Izvršna služba (41-45)

- 41 -

Svađa u Bariču između Steve i Brace je bila u punom jeku. Svaki je imao svoju istinu, Stevo da je Bracu iskreno savjetovao prepuštajući mu da sam odluči da li će se ženiti s Ružom ili ne, a Braco da to što je od Steve čuo nije bila istina već Ljubinkina ogovaranja. Iz onoga što sam shvatio iz njihovih dugih pisama bilo je ono što njih dvojica tada nisu mogla shvatiti, da s njima upravljaju njihove supruge, a da im se to otvoreno kaže ni jedan to ne bi za živu glavu prihvatio i prizna. A očito je bilo da Stevo o Ruži zna onoliko koliko mu kaže Ljubinka, a Braco o Ljubinki onoliko koliko mu kaže Ruža i njena mama "Nana". 

Nastojao sam da ih pismima ubjedim da pređu preko svega, pa braća su, i da ne traže arbitražu od mene ili roditelja, te podršku jednoj ili drugoj strani. Na takva sam pisma dobijao ogorčene Stevine odgovore da nisam u pravu i da on ništa nije kriv, a od Brace da se on nema šta miriti, jer svađu nije ni izazvao. Također sam dobijao kritike što ne pišem, što Dušan ne piše, što nas nije briga za njih i tamošnje probleme, itd., itd. Em, koliko sam bio okupiran svojim poslom i studijama, nije mi se ni mililo pisati, jer što god da napišem neće ispasti dobro. A Dušan jednostavno nije pisao, ni prije, a sada pogotovu. Danas sutra kad se vide on će već naći neki izgovor i opravdanje.

Braci se rodila ćerka, Nataša joj dali ime, a on je još prošle zime završio sa "Montažom" poslove u Dizeldorfu, Solingenu, pa Bohumu, ali taj sukob nije gubio na intezitetu i nije se moglo predvidjeti kako će i kada to oni rješiti. Stari sukob iz klana Jevđenovića, ko zna kada i radi čega je počeo, prenjeo se i na zetove, rođenu braću, koji bješe istureni u špic sukoba, ne videći da s njima upravlja nevidnjiva ruka iz pozadine. Umjesto da kažu: "Ružo i Ljubinka, vi kako oćete, a nas dvojica ćemo se naći na ulici ili kafiću, nemamo se radi čega svađati.", oni su radi mira svaki u svojoj kući prihvatili igru svojih bračnih družica.

Kad bi došao kući na Vlaku i čitao njihova pisma, maja bi tužno rekla:

- "Bože muj, pa đe im je pamet? Da ja tako nešto ćaći vam pokušam, on bi me u zemlju zatro. Niko ti od čojeka ne mure napraviti biudalu kao žena mu, ako je povodljiv i mek prema njuj."

- 42 -

Jeste da je ljeto, jest da se radi, jest da je u gradu i na plažama puno ljepih i zgodnih turistkinja, ali treba i ispite pripremati. Predmet Istraživanje tržišta sam pripremio za ispit, trebaće ga još malo obnoviti, a sada sam intezivno pripremao ispit iz Njemačkog jezika.

Dušan je sa svojim studijima sociologije bio pri kraju, pa je vršio istraživanja i pripremao podatke o članstvu SKH u Dalmaciji za neku sociološku studiju. Ponekad bi me zamolio da mu sređujem neke tabele, crtam grafikone, izračunavam mu aritmetičke i geometrijske sredine i izračunavam i crtam trendove. Objasnio mi je da se toliko oko toga trudi pošto će rad poslije obrane na diplomskom ispitu biti objavljen u časopisu "Naše teme" koji je uređivao dr Stipe Šuvar, poznati sociolog i političar. On je stalno donosio taj sociološki časopis, kao i neke druge u kojima su bila izlaganja profesora, doktora nauka i filozofa tzv. Korčulanske ljetne škole: Kangrge, Supeka, Bulata i drugih, a također i materijale o ustavnim promjenama, amandmanima na Ustav SFRJ i Republika, a prelistavajući ih bez mnogo ulaženja u visokoparno fraziranje, što mi je to sve za i kontra izazivalo neku smušu u glavi:

- "Šta se ovdje u stvari dešava?"

