- 51 -
Većina ljudi zna šta znači kad se kaže "izbjegnuti sudar". Za dva pješaka koji idu jedan drugom ususret pa pobrkaju stranu kretanja i umjesto da stanu i ljepo se mimoiđu, obojica se istovremeno nastoje skloniti i šeledaju desno ljevo i tako nekoliko puta, dok konačno ne zastanu i mimoiđu. To bi se moglo nazvati "izbjegnuti sudar" pješaka.
Kod auta je to kad neko vozi pogrešnom i zabranjenom trakom, pa onaj ko je na pravoj i dozvoljenoj traci skrene sa svog puta ustranu i izbjegne čeoni sudar izabravši manje zlo, što ne znači da i tada ne bude straha i štete, a sve zavisi od toga kakav je teren pored ceste. Ne mora biti ništa više od pretpljena straha, ali svak će reći da je "izbjega sudar" na cesti.
Kod željezničkog saobraćaja to su one situacije kad do faktičkog sudara ne dođe, ali se po vremenskoj evidenciji raznih radnih mjesta u isto vreme vrše dvije radnje koje su propisima strogo isključive, jer da se tako u stvarnosti desilo bilo bi krvi do koljena. Po željezničkim propisima takve stvari, neka su smo na papiru, se strogo kažnjavaju za nijansu blaže od stvarnih, iako nije bilo ni žrtava ni štete.
Po redu vožnje u Labinu su se ukrštavali brzi vozovi: beogradski 1408 i zagrebački MZ. Voz MZ je po redu vožnje i poslovnom redu stanice prvi ulazio u stanicu na treći kolosjek i tu stajao i čekao dok ne prođe beogradski voz 1408 bez stajanja kroz drugi kolosjek, i tada odlazio dalje prema Brdašcu, Kninu i Zagrebu.
Po primljenim analizama oba voza su bila redovna i nije trebalo ništa posebno poduzimati. Dao sam dozvolu Brdašcu za beogradski, a iz Kaštel Starog je voz MZ kasnio dvadesetak minuta radi utovara salate. Da ne bi beogradski toliko dugo stajao na signalu dao sam naredbu da se ručno uvede od signala u stanicu na drugi kolosjek kako je i predviđeno. Kad je stao na ulaznom signalu radi znaka "Stoj" skretničar mi je javio i tada prema vozu dao ručni signal "Napred" crvenom zastavicom i voz umili u stanicu obavješten od skretničara usmeno da staje u stanici jer se čeka MZ, a mašinovođa je vidio i moj signal "Stoj". Sve bi bilo u redu da je bila redovna garnitura, voz bi stao između graničnika, ali ovaj put je pored redovne garniture imao i još dva Ga vagona, živa roba, pa je bio prokobrojan, što znači da je bio duži od kolosjeka i da nije mogao stati između graničnika i tako na izlaznoj strani za MZ sjekao put vožnje. U međuvremenu sam dao Sadinama dozvolu za MZ koji je kasnio tačno dvadeset minuta kao i iz Kaštela. Brzo izračunam dužinu voza 14o8 i razmak do ulaznog signala sa strane Sadina i vidim da se može prebaciti i po dužini i raspoloživom vremenu na prvi kolosjek i tamo ostaviti dvoje Ga kola sa živom stkom koja su bila upućena za moju stanicu.
Vozovođi dam Raspored manevre i ovaj otrča do mašinovođe i uruči mu njegov primjerak, dok je moj skretničar Božo Kurtović "Did" dobio naredbu telefonom. Voz 14o8 od napred do ulaznog signala koji je kako je to i predviđeno bio u položaju "'Stoj" za voz MZ i stade. "Did" me zove da fali pola metra da okrene skretnicu, pa da voz 14o8 ide nazad na prvi kolosjek.
- "Je li ima mjesta do signala?" - pitam ga.
- "Koliko vidim odavde ima još par metara, a meni fali po metra da okrenem skretnicu, ali kurva sta, boji se da će prići signal." - viče on u telefon.
- "Daj mu "Napred", a preko konduktera prenesi "jedan metar", samo mirno." - kažem mu smireno, vidim da se uspaničio i on i mašinovđa, što radi bojazni od sudara što radi kašnjenja, a to se tada za svaki minut plaćalo iz džepa.
I poslije natezanja voz 1408 se pomjeri za tih po metra u momentu kad se sa izlaza tunela čula sirena voza MZ. "Did" okrenu skretnicu i voz 1408 uđe unazad vozeći na prvi kolosjek, a tada pustišmo MZ na treći. Skretničar Jakov s bloka 1 otkači teretne vahone, pa otpremišmo oba voza.
Sjednem na katrigu i popunjavajući Saobraćajni dnevnik javim odlaske, a tada mi niz leđa procuri hladan kao zmija znoj, a tjelo mi se nemoćno opusti.
- "Šta ovo bi prometniče?" - pita me "Did" bljed ka krpa.
- "Ništa Božo, ajd' donesi od Luke nešto popiti!" - kažem mu ne mičući se s katrige.
Vrati se začas noseći lozu i pruži mi bićeri, boja mu se vratila u lice:
- "Ja sam već povuka."
Ispijem i ja na iskap pa okrenem na dispačerskoj Knin, otpravnika.
- "Kolega, šta mi to radiš, jebem ti sve po spisku!"
- "Šta je bilo, šta sam napravio!?" - čudi se on.
- "Otpremio si mi 1408, R, RG, 520/8o, jel' tako?" - čitam mu njegovu analizu s telegrafske tarake.
- "I 2 Ga za Labin, živo." - kaže on.
