK, možda je to moglo biti na drugi način rješeno, ali se radilo o biti ili ne biti svoj." - pokušava Pero prenjeti svoja sjećanja i iskustvo iz tih vremena.
- "A Stepinac, zašto je on nastrada?" - malo i cinično pita Ivo.
- "Đavla je nastrada, trebalo ga je živog objesiti ka' jarca. Šta misliš da bi Pavelić mogao stvoriti NDH, a da Stepinca nije bilo i Vatikana iza njega. Pravoslavce prekrsti u katolike i pokolji, jer im tako spašavaš duše kod Boga, a tjelo ionako nije vječno! I on za to tobože nije znao, kao da to nisu radili njegovi mantijaši? Pa nisu njemu sudili Srbi, a trebalo je, nego Hrvati. Svaka ustaška satnija je imala svog dušebrižnika da daje oprost i komanduje klanje, paleži. Ma to je trebalo sve likvidirati kao najveće zlo!" - ražesti se Pero.
I tako bi iz dana u dan pretresali preko marende šta se dešava i čemu sve to vodi duboko se ne slažući s "maspokovcima" ili "proljećarima".
- 60 -
Rosa je diplomirala na Medicinskoj školi, sad je trebalo tražiti gdje bi se zaposlila kao pripravnica, a kasnije i zasnovala radni odnos. Dušan joj je obećao da će pogledati u Domu zdravlja ili Općoj bolnici, ali se danima ne bi javljao, pa nije znala na čemu je. Imala je sreće da je bila ljetna sezona kad su godišnji omori pa je glavna sestra u Domu zdravlja uputi u ambulantu Solin na zamjenu čas na jednom čas na drugom radnom mjestu, ali to nije bilo pravo rješenje. Izgleda da se pokazala dobra na poslu pa su joj tu zamjenu stalno produžavali i tako je sticala neophodnu praksu.
Duška je u Kisanjama završila osmogodišnju i upisala se u Kninsku gimnaziju u koju će svakodnevno putovati vozom, a Mirko će tek u treći razred osnovne škole.
Ćaća je uspio konačno dobiti invalidsku penziju i od otpremnine i zaostataka obnovio pločanu kuću gdje je sada postavio cigleni krov, nešto je i produžio tako da su izrađena dvije oveće sobe s broskim podom, hodničić i kuhinja, a iskopa je i konobu i napravio gvozdenu kapiju umjesto istrulile drvene.
Konačno su dobili i struju, naš zaseok na Vlaci i Manastir Sv. Aranđela. Sami žitelji su kopali rupe za pale, a materijal i montažu je dala "Elektrodistribucija". Bar se neće više žmirkati uz lućernu.
Kako to biva kod zajedničkih radova došlo je do svađe oko iskopa rupa. On i Ile Ćilitov su se porječkali, a došlo je i do nekih udaraca, u kojima je više strada ponos nego tjelo. Kad sam došao kući i čuo za to upitam šta je bio razlog, a mater će:
- "Đavo ih zna! Ile ćio da Stevica što manje pridonese mimo drugih, te un će za nju iskopati, a ovamo una ne kopa nit un to za nju radi, a "Elektra" požuruje i preti da će njiova ekipa otići. Ćaća mu prigovorio, ma jesu i drugi, a un druge preču, a okomi se na ćaću da i' un podgovara i svašta poče pretresati i teretiti da mi muramo najviše iskopati jer je un i vas računa, kada vi tu živite. E, unda ćaća reče mu da mu un neće kopati za ljubavnicu, a ako se računaju i djeca unda neka se računaju i Stevkina i Jolina i ostalije i rječ po rječ i eto ti vraže, dođe do tuče. Ile napa ćaću, ovaj se privatio badilja i branio i eto ti vraže nji i struje. A svakako tu treba pridodati i rakijetinu koju su s jutra pili."
Vidim se poslije s Milanom, a on mi priča i smije se:
- "Daj ih kvragu, stare budale, to se nas ne tiče. Da Bog da se pobili kad su taki. Oni bi najradije da se ništa ne dira, ništa ne mjenja, da je 'vako kako je sada najbolje i onda dođu radi toga nadrkani i bjesni što se remeti njihov blaženi mir."
