- 36 -
Sa Mirjanom sam se viđa par puta nedjeljno, uglavnom u garsonjeri, ovisno o mom turnusu. Stiglo je proljeće, skoro će početi i kupanje. Ona bi našla neki posao na određeno vreme, pa bi opet bila u potrazi za novim i tako joj je vreme prolazilo.
- "Šta se ne udaješ?" - pitam je u šali.
- "Nemam pravu priliku, ovi što se nude nisu ni za šta, većina ih nudi ono što već imam s tobom, valjda će neko naletiti ko mi po svemu odgovara. Šta bi ti tada bez mene?" - šali se i ona.
- "Ne bi crka, bilo bi mi drago da ti se ispuni želja, da budeš zadovoljna udajom." - kažem joj poluozbiljno.
- "A ti ne misliš na ženidbu?" - pita me gledajući ispod oka.
- "Nije mi ni na kraj pameti. Fakultet, vojska, pa ženidba, tim redom, znači tek za jedno pet šest godina." - računam na prste.
- "O, blago tebi, kako ti se da čitati te knjižurine?" - čudi se ona i gleda moje knjige razbacane svuda po stanu.
- "Teško je to objasniti, knjiga meni treba kao kruh, voda, zrak, a valjda će od toga biti i neke koristi, ko zna?" - pokušavam joj objasniti.
- "Možda i razumijem. Neko voli putovati, neko voli slatko, neko je opčinjen muzikom, a ti knjigom i naukom." - zamisli se ona.
- "A ti, za čim ti žudiš?" - igram se njenim prstima.
- "Volila bi naći pravi stalni posao, udati se i imati djecu. Djecu volim najviše na svjetu, sve bi za njih dala." - sjetno se smješi.
- "Zgodna si ti, budi strpljiva, nećeš dugo na to čekati." - tješim je.
- "Kad bi našla nekog sličnog tebi, samo da umjesto knjiga želi porodicu, sutra bi se udala." - prebaci tobože na šalu.
- "Šta to ima na meni da te privlači, nisam ništa posebno,prosječan momak?" - rekoh joj.
- "Možda ja to gledam drugim očima. Volim plave muškarce, smirene, sigurne i odlučne, a opet dobre duše. To se više osjeti nego vidi. Eto, mi se zabavljamo dosta dugo, a do mene nije stiga glas da se nešto priča o nama, da si se hvalio, dok su se drugi hvalisali na sav glas iako se s njima nisam ni poljubila. Takvi ćakuloni mi se gade." - pokušava mi objasniti.
- "Drago mi je da tako misliš o meni, crnooka ljepotice." - šetam joj jagodicama prstiju od golih grudi preko pupka pa po sitnim maljama posutom stazicom od pupka do šumarka, a ona se ježi, zadrhta i baci se na mene. Toplo meko tjelo, nabrekle grudi i tvrda hladna obla guza u tren mi probdiše muškost i naša se tjela spojiše.
Znojni i opuštenih i pomješanih udova žedno udišemo vazduh, a kad dođošmo sebi ona mi reče u podbradak:
- "Bojim se da s nikim neću uživati u seksu kao s tobom."
- "Hoćeš, seks bez osjećanja je ništa, samo gola strast, a mi nešto jedno za drugo osjećamo i zato nam je ljepo, inače ne bi bili skupa. Vreme sve donosi i odnosi, tako će biti i kod nas." - šapćem joj razmazujući joj kapi znoja po trbuhu oko pupka.
- "Teško će ko ovo zadovoljstvo izbrisati iz mog sjećanja." - mazi se ona.
- "Iz sjećanja ne, ali će zadovoljstva biti, od sjećanja nema koristi, samo melanholija." - velim joj sjetno.
- "A sad mi reci nešto iskreno, šta bi ti uradio da ostanem trudna?" - podiže glavu i gleda me prodornim pogledom do dna zjenica.
- "Vjenčali bi se, ako bi ti pristala!" - odgovorih bez razmišljanja.
- "Stvarno!? A tvoji planovi!?" - iznenadi se, valjda je očekivala nekav drugačiji odgovor.
- "Zašto ne? A planove bi korigirali, možda bi bilo teže, ali nisu neostvarivi. Uvjek imam na umu takvu mogućnost, pored sve pažnje može se desiti, pa vodim ljubav s curama s kojima bi se sutra mogao oženiti, ne bi želio da djete pati radi mojih grešaka." - pojasnih joj.
- "Ne misli da sam trudna ili da ne vodim računa o tome, sad si mi još draži..." - dva bisera joj iz očiju kliznuše niz obraze i mi ih progutašmo u strasnom poljupcu.
- 37 -
Iz Kaštel Sućurca premjestiše me u Sadine. Sadine su ukrsnica kao i Brdašce, samo s južne strane Labinske visoravni. Nadzorna stanica je bila Kaštel Stari gdje je šef bio Ivan Giljanović zvani "Zubonja". S terase zgrade, gdje sam sačekivao vozove, vidjelo se cjelo Kaštelansko polje s aerodromskom pistom po sredini, Trogir, Čiovo, Solinski bazen s Kozjakom iznad i Split sa Marjanom. Uzlazne struje zraka sa mora tu su nebo činile uvjek čistim i održavale vidik oštrim, da su se mogli razlikovati svih sedam Kaštela po starijim i specifičnim krovovima od kupe, iako ih je nastojala spojiti novija i divlja gradnja kuća.
U prizemnom stanu zgrade stanovala je Ivanka s kćerkom od petnaestak godina, razvedena od prometnika Jurića, koji je prije nekoliko godina izazvao sudar vozova kad je bilo dvadesetak žrtava, pa završio na dugogodišnju robiju, a poslije se izgubio negdje u rodnom Zagorju.
U stanu na spratu stanovao je Štef Golub, otpravnik, rodom iz Zagorja, s preljepom ženom Jagicom-Jagom. Djecu su ostavili kod svojih u Zagorju, jer odavde im nije bilo moguće pohađati prve razrede osnovne škole. Da idu vlakom do Kaštela to bi za djecu bez pratnje bio prevelik napor, a i opasno, a prave ceste do ukrsnice nije bilo, već neka putina, koju bi svako malo vode poslije kiša razrovale. Jaga je bila na sto muka, njena fizička ljepota i tople velike oči, duga smeđa kosa i koketni hod privlačile bi udvarače kao lampa noćne leptire, a ljubomorni Štef je pratio svaki njen pokret i pogled i nastojao je zatvoriti u svoj kavez. Svojim netaktičnim, tvrdoglavim i bučnim postupcima postizao je upravo suprotno od onoga šta je želio, Jaga je koketirala gdje je i kad je stigla ne osvrćući se puno na njegov bjes. A u Sadinama je bilo uvjek mladih i zgodnih otpravnika, koji su se stalno mjenjali na zamjenama.