- "Vidi šta ti je otkucao telegrafist, a ti potpisao, ne može biti RG ako si dodao 2 Ga živo, jel' tako?" - vičem - "Prekobrojan ti je, šalješ ga u Labin sa 2 Ga , a to ništa ne navodiš, s brzim vozom šalješ u Labin živu stoku, kao da ovdje ima manevarka i manevristi, ne obavještavaš nikoga, ko će platiti kašnjenja, ja sigurno neću." - ne smanjujem ton.
- "Takav je kod mene došao, poslao sam ga po inerciji, bojao sam se da to živo ne crkne." - pravda se on.
- "A šta da ja radim s tim, da manevrišem brzim vozom punim putnika, pa sad da pojim prasiće, jebi se, pišem prijavu, i njima se pravdaj, a da sam znao da je tako išli bi prasići na Bačvice." - završih kad se uključi dispačer - "Pišite Mile, i ja ću, to se ne smije raditi."
- "Eto "Dide", sad znaš koliko i ja, a šta si se ti uspaničio?" - smireno mu kažem.
- "Bojao sam se da će mašinovođa tražiti ili da ste mi već dali nalog " preko ulaznog signala", a čuo sam signal za MZ iz Sadina." - kaže on.
- "Nisam ti dao naredbu "preko ulaznog signala", pa zašto bi onda i njemu kad voz s te strane dolazi. Šta si ti pisao u dnevnik? - pitam ga.
- "Još ništa, ali ćete mi točno reći vrime i brojeve da upišem, da nam se slaže." - veli on.
- "Dođi, čitaj!" - dam mu Skretničarski dnevnik - "Kod mene je sve upisano."
- "Pa to je u redu! Ja se uspaničio, pa sve zbrka. Di mi je bila pamet?" - lupi se po čelu.
- "I ja se pitam?" - nasmijem se.
- "Ma, bilo me stra da se MZ neće zaustaviti na signalu, đavo ne spava." - pravda se.
- "A jesi li diga signal, je si li dobio naredbu za ulaz MZ?" - pitam ga.
- "Pa, nisam, ali tko zna." - opet će on.
- "MZ je išao uz uspon od trideset promila, može stati u metar dužine, šta ti je?" - kažem mu.
- "Ej, sad i ja znam, no stala mi pamet, vrag je popio." - sad mu se konačno razbistri.
- "Znate li za koga su oni prasići?" - uđe skretničar Jakov s prvog bloka.
- "PZ " Lećevica". - čitam s ekspresnog lista.
- "Ma vraga, to je za Šerića i Lanđu, evo ih dolaze kamiončićem, to oni švercuju po selima." - kaže on.
Šerić Ivan je bio vođa manevre u Split Predgrađu, a Lanđo mu "did", zajedno su prodavali švercovanu prasad po selima Zagore dovozeći ih negdje iz Srbije.
Ulaze obojica u prometni ured i smiju se:
- "Prometniče, došli mi po robu, di su papiri?"
- "Idi u pizdu materinu, di si bia da ih otkopčaš, nego si sad doša?" - opsova Jakov.
- "Evo momci zamezite, nemojte se ljutiti." - umiljava se Šero i stavi na sto dva kila pečenja i vino.
- "Daj pečat Ivane, šta si ti tamo, direktor zadruge?" - nasmijem se.
- "Sve šta triba prometniče." - pečatira dokumenta da je primio robu.
- "Pa isplati li ti se, koliko ljudi moraš podmazati?" - pitam ga.
- "Ne pitaj, dovle je pola posla, di su još milicija, inspekcije, vetrerinari, a koje i krepa." - nabraja on.
- ""Dida" si mi isprepada, daćete vragu. Poboja se sudara." - kažem mu.
- "Slušaj ti tućiću, ako ti otpravnik Mile kaže da staviš glavu na šinu i spavaš na njoj, ima da spavaš, on te bolje čuva nego se ti sam moreš sačuvati. Radio sam ja s njim u Kopilici i u Solinu i znam šta ljudi govore. Mi smo se borili za njegov turnus, a sam znaš šta to znači, prijatelju." - pripreti mu prstom. - "Nijedan ti vlak nije iša preko signala, niti si zato dobio naredbu, jel' tako?"
- "Tako je, ma se ja smanta." - prizna "Did".
A "Did" se potpuno smirio poslije par dana kad je vidio da nijedna primjedba nije stigla i tako se uvjerio da nije bilo "izbjegnutog sudara", kako bi bilo da je on sam pisao vreme i naredbe onako odoka.
- 52 -
To veče, negdje oko šest sati, vraćao sam se iz Više ekonomske škole, gdje sam konačno uspio uhvatiti profesora Demorija i dobiti ocjenu za Stručni diplomski rad, preko Pjace ne bi li naišao na nekoga iz klape kad ispod Ure sretnem Mirjanu.
- "Otkud ti u ovo doba, običnio kasnije izlaziš?" - iznenadim se.
- "Nešto sam kupovala pa se mislim da li da idem još po dućanima ili da se vratim kući. U kakvom si ti poslu?" - pita me.
- "Bio sam na Višoj, konačno sam ulovio jednog profesora za ocjenu. Da nisam danas ko zna kad bi, dolaze Božić i Nova godina, a inače je nepredvidljiv." - objasnim joj dok idemo Zadarskom ulicom prema Marmontovoj.
- "Pa zar nisi prije desetak dana dobio neku ocjenu za neki rad?" - nije joj jasno.
- "To je bio seminarski kod profesora Mirka Dragovića, onog sekretara Međuopćinskig komiteta SKH za Dalmaciju, a ovo je Diplomski rad kod profesora Ferde Demorija. Predao sam ih u isto vreme, Dragović me odmah ocjenio, a ovaj oteže evo petnaest dana, pravi se pametan." - objasnim joj.