- "Ustavnim amandmanima se samoupravljanje uvodi u sve pore društva od vrha do dna ili obrnuto, tako da će svako znati za šta se njegov dinar troši, odlučuje koliko će se i gdje trošiti, kontrolirati to i odlučivati o tome. Ovi iz Ljetne škole su mislioci koji kritički sagledavaju ostvarivanje komunističke ideje zacrtane po Marksu, Engelsu i Lenjinu u našim uvjetima i ne slažu se baš sa onim šta Kardelj radi, jer smatraju neke njegove postavke utopijom. Oko izrade ustava, a ovi su amandmani prvi koraci, će biti rasprava i trajaće to još dosta dugo, jer se uvodi praktično novi društveni sistem koji nema uzora u svjetu, biće dosta suprotstavljenih mišljenja na svim nivoima i u svim strukama. Na što će to ličiti, zavisi o mnogo kompromisa, koji se moraju postići u sferi nauke i politike, a sve to se nastoji komplementirati sa idejom i pokretom nesvrstanosti, pa su i svjetski pogledi uprti u nas i prate šta se radi," - pokušava mi on rezimirati sva ta prestrojavanja.

- "Ovdje se mnogo kritikuje kineska "kulturna revolucija", a meni se čini da je njen koncept puno jednostavniji nego ovo što se kod nas radi. Čini mi se da su i studenti 1968. godine tražili kod nas slično, debirokratizaciju društva?" - pitam ga.

- "Po našim misliocima "kulturna revolucija" je ultraljevičarski pokret i ideja koju je nemoguće sprovesti, a da društvo kao cjelina ne nazaduje. Ako intelektualce šaljemo da okopavaju polja, istina je da će oni nešto naučiti o poljoprivredi, ali kako naučiti poljoprivrednika da na fakultetu školuje agronoma koji će praviti hibridno sjeme, ako to ni sam ne zna. Oni pokušavaju na taj način da stvore čovjeka sveznalicu nasuprot zakonu društvene diobe rada, a ako hoće da se rješe nagomilanih birokrata ima drugih načina. Kod nas su studenti i njihovi ideolozi tražili da se eliminiše "crvena buržoazija" koju stvaraju društvene privilegije, ali su im zamazali oči obećanjima i promjenama ustava, a vidiće se šta će od toga biti." - on se smijulji.

- "Interesantno mi je to što zagrebački i ljubljanski studenti se nisu oko toga oglašavali, dok su beogradski bili prilično žestoki?" - pitam ga.

- "Nisu zato što ovamo pušu neki drugi vjetrovi obojeni prilično nacionalistički, a Beogradska 68. je više intrnacionalni, klasni, ljevičarski pokret što ovima ne odgovara, ne mogu svoj nacion nikako uklopiti u ideju koja je klasna. Zasad se potajno, daleko od javnosti vodi teška borba između dvije struje u CK SKH, sve vezano za amandmane ili ustavne promjene. Suština je da su jedni za prenaglašavanje nacionalnog, a drugi klasnog principa u prilazu tim promjenama. Prvi druge optužuju za centralizam, a drugi prve za nacionalizam obučen u decentralizaciju. Neće tako dugo, počelo je već curiti ponešto toga u štampu, "između redova" se to može uočiti, kad je neko u toku zbivanja." - nagovještava mi on teška previranja u politici "onih gore".

- "A šta vi u Omladini oko toga radite?" - pitam ga.

- "Ko omladinu o tome šta pita, to je još u najužim vrhovima Partije i vlasti, a ja ću se ionako uskoro rješiti politike. Odlučio sam da pređem po prestanku mandata u "Slobodnu Dalmaciju", biću tamo urednik i novinar analitičar." - iznenadi me.

- "A što nisi gledao da pređeš na neki fakultet, predaješ sociologiju i baviš se sociološkim istraživanjima, to mi je nekako mirnije i akademskije od novinarstva, a usto pišeš i istražuješ šta te volja za neke stručne, dnevne ili mjesečne novine?" - sugerišem mu.

- "Bavio sam se tom idejom, ali u Splitu za to nema uslova, a da idem u Zagreb ili Beograd za asistenta beš mi se ne mili, uvjek će neko iz tamošnjih klanova imati prednost nad došljakom kao što bi bio ja. A i Dalmaciju ne bi mjenjao radi klime uz istu ili manju plaću. To je prevagnulo." - izjasni se on.

- "Novinar, sjećaš li se šta ti je ćaća govorio kad je vidio one članke u "Plavom vjesniku"?" - pitam ga.