Kad sam došao tu dežurati imao sam dosta učiti, za junski ispitni rok prijavio sam pet ispita, pa sam sve slobodne trenutke koristio za učenje, ne obraćajući pažnju na Štefa i Jagu.
Nekako oko podne, sjedim na terasi i učim, a skretničar Jakov Bešlić zvani "Bešo", zgodan tridesetogodišnjak, uvjek nasmijana lica i živih očiju, sjedi do mene i čita " Slobodnu Dalmaciju", koju sam jutros donio. Kad uvidi da se neće baš puno narazgovarati sa mnom, digne pogled preko novina:
- "Nu ti Isukrsta, nu ti Gospe lipe, prometniče vidite ovo!"
- "Šta Jakove?" - ne dižem pogled s knjige.
- "Eno tamo Jage u kostimu, sunča se, ma vidi di se i kako namistila." - pljesnu me rukom po koljenu kad spazi da još ne gledam.
Dignem pogled na malu ledinu preko kolosjeka, kad tamo Jaga prostrla svjetlu deku i u minjaturnom kupaćem dvodjelnom kostimu namjestila se izazovno i sunča se, tobože čitajući neke ženske novine.
- "A ona budala prati svaki njen pokret kroz škure, čujem ga kako purnjavi od bisa." - veli Bešo.
- "Ma, jebeš je, nek se kurči, ko joj brani." - kažem ja ravnodušno.
- "Izgleda da je pečeš na tihoj vatri, kad je i ovo odlučila ne bi li ti privukla pažnju." - smije se Bešo.
- "Šta joj ja radim, ama baš ništa!" - pravim se naivan.
- "U tom i jeste problem, ona je naučila da svaki novi otpravnik blene u nju i udvara joj se, a ti baš udario kontra. Štef je zadovoljan, ali ona nije, zato joj je na pamet palo sunčanje." - objašnjava mi Bešo suzdržavajući glasni smjeh da ga Štef ne bi čuo.
- "Ma, zgodna je, nema šta, ali ko bi se izlaga riziku da ratuje s ovim Zagorcem radi nje. Ima i jeftinije pičke." - smijem se.
- "Da bogda me đava odnija ako bi joj oprostija!" - obliznu se Jakov.
Utom ti eto Štefa k nama:
- "Zdravo dečki, pauza, ne?"
- "Zdravo Štefek, kak si kaj?" - ja ću njemu.
- "Dobro, pa ti špikaš po zagorski." -začudi se.
- "Malo, bio sam jedno leto tam." - natucam.
Jaga, kao da je jedva čekala, skupi deku i dođe k nama. Bešo joj gleda volovskim pogledom obline i u onaj par kovrčavih smeđih dlačica što je ispao ispod ruba gaćica, pa čas bljedi, čas crveni, a ona šireći punačke usne pokaže biserno bjele zube koketnim osmjehom:
- "Otpravniče jeste li za kavu?"
- "O, rado, gospođo Golub." - nasmješim se zahvalno.
- "Sad ću ja." - odnjiše oblom i bujnom pozadinom koju su gaćice jedva obuzdavale.
- "Kaj to čitaš?" - uze Štef knjigu iz Privrednog razvoja od prof. dr Slobodana Komazeca.
- "Spremam ispit na Višoj ekonomskoj za junski rok." - objasnim mu.
- "Gre li, ovo je prilično teško?" - gleda on grafikone i formule po sredini udžbenika.
- "Ide, redovno ih polažem." - velim mu.
- "Nikaj ja ovo ne razumem." - zatvori on knjigu.
- "Nisi ti zato, ali moja deca će studirati." - javi se Jaga sa dna stepenica, obučena sada u kućnu haljinu s velikim dekolteom i stisnutim pojasom oko struka, ne zakopčavši nijedan botun na njoj, noseći na poslužavniku četri bićerina i ćikare i bocu "Johni Woker" - a.
Uđe u prometni ured, nali viski u čaše i kavu iz džezve u ćikare:
- "Ovo sam kupila na "Aerodromu", tamo ću uskoro početi raditi, u kuhinji, obećali su mi, pa da ga probamo."
- "Za zaposlenje!" - nazdravim prodirući joj poledom u krupne zjenice.
- "Za posao!" - koketno mi odgovori.
- "Kod njih su dobre plaće, čuo sam." - kažem joj.
- "Da, imala bi veću plaću nego Štefek, a posao upola lakši." - hvali se ona.
- "Teško se tamo zaposliti, primaju samo zgodne i mlade žene i djevojke i pristale i školovane mladiće." - pričam im.
- "I imaju lepe uniforme, besplatan frizeraj i šminku, a može se nabaviti mnogo lepih stvari bez carine." - informira nas ona.
- "Vas će sigurno primiti, ne trebate se bojati." - laskam joj.
- "Mislite?" - ona će prevrćući očima.
- "Jedino ako su sljepci u komisiji, neće." - smijuljim se.
- "Mile zna zagorski." - uskače isti tren Štef da prekine tu vrstu djaloga.
- "Slabo, razumijem sve, ali neisam baš jak u govoru. Bio sam tamo jedno cjelo ljeto." - kažem joj.
- "A gde, u kojem delu?" - Jaga će.
- "Varaždin, Čakovec, Vinica, Maruševac, Banjski Dvori, Voća Gornja, Voća Donja, Ladanja Gornja, Ladanja Donja, sve u tom kraju. Bilo je ljepo, ima puno ljepih puca i plesa, skoro svaku večer sviraju muzikaši ili vatrogasci." - pričam joj.
- "Svidelo ti se?" - upita.
- "Kak ne, lepe gorice, lepe puce, veseo puk." - pokušavam po zagorski.
- "Nije mrtvo kao ovde, umreću od dosade, jedva čekam da počmem delati." - požali se ona.
Počeše zvoniti telefoni:
- "Hvala na kavi i viskiju gospođo Golub, baš mi je prijalo." - podilazim joj.
Ona skupi pribor:
- "Bilo mi je drago Vas počastiti."
Ona i Štef odoše u stan, a Bešo će:
- "Bože dragi i mili, ma jeste li vidili ono, dlake se probile, a ja oči ne mogu skinuti, blenem ko blesav, jezik mi se zaveza. Da je moja, satra bi je, Isukrsta mi!"