Već smo stigli do Matejuške, a ona zasta:
- "Pa, kud ja to idem?"
- "Šta, zar nećeš sa mnom, rekla si da ti je rano za ići u tvoj stan." - kažem joj.
- "Dobro, onu sitnicu i sutra mogu kupiti prije voza." - pođe sa mnom.
- "Zar putuješ negdje?" - pitam je.
- "Idem kući u Žitnić, doće mi brat s porodicom za Novu godinu, pa trebam nešto za djecu kupiti." - objasni mi.
- "Znači da ne mogu planirati doček s tobom?" - upitam je.
- "Zar ne radiš? Obično si radio pa nisi je ni dočekivao." - veli mi.
- "Desilo se da sam slobodan, ma nema veze, nije mi do
dočekivanja baš stalo." - odmahnem rukom. Stigli smo do moje zgrade:
dočekivanja baš stalo." - odmahnem rukom. Stigli smo do moje zgrade:
- "Gdje ti je sestra?" - upita me.
- "Do deset naveče je na praksi, dođi slobodno." - povedem je prema ulazu.
Ona nije htjela dolaziti u stan kad nism bio sam, nikako se nije htjela odreći diskretnosti naše veze.
Sada pođe slobodno, do deset sati ima dosta vremena. Skinemo mantile i stavim ih u ormar. Ona prokontrolira da li sam zaključao vrata. Ja se nasmijem njenoj opreznosti. Bila je obučena u rolku i hlače uz tjelo, na visokim štiklama.
- "Divno izgledaš, ljepa ti je ta kombinacija." - pohvalim joj ukus.
- "Jeli?" - koketno se okrenu oko osi.
- "Ističe ti sve obline." - zagrlim je s leđa uhvativši je za grudi. Ona se tobože otima:
- "Nemoj, može ko naići."
Poljubim je u zatiljak, pa okrenem prema sebi:
- "Poljubi me pa ću ti skuvati kavu."
Ona me poljubi:
- "Sad skuvaj, baš mi se pije."
Stavim lončić na šporet i čekam na vratima od kuhinje da voda proključa. Ona je sjela na polufotelju, prebacila nogu preko noge, zapalila cigaretu i gleda kroz prozor u tamno i tmurno nebo. Jug pojača, rešetke na lođi sviraju svoju vjetrenu pjesmu.
Donesem kavu i piće. Ona uze čašu i popi na eks.
- "Nešto si se zamislila, mogu li šta pomoći?" - upitam je.
- "Ma ne, to je valjda zbog vremena." - sjetno se nasmješi.
Pijemo kavu, pušimo i šutimo. Ona kao da mi nešto želi reći, zausti pa stade, a onda iz boce natoči nam još jedno piće.
- "Oho, potrebni su nam stimulansi." - nasmješim se.
- "Sad bi se najradije napila, takve sam volje, ovo vreme me ubija." - ispi odjednom i ovu čašu.
- "Lako je, ako je samo vreme u pitanju? Ono će proći, imam čudan predosjećaj da još nešto ima." - pogledam joj u tamne otužne zjenice.
Ustane, skine rolku i pantalone, obline se oslobodiše stege i zadrhtaše kad se samo u malim gaćicama ispruži po krevetu:
- "Dođi, voli me, voli do iznemoglosti."
Ispijem svoje piće i gol sjednem do nje. Uzmem joj ljepo oblikovani list i ljubim ga, pa koljeno, pa unutrašnjost butine, pa pupak i nabrekle grudi. Ona me zgrabi za glavu i strastveno poče ljubiti, dok sam joj gnječio sise i štipkao bradavice. Tjelom se pribija uz moje, pritiskajući mi trbuščićem muškost, a tada leže na mene i ljubi mi vrat dok joj skidam male svilene gaćice. Milujem joj međunožje, ono je mokro kao nikada do sada, a na svaki pokret prsta je cvilila kao da joj dotičem živu ranu.
- "Raznesi me, slomi me." - paleći vrelim dahom šapuće promuklo namještajući se na leđa.
Zgrabim je za listove i bacim joj noge na ramena i silovito prodrem u nju, zastanem, pa ponovo, a pri sudaru tjela u međunožju joj šljapka kao da neko udara prakljačom po vodi. Ona duboko izdiše vazduh pri svakom sudaru, pokreće guzu i zatim stisnu zube, oslobodi noge i zgrabi me oko vrata i podiže tjelo u most i poče glasno kričati. Poljupcem joj zatvorim usta dok držim muškost u njoj i ona se poče grčevito tresti, a tada i meni dođe grč i svršimo istovremeno i ostanemo tako sjedinjeni dok su nam se tjela opuštala.
- "Jeli ti bilo ljepo?" - šapnem joj i ljubim je u zatvorene oči.
- "O divno je, baš si me oslobodio napetosti." - ljubi me u vrat.
Ustanem i zapalim nam cigarete i dodam piće. Odmaramo se dok nam se tjela suše od znoja.
- "Sad ću ja tebe satrati." - baci se na mene svom snagom, toplom i oblom težinom tjela, dlanovima mi drži lice i gura jezik u usta, a trbuščićem i čušperkom mi draži muškost. Onda me zakoraču i uvuče muškost u međunožje i lagano se njiše podižući i spuštajući klizavu guzu na moje slabine. Zgrabim joj sise i gnječim ih snažno u ritmu njenog njihanja. Ovaj put smo lagano dostizali ekstazu, uživajući u svakom pokretu, a onda ona ubrza, zabaci gornji djo tjela i glavu, stisnu vaginom muškost duboko u sebi i glasno kriknu dok se moje sjeme izlivalo u nju. A onda se mlohava tjela opusti po meni.