- "O, kako ne, i ti si tome kumovao." - nasmija se - "Znam da trebam biti oprezan, prenositi tuđe stavove, a ne ih tumačiti, biti objektivan, mada i tada novinar ispadne kriv, jer "glavonje" su uvijek zaštićene, ali me tješi što se u "Slobodnoj" formira dobra ekipa: Prelas, Kulušić koji traže školovane kadrove i imaju koncepciju da povećaju tiraž, pa će manje biti ovisni o političarima koji drže kesu, a i ja mislim da im ideja nije loša. Probaću, ja volim piskarati, pa šta bude. Plaća će mi biti dobra, poslije par mjeseci postaću urednik, jer oni tamo nemaju zasad puno školovanih kadrova, a i stan mi obećavaju u kratkom periodu." - obrazlaže on svoje razloge.

Dok on toliko priča, što mu nije bio običaj, osjećam da je nesiguran, da to još nije sjelo kako treba, pa ga nastojim usmjeriti, mada znam da će kao i uvjek raditi po svome:

- "Piši o privredi, ekonomiji, razvoju, tu si manje na udaru nego kad se baviš čistom politikom, a temu ne moraš na brzinu, kao dnevnu vjest, obrađivati, i ako promaši nije na tebi krivnja, već na onome ko ti podatke daje i tumači. O politici se mora pisati brzo i svakodnevno i imati dobre izvore iza kulisa, koji opet nisu garancija da će te zaštititi, ako ta struja gubi pustiće prvog tebe niz vodu ili povući sa sobom nizbrdo. Valjda znaš političare!" - savjetujem ga.

- "Ta ti je dobra, dobro preporučuješ, razmisliću o tome." - zamisli se.

- "U "Našim temama" možeš se baviti čistom strukom, ako stojiš dobro s Dr. Šuvarom." - izbacim i tu ideju.

- "Poznajemo se, nešto je stariji od mene, ali dobar je sociolog i kritičan um. On je rodom tu od Vrgorca, Imotskog, radničko seljačko djete kao i mi." - objasni mi.

- "A ženidba, misliš li na to?" - nasmijem se, koristeći njegovu otvorenost, koja nije bila baš njegova osobina kad sam ja bio u pitanju.

- "A, ima još vremena, kad se ovo sredi, vidiću onda." - neodređen je.

- "Ideš s Katjom, stalno?" - pitam ga.

- "Aha, vjerojatno ćemo se uzeti, ali ima vremena." - zatvara se on.

- "Razmisli dobro o onom pisanju, o ekonomiji, nešto ti tu mogu pomoći, a tu je i dr. Komazec kad su banke, financije i razvoj u pitanju. Imaš i Vukašina Kotura kad je pravo u pitanju. Nije to toliki bauk koliko izgleda, uostalom to je materijalna podloga tvojoj sociologiji." - još jednom ojačavam svoj predlog.

- "Pa da, dobro ih poznajem, a oni su tu uvjek u toku." - složi se on.

- 43 -

August je, vreme ljetnih vrućina i po danu i po noći, na poslu pravi pakao zbog vanrednih vozova i godišnjih odmora, često radim skraćeni turnus 12/24 zbog izostanka nekog od kolega radi bolovanja ili godišnjeg ili zamjena. Još sam u Kaštel Starom kod šefa Ivana Giljanovića "Zubonje". On vječito visi tu na stanici, ako nije u kancelariji onda je u stanu, odmah do prometnog ureda ili je po kolosjecima i na blokovima kod skretničara da ih riba za svaku sitnicu.

Blagajnik Martin, koji radi od sedam do četnaest sati, popunjava ekspresne listove za salatu, sređuje blagajnu i gunđa:

- "Pa šta se "crni gavran" ne mrdne negdje, čovjek se od njega ne može ni popišati.!"

- "Zar se ti njega Martine bojiš, šta ti može?" - smijem se ja.

- "Ma ne može mi ništa ka ni ova muha, ali su oboje dosadni, ona što zuji oko ušiju, a on što mi svaki čas puše u zatiljak." - lupi šugamanom po muvi i likvidira je, pa je držeći za krilce izbaci kroz šalter.

- "Eto, tako opauči i "Zubonju", samo vodi računa da šugaman bude mokar, možda ćeš ga i potjerati." - predlažem mu ja.

- "Ajd' kvragu, šugaman mokar, neociđen, a ta ti je dobra!" - nasmija se Martin od srca.