- "Zgodna je, nema šta, mora se priznati. Šta će jadna u ovoj pustinji, njoj treba zabave i društva, tako je navikla gore u Zagorju." - kažem mu.
- "Zato je ovaj ovan i dove ovdi, mora da je šarala i tamo!?" - Bešo će.
- "Ko će vodu u situ zadržati?" - velim mu.
- "Ti je možeš skupiti kad te volja. Gledam kako te osmatra, ka mačka džigericu." - konstatuje Bešo.
- "Prigode beru jagode! Ako ispadne prilika." - kažem mu i odem pred voz.
Predveče, kad je Bešo odnio signalne lampe, a Štef hranio zečeve, dotrča Jagica u kućnoj haljini:
- "Imam nešto za Vas, vidim da ste pušač." - pruži mi kutiju "Marllbora".
- "I ja za Vas." - istrgnem listić iz telegrafskog blokčića i ispišem broj telefona i adresu - "Znate mi turnus, kad budete u gradu, javite se."
- "Hoću, uskoro." - uze ceduljicu i gurnu je u džep hljine i otrča obazirući se u stan.
- 38 -
Prvi ispit u junskom roku polagao sam 19. juna iz predmeta Osiguranje kod prof. dr Ive Grabovca i položio dobrim, a zatim iz Predvojničke obuke, pa iz Ekonomske politike SFRJ, a u julu iz Subjekata i pravnih poslova u privrednom prometu te zadnji u tom roku iz Privrednog razvoja 10. jula. Tako mi je za jesenjske rokove ostalo tri ispita iz druge godine i stručni diplomski rad. Bilo mi je jasno da neću moći upisati treću godinu na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, jer je trebalo položiti sve ispite iz druge godine do upisnig roka. Ispit iz predmeta Istraživanje tržišta i Njemačkog jezika bi položio, ali sam iz iskustva drugih studenata znao da ću se napatiti iz predmeta Komercijalno poslovanje kod prof. Ferde Demorija, tim više što se kod njega pisao i stručni diplomski rad. Problem je bio u tome što se nikad nije znalo šta on hoće. Danas se dogovorite jedno, a kad mu se to donese da pregleda, on kaže da nije tako, nego treba ovako i tako par puta se počinje ispočetka, pa su svi imali više verzija stručnog rada, a sam ispit je bio razgovor o svemu i svačemu, samo ne o onome što je suština predmeta, jer je on nije ni osmislio, akamoli definirao kroz skripta ili udžbenike. Studenti su imali svu moguću literaturu s fakulteta u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, ali je sve to bilo od male koristi. Radi toga se kod njega gubilo previše vremena i propuštali rokovi. Znalo se da je on ranije bio nekakav komercijalni direktor u nekom od odjela velike firme " Brodomerkur" po političkoj liniji, a kad se firma razvila u veliko eksport-import poduzeće došli su mladi kadrovi stručno potkovani, pa za Ferdu tamo više nije bilo mjesta. Par godina do penzije odrađivao je ovdje na Višoj ekonomskoj gnjaveći studente svojim mudrolijama.
No, ja sam bio zadovoljan, treba malo i predahnuti, dolazi ljeto i kupanje.
U Sadinama sam uzastopno radio par smjena, a onda nasta čudna promjena. Ja bi pošao na voz kojim se vršila smjena na međustanicama, ali bi me pozvali u prometni ured u Splitu pred polazak voza i dali nalog da ovu smjenu radim u Brdašcu ili Labinu ili Sadinama, tako sam postao "leteći otpravnik" za sve stanice do Perkovića.
Još dok sam bio u Sadinama Jaga je otišla u Zagorje po djecu, završila im škola pa će se vratiti s njima, a ja sam bio čas u ovoj čas u onoj stanici i često mjenjao turnuse.
Te večeri me dočeka, pred polazak voza, obavjest da se javim šefu u stanici Kaštel Stari. Pozovem stanicu i javi se šef Ivan Giljanović " Zubonja":
- "Mile, molim te, siđi u Starom, u Sadinama će raditi Pero Pavičić, ovdje nema tko."
- "Kako to, ja sam trebao noćas raditi u Sadinama, otkud sad Pero tamo? I da znate, ja dosada u Starom nisam radio, ne poznajem stanicu." - negodujem.
- "Lako je za stanicu, neplanirano je ispalo tako, ispričaću ti kad dođeš." - molećivo će on.
- "Dobro, vidiću šta ću s poslovnim redom." - kažem mu.
Siđem s voza u Kaštel Starom, a šef se uzvrpoljio:
- "Pero bio u Lici, biće se napio, pa izgubio turnus, trebao je danas raditi, šta ću s njim? Da pišem prijave kazniće ga na duže, a nema tko raditi, đava odnio njega i piće." - lovi me na sentimentalnost.
- "Pa šta ga niste stavili ovdje, stari je on prometnik?" - kažem mu.
- "Ovdje bi odma kod Kiljca na vino, pa ništa od njega. Kad se on nastavi, teško prekine s pićem, a u Sadinama nema gdje i šta piti." - reče on svoj razlog.
Znao sam Peru Pavičića, starog momka četrdesetih godina, stanovao je u Konačištu u Splitu, a s vremena na vreme nastavio bi piti dan za danom, a onda mjesecima nije pio, kao da bi onih pijanih dana izduvao sve nevolje koje su ga gušile, a o kojima s nikim nije pričao. Bio je odličan otpravnik vlakova, pedantan i uredan, čak je ranije bio i šef stanice u Lovincu, ali ga zbog te mane po kazni rasporediše na niže mjesto i u drugi kraj. Ispočetka u novoj sredini nije dugo pio, pa su svi pomislili da je definitivno s tim prestao, ali se iznenada napi, ode na bolovanje, pa je tako tutnjao desetak dana, a onad se javi čist, obrijan i uredan kao da ništa nije bilo i nastavi ponovo raditi.
- "Šefe, sve je u redu, ali ostanite sa mnom bar sat vremena, da vidim gdje se šta nalazi." - rekoh mu ja.
- "Nema problema, ostaću do ponoći, ako treba i cjelu noć, ali ti komuniciraj sa stanicama." - sav radostan je on, jer zna da ne moram primiti službu dok bar jednu smjenu ne upoznam stanicu i potpišem Poslovni red stanice.
- "Neće trebati toliko, samo ćete mi pokazati gdje je šta i da pročitam na brzinu Poslovni red i zapamtim osnovne podatke." - rekoh mu.