Sa čela su joj sjajile graške znoja, obrisah ih usnama, a ona me zahvalno poljubi.
U devet ustade:
- "Moram ići, neću da me tvoja sestra zatekne."
Istuširamo se i obučemo i pratim je kući sporednim mrašnim uličicama kroz Varoš. Stadošmo u sjenu iza Kazališta:
- "Ovdje ćemo se oprostiti." - skupiše joj se usne, a u očima zacakliše suze.
- "Nećeš valjda plakati, vidićemo se poslije blagdana." - poljubim je.
- "Nećemo više, brat mi je našao posao, a izgleda i muža, odlučiće se sada za praznike." - izgovori na rubu plača.
- "Ma nije moguće, zato si bila večeras sjetna?" - iznenadim se.
- "Da, taj momak je i ljetos dolazio, tobože je bio u proputovanju dok je brat bio na godišnjem. Vojno je lice, radi gdje i brat i želi se sa mnom oženiti, a tamo bi pri vojsci dobila neki posao." - smireno ispriča.
- "Pa, jel' ti se sviđa? Šta si im ti rekla?" - pitam je, a srce mi se steže, na dušu mi pade neki težak kamen.
- "Nije loš fizički, krut kao i svi oficiri, još nisam ništa obećala, trebam se sad odlučiti." - kaže gledajući negdje preko mene.
- "Pa jesli li odlučila?" - tiho je pitam.
- "Moram, izgleda, pristati, svi vrše pritisak na mene. Nemam ovdje posla, a sa njim ću imati stan i posao. Kad bi bio bar upola po naravi kao ti bilo bi mi lakše." - tiho priča - "Da sam bar zaposlena drugačije bi bilo, imala bi bar jedan razlog, a ovako sam svima na teretu, teško njima, a meni još teže. Moraću, pa kako bude, valjda mi neće srce pući."
- "Nisi valjda računala na mene, od početka znaš na čemu si?" - kažem joj, osjećam se krivim.
- "O, ne, znala sam, nisam očekivala s tobom brak, samo si bio dio mene ovo vreme, ljepi dio moje sretne mladosti, sve ostalo mi je bila nevolja i tuga. Je li ti žao?" - gleda me u oči otužnim pogledom s potajnom nadom.
- "Da, žao mi je, svaki momenat s tobom bio mi je drag, teško mi je iako sam znao da ta sreća neće trajati vječno. Volio bi da i ti budeš sretna i svaki put kad me se sjetiš da ti to izazove sretan drhtaj srca. Zbogom moja sretna mladosti, zbogom Miro." - zagrlim je i poljubim za oproštaj.
- "Zbogom ljubavi..." - zagrcnu se i otkinu iz zagrljaja i žurno ode ne osvrćući se.
Gledam kako odlazi pognuta napred brzim korakom i osjećam kako mi se nešto otkinu u duši, a kad ugledah kako podiže ruku prema licu i vrati je u džep kaputa znao sam da plače.
Oboje smo izgubili djelić sreće koju smo sami izgradili, ali život više nije dao. - " C' est la vie!"
- 53 -
Sada sam opet bio sam. Marica bi mi ponekad pisala kao i do sada prijateljska pisma obavještavajući me šta se tamo događa, ali su to bila pisma kao od sestre, neredovna i po potrebi. Slobodnim danima bi izlazio na Pjacu, a sada sam se najčešće nalazio s Gojkom Žeželjom i Boćom Gaćešom.
Gojko je bio iz Gošića, ispod Đevrsaka, iz mog kraja, mirne naravi, tolerantan do kraja, nesebičan i uvjek dobre volje. Visok, plave valovite kose, pravilnih crta lica i divnog osmjeha. Stajali bi tu na Pjaci, prošetali gore dolje, sreli nekog od šire klape, završili na piće i išli na počinak. On je radio od šest do četrnaest sati, a nekad je imao vikendom dežurstvo u Sekciji za održavanje signalno sigurnosnih uređaja, pa je skoro svakodnevno išao po terenu i popravljao i održavao te uređaje. Sada je upisao vanredno Višu elektrotehničku školu i pomalo polagao ispite.
Jedne od tih večeri Boćo dođe s vješću da je našao mjesto za doček Nove godine. Bićemo kod neke raspuštenice u stanu s njenim ženskim društvom.To je tamo u njegovu komšiluku na AVNOJ-evoj.
- "Kako ti kažeš, nema problema, ići ćemo." - reče Gojko za nas obojicu.
Gojko je bio upoznao Mandu, zgodnu učenicu trgovačke škole rodom iz Muća, veselu i ljepu, duge svjetlosmeđe kose, pa su se viđali kad je ona bila slobodna od škole i Doma, a po svemu je izgledalo da je do ušiju zaljubljena u njega. Bili bi naveče malo s nama na Pjaci, a onda je on s njom odlazio, a ja i Boćo bi se još malo muvali, tobože tražeći cure na Pjaci i Rivi, ali je teško bilo naći par cura koje bi pokrivale raspon godina između mene i Boće. Ako bi bile starije ja bi otpadao, ako bi bile mlađe onda se Boćo nebi uklapao, tako da smo uglavnom vreme uzaludno trošili.
Manda je za praznike otputovala kući, pa smo se nas trojica uputila na novogodišnje veče kod te raspuštenice da dočekamo Novu 1971. godinu. Tamo je bila ona, s dvoje djece oko desetak godina starosti i još neke njene tri četri prijateljice, koje pored sve šminke i frizura i svečane odjeće nisu mogle sakriti da se bliže pedesetoj.