- "Šta se ti smiješ Martine?" - uleti šef u prometni ured oštar ka ustra, a kad bi nekog vidio da se smije uvjek je mislio da je to nešto na njegov račun.

- "Ubia sam muhu koja mi cili dan dosađuje." - uozbilji se naglo Martin vidjevši da je "gavran" oštar.

- "'Em ti kurvu Gospu, treba i ovdje sprovesti kulturnu revoluciju, svu bandu i neradnike poslati da oru i kopaju, pa bi sve bilo u redu." - šef je bio veliki pristalica kulturne revolucije.

Martin me pogleda začuđeno, pa zabi glavu u račune.

- "Tako je šefe, jebeš teoriju bez prakse ili obrnuto, a čovjek je sklon u dobroj hladovini ljepo pričati kako treba kopati, ali se teško motike hvata." - podilazim mu ja.

- "E, zato bi ga trebalo svako malo podsjetiti kako je to kopati na zvizdanu, pa će cjeniti ono što ima i raditi kako triba." - viče on iz kancelarije.

- "Vidite li koliko je mladi i zdravi došlo da se izležava na plažama, a tamo po Vojvodini nema radnika za ljetne poljske raove, slušam na radiju." - palim ga još više.

- "Daaa, a za dva miseca će javiti da je na tisuće hektara žitarica zaorano jer nije ima ko pokupiti litinu. Triba to na polja tirati da pocrni, pa kad zgotovi posa pustiti dva tri dana da se opere na moru, a tada u školu da uči, a ako neće da uči neka kopa i rišena stvar." - izvikuje šef svoja rješenja za sve društvene i privredne probleme u uzbuđenju se vraćajući na vlašku ikavicu.

Izađe iz kancelarije i iznese hrpu kontrolnih primjedbi:

- "Evo, stavi u Saobraćajni dnevnik, nek svak svoju uzme i pravda, naučiću ja njih kako se radi." - i odjuri u stan.

Martin pogleda u me, diže se od svog stola i priđe:

- "Vidi crnog vraga, pa koliko ih ima, izgleda da svi imamo po dvije tri."

- "Evo tvoje, nema nego jedna, evo i moje, samo jedna, mi smo sretnici. Vidi, Jakšić, Malada, Petar Đorđević, skretničari, skoro svi po tri četri." - listam ih i čitam imena.

- "Ma vidi ovo, pa on je lud, neuredne knjige! Ti si mi svjedok da pišem kaligrafski, sve ažurno i na svom mjestu." - žali se Martin.

- "Tako i napiši opravdanje, šta ti može, a ako ne prihvati ti se žali inspekciji i traži revizorski pregled blagajne, pa ćeš viditi da će ustuknut." - savjetujem ga ja.

- "Šta je tebi napisa?" - pita me.

- "Da sam s vlakom 1357 "ubio" MZ koji je radi toga kasnio na Labinu pet minuta." - velim mu.

- "Pa šta ti imaš s Labinom? Do Sadina je sve u redu, otišao odavde redovito, za to si ti odgovoran, a šta su dalje Sadine i Labin radili to je njihova stvar." - križa se Martin - "Skroz je lud!"

- "A vidi ovo: kaže prekršio čl. 287 Saobraćajnog pravilnika, a znaš li na šta se taj član odnosi?" - smijem se.

- "Reci, ne znam." - iskezi se Martin.

- "Na sobraćaj vozova u ratnim uvjetima, pri otežanoj ili nikakvoj komunikaciji sa susjednim stanicama. Čekaj moj odgovor, smijaćeš se." - kažem Martnu.

Sjednem za stol i začas na poleđini Kontrolne primjedbe na za to predviđenom mjestu napišem:

- "Ne prihvatam nalaze po Saobraćajnoj primjedbi br. 26 od 14.o8.197o. godine od Šefa stanice Kaštel Stari pošto se ista zasniva na pogrešno utvrđenim činjeničnom stanju i mjestu radnje, koje nije u mojoj neposrednoj nadležnosti i odgovornosti.

Voz 1357 otpremljen je iz stanice Kaštel Stari po propisanoj proceduri za ukrsnicu Sadine, a po analizi br. 283 f od stanice Solin parametri su obezbjeđivali brzinu i vozno vreme voza predviđeno voznim redom. Kako se vidi iz Saobraćajnog dnevnika odjava za taj voz je dobijena deset minuta prije otpreme voza MZ, koji je redovito otpremljen iz stanice Kaštel Stari. Što je voz 1357 produžio vozno vreme između ukrsnice Sadine i stanice Labin Dalmatinski više od deset minuta tiče se mašinovođe toga voza, otpravnika iz Sadina i Labina Dalmatinskog, a ne mene.