Njegova muka je bila ta što se nije smio javiti na poslovnu i dispačersku telefonsku liniju, jer bi se onda uključile sve stanice i imitirajući mu njegov specifičan glas i izgovor izvrgavali ga najgoroj sprdnji.
A šef stanice Kaštel Stari Ivan Giljanović " Zubonja" je bio fizički ružan, majka priroda se poigrala da ga unakazi od rođenja. Srdnje visine, mršav, koščata nepravilna lica, velikih ušiju i siromašne oštre crne kose nekako bi i mogao proći, da sve to nisu unakažavale nepravilna gornja i donja vilica iz kojih su rasli kao nokat na nožnom palcu veliki zubi i probijali se ispod takih usnica. Pričalo se da je htio te zube povaditi i napraviti umjetne, ali da su mu doktori rekli da od toga neće biti koristi, a nema zasad ni u daljoj budućnosti takva stručnjaka na plastičnoj hirurgiji koji bi ga mogao mrvicu ljepšeg napraviti.
A narod kao narod, kad nekoga unakazi priroda ili Bog, onda i on svoju svakodnevnu rugu doda, ne vodeći računa koliko to biće boli i bez njegova ruganja. S druge strane " Zubonja" se znao osvetiti kad god bi stigao, na malu grešku u poslu nadodao bi koliko bi god mogao da što više kazna zapeče, sveteći se tako za sva ona ruganja koja je svakodnevno trpio. A Pero Pavičić mu je bio slabost i štitio ga je gdje i kad god je mogao, valjda je bolje razumio po sopstvenom primjeru one koji imaju mane, nego ostale koji ih tobože nemaju.
Kaštel Stari, u to vreme, bio je najkraća stanica po dužini kolosjeka, pa se skoro svaki teretni voz kod ukrštavanja morao kidati, a bila mu je jaka i putničko-ekspresna blagajna. Mnogi su putnici silazili u Kaštelima i odatle odlazili u kaštelanske hotele i odmarališta, za Trogir, Rogoznicu i Primošten. Iz Kaštela su odlazile na stotine krošanja salate za Ljubljanu i Zagreb, da bi sutra bile na tamošnjim pijacama.
- "Šefe, pogledajte i popišite blagajnu, ne bi želio da pokrivam tuđi manjak." - kažem mu dok čitam Poslovni red.
- "Sve je u redu, već sam to napravio." - reče.
- "Dobro, možete ići gledati televiziju." - kažem mu i potpišem Poslovni red i primopredaju po knjigama.
Njemu pade kamen sa srca:
- "Do kasno ću gledati TV, ako treba, u bilo koje doba noći, zovi me."
- "Nadam se da neće biti potrebe." - ispratim ga.
Utom pozvaše Sadine i javi se Pero:
- "Dobro veče kolega, izvini što je ispalo tako?"
- "Reci mi u kakvoj si formi, dobra veče." - smijem se.
- "Lagan ki perce, izduva sam se u Lici." - veselo će Pero - "Nego, treba te jedna ljepa gospođa."
- "Gospdine Mile, hoćete li mi napraviti jednu uslugu?" - prepoznajem Bokin glas.
- "Recite, vrlo rado, gospođo Golub!" - kažem udvorno.
- "Dolazi mi neka rodbina, ide na Hvar, pa će mi trebati odlasci trajekata i brodova iz Splita za tamo." - objasni.
- "Nema problema, zvaću Luku s gradskog telefona. Kada da Vam javim?" - pitam je.
- "Ja ću doći u Split sa ZM, to je oko sedam sati, on staje ovdje u Sadinama, a Vi me dočekajte u Splitu i dajte mi podatke, oni će doći sa "Mediteranom", znači oko trinaest, trebam još nešto za sebe obaviti u međuvremenu." - priča ona priču koju samo ja i ona drugačije razumijemo.
- "Ovako, i ja odlazim poslije smjene sa ZM-om i idem kući, a Vi možete od mene zvati telefonom. Biću sam, čekam Vas, dogovoreno? Adresu znate?" - kažem joj.
- "Da, znam, najbolje je tako." - složi se ona.
- "To je iznad "Slovenijalesa". Iz dvorišta, lako je naći." - upućujem je za svaki slučaj.
- "Dogovoreno, pa neka biraju s kojim će." - šara ona govor radi Pere.
- "Oho, biće sutra veselo." - igra mi u duši.
- 39 -
Šef " Zubonja" je do ponoći gledao televiziju, a nakon toga ugasi svjetlo. Odem u kontrolu skretnica, a kad sam se vratio ispred prometnog ureda, u kolicima pored velike čekaoničke klupe, sjedila je Ina.
O Ini sam čuo od kolega koji su radili u Kaštel Starom. Ona je bila Kiljčeva kćerka, čija je kuća bila tu na stanici, izavi stanične zgrade, blizu groblja. Kiljac je bio dobrostojeći Kaštelanin, imao je svoje polje, vinograde i maslinike, a pošto mu je kuća bila na stanici držao je i gostionicu na divlje, prodajuući vino i rakiju na veliko i malo ljudima iz Zagore, za gotovinu i na poček, kako kad.
Ina je bila invalid bez obe noge od po butina pa se kretala na protezama sa štakama ili u kolicima. Dok je bila curetak prignječio je kamion uza zidinu kojom su bili ograđeni vinogradi od makdamske ceste što iz mjesta vodi preko Malačke u Vučevicu, Broćanac i dalje u Zagoru sve do Muća. Išla je curica iz škole kući, naiđe taj veliki MAN kamion, koji je zauzeo cjelu cestu sve do ogradnih zidova, mala nije imala kud, a šofer na nizbrdici nije mogao na vreme zaustaviti i tako se desi nesreća. Kiljac je sve poduzeo, ali nije bilo moguće spasiti noge djevojčici, bile su zdrobljene. S vremenom se Ina pomirila sa sudbinom i nastavila živiti dalje novim životom, a utjehu joj je pružalo i odmaralište za invalide u koje je svake godine preko ljeta išla, tamo negdje u Sloveniji.
Kažu da nesreća oplemeni ljude, da takvi imaju dublju i širu dušu od običnih njudi, jer su zavirili tamo gdje običan čovjek ne može i da lako shvataju probleme tih običnih ljudi, gledajući na njih kao lako rješive sitnice na koje skoro da i ne treba obraćati pažnju. Takvu plemenitost imala je i Ina, kao da je svoju tugu odavno progutala i sve suze isplakala u nekom kutku u noćnoj tami, pa se uvjek s drugima šalila, tješila ih, razumjevala i savjetovala. O svakome je dosta znala, a malo se raspitivala, više su joj ljudi pričali po svojoj volji imajući u nju neograničeno povjerenje, a niko je nije čuo da ona nekog ogovara. Ina je znala strpljivo slušati ljude, što je sto puta jače od govorancije.