Jelo se, pilo, plesalo, gledala televizija, pravile šale, ali je sve to nekako bilo usiljeno, nikako da dođe do nekog opuštanja i pravog raspoloženja. A taj višak žena i prisustvo djece iziskivao je konstantnu finoću, laskanje i oprez da se nešto van protokola ne napravi. One su zazirale jedna od druge, i dok bi neka pokazala malo slobodniju gestu probole bi je ostale oštrim pogledima.
Dok je Boćo imao nekakve šanse kod domaćice ja i Gojko se nismo ničemu nadali, pa smo opušteno pili i jedva čekali da sve to prođe. Spasili smo se kad su došla dva sata i kad se društvo počelo razilaziti, pa Gojko uze ključeve od Boćinog stana te nas dvojica se izvučemo s onduliranim kokama ostavljajući Boću i gazdaricu neka dalje slave sami.
- "Jebala ga Nova godina! Šta nije odma rekao da će biti pogrebno društvo i da se ničemu ne nadamo, bolje bi bilo da sam spavao nego ovo." - reče Gojko kad se dočepašmo Boćina stana.
Upalim televiziju, uzmemo bocu vina i začas je popijemo, a onda zaspemo ne hajući za televizijski program. Boćo nas je probudio zvonjavom oko osam sati, skuvao nam kavu i pričao svoju Donžuansku priču, a što je bilo istina, sam đavo ga zna, mada je ljepo zvučalo.
- "A zar nama nije mogla naći nešto mlađe, kud je one babetine dovela?" - pitam ga.
- "Ispalo tako, trebale su biti dvije njenih godina, a ove došle nepozvane, šta će sa njima kad su već došle?" - pravda se Boćo.
- "Ako nam bude cjela godina kao njen početak najebali smo Mažo!" - prognozira Gojko smijući se kiselo.
- "Prvi mačići se u vodu bacaju, samo to me tješi." - smijem se i ja.
- 54 -
Ali prvi mačići se nisu bacili. U 1971. godini oni su se gojili i počeli grebati na sve strane. Televizija i radio Zagreb su bili puni slika i govora Savke i Mike i njihovih poklisara, po kojima je SR Hrvatska bila opljačkana, uvređena i ponižena koka koju svak čerupa, dok Hrvati rade i muče se. Pojaviše se teorije vrlih povjesničara da Hrvati nisu Slaveni, da su oni porjeklom iransko pleme, pa da su Germani, pa da su oduvjek tu i straosjedioci i ko zna koja još teorija, te da oni imaju posebni jezik i tvorbu rječi i da se taj jezik ne može ni po čemu vezati za srpski, da sve devize što se zarade u turizmu odoše u srpske beogradske banke, da Hrvatska radi a Beograd se gradi, veličali su se hrvatski velikani od Krešimira, Zvonimira, Domagoja, Tomislava, Ljudevita Posavskog, Starčevića, Jelačića, braće Radić, Mačeka, kardinala Stepinca do Savke i Mike, a Supilo, Trumbić, Nodilo, Nazor, Ivan Goran Kovačić i slični njima po ideji da su živili u velikoj zabludi, te su se izjednačavale žrtve ustaškog genocida ili minimizirale u odnosu na žrtve Blajburga i križnog puta.
Partija se omasovljavala grupnim prijemom člnstva, a crkve punile novopečenim vjernicima. U prvi plan izbiše braća Veselice, Đodan, Brozović, Aralica, Supek i mladi jurišnici Čičak, Budiša i mnogi drugi. "Vjesnik", "Večernjak", "VUS", "Hrvatski tjednik" i mnogi drugi listovi počeše poučavati, objašnjaljvati, usmjeravati puk iz dana u dan, a Matica hrvatska zađe u svako selo i omasovi članstvo.
Za kontraargumente nije bilo mjesta. A onda se aktivira Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" i njen istoimeni list, ali ko je to čitao, em je na ćirilici, em je srpska novina. Čitali su se odgovori i polemike na iznešeno u "Prosvjeti" u hrvatskim "glasilima".
I borci NOR-a se podjeliše, oni koji bi mogli reći pravu istinu odavno su bili po kosturnicama širom Jugoslavije, a žrtve Jasenovca i ostalih ustaških logora su okovane "kamenim cvjetovima".
Slabašni protesti Dragosavca, Jakova Blaževića, Milke Planinc, Ive Bilića, braće Vrhovec su skrajnuti, poklopljeni mnoštvom izvještaja sa mitinga na kojima su govorili Savka i Mika, Veselica, Đodan, i drugi "maspokovci".
Više nije bila nikakva novost viditi Pavelićevu šahovnicu na grbu i zastavi.
Počelo se šaputati o bjelim knjigama i spiskovima, koji postoje u svakoj firmi i općini, nepodobnih za hrvatsku državnu politiku i koje će trebati otpustiti, smjeniti, skloniti ili odstraniti.
Krleža i Bakarić su teoretski glancali oštre ivice "maspokovske" ideje i nastojali prikazati stanje lakšim nego što je bilo u stvarnosti.
Svi su čekali šta će reći drug Tito. A on je šutio.