- "Sad ne govore, neka, oladiće se!" - smijem se Milanu kad mi pokazuje kako su se stari razmahali kao u vesternu o Divljem zapadu.
Na dobro se čovjek lako privikne pa su sada svi kupili radio, a ćaći je Braco iz Njemačke donio "Simens" radio sa svim valnim dužinama tako da je mogao slušati i RFI, Moskvu, Glas Amerike i Dojče vele, a jedino se bunio što se nije dobro čuo Radio Beograd:
- "I mi smo država!? Radio glavnog grada se najlošije čuje, a radio svakog talijanskog sela kao da je tu iza avlijskog zida."
- "Pa daleko je, tu su i brda i planine u Bosni, smetaju." - objašnjavam mu.
- "Dašta je! Kako se Radio Tirana čuje po cjeloj kugli zemaljskoj đe ima i đe nema Šiptara? Ili Švabe? Ili Rim? Zna se koje je glavno državno radio i uno se mura čuti u svakom nuglu države, a ova druga mugu i ne muraju. To ti je kod nas znak koliko nam je centralna vlast jaka, a dosta se te vlasti prenjelo na Republike koja svaka svoju politiku vodi." - ne da se on smesti.
Tog ljeta je dolazila i Savka u Kistanje i držala govor. I pored svih obećanja narod joj nije povjerovao, a kako se pričalo dosta toga joj je i rečeno, a najviše da pogleda oko sebe i da može lako uočiti da se u ove krajeve od rata naovamo ništa nije ulagalo, ni u ceste, ni u tvornice, ni u struju, ni u vodu, da mladost odlazi trbuhom za kruhom po cjelom svjetu, a vidila je na Spomeniku koliko je života od ove sirotinje palo u Drugom ratu za oslobođenje Hrvatske i Jugoslavije. Ne traže oni radi toga neke privilegije, samo jednaki tretman kao i drugi krajevi u Republici. Kad se može graditi industrija u Imotskom, Sinju, Trilju, Drnišu, asfaltrati tamo seoske putine, onda ima para da se asfaltira i cesta koju je Marmont uredio od Knina do Zadra i prema Šibeniku, razvesti vodu po selima iz vodovoda koji je napravila još Austro-Ugarska monarhija i elektrificirati kraj iz centrale koja je izgrađena na njihovom terenu i njihovoj Krci. Rečeno joj je da im ona ne treba davati što već odavno imaju: ćirilicu i srpski jezik i pravoslavnu crkvu još je Austro-Ugarska garantirala, a narodni ugovori Srba i Hrvata Dalmatinaca s početka ovog i krajem prošlog vjeka su garantirali dalmatinskim Srbima i Hrvatima ista i jednaka prava, a to je potvrđeno i krajem Drugog rata na ZAVNOH-u u Topuskom i Zagrebu. A to što je tada utvrđeno ne sprovodi se, što je vidljivo na svakom koraku. Kažu da je obećala da će se Bukovici osigurati razvoj kroz posebni fond koji će se osnovati i da će tako nadoknaditi propušteno.
- "Da una nije planirala doći ovamo mi još ne bi dobili struju, vjerujte mi!" - Kaže Ile.
- "To je svima jasno, i na malom se muralo pokazati da se o nama vodi računa." - složi se ćaća.
- "A ja ti kažem da ćemo se načekati još asfalta i vode, neka uni govore šta oće." - veli Ile.
- "Struju smo čekali skoro trideset godina, ni to nećemo manje." - složi se ćaća.
Kad je Savka otišla na obećanja se zaboravilo, a ni ona nije bila zadovoljna što nije pridobila za svoju stvar i srpski korpus naroda.
- "Ne vjeruj Danajcima, onim iz Zagreba, ni kad darove nose u Dalmaciju, naročito srpsku!" - pomislih u sebi nakon svih saznanja.
Nema komentara:
Objavi komentar