Usput koristim priliku da upozorim šefa stanice da u našoj državi nije ratno stanje i da nema potrebe primjenjivati čl. 287 Saobraćajnog pravilnika na koji se šef stanice pozivao, a ako je uvedeno ratno stanje, a nas nije obavjestio prekršio je sve moguće zakone ove zemlje, ali se ni tada ne može izadati ovakva primjedba, pošto su sve telefonske linije ispravne."

Martin čita i koči se:

- "Popizdit će od muke! Dobro si ga izribao."

Ostavim primjedbu u Saobraćajni dnevnik, naveče predam smjenu ne govoreći ništa o primjedbi. Kad sam došao sutra naveče raditi vidim da se šef zavuka u kancelariju i da čeka pogodan trenutak da budemo sami, pa da nešto kaže. Uskoro se prilika stvori:

- "Nisam mislio Mile ništa loše, nije trebalo onako pravdati primjedbu."

- "Niste je imali razloga izdavati, ne volim da me kažnjavaju, kao svako ko je noramalan, kad sam nevin. Ne znam koji Vam je đavo bio da je pišete, ako treba da ispunite normu onda recite i napišite nešto što se protokom vremena ne može provjeravati, kao da mi uniforma nije bila propisna, nisam stavio rukavice prilikom otpreme voza i sl. i ja se neću buniti i sve je u redu." - kažem mu ozbiljno.

- "Pa šta ću ja sad s njom, znaš da je numerisana?" - reče pomirljivo.

- "Pocjepajte, pokvasite i zanjepite na novine, pa takvu vratite u blaok i poništite. To uvjek kod inspektora možete pravdati." - savjetujem ga.

- "A, dobro, ma nisi trebao." - opet će on pomirljivo.

- "Najgore je nevinog osuditi, a još gore stručnjaku reći da ne zna struku, a naročito ako je bolji u tome od Vas. Mislim da smo se razumjeli." - odlučno ću mu.

Ode on u kancelariju i čujem kako kida papir i šuška sa novinama i nožicama. I nikad mi više nije izdao primjedbu, pa kad sam je i zaslužio.

Boško Jakšić, uvjek raspoloženi bucmasti Ličanin, koji se "uda" za Kaštelanku, kako je imao običaj reći, reče mi na smjeni:

- "Obrija ti na suvo "Zuba", a on zato obrija nas ostale, jebate međed! Ma sam se udeblja dva kila dok sam čita tvoj odgovor, a on mi ga istrgnu iz ruke kad sam počeo čitati naglas. Eto ti ga vraže zubata."

- 44 -

Izađem naveče i krenem na Pjacu da nađem društvo kad kod Voćnog trga sretnem Mirjanu:

- "Šta je s tobom, kao da si u zemlju propala?"

- "Bila sam u Žitniću, braća mi s porodicama dolazili na godišnje, pa sam cjelo vreme bila snjima." - pravda se ona.

- "Pa gdje si pocrnila, crna si ko Ciganka?" - pomilujem joj potamnjelu mišicu.

- "Išla sam s njima u Primošten ili na Jadriju, imaju auto pa začas skočimo iz Žitnića tamo na cjeli dan." - objašnjava mi.

- "A ja pomislio da si nekog našla i udala se." - šalim se.

- "Pa, znao bi! A gdje si se ti uputio, na rendes?" - sad se ona šali.

- "Da, s tobom!" - zagrlim je i krenemo put Zvončaca.

- "Ona sva u bjelom, bjele sandale na polutak, bjele "vruće hlačice" i bjela rebrasta majca na široke tregere što još više ističu suncem opaljeni ten i izazivju mnoge muške i ženske poglede, i osjećam da bi drugi muškarci rado bili na mom mjestu. Kažem joj:

- "Samo ti smetam, mogla si večeras naći bračnog druga, skidaju te pogledima."

- "Neka skidaju, zar nemaju šta viditi?" - koči se ona - "Ali ni ti nisi za baciti, ima nešto u tebi što privlači kao magnet, mada ni sama ne znam što je to."

- "Ne znaš šta je to!?" - tobože se čudim.