I u gradu se osjetila oštra podjela. Moj bivši profesor Mirko Dragović, na mjestu Predsjednika MK SKH za Dalmaciju, je bio vjerni sljedbenik Savkine linije, naravno uz pomoć oveće grupe političke i intelektualne elite, ali je bila i jaka struja oko Ante Jurjevića Baje koja se toj politici protivila. Grupa intelektualaca Dalmatinaca, koji su ovo Savkino gledali kao Radićevu i Mačekovu purgerštinu, javljali su se preko "Slobodne Dalmacije" i "Nedjeljne Dalmacije", podsjećajući narod da je Dalmacija 1918. godine ušla u sastav Jugoslavije, a da je do tada uvjek bila samostalna, pa i njih treba nešto pitati, a što se odnosa sa Srbima tiče da treba poštivati ugovore koji su u 19 i početkom dvadesetog vjeka s njima sklopljeni, kad su zajednički pobjedili dalmatinske talijanaše , a ovi "maspokovci" bi sada kao i don Miho Pavlinović dok su mu kao Hrvatu Srbi bili potrebni uzdizao ih u nebesa, a kad se uzdigao u visine u katoličkoj hijerarhiji, onad ih otpisao i ocrnjivao kao najgore barbare. Pozivali su se na Natka Nodila, Supila i Trumbića, a borci NOR-a su govorili kako su bodulski partizani koji su krenuli kroz NDH teritorij nastradali, a oni koji su išli kroz srpska sela Bukovice bili spašeni i formirali s njima velike oslobodilačke jedinice.
- "Ako ćemo pošteno, ja Srbina sve razumim, a našeg Zagorca, ma neka je Rvat, ne razumim ništa, triba mi tumać" - govorili su stari ribari s Matejuške.
Miljenko Smoje, Krstulović, Jelaska, Popadić i drugovi su se sprdali sa velikom Rvaštinom što im je šalju iz "purgerije" i poručivali da je Dalmatincu i ova država Jugoslavija mala, ka ljudima koji su zavirili u svaki kutak kugle zemaljske.
I tako je to išlo iz dana u dan, ma sve jače i gore.
Među mladima, momcima i curama, počelo se diskretno pa sve otvorenije gledati ko je ko po nacionalnosti i vjeri, iz kojeg je ko kraja, kako ko govori "tisuća" ili "hiljada", "voz" ili "vlak", za koga navija i slične stvari što prije malo vremena nikome nije ni padalo na pamet, niti se to uočavalo, bilo je svejedno.
A u firmi su rukovodioci i direktori iz Zagreba često obilazili teren, održavali javne i još više tajne razgovore sa višim rukovodiocima, gdje se manje govorilo o poslu i struci nego o organizaciji, kadriranju i politici po novim kriterijima.
Čitao sam štampu, sve što mi je stigo pod ruku, od "VUS" - a, "Hrvatskog tjednika", "Vjesnika", "Slobodne", "Nedjeljne", "Prosvjete", "NIN" -a, "Politike", nešto bi kupovao, a nešto bi donio Dušan kad bi navratio.
On je sad bio novinar urednik, napisao bi po koji komentar, okruglo pa na ćoše, većinom o privrednim temama, a više je uređivao.
- "Šta se ovo dešava?" - pitam ga.
- "Sam vrag zna, ovo se gore u vrhovima kuva, u Hrvatskoj igraju na nacionalističku kartu, a u Srbiji na liberalnu, Slovenci utiho to koriste i prave svoj pazar, u BiH su stegli obruče da ne curi, a Makedoniju i Crnu Goru niko ništa ne pita, Vojvođani su čas liberali, čas se oslanjaju na Hrvatsku, a na Kosovu i Metohiji stalno kuju istu velikoalbansku sablju. Teške bitke se vode oko novog Ustava i svak nastoji ugurati svoj interes da bude legalan, pa da bi svoj stav ojačali manipulišu narodom kako bi se pozivali na široki legitimitet. Ja tako gledam na te stvari, ali ako se pretjera onda će se javiti Maršal da to presječe, odletiće nekoliko funkcionera, tamo i amo radi ravnoteže, njemu će porasti cjena, ali će ostati duh u boci sa slabim šurom i opet će malo pomalo curiti i nikad više neće biti one stabilnosti kao prije." - objašnjava mi.
- "A kako gledaju stranci na sve ovo?" - pitam ga.
- "Zapad na čelu s Amerikom jedno priča, a drugo radi. Oni su za Jugoslaviju, ali financiraju i hrane profašističku emigraciju, tobože mi nemamo demokraciju i nezavisno sudstvo, smeta im i Titova nesvrstanost i radničko samoupravljanje, pa zato žele klimavu državu, a Sovjeti žele jaču centralnu vlast, tješnje veze s Istokom, a marginaliziraju nesvrstanost, tako se preko nas prepucavaju pa nas najviše oprlje svojim plamenom. Ni jedni ni drugi nas ne žele pustiti na miru, tobože bi nam sa njima bilo bolje." - odgovara mi što kraće, bez činjenica, uvjek mu se negdje žuri.
- "Samo još jedno. Nikako mi nije jasno zašto nam Amerikanci ne isporuče ustaške i četničke glavešine, a i sami znaju ko su i na čijoj su strani bili u Drugom ratu?" - vidim da se sprema otići.
- "Za ustaške podilaze Vatikanu, za četničke monarhističkom klanu iz Engleske, a dobro im dođu kao aduti za ucjenjivanje. To su aduti za "crnu diplomatiju", mogu im sutra trebati. A zar ne znaš da je američki kapital stvorio Hitlerovu "Deutschland uber alles"? Donjeću ti Žan-Žak Šrajbera i Galbrajta da vidiš kako oni gledaju na kapitalizam i ekonomiju Zapada, nije Marks jedini koji je ukazivao na nedostatke toga društvenog uređenja." - obeća mi i ode.