- "Ohladi ti se kava, popij je na miru, kad imaš vremena." - reče mi kad sam prišao ma par koraka kao starom znancu ,iako se prvi put vidimo.
- "Hvala, nisi se morala truditi u ovo doba." - sjednem do nje na klupu. Ina je sjedila u svojim kolicima koja je namjestila uz klupu, pa je izdaljega izgledalo kao da sjedi na klupi.
- "Čekala sam da "Zubonja" zaspe, koliko je ružan fizički toliko je i u duši, pa se nas dvoje baš ne volimo." - nasmija se - "A ja neću još dugo na spavanje, došla sam se odmoriti od televizije."
- "Šta, zar još traje program?" - pitam je.
- "Mogu gledati RAI, ovdje se signal dobro prima." - objasni mi.
- "A jezik, znaš italijanski?" - pitam je.
- "Sada razumijem skoro sve." - obsšnjava ona.
- "A zašto ne uzmeš teku i rječnik italijanskog, pa upisuješ rječi i pomalo prevodiš, tako se dobro može naučiti jezik, može ti danas sutra trebati, neće ti roditelji biti vječno živi." - predlažem joj.
- "Dobra ideja, baš ti hvala. Vidiš, mogla bi tako i preko Radničkog sveučilišta polagati jezike i imati crno na bilo, pa biti prevodilac." - oduševi se načas ona.
- "S čim si se dosada bavila?" - pitam je.
- "Učila svirati gitaru, puno čitam, pomalo pišem pisme, ali samo za sebe, pletem, kukičam, kuham, svašta po malo." - nabraja ona.
- "Spoji ugodno i korisno. Prevedeš tekst neke talijanske kancone, gitara je tu, dotjeraš prevod i ponudiš nekom pjevaču. Znaš da naši pjevači to rade, što modernija ili hit pjesma to bolje. Zabavljaš se i možeš nešto zaraditi." - širim joj ideju.
- "Triba tu dosta truda, ali pokušat ću." - splaslo joj je malo prvobitno oduševljenje.
- "Ništa bez truda i volje, ali gledaj na to ovako: svaki dan jedna rječ, to je tristašezdesetpet rječi na godinu, a za dvije godine možeš dosta toga napraviti. S tim fondom rječi skoro da znaš jezik, a šta je jedna rječ dnevno, tren." - sokolim je.
- "Obećavam, pokušat ću." - sad će odlučno ona.
- "Ne pokušat ću, nego hoću!" - ispravim je.
- "Dobro, hoću!" - nasmija se - "A kako tvoje studije?"
- "Dobro, ostalo mi je još tri ispita, pa sam gotov, do karaja godine mislim da ću diplomirati." - kažem joj.
- "Pa ti to redovito, imam rodicu, ona to već tri godine vuče, iako je redovni student." - hvali me.
- "Možda rodica ima momka, pa joj se ne žuri, ovako joj nije loše." - nasmijem se.
- "Nisi daleko od istine." - smije se i ona.
Gledam je u odsjaju reflektora na staničnoj zgradi. Duga, kao gavran crna kosa, krupne oči sa dugim trepavicama i ljepim tankim obrvama, nos ženski, pravilan, a usne crvene i pune. Lice joj bjelo i mirno kao na ikonama Gospe. Ramena uska, ženstvena, mišice jake, razvile se zbog štaka i kolica, a šake male s dugim prstima. Grudi joj bujne, lagano se podižu pri udisaju, ne smeta je što je tako promatram:
- "Gledaš me, noćas si pjesnički raspoložen?"
- "Pogodila si, motaju mi se po glavi misli o ljepoti i tuzi, dva kontrasta, antipoda, a trebao bi to nekako spojiti." - pokušavam objasniti.
- "Prilično teško će biti, ali negdi gubiš negdi dobijaš, pa nađeš ravnotežu. Tako sam i ja uspila." - tiho će Ina.
- "Znam naslov: "Mrazova sestrica." - izleti mi.
- "Šta ti je to, neki pojam?" - podiže ona obrve.
- "Mrazova sestrica, to je cvjet, bjeli cvjet iz roda lukovica, koji cvjeta u kasnu jesen, kad počmu mrazevi i slana, traje par dana, livade se prošaraju njima, a onda kad mrazevi pojačaju sve nestane u bjelini jutra. Pozadina je sivo, tmurno nebo, sumorni kasnojesenji okoliš, a ona se bjeli kao da prkosi svom tom umiranju oko nje i kao da kaže: "Život je tu, gledajte me!" - opisujem sliku iz misli.
- "Lipo si opisa, stihovi će sami doći spontano. Ako tu pjesmu napišeš posveti je meni, hoćel li?" - uze mi ruku i stavi je među svoje dlanove da pojača molbu.
- "Hoću, obećavam! Bićeš ti sretna, naći ćeš ti svoju sreću. Nisi rođena da patiš, život je pred tobom." - uvjeravam je.
- "Molim se svaki dan Bogu da tako bude." - prizna.
- "Trebaš nešto i sama poduzeti, pa će ti i Bog uslišiti molitve, znaš to." - ubjeđujem je.
- "Hvala ti za ovaj razgovor, da samo znaš koliko mi je koristio, otpetljala sam neki čvor koji mi se zamrsio u glavi." - nagnu se, uze mi glavu u ruke i nježno, nježno, kao dodir leptira, meke usne pritisnu na moje, a tada uze tacnu, stavi je na krilo i lagano se odveze na kolicima, zastade na ulazu i okrenu se, mahnu rukom i nesta u mračnoj kući.
Rano ujutro, još se sunce nije pojavilo na vrhovima Kozjaka, Ina je bila na peronu sa fotoaparatom u krilu:
- "Slkat ću te, sebi za uspomenu. Mogu li?"
- "Ko ti brani, nisam baš ljep model poslije neprospavane noći." - nasmijem se.
- "Samo ti radi, ne misli na mene, hoću da uhvatim prirodnu pozu, bez namištanja." - objašnjava ona.
- "Samo slikaj, sad imam gužvu, dolaze jutarnji vozovi." - rekoh joj i odoh za poslom.