- "Fizička ljepota nije, ima od tebe, priznaćeš, zgodnijih, na prvi pogled si previše ozbiljan, a to baš ne privlači, da si neki bogatun, nisi, ali kad se malo bolje upoznaš onda si i zgodan i šarmantan i zabavan i uvjek se znaš postaviti i može ti se vjerovati i biti povjerljiv s tobom. Ja sam se tebi povjerila, rekla ono što drugom za dugo, dugo vremena ili nikako ne bi, već na prvom sastanku, a ni sama ne znam zašto. Ma pusti, dopao si mi se odmah i šta sam te više upoznavala sve više si mi se dopadao, dok je kod drugih bilo obrnuto." - istrese ona brdo komplimenata.

- "Noćas ću umreti od ljepote..." - odgovorim joj Tinovim stihovima.

- "Šta, šta ti je sad to!?" - nasmija se ona.

- "Reći ću ti cjelu strofu noćas, ljepa je." - šapnem joj na uvo.

- "Vraže, plavi ...!" - nasmija se slatko.

- "Imaš li večeras neku posebnu želju ili ćemo samo prošetati uz more?" - pitam je.

- "Šetaćemo, ako ti ne planiraš nešto drugo?" - odgovori sa požudnim sjajem u očima.

Sjeli smo na stjenje uz more, slušali kako ispod nas pljuskaju i grgolje valići i gledali kako se mjesec na po šoltanskog kanala kupa u brazdi koče. Zaglim je, a ona se nasloni na mene i opija me mirisom parfema i ženskog mladog tjela.

- "Vruća si kao peć." - kažem joj.

- "Koliko sam se pekla na plaži nije ni čudo." - tiho reče ona.

- "Jesam li ti nedostajao?" - pitam je.

- "Preko dana ne, bila sam okupirana bratićima, noću da, puno, skoro nepodnošljivo puno." - tiho, skoro sjetno izgovori.

- "Da vidim, koliko je to?" - približim usne njenima i ona žedno prihvati poljubac.

Pipnem joj grudi, bile su tvrde kao dunje.

- "Ne ovdje, idemo!" - šapnu mi.

Zagrljeni krenemo nazad idući s druge strane šetališta, do zgrada, gdje skoro ne susrećemo nikoga i dođemo u stan. Bez rječi smo skinuli ono malo krpica sa sebe i vodili ljubav cjelu noć, kao da nam je to posljednje u životu. U jednom od predaha sjeti se ona:

- "Reci mi one stihove."

- "Noćas se moje čelo žari,

Noćas se moje vjeđe pote ...

...

Umreću noćas od ljepote..." 

- govorim joj tiho, a glas se gubi kao daleka jeka u noći.

Ona je šutila i nastojala sakriti suze.

Ujutro mi je rekla da opet ide u Žitnić, da će se vratiti početkom septembra i da ima neke izglede da se zaposli, ali još ništa nije sigurno:

- "Uglavnom, vidićemo se, tada ću o svemu više znati." - reče neodređeno s prizvukom tuge u glasu i sjenom u očima. A nešto u meni je govorilo da je romansi kraj. Vino ljubavi, nužde života radi, se pretvaralo u kvasinu.

- 45 -

Mi mlađi po stažu u sezoni nismo mogli dobiti godišnji odmor, to je bilo rezervirano za šefove ili pokojeg starijeg otpravnika. Isto je bilo i na drugim radnim mjestima u izvršnoj službi. Pošto se plan godišnjih odmora radio početkom godine svi smo to unapred znali i nije bilo većih odstupanja od plana, možda ponekad nešto malo zbog bolovanja ili nekih premještaja. Sada smo, poslije nekih izmjena u organizaciji, radili u Saobraćajnoj sekciji Split, koja je imala u odnosu na bivšu STRJ (saobraćajno transportnu radnu jedinicu) više radnih mjesta u upravi. Tako je otvoreno i novo radno mjesto "Komercijalni predstavnik ŽTP-a" pri "Dalmacija cementu" na insistiranje Komercijalne službe ŽTP-a koja se počela agresivnije boriti za ugovaranje prevoza robe, pošto je konkurencija drumskog saobraćaja bila sve veće. 