Sve više sam uočavao novu pojavu, maltene svuda. Uđeš u kafić gdje smo redovno navraćali, odjednom se živi žagor prekine i shvatiš da je neka tema razgovora naglo prekinuta, a počinje neka nova kao da se do sada šutilo, sa nategnutim i škrtim rečenicama, a nisi još ni zatvorio vrata na izlasku odmah ponovo počinje žagor kao i ranije. Tako i u firmi, stoji grupica, sve pršti od rječi i gesta, a dok si se približio na par koraka kao da se niočemu nije razgovaralo, već počinje nešto da se priča, onako isprekidano i bez veze, čas o ovom čas o onom, tek da se nešto priča. Nije bilo teško zaključiti da se pričalo o nečemu što nije za moje uši, nisam bio poželjan sagovornik niti sam trebao znati njihove tajne.
Bilo mi je jasno, rane su zadate, pa da ih sutra neko i zalječi, ožiljci će ostati.
- 55 -
Tu zimu progurali smo sastajući se naveče uglavnom na Pjaci. Tu bi redovno dolazili Gojko i Boćo, Jovo Kričković, Pero i Stevo Dokić, Pero Bjelobrk, Dušan Zarić "Srbin", ponekad bi navratio nakratko i Jozo Grgić, Šime Nimac i koji slučajni namjernik sa Više ekonomske ili iz firme.
Pero Bjelobrk, električar kolskog osvjetljenja, i Dušan Zarić, bivši manevrista, a sada šofer u ŽAT-u, su stanovali u željezničkom konačištu, pa su se većinu radnog i slobodnog vremena motali po šinama, tu nalazili cure među čistačicama kola ili raspuštenicama u ćumezima oko željezničke stanice.
Pero je u konačištu zatekao Duška, kako je Zarić volio da ga zovu, kao starosjedioca i normalno je bilo da mu ovaj ponudi svoje usluge kad su u pitanju ljubavne usluge za prve dane, a poslije će se i sam snalaziti.
Povede ga Duško tako u Get kod neke svoje prijateljice, "...prava zgodna dama, komad i po, videćeš već...", ali ga uputi da kupi salame, hleba, nešto za salatu i naravno vina "dva kila crnoga". Pero s radošću pokupuje to, važno je da mu krene. Došli oni "...Bog te pita u koju uličicu, ni sad ne znam..." i Pero je upoznao "damu", sama je skoro sve ono pojela i popila, skuvala im kavu "protjerušu" i uz zahvalnost ih ispratila kući.
- "Duško, tako ti Boga, šta ovo bi, pa gdje joj je ćerka, ta "zgodna dama, komad i po" ? - pita ga.
- "Koja bre ćerka, pa šta ovoj fali?" - Duško će.
- "Pa ova babetina ima preko šezdeset, nema ni četri zuba u glavi, a deset vlasi kose na tjemenu!?" - buni se Pero.
- "Rekao si da si zagoreo, a kad je čovek u tom stanju onda ne vidi svaku sitnicu. Ako oćeš, ponesi tamo vina i nešto za meze i obavi stvar, ako nećeš tvoj problem." - reče Duško ljut što Pero ne cjeni njegov trud.
- "E, hvala ti, radije ću odsanjati!" - ote se Peri.
Drugom prilikom Duško Peri predloži da ga vodi ovaj put na "pravo mesto, kod mlade i zgodne, prava kobila, deri kolko oćeš". Usput ga odvede u "Srebrena vrata" da dobro večeraju, trebaće im snage za "celu noć" i Pero nije žalio platiti večeru. Kad su se dobro najeli i napili Duško pogleda na sat:
- "E, sad je pravo vreme, idemo!"
Idu oni kroz kalete, pravo, ljevo, desno, uz skaline, niz skaline i u jednoj maloj uskoj kaleti Duško stane kod masivnih drvenih vrata i zalupa šakom:
- "Ovde je, čujem kako šuška." - šapnu Peri.
Vrata otvori gospođa srednjih godina u kućnoj haljini s viklerima na glavi i upita:
- "Izvolte, šta želite?"
- "Mi došli radi onog..." - oteže Duško.
- "Ma ća, radi ćesa?" - uozbilji se ona.
- "Onih stvari!" - izleti Dušku dok mu se tikva obli rumenilom.
- "Ante, Ante, ma dolazi 'vamo, vidi ovog šporkaćuna, majku mu jebem!" - poče se iz sva glasa derati gospođa.
Pero zamače za prvi ćošak ne obazirući se na Duška, ali je stigao čuti kako muški bariton viče:
- "A di su Luce da i' speštam, an!?"
Našli su se u konačištu, a Duško slegnu ramenima:
- "Jebi ga, falio sam portun."
- "A nisi falio večeru,to je najvažnije!?" - sjeti se Pero svoga jada.
Dušan Zarić je bio od Obrenovca, pobjegao je od kuće kad ga je ćaća htio oženiti od šesnaest godina, a njemu se nije sviđala namjenjena bračna družica. Nije on bio neki ljepotan; onizak, plav, zgrbljen, povećeg kukastog nosa i klempavih ušiju, krupnih žutih zuba s podsmješljivim izrazom lica. Svjestan svoje fizičke "lepote" pokrivao je nedostatake duhom i spremnošću na šalu ili na svoj ili na tuđi račun i spremnošću da svakom pomogne bilo u čemu. Imao je neku daljnju rođakinju udatu u Splitu, ali je tamo išao u posjet samo u krajnjoj nuždi odnosno kad nigdje ne bi mogao posuditi pare koje je nemilice trošio kad je imao, a to je trajalo u mjesecu poslije plaće najduže dan dva. A tada bi štedio jedući jednom dnevno na šta naiđe, a ako bi se potrefilo da to potraje malo duže odnda bi posjetio rođakinju.
Najviše je volio da kao šofer ŽAS-a vozi privatnicima, jer je tada bio siguran da će usput nešto "prigristi", ako ne ponudi stranka on će već naći način da je navede na to, tu je bio velemajstor s dugogodišnjim iskustvom.