Poslije par dana dobio sam sliku, jedinu u uniformi otpravnika vozova, a uskoro stiže glas da se Ina u Sloveniji udala za nekog invalida i da je sretna. Duša mi je bila puna, cjeli dan sam bio veseo, neka je "Mrazova sestrica" procvala u proljeće.
- 40 -
Smjenio me otpravnik Ante Malada, krupni mirni čovjek, sporih promišljenih pokreta, jasno izgovorenih rječi u kratkim rečenicama.
- "Ništa posebno šjor Ante, ova mala zakašnjenja sam naveo u primopredaji." - kažem mu.
On pogleda knjigu i potpisa:
- "Dobro kolega Mažibrada, kako te ovaj lopov uhvatio? - nasmija se pokazujući pogledom na "Zubonju" koji je staja ispred ureda.
- "Skinu me s vlaka, klanja se do zemlje." - velim mu uz osmjeh.
Dođe šef:
- "Mile, jel' bilo sve u redu?"
- "Jeste šefe, gdje ću prekosutra dežurati?" - pitam ga.
- "Planiraj ovdje, lako je s tobom." - reče.
- "Dobro, bar da se ustalim negdje desetak dana." - kažem mu.
- "Dok si kod mene bićeš u Starom, a šta misle u rukovodstvu to ti ne znam." - iskreno će on.
- "Znači, Mile, ja, Boško Jakšić i Jozo Grančić smo u turnusu?" - pita Ante.
- "Tako je, zasada." - potvrdi šef.
- "Dobro, nek se zna." - veli Ante.
Brzi voz ZM kasnio je desetak minuta. Pri ulaska u stanicu vidim Jagu u drugom vagonu u društvu nekih željezničara, javi mi se osmjehom, a ja uđem po sredini kompozicije i zadržim se do Splita tamo. Pustim Jagu da ide napred do Lučke kapetanije, a tada joj se pridružim.
- "Na ovoj strani grada nema željezničara, možemo slobodno ići skupa." - rekoh umjesto pozdrava.
Ona me uze pod ruku, bila je skoro moje visine u visokim štiklama, laganoj kariranoj košuljici i svjetlosmeđoj midi suknjici sa šlicom sa strane, pripijenoj uz jedre obline. Smeđu dugu kosu je malo podigla, pa su joj uvojci u valovima padali na ramena. Našminkala se tako diskretno da se trebalo dobro zagledati da bi se primjetili tragovi šminke. Korača uz mene lako i gipko kao gazela:
- "Drago mi je što si diskretan." - pojača rječi stiskom ruke.
- "Divna si, kao današnji dan, a ja sam sav mastan od noćne smjene." - kažem joj.
- "Čekaj, dok prođemo ovuda." - presta ona disati dok smo prolazili pored ispusta sumporne vode iz Splitskih toplica u more na Rivi - "Ovaj miris na pokvarena jaja ne mogu podneti." - uzdahnu poslije desetak koraka.
- "Do kada možeš ostati, kad se misliš vratiti u Sadine?" - pitam je.
- "Mogu dokle hoću, ali sam rekla orjentaciono do naveče. Štefek ionako dežura, a ja sam rekla da ću prijepodne sređivati dokumenta za posao, a popodne nešto kupovati za ljeto." - smije se svojim malim lažima.
- "Da li ti Štef vjeruje?" - pitam je.
- "Veruje, ne veruje, isto mu je. Nećemo ga više spominjati." - reče mi.
- "Slažem se, shvatam, ovo je dan za nas dvoje." - pogledam je.
- "Aha, naš dan i ničiji više." - potvrdi ona koketno se smješeći.
- "Tu smo, idemo gore." - uvedem je u ulaz zgrade.
Otključam stan i pustim je unutra:
- "Ne zamjeri, to održava muška ruka, a ni taj namještaj nije naš." - pokaujem joj stan.
Ona izađe na lođu i gleda panoramu:
- "Ovo je divno mesto, više vredi ova lođa nego celi stan. Divno!
A gde ja živim, u onoj pustinji!" - reče i uzdahnu.
- "I tamo je divan pogled." - rekoh.
- "Jeste, ali ako ti zatrebaju šibice, trebaš celi dan čekati na njih. A ovde je sve pri ruci. Ako ne počmem raditi ponorit ću od usamljenosti." - jada se - "On je zadovoljan, njemu ono odgovara, meni nikako."
- "Nećemo o njemu, zar ne?" - podsjetih je.
- "Oprosti, nesvesno mi izleti." - uđe za mnom u sobu.
- "Ja se idem istuširati, ali ću prije toga skuvati kavu, brzo ću ja." - pokažem joj da sjedne.
- "Mogu ja skuhati, ti se kupaj." - ponudi se.
- "Ne, ti si gost, moj gost." - rekoh.
Stavim lončić na ringlu i iznesem piće na stol:
- "Dobro došla, ljepotice moja." - nazdravimo.
Donesem kavu i ulijem u ćikare:
- "Sad ću ja." - odem u kupatilo i na brzinu se istuširam. Vrata od kupatila su bila otvorena, čula se muzika s radija iz sobe.
Na kraju pustim hladnu vodu i koža mi se zategne, istrljam se i obučem bjele ljetne hlače i majcu:
- "Evo me, nisam dugo?" - sjednem kod nje.
- "Nisi, slušam ovu divnu muziku, koja je to stanica?" - pita me.
- "Neka italijanska, stalno emitira tu vrstu muzike, cjeli dan i noću," - odgovorim - "to slušam dok učim."
Jaga je sjedeći na polufotelji prebacila nogu preko noge, pije kavu i puši " Marlboro". Pogled mi pobježe na vitke duge listove, obla koljena i bujne do pola otkrivene butine. Osjetih kako počinje u meni vriti krv.
Pogledam je u oči, a njen se pogled magli. Uzmem je za ruku i lagano privlačim prema sebi, a ona gledajući me u oči primiče se s licem prema mome i pruža usne na pljubac. Stidljivo, kao neiskusna djevojčica rastvara usne i pušta moj jezik unutra zatvarajući oči.
Lagano ustajemo, ona mi rukama obuhvata vrat, a ja joj obgrlivši stuk privlačim tjelo uz svoje. Osjećam joj butine, trbuh i grudi svojim tjelom, a nosnice mi draška diskretni miris parfema. Znam da osjeća moju muškost na trbuhu kad poče da drhti od uzbuđenja i da mi strasno pije usne.
Odvojim je uvlačeći ruke da joj otkopčam botune na košuljici, polako jedan po jedan, a ona mi skida majcu i baci je na fotelju, te sama krenu otkopčavati u žurbi svoju košulju.