"Dalmacija cement" je izgradila silose za cement u Hrvatskom Leskovcu u blizini Zagreba gdje se cement otpremao cisternama u rinfuzi. Tako je neko trebao koordinirati rad na klasničnom utovaru vreća u G vagone u "Partizanu", "Prvoborcu" i tvornici salonita "Antiša Vučičić" i utovar u cisterne u "Prvoborcu", jer su cisterne stalno kružile kao maršutni vlakovi Solin - Htvatski Leskovac - Solin. To radno mjesto je bilo zaduženo da o tome vodi računa kako do zastoja ne bi dolazilo, a tamo je raspoređen Ante Ivković, sada bivši šef stanice Labin Dalmatinski. Čvor Split je po novoj organizaciji sada obuhvaćao stanicu Split Putničku i Split Predgrađe, a stanica Solin s otpremništvom Solin Luka je dignuta u rang samostalne rasporedne stanice. Za šefa stanice Solin postavljen je inžinjer saobraćaja Ćiro Vučenović, bivši sobraćajni kontrolor, a za njegova pomoćnika inžinjer sobraćaja Ante Klarić, bivši otpravnik s unske pruge i transportni kontrolor. Za sekretara stanice raspoređen je Delija Ivan, otpravnik vlakova iz Kaštel Starog i nešto kasnije Solina, po vlastitoj molbi, a svi su govorili po protekciji, jer je i do sada imao dobre veze da dobije kao otpravnik bolje stanice, bez obzira što je bio mladi otpravnik vozova, a nije nikad okusio dežurstvo po pruzi dalje od Kaštel Starog.

Samostalni referent za ekonomske poslove postao je Frane Sunara, četresetogodišnjak, bivši robni blagajnik u Split Predgrađu i Solinu i vanredni student na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.

Formirao se i punkt ŽAT-a (željeznički autotransport) u Split Predgrađu, koji je prevozio robu komintentima od vagona do kućnog praga uz dampinške cjene prevoza u odnosu na druge loko-prevoznike. Tamo je bilo dvdesetak kamiona i mala radiona za tekuće popravke i naravno šoferi koji su regrutovani iz redova manevrista, koji su položili šoferski ispit poslije kursa u auto školi.

Bivši pomoćnik šefa čvora iz Solina Marcel Jurjatić je raspoređen za školskog službenika u Split Predgrađe.

Šef Saobraćajne sekcije je bio Milivoj Keršić, a sekretar Lazo Ožegović, kao što su i prije bili u STRJ.

Kao samostalna služba osnovana je ispostava Komercijalne službe ŽTP-a gdje su raspoređeni Danko Saraga, bivši šef transportno komercijalnih poslova odnosno magazina u Split predgrađu, koji je završio nekadašnju Visoku privrednu školu od tri godine studija kao redovni student, stipendista ŽTP-a iz radnog odnosa, i kao njegov pomoćnik Slavko-Svetislav Pribudić, inžinjer saobraćaja iz beogradske Više saobraćajne škole.

Te organizacione promjene, nama vanrednim studentima, davale su nadu da će i za nas biti mjesta po završetku studija, pošto se uveliko pričalo o OOUR-izaciji ŽTP-a, u skladu sa promjenama koje su proizlazile iz ustavnih amandmana i Zakona o udruženom radu. Govorkalo se da će se ukinuti pogoni, a osnovati OOUR-i po djelatnostima koji će imati svoje neophodne službe da bi mogli pratiti i ostvarivati svoj poslovni interes, koji će se onda udruživati u RO (Radne organizacije) i SOUR (Složenu organizaciju udruženog rada) koji bi bio nešto slično kao današnji ŽTP. Sve je to bilo sada još maglovito, od toga kako će to izgledati, gdje će biti sjedišta OOUR-a, RO i SOUR-a, koji će biti kriteriji i kako će sve to po novom funkcionisati. No, to bi trebalo usljediti za godinu dvije, dok su to u vrhu sve osmisli i tehnički i organizaciono pripremi. Raspravljalo se dalje o SIZ-ovima (samoupravne interesne zajednice) u raznim oblastima, različitih tipova, koji će plesti vertikalnu i horizontalnu mrežu u privredi i društvenoj nadgradnji, a svakom je bilo jasno da će porasti broj raznih rukovodilaca, predsjednika, direktora, rukovoditelja, voditelja i službenika svih profila i struke, pa će vjerojatno biti mjesta i za nas u struci koju studiramo.

Radnike izvršne službe sve to nije brinulo. Oni su preturili, otprilike, svake četvrte godine novu organizaciju preko glave, pa je svaka bila gora od prethodne, a način njihova rada nije se mjenjao niti su osjetili neki boljitak. Oni su govorili da je bilo najbolje dok je bila JDŽ i ministar saobraćaja Todor Vujasiović, a da je od tada bivalo gore od gorega.

- "Onda si zna ko ti je šef i s drugima nisi ima posla. Plaće je obračunavalo osam ljudi u Ogulinu za sve željezničare južno od Ogulina i bile su redovito prvog u mjesecu, kilometraža desetog u mjesecu, a prekovremeni dvadesetog u mjesecu, tačno onoliko kolika ti je bila satnica u rješenju. Znalo se u svako doba šta te pripada i nisi to trebao kao danas tražiti, drugi je o tome vodio brigu i na vreme ti isplaćivao. Recimo, kondukter ide voziti vlak i vreme za puni radni staž mu ističe u Perkoviću. Kad tamo dođe čeka ga rješenje o penziji, novac za otpremninu i smjena na radnom mjestu, a on "reži" ide kući, on je svoje odradio. A sada ne znaš ti, ne znaju u kadrovskoj, ne znaju u obračunskoj, ne znaju na penzionom, koliko imaš staža, koja su ti primanja i treba im od šest mjeseci do godinu i više dana da ti počmu davati penziju. A prije si to znao, petnaest posto manja od zadnje plaće po rješenju i gotovo i nisi čeka ni minut, mjesto plaće dođe ti penzija, koje čekanje. A danas, bar stotinu puta ima više službenika nego onda. A na radnom mjestu sve isto, namještaj od onih vremena, uređaji od onda, petrolejke, uljarice i špirituše od onda, telefoni isti, skretnice, signali i blok uređaji isti, zgrade gore nego onda, jedina novost su dizel lokomotive i poneki novi vagon." - govorio je strai predložač Jakov Bilan, koji je trebao uskoro ići u penziju.

- "A bile su i kazne, vojnička disciplina i moga te šef uzeti na zub." - govorili su mlađi.

- "Ma je! Disciplinu i sad moraš imati. Šta prometnik naredi izvršavaj ili seli, takav je posa, a šef te nije moga nepravedno kazniti, jer bi njega inspktor smjenio odma, ako je bilo pogrešno, a svak je moga doći i ispričati inspektoru i žaliti se na nepravdu. Ako si se žalio, a bio kriv, dobio bi duplu kaznu, a ako si bio u pravu letio je šef. A te inspektore nisi moga podmititi, to su bila dobro plaćena gospoda, u malom prstu je zna znanje, a ne kursisti ka današnji polupismeni šefovi. Tu je svak znao i radio svoj posa i zato je bilo dobro svima i jasno šta te čeka, dobro ili loše. A danas, ej, slupa vagon, kriv je, šef ga kazni, a on žalbu na Radnički savjet, a oni tamo, te nije ćio, nije namjerno, ima ženu i dječurliju, plaća mala, šta će jesti i oproste mu. Šef ispane pizda, a on neradnik profitira, a svi plaćamo slupani vagon. Jebeš to, nije to posa! Odo ja saditi blitvu, vi samoupravljajte." - odmanu rukom Jakov.

- "Stari je u pravu, šta ja imam samoupravljati? Daj mi češće rukavice, cokule i trliš, daj mi plaću, ščim to ja imam drugo upravljati osim šta mi u Planu manevre piše!?" - kaže vođa manevre Mijat.

- "A kakvog ćeš doktora imati, kako će ti se djeca školovati, koliko zato treba odvajati para, zar te to ne interesuje?" - pitaju mlađi.

- "Doktor je doktor, ne more tamo biti manevrista, za učitelja triba dati para i njegova je briga da ulije dici znanje, a države je briga da ih plaća koliko triba. Šta ja tu tribam odlučivati? Ako ću ja odlučivati i ovaki, onda neka otpuste one puste činovnike po MZ, Općinama, Kotarima i u Zagrebu, šta će nam oni? A ovak' oni ostaju, primaju dobru plaću, a za ništa nisu krivi, jer sam tobože ja odlučio. Ostavimo te priče, to nikome nije jasno!" - zgrabi on rukavice i ode na kolosjeke među vagone.

I tako se danima govorilo o OOUR-ima, RO i SOUR-ma, SIZ-ovima, RSIZ-ovima, udrruženom radu i ZUR-u, neko za, neko protiv, a većina nikako, znajući da će biti kako se dluči "gore", pa bili oni za ili protiv.