Rođakinja je bila dobrostojeća, a pošto nije imala svoje djece ona i muž joj su usvojili malog Branka i pazili ga i mazili kao najvrednije blago. Već sa šesnaest godina Branko je imao "Alfa Romeo" , ali se nije ustezao da sa rođakom Duškom sjedne u TAM-ića i da mu pravi društvo dok ovaj razvozi robu, a škola je mogla i pričekati.
Dođe Branko na Pjacu jedne večeri sam i kad vidi da mu rođak Duško još nije stigao zaceni se od smija i jedva dođe sebi:
- "Moram ispričati šta nam se danas desilo, ali molim vas ka Boga, nemojte me odati. Ubiće me."
Kad je dobio obećanje i došao sebi od ponovnog napada smija ispriča da je danas s Duškom vozio neke sanduke za "Crvenu luku" kod Biograda u nudistički kamp:
- "Došli mi tamo, javili se i Duško parkira kamion tamo gdje su mu rekli i dok oni istovaraju mi sjedimo i pijemo piće što su nam poslužili. Malo dalje neke Švabe, golaći, ma oni nudisti, sunčaju se na plaži i Dušku pade napamet da se i on malo osunča dok ovi istovare sanduke. Zove i mene, a ja neću, sram me. On se skinu i mrtav hladan ide između golih guzara, a malo zatim uđe u plićak i leže u vodu iako baš nije vreme od kupanja. Gledam ga ja, leži, pokušava ustati iz vode, pa se opet vrati i leži li leži. Odjednom mi poče rukom davati znake, a ja se pravim da ne vidim i gledam na drugu stranu. Kad god bacim pogled prema njemu on sve žešće zove rukom: "Dođi brzo!". Ja mašem da neću, a on još žešće manu: "Dolazi!" i tako to potraja dobrih pola sata. Mene sram, ali konačno onako obučen pođem kroz grupu golaća i pitam ga šta hoće, a on cvili: "Molim te donesi mi pantalone." Sav crven od stida odem i donesem mu hlače pa bjež' nazad, a on leži u vodi i navlači hlače ne izlazrći iz vode ni za mrvu, a onda se pojavi obučen s mokrim hlačama, brzo obuče ostalu robu i odleti u kamion, pali ga i bjež' ! Ja šutim, on šuti, pa kad smo prilično odmakli, bile skoro Vodice, ne izdržah pa ga upitam:
- "Pa, šta je bilo, šta se nisi vratio gol kako si i otiša nego si i mene mora sramotiti?"
- "E, ne znaš ti na kakvim sam ja mukama bio! Idem ja prema vodi i prođem pored jedne gologuze Švabice, o dragi Bože, kakva li je, obla, sisata i guzata, a sve na njoj tvrdo i zategnuto, a šuma joj od pupka do po butina, a meni se ovaj đavo diže isti tren, puče me po drobu ka praćka, a ja trk u vodu da se sakrijem i da ga oladim. Voda ledena, a on se ukočio, računam od leda će spasti, ali vraga, neće pa neće, nego ispod mene kopa li kopa po pesku, sav se izreza a ne pada. I tada sam ti počeo davati znake, a ti pizdo nećeš, neg' me mučiš. Evo ga i sad nabreka, ali ne od Švabice nego od rana." - ispriča mi.
- "Neće ti ništa biti, more je to dezifikovalo." - kažem mu ja.
- "A bubrezi, pluća, ko zna šta još od ove mokrine!?" - pljesnu se po mokrim hlačama - "Da nisi slučajno ovo nekom ispriča, ubiću te!"
- "Ma kakvi, stani tu negdje kod prve birtije, popićemo čaj i piće, da se ne prehladiš." - kažem mu.
- "Nemoj ti meni "ma kakvi", nego zakuni se." - traži on.
- "Kunem se, neću!" - utvrdim obećanje.
- "Ali brate, tko to može izdražati de se ne ispriča." - dovrši Branko.
Malo kasnije eto ti Duška i Pere. Mi svi ozbiljni, uhvatili se politike, te ovaj čuo ovo ono, ovaj pročitao ove novine ovaj one, a Duško svako malo gura ruku čas u ljevi čas u desni džep i nešto namješta, dok Boćo se ne uhvati za leđa i tiho zajauka:
- "Uh, majku mu što boli, kopa li kopa, svako malo."
- "Šta ti je, bubrezi te bole?" - uozbilji se Duško.
- "Jest, kamenac, kopa li kopa!" - Boćo će s bolnom grimansom.
Branko se izmače iza mojih leđa da bude što dalje od dohvata Duška i za svaki slučaj da može umaknuti kad primjeti da se njemu lice poče rumeniti, a onda društvo ne izdrža nego nasta opća smijurija i ponavljanje izreke "kopa li kopa".
Duško se onda preda, opusti i prizna:
- "Jesi pizda Branko, moga si sačekati bar dva dana."
- "A šta ćeš, i ti bi sam ispriča." - pravda se Branko.
- "Pamtiću onu Švabicu, majku joj milu, nikad bre ni jedna mi nije digla puzdru a da se ne spusti onako dugo." - počeša se on kroz džep.
S proljeća, kad je hrvatstvo još više procvjetalo, jednog dana Dušan Zarić pokupi ono malo svoje robice i vrati se u Obrenovac. Pisao je da mu pošalju radnu knjižicu u ŽAS Beograd, a Pero Bjelobrk reče da je čuo da su mu neki pretili i psovali ga kad je nešto rekao sa onim "bre" kako ga je majka naučila.
Nema komentara:
Objavi komentar