- "Ne dušo, ne žuri, pusti mene." - šapućem joj ljubeći joj vrat ispod uvojaka kose. Ona nestrpljivo drhti cjelim tjelom i namješta se da joj što prije skinem suknju. A ja se ne žurim već polako i nježno klizim prstima niz slabine. Ona dišući duboko otkopča mi hlače i pusti da skliznu na pod, dok joj podižem kosu na zatiljku i ljubim ga paleći ga vrelim dahom, te joj jednim zahvatom otkopčah grudnjak. Ispadoše sise nabrekle i tvrde kao dunje s zašiljenim tamnim bradavicama. Dok osjeća moju tvrdu muškost na bujnoj guzi ona trlja butine jednu od drugu, sve brže i brže, lupkajući nestrpljivo petama o pod. Male gaćice, raširenim prstima obe ruke, obuhvaćajući joj okruglu hladnu guzu, lagano skidam niz butine, a ona se okrenu brzo kao vreteno i svilenim čuperkom mi miluje muškost. Pusti da joj uvučem ruku u međunožje, vlažno i vruće, a kad joj pređih prstima preko dražice i klilorisa ona sva zadrhta i jeknu:
- "Uđi u mene, brzo, svršavam!"
Nježno je guram na krevet i uvlačim se između raširenih butina, zgrabim joj do bola nabrekle grudi, a ona namješta bokove da odmah prodrem u nju, a kad muškost kliznu u vrelinu guza joj zadrhta, trbuh se zgrči i krik njen mi zaglumi uvo. Polako počmem njihati i prodirati, a jezik joj duboko guram u usta i prsima gnječim sise, dok me ona hvata butinama oko slabina i prima, uz jak sudar tjela, muškost do kraja. I opet joj guza zadrhta i trbuh zgrči, galvu zabacuje širom otvorenih usta i za tren dva zadrhta cjelim tjelom istovremeno kriknuvši od strasti. Nastavim istim tempom ne dajući joj da se opušta, ona prihvati ritam, zgrabi me rukama za guzu, kao da hoće da cio budem u njoj, pa se tako skupa njišemo uz cviljenje kreveta. Osjećam kako joj se vagina grči i stiska moju muškost, koju laganim ritmom uvlačim i izvlačim, a onda osjetim kako mi grč kreće iz nogu i penje se prema kukovima i mošnicama dok mi muškost do dna prodre u nju i promuklo jeknušmo istovremeno, kočeći se jedan tren, a onda se poluonesvješćeni mlohavo opustišmo jedno preko drugog isprepletenih udova.
- "Crći ću, zraka ... mi .. treba." - dahće ona.
- "I meni, zraka,...zraka." - javljam se i ja da sam živ.
Iz obamrlosti me pokreće njen poljubac u vrat:
- "Jesi li živ?" - smješi se.
- "Jedva!" - izvalim se na leđa pored nje.
Ona prebaci mokru butinu preko mojih slabina:
- "Nisam znala za sebe, bila sam na sedmom nebu." - miluje mi oznojena prsa.
- "Znam da sam bio u raju." - rekoh joj ljubeći joj prste.
- "Pustio si me da izgubim razum, ali nije mi žao, tri puta sam osjetila zadovoljstvo iz dubine tjela, nikad tako do sada, dobar si ti ljubavnik." - gricka mi usnama ušnu resicu.
- "Trudim se, služim ženskom rodu." - otimam se, golica me milovanjem - "A ti si, tvoje tjelo, tvoje oči, tvoja ženstvenost, tako poželjna..." - zatvori mi usta poljupcem.
- "Blago tvojoj ženi, moraće te puno voliti." - progovori.
- "Ko zna, ljudi se lako zasite. Zar ti nisi sretna u braku?" - pitam je kad shvatih da hoće da se izjada.
- "Pogrešila sam što sam se rano udala i dobila djecu, sad to znam. On nije loš, vodi brigu o meni i djeci, planira graditi kuću, traži teren, pravi projekte, a sve to mene samo zamara, iako znam da je to i u moju korist. Meni treba pažnje, nježnosti, provoda, sve ono što sam prije udaje propustila, a ne kuće, projekti i planovi za mirnu starost, ima i za to vremena." - kao da se pravda.
- "Divan si ti cvjetak, šareni leptirić, istovremeno ti treba pažnja i stega. Treba te dizati u visine, ali snažno držati rukama. Ako te čovjek pusti iz ruku odleprša leptirić u tuđe dvorište." - kažem joj.
- "On pokušava da me izolacijom u osami čuva od drugih, a to samo još više pojačava moju žudnju za tuđim voćem. On to ne može shvatiti, a ti si odmah primjetio da sam vruće krvi, svojim ignoriranjem si postigao da mi krv proključa i išla bi na kraj svjeta da zadovoljim svoj nagon s tobom, i ne kajem se." - dalje se ispovjeda ona.
- "Ja bih te pustio u najveću gužvu, ponosio se tobom, čitao ti misli i želje i ispunjavao na svoj način. Ne bi mi bilo lako, ali bi se borio za tebe svaki dan, svaki tren i pobjeđivao tvoja iskušenja. Tebe ne treba čuvati od drugih nego od tebe same." - pokušavam je shvatiti.
- "Da, ja sam sama sebi najveći neprijatelj, najveći dušmanin je meni moja vrela krv. Uvjek mislim, da sam se istutnjala prije braka sad bi bila drugačija?" - govori glasno gledajući u plafon.
- "Ne vjerujem, možda bi bila u manjoj mjeri, možda bi bila probirljivija, pa pogledaj ovo tjelo, ove grudi, ove butine, ove oči, nije to hladna ljepota, unutar toga je vatra koja diktira pokrete, govor, smjeh i mušku žudnju. Sve to skupa zove: uzmi me, zgrabi me, ljubi me, miluj me. Teško je toj vatri u tebi odoliti, i tebi i onome ko te gleda. Imaš toga napretek, više nego stotine "običnih" žena zajedno." - klizim joj vrškom prstiju po tjelu.
- "Je li to moje prokletstvo ili sreća?" - želi da čuje moje mišljenje.
- "I jedno i drugo, zavisi od okolnosti. Koliko bi žena želilo tvoju ljepotu i tu vatru u tebi, to ti je sreća, a prokletstvo je to što se grizeš kad učiniš ono što ti tjelo traži, a nije u skladu s ustaljenim običajnim moralnim normama. Teško je tu naći ravnotežu, ako je uopće ima. Tako ti je to, moraš to nositi skupa, u istoj posudi vatru i vodu." - pokušavam joj objasniti misao.
- "Pa dokle ću se ja tako mučiti, strašiš me?" - pita me s nevjericom.
- "Vreme je ljek za sve boli. Kako čovjek stari tako mu se i želje mjenjaju na listi prioriteta. Ni ti nisi, niti iko, izuzetak. Sad ti tjelo traži seks, a duša ljubav, za par godina će to oslabiti, a u prvi plan će doći nešto drugo, recimo bogatstvo, sreća djece ili nešto treće. Bar ja tako mislim." - nastojim okončati ove analize ljudske naravi.
- "Valjda će mi Bog pomoći?" - ponada se ona.
- "Hoće, budi sigurna." - hrabrim je.
- "Pa šta da radim?" - pogleda me molećivo.
- "Ne opterećuj se grižnjom savjesti, takva si kakva jesi, a i drugi imaju svoje tajne, laži, prevare, a svi se kunu u poštenje. Ljudko biće je čudna mješavina laži i obmana, istina je nedostižna, a mi mislimo da je ono kako je mi uobrazimo. Ne optužuj se, ne činiš ništa radi čega bi se mogla samooptuživati, takvu te Bog stvorio, on će te shvatiti i oprostiti." - hrabrim je.
Šutimo oboje nekoliko trenutaka
- "Hoćemo li nešto jesti? Idem pogledati šta ima u frižideru." - predložim da joj skrenem misli od grižnje savjesti.
- "Zajedno ćemo pripremiti." - složi se ona.
Ustanem , istuširam se i navučem šorc:
- "Šugaman ti je u kupatilu."
Zabaci kosu, onako gola ličila je na antičku nimfu s kamenih reljefa:
- "Šta bi obukla?"
- "Pogledaj ovdje." - pokažem joj na ormar.
- "Ovo ću." - uze moju bjelu košulju, bila joj je kao super mini vešta.
Zajedno smo odledili i ispekli šnicle, oprali salatu, jeli to i pili "kaštelet" crno vino, pričajući o svemu i svačemu, a tada oprali suđe. Skuvali smo kavu i gledali TV podbočivši se jastucima na krevetu zagrljeni i stisnuti jedno uz drugo.
Pogled mi se penje niz njen list prema njepom okruglom koljenu i klizi preko butine ka pupastom i kovrčavim dlakama pokrivenom međunožju. Ona to primjećuje i blago mi stiska ruku i nosi je na svoje grudi. Oči su joj dva tamna mora, trepavice se ukočile, a usne blago rastvorene, traže poljubac. U šaci mi njena sisa bubri i čvrsne, bradavice se šilje, a usne nam se ljepe. Lagano, u zagrljaju se spoštamo na krevet, sve jače stiskajući tjela jedno uz drugo, skidam joj gaćice i u povratku klizim prstima između butina u međunožje, već vlažno i vruće. Navlačim je da legne na mene i skidam joj košulju, a duga joj kosa sakriva nam lica. Uvlačim ruke između nas obuhvativši joj obe nabrekle sise i lagano je podižem. Ona se podiže, uze rukom moju muškost i uvede je sebi u međunožje, zabaci glavvom kosu na zatiljak, zatvori oči i otvori usta, pa se poče lagano njihati gore dolje. Poslije tri četri trzaja ona kriknu i prošaputa:
- "Oprosti, već sam gotova." - i spiusti se kraj mene.
Okrenem je na trbuh i podignem joj guzu, pa držeći je za slabine gurnem joj muškost do kraja. Pri sudaru tjela guza joj je drhtala, a cjelo tjelo treslo, dok joj se duga kosa mrsila na jastuku. Svako malo je ječela i cvilila od zadovoljstva, a tjelo joj se treslo u neprestanim grčenjima.
Kad osjetih da mi dolazi ekstaza prodrem do kraja u nju, nagnem se na njena leđa, prihvatim je za obe sise i prošapućem u zatiljak:
- "Sada,skupa."
Ona se zgrči, a vagina joj stisnu muškost kad krenu sjeme, kao da želi da isisa sve iz mene, a iz usta joj se začu grgotanje i promukli krik. Tjela nam se mlitavo opustiše isprepletenih udova i spustiše na krevet.
Tjela su nam bila vlažna od znoja kao i lancuni pod njima.
- "Bože, ovo je predivno. Ni u snu nisam ovako nešto očekivala. Iskusan si ljubavnik." - hvaleći me ljubi me kraj uva.
- "Ko s tobom ne bi bio, trudim se da zadovoljstvo bude obostrano." - šapućem joj.
- "Neko gleda samo sebe. Ja sam te opomenula da brzo svršavam, a ti si opet izazvao seriju eksplozija u meni, i da znaš izuzetno mi je to drago. Hvala ti." - lizne mi usne.
- "Hvala tebi, mnogi bi želili ovu sreću doživjeti. Drago mi je da je i tebi bilo ljepo." - poljubim joj vlažne usne.
Vreme je teklo kao ludo. Istuširali smo se i spremili za izlazak. Ona je morala na vlak.
- "Najradije bi i noćas ostala, ali nije pametno." - premišlja ona.
- "Nije pametno, slažem se." - potvrdim - "Hoćeš li telefonirati onamo ?"
- "Ma neću, to je ionako bio izgovor." - nasmija se.
- "Znam, za svaki slučaj." - kažem joj.
- "Ne, nema potrebe, neću se sad s tim gnjaviti." - odbi ona.
- "Kako hoćeš." - ugasim svjetlo.
Sunce je palo iza Šolte, crvena pruga preko mora protezala se do Brača.
- "Kako je lepo, a ja moram u onu pustinju." - stisnu Jaga zube.
Kod Lučke kapetanije smo se rastali:
- "Naći ću načina da se javim." - poljubi me.
- "Čekaću, željno ću čekati." - uzvratim.
Zagrli me i opet se poljubišmo dugim poljupcem.
- "Ne smijemo puno, probudićeš mi vatru." - otrže se, nasmija i hitrim korakom krenu ka stanici.
Gledam za njom kako njišući kukovima lakim korakom košute odlazi. Par muškaraca se okrenu za njom vrteći glavom i gledajući prema nebu. A tada se izgubi u gužvi na pješačkom prelazu.
Polako koračajući preko Rive vratim se u stan, vreme je za spavanje, sve snage skoro da je nestalo iz mene.
Nema komentara:
Objavi